Preuzimanje
AV zapisi
 
Pocetna > Povijest > Povijesni Orisi: Novija Povijest > Ratna kronika

Ratna kronika

 

Među mnogobrojnim reporterskim i memoarskim knjigama o ratu u Bosni i Hercegovini, djelo hrvatskoga publicista Nenada Ivankovića «Krvava zemlja» ističe se slojevitošću, obiljem materijala, te promišljanjima temeljenima na auktorovoj strastvenoj želji da dođe do «korijena» sukoba i rata, poglavito na etnopsihološkoj, ali i strategijsko-političkoj razini. Bogatija i čitkija od sličnih radova, «Krvava zemlja» je, što pisac i ne krije, hrvatski pogled na zbivanja u tome ratu, i to isključivo na dijelove ratišta u kojima su sudjelovali Hrvati (što znači da nisu obrađena bojišta Srba i Bošnjaka-muslimana poput Podrinja ili Bihaćke krajine). Autor pokušava biti objektivan koliko je god to moguće, ne pretendirajući na apsolutnu nepristranost- što je jedan od glavnih promašaja sličnih knjiga, bilo bošnjačko-muslimanskih, srpskih, hrvatskih ili francuskih, britanskih, američkih, njemačkih,...koje pod plaštom navodne objektivnosti najčešće prezentiraju slabo utemeljene dogme i predrasude, a nerijetko i opscene laži. Ivanković je prošao bojišnice o kojima piše, razgovarao sa stotinama ljudi, pregledao i proučio tisuće stranica obavijesnih službi (budući da je jedan od čelnika stranke HIP, predsjednik koje je Miroslav Tuđman, bilo mu je dostupno obilje izvještajnoga materijala). Knjiga je ustrojena pregledno, po bojištima od Kupresa do Hercegovine; svako poglavlje ima autorov komentar koji sadrži raščlanu glavnih karakteristika pojedinoga bojišta i piščevo promišljanje o povijesti i ratu, nakon čega slijedi reporterski opis događaja koje je Ivanković dobio kroz svjedočenja samih sudionika. U bestseleru od 340 stranica pisac je pokrio praktički sva hrvatska bojišta u BiH, no, zbog ograničenosti prostora, mi smo bili prisiljeni izostaviti Kupres i Žepče- uvid u zbivanja na tim ratištima čitatelj će zorno dobiti u samoj knjizi.

Nenad Ivanković: Krvava zemlja: o ratu u Bosni i Hercegovini, Tiva, Varaždin 2003

LIVNO

*

Isto je i sa zločinima. Oni, strogo uzevši, nisu aberacija, nego "pravilo" neke kulture. Njezina tamna strana, ali strana utkana u duhovno-vrijednosni sustav društva, pogotovo primitivnih. Bezbroj je dokaza za to, i to znanstvene naravi.
Dakle, što je s "kulturom" u livanjskom kraju i narodima obučenim u njezino ruho? Prostoru omeđenom Kamešnicom i Dinarom s južne strane, te Staretinom, Golijom i Cincarom sa sjeverne ? Prostoru koji se ne samo zemljopisno nastavlja na onaj kupreški, nego i "povijesno".
Tri dana nakon Kupresa, Srbi su udarili na prijevoj Koričina, a onda, deset dana kasnije, u odlučujućoj bici, na Rujane i Čelebić. S jednostavnom idejom - ovladati Livnom i spojiti se sa snagama u dolini Neretve. Zaokružiti svoj plijen u BiH i istodobno izbiti na Vaganj i pod topničko-raketnu kontrolu staviti Split i Sinjsku krajinu.
Svjestan sam da je posve dvojbeno neko malo područje, a livanjski kraj je upravo takav, promatrati kao poseban kulturni prostor. Ali postoji nešto drugo što mi se čini vrijednim pažnje.
Ma kako prostor bio malen, on može biti zanimljiv ako su tamo neke psihološko-mentalne karakteristike snažnije izražene. Jer to i te kako utječe na ponašanje ljudi. Drugo, ponekad uopće nije važno kako "zapravo" stvari stoje, nego što sami vinovnici o njima misle. Želim reći: u livanjskom kraju Hrvati i Srbi su ne samo kulturološki različiti, nego jedni o drugima imaju posve definirano mišljenje. Čak toliko da je to, po mom sudu, imalo utjecaja i na tijek rata, osobito na ključnu bitku od 23. travnja 1992.
Sreo sam mnoge Hrvate koji su mi rekli: "Srbi su lažljivi, prevrtljivi, nekulturni. Bože sačuvaj!" Pripovijedali su mi kako hrvatski đaci nisu htjeli ulaziti u kninski autobus, jer je to za njih bilo ispod svake kulturne razine. Radije bi išli pješice. Bilo je to sedamdesetih godina kad su TAM-ovi autobusi vozili od Livna do Knina i natrag. Bijelo obojeni, s natpisom "Bosna-Livno", ispisanim kosim i plavim slovima. Iznutra su izgledali kao da ih je poharalo teško nevrijeme, s izvađenim pepeljarama i čikovima ugašenim na podu te izrezanim sjedištima, na čijim se poleđinama moglo pročitati svakojakih prostota. Ali to i nije bilo najgore. Autobusi su svugdje u komunizmu izgledali manje-više loše. Putnici, oni su bili taj kulturni problem, taj svijet s kojim se ne treba miješati. U opancima, onim Batinim, gumenim, iz kojih su provirivale suknene čarape navučene preko hlača što su visjele i sprijeda i straga kao kakva ofucana krpa. A na glavi naherena kapa, ili šajkača ispod koje je zijevalo neobrijano i smrknuto lice.
Ali zato četnici i pol, koji vole Srbiju više od svega, osobito oni iz Crnog Luga, sela na zapadnom rubu Livanjskog polja. Iako selo nije preveliko imalo je i školu i poštu! I glasovitog četničkog vojvodu Branu Bogunovića, koji je za vrijeme Drugog svjetskog rata zapalio hrvatsko selo Korita i čiji su momci 27. srpnja 1941. u selu Oblaj župnika nabili na kolac i ispekli ga kao prase na ražnju. Don Juru Gospodnetića, inače rodom iz Postira na Braču. Zapamćeno je i to da su nekolicinu župljana, a među njima i župnikovu majku, prisili da promatraju to narodno veselje.

A Hrvati, kakvi su oni? Svakako ne voze rakiju u cisternama, kao što su to činili Srbi uoči ovog rata. Ali vole Hrvatsku više nego išta na svijetu. Mnogi su mi ratnici govorili o tome kako se sigurno ne bi borili da su znali da "ovo tu" neće biti Hrvatska. Zato, ako Livnjaku kažeš da je Hercegovac, naljuti se, naljuti se i ako mu kažeš da je Bosanac, premda je Livno zemljopisno u Bosni, no ako mu kažeš da je Dalmatinac, ne naljuti se! Jer oduvijek su bili povezani sa Splitom, još od turskih vremena, i sanjali Hrvatsku kao svoju jedinu domovinu. Jednostavno, tvrdi kraj od pamtivijeka. Hrvatski i katolički.


*

Na južnoj strani Livanjskog polja nalaze se Gornji i Donji Rujani. Priljubljeni uz samu Dinaru, ispod vrha Poviruše. Ime su dobili po biljci ruj što raste na obroncima planine u obliku grmića. Ljudi su je upotrebljavali za štavljenje kože i to osobito ovčje i kozje. Posebno je cijenjen žuti ruj, s istim takvim cvjetovima iz čijeg se osušenog lišća mljevenjem dobiva žućkastozeleni prah, prikladan za najfinije štavljenje, osobito kože koja se boji.
Ljudi su pak dobili ime po tikvama što su ih nekoć sadili i koje su ovdje bolje uspijevale negoli u selima na sjevernom rubu Polja. Tikvari!
Za uzvrat, tikvari su one na sjeveru prozvali prgari. Jer su pržili ječam -prgali ga - i od njega spravljali kavu koju su rado pili oko četiri-pet poslije podne. Srbi opet jedne i druge zovu - šokci. Valjda zato što između sela tikvara i prgara u prosjeku nema više od šest kilometara. 
Za Gornje Rujane bio je to tih i miran dan. Ni psi se nisu čuli. Samo su oblaci nalegli na Dinaru. Na groblju se okupila jedino rodbina i suborci. Zbog straha od srpskih granata. Kao da se žure Bogu isporučiti još jednu dušu. Vrijeme je takvo. Ima ga jedino za čekanje. Pa kad smrt dođe, požuriš i opet čekaš. 
Iliju Papića, osamaestogodišnjeg momka pogodila je granata tjedan dana ranije. Umirao je dugo i u mukama. Sad ga sahraniše i hvala Bogu da je tako. Ljudi su se razišli, gotovo bez riječi, jedino je netko tiho dobacio - Imali smo sreću!
Za to vrijeme u Čaprazlijama, Sajkovićima, Crnom Lugu, Vrbici, Bojmutu, sve tamo do Grahova, vladala je sajmišna užurbanost. Četnici su dovlačili teško naoružanje, šlepere, pekli odojke i pili rakiju. Bilo je tu i Belih orlova, Arkanovaca i pančevačkih specijalaca, ali glavnina ljudstva bili su domaći Srbi.
Nije nedostajao ni general Mladić. Bio je sa svojim oficirima. Najprije je popio nekoliko ljutih, malo se šalio a onda zagrmio - Šaka ustaša! - Ponovi to još jednom, samo glasnije, pa drekne - Oću da sutra tu gamad pregazite kao govna! Ra-zumeš!
Potraži pogledom pukovnika Lisicu i dometne - Bio si, bre, dobar na Kupresu, ali je tamo stvar usro onaj Galić! Trebalo je to brže, efikasnije. Ovde toga ne sme da bude. Čast otadžbine je u pitanju. I srpske vojske! - Prostrijeli ih očima i nastavi - Oću sutra da popijem kafu u Livnu. U hotelu Dinara! I nema pljačke prije nego se obavi poso! Lično ću da ... majku svakomu ko usere! Razumeš!
Drugi dan ujutro, 23. travnja 1992., otpočela je odlučujuća bitka na livanjskoj bojišnici. Srpske su snage udarile iz pravca Bosanskog Grahova i to istodobno na Donje Rujane, na jugu, i na Čelebić, na sjeveru. Najprije topovima. Iz Pržine haubicama 155 mm i dalekometnim topovima 130 mm. A iz Vrbice haubicama 105 mm. Bila je to kanonada kakvu Livanjsko polje nije doživjelo. Izravno po prvoj crti obrane, ali i po okolnim hrvatskim selima. Nije se moglo podići glavu, nije se imalo čime uzvratiti. Mnogi su momci prvi put osjetili blizinu smrti, rat o kakvom nisu razmišljali. Strah i panika uvukli su se u kosti.
Krenuše tenkovi, a za njima pješaštvo. Jedna tenkovska kolona išla je južnim rubom Polja, cestom iz pravca Sajkovići-Čaprazlije, imajući na nišanu Donje Rujane, a druga se valjala sjevernim rubom, iz pravca Bojmunte-Vrbica, udarajući na Čelebić. Nisu išli Poljem što se rastegnulo između te dvije komunikacije, jer ono nije dobro ni za napad, a ni za obranu. Premda je ravno i naoko pitomo, osobito u kasno proljeće kad se zažuti a rijetki šumarci zazelene, teško je i podmuklo. Močvarno, blatno, išarano ponornicama, a sada i minama. A ni sama širina polja nikome ne daje prednost. Doduše, Hrvati su iskopali nešto rovova, osobito kod Čelebića, ali to je više bilo iz revnosti i nedostatka vojnog iskustva, negoli iz operativno-taktičkih razloga. Jer kao što je loše za poljoprivredu, Polje je loše i za ratovanje.
Jure Granić je bio zapovjednik prvog sektora obrane -tamo od Poviruše, pa niz Dinaru do Vučje Glavice i tzv. pletenog rova, preko Podstrane, zaselaka u Donjim Rujanima, brdašca što se zove Kurića Glavica sve negdje do sredine Polja. Paralelno s rječicom Jarugom, no ponešto odmaknuto od nje.
Imao je dvadeset dvije godine, ali je djelovao starije, jer je bio prava gromada od čovjeka. Prošao je sva hrvatska ratišta, od slavonskog do ličkog i zadarskog, a u prosincu 1991. ranjen je kraj Gospića, u selu Lipa. U bedro i stopalo. Mjesec dana se liječio, pa natrag u postrojbu. Poslije se vratio u svoje rodne Lištane, i sada je bio tu.
Zdvojan u zapovjedništvu u Gornjim Rujanima. Iz Livna je stigla zapovijed da Donji Rujani ne smiju četnicima u ruke ni po koju cijenu. A izviđači s Poviruše dojavili da su Srbi krenuli s jednom tenkovskom bojnom i jakim pješaštvom ravno na prvu crtu.
Istodobno je primio i izvješća da neki vojnici napuštaju rovove i bježe prema Sinju. Pa iza deset sati potvrdu od svog diverzanta-izviđača Zorana, da su prvi tenkovi već kod Jaruge, ispred Kurića Glavice.
Što da radi? Znao je da Zoran ne paničari, da je iskusan i da poznaje Dinaru kao svoj džep. Iako je prije rata bio pomorac, planina je bila njegova opsesija. Snalazio se u njoj kao divljač. No sada ni to nije pomagalo. Neki Mladićev vezist ubacio se na njegovu frekvenciju i gotovo zapjevušio - Zoki, Zoki, znam ja gdje si, nabit ću te na kolac!
I već su četnici u Podstrani. Dvadesetak momaka bježi iz podruma, jer nemaju s čime uzvratiti tom raspojasanom čeliku. Tenk tuče topom i mitraljezom. S nekih pedesetak metara udaljenosti. Svaki put kad ispali plotun, izriga vatru poput munje, okrene kupolu, zaškripi gusjenicama kao da kosti lomi i zaurla motorom. Prvi mrtvi i ranjeni valjaju se u krvi. Zoran i ostali se izvlače, bježe na Dinaru, prema pletenom rovu. Samo dim, barut i taj čelik što oduzima dah.
Juru hvata i bijes i malodušje. Očaj kakav nije osjetio ni u Vukovaru ni u Gospiću. A tamo je bilo strašno. Tamo se ginulo kao nigdje, ali tamo nije bio zapovjednik koji mora spašavati svoje borce, ljude i njihove kuće, sela.
Zoran dojavljuje da dio momaka u pletenom rovu ne djeluje, da samo viču - Ubit će nas, zaklat će nas! - i da je pitanje vremena kad će odmagliti. A onda i vijest da su četnici s tenkovima i transporterima već nadomak škole...
Učini mu se da bi najbolje bilo da odmah izda zapovijed za opći juriš. Pa neka svi izginu, samo da ova agonija prestane. Da se riješi tog osjećaja nemoći što ubija strašnije i od granate i od četničkog noža. Jer izjeda dušu, i rastače fiziologiju.
Glavom mu proleti - Mario Nađ! - i isto tako ispari, pa -Možda ipak? A što mogu izgubiti? - i on dreknu - Dovedite mi malog!
Taj je sedamnaestogodišnji moma
k uoči Uskrsa došao ovamo zbog cure. Bila je iz nekog sela u okolici Buškog Blata. I on se na toj relaciji muvao. Navraćao je i u zapovjedništvo u Gornjim Rujanima, u kuću Bože Vidića. Rekao da je iz Osijeka, da je ratovao u Nuštru i da dobro rukuje maljutkom. I da sve ima sa sobom. - Ako vam zatreba, tu sam!
Jure je klimnuo glavom, ali više iz ljubaznosti. Momčić je bio nizak, dječačkog lica, gotovo kao curica. Uz to još i sitan. Nije se ni brijao, pa se ovome činilo da bi mali prije trebao njega, negoli obrnuto. Ali sad nije imao što izgubiti. Mario je bio posljednja nada. Ili samo očajničko kupovanje vremena? Dok nešto pametnije ne smisli, dok se ljudi ne saberu i Bog ne pomogne?
Mario dojuri u džipu, javi se Juri, pa s maljutkom na Dinaru. Autom dokle je išlo, a onda sa šoferom, koji mu pomogne nositi stvari, pješice do jedne kose udaljene zračnom linijom od središta Donjih Rujana kojih devet stotina metara. Selo je ležalo kao na dlanu, a s njim i tenkovi koji su udarali po hrvatskim momcima što su se još tukli. Transporter se već dovukao do same škole, a s njime i četničko pješaštvo. Za njima ostadoše mrtvi, a među ovima i Iko Jureta. Starac od sedamdeset godina. Preokrenutih džepova i prerezana vrata.
Činilo se da je sve gotovo, da je bitka izgubljena, da je na redu još samo konačna egzekucija.
Bilo je podne.
Mario postavi lanser, kao da ga se sve to ne tiče. Mirno i koncentrirano. Ispali maljutku i spretnim pokretom ruke korigira putanju. I T-84 bi pogođen.
Posada iskoči kao štakori iz broda koji tone, sukne plamen, a za nekoliko minuta odjekne i eksplozija. Smrtonosni čelik u hipu se pretvori u neupotrebljivu olupinu. Mario promrsi -Tako je! - potrči prema džipu, uskoči u nj, pa u zapovjedništvo.
- Uništio sam tenk - raportira Juri kao da pripovijeda o berbi grožđa. Ovaj ga pogleda s nevjericom i ponovi - Tenk!? - a Mario dobaci - Idem natrag!
Opet nacilja i pogodi transporter koji samo što nije nalegao na školu. Ravno u najosjetljivije mjesto. Sukne plamen i u trenu proguta čelik i njegovu utrobu - svih dvanaest vojnika.
U isto vrijeme, kojih stotinjak metara dalje, u Avliji bitka prsa o prsa. Tuku se domaći borci kojima je u pomoć dojurio jedan vod Druge gardijske brigade HV-a, te nekolicina Vinkovčana. Zapravo momci koji su porijeklom bili iz ovih krajeva. Mlate četnike i na juriš zarobljavaju tenk, koji se zapleo među kuće u blizini pravoslavnog groblja. Za nekoliko minuta na njemu je i hrvatska zastava, četnici posustaju i na kraju se u neredu povlače. Hrvati dobiše krila, crta se počela stabilizirati, u demoralizirane vraćati kuraža. Bitka se okrenula.
Na uzvisini iznad sela Provo, kojih pet kilometara od Rujana, general Mladić i pukovnik Lisica nijemo su promatrali taj slom, tu vojsku što su je u bijeg natjerali junaci iz Avlije i onaj golobradi momčić iz Osijeka. To hrvatsko srce kojemu se možda i Svevišnji umilostivio.


- Majku im usranu! - procijedi bijesno - Zapamtit će oni mene! I prostrijeli Lisicu ljutitim pogledom.

U međuvremenu hrvatski su borci već na Kurića Glavici, na samom izlazu iz sela. Tjeraju posljednje četnike što u kamione ubacuju mrtve i ranjene i bježe u Čaprazlije i dalje za Grahovo.
Neki hrvatski borac odmakne deku obješenu na ulazu u zemunicu, iskopanu na tom brdašcu, i ubaci bombu. Za svaki slučaj, ako je možda koji četnik zaostao. U trku, gotovo reda radi.
Tu su inače bili dobro utvrđeni rovovi iz kojih se moglo lijepo kontrolirati cestu što je ulazila u selo, kao i dio polja ispred Jaruge. No kad su se pojavili srpski tenkovi, momci koji su bili tu, pobjegli su u zemunicu i tamo se pritajili. Njih šestorica. Mrtvi od straha i gotovo paralizirani.
Četnici nisu ništa primijetili, samo su pretrčali preko brdašca i usput u zemunicu ubacili bombu. Za svaki slučaj, ako je koji ustaša zaostao. Nisu imali pojma da je zemunica iskopana u obliku slova L. I da bomba ne može dohvatiti nikoga ako je u drugom kraku.
Oni unutra samo zacviliše - Sranje! - i još se tješnje stisnuše u kutu. Osluškivali su škripu tenkova, detonacije i štektanje mitraljeza, ne znajući što se događa, tko koga goni i gdje. Sati su prolazili, a oni nisu znali ni što bi ni kako bi. Kao poklopljeni ispod kazališnih dasaka.
Sada, kad su i Hrvati ubacili bombu, jednom momku, koji je htio izvidjeti može li se u tom metežu išta razabrati, šrapnel je odnio uho. Počeo je krvariti, momci su se zabrinuli i nekako naslutili da je možda trenutak. I istrčali napolje s uzdignutim rukama, vičući - Mi smo vaši, ne pucajte! Vaši smo!
Imali su sreću.
A sreću je imao i Jure. U prvi je mah mislio da je poginulo petnaest momaka, jer je i ovu šestoricu iz zemunice računao u mrtve.

Što se četnika tiče, može se samo nagađati. Svoje su mrtve odvezli sa sobom, no svakako ne manje od četrdesetak. A ranjenih barem dvostruko više.

 

                                                            *

POSAVINA

Zašto je pala Posavina ? Zbog izdaje ? Deala ? Loše organizirane obrane? Slabe vojne discipline i domobranskog mentaliteta? Ili zbog političkog nereda i slabog odaziva vojnih obveznika ? Napokon, je li se uopće mogla obraniti? Je li srpska vojna sila bila takva da šanse nije ni bilo? Pa još ta konfiguracija terena, suzdržanost muslimana?

Naslušao sam se priča u kojima su te i takve tvrdnje obrazlagane s uvjerljivošću i emocijama kojima se teško oduprijeti. Što je i razumljivo, jer malo je gdje rat bio tako krvav. I malo je gdje stradalo toliko Hrvata. Čak tri tisuće! I to uglavnom vojnika!
Doduše, neki obavještajni podaci govore o gotovo upola manjem broju. No to su podaci samo za 1992. i to ne za cijelu, nego do pada Bosanskog Broda, dakle, do 6. listopada. Iako taj datum markira gubitak Posavine, ona ipak nikada u cijelosti nije pala. Održalo se Orašje, te hrvatski prostori ispod Brčkog -tzv. Ravne-Brčko. A tu je rat trajao do primirja uoči Daytonskog sporazuma (1995.), bio jednako krvav kao i ubitačan, s mnogo žrtava na obje strane.
Naravno, to ne umanjuje tragediju bitke za Posavinu, jer ona nije samo u mrtvima nego i u stotinama tisuća živih, prognanih i iskorijenjenih. Hrvatska i muslimanska nacionalna mora. Posebno hrvatska - jer podjednako pritišće obje obale Save.
Zbog toga sam učinio sve da saznam što se uistinu dogodilo. To znači da sam i tu, kao i drugdje, obišao teren, samu bojišnicu i ključne kote. Bio u mnogo sela i razgovarao s brojnim svjedocima i akterima ključnih događaja. Naravno, pročitao sam i ponešto knjiga, publikacija, brošura, sve ono što čovjeku približava kraj, njegove ljude, tradiciju i te ratne godine. Pregledao sam više od tisuću stranica dokumenata SIS-a, SZUP-a, te zapovjedi, izvješća, informacija - i to od razine brigade do razine zapovjednika Slavonskog bojišta - vezane za te kritične dane od ožujka do listopada 1992. godine. Iz svega toga za me je proizašla prilično jasna slika o tome zašto je pala Posavina kao i odgovor na pitanje, je li tako moralo biti.
Ali jesam li time došao i u posjed istine? I što je uopće povijesna istina? Ona koju ispisuju pobjednici, ili ona koju pamte gubitnici? Ili su to predrasude bjelosvjetskih moćnika, umotane u svjesne i podsvjesne interese i političke atavizme? Ili možda teorije stratega koji često puta ne uzimaju u obzir važne detalje? Ili pak ono što su događaji ispisali u dušama ljudi kao njihovu vizuru, njihovo iskustvo, njihovu istinu ? Onu u kojoj će odgajati svoju djecu, a ova opet svoju, sve tamo do nekog budućeg sraza ili zle kobi, programirane baš tom, a ne onom oficijelnom ili učenom istinom? Dakle, povijesna istina kao svjetlo što prodire u zamračenu kuću i otkriva se pogledu zavisno od toga gdje čovjek stoji i kakav vid ima? I kakvi ga motivi i kakve traume obilježuju? Za razliku od drugih stanara tog mračnog zdanja?
Jednu od svojih istina opadu Posavine iznio mi je i admiral Domazet. Svodi se na nekoliko tvrdnji. Prva: Posavina se ne može promatrati zasebno, izvan ukupnih ratnih događanja u Bosni i Hercegovini. U početku ona u srpskim planovima nije bila ključna strateška točka. To su bili Kupres, Livno, dolina Neretve i, dakako, Sarajevo kao poseban slučaj. Srbi su htjeli staviti pod kontrolu taj prostor i da su u tomu uspjeli, Bosne i Hercegovine ne bi bilo.
Drugo: porazom na livanjskoj bojišnici i u dolini Neretve (u travnju 1992.) Srbi mijenjaju svoje planove i okreću se Posavini s idejom povezivanja prostora od Drine preko Posavine sve do Banja Luke i okupiranih hrvatskih područja. Za tu su operaciju oslobodili znatne snage kako opet ne bi doživjeli (strateški) poraz. Ne samo one u Bosni i Hercegovini, nego su dovukli i dio snaga iz Srbije te iz hrvatskih okupiranih područja. Najmanje dva korpusa s oklopno-mehaniziranim brigadama i specijalnim postrojbama. Riječju, išli su na sigurno.
Treće: kako je prostor Posavine praktički bio u srpskom okruženju, jedina veza s hrvatskim prostorima bila je rijeka Sava. No, u strateškom smislu ona je više bila prepreka negoli veza, pa je Posavina praktički postala mostobran koji se nije mogao braniti. Hrvatske snage u Posavini, koje jedine u to vrijeme pružaju organizirani otpor, ne mogu same održati mostobran, jer je za uspješnu obranu potrebna širina operacije gotovo tri stotine kilometara!
Četvrto: čak da je Hrvatska i mogla pružiti svu vojnu i materijalnu pomoć, a nije, jer Izetbegović nije htio potpisati vojni sporazum s Tuđmanom, od toga ne bi bilo odlučujuće koristi. I to zato što bi takvo pružanje pomoći zahtijevalo desantnu operaciju, a ona je, kako naglašava Domazet, najsloženiji oblik vojnog djelovanja za koji Hrvatska vojska u to vrijeme nije bila osposobljena. Osim toga, Srbi su imali i dovoljno vremena i dovoljno snaga da bitku riješe u svoju korist.
Strateški gledano, Posavina se u tim okolnostima nije mogla obraniti, izričit je  Domazet. To više što su postojali i međunarodni pritisci na Hrvatsku da se ne miješa u tuđe stvari. A o njihovom karakteru govori i činjenica da po međunarodnom pravu svaka država smije intervenirati na teritorij druge države u dubini od 60 kilometara, ako se iz te države ugrožava njezina sigurnost. A upravo je to bio slučaj i na sjeveru i na jugu Bosne i Hercegovine. No, to velike sile nisu uzimale u obzir. Druga teorija polazi od nešto "banalnijih" okolnosti. Od mentalnih razlika posavskih Hrvata. Od njihova različitog odnosa prema zemlji kao rodnoj grudi i izvoru života. Nju ne zastupaju samo oni koji su se u Posavini uspjeli održati, nego i oni dolje, u Žepču, na primjer. A i neki fratri su mi o tome govorili. Dakako, nikada kao isključivom razlogu gubitka Dervente, Broda, Odžaka...Ali svakako kao važnoj sastavnici u rekonstrukciji posavske tragedije. 
Načelno, Posavljaci su vrijedni i mirni ljudi, neskloni euforiji i bilo kakvim zastranjivanjima. Takvi su i tamošnji Srbi, a i muslimani. To potvrđuje i činjenica da domaći Srbi nikada nisu čuvali crtu, barem ne na najtežim bojišnicama. Bili su premekani za takav posao, premalo zaluđeni četničkom ideologijom i nedovoljno agresivni. Zato je taj posao povjeren krajišnicima iz banjalučkog kraja, pravim četnicima.
Muslimani, kad su se prihvatili puške, pokazali su i izdržljivost i hrabrost (samo u Oraškoj brigadi poginulo je dvadeset jedinaca iz muslimanskih obitelji!), no nikada nisu podlegli iskušenju islamizma. Možda i zato što je mlađi svijet slabo išao u džamiju, možda zato što su pretežno živjeli u gradovima, a možda i zbog fizičke odvojenosti od matice vlastitog naroda. U svakom slučaju na sarajevske ili tuzlanske radikalizme i zaoštravanja prema Hrvatima mnogi su domicilni muslimani odmahivali rukom, dobacujući - Pusti hemše! Štoviše, poneki je na odori nosio i krunicu!
Sami Hrvati, opet, nisu isti u Orašju, Odžaku ili Derventi. Oni u Orašju, ili oni iz Gornje Skakave na Majevici, imaju sve karakteristike tipičnog Posavljaka, ali se u kriznim situacijama, kad su izazvani, pretvaraju u nepopustljive pa i agresivne ljude. Agresivniji su svakako i od domaćih Srba, ali i od Hrvata zapadnije od njih. Vjerojatno zbog toga što su upravo metafizički vezani za zemlju. I to jednako za zemlju kao rodnu grudu, kao i za zemlju kao izvor života, kao sveto tlo, posvećeno znojem i radom. Nigdje stanovnici nekog kraja nisu tako dugo i tako duboko ukorijenjeni kao u oraškoj općini. Tu žive stoljećima i ako se pogledaju njihova prezimena, onda se vidi da nema mnogo novih, ali ima na pretek onih što potječu iz davnine.
Tu se živjelo isključivo od zemlje i tu se zemlja branila do posljednjeg daha. Od turskih do današnjih vremena. Tu su ljudi apsolutni domobrani. Možeš ih samo mrtve odnijeti s kućnog praga. S puškom u jednoj, a s raspelom u drugoj ruci.
Takvi su i Hrvati ispod Brčkog. Kad sam obilazio bojišnicu na Boderištu, ljudi su mi objašnjavali kako je crta mogla biti racionalnije ukopana, ali se vodilo računa da obuhvati svačiji grunt! Ako je nečija njiva bila pedesetak metara ispred idealne crte, crta se ukopavala tih pedeset metara dalje, pa makar to i ne bilo vojnički najispravnije. Ali je bilo psihološki i mentalno !
Povijest tog dijela Posavine poznaje svakakva dovijanja da se ostane na rodnoj grudi, na svojoj njivi i livadi, da se ne podlegne osvajaču i ne ispari u bijeli svijet. Tolisa je jedno takvo selo koje je kompletno premješteno, skupa sa svojim samostanom, kako bi se izmaklo turskom osvajaču. Ali samo toliko da je ipak ostalo u starom kraju. To ukopavanje u zemlju, simbolično i stvarno, gotovo je genetski usađeno u ljude. I zato su pravi rovovi i iskopani na tom - inače neprikladnom i močvarnom području!
U Odžaku je već ponešto drukčije, a u Derventi posve drukčije. Tamo - ako je vjerovati znalcima - nema mnogo prezimena starijih od sedamdeset godina. Tamo su uglavnom došljaci iz Hercegovine i Srednje Bosne, ljudi naviknuti na progone i svakako nedovoljno ukorijenjeni u novom zavičaju. Možda i zato što se tu moglo živjeti i od drugih stvari, a ne samo od zemlje, a možda i zbog posebne naravi. Jer Dervenćani su se u početku tukli kao malo tko. Štoviše, jednom su došli i do Doboja, a drugi put vratili već izgubljenu Derventu. No kad su kola krenula nizbrdo, bilo je gotovo.
No kamo s podatkom da je u trenutku najljućih borbi za Bosanski Brod oko sedamdeset posto mladića sposobnih za vojnu službu napustilo grad i otišlo u Hrvatsku? U urbani mentalitet? Ali što je onda s Orašjem ili Vukovarom u Hrvatskoj? Ili Zagrebom koji je dao najviše brigada u Domovinskom ratu?
Teorija o povezanosti posavskog čovjeka sa zemljom svakako ne objašnjava sve, ali baca stanovito svjetlo na rasplet situacije. Ako ni zbog čega drugog, a ono zbog toga što dobar broj ljudi u nju vjeruje.
Postoji i treća teorija. Ona govori o tome da svugdje gdje su se Hrvati našli u okruženju, gdje nije postojao izlaz, tu su se i održali. Koliko god bila paradoksalna, donekle ju potvrđuju događaji od Srednje Bosne, preko Žepča, Rame, do Orašja i brčanskog slobodnog teritorija (Ravne-Brčko).
Iz Orašja su doduše mogli u Hrvatsku, ali ne preko mosta, nego samo uz pomoć skela. A to znači da se nisu mogli -da su i htjeli - uredno i brzo povući, a da četnici to ne iskoriste i ne naprave pokolj. I nad vojskom i nad civilima.
Oni pak dolje u Ravne-Brčkom imali su još manje izbora: ili opstati ili nestati, jer su doista bili u totalnom okruženju. Čak i bez skela, jer Srbi su bili na Savi, u Brčkom. Dakle, bili su pritisnuti na nekih stotinjak kvadratnih kilometara, gladni i iznureni. Ali s jasnom sviješću da mogu ostati ukopani u zemlju ili otputovati na Nebo. Trećeg nije bilo.
Jesu li to okolnosti u kojima čovjek za svagda prekida sa strahom i jedinu šansu vidi u borbi? Baš kao što se čini da cigareta, koju tada smotaš od lišća loze, i nije tako loša ? Jer druge nema ? Pa pušiš "grožđe" i sretan si da ti je Bog i to dao?
Koliko je, dakle, onaj most između dva Broda pridonio gubitku Posavine? Pitanje koje je možda apsurdno, ali se nameće gotovo samo od sebe. Baš kao i činjenica da je taj isti most bio i u funkciji obrane i da je, naposljetku, spasio i mnoge živote.
Četvrtu teoriju ispisuju već spomenuti dokumenti - SIS-a, SZUP-a, kao i brojna izviješća i zapovjedi. Ona je istodobno konfuzna i uvjerljiva. Zbog toga najprije nekoliko okvirnih činjenica. Prvo: početkom travnja snage HVO-a i HV-a oslobađaju cijeli teritorij općine Bosanski Brod, veći dio općine Derventa, općinu Odžak, Modriča te probijaju koridor prema Gradačcu. Brzo, a možda i prebrzo. Tako je bilo do početka srpnja, pri čemu u tom periodu na području Bosanske Posavine nije bilo značajnih snaga HV-a.
Sedmog srpnja ministar obrane Gojko Šušak izdaje zapovijed svim zapovjedništvima HV-a, koja glasi:"Nije dozvoljeno ni jednom zapovjedniku slanje ili upotreba Hrvatske vojske izvan granica Republike Hrvatske. Svi koji to učine bez izričite zapovjedi Vrhovnog zapovjednika snosit će posljedice za svoje postupke. Ukoliko dobrovoljci iz hrvatskih postrojbi koji su rodom iz Bosne i Hercegovine žele ići na ratište i braniti svoje domove, zapovjednici ih ne smiju u tome zaustavljati".
Sredinom srpnja padaju redom Modriča, Odžak, dio općine Derventa i sam grad Derventa. Zanimljivo je da je u to vrijeme u Zagrebu potpisan Sporazum o prijateljstvu i suradnji između Hrvatske i Bosne i Hercegovine (21. srpnja 1992.) koji predsjednik Tuđman naziva "povijesnim", a Alija Izetbegović "važnim". U intervjuu HTV-u istog dana Izetbegović je objasnio da još nije vrijeme za vojni sporazum, koji bi srpski narod "sigurno shvatio kao prijetnju" te da bi "bilo bolje ostaviti još malo prostora za djelovanje međunarodnih faktora".
Ta izjava, koju je Šuškova zapovijed samo "anticipirala", jasno pokazuje zašto Hrvatska, da upotrijebim riječi povjesničara Davora Marijana, nije mogla stvoriti "javnu osnovu za djelovanje u Posavini" i zašto je djelovanje moralo i moglo biti samo na dragovoljačkoj osnovi.
Sredinom rujna padaju važne strateške točke Begluci-Babino Brdo-Bijelo Brdo-Kostreša-Čelaruše-Markovac. A 6. listopada, u večernjim satima i sam Bosanski Brod. U međuvremenu dolazi do kaosa i samovoljnog napuštanja položaja 101. brigade HVO-a (krajem rujna) te 3. A br. i 108. brigade HV-a uoči pada Bosanskog Broda.
Druga važna činjenica je ta da je za vrijeme tih događaja načelnik Glavnog stožera HV-a bio general Antun Tus, zapovjednik Slavonskog bojišta, general Petar Stipetić, zapovjednik Operativne zone Osijek, brigadir Vinko Vrbanac, a zapovjednik Operativne grupe "Istočna Posavina", pukovnik Vinko Štefanek.
Dokumenti pak kažu: 16. lipnja pukovnik Štefanek u Dnevnom izvješću navodi da je stanje na derventskom ratištu "kritično" te da je osnovni problem taj što "nema dovoljno boraca." Ranjeni u rovovima primaju infuziju (borci 103. brigade), jer ih nema tko zamijeniti.
Jedanaest dana kasnije, brigadir Vrbanac zbog iste situacije traži od generala Tusa da mu dade 2-3 brigade kako bi ih prebacio u Posavinu. A pukovnik Štefanek 13. srpnja traži objašnjenje zašto su 157. i 108. brigada HV-a odbile izvršiti zadatak u Bosanskoj Posavini.
Izvješće SIS-a za period od 4. do 10. srpnja govori kako sve ukazuje da će se bez ozbiljnijeg ugrožavanja neprijateljskih snaga po dubini zaposjednutog područja, teško moći zaustaviti agresorovo daljnje napredovanje. Istodobno se navodi da je moral u HV-u nizak, a osobito u HVO-u, da je slaba stega, loša organiziranost i da su nejasni ciljevi. Snage Banjalučkog korpusa napadaju s jakim oklopom (30 tenkova) uz podršku topništva i avijacije. Pritom Srbi udaraju po cijeloj crti, ali u manjim grupama, s 3-5 tenkova i četom pješaka.
U kasnijim se izvješćima govori o nedostatku streljiva, osobito za topove te o tome da su dijelovi 108. i 109. brigade HV-a samovoljno napustili crtu u sektoru Zborište (1. listopada). A cijela 108. brigada četiri dana kasnije samovoljno odlazi iz područja Kričanovo - s. Donje Kolibe i to preko Save u Slavonski Brod.
Tijekom noći od 5. na 6. listopada i 3. "A" br. samovoljno odlazi sa crte u Slavonski Brod čime je pravac s. Kričanovo-Rafinerija bio otvoren neprijateljskim snagama. 101. brigada HVO-a iz Brodskog Polja 6. listopada panično napušta položaje, bježi u Bosanski Brod gdje borci izvlače svoje obitelji i s njima preko mosta bježe u Slavonski Brod. U 17 sati četnici ulaze u grad. Niti jedna postrojba HV-a u tim trenucima nije htjela prijeći na desnu obalu Save radi neposredne obrane mosta, pa su to na kraju morale učiniti specijalne postrojbe MUP-a iz Slavonskog Broda.
U to vrijeme, kako svjedoče dokumenti, u Slavonskom Brodu su osobno general Stipetić, brigadir Vrbanac i pukovnik Štefanek. A u 18 sati general Stipetić naređuje povlačenje hrvatskih snaga iz sela Koraće skelom preko Save, dok u večernjim satima na zapovjedno mjesto Operativne grupe "Istočna Posavina" dolazi i general Tus. Zahtijeva da se osnuje komisija koja će istražiti zašto je došlo do gubitka mostobrana na brodsko-derventskom ratištu.
Šest dana nakon toga, general Stipetić piše "Analizu : zaključke o bojnom djelovanju na brodsko-derventskom bojištu od 28. 9. do 7. 10. 1992. godine". Tu navodi da su razlozi takva neslavna ishoda višestruki: nejasni stavovi oko uporabe jedinica HV-a izvan područja Republike Hrvatske (osim dragovoljaca) kao izabrana topničke potpore s prostora RH, što je loše utjecalo na moral vojnika. Isto tako kaže da su veliki gubici u postrojbama HVO-a dodatno demoralizirali postrojbe kao i izbjegavanje vojnih obveznika s područja Bosanske Posavine da se uključe u obranu. Svoj obol prilikama dala su i lažna izvješća s terena kao i nejasni sustav zapovijedanja zbog samovoljnog napuštanja položaja. U svezi s potonjim Stipetić u Analizi izričito navodi: s obzirom da intenzitet borbenih djelovanja u ovom periodu (od 28. 9. do 7.10. 92.) nije bitnije pojačan, nema opravdanja s vojničke točke gledišta za navedene postupke postrojbi, a posebno za samovoljno napuštanje crta. Stipetić pritom misli na postrojbe koje su samovoljno napustile položaje upravo uoči pada Bosanskog Broda, dakle, nekoliko dana prije 6. listopada, kao i samog tog dana.
To ističem zato što mije u oči upalo njegovo izvješće o "Stanju na bojištima Operativne grupe Istočna Posavina" napisano samo tri dana prije pada Bosanskog Broda, dakle 3. listopada, a upućeno GS HV-a (Operativnoj upravi). Tu Stipetić kaže upravo suprotno, a to je da se posljednjih dana u zoni odgovornosti OG "Istočna Posavina" stanje "naglo usložava" da neprekidno traju tenkovsko-pješački napadi na derventsko-brodskom dijelu fronta, te da neprijatelj topovima tuče cijelu zonu mostobrana i da pritom dobiva i pomoć iz zraka. Istodobno dovlači i nove oklopno-mehanizirane snage te pješaštvo...!
Dakle: tri dana prije pada Bosanskog Broda javlja generalu Tusu da je situacija izrazito teška, da se dramatično pogoršava, dok u Analizi, napisanoj nakon pada Bosanskog Broda, tvrdi da je stanje u tom istom periodu bilo normalno, bez bitnije pojačanih napada neprijatelja.
To možda i ne bi bilo toliko važno da 9. listopada istražna komisija Operativne zone Osijek nije utvrdila kako je zapovjednik 108. brigade HV-a, pukovnik Stanislav Sorić, odgovoran za napuštanje položaja svoje brigade i za neuspjeh brigade na bojišnici, pa je protiv njega predložila poduzimanje mjera, zbog čega je i smijenjen.
No nezgoda je u tomu što je pukovnik Sorić punih dvadeset dana prije pada Bosanskog Broda uputio generalu Tusu kao i Vrhovnom zapovjedniku dramatično pismo u kojem navodi da je 108. brigada posve iscrpljena, da je u posljednjih 58 dana četrdeset dana bila na položajima i da je za to krivo Zapovjedništvo OG "Istočna Posavina" koje nije dopustilo odmor. Sorić zbog toga najavljuje i mogućnost da bi borci mogli samovoljno napustiti položaje.
U izvješću od 5. listopada, dakle, u samom finišu ratne drame, pukovnik Sorić tvrdi da su dijelovi njegove brigade samovoljno napustili položaje zbog toga što je brigada dovedena - "isključivo tuđom pogreškom"-u takvu situaciju. Dodijeljena joj je prevelika zona odgovornosti, nije imala mogućnost smjene, a primala je vatru i s leđa i sa strane zbog toga što su drugi napustili položaje.
S tim u vezi važno je još i to da istog dana kad je komisija Operativne zone Osijek svu odgovornost prebacila na pukovnika Sorića, 24 časnika njegove brigada upućuju pismo predsjedniku Tuđmanu u kojemu kažu da ne prihvaćaju Sorićevo smjenjivanje s mjesta zapovjednika 108. brigade te da odgovornost za događaje od 5. i 6. listopada ne snosi samo on. Pritom su naveli da je brigada imala 111 poginulih, 243 teže i 307 lakše ranjenih te 19 nestalih boraca.
Svojevrsno svjetlo na tu rašomonsku situaciju baca i Izvješće što ga je 13. listopada GS HV-a uputio zapovjednik Operativne zone Osijek, brigadir Vrbanac. On tu otvoreno priznaje da se crta bojišnice nije utvrđivala (nije se radila fortifikacija), da su na položajima često bile manje i neuvezane postrojbe koje su tamo kratko boravile, pa se nisu htjele ukopavati, da su postojale napetosti i sukobi između postrojbi HV-a i HVO-a, da pri povlačenju postrojbe nisu odlazile na rezervne položaje, nego su odmah išle preko Save, da je nedostajalo streljiva...
Izvješće završava priznajem: osobno se smatram odgovornim, a kao vojnik postiđen i popljuvan, jer nismo izgubili Brod u krvi i znoju, već u bezglavom povlačenju!
Naišao sam na jedno izvješće SZUP-a u kojem se kaže da se prvih dana oružane agresije na Bosansku Posavinu veći dio Muslimana i Hrvata odnosio spram agresije u stilu "neka ima vlast tko hoće, samo neka bude mir", što je pridonijelo brzom zauzimanju Bosanskog Šamca, Modriče i okolnih mjesta od strane JA i srpskih ekstremista.
U drugom, pak, nailazim na to da je Zlatko Majić, zapovjednik obrambenih snaga u Derventi zatvorio bez ikakve osnove stotinu Srba, dok 38 četnika ne želi predati Vojnoj policiji. A istodobno pušta na slobodu izvjesnog majora Veličkovića! Pa se zaključuje da sve to upućuje na moguću izdaju. Jer Majić na području Dervente vodi obrambeni rat na takav način da neprijatelj postiže uspjehe i nanosi teške gubitke obrambenim snagama. I to u gradu u kojem ima 3500 boraca! Zbog toga je na njega izvršen neuspio atentat..
.
U nešto kasnijoj informaciji se navodi da je u samo dva dana krajem lipnja u Derventi poginulo 50 boraca a ranjeno više od stotinu, te da su branitelji ogorčeni na Majića, smatrajući da je izdao grad naređenjima o povlačenju i sumnjivim odlukama. Tri dana kasnije već se konstatira: svakodnevno gine pedesetak branitelja, a ranjenima se niti broj ne zna...
Čitam i ovo: krajem lipnja pada Modriča bez ispaljenog metka. Iako je tamo bilo 2000 pripadnika HVO-a. Pobjegli su na područje općine Odžak pri čemu se raspala 102. brigada. Koridor širine 8-10 kilometara između Gradačca i Modriče bio je bitan za obranu. Ipak nije zaposjednut premda se o tome dvadeset dana govorilo....
Izvješće iz druge polovice kolovoza govori pak o teškim sukobima u Kriznom stožeru Bosanskog Broda. Pripadnici obrambenih snaga pucali su na predsjednika stožera Iliju Kljaića...
Nailazim i na dramatična upozorenja koja govore o tome da e razdor između Muslimana i Hrvata svakim danom sve veći, da Muslimani masovno skidaju oznake HVO-a i odbijaju se boriti u zajedničkim postrojbama... Te da će slijedećih dana HVO biti stavljen izvan zakona ako se ne podredi zapovjedništvu Armije BiH....
Pa na izvješće o drami 101. brigade HVO-a koja je izgubila 350 boraca dok je 1400 ranjeno i sada u svom sastavu ima još samo 600 sposobnih za borbu. Još se navodi da je zapovjednik 4. bojne, Blažan Kljaić, iznerviran cijelom tom situacijom potegnuo pištolj na zapovjednika brigade Ivana Kolaka i to u nazočnosti generala Petra Stipetića...
Sve u svemu kaos, nedostatak autoriteta, slaba ili nikakva fortifikacija. I rezervni položaji u drugoj državi! Ali i težak danak u krvi hrvatskih branitelja.
U ruke mi je došla i jedna tipična zapovijed. Tipična utoliko što se iz nje vidi sav ponor između faktičnog stanja na terenu i predodžbi koje su o tome vladale u kancelarijama viših zapovjednika. Zapovijed je napisao general Stipetić, a odnosi se na derventsko-brodski pravac. Tu stoji:"Ostvarite potrebne uvjete za slamanje i razbijanje neprijatelja i protunapadna djelovanja našim snagama"!
To je naređeno u najdramatičnijim trenucima! Znači li to da su zapovjednici u svojim štabovima planirali operacije kao da zapovijedaju ustrojenom i dobro organiziranom vojskom, a ne dragovoljcima i u najboljem slučaju vojskom koja je bila tek u zametku? Je li doista riječ o kolosalnom nesporazumu?
O ideološkoj matrici utisnutoj u podsvijest po kojoj je vojska isto što i JNA i to onakva kakva je idealizirana u udžbenicima ? Pa zapovijedaš sukladno tomu ? I zato forsiraš napad čak i onda kad je jasno da ni obrana nije sigurna ? Juriš drugovi! Nema veze što se kreće ni od kuda i što se nema kamo vratiti. Jer nema utvrđenih crta. Ali ih zato ima na karti, kao i sva sila brigada.
Tko je kriv? Kompleks JNA? Nesposobnost? Opće prilike? Sve zajedno? I svi zajedno?

Jedno mi se čini nedvojbenim: nimalo nema krivnje na tisućama poginulih i ranjenih boraca, na onim iznurenim momcima na crtama, sluđenim od tog dosuđenog i kreiranog kaosa. Tog čelika koji se na njih sručio i te srpske gladi za Savom.

 

                                                             *
Srbi su ipak postigli cilj. Mnogi su pobjegli u Hrvatsku. Najviše žene i djeca, a s njima i gvardijan samostana iz Dubrava te prvi čovjek brčanskog HDZ-a Mijo Anić. Otišli su čamcima. Potiho, kao nekoć mnogi iz ovih krajeva. Posebno poslije Drugog svjetskog rata, kad su im komunisti oduzeli zemlju. Najviše u Otok, Vrbanju, Spačvu, Gunju i Vinkovce.
U Ravne-Brčkom ostali su muškarci sposobni i spremni za borbu. I nešto svijeta da sve to izdrže.
U to vrijeme 108. brigada HVO-a (brčanska) postojala je samo na papiru. Tek poslije ovog pokolja počela se ozbiljnije ustrojavati, a bojišnica utvrđivati. Kad je za koji mjesec narasla, brigada je imala pet bojni. Dvije hrvatske i tri muslimanske. Zapovjednik je bio Farid Mujkanović, bivši časnik JNA, star trideset godina, koji je srednju školu završio u Njemačkoj, pa je taj jezik govori tečno i bez pogreške. Bio je iznimno hrabar i imao prirodni autoritet, jer je u najtežim bitkama izravno sudjelovao kao borac.

Vojska mu je vjerovala. I Hrvati i Muslimani. Nije bio opterećen činjenicom da zapovijeda postrojbom HVO-a, za njega su bile važne samo dvije stvari: da ispred sebe ima zajedničkog neprijatelja i da brani isti uplašeni narod. Alaha je ostavio nebu, a politiku onima u Sarajevu.

 

                                                              *
General Praljak sjedio je u svom uredu na Krešimirovom trgu u Zagrebu. Bilo je rano poslijepodne. Lipanjsko sunce padalo je u sobu, miješajući se sa sitnim česticama prašine, koju inače čovjek ni ne primjećuje. Pomalo mu se spavalo. Bilo je to njegovo vrijeme. Spavao je brzo i duboko, a to znači malo ali temeljito. Nekoliko sati po noći i četrdesetak minuta po danu. I bio je kao nov. Pogledao je na sat, vidio da još ima dvadesetak minuta, podigao slušalicu i rekao tajnici - Dobro, neka uđe!
Bio je to Nijemac po imenu Horst. Negdje iz Donje Bavarske. Mogao je imati između dvadeset i pet i trideset godina. Nosio je uniformu HVO-a, pomalo naklapao hrvatski, no s Praljkom je govorio njemački. Poznavali su se otprije. Zapravo, vidjeli su se prvi put prije nekoliko mjeseci. Horst je došao u Zagreb i silom htio u Hrvatsku vojsku. Ali nije bio ni pustolov, ni ugursuz, ni pas rata. Vjerovao je da se Hrvati bore za pravednu stvar i htio im je pomoći. Možda i pod dojmom njemačkog ujedinjenja, one euforije koja je devedesete zahvatila Nijemce, kad se činilo da nema ničega što može, ili smije, osujetiti pravo naroda da bude slobodan. Deutschland einig Vaterland!
I pod dojmom bitke koju su Genscher i kancelar Kohl vodili za priznanje Hrvatske i napokon uspjeli godinu dana kasnije.
Praljak nije znao kamo bi s tim momkom, pa ga je poslao u Slavoniju, a od tamo je otišao u 103. derventsku brigadu. Sad je bio tu, ojađen zbog stanja na bojišnici. - Sve je to loše, tamo je rasulo, nema koordinacije. Čista katastrofa. Disaster, Herr General!
Ovaj mu je pokušao reći da u Đakovu ima generala Stipetića, neka se njemu obrati, no Horst nije htio ni čuti. Molio ga je da pođe s njim, da vlastitim očima vidi kako stvari stoje. Praljak se malo nećkao, ali je pred sobom imao ozbiljnog i časnog momka pa je na kraju rekao - Einverstanden!
Krenuli su još istu večer, vozili se satima po podravskoj magistrali, prenoćili u nekom napuštenom hangaru i ujutro bili u Slavonskom Brodu.
Oko osam sati otišao je u zapovjedništvo, a stražar ga na vratima pitao je li najavljen. - Ovo nije hotel, vole jedan! Znaš li čitati oznake na ramenima!? - izderao se svojim teškim glasom i jedva suspregnuo da ga ne odalami.
U hodniku je primijetio mlade žene u savršeno skrojenim uniformama kako idu gore dolje, izlaze i ulaze u kancelarije kao da su u kakvoj avio-kompaniji. Bile su izazovne u tim pripijenim uniformama, ali mu se sve to skupa nije sviđalo.
Iako se teško susprezao da privlačnoj ženi ne dobaci kakav kompliment, ovo tu ga je uznemirilo. Nije mu pristajalo uz ono što je slutio da se događa s druge strane mosta.
I pukovnik Štefanek djelovao je jednako fino i uglađeno. Bio je gromada od čovjek kao i Praljak, samo crn i s brkovima, koje je lagano dodirivao za vrijeme razgovora. Pripovijedao je kako je sve pod kontrolom, da nema većih problema, a ostalo će se već riješiti. Ponudio ga pićem, pokazao mu karte i ljubazno se smješkao.
Praljak se sve više mrštio, rekao - U redu, a sad idem prijeko! - i otišao.
Ubrzo se osvjedočio da ovi tu nemaju pojma o tome da Derventa pada, da je 103. brigada u rasulu, da su ljudi po šumama. U međuvremenu je otišao u Zagreb, pokupio svoje momke -satniju 2. gardijske brigade, dečke iz Virovitice i Vukovara. Njih možda tristotinjak. I vratio se. Kao dragovoljac!
Nakon desetak dana u dnevnik je zapisao: "Pri uvođenju satnije na položaje kod Bosanskog Broda vidio sam ljude u jarcima, iscrpljene i izluđene, bez ikakvih fortifikacijskih crta. Svakog dana i noći Srbi su negdje probili crtu, mi ju s mukom zakrpamo, tučemo se, skinemo pokoji tenk, ali ništa više. Pokušao sam od zapovjedništva u Slavonskom Brodu dobiti bager, ili rovokopač, vreće za pijesak, kako bih utvrdio crtu, ali nikada ništa nisam dobio. S takvom organizacijom nećemo se moći održati. Rasulo i trulež na sve strane.
Neku noć, negdje oko dva sata, nabasao sam na pedesetak ljudi. Bili su to Zmajevi od Bosne, uglavnom Muslimani. Napustili su položaje pod punim naoružanjem. Pitao sam ih tko im je zapovijedio da se povuku, a oni mi odgovorili - General Praljak! Spopao me bijes, dreknuo sam - Ja sam general Praljak, marš natrag na položaje! - Svi su se razbježali, vratila su se samo petorica".
Bio je početak srpnja. Sunce je pržilo. Srpski tenk je ispalio granatu, jedan je momak odmah poginuo, drugom je otrgnula nogu. Svena Lastu, glumca, šrapnel je ranio u leđa. I prije toga su momci ginuli, Praljak je bjesnio. Psovao i strijeljao očima, gestikulirao ručetinama. Ovaj posljednji događaj posebno ga je pogodio. Nigdje saniteta, nikakve organizacije, sve je morao sam, gotovo privatno organizirati.
A onda se pojavio general Stipetić. U školi u Novom Selu. Baš kod njega. Sav bijes, sav jad, svu frustraciju koju je danima nosio i koja ga je proždirala, iskalio je sada na tom koščatom licu.
- Pa je li ti znadeš u kakvom je stanju bojišnica, što se tu dešava? Ljudi mi ginu bez veze, zbog vas gore! Sve ste usrali, sve se raspalo, nikoga nema, četnici su nam raznijeli desnu stranu....
Stipetić je sve mirno slušao, a onda se približio stolu, udario šakom o nj i dreknuo - Tu ćemo onda 108.! - pogledavši Praljka s izrazom lica koje je odavalo neko prigušeno zadovoljstvo.
Ovaj je na čas stao, gotovo se zahliknuo od bijesa, pa doslovno poludio. Počeo je bacati sve sa stola što mu je dopalo šaka, psovati da ni sam više ne zna koga. U djeliću sekunde poželi Stipetića ščepati za vrat, da mu pokaže gdje je ta njegova 108.! Da mu utuvi u tu oficirsku glavu da se ovako više ne može, da na karti možda ima sve brigade, ali da je ovdje druga priča.
Nakon sedamnaest dana, koliko je sve skupa ratovao u Bosanskoj Posavini, Praljak se 8. srpnja vratio u Zagreb. A u dnevnik zapisao:
"Sa svojim momcima uspio sam održati crte kakve sam i zatekao. Ali mi je postalo jasno da u postojećim okolnostima to na dulji rok nije moguće. Jedini spas za Posavinu bio bi da se tamo pošalju četiri do pet zapovjednika a la Gotovina, Crnjac, i slični i da se učini isto što je učinjeno u Hercegovini: brzo utvrdi crta i uspostavi efikasni ustroj".

*

RAMA

Cesta što iz Uskoplja preko Makljena vodi u Prozor završava raskršćem u obliku slova T. Ravno se nema kud, lijevo se skreće na magistralni put prema Jablanici, a desno u glavnu ulicu. To je zapravo srce grada. Iako ulica nije preuska, nekako se doima stiješnjenom, kao i sam Prozor. Poput slike na kojoj nešto nije u redu s perspektivom, pa sve djeluje zbijenije negoli bi trebalo biti. Kuće su tu na dva ili tri kata, nedefiniranih boja i pomalo turobnog izgleda. Gotovo prašnjavog. Od toga odudaraju jedino općinska zgrada, Vatrogasni dom i upravna zgrada Hidroelektrane. Potonja je prva u nizu na desnoj strani ulice, crno-bijele boje s ovećim staklenim plohama. Gotovo reprezentativna, ali za neko prošlo vrijeme.
Zajim Delalić imao je oko pedeset godina, no već je bio potpuno sijed. Sa snažnim brkovima koji su posve pristajali uz njegovu krupnu figuru. Prije rata bio je poznat po tučama, osobito onima u kojima su se muslimani tukli protiv Hrvata. Tako je odgojio i svoja dva sina, koji bijahu jednako snažni i jednako zapaljive krvi kao i on sam.
Radio je kao vozač u Elektroprijenosu, no sada u upravnu zgradu nije ulazio kao šofer, nego kao jedan od muslimanskih vođa. Bilo je oko deset sati ujutro, 24. listopada 1992.
Prije negoli je zakoračio u predvorje, okrenuo se prema Vatrogasnom domu, preletio očima preko malog trga koji dijeli te dvije zgrade, pa jednako brzo pogledao u vedro i sunčano nebo. Duboko udahnuo i istisnuo sebi u bradu -Samo mirno i fino, Zajka!
Popeo se na treći kat, ušao u dvoranu za sastanke gdje je već bilo oko dvadesetak ljudi. Predstavnici hrvatskih i muslimanskih političkih stranaka, vojske, policije, vlasti. Prostorija je bila zadimljena, neki su stajali, drugi sjedili i glasno ispijali tursku kavu.
Kad je Zajim ušao njegovi ga pozdraviše, a oni drugi samo odmjeriše. Naoko, sve je bilo uobičajeno, no neka je nervoza bridjela u zraku. Nevidljiva, a opet tako opipljiva. Po neobičnim pokretima, prividnoj opuštenosti, trljanju dlanova. I čvrsto stisnutim vilicama.
Napokon, svima je bilo jasno da je to možda posljednji sastanak i da od njegova ishoda ovisi sudbina grada, a možda i mnogo više od toga. Na dnevnom redu bilo je nekoliko tema -od onih što su se ticale zajedničkih školskih programa, jezika, jer muslimani nisu pristajali na hrvatski, a svoj nisu imali, pa do imenovanja i preimenovanja ulica. Uostalom, ona, u kojoj se sastanak održavao, još se zvala Ulica krajiških brigada.
Sve su to bile važne teme oko kojih su se lomila koplja u gradu ispod Makljena, no ipak je ključna stvar bila "implementacija" zaključaka republičke Vlade što su se ticali vojnog ustroja. U tim je zaključcima stajalo da tamo gdje Hrvati imaju većinu, valja ustrojiti HVO u koji se trebaju uključiti i muslimani, dok tamo gdje je slučaj obrnut, valja ustrojiti Armiju BiH u koju se imaju uključiti i Hrvati.
Nevolja je međutim bila u tomu što su Hrvati imali većinu u Rami (oko 65 posto), a muslimani su svejedno počeli stvarati paralelni vojni ustroj. Kopati rovove, utvrđivati bunkere, pa i mitraljeska gnijezda. Štoviše, nekoliko dana prije ovog sastanka, postrojili su se na nogometnom igralištu u uniformama Armije BiH, dali prisegu i promarširali središtem grada. Njih možda petstotinjak.
Nakon uobičajenih formalnosti sastanak je počeo, a i Sadik Hadžić, kojeg su zvali Sida, uzeo je riječ i počeo galamiti kako neće više podnositi hrvatsku torturu, jer da su se na ovim prostorima muslimani uvijek pitali, pa tako ima biti i sada! No odmah ga je presjekao Zajim, počevši mirno i gotovo umiljato - Braćo Hrvati, sve ovo nema smisla... - onda je na časak zastao pa ponovio - Braćo Hrvati, molim vas, a molim i nas, da nađemo rješenje iz ove situacije koja je nastala u našoj općini...
Ilija Petrović iz Rumboka koji je jedva prevalio dvadeset i petu i ovdje bio predstavnik Ramske brigade HVO-a, počeo se češati po glavi obrasloj dugom crnom kosom, više zbog zabezeknutosti, negoli svrbeža. Nije mogao vjerovati vlastitim ušima da Zajka govori braćo Hrvati. Prošaptao je u sebi - Ma, čuješ li ti to Ilija?! - obraćajući se svom djedu po kojem je i dobio ime. Uvijek je tako činio kad bi se našao u nekoj neobičnoj situaciji, jer mu je djed bio neka vrst formativnog oca. Nije ga upoznao, ali je o njemu slušao. Ne mnogo, jer se o tim stvarima nije puno govorilo, ali ipak toliko da je znao da je bio domobranski časnik za vrijeme Drugog svjetskog rata, završio na Križnom putu i na kraju likvidiran negdje kod Požege kad su ih vraćali iz Bleiburga.
- Zašto taj tako govori? Pa znaš li ti Ilija da je on bio jedan od prvih koji su tvrdili - kad su četnici granatirali.Prozor - da to čine Hrvati! A sada nas naziva braćom... - nastavljao je razgovor s djedom. - A isto je bilo i kad smo prije četiri mjeseca u Ljutoj, kraj Konjica, oteli oružje iz skladišta JNA. Silom je htio dio za svoje, pa smo mu dali radi mira u kući. A sad, gle, braćo Hrvati...!?
Onda ga je spopala neopisiva nervoza, počelo ga je doista svrbjeti cijelo tijelo, pa je skočio i viknuo - Ako hoćete da zajedno živimo, morate zajedno s nama i braniti općinu od četnika. Mi sada krvarimo na Ravašnici, imamo već i mrtve, a vi po Prozoru prodajete zjake!
Pred oči mu sinu zapovjednik brigade Fofa, koji je nedavno poginuo, a koji se proslavio još u Hrvatskoj 1991. kad je uhitio generala JNA Milorada Aksentijevića. Osjeti bijes pa doda - Tako više ne može!
Netko je na to viknuo - Čekaj, malo...! - ali Ilija ga više nije čuo. Obuzeo ga je neki čudan osjećaj pa se počeo vrpoljiti, a onda osjeti kao da ga nešto hladi na zatiljku, čak toliko da se okrenuo. Usput je bacio pogled na krov kuće što je bila nasuprot upravnoj zgradi, točno u visini na kojoj se i sam nalazio. Učini mu se da vidi odmaknut crijep i nešto kao cijev puške. Još jednom pogleda, protrlja oči, pa se ponovno upilji u krov.
Htio je odmah ustati, ali je ipak odustao. Onda očima potraži šefa policije, Marka Dragića, koji je sjedio nasuprot njega, davši mu diskretnim pokretom glave znak da izađe. Čim su se našli izvan dvorane, zamoli ga da s drugog prozora pogleda na krov i kaže što vidi. I ovaj potvrdi da vidi snajper. Potvrdi to i Petar Kolakušić, momak iz Blaca, koji se slučajno našao na hodniku.
Snajper! I to na krovu kuće profesora Zije Samardžića! Ravnatelja srednje škole i profesora fizike koji je također bio na sastanku i tumačio zašto muslimani ne mogu prihvatiti hrvatski jezik.
Inače, tog su Samardžića zvali i zlatni Zija, jer je volio novac. Bio je iz ugledne obitelji, ali je postao komunist i marksist i prezirao muslimane koji su živjeli po okolnim selima, jer su bili pobožni, a mnogi su kod Hrvata radili i kao težaci. To je u njegovim očima bilo ponižavajuće, budući da su Hrvati za njega bili Vlasi, a to znači raja i manje vrijedan svijet. Ni sada mu nije išlo u glavu kako bi jedan čaršijski čovjek mogao u taj seljački HVO i pod tu šahovnicu. I pod taj hrvatski jezik!
Ilija se vratio u dvoranu kao da se ništa nije dogodilo, jedino je pomakao stolac iza betonskog stupa, koji je dijelio dvije staklene plohe, tako da više nije bio izravno na nišanu. No i dalje je ostao dekoncentriran i nervozan.
Uskoro dobije poruku - Razjuri sve to, ubili su nam čovjeka!
U prvi mah nije shvatio o čemu se radi, pa je ponovno izašao van i tada dobio definitivnu potvrdu da su muslimani na Makljenu, u području Zgoni, ubili hrvatskog momka.
Franu Zadru koji je bio strojar u Hidroelektrani, a sada je razvozio hranu vojnicima na položajima. Išao je s traktorom babi Janji po provijant, s njim je bio i njegov rođak Jozo koji je uspio pobjeći. Franu su našli s tri metka u grudima kako leži pod bukvom. I s maskirnom uniformom navučenom preko glave.
Ilija je zapalio cigaretu i počeo razmišljati što da učini. Hodao je gore-dolje, a onda su iz dvorane počeli izlaziti i drugi, budući da je netko u međuvremenu predložio pauzu. Radi konzultacija. Najprije petnaest minuta, pa pola sata.
Bilo je oko tri poslije podne.
I sve jasnije da od nastavka neće biti ništa. Sablasna tišina ispunila je upravnu zgradu Hidroelektrane, a onda i Ulicu krajiških brigada. Kao da je neka moćna ruka u hipu pokupila ljude i automobile. Grad se ispraznio. Jedino je dolje, kod Općine, postavljena barikada, jednako brzo kao što se i cijela situacija promijenila. Udarili su je muslimani i tako u trenu prepolovili Prozor.
Ilija istrči na ulicu, a onda, iznerviran od te praznine i svih onih događaja, uleti u lokal preko puta u kojem su sjedili muslimani sa sastanka i žustro raspravljali, i ispali nekoliko psovki. I već je zapucalo.
Počela je bitka za Ramu.
Bitka koju su mnogi doživljavali kao armagedon. Kao konačni obračun za prostor, za dominaciju. Za sveto tlo, posvećeno krvlju i vjerom, patnjom i poviješću. I oskvrnuto izdajom i vjerolomstvom, poniženjem i zulumom.
Je li moglo biti drukčije? Je li politika mogla drukčije postupiti, je li razum mogao obuzdati strasti i emocije? I zaustaviti svu onu lavu mržnje i predrasuda, svu onu lavu povijesti nataloženu u podsvijesti i žilama, ono iskustvo generacija prenošeno majčinim mlijekom? I uvećano osobnim i kolektivnim ponorima i dramama? Je li se ta lava mogla zaustaviti kad je već vulkan proključao? Kad je već počela bitka za tlo -najprije u Hrvatskoj za srpsku zemlju, pa onda i ovdje za srpsku, hrvatsku i muslimansku? Jer za što se drugo ratovalo u ovoj krvavoj zemlji?
Za načelnika općine, ili sreza! Za vlast! Tko je imao vlast imao je i tlo, a tko je imao tlo, imao je i većinu. Jer vlast je uvijek znala iskonstruirati većinu i tamo gdje je inače nije bilo. Jednostavno - ako si imao vlast u ovoj zemlji, imao si sve, a ako je nisi imao, nisi imao ništa.
Ilija je gledao da nekako dođe do svojih. U tim trenucima nije bio svjestan da ga mogu ubiti kao zeca, da je tu, u muslimanskom dijelu grada, da je započeo rat. Rat s muslimanima. Trčao je prema naselju Dole koje je na uzvisini i s kojega se moglo udarati po cijelom Prozoru. Tamo su bili njegovi. Još je bio dan, ali već zamagljen slutnjom listopadske večeri. Psi su se uzbudili, lavež se miješao sa sve učestalijom pucnjavom. A onda umuknuo. S mrakom ostadoše samo rafali i detonacije.
Bitka je potrajala slijedećih dvadesetak sati. Muslimani su bili razbijeni i obezglavljeni. I to prije svega zahvaljujući prislušnim uređajima koje su Hrvati nabavili i s kojima su jasno locirali njihova zapovjedna mjesta i mjesta za navođenje. Ostalo je bila stvar rutine -precizni pogodak, kaos i slom.
Kompletno muslimansko vojno-političko vodstvo je pobjeglo, ostali su samo civili i devet mrtvih na njihovoj strani te trojica na hrvatskoj. I to po podacima Međunarodnog crvenog križa. No u svijet je otišla informacija da su Hrvati s 12 leoparda nasrnuli na muslimane i da su masakrirali više od tri stotine ljudi.
Žene, djeca i muškarci koji nisu sudjelovali u borbama, zaista su deportirani u Pograđe, najsjeverniji dio grada, a ostali zarobljeni i nakon nekoliko dana pušteni. Zapaljeno je petnaestak kuća, uglavnom onih čiji su vlasnici bili na glasu kao ekstremisti, no većeg paleža i pljačke nije bilo. Za to su se pobrinuli interventni vod, protudiverzantski vod i vojna policija, ustrojeni upravo u tu svrhu.
Nekoliko dana kasnije Ilija je u ruci držao oko pedesetak kartica gusto pisanog teksta. Ti su papiri pronađeni među zaplijenjenom muslimanskom dokumentacijom. Bili su to planovi Alfa i Beta. Prvi se ticao zajedničke borbe Hrvata i muslimana protiv Srba, a drugi je govorio o napadu na Hrvate u Prozoru i cijelom području Rame. Ilija je gledao u te papire i pitao se što bi bilo da neki muslimani nisu izgubili živce, ubili onog Zadru i tako sami sebe zaskočili? Što bi se dogodilo da su izveli napad drugi dan, kako su planirali. Staloženo i precizno i još uz pomoć Handžar divizije koja je bila stacionirana u Jablanici, a koja nije stigla doći na vrijeme?
- Što ti kažeš na to moj Ilija - otpočeo je razgovor s djedom. Vidiš, ja sam cijelo vrijeme znao da se tako nešto priprema, ali neki u to nisu vjerovali. A pogledaj sad ovo, ove planove. Oni pokazuju da su imali sve - i ratno predsjedništvo, i ustrojeno zapovjedništvo Teritorijalne obrane, postrojbe pod oružjem jačine jedne bojne... Sve da nas zbrišu. I tko zna, možda bih i ja završio kao i ti da su u tomu uspjeli.
Ali, i to ti moram reći, mi ipak nismo bili budale kao vi, kad ste onako išli pod četnički nož 1942. Mi smo nešto naučili. Slava Bogu na visini, ali ovdje dolje, tu moraš nešto i sam učiniti.
A nismo vjerovali ni Muslimanima, jer smo znali da su vas prevarili poslije pada Italije. I postali komunističke glavešine, a vi ostali banda ustaška. Eto, zato je danas Prozor naš! Nismo ponovili vaše pogreške!

Otpuhnuo je dim cigarete, pogledao kroz prozor, pa kao da se nečeg dosjetio, nastavio - Naravno, priznajem da bez tih vaših pogrešaka ni mi ne bismo naučili to što smo naučili. I zato, moj Ilija, ovo je i tvoja pobjeda. Malo zakašnjela, ali ipak pobjeda. Ne znam hoće li ti zbog toga biti lakše, ali meni sasvim sigurno jest.

 

                                                                   *
Ako postoji neko selo koje je u svemu drukčije od Duga, onda su to Here. Leže iznad Uzdola, a ispod Konjskog. Selo nema džamiju, ali ima vjersku školu, sagrađenu još prije rata. Do 1974. tamošnji su se Muslimani izjašnjavali kao Srbi i hvalili kako 700 godina u njihovo selo nije stupila neprijateljska vojska. Posljednjih godina postali su tvrdokorni islamisti, a nakon poraza u Prozoru tu je bilo i njihovo glavno uporište.
Imali su Samostalni bataljun Prozor koji je formalno bio u sastavu 4. korpusa Armije BiH, a zapovjednik je bio neki Enver Buza. Došao je iz Sandžaka i bio na glasu kao opasan čovjek. Mnogi su ga smatrali odgovornim i za masakr u Uzdolu.
Here su bile kost u grlu hrvatskoj obrani, jer je selo toliko dominantno da se s brda Krstišće lako kontrolirala jedina cesta koja je Uzdol spajala s vanjskim svijetom.
Istodobno, Here su i neka vrst balkona s kojeg su muslimani praktički vidjeli sve što se događa u Prozoru i odakle su pripremali protuudar. Osim toga, selo je i važna strateška točka i za prodor prema srednjoj Bosni, točnije, prema Fojnici. I takoreći neosvojivo.
Možda se zbog toga tri puta odustajalo od napada, premda je svaki put pripreman. Trebale su ga prvobitno izvesti združene snage Herceg-Bosne, no na kraju su u napad krenule samo postrojbe Ramske brigade.
Jedna je postrojba udarila po snijegu debelom oko tridesetak centimetara i to preko minskih polja. Na Konjsko. Muslimani su tamo držali položaje s kojih se selo lako branilo. No sada je snijeg bio dovoljno debeo. Račun je pokazivao - ako je debljina snijega veća od dvadeset centimetara i ako je dovoljno hladno, pa su mine smrznute - uz Božju se pomoć mogu pregaziti bez većeg rizika.
I momci su krenuli, odjeveni u bijele odore.
Uspjeli su čak zauzeti i nekoliko neprijateljskih rovova, ali dalje nisu mogli. Izgubili su čovjeka i morali se povući nakon što su muslimani dovukli pojačanje.
Ali time bitka nije bila okončana. Here su bile prevelik izazov. Ne samo operativno-taktički, nego i psihološki.
Osvajanje nedostižnog? Akt najdubljeg samopotvrđivanja? Osveta za Uzdol? Dokaz da su balije samo balije?
Topnički udari odnijeli su prevagu, a onda i tri sata puzanja od podnožja Krstišća do muslimanskih rovova na vrhu, načičkanih PAM-ovima. Bitka prsa u prsa i tenkovski plotuni kao crescendo.
Hrvati uđoše u selo istodobno iz tri pravca, a Muslimani preko Konjskog pobjegoše glavom bez obzira. Ostavivši za sobom 36 mrtvih boraca.
Bilo je oko pola pet poslije podne, 24. siječnja 1994.
Vedrina neba postupno se pretvarala u hladnoću što se poput nevidljiva oblaka spuštala na to krvavo poprište. Nekoliko je kuća gorjelo, unaokolo mrtvi, a među njima i tri krave koje su pokušale pobjeći, ali ih je dohvatila unakrsna vatra. Ležale su u jednom jarku kao istinske žrtve ovog ljudskog obračuna. S nogama u zraku koje su se još trzale i očima iz kojih je izlazio život poput svjetla što se gubi u daljini.
Hrvatski su borci posjedali između kuća, iscrpljeni i nekako unezvjereni. Kao da ne mogu vjerovati da su Here pale, da su tu, u tom neprijateljskom gnijezdu. Pa sad imaju potrebu da pronađu neku opipljivu potvrdu, neki čvrsti dokaz da ovo nije san nego stvarnost. I to kakva!
Ali ničega nije bilo. Nikakvog posebnog znaka. Samo poznati zadah bojnog polja. Zato na kraju - Daj cigaretu... jesi li ga vidio! - pa - Mater mu njegovu - i urlik oduševljenja kao odušak i samouvjeravanje.
A onda prasak bombe, jauk i strka. Momci dotrčaše s ranjenim zapovjednikom brigade Antom Pavlovićem i još dvojicom. Brzo ih položiše na zemlju, netko drekne - Sanitet! - a ovi, izbušeni šrapnelima, ali još vrućih rana, zatražiše cigarete. Još ih nije boljelo i još nisu prejako krvarili.
Neki krupni crni momak počne psovati - Mater mu balijsku! -I tada izdahta ostalima kako su ušli u kuću u kojoj je na krevetu ležao ranjenik kojeg njegovi nisu uspjeli izvući. Kad su mu se približili da ga pogledaju i iznesu van, aktivirao je bombu i - Eto ti sad! Izbuši naše ko sireve. Pa ti reci da ga nije trebalo odmah rafalom. Ionako se na isto svodi. A ovako mi krvarimo. Pa doda - Da je bar bio neki sandžaklija, nego onaj, kako li se samo zvao, onaj iz Varvare. Onaj što je sa Stipom išao u školu. Asim ili Hasim...tako nešto...
Noć se potiho spuštala. U daljini su se čuli sporadični pucnjevi, a Here utihnule. Kao da je život otišao na počinak, a smrt se probudila.

 

SREDNJA BOSNA

Sve važnije bosanskohercegovačke rijeke teku u pravcu jug-sjever, ili obrnuto. I Una, i Vrbas, i Bosna, i Drina, i Neretva. Ali Lašva teče od zapada prema istoku. Ta naoko beznačajna činjenica upala mi je u oči tek za vrijeme hrvatsko-muslimanskog rata. U njoj, doduše, nema ničeg neobičnog. Rijeke teku kako već teku, uglavnom prirodno, u skladu s konfiguracijom terena i općim zemljopisnim prilikama.
Pa ipak, za mene je ta okolnost na neki način postala znakovitom. Čak toliko da sam s vremenom cijelu srednju Bosnu počeo doživljavati kao nešto horizontalno, kao nekakav poremećaj u ritmu i reljefu. Kao kaskadu koja onemogućuje vodi, što se zove sjeverna Bosna, da slobodno i mirno teče prema dolje, prema jugu i moru. Nego pada i preskače, gubi ritam i tijek, lomi se. Jasno je da su Hrvati bili ta horizontala, taj poremećaj u ritmu, ta kaskada. Jer za Muslimane je bilo ključno, da nakon poraza u istočnoj i zapadnoj Bosni, Lašvansku i Lepeničku dolinu pretvore u svoj novi životni prostor, mjesto na kojem će taj prognani svijet naći dom i doći do zraka. I da taj prostor povežu sa svojim jugom i sjeverom. Zato su i ratovali kako su ratovali. Na sve su moguće načine pokušali presjeći tu hrvatsku horizontalu. I to na što više mjesta. Htjeli su je razmrviti, pretvoriti u etnički, vojni i teritorijalni sitniš. Ili, drukčije rečeno, htjeli su Lašvu okrenuti, u pravcu sjever-jug. 
To je razlog zbog kojeg mi se čini da uopće nije presudno, a pogotovo nije najvažnije, tko je prvi počeo. U ratu ima puno iracionalnosti, nepotrebnih postupaka koji mogu izazvati nepotrebne žrtve, dovesti do sukoba tamo gdje ga možda ne bi bilo. Ali sam rat, u cjelini uzevši, nije iracionalan. Dapače, rat je u pravilu koherentna, i u konačnici, logična stvarnost. Jasno, motivirana interesima, koji mogu biti više-manje prihvatljivi, ili neprihvatljivi, ali nipošto ovisni o pukom slučaju, o tome je li netko negdje prvi zapucao ili nije, počinio zločin, osvetio se.
Ključno je, dakle, s kakvim tko ciljem ratuje, jer to određuje i kako ratuje.
Srbi su bili nadmoćni i brutalni agresori koji su u kratko vrijeme ovladali s gotovo sedamdeset i pet posto bosansko-hercegovačkog teritorija. Bili su neprijatelji i Hrvatima i Muslimanima, i to nisu skrivali do samog kraja.
Hrvatsko-muslimanski rat bio je, međutim, po mnogo čemu atipičan. U početku su bili saveznici, onda su zaratili, ali ne posvuda s jednakim intenzitetom, pa čak ne i u isto vrijeme, da bi na kraju, opet postali saveznici. Kakvi-takvi. Može se govoriti o tome tko je gdje bio žrtva, a tko agresor, ali se ne može zanijekati činjenica da je u srednjoj Bosni odnos snaga ponegdje bio i 10:1 u korist Muslimana, te da su oni, gledajući u cjelini, bili napadači.
Naravno, Muslimani su bili glavne žrtve Srba, iskrvarili su u Srebrenici, davljeni su u Sarajevu. Ali ta činjenica ne isključuje onu drugu, da su u srednjoj Bosni u podređenom položaju bili Hrvati, jer ih je bilo manje, jer su bili u okruženju i jer su, bez obzira na ukupno stanje u Bosni i Hercegovini, bili žrtve.
Druga stvar, koja mi se čini podjednako važnom, jest pitanje: Zašto je taj rat bio toliko emocionaliziran, zašto je išao do same kosti? Zašto je iznjedrio upravo nevjerojatnu količinu mržnje i odbojnosti?
Ne želim reći da je rat sa Srbima pozitivnije iskustvo. To nipošto! Najveći broj teških zločina počinili su Srbi i to nad Hrvatima kao i nad Muslimanima. To je nedvojbeno i to, vjerujem, nitko razuman ne dovodi u pitanje. Ali unatoč tomu, ipak je točno da je rat s Muslimanima dublja i teža trauma u duši hrvatskog čovjeka. Možda i zato što je prvobitno savezništvo završilo u krvavom obračunu, a kasnije i u nametnutom miru. Ponegdje s mnogo više žrtava, nego u ratu sa Srbima.
Napokon, gotovo da i nema Hrvata koji ne smatra da su muslimani protiv njih ratovali zagriženije i upornije negoli protiv Srba.
Isto tako i mnogi muslimani vjeruju da su Hrvati bili neka vrst pritajenog agresora. Jer ako je Bosna bosanska, a Hrvat neće biti Bosanac, što to znači? Da je uljez, Tuđmanova peta kolona? Ili, ako je Alija Izetbegović legitimna vlast u državi (na stranu što te države faktički nije bilo), što je onda HVO? Isto što i Karadžićevi četnici ? Agresor?
Reći ću ovdje još nešto što nadilazi uobičajeni vojno-politički kontekst, ali ne i moje iskustvo. Gdje god sam bio osjećao sam neku latentnu zadršku prema muslimanima, čak i kod ljudi koji nikakvih loših iskustava s njima nisu imali. To me čudilo, o tome sam razmišljao, nalazio razne odgovore i svi su se svodili na sintagmu - "muslimani su ipak muslimani"!
Za vrijeme muslimansko-hrvatskog rata bio sam dopisnik hrvatskih medija iz Njemačke. Budući da je taj rat poprilično otežavao i hrvatsko-njemačke odnose, gospodin J.G. Reissmuller pozvao je ugledne hrvatske intelektualce na neku vrstu okruglog stola. Bio je urednik i suizdavač glasovitog Frankfurter Allgemeine Zeitunga, ali - što je još važnije - i najbolji poznavatelj političkih prilika na tlu bivše Jugoslavije. Njegovi su tekstovi utjecali i na politiku u Bonnu, a kancelar Kohl povremeno ga je pozivao i na razgovore u četiri oka.
Na taj okrugli stol pozvan sam i ja. Reissmuller je bio zabrinut i pokušao nas uvjeriti kako bi taj rat valjalo čim prije prekinuti, jer Hrvati mogu samo politički izgubiti. Sjećam se da su neki od sudionika pokušali ući u dublje razloge sukoba, no on za to nije imao razumijevanja. Samo je ponavljao - Morate prekinuti rat. Makar i s pola srca, ali morate, jer ćete inače stradati.
Nakon dvije godine opet sam se s njim susreo, samo ovog puta u privatnom društvu. Bilo je to nakon "Oluje". Više se ne sjećam kako, ali nekako smo došli i na muslimane. I on tada ispali - S njima ne možeš! - Upitao sam ga pomalo u čudu - A zašto? -a on sasvim ozbiljno dometne - Zbog juhe!
I ispriča ovu priču: nakon "Oluje" htio je obići oslobođena hrvatska područja. Kako je prijateljevao s ondašnjim hrvatskim diplomatom Benjaminom Tolićem, zamolio ga je da ga prati na putu. Bili su na Banovini i obišli Liku, a onda su otišli i u Cazinsku krajinu. Negdje predvečer zaustavili su se ispred neke gostionice. Bili su umorni i htjeli su se okrijepiti. Reismuller je navalio jesti, no Tolić mu je rekao neka samo opere ruke rakijom, popije nešto i odu drugdje. Ovaj nije htio, pa je uskoro na stol dobio juhu.
U njoj je bilo loja i još koječega što taj Nijemac nije mogao podnijeti. Gotovo mu je pozlilo od neugodnog mirisa i još goreg okusa. Brzo se digao i odmaglio i od juhe i iz gostionice. I od tada ponavljao - S Muslimanima ne možeš zbog juhe!
Naravno da nije postao nikakav ksenofob. Bio je i ostao čovjek svjetskih pogleda, europske širine i humanist. Tako je govorio samo u intimnom društvu, više anegdotski. No u svemu tomu bilo je i zrnca iskustva s drukčijom kulturom, kulturom koja, kao i svaka kultura ima svoje univerzalne značajke i vrijednosti, ali i svoje specifičnosti koje se prečesto ne uzimaju u obzir. U ovom slučaju "juha" je bila metafora za kulturno-civilizacijske razlike koje nisu uvijek bogatstvo svijeta. Taj kultivirani Nijemac koji je cijeli život proživio na Zapadu, najednom je otkrio tu banalnu životnu činjenicu. Negdje kod Velike Kladuše i na vlastitoj koži.
To sam ispričao i zato što mi se čini vrlo važnim i pitanje: Koliko su te razlike igrale ulogu u ovom ratu? Ili, koliko je ovaj rat potencirao te razlike? I koliko je to utjecalo da ova ionako krvava zemlja postane još krvavijom?

Dakako, uvijek u kontekstu činjenice da je brutalna srpska agresija Hrvate i Muslimane stisnula na tako mali prostor da je krvoproliće postalo neminovno. A onda i "kladuška juha" još neukusnija.

 

                                                     *
Travnik je oduvijek bio i hrvatski grad. To se odmah vidi kad se iz Viteza stigne u donju ćaršiju. Tu je crkva Sv. Ivana Krstitelja, a malo dalje i isusovačka gimnazija, zdanje na kakvom bi pozavidjeli i mnogo veći, pa i hrvatskiji gradovi. Hrvati su tu bili od davnine. Kao ptice u svom gnijezdu.
U gornjoj ćaršiji, od šarene džamije prema Turbetu, stoluju muslimani. Dajući gradu onu drugu, islamsku dušu. Turski pečat.
U ratu, naravno, nije uvijek presudan taj odnos snaga, nego onaj izvan grada. Travnik je baš primjer za to.
Nikad ga nitko nije pokušao zauzeti s Vlašića, nego uvijek s Vilenice. Zato se tu i branio. Na Mešćemi - visoravni koja može primiti i teško naoružanje i pružiti dobru zaštitu pješaštvu.
HVO je od početka rata držao tu važnu stratešku točku, a time i bojišnicu prema Srbima koji su se ukopali na Vilenici. Doduše, na Mešćemi su bila samo dva voda, jer je zapovjednik Travničke brigade mislio da je to dovoljno. Napokon, Srbi nisu prežestoko napadali, posebno ne u kasno proljeće 1993. Muslimani su opet ratovali protiv Hrvata na drugim mjestima, ali ne i tu. Sve se nekako činilo primjereno prilikama.
Momci su mu ponekad prigovarali kako zanemaruje činjenicu da su jake muslimanske snage u blizini i da se nikad ne zna što mogu učiniti. No on je na to samo odmahivao rukom -Brinite vi o Srbima, a muslimane prepustite meni!
Početkom lipnja muslimani udariše kao grom iz vedra neba. Nastade panika i Mešćema pade praktički bez borbe. To je toliko demoraliziralo ljude da je uskoro došlo do potpunog vojnog sloma na cijeloj travničkoj bojišnici. A 6. lipnja i do egzodusa 20.000 travničkih Hrvata.
Glavnina je krenula na Vlašić i tu se, na Galici, predala Srbima. Drugi su udarili prema Bili i dalje za Vitez.
Katastrofa je bila potpuna.
Što se zapravo dogodilo? Izdaja? Nesposobnost i neodgovornost? Ili samo nesreća?
Kad se dogode neobične, ili neočekivane stvari, ljudi obično razloge vide u jednako takvim okolnostima. Travnički su se Hrvati prvi vojno organizirali i pružili otpor Srbima. Sačuvali grad i sada iz njega morali pobjeći. I to unatoč činjenici da je Travnička brigada brojila oko 3000 boraca. Od kojih su se mnogi proslavili.
Dakle? Možda je nešto bilo u zraku. Neka zaraza što je na kraju shrvala ljude. Nešto što se odmah nije primjećivalo. Što se širilo još od vremena kad su mnogi hrvatski intelektualci napustili grad. Ostavili stanove, posao, grobove. I to mnogo prije konačnog sloma.
Zato što su bili suviše uljuđeni za rat? Ili dalekovidni? Ili pod pritiskom politike?
Među onima koji su bježali iz Travnika bio je i satnik Jure. Momak od trideset godina. Jedan od najboljih boraca. Još mu je u ušima brujao bojni poklič s Mešćeme -Allahu ekber! - i onaj gromoglasni odgovor muslimanskih boraca - Tekbir!
Stidio se poraza, grizao se kao da je sve ovisilo samo o njemu. I tiho u duši jecao - Izgubiti Mešćemu...!? Bože! - Osjećao se jadno i prevareno.
Glavom mu proleti - Zašto opet na tu prokletu Galicu? -I smjesta odgovor - Zato jer ne želim biti Bosanac!
Znao je da je njega i njegov soj održala vjera, ali je isto tako znao da ga to nije natjeralo u borbu. Jer tu, na toj zemlji, bilo bi premalo biti samo katolik. Morao si biti i Hrvat, ako si htio preživjeti. Ljudi toga nisu uvijek bili svjesni, no rat je to sada dozvao u njihova srca.
Našli su se u okruženju, pritisnuti kao grožđe u preši. I više nisu imali kud. U ljudima se probudila uspavana stvarnost, neka sila što na neobjašnjiv način oblikuje masu u narod i zajedničku volju.
Kad je stigao na Galicu bilo je oko dva sata poslijepodne. Morao je predati oružje onim istim neprijateljima protiv kojih se borio više od godinu dana. I još biti zahvalan što ga propuštaju zajedno s ostalom hrvatskom sirotinjom. Kidalo mu se srce. Gotovo je jaukao od tuge.
Toliko civila i toliko vojske, i još po ovako sunčanom danu! To ga je satiralo, ponižavalo, to nije mogao podnijeti. Mislio je da ga nikad neće snaći Vukovar. Stalno ga je imao pred očima i činio sve da se nikad više ne ponovi. A sada taj narod s najlon vrećicama u rukama, te izgubljene žene i djeca, ti starci koji se jedva vuku. I ti posramljeni muževi koji sutra neće znati gdje su im obitelji.
Bio je siguran da će ih Srbi strpati u logor, samo nije znao u koji. I što će dalje biti. Hoće li ikada vidjeti svoje dvoje djece, suprugu, oca, majku? To ga je izluđivalo, rovarilo u njemu kao crv. Odjednom mu sve postade svejedno, htio je da ga nema.... Pa iz dubine izroni Očenaš, Zdravomarijo. Osjeti potrebu da klekne, da zaziva Boga...
Pristao bi i da ga na križ pribiju, samo da se ovo nije dogodilo... Pa opet Očenaš i Zdravomarijo. Pa te vrećice, taj polumrtav puk... Krvario je kao da ga je raznijela bomba, ali iskrvariti nije mogao. I to je muku činilo još većom, a umiranje strašnijim. Nikad nije nešto takvo doživio. Nikad toliko patio, bio jadan i nemoćan. A nagledao se svega, i momaka što su mu umirali na rukama, i patnje što s umirućeg na neki tajanstven način prelazi na živoga, pa onaj miris smrti što se isparava iz prolivene krvi... Ali ovo - Bože, o Bože, zašto si to dopustio?
Dva kilometra dalje, u Harambašinim vodama, prenoćio je s ostalima pod vedrim nebom. Ujutro su ih ukrcali u kamione i ravno u Manjaču. U zloglasni logor koji je nekada bio tenkovski poligon, s vojarnom, golemim hangarima i štalama u kojima je JNA držala stoku. Tu su bili nekoliko dana. Baš u tim hangarima za stoku, gladni i poniženi. Poneko i sa čizmom u rebrima. Ili mnogo gore.
Na kraju su ih odvezli u Vareš, pa od tamo u Kiseljak. Jure je nastavio ratovati na kiseljačkom bojištu kao jedan od najboljih ratnika i zapovjednika. Ali nikada nije govorio o onomu što je proživio u srpskom logoru.
Možda mu se to činilo beznačajnim u usporedbi s činjenicom da su muslimani istog onog dana kad je stigao u Kiseljak ispalili granatu na središte Viteza. I ubili osmoro djece. I to iz Mahale, gradske četvrti koju su držali.
                                         
                                              
                                                           *
Što je istina u ratu? To me pitanje zaokupljalo od početka rata na prostorima bivše Jugoslavije. Bio sam, naime, uvjeren, a to sam i danas, kako je zaista istina da se hrvatski narod borio za svoju slobodu, za svoje pravo na život i dostojanstvo, za svoju kulturu, vjeru, budućnost. Jer da tomu nije bilo tako, da to ljudi u golemoj većini nisu tako osjećali, bili uvjereni u to, bi li ikada došlo do onakvog jednodušnog otpora i kolektivne spremnosti na žrtvu? Bi li ikad Hrvati iz Bosne i Hercegovine dragovoljno odlazili na ratišta u Hrvatsku i tamo ostavljali svoje kosti? I bi li izdržali u paklu kakav je bila srednja Bosna?
Ali što je s muslimanima? S njihovom istinom? Nisu li i oni bili uvjereni u isto? Nisu li dapače i Srbi, koji su nedvojbeno bili začetnici rata i agresori, bili također uvjereni da ginu za slobodu svog naroda, dakle, u konačnici za pravednu stvar? Barem dobar dio njih?
Ne želim time relativizirati ni uzroke rata, ni njegove ciljeve, a ni samu "povijesnu istinu". Ona će biti onakva kakvu ispišu moćnici svijeta i njihovi povjesničari. Ali mene ne zanima toliko ta vrsta istine. U jednoj takvoj sam odgajan za vrijeme komunizma i posve sam svjestan njezine "vrijednosti".
Više me zanima "ljudska istina", ona što je zapisana u srcima ljudi, u obiteljima koje su izgubile svoje sinove, u samim žrtvama. To je istina što se upija s majčinim mlijekom i prenosi s koljena na koljeno. Istina koja se zbog mnogih razloga ne iznosi javno, jer je često puta nezgodna, ili proskribirana. Ali zato oblikuje čovjeka u njegovoj srži, usadi u njega plamen što ga nikakvi politički vjetrovi i nikakve društvene oluje ne mogu utrnuti. Ta je istina ispisana krvlju, baštinjena od djedova i očeva, ali i iskušana na ovim prostorima u svakoj generaciji i na vlastitoj koži. Sama sudbina.
Istina o kojoj govorim zapravo je najdublji životni interes. Izveden iz onog neizrecivog što čovjeku i narodu daje ime i prezime, identitet. To da uopće netko jesi, a ne da nisi, autor je te i takve istine. Zato je ona dublja i snažnija od bilo kakve istine is-preparirane iz pukih fakata. I ljudi joj vjeruju, jer je dio njih. I jer bi bez nje izgubili orijentaciju i prestali biti to što jesu. U konačnici, istina ili korespondira identitetu, tome što jesi i što želiš biti, ili je puka pripovijest. Kakvih je svijet prepun i s kojima ne zna što bi.
Sjećam se jedne zanimljive rasprave o tome - što jedan narod čini nacijom. Jesu li to zajednička povijest, kultura, jezik, teritorij, institucije? Svakako sve to, rečeno je u toj raspravi, ali i to da unatoč tomu to nije dostatno da dokraja objasni tu posebnu stvarnost. Jer da bi se nacija mogla konstituirati, da bi jedna grupa ljudi doista bila narod, uz sve navedeno i nenavedeno, potrebno je još nešto: subjektivna volja da se želi biti nacija! Bez te volje, bez te kohezivne snage, bez te duševne metafizike, nema naroda i nacije! To je ono glavno, to je onaj kit što povezuje i jezik, i kulturu, i teritorij, i zajedničku povijest u tu posebnu stvarnost što se zove narod. Zato ta subjektivna volja ima veze i sa htijenjem, i s ljubavlju, i s nekom temeljnom duševnom nastrojenošću, i s najdubljom podsviješću. I zato je u tomu i nešto otajstveno, neizrecivo.
To mi se čini jedinim razlogom zbog kojeg je bilo moguće da su i Srbi, i muslimani, i Hrvati bili i ostali uvjereni u svoju istinu, u svoju pravdu i pravo. I zbog toga je možda u pravu Samuel P. Huntington koji je ustvrdio daje "rat u Bosni bio rat civilizacija".
Samo to može objasniti zašto je Izetbegovićeva vlada u Bosnu pozvala mudžahedine čiji se ukupan broj, kako navodi Huntington, do kraja rata "navodno povećao na oko 4000, što je bilo više od broja stranaca koji su se borili bilo na srpskoj bilo na hrvatskoj strani. Među dobrovoljcima bilo je i postrojbi Iranske republikanske garde i mnogih koji su se borili u Afganistanu: Pakistanaca, Turaka, Iranaca, Alžiraca, Saudijskih Arapa, Egipćana i Sudanaca, uz albanske i turske gastarbajtere iz Njemačke, Austrije i Švicarske. Saudijske vjerske organizacije bile su sponzori za mnoge dobrovoljce; u početnim mjesecima rata 1992. poginula su 24 Saudijca, a Svjetska skupština muslimanske mladeži prevozila je avionom ranjene borce u Jiddu na liječenje. U jesen 1992. stigli su gerilci šiitskih Libanonaca, Hezbollaha, radi izobrazbe bosanske armije; izobrazbu su poslije uglavnom preuzeli pripadnici Iranske republikanske garde. U proljeće 1994. zapadni su obavještajci izvijestili da je jedna postrojba Iranske republikanske garde od 400 vojnika organizirala ekstremističke gerilske i terorističke postrojbe. 'Iranci', izjavio je jedan dužnosnik SAD-a, 'vide u tome način da načmu meki trbuh Europe'."

Bi li ta solidarnost muslimana širom svijeta bila moguća bez te civilizacijske povezanosti, bez te metafizike identiteta koja je u ovome ratu od Muslimana (pisanih velikim slovom) napravila muslimane (pisane malim slovom) i tako ih učinila građanima islamskog svijeta, braćom na zemlji i na nebu?

 

                                                          *
Legenda kaže kako je u davno doba neki rimski legionar, zadivljen ljepotom krajolika u dolini rijeke Lašve, uzviknuo -Vita est! -I da je onda narod taj latinski izričaj, koji znači - To je život! - ponavljao toliko puta dok nije iskovana riječ Vitez. Mnogi sumnjaju da je baš tako bilo, ali nitko ne niječe da je krajolik oko tog grada doista čaroban.
A takvo je i Križančevo Selo. Rastegnuto kojih dva kilometra po brežuljcima, na onoj istoj strani ceste na kojoj su i Ahmići. I priljubljeno uz Vitez kao kakvo brdovito predgrađe. Kad se čovjek popne na najvišu točku sela - Stinčice -pogled mu pada preko brze i hirovite Lašve sve do Novog Travnika. U proljeće dolina izgleda kao da je prekrivena golemom i mekom mahovinom, a zimi, kad padne snijeg, a temperatura se spusti i ispod dvadeset stupnjeva, kao bijela štukatura.
Muslimani su se dugo pripremali za operaciju kojoj dadoše ime Krvavi Badnjak.
Mjesec dana prije negoli su njihovi specijalci upali u Križančevo Selo, svakodnevno su prisiljavali hrvatske prognanike iz Zenice da prelaze bojišnicu. Na taj su način istraživali gdje se nalaze minska polja, a gdje onaj uzak put što sigurno vodi u selo.
Uglavnom su tjerali žene i djecu, od kojih većina nikada nije stigla u Križančevo, a niti u Vitez. Samo ih je desetak uspjelo proći. Ostali su zaglavili u eksplozijama mina.
Tri dana prije napada na taj su put natjerali i Andriju Štrbca i njegovog četrnaestogodišnjeg sina Ivicu. Nogom u stražnjicu, pa kako im Bog dade.
Andrija naprti sina na leđa. Pomisli da bi ga tako mogao zaštititi. Ako mina eksplodira, možda samo njemu odnese noge. Već mu je četrdeset i šesta, napatio se dosta, pa ako je to za sina, nije mnogo. Išao je polako i koliko se god bojao - i sa svakim korakom proživljavao eksploziju što će se možda baš sada dogoditi - toliko se i nadao.
Ta neće valjda hrvatske mine ubiti hrvatsko dijete! Sudbina se sigurno tako ne igra s ljudima, a pogotovo ne s njime koji je već i ženu oplakao.
- Idi Andrija, idi i ne boj se - hrabrio se, čvrsto stežući rukama momčiću noge. Pa prošapta na glas - Sve će biti u redu, glavno je da smo otišli od onih tamo - Poljubi sina u koljeno i ispusti suzu.
Mali je samo šutio, držao oca za glavu, pazeći da ga prejako ne stišće. I njega je bilo strah, ali su ga umirivali očevi dodiri. Napokon, otac ga nikad nije prevario, nikada nešto obećao, a da to ne bi i izvršio. Pa neće ni sada!
Andrija je isprva išao krajnje oprezno - vjerujući da može napipati minu. I skrenuti korak. Čak mu se učini da je jednu dotakao vrhom cipele. Zakorači udesno, ostade bez daha - i ništa. To ga osokoli, zazove nekog sveca i nastavi. Počne ići sve brže, orijentirajući se prema nekom nedokučivom putokazu. Osjeti da ga vodi sreća. Čak i zapjevuši.
Skoro potrči. Tu je, na kraju puta. Možda korak-dva, a možda ni toliko. Možda minskog polja više i nema, možda je agonija već iza njega, samo on to još ne zna.
- Zato polako Andrija, i kamo sreća pokazuje! Do one šume, još kojih desetak metara...
Dotakne nogom nešto što nije ni tvrdo, ni mekano, ni zemlja, ni kamen... Sam prasak.
Andrija Štrbac i njegov sin Ivica ostadoše na minskom polju. Poput krvave mrlje u snijegu. I sa svojom šugavom srećom.
Na dan napada, 22. prosinca 1993., natjerali su i dvije žene s djecom preko tih istih minskih polja. U četiri sata ujutro. Za svaki slučaj, ako su Hrvati nešto promijenili. One sretno prođoše, stignu do hrvatskih rovova u Križančevu Selu, gdje ih dočekaše hrvatski vojnici. Otprate ih do prvih kuća, ostavljajući na trenutak prazan rov. Ne znajući da za ženama i djecom idu muslimanski diverzanti.
Ovi se neprimjetno ubace kroz taj ispražnjen prostor, udu duboko u selo, kao nož u nebranjeno tkivo. Sve tamo do škole, gdje je bilo zapovjedništvo 1. bojne Viteške brigade. Bila je noć. I hladno.
A egzekucija strašna. Muslimani su ubijali sve na što su naišli. Hrvatski momci - ne shvaćajući u prvi mah što se zbiva - trčali kao muhe bez glave. Panika i dezorijentacija.
Krv i jauci učas se pretvoriše u smrdljivo isparavanje smrti što je poput britve rezala hladnoću. Koga ne sustigne metak, sustigne ga kama.
Bitka je trajala cijeli dan. Nastavila se i sutradan. Muslimani su zapalili nešto kuća i gospodarskih zgrada te pobili šezdeset i šest vojnika i civila. Ali do ceste za Vitez nisu uspjeli doći. Hrvatski su se borci nakon šoka i panike konsolidirali, odbili napad i na kraju vratili selo.
Ali mrtve još dugo nisu mogli pokupiti. Neprijatelj se povukao na obližnje brežuljke i tu ostao gotovo mjesec dana. Sto-dvjesto metara ispod njih ležali su mrtvi hrvatski bojovnici i civili. Sve to vrijeme. Na brisanom prostoru i na nišanu članova zeničkog streljačkog društva.
Među njima i Tomo Križanac, koji se upravo vratio s liječenja. Bio je ranjen u jednoj od prijašnjih bitaka, a sada je pao i ležao na kolnom putu ispod Stinčice. Kao kakva prevrnuta mješina. A bio je na glasu kao junak.
Umrli se uvijek čini nekako manjim, kao da se u sebi zgurio. Smrt tako obilježi čovjeka. Valjda da kaže - Sad je stvarno gotovo i točka!
Taj je kontrast još upadljiviji kad padne junak. Pogotovo ako ostane ležati kao kakva odbačena krpa.
Tomin otac to nije mogao otrpjeti, nije ga mogao gledati kako trune na tom kolnom putu. Svog Tomu, svoju diku i ponos. Tu momčinu, tu junačinu!
Jednog ga dana pokuša izvući, ali ne dospije do njega. Ubiše ga snajperom. Otada je brat svaki dan gledao Tomu. I svaki mu se put činio nekako više mrtav. Kao da stalno umire na toj krvavoj pozornici na kojoj neki zloduh ne dopušta da padne zastor.
One što su zarobili, muslimani odvedoše u Počulice. Njih tridesetak. Neke odmah ubiše. S Markom Buhićem malo se pozabaviše.
Neki momak od tridesetak godina, kojeg su zvali Međo, gotovo je lijeno rekao - Daj ovoga, i donesi motorku - Marka su postavili na klupu, trbuhom prema dolje i privezali ga. Jedan ga pritisne za glavu, a drugi za noge. Međo uzme pilu, nekoliko puta povuče uzicu za paljenje, pa kao da ide piliti dna, priđe Marku. Bez i najmanjeg znaka napetosti na licu, no malo usporenih očiju.
Polako ih usmjeri na objekt kao da ga snima. Bez mržnje i vidljiva zadovoljstva. Ali s očitom predanošću.
To što se radi o ljudskom biću, zar je to njegova krivnja? Napokon, to ga i nije mučilo. Između emocija i onoga što čini rio je zid. Međo je imao ženu i djecu, volio ih kao što čovjek voli svoje. Osjećao je i sućut prema siromasima i svakovrsnom ljudskom jadu, ali ovo tu, to je nešto drugo. Posao koji moraš obaviti, jer je to u ratu tako. Taj što tu leži nije ništa, ni čovjek ni sirotinja. On je naprosto neprijatelj, a neprijatelja se ubija, ili prereže motornom pilom.
Osim toga, ni duša mu neće u nebo! Naravno, možeš ga i metkom ubiti, ali to je nešto drugo. Tu nema rituala, tu nema nadmoći i pravog bola. Ovako, kad ga ostaviš prepiljenog, pa ga njegovi pokupe, e to je nešto drugo. Onda te pamte, razmišljaju o tebi, pitaju se kako si to učinio, jesi li se poprskao krvlju, oprao ruke ili ih samo obrisao krpom. I obuzme ih tjeskoba, jer svog momka, koji je možda bio hrabar borac, sada vide ovako jadnog, u dva dijela, kao prerezanu vreću piljevine! A to onda ostavlja utisak, to je posao koji se pamti.
I Ljubana Alilovića su odveli. Bio je već u dobrim godinama, ali j
e branio svoje selo kao što pas čuvar brani okućnicu. Možda ga zato i nisu odveli predaleko, jedva nekih petstotinjak metara sjevernije od njegove kuće. I pribili na veliki drveni križ.
Zapomagao je da ga je cijelo selo moglo čuti. Dozivao je i brata - da ga ubije. Ovaj nije mogao, nije to mogao ni snajperist. Na kraju je brat ipak podigao pušku, nanišanio, ali se u njemu nešto uruši. Spusti oružje i zajeca - O Bože, ne mogu. Oprosti Ljubane, nemam snage! Kako brata da ubijem!?
Onaj na križu još je satima zapomagao, ali sve tiše i sve rjeđe, dok se napokon ne ugasi poput dogorjele svijeće. Razapet na križu.
Zato što je Hrvat? Vojnik? Ili samo neprijatelj?

 

***************

Nakon svega specijalni izaslanik glavnog tajnika UN-a, Tadeusz Mazowietzky, svijetu je obznanio da je bitka u Križančevu Selu bila "čista vojnička pobjeda" muslimana. I ništa drugo!

                                                 

  *

Od Ahmića do Buhinih Kuća nije više od nekoliko stotina metara. Selo ima devedesetak kuća i leži, kao i Ahmići, uz cestu. Udaljenost između sjevernih i južnih muslimanskih položaja tu je najmanja: samo kilometar i pol do dva. Muslimani su na jugu bili u Kruščici, a na sjeveru (prema Zenici) - u Vjetrenici. A između Hrvati. Stisnuti kao u kakvoj preši i slobodni praktički samo uz cestu, na potezu od Viteza do Busovače.
Muslimani su na svaki način pokušavali izolirati Vitez, jer bi ga tako lako uzeli. Zato su najprije pokušali u Ahmićima presjeći cestu, a onda i u Križančevu Selu. Sada ponovno u Buhinim Kućama.
Početkom siječnja 1994., oko pet sati ujutro, njihovi su diverzanti upali u selo. Nitko ne zna odakle su došli, jer su primijećeni tek u samom selu. Kako Buhine Kuće nisu neko zabačeno, ili raštrkano selo, nego poprilično urbano, takoreći prigradsko naselje, neki drže da ih je UNPROFOR potajno dovezao u svoju bazu. U pogon za obradu drveta Impregna-cija. Udaljen stotinjak metara od ceste i prvih kuća, a u pravcu Kruščice. Po tom - podosta raširenom uvjerenju - diverzanti su od tamo provalili u selo.
Po drugoj verziji došli su iz Vjetrenice - udaljene od Buhinih Kuća jedva pola kilometra zračne linije. U prilog tomu govori gusta magla koja se te noći i tog jutra spustila. Pogo-tovo u svjetlu činjenice da se jedan muslimanski tenk, koji je također krenuo u akciju, izgubio u magli. Nadomak samih Buhinih Kuća. I koji nikada nije stigao na poprište bitke.
Kako god bilo, Vikićevci su upali u selo baš u vrijeme kad ljudi najtvrđe spavaju. Pred jutro. Ime su dobili po Draganu Vikiću, zapovjedniku specijalaca MUP-a BiH. Iako Hrvat, ostao je vjeran Aliji Izetbegoviću, a na glas je došao po okrutnosti svojih momaka.
Selo je izgledalo idilično. Magla je poklopila krovove i dvorišta, nije bilo vjetra, samo disanje usnulih.
Spavali su i hrvatski specijalci, pripadnici Munje. U dvokatnici s nedovršenim balkonima i dvije iste takve garaže. Pedesetak metara od glavne ceste za Vitez. Nasuprot UNPROFOR-u.
Bili su tu na rutinskom zadatku. Pazili na selo i cestu. Sve momci od dvadeset i koju godinu. Noć prije malo su kartali, popili pokoje pivo i otišli spavati. Pred kućom ostaviše stražara, kao i svaki put.
Čini se da su muslimani točno znali gdje se nalaze hrvatski specijalci. U svakom slučaju tu su najprije udarili. Nečujno likvidirali stražara, pa brzo na prvi i drugi kat. Deset momaka nije imalo nikakvu šansu.
Nisu ih odmah ubili. Pronađeni su vezani žicom, s rukama na leđima. Nekima je žica bila i oko vrata. Trojica su ležala u hodniku na drugom katu, s tragovima noža na tijelu. Ostali nabacani u sobi, kao što se nabacaju stare stvari. Masakrirani nožem, a neki i s prostrijeljenim šakama, polomljenim laktovima i ramenima.
Ti mladići, još do prije koje minute živi i gipki, s toplinom što je zračila iz njihovih vena, sada su ležali kao polomljene i iznakažene plastične lutke. Na hrpi. Kao da su ljudsko smeće.
Mario Barišić, momak od dvadeset godina, s teškim ozljedama po glavi i leđima, na nogama je imao čarape u kojima je bilo nagurano polomljeno staklo od boca. I u njima morao plesati prije nego su ga ubili.
Prošlo je dosta vremena dok se nije pročulo što se to dešava u Buhinim Kućama. U prvim satima samo su stanovnici bili svjedoci jednog od najkrvavijih pirova. Možda je tomu pridonijela i ta vražja magla, a možda i to što se stalno negdje pucalo, pa se na pokoji rafal nije ni obraćala pažnja.
Ni pukovnik Ilija Nakić, zapovjednik brigade Frankopan, koji se tog jutra osobnim kolima vozio prema Vitezu ništa nije slutio. Shvatio je da se nešto događa tek kad je na raskršću izašao iz automobila. Htio je pogledati nešto na kolima, a umalo ga pogodio snajper. Metak mu proleti pokraj koljena i udari u asfalt.
Počne utrka s vremenom.
Prema Buhinim Kućama kreću Vitezovi, a onda i jedna travnička bojna na čelu s iskusnim i sabranim Zdravkom Lov-rinovićem. I Bandera. Visoki i suhi momak, pripadnik Munje.
Pokuša s nekoliko momaka ući u dvokatnicu u kojoj su ležali njegovi kolege. Ne ide, jer muslimani tuku po vratima. Okreću se i ruše zid sa stražnje strane. Krampovima.
Banderi je na pameti samo jedno - što prije do tih momaka. Jer moglo se dogoditi da on bude na njihovom mjestu. Spasio ga je raspored.
Čim su se popeli u kuću doživješe šok. Bandera osjeti strah, obuze ga nemoć, a onda u hipu divlja mržnja. Pomuti mu razum, razbukta strasti.
Samo da mu je ščepati tu gamad, da ih potamani. Ni na što nije mislio, jedino na to. Davio bi ih golim rukama, grizao zubima. Drhtao je od bijesa i sumanutosti. Strah se pretvori u neobuzdanu agresiju.
Htjede s momcima odmah u lov na Vikićevce, pa što bude. I zacijelo bi izginuli da se ne nađe Lovrinović. Smiri ih i povede u bitku kako priliči vojniku.
Bio je iskusan zapovjednik, prošao mnoga ratišta - i ona u Hrvatskoj. I naučio da u ratu nema srljanja, nema osvete To uništava dušu i ubija tijelo.
Počeše vraćati kuću po kuću. S jedne strane zida Hrvati, s druge muslimani. Vojnik gurne vrata, a protivnik mu ih nogom zatvori. Krvavo da krvavije ne može biti.
Vikićevci ubacuju ručne bombe i u kuće u kojima su civili. Ubijaju one koji bježe. Tuku i "bebama! Projektilima ručne izrade. Napravljenim od požarnog aparata napunjenog čavlima, staklom i eksplozivom. Koga pogodi, prereže ga na dva dijela. Kao nekog momka čiji su gornji dio tijela muslimani nabili na ogradu. Noge nisu mogli pronaći.
Jedan je mještanin ovako opisao događaje: "...Iz te kuće moja supruga je pokošena rafalom, a ja sam pogođen u lijevu nadlakticu, na koju mi je dijete bilo naslonjeno. Ubili su mi dijete u naručju. Bezglavo sam trčao po dvorištu, pobješnjeli muslimanski vojnici trčali su u smjeru dječjeg plača. - Poklati! Spaliti sve! Allahu ekber! - čuo sam povike bijesnih vojnika.. . Čuo sam i bolno deranje jednog čovjeka kojeg su muslimanski vojnici uhvatili. U dvorištu jedne kuće vidio sam ubijenu A. V. (ležala je na lijevom boku). Vidio sam još tri ubijene žene. Lica su im bila okrenuta prema zemlji..."
Nekoliko muslimanskih boraca tjeraju ženu iz kuće. Izlazi pred vrata. Viču - Marš dalje! - Gleda ih zbunjeno. Uzmiče polako, nesigurna što da čini. Počnu je gađati ciglama, zaostalim od neke građevine. Najprije u tijelo, jedanput, pa drugi put. Jaukne - Nemojte mene! - Oveći je komad pogodi u glavu. Padne, a oni u nju istresu rafal. I odvale - Mater ti ustašku, idi k svojima!
Malo dalje, uz cestu za Vitez, bude cijelu obitelj: Miru Vidovića Pitalu, njegovu ženu, sina i snahu, njihovu djecu, te drugog sina i kćer. Tjeraju ih u dvorište.
Ubijaju ih. Sve do jednoga. Osim trinaestogodišnje sinovljeve kćerke Marijane, koja je nekako uspjela pobjeći s mnogo mlađim bratom.
Nosila ga je u naručju, jer je bio ranjen u trbuh. I trčala prema UNPROFOR-u. No Belgijanci joj ne dadoše da uđe, iako je i sama bila ranjena u ruku. Samo odmahnuše kao da kažu - Nas se to ne tiče.
Otrči dalje i tu ju prihvate. Spasiše i njezinog malog brata, premda je utrobu donio u rukama.

U Buhinim Kućama muslimani su ubili dvadeset i pet ljudi, ali selo nisu uzeli. Zamalo je uhvaćen i sam Vikić. Neki ga je momak umalo dograbio za vjetrovku, ali je nekako izmigoljio.

 

 ********************

 

Pritisak na tu osjetljivu točku, kao i na cijelu tu bojišnicu, nije prestajao. A time ni opasnost za Vitez i Busovaču.
Krajem siječnja pukovnik Blaškić zapovijeda da se zauzme Zavrtaljka. Ključna kota na planini Zahor. I na taj način težište bitke prebaci u područje Fojnice. Operaciju je izvela brigada "Ban Josip Jelačić", a zapovijedao pukovnik Josip. Za samo dva sata, po debelom snijegu i magli, zadaća je izvršena. A Vitez i Busovača konačno rasterećeni.
Kad su se hrvatske postrojbe vraćale na početne položaje, Belgijanci, koji su u punoj ratnoj opremi čučali iza vreća s pijeskom u svojoj bazi, vikali su - Bravo HVO! Bravo HVO!
Sunce je polako zalaz
 ilo i padalo na one tri i po tisuće grobova što su ih Hrvati iskopali samo u ovom ratu na toj srednjobosanskoj zemlji.
Kao dio povijesne sudbine što se još nije do kraja rasplela? Jer mrtvi uvijek nekako prežive. U dušama krvnika, kao i u dušama onih što ih oplakuju.

*

HERCEGOVINA

*

Mostar je najljepši u proljeće. Tada miriše na zelenu svježinu, tek probuđenu iz bezbrojnih vrtova tako tipičnih za taj grad. Cvjetaju trešnje i marelice, Podveležje sjaji na suncu. Sve je nekako rasvijetljeno i probuđeno. Kao sam život.
Ljeto je već drukčije. Sparina oduzima san i snagu. Umrtvi sve. Čak i Neretvu.
Ta protivnost, ili, ako se hoće, taj kontrapunkt, vidi se i u samoj arhitekturi, u koncepciji grada.
Široke ulice oivičene platanama, parkovi i onaj mostarski Rondo, tako tipičan za srednjoeuropske gradove. Sve je to austrougarsko i sve je to pečat grada. Doduše s ponešto dodvoravanja orijentu. Zgrade javne uprave sagrađene su u nekom istočnjačkom neoklasicizmu, ili, ako se nekomu čini prikladnije, u pseudomaurskom stilu. Sasvim dovoljno za kompromis, ali premalo za to da grad izgubi svoje zapadnjačko obilježje.
S druge strane, Mostar je i grad mahala, gdje uglavnom nema ničega, osim života na ulici. Tu se satima sjedi, otpuhuje dim iz čibuka i gleda tko prolazi i kamo ide. Tu su uske ulice, kuće pokrivene kamenim pločama, tu je Stari most simbol i znak.
Sudar kultura i svjetova? Oličen i u onim prijeratnim tučnjavama u kojima su Hrvati bili prezreni škutori ili Vlasi, a muslimani balije, odnosno Turci? I gdje je tepa (gradska tržnica) bila jedino istinsko mjesto susreta? Kajmaka i sira iz istočne Hercegovine, škije iz zapadne, muslimana, Srba i Hrvata iz samog Mostara ?
Kad sam prije rata dolazio u Mostar, a dolazio sam zato jer mije tamo neko vrijeme živjela majka, u pamćenje mi se usjekao onaj cestovni put od Sarajeva do Mostara. Onaj čudesan kanjon Neretve, prepuni autobusi, ustajali znoj i mrzovoljni šoferi. Slično sam se osjećao i na sarajevskoj željezničkoj stanici, pa i na ovoj mostarskoj. U prolazu, pomalo nesigurno.
Zato što je sve nekako bilo u dvojnosti, bez ishoda? Bez sinteze? A opet svezano, i nekako čudno zakrpano?
Sjećam se da me je Mostar opčinjavao zbog istih razloga zbog kojih me opčinjava i danas, ali i nekako uznemirivao zbog nečega što sam s vremenom otkrio kao duhovni i kulturni provizorij. Kao grad JNA i"Veleža", lijepih žena i bratstva i jedinstva. Stvarnog i hinjenog. I kao grad ukorijenjene prolaznosti. Grad onih koji u njega dođoše da bi iz njega otišli. I onih što ostadoše da bi bili kontrapunkt onoj drugoj strani.
Muslimani su išli studirati u Sarajevo, Hrvati u Zagreb, a Srbi u Beograd. I više se nisu vraćali. Grad su ostavljali došljacima iz Gackog i Nevesinja, no ni ovi ga nisu htjeli za sva vremena. Samo do bolje prilike.
Je li doista svemu kriva ta ukorijenjena nedefiniranost? Taj izostali ishod? To stalno pitanje: Rondo ili Stari most?
Prije mnogo godina, točnije 1732., makarski biskup Blašković dobio je dozvolu da obiđe Herceg-Bosnu. U to vrijeme tamo nije bilo dijecezanskog klera, pa je došao krizmati djecu, dijeliti sakramente. Kad je došao na Polja (visoravan između Cvrsnice i Vrana) primio je poruku od begova iz Drežnice u koja je stajalo da bi se oni rado vratili vjeri otaca, ali da se ne usuđuju, jer bi ih Turci nabili na kolac i oduzeli im sve što imaju. Zato mole biskupa da ipak blagoslovi i njihova imanja, a ako to ne može, neka pošalje vode i soli, kako bi to sami mogli učiniti.
Zgoda je indikativna i nabacuje pitanje: Je li sjećanje na tu nesretnu braću krivo za iluziju koja je kasnije kulminirala u svoju suprotnost - krvavi i ogorčeni rat? Je li u toj begovskoj dvojnosti i dvojnost ovoga grada, zamršenost njegove sudbine?
Upoznao sam momke koji su u siječnju 1993. držali položaje na Raduši, nasuprot Srbima na Kupresu. Bili su iz Kažnjeničke bojne. Odjednom je stigla vijest da su muslimani u Gornjem Vakufu okrenuli oružje na njih, pa su krenuli vidjeti što se događa. Uopće im nije padalo na pamet da pucaju. Vjerovali su da će samim dolaskom u grad riješiti problem. Napokon, muslimani su bili gotovo braća. No kad su došli do releja, ovi zapucaše na njih i ubiše im čovjeka. Bitka je završila krvavo, s mnogo mrtvih.
To spominjem zbog toga što me muči pitanje: Je li se rat u Mostaru mogao izbjeći? Rat između Hrvata i muslimana? A da ipak na neki način padne odluka o tome što je konačno taj Mostar: Rondo ili Stari most? Ne kao isključivanje suživota, nego upravo obrnuto, kao pretpostavka za nj!
Ako se na stvar gleda iz perspektive muslimanske strategije, čini se da je rat bio neminovnost. To pokazuju dokumenti, to dokazuje sama ratna stvarnost.
Prije početka sukoba u Mostaru - 9. svibnja 1993. -situacija je otprilike bila ovakva: muslimani su u svojim rukama čvrsto držali Jablanicu, u Konjicu su pobili desetak pripadnika HVO-a, a ostale razoružali. U isto vrijeme udarili su na Sovićka Vrata i pokušali zauzeti ključne pozicije na Čvrsnici i Čabulji. S idejom da osiguraju bokove postrojbama u Mostaru i onaj nužan prostor potreban za uvođenje jačih snaga. U tom smislu Mostar nije bio početak, nego posljednja točka sukoba u dolini Neretve.
U to vrijeme u zapadnom (većinski hrvatskom dijelu grada) ostalo je gotovo devet tisuća muslimana(!), dok je Hrvata u istočnom dijelu (većinski muslimanskom) ostalo najviše u zatvoru (njih oko tridesetak!). Ali je zato tamo pribježište našlo dvadeset tisuća muslimana iz istočne Hercegovine!
Muslimani su htjeli cijelu dolinu Neretve i sustavno su se za to pripremali, spuštajući se postupno sa sjevera prema jugu. Napokon, tri tjedna prije početka rata, točnije 18/19. travnja, zapovjednik 1. mostarske brigade Mithada Hujdura-Hujke izdaje zapovijed o napadu na snage HVO-a u Mostaru. Zapovijed je napisana na memorandumu Armije BiH, na četiri kartice, a pod Dj. broj: 470/93. Izdana je "na osnovu naređenja komandanta 4. korpusa Armije R BiH".
U njoj se precizno određuje koje jedinice gdje zaposjedaju položaje, i na kojim pravcima u općini Mostar napadaju HVO. Koje gospodarske i druge objekte moraju staviti pod svoju kontrolu (od Elektro-Hercegovine do Žitoprometa), gdje izvršiti diverziju ("na prelazu iz Sjevernog logora preko r. Neretve"). U točci 5. se uz to naređuje: "Prilikom posjedanja položaja pokrete jedinica vršiti prikriveno, a po posjedanju istih kretanje svesti na najmanju moguću mjeru".
Dan kasnije izdana je nova zapovijed (Dj. broj: 470-1/93), a nekoliko sati iza toga još jedna (Dj. broj: 470-2/93) u kojoj između ostalog stoji: "Iz sastava PAM voda mitraljeze 14,5 mm pripremiti za dejstvo po ciljevima na desnoj obali r. Neretve u re-jonu Nova banka-Gimnazija, kula na Humu, parkiralište na B. Brijegu, vrh Avenije, garnizona ambulanta-Dom penzionera (raskršća), i druge uočene ciljeve koje gađati po uočavanju i na zahtjev komande brigade i komande 2. bataljona".
I sve to u okolnostima kad su muslimani svoje zapovjedništvo imali u Vranići, jednu postrojbu u hotelu Mostar, drugu u kinu Partizan, a vojnu policiju na Šemovcu - sve desna obala, odnosno zapadni Mostar!
Dakle, nema dvojbe da se muslimanski vojni i politički vrh pripremao za uzimanje Mostara, no do toga nije došlo u planirano vrijeme samo zato što su zapele operacije na širem prostoru (Čvrsnica-Čabulja), pa nisu mogli uvesti potrebne snage bez kojih aktiviranje njihovih postrojbi u samom gradu ne bi jamčilo siguran ishod.
Kako rekoh, sukob je eskalirao 9. svibnja 1993., no je li do njega, usprkos svemu tomu trebalo doći? Je li se, nakon sjajne pobjede nad četnicima i JNA, mogla stvoriti situacija koja bi unaprijed osujetila svaku ambiciju Alije Izetbegovića da uzme dolinu Neretve? Odgovor, naravno, može biti samo hipotetičan, no čini mi se da su takve šanse postojale.
Da se smjesta pristupilo stvaranju gardijskih brigada, a moglo se, vjerojatno bi vojna moć Hrvata bila takva da bi djelovala odvraćajuće. Umjesto toga proglašena je demobilizacija, pa je u nekim postrojbama HVO-a bilo više muslimana, nego Hrvata, što je kasnije dovelo do katastrofe i gubitka ključnih položaja. I istodobno muslimanima omogućilo da logistički prežive.
U taj sklop spada i gubitak Podveležja. Da je tamo ostao HVO umjesto četnika, muslimani ne bi imali nikakvu šansu i vjerojatno bi odustali od napadačkih planova.
Tko je kriv? Vjerujem da sami događaji odgovaraju na to pitanje i da svakako nije kriv onaj borac u rovu, niži časnik ili lokalni političar.
Jednako sam tako uvjeren kako je opća percepcija - da su muslimani, unatoč svim sukobima koji su na prostoru Bosne i Hercegovine već bjesnjeti, prirodni saveznici Hrvata - odigrala znatnu ulogu. Čak toliku da se to uvjerenje zadržalo i nakon početnog sukoba u gradu. Sve tamo do pokolja na Bijelom Polju 30. lipnja.
Iako nerado, moram reći i to da su mi ozbiljni ljudi posvjedočili kako su bili prisutni kad je Mate Boban telefonski razgovarao s kardinalom Puljićem. Nakon što je 9. svibnja puklo, Kardinal je, šokiran zbog sukoba, odmah drugi dan nazvao Bobana, rekavši mu: Što ste vi dolje napali muslimane? Ostavite se toga! -A kad mu je Boban pokušao objasniti da nije baš tako, jetko je odbrusio - Čuo sam da si ti prije rata bio udbaš!
Ovaj, kakav je već bio, a bio je takav da nikome nije ostajao dužan, pogotovo kad je mislio daje upravu, odmah je odalamio -A ja sam čuo da si i ti prije rata... -pa kresnuo svinjariju koju ne bi bilo pristojno ponoviti.
Za razliku od toga, prema zapisniku sa sastanka postrojbi Armije BiH s područja Jablanice, Konjica i Hadžića s predstavnicima tamošnjeg MUP-a od 20. ožujka 1993., dakle, mjesec i pol prije tog razgovora, svi su se sudionici nedvosmisleno složili da su HVO i Hrvati "agresori" i da ih treba napasti!
Ako je, dakle, točno da se Mostar mogao sačuvati, bez rata i krvoprolića, onda je tim tragičnije sve ono što se kasnije dogodilo zbog toga što to nije učinjeno. Rat bez ishoda najčešće je sličan bolesti koja se učahuri u organizmu i polako ga iznutra izjeda. Tako je i ovaj rat od Mostara stvorio slučaj koji je metastazirao na cijelu Herceg-Bosnu i na kraju je i dokusurio. Tako se barem meni čini. Uz opasku da muslimani ipak iz Mostara nisu uspjeli napraviti Bugojno, premda su mu takvu sudbinu namijenili.
No s tim, ili bez toga, Starog mosta više nema. Rondo je još uvijek tu, ali i grad-provizorij. Kao dosuđena sudbina?







 
 

 
   
 
Pocetna | Forum | Kontakt | English
2009. Developed by asker