Preuzimanje
AV zapisi
 
Pocetna > Povijest > Povijesni Orisi: Novija Povijest > Raspad SFRJ i priprema agresije

Raspad SFRJ i priprema agresije
 

Tema raspada SFRJ obrađena je do sada u velikom broju studija i knjiga, što iz pera auktora koji žive na području neke od država sljednica bivše Jugoslavije, a jednako često od strane inozemnih promatrača i/ili analitika. Nažalost, može se primijetiti da je golema većina (uz pokoji časni izuzetak) «stranih» radova jednostavno bezvrijedna- unatoč medijskoj halabuci koja je pratila pojedine uratke. To se prije svega odnosi na BBC-jevu seriju (i knjigu) «Smrt Jugoslavije», autorskoga dvojca Silber-Little, ali i na ostala djela koja pokušavaju ući u korijene ratova od 1991 do 1999. Sve su te studije žurnalistički površne, bez solidnoga poznavanja jezika, povijesti, kulture, politike i gospodarstva. Mogu se podijeliti u nekoliko kategorija:

  • reportaže, koje već samim svojim oblikom ne mogu biti izvorom dubljih spoznaja. U taj dio spadaju prije relativno često citirana, no u konačnici odbačena prosrpski usmjerena djela Mishe Glennyja i Roberta Kaplana. Čak i da su bili maksimalno objektivni i nepristrani, pisci jednostavno ne raspolažu dostatnim znanjem ni stručnošću, ili, ukratko: novinar ne može obaviti posao povjesničara.
  • kao podvrsta, tu su i sabrani eseji i članci više domaćih autora (Danko Plevnik, Ivo Banac, Maja Freundlich, Slaven Letica, Zdravko Tomac,..) koji s raznih polazišta pokušavaju osvijetliti uzroke raspada SFRJ. Iako ta djela sadrže vrijedne dijelove, rijetko koje (poput doljenavedenoga Araličina) daje sažetiji prijegled događaja i stanja uoči početka rata- većina se zadržava na osvrtima na pojedine, sada uglavnom zaboravljene događaje.
  • sama je problematika raspada SFRJ zahtijevala dublji zahvat u korijene konflikta, a to je dostojno obrađeno u manjem broju studija-naravno, s različitim naglascima. Kao prvi tekst stavljamo poznatu Bilandžićevu knjigu koja sadrži koncentriran prikaz nastanka i nestanka Jugoslavije, s temeljnom tezom koja je još uvijek teško prihvatljiva za izumiruću vrstu jugofila- a ta je da je Jugoslavija bila neodrživa u bilo kojem obliku zbog suprotstavljenih nacionalnih ideologija koje su po svojoj naravi nepomirljive. Ili, još sažetije: zrele nacije, kakve su tvorile Jugoslaviju, mogu biti «smirene» jedino kao susjedne države; bilo kakav trajniji pokušaj da ih se utrpa u zajedničku državu nespojljiv je s demokracijom. Jugoslavija je mogla opstati jedino kao diktatura ovoga ili onoga oblika, a s demokratizacijom cijele Europe nužan je bio njen raspad (kao što su nestale i druge višenacionalne države poput SSSR-a i Čehoslovačke). Ono što je taj raspad učinilo krvavim je velikosrpska ideologija koja je krenula u napadački rat protiv Hrvatske i Bosne i Hercegovine, s jasno izraženim ekspanzionističkim ciljem da svi Srbi moraju živjeti u jednoj državi- ciljem kojemu ne teže ni daleko razvijenije i utjecajnije nacije poput Francuza, Nijemaca ili Rusa. Ideološka priprema za tu agresiju pregledno je prikazana u Bilandžićevoj knjizi.


Dusan Bilandžic: Hrvatska moderna povijest
Golden Marketing, Zagreb, 1999

5. Epilog: Što je bila Jugoslavija

Bivša Jugoslavija je u času raspada 1991. imala 23.472.000 stanovnika. Bila je sastavljena od šest republika, ustavno definiranih kao države. U sastavu Republike Srbije bile su dvije autonomne pokrajine, ustavno definirane kao federalne jedinice, kao i republike. Kao multinacionalnu državu činilo ju je šest nacija: Crnogorci (600.000 - 2,6%), Hrvati (4.650.000 - 19,6%), Makedonci (1.420.000 - 6%), Muslimani (2.200.000 - 8,9%), Slovenci (1.820.000 - 7,8%), Srbi (8.460.000 - 36,3%). Iako tretirani kao narodnost, Albanci (2.150.000 8%) su bili brojniji od triju južnoslavenskih nacija: Crnogoraca, Slovenaca i Makedonaca. Slijede Mađari koji su s 426.000 činili 2%.
 
Goleme razlike u brojnosti, najveća nacija bila je 14 puta veća od najmanje, bitno su utjecale na politički život zemlje.
 
Velike razlike u pogledu broja stanovnika po republikama pokazuju brojke u nastavku:
 
Područje Br. stanovnika 
BiH       4.366.000  
Crna Gora  616.000  
Hrvatska  4.760.000 
Makedonija  2.034.000  
Slovenija  1.974.000 
Srbija uži dio  5.754.000 
Kosovo (u Srbiji)  1.955.000  
Vojvodina (u Srbiji)  2.013.000 
 
Na području Jugoslavije govorila su se četiri službena jezika. Jugoslavija je bila i multireligijska zemlja: Srbi, Crnogorci i Makedonci su pravoslavci (45,4%); Hrvati, Slovenci, zatim Mađari, Slovaci, Česi, Talijani su katolici (30,8%), a Bošnjaci i Turci su (sunitski) muslimani (17%).
 
Jugoslavija je dakle bila konglomerat nacija, jezika, kultura i religija. Uz to, iz prošlosti su naslijeđeni elementi iz četiri različita kulturno-civilizacijska kruga: bizantskog, mediteranskog, srednjoeuropskog i islamskog, koji su ostavili pečate u društvenom zivotu južnoslavenskih naroda. Razlike u stupnju moderniteta bile su veće nego između najrazvijenije i najzaostalije europske zemlje. Tako, npr., nacionalni dohodak per capita u Sloveniji je bio sedam puta veći od onoga na Kosovu.
 
U Europi, a možda i u svijetu, ne postoji tako maleni geografski prostor na kojemu su se stekle tako velike razlike kao sto je to bio slučaj s Jugoslavijom. Može se reći da su se u njoj isprepleli svi glavni problemi suvremene svjetske civilizacije. Uz spomenute razlike, valja znati da su do osnivanja Jugoslavije 1918. njezini narodi milenij i pol živjeli odvojeno.
 
Jugoslavija je za 70 godina testirala sve moguće drustvene sustave 20. stoljeća, što je jedinstven slučaj u Europi. Od 1918. do 1941. osam je godina živjela u sustavu kraljevom voljom ograničene parlamentarne demokracije (1921-1929), zatim šest godina u sustavu vojno-monarhističke diktature s elementima fašizma (1929-1935), a nakon toga šest godina u obnovljenom pseudoparlamentarizmu (1935-1941). U II. svjetskom ratu (1941-1945) doživjela je, osim oslobodilačkog, i surov međunacionalni građanski rat u kojemu je poginulo oko milijun ljudi, od toga vise u međusobnim sukobima nego u borbi protiv okupatora. Za 46 godina nakon II. svjetskog rata (1945-1991) Jugoslavija je od 1945. do 1952/53. imala staljinistički sustav; zatim ga je mijenjala i tijekom 26 godina (1965-1991) od izrazito centralističke postala konfederalna zajednica s razvijenijim tržišnim mehanizmom od bilo koje socijalističke zemlje Europe.
 
Dakle, Jugoslavija je imala i kapitalizam i komunizam - oba i u "mekšem" i u "tvrđem" obliku - ali i fašizam, okupaciju i građanski rat 1941-1945.
 
U stvaranju, održavanju, životu i smrti Jugoslavije sudjelovale su i velesile, možda i više nego njezini narodi. Sile pobjednice u I. svjetskom ratu - Velika Britanija, Francuska, SAD i Italija - podržale su 1918. stvaranje Jugoslavije, i to priključenjem južnoslavenskih naroda poražene Austro-Ugarske, tj. Hrvata, Slovenaca i Srba, odnosno Hrvatske, Slovenije, BiH i Vojvodine, imajući na umu dva osnovna cilja: stvoriti od nove države snažnu barijeru protiv mogućeg obnavljanja novoga njemačkog imperijalizma (Drang nach Osten) i uključiti ju u cordon sanitaire protiv širenja boljševizma iz Rusije. Time je Jugoslavija postala važan element europskoga versailleskoga poretka između dva svjetska rata.
 
Jugoslaviju, instrumentaliziranu od strane Antante između dva svjetska rata, sile Osovine - Hitlerova Njemačka i Musolinijeva Italija - razbile su 1941. što na drugi, tragičan način potvrđuje tezu da njezina sudbina nije bila u rukama njezinih naroda.
 
Sile pobjednice u II. svjetskom ratu - Velika Britanija, SAD i SSSR - podržale su obnovu Jugoslavije jer im je ratni cilj bio obnoviti sve zemlje koje je Hitler bio razbio.
 
Po svršetku II. svjetskog rata Titova je komunistička Jugoslavija od 1945. do 1948. bila najvjerniji, najdosljedniji i najekstremniji saveznik SSSR-a. Nakon sukoba Tito-Staljin 1948, Jugoslavija je izborila status izvanblokovske države ali je na specifičan način bila uključena u takozvani hladni rat. Naime, ona se 1948. istrgnula iz sovjetskoga satelitskog režima. Budući da je to bilo prije stvaranja NATO pakta 1949. i prije stvaranja Varšavskog ugovora 1955, oba su ta pakta tolerirala izvanblokovsku poziciju Jugoslavije sve do raspada sovjetskog imperija.
 
Suština međunacionalnih sukoba i trajne sedamdesetgodišnje krize i raspada Jugoslavije u ideologijama je stvaranja nacionalnih država. U tom se pogledu južnoslavenske nacije ne razlikuju od procesa i stvaranja nacionalnih država u Europi i svijetu. Svi europski narodi - veliki i mali, razvijeni i zaostali - oblikovali su nacionalne ideologije koje su većinom željele stvoriti velike nacionalne države, a koje su obuhvaćale i najudaljenije ogranke svoje nacije i najudaljenija područja koja su bilo kada bila u okviru "stare, ranije" države. Presudna je bila povijesna činjenica da su južnoslavenske nacije nastale prije stvaranja Jugoslavije 1918. i u nju ušle sa svojim ideologijama stvaranja samostalnih država. I tada je nastala konfliktna situacija. Pobjednička Srbija doživjela je stvaranje Jugoslavije kao ostvarenje svoje nacionalne ideologije, s nadom da ce se ostale nacije stopiti u jugoslavensku, a s vremenom u srpsku naciju. Hrvati i Slovenci su se pak, zbog višestoljetne opasnosti od njemačkoga, talijanskog i mađarskog imperijalizma htjeli spasiti ulaskom u "veliku" jugoslavensku državu. Makedonce nitko nije ništa pitao - njih su podijelili Srbi, Bugari i Grci. Albance i muslimane također nitko ništa nije pitao. Srbija je 1918. anektirala Crnu Goru.
 
Budući, dakle, da su sve nacije bile formirane već prije, u novoj su državi nastavile borbu za svoju državnost i time došle u sukob sa Srbijom, koja je Jugoslaviju doživjela kao svoju jedinu, užu i širu domovinu, tim više što je oko 40% Srba živjelo u svim jugoslavenskim zemljama, osim u Sloveniji.
 
Žestoka, uporna i avanturistička agresija Srbije koju su podržali gotovo i svi Srbi izvan Srbije imala je, osim nacionalnog i druge motive, kako emotivne, tako i materijalne. Naime, pobjedom ili porazom ponovno se dobivaju ili gube svi prijašnji ratovi Srbije: srpsko-bugarski rat 1885. (Slivnica), srpsko-tursko-albanski rat 1912. (Kosovo-Makedonija), srpsko-bugarski rat 1913. (Bregalnica), Prvi svjetski rat 1914-1918, Drugi svjetski rat (1941-1945). Svi su ti ratovi odnijeli goleme žrtve za stvaranje Velike Srbije, odnosno Jugoslavije. Rezultati svih minulih pobjeda moraju se obraniti, pa makar i novim ratom. Srbija odnosno Jugoslavija bez dviju razvijenih republika - Slovenije i Hrvatske, a posebno bez bisera, Jadranskog mora - bila bi osakaćena mala država.
 
JNA, golema vojna sila, jedna od najjačih u Europi, u raspadu Jugoslavije vidjela je slom svojih komunističkih ideala i profesionalnu propast za oko 70.000 stalnoga starješinskog sastava.
 
Iz perspektive poraza Srbije u 1999. godini postavlja se pitanje je li Srbija, koja je zajedno sa Srbima iz ostale Jugoslavije cinila 36% ukupnoga stanovništva, bila svjesna odnosa snaga kao najpresudnijeg elementa za procjenu mogućnosti pobjede u ratu.
 
Kada je S. Milošević 1989. najavio mogućnost rata, toga je trenutka Srbija imala zastrašujuću nadmoć u usporedbi s njezinim potencijalnim protivnicima. Koji su to instrumenti na koji su Srbija i JNA računali da će svladati ostalu Jugoslaviju? Evo glavnih:
 
a) Potpuno razvijen svesrpski nacionalistički pokret, kako u Srbiji, tako i izvan Srbije, a naročito u BiH i u Hrvatskoj. Zastrašujuće su djelovali mitinzi na kojima se okupljalo i po nekoliko stotina tisuća, a dva puta i po oko milijun ljudi zapaljene mase (28. lipnja 1989. na Gazimestanu i 19. studenoga 1989. u Beogradu). Totalna homogenizacija srpstva nadmašila je čak onu iz vremena balkanskih ratova 1912. i 1913.
 
b) Savez komunista Jugoslavije. Cijela povijest stvaranja i održavanja bivše Jugoslavije pokazala je da onaj tko u rukama ima tako moćnu političku organizaciju, sigurno vlada zemljom. Taj instrument je već i tada morao biti jako sumnjiv, jer se SKJ već bio gotovo raspao, ali to stanje vodstvo Srbije nije moglo vidjeti, već je vjerovalo da u njemu još ima političke energije i volje da stane u obranu Jugoslavije.
 
c) Jugoslavenska narodna armija, indoktrinirana komunističkom ideologijom i jugoslavenstvom, vojna sila koja se cijelo vrijeme od svoga postanka pokazala pouzdana u obrani tadašnjeg režima. Vodstvo Srbije, a jos vise srpski narod, posebno njegov dio izvan Srbije, bio je apsolutno siguran u spremnost vojske da brani i obrani Jugoslaviju i od unutarnjih protivnika režima.
 
d) Federalne državne strukture od Predsjedništva, savezne vlade i političkih organizacija do diplomacije također su mišljene kao instrumenti Srbije. Iako su te strukture već bile u procesu raspadanja, kao i u SKJ, vodstvo Srbije računalo je da će ih još moći iskoristiti u odsudnom trenutku.
 
e) Središta financijske moći - Narodna banka, tzv. velike savezne banke i najveće vanjskotrgovinske tvrtke - koncentrirani i centralizirani u Beogradu.
 
f) Spremnost, pa čak i odlučnost, cijele međunarodne zajednice da održava cjelovitost Jugoslavije i potpora onim snagama koje se za nju zalažu, a to je Srbija. Istočni blok, na čelu s SSSR-om, uvijek je bio spreman skočiti u obranu komunističkoga režima u Jugoslaviji, unatoč njezina revizionističkoga grijeha. Zapadni blok, na čelu s SAD-om, punih je 35 godina pružao političku, vojnu i ekonomsku pomoć za stabilnost Jugoslavije. Zapad je čak izgradio mit o Titovoj Jugoslaviji koja mu je, svojom nezavisnošću i samoupravljanjem te otvorenošću prema svijetu, služila za podrivanje ostalih komunističkih zemalja u Europi i SSSR-a.
 
Vjerujući da u rukama imaju spomenute instrumente - dakle SKJ, JNA, federalne strukture, financijski kapital zemlje, potporu Istoka i Zapada - nacionalistički pokret Srbije i JNA, računali su da mogu slomiti sve otpore na putu vraćanja Jugoslavije s federalno-konfederalnog na unitatrističko-centralističko ustrojstvo i uspostavu hegemonije nad nesrpskim narodima. Takva zastrašujuća prednost u odnosu snaga smatrala se tako jakom da može samim svojim postojanjem i bez upotrebe sile, dakle bez rata, obeshrabriti svaki otpor i volju za nezavisnošću nesrpskih naroda.
 
Uz navedene, ali varljive, pretpostavke o prednosti Srbije nad njezinim protivnicima krajem osamdesetih godina, treba dodati i srpske iluzije o postojanju jakih projugoslavenskih i unitarističkih snaga među svim narodima bivše Jugoslavije koje će biti oslonac Srbije u odlučnom trenutku obrane zemlje od "nasrtaja hrvatskih i slovenskih separatista i secesionista". Na žalost Srbije i JNA, 1989/90. dogodila se takva prekretnica kakva se u povijesti rijetko događa. Preko noći su nestale sve prednosti koje je imala uoči rata.
 
Siječnja 1990. raspao se SKJ, stožer jugoslavenskoga režima. Slovenski i hrvatski komunisti odbili su sve inicijative srpskih komunista o obnovi centralizma u SKJ i on se raspao. Početna vojna intervencija u Sloveniji i Hrvatskoj pokazala je da gotovo ni jedan jedini Slovenac i Hrvat nije uzeo pušku da bi branio Jugoslaviju. Tako je pala i posljednja iluzija da će se iz Slovenije i Hrvatske barem minimalne snage pridružiti Srbiji. Pokušaj sporazuma Beograda s Muslimanima iz BiH 1991. također je propao. Tzv. beogradska inicijativa, nazvana po pregovorima S. Miloševića s Adilom Zulfikarpašićem, vođom Bošnjačke stranke, propala je. Glavna politička stranka Muslimana, SDA - na čelu s Alijom Izetbegovićem, nije prihvatila inicijativu Srbije da BiH ostane u Jugoslaviji.
 
Svjetsko-povijesni događaj koji je najjače i napresudnije utjecao na razvoj i rasplet jugokrize, a naročito na sudbinu Srbije, bio je slom komunizma u europskim zemljama 1989/90, raspuštanje Varšavskog pakta i raspad SSSR-a u kolovozu 1991, u trenutku kad su tenkovske kolone iz Beograda krenule u istočnu Slavoniju prema Vukovaru. S raspadom SSSR-a i agonijom Rusije Srbija je izgubila sigurnog saveznika, a to je presudno olakšalo borbu za stvaranje samostalnih država na tlu bivše Jugoslavije, no također omogućilo i Zapadu da već u jesen 1991. napusti ideju očuvanja Jugoslavije i usvoji politiku priznanja svih republika koje to zatraže.
 
U novijoj povijesti teško je naći primjera da je zemlja imala uoči rata tako velike prednosti, a da ih je već na početku rata izgubila. Pa ipak, nošena na krilima nacionalne ideologije stvaranja Velike Srbije, vladajuća elita, podržana masovnom euforijom gotovo cjelokupnoga naroda, nije uzela u obzir svjetskopovijesnu prekretnicu 1989. vec je jurnula u avanturistički rat.

 


Ivan Aralica: Zadah ocvalog imperija, Znanje, Zagreb, 1991

Članci velikog hrvatskog romanopisca Ivana Aralice, sabrani u knjizi «Zadah ocvalog imperija», izvrstan su prikaz stanja duha koje je dominiralo među srpskom inteligencijom od konca 1980ih (a, vrlo vjerojatno, i dandanas) i koje je, instrumentalizacijom masa, dovelo do ratnoga požara na jugoistoku Europe.

LAŽ I KORNJAČEVINA

Otkako pišem ove oglede, čujem da u beogradskim novinama o njima sustavno pišu, kako se moglo i očekivati da će pisati. Prvi sam članak pročitao jer su mi ga tutnuli u ruke, a ostale, među kojima je bilo i onih u nastavcima, kad su mi bile uručene njihove kopije, nisam ni pogledao. Ne odbijam se s njima suočiti ni zato što bi me uzrujavali, ni zato što želim ostati vjeran nekom zavjetu. Činim to jer ne osjećam nikakve potrebe da ih čitam kad unaprijed znam što tamo piše: i stanovišta s kojih ću biti pobijan, i grdnje koje će mi biti upućene, i intelektualnu nemoć koja će, zavijena u teške rječetine, izbijati iz svakog retka. Ne gajim nikakve iluzije da bi netko od tih što se mnome bave mogao razumjeti ono što govorim, jer mi, osim što sa dva različita pristupa pristupamo istom predmetu, govorimo i dva različita jezika. Pa se, zapravo, čudim što se oni toliko mnome bave kad bi morali znati da sam protiv njihovih uvjeravanja uspješno cijepljen, kao što su i oni, a rekoh da to znam, cijepljeni protiv mojih. S njima dijalog ne vodim. Ako ga s nekim vodim, vodim ga sa svojom okolinom u želji da je učinim otpornijom na ono što danas nazivamo neistine, podvale, psihološki i propagandni rat.
 
  Danas se doimlju otrcano tvrdnje koje nalazimo na požutjelim stranicama starih novina: za Vladana Đordevića Bosna su i Hercegovina »dvije najsrpskije pokrajine«, »zemlje koje su toliko srpske koliko je Moskva ruska«, iako Srbija nikad nije bila u posjedu Bosne, niti je Bosna etnički čisto srpska; carstvo Dušanovo, tvrde, pružalo se sve do Klagenfurta; »Smrt Smail-age Čengića« napisao je Njegoš; Kačić je srpski pjesnik samo zato što je »Razgovor ugodni naroda slovinskoga« Karadžiću, koji o hrvatskoj književnosti nije mnogo znao, bila jedna od rijetkih knjiga što ih je čitao u mladosti; Dubrovnik je srpski grad, a književnost koja se u njemu razvila srpska, jer Dubrovčani jezik na kojem opće sa Srbima, a to je onaj isti na kojemu pišu i svoje pjesme, zovu srpskim... I da više ne nabrajamo sadržaje starog propagandnog rata, jer bi se mogao steći pogrešan dojam da to želim pobrojati i onda pobijati. Ni govora, sve je to odavno istrošeno, makar se i danas nađe onih koji te stare izmišljotine, ne znajući im porijeklo i namjenu, pokušavaju oživiti, ili tako da ih ponovo pobijaju, ili tako da im pokušavaju udahnuti život za jednodnevni bal vampira. Sve sam to naveo samo da obilježim početke vala prljave vode koja nas danas, nadajmo se, škropi posljednjim kapljicama.
 
  Papa dao Hrvatskoj zajam u visini od četiri milijarde dolara da bi tom pomoći pospješio razaranje jugoslavenske države! Hrvatski specijalci, vojska straha i trepeta, bacili dojenče sa sedmog kata (u varošici gdje više kuće od trokatnice nema). Teror, genocid, leševi (a nigdje kapi krvi). Specijalci bacili bojne otrove, proglašeno ratno stanje. Pismo državnika državniku je veleizdaja. Nabava oružja za policiju oružana je pobuna. Omaške u saopćenjima, svojevoljno tumačenje zaključaka. Spontano »događanje naroda« kad poželiš i gdje poželiš da ti se dogodi. Ako se od Jugoslavije odvojimo, iznijet ćemo iz nje što smo u nju unijeli (protiv čega nitko ne bi trebao imati ništa, da se ne pozivlju na međunarodni ugovor koji je anuliran prije nego je objavljen). Naše je gdje je naše, naše je i gdje naših nema, ako su tamo naši grobovi. Provest ćemo referendum i na njemu će glasati živi, iseljeni i umrli. Svi će Srbi živjeti u jednoj državi (ne vodeći računa kamo je Hitlera i Nijemce odveo isti zahtjev)... Dosta, i ovo je previše da se vidi dokle je došlo »krivotvorenje povijesti«, kako se to nekad zvalo, i što sadrži propagandni rat, kako se krivotvorenje danas zove. Ni ovoga puta ne zato što bi nas zanimalo sporenje, već što nas zanima fenomen propagandnog krivotvorenja.
 
Potpuno mi je prihvatljivo mišljenje da odmjerenost u imenovanju pojava nije samo pitanje pristojnog izražavanja nego i brana protiv netočnosti. Svejedno mislim da u imenovanju propagandnog krivotvorenja, kako smo privremeno nazvali pojavu kojom se bavimo, nema mjesta eufemizmu i da ih ne treba zvati drukčije nego laž, prijesna laž, jer se tu ne radi ni o omašci ni o prijevidu, radi se o neistini s predumišljajem, što je bitna oznaka laži. Takvo imenovanje unaprijed nas oslobađa bar dviju pogrešaka u koje bismo mogli upasti kad ne bismo znali sa čime smo suočeni. Prvo, mogli bismo se upustiti u pobijanje laži s nadom da ćemo jakim argumentima lašca razuvjeriti, što je puka iluzija, jer, da se kanio razuvjeriti, ne bi se ni poslužio laganjem. I drugo, neke su neistine toliko notorne, kao što je ona s papinim zajmom, da je samo upuštanje u pobijanje laži, na što je lažac i računao, pristanak na razgovor koji sam po sebi predstavlja gacanje po kloaki, čime je osnovna svrha laganja, da te uvali u blato, bar djelomice ispunjena. Nazovete li pak laž njenim imenom, oslobađate se opasnosti da i nehotice zaplivate tokovima njene izokrenute logike i ne date se u kloaku po kojoj ona do guše gaca. A ako vam je stalo do predmeta spora, gradite o njemu svoju istinu, ni na način kakav vam je lažac htio podvaliti ni u vrijeme koje bi njemu odgovaralo. Znam da je ovaj savjet lako shvatiti, ali ga je na svakom konkretnom slučaju teško primijeniti, jer je prirodna reakcija da se čovjek svom žestinom obara na laž želeći je razobličiti, a ovdje se traži gotovo svetačka askeza i strpljivost. Ali, tko želi imati imunitet na laž, tko želi imati kornjačin oklop, treba ovladati smislom sintagme »strpljen-spašen«.
 
Kad sam ispitivao upotrebu laži u političke svrhe, literatura koju sam konzultirao, najčešće strančarski zagrižena, nukala me da objašnjenje tražim u bizantinizmu, koji da je, dobivši carstvo, ostao trajno prema moćnom Zapadu u inferirornom položaju, bizantinizmu kao modelu političkog ponašanja koji je od Grka prešao na Turke i u toj simbiozi postao baština naroda istočne kulture. Taj bizantski upliv sigurno je ugrađen u model politike koji se obilno koristi lažima, ali je tu teško razlučiti što je dio bizantskog a što dio boljševičkog nasljeđa, gdje je arsenal laži prebogat, a što opet dio naplavljen od imperijalne svijesti općenito a srpske imperijalne svijesti posebno, jer se ne može reći da je megalomanija, izražena i u posesivnosti i u sklonosti hiperboli, osobina jedino bizantinizma kad nju nalazimo u svakom, i najkržljavijem imperijalizmu u obrnutom razmjeru s moći: što je moć imperija manja, to je njegova megalomanija veća. Ako relativiziramo bizantsko nasljeđe, i ako zaštitimo srpski narod od onog što pripada jednoj politici, onda bismo, uz ogradu da nema politike koja se u kriznom trenutku ne bi poslužila laži, mogli dati odgovor otkuda toliko sklonosti prema laži u političke svrhe koju pokazuje politika rukovođena Slobodanom Miloševićem.
 
Čini se da kod njega laž ispunjava onaj zijev, onu prazninu koja je zinula između onoga što politička elita kao nosilac imperijalne svijesti o sebi misli i onog što ona stvarno predstavlja, hoće i može. Ta praznina traži mnoštvo laži da bi se premostilo ono što se i u društvu i u čovjekovoj psihi teško premošćuje. Količina se zna, nikad je dosta, a njenu strukturu i njene odraze opisat ćemo u tri točke.
 
Prvo ćemo o onom što se nazivlje scenarij, iako bi ga bilo bolje nazvati inicijacija, jer scenarij ima do kraja predviđen tok, a ovdje se obično predvidi početak, a ostalo kako ispadne. Inicijalni činovi, bar oni što smo ih dosad vidjeli, nisu odviše inventivni, zbog čega ih i nazivlju »prepoznatljivi scenarij«, a vjerojatno su takvi i zbog ograničene invencije i zbog ograničenih mogućnosti, pa se sve nešto vrti oko mitinga, »događanja naroda«, policijskih postaja, larme o ugroženosti, zbjegova i spiskova za egzekuciju. Tek kad se inicijalni događaj zbude, i nastane ono što se u socijalizmu zvalo slučaj, po čemu se i prepoznaje boljševička narav kreatora, u njegovu odjeku nastaje onaj profinjeni sistem laži, sastavljen od istina, poluistina i pukih izmišljotina, koji mami protivnika da se upetlja u njegovo otpetljavanje, a ako ga namami, toliko ga smami i spetlja da ubrzo ne zna ni gdje mu je glava ni gdje rep. Ako ga, obeshrabrena lažima i uvredama, prisili na djelomična priznanja, depresivnu šutnju i uzmak, inicijator će laži na protivnikovu uzmaku realizirati i manifestirati svoju političku moć. Ali, ako je protivnik, čim inicijalni kadar scenarija krene, svjestan postavljene zamke i lako u nju ne upada, ima jasan politički program, umne kormilare, duhovnu i materijalnu moć, inicijacija će se rasplinuti u egzaltiranoj propagandi, koja laž diže na entu potenciju, ali je ne pretvara u političku moć nego u političku blamažu, koja se liječi samo novom laži.
 
Drugo je što laž, bez obzira na politički uspjeh ili neuspjeh, postaje dio uvjerenja i onog tko ju je inicirao i onog tko ju je, zato što pripada inicijatorovu socijalnom krugu i političkoj formaciji, prihvatio kao istinu toliko čvrsto da se s toliko uvjerenja ne bi prihvatila nijedna istina. Jer, dok istina trpi izvjestan stupanj sumnje, što pomaže a ne odmaže da uz nju ustraje, laž sumnju ne podnosi, budući da je i najmanja sumnjičavost rastvara brže nego sumporna kiselina metalnu leguru. Politička elita, koja je laž inicirala i lansirala, na uvjerenju pristaša za svoj produkt stvara magiju svoje moći. Dok je god uvjerenje pristaša da je laž istina živa, elita može biti sigurna u podršku, pa je ona, da bi tu magiju održala živom, prisiljena na proizvodnju laži tempom koji ne dopušta prazninu između laži koja je potrošena i nove laži, koja sumnji neće dati vremena da se ugnijezdi i rasprši magične opsjene. Zato je nada onih protiv kojih su laži uperene, da će se s laganjem na suprotnoj strani prestati, uglavnom beznadna, sve dok se ne raspadne politička elita koja laž emitira.
 
Treći je moment pretvaranje uvjerenja u sugestiju. Svako uvjerenje, bilo fiksna ideja bolesna čovjeka ili posljedak političke indoktrinacije, postaje dvosmjerno sugestibilna. Prema onom koji uvjerenje emitira, jer ga uvjeravanje drugih čini uvjerenijim, i prema onom na koga se prenosi, jer emocije, osobito emfatične, okolinu ne mogu ostaviti ravnodušnom. Ona ili se okreće protiv njih ili pada pod njihov utjecaj. Primjerice, osjećaj ugroženosti može biti posve psihičkog porijekla, i nije nimalo rijedak. Ali, ako se taj endemski osjećaj ugroženosti pripadnika dijaspore pod uplivom politike racionalizira i pretvara u političku ugroženost - što lažima nije teško postići jer politička ugroženost svih ljudi više je nego činjenica, to je sudbina - onda sugestibilnost onoga tko viče da ga ugrožava ustašoidna vlast, gledano iz psihičkog kuta, može biti razornija od stvarne ugroženosti. Primijeni li se ovo što smo rekli na zbjegove koji nastaju bez povoda, vidi se jasna nit što vodi od političke jezgre koja emitira laž do naroda komu su političke himere zamračile um.

 

Davor Domazet-Lošo: Hrvatska i veliko ratište, Udruga Sv.Jurja, Zagreb 2002

U uvodnome dijelu svoje studije o ratovima u propaloj Jugoslaviji, admiral Domazet je uvjerljivo pokazao i prikazao kako je JNA, i inače obojena jugoslavenstvom unitarističke, prosrpske varijante, sustavno transformirana u srpsku agresorsku vojsku godinama uoči početka rata 1991.- rušeći time teze koje se nerijetko i dalje čuju, a mogu se sažeti u fikciju o «podijeljenoj odgovornosti» i tobože kvazineutralnoj ili, još komičnije, «zbunjenoj» ulozi tzv. JNA u samome ratu. Kako je razjašnjeno, bjelodano je da je tzv. JNA u ratovima 1991. i 1992. samo slijedila svoju strategiju zacrtanu u vojnim planovima i manevrima još 1985. i 1986.- što je krunski dokaz za tvrdnju da se radilo o godinama pripremanoj velikosrpskoj imperijalnoj agresiji.

2. Preoblikovanje JNA kao vojske tipa ideološke jednakosti u srpsku imperijalnu silu

Kako je JNA imala sva obilježja vojske tipa ideološke jednakosti preoblikovanje u srpsku imperijalnu silu odvijalo se dugotrajno i sustavno i to: (a) na polju jezika, (b) nacionalnog sastava, (c) upravnog i zapovjednog časničkog zbora i (d) ratnog umijeća. U višenacionalnoj zajednici kakva je bila bivša Jugoslavija ravnopravnost naroda bila je zajamčena na formalno-pravnoj razini. Od toga nisu bile izuzete niti oružane snage (Zakon o službi u oružanim snagama i ostala pravila). Bitno narušavanje nastaje na polju jezika, koje sa stajališta njegovog značenja za narod ima strateško obilježje. Službeni jezik u oružanim snagama bio je srpskohrvatski, što se opravdavalo jedinstvom zapovijedanja, i da taj jezik govori (razumije) većina pučanstva bivše Jugoslavije. U biti to je bila potpuna i sustavna srbizacija svih pripadnika oružanih snaga koji nisu bili Srbi. Svi pokušaji za promjenom jezične politike u JNA osuđivani su kao "napadi na JNA" i priskrbili su kvalifikaciju "antikomunističke i antijugoslavenske političko propagandne kampanje". Diskvalifikacija je u svojoj konačnici sadržavala tvrdnju da takve ideje predstavljaju protuarmijsku djelatnost, "koja je integralni dio antikomunističkog djelovanja s ciljem rušenja socijalističke federativne Jugoslavije''.
 
Osim jezika, očigledna neravnopravnost bila je u nacionalnom sastavu časničkog zbora, gdje je postotak bio sljedeći: Srbi 63,2%, Crnogorci 6,2%, Makedonci 6,3%, Hrvati 12,6%, Slovenci 2,8%, Muslimani 2,4%, Jugoslaveni 3,6%, Albanci 0,6%, Mađari 0,7% i ostali 1,6%. Upravo pitanje nacionalne strukture djelatnog časničkog a i pričuvnog sastava zbog teritorijalne obrane (TO) u višenacionalnoj državi kakva je bila bivša Jugoslavija, zahtijeva usklađenost udjela pojedinih naroda. Jasno se uočava ne samo da je ta zastupljenost nesrazmjerna, nego se radi o planiranom nacionalnom prikraćivanju cijelih naroda, poglavito hrvatskog. Indeks od -53 na štetu hrvatskog naroda ima dodatnu specifičnu težinu, zato što je on poslije srpskog najbrojniji i jedini, koji je mogao uspostaviti kakvu takvu ravnotežu. Nesrazmjerna zastupljenost Crnogoraca od čak 150 posto više značila je pričuvu srbijanskoj opciji kao "drugo oko u glavi". Opravdanje za taj postotak nalazilo se u navodnim "prethodnim zaslugama" ili u malobrojnosti tog naroda, pa se olako prelazilo preko toga. Posebnu pozornost privlači indeks odstupanja Jugoslavena od +45 zbog toga što će ta kategorija kasnije najradikalnije zastupati ne toliko jugoslavenski integralizam, koliko velikosrpsku ideju. Svoju će vršnu točku prikraćivanje doseći u vremenu 1986-1990 godine, nakon Memoranduma SANU i preustroja oružanih snaga, kada postotak Srba u ukupnom časničkom zboru prelazi 70 posto. 
 
Tako dugoročno planirano prikraćivanje, uočljivo je i na razini upravnog i zapovjednog dijela JNA - višeg časničkog zbora (razina bojnika, brigadira i generala). Osim toga, neprekidno je provođena ideološka, politička i socijalna homogenizacija časničkog zbora. Ona je za cilj imala proju-goslavensko (čitaj prosrpsko) podruštvljenje, a bila je provođena planski i gotovo nezapaženo u obliku dugogodišnjeg službovanja izvan vlastitog kulturnog, civilizacijskog i nacionalnog prostora. Samo na taj način se može objasniti "dosljedna" potreba za premještajima i djelatnom službom daleko od zavičaja, uz istodobno prodiranje Srba na ona područja gdje je trebalo promijeniti nacionalnu strukturu. Velikosrpsko usmjerenje časnika na najznačajnijim vojnim dužnostima, nije se postizavalo samo davanjem prednosti časnicima isključivo srpske (crnogorske) nacionalnosti, već i njihovim odgojem. Na vojnim školama se redovito naglašavala srpska povijest i veličalo junaštvo srpske vojske. Sastavni dio tog plana bilo je i načelo da ročni sastav u što većem broju služi izvan svojih republika, stvarajući tako nove moguće Jugoslavene kojima je zadaća "braniti svaki dio Jugoslavije". 
 
Na polju ratnog umijeća (strategije) u osamdesetim godinama u svijetu se događa kopernikanski preokret, jer na vojnu pozornicu stupa novi čimbenik - informacija. Za JNA kao da se nisu izvele operacije Orlove kandže, Prerijska vatra, El Dorado kanjon, Mir za Galileju, Corporate i napokon Pustinjska oluja. I dalje temeljna strateška postavka ostaje: mirnodopska armija jednaka je ratnoj. U takvom gledištu krije se zbiljska uloga JNA koju će u ostvarivanju velikosrpskih ciljeva ona imati. Osim glomaznosti i zastarjelosti u tehničko-tehnološkom, organizacijskom i doktrinarnom smislu, konzervatizam JNA je najviše oblikovao sastav djelatnog kadra. Taj je proces bio dvosmjeran, jer je na stvaranje glomazne i organizacijski, doktrinarno zastarjele vojske utjecao psihosociološki i obrazovni profil djelatnog sastava. Antiintelektualizam u takvoj vojsci bio je jako naglašen. To će izravno utjecati na operativnu sposobnost, jer uopće nije postojala jasna doktrina obuke, a sve je to dodatno otežavao čvrsti tradicionalizam. Naglašena vezanost na revolucionarne stečevine NOB-a i težište na ideološko-političkom radu, bili su jedan od temeljnih uzroka dogmatskom pristupu glede operativnog umijeća i, unutar njega, taktici uporabe postrojbi. 
 
Prvi pokušaji promjene ovoga stanja uslijedit će tek krajem osamdesetih godina kada je JNA već u tolikoj mjeri bila srbizirana daje njezina operativna uporaba unutar Jugoslavije bilo samo pitanje vremena. U tom razdoblju vojni establishment pokreće nekoliko znanstvenih rasprava i projekata u kojima naglašava prioritete i težište angažiranja i promišljanja problema razvoja vojne teorije i prakse prema dva kriterija: (1) najteži uvjeti u kojima se može naći Jugoslavija, (2) nastajanje izvanrednih prilika izazvanih unutarnjom krizom i djelovanjem unutarnjeg neprijatelja. Sve rasprave bile su sažete u bitan zaključak - da prvi kriterij ne isključuje drugi. Naprotiv, drugi nalaže da se za operativnu uporabu JNA i u njezinu strukturu ugrade takva prilagodljiva rješenja koja će moći dati odgovore na izazove po oba navedena kriterija.18 Što je značio ovaj zaključak? Da se rješenje tražilo u spoju znanstvenog rada s praksom. Drugim riječima rečeno, kako uporabiti oružanu silu Jugoslavije unutar nje same u tzv. izvanrednim prilikama. Taj spoj značio je praktično djelovanje tako da se operativna uprava Generalštaba počela osposobljavati za sintezu teorije i prakse tj. za praktično djelovanje na razvoju i uporabi oružanih snaga na  temelju   rezultata  znanstvenog   i   istraživačkog   rada. Istodobno u Centru oružanih snaga za strategijska istraživanja i studije "Maršal Tito" planirana su, a potom i realizirana primijenjena istraživanja i studije onih strategijskih problema obrane "koji su u danom vremenu naročito aktualni". Na taj način, prema mišljenju tvoraca ovog pristupa osigurao bi se spoj teorije i prakse na dvije razine. Prvo, u istraživačkom radu Centra i, drugo u djelovanju operativne uprave Generalštaba JNA, gdje bi se postigla potpuna aplikacija rezultata istraživanja i studija. Ta simbioza značila je nastojanje kako doći do modela u kojem virtualno istodobno postoji i "radikalna agresija NATO na Jugoslaviju" i izvanredne prilike. Kako je prvo posve isključeno jer je Jugoslavija u bipo-lamoj podjeli svijeta bila tampon zona na jugoistoku Europe i čimbenik ravnoteže, pa jednostrano i to radikalno ugrožavanje jednog od saveza vodilo bi sigurnoj reakciji drugog a sve skupa teško kontroliranom kaosu. Dakle, ostaje druga mogućnost kao realna - izvanredne prilike. One će biti okvir u kojima će JNA pronaći legitimitet i legalitet za djelovanje unutra Jugoslavije kao srpska osvajačka sila.

 

3. Završna dionica preoblikovanja JNA u srpsku imperijalnu silu

Sredinom osamdesetih godina, točnije 1985. godine, vojni establishment SFR Jugoslavije (Savezni sekretarijat za narodnu obranu i Generalštab) počinje iza zatvorenih vrata raditi na preustroju oružanih snaga. Na temelju postavke kako je koncepciju općenarodne obrane i društvene samozaštite nužno prilagoditi novim suvremenim uvjetima, kako onima vanjskim, tako i onima unutarnjim. To je i urađeno. Definirana su dugoročna težišta na doktrinarnom, organizacijskom i funkcionalnom planu. U sustavu vođenja i zapovijedanja izabrana su tri načela i to: jedinstvo oružane borbe na ratištu, jedinstvo prostora Jugoslavije kao ratišta, i jedinstvo oružanih snaga i doktrine njihove uporabe. Ona su postala temeljni kriterij za ocjenjivanje svih rješenja u novoj organizaciji oružanih snaga. 
 
Ova tri načela ukazuju da ratište kao strategijska kategorija postaje isključivo prostor Jugoslavije, a ne i prostor sa kojeg dolazi vanjska ugroza. Priprema i vođenje operacija na takom prostoru podvrgnuti su jedinstvenoj zamisli u ostvarivanju jedinstvenog strateškog cilja. Posljedica ovakvog pristupa je da prostor Jugoslavije, hipotetički rečeno, postaje ratište samo za unutarnje prijetnje. Usvojenjem navedenih načela i određivanjem prostora Jugoslavije zatvorenim, velikim ratištem u biti počinje završna dionica preobražaja JNA u velikosrpsku imperijalnu oružanu silu.  Dvije temeljne odrednice to uobličavaju:
(1) preustroj oružanih snaga krajem 1986. godine i početkom 1987. godine, kojim se ukidaju armije, divizije i pukovnije, a umjesto toga formiraju vojne oblasti (vojišta), korpusi i brigade. 
(2) donošenje Strategije općenarodne obrane i društvene samozaštite SFRJ koju je Predsjedništvo usvojilo 20. svibnja 1987. godine.

 

4. Obilježja i svrha preustroja Oružanih snaga (JNA i TO)

Iako je preustroj oružanih snaga proveden tijekom 1987. godine svoj začetak i pokusnu provedbu imao je u vremenu od 1981. godine (kosovska događanja) do 1985. kada je odlučeno o preustroju oružanih snaga SFRJ. Tih pet godina na području Kosova sustavno je provjeravano funkcioniranje korpusnog ustroja u ovom slučaju 52., koji je 1981. godine formiran s temeljnom zadaćom pacifikacijske tog područja. Iskustva stečena na Kosovu bit će uobličena u studiji general majora Blagoja Adžića koju je Generalštab uputio zapovjedništvima svih vojnih oblasti. 
 
Iskustva o uporabi oružanih snaga na uklanjanju "izvanrednih prilika" na Kosovu uobličena su u deset mogućih zadaća. Svakako su najzanimljivije one zadaće koje govore o pokretima, manevrima i vježbama postrojbi oružanih snaga koje se provode s ciljem demonstracije sile, ili borbene spremnosti. Scenarij predviđa da se zajedno s JNA uporabe postrojbe teritorijalne obrane i policije kako izravno u borbama tako u zatvaranju prolaza i izolaciji područja na kojem su proglašene izvanredne prilike. Koja će uloga postrojbi razine korpusa u novoj organizaciji oružanih snaga biti, general Blagoje Adžić naznačuje ovako: "Ovisno od stupnja eskalacije izvanrednih prilika i sposobnosti postrojbi oružanih snaga na ugroženom prostoru prema odluci vrhovnog zapovijedanja i sukladno planovima uporabe na ugroženu teritoriju mogu se dovoditi određene postrojbe oružanih snaga radi pojačanja. Te postrojbe, po pravilu, podređuju se zapovjedniku najstarije postrojbe JNA koja zapovijeda snagama u danoj zoni odgovornosti. " 
 
Zaključak iz "laboratorijskog uzorka" zvanog Kosovo bio je - JNA će biti angažirana u eliminiranju izvanrednih prilika u onoj mjeri koliko to zahtijeva konkretno nastala situacija, o čemu odluku donosi isključivo Predsjedništvo SFRJ. U svim situacijama kada nastanu izvanredne prilike postrojbe OS imaju određene zadatke koje samostalno izvršavaju.
To pak znači ako je pacifikacija uspjela, gdje je 90 posto nesrpsko pučanstvo kao u slučaju Kosova, onda nema nikakvih razloga da to ne uspije tamo gdje su uvjeti znatno povoljniji - Hrvatska i Bosna i Hercegovina. Nakon uspješnog pokusa, napušta se dotadašnja armijska struktura koja je približno područno pokrivala teritorije republika, osim Hrvatske koja je bila "podijeljena" između 5. i 7. Armije. Može se uočiti da je takva armijska podjela, ako se uzme u obzir i teritorijalna obrana imala "republičko" obilježje. Organizacija JNA na strategijskoj i operativnoj razini uglavnom se poklapala s republičkim granicama i pokrajinama. Tako je svaka republika imala svoju armiju a pokrajine svoj korpus. Zapovjednici armija odnosno korpusa najčešće su bili časnici iz tih republika. To je trebalo ukinuti. Zato se već 1981. godine razmišlja, a 1985. uobličuje, a potom i provodi reorganizacija zapovijedanja i ustroja oružanih snaga SFRJ (JNA i TO). Veljko Kadijević naznačit će kako je bit tog rješenja, da se umjesto šest armija kopnene vojske formiraju tri vojišta - vojne oblasti (slika 3.) čija je područna podjela potpuno zanemarila "administrativne" granice republika i pokrajina. Pojam administrativne granice, koji rabi general Veljko Kadijević ukazuju da je JNA već znatno ranije prihvatila velikosrpsku političku platformu, da granice republika nisu granice država. Na taj način posredno se ne priznaje i federativno uređenje Jugoslavije, dakle, niti samu Jugoslaviju kao državu. Stožeri teritorijalne obrane republika i pokrajina u operativnom smislu su podređena zapovjedništvima vojišta, umjesto "vrhovnoj komandi", a područni stožeri teritorijalne obrane zapovjedništvima korpusa JNA. U ovom slučaju u potpunosti se narušava sustav zapovijedanja i to na najvišoj strategijskoj razini. Zapovjednici vojišta postaju u potpunosti neovisni od vrhovnog zapovijedanja i isključivo podređeni načelniku GŠ OS SFRJ. Ne želeći, kako sam Kadijević kaže, spominjati i druge strategijske i operativne povode koji su uvjetovali takva rješenja, potrebito je naći odgovor. Koji su ti prikriveni povodi?
 
Oni su: (1) operativni razvoj stalno spremnih (gotovih) snaga prema planovima uporabe za izvanredne prilike; (2) dovođenje na zapovjedna mjesta časnika s naglašenim opredjeljenjem za velikosrpsku ideju i; (3) uvježbavanje postrojbi na pravcima uporabe prema novom doktrinarnom pristupu bitke u prostoru. 
 
Ta nova organizacijska rješenja su, prema Kadijeviću, bar donekle narušila već uhodani nadzor republika i pokrajina nad njihovom teritorijalnom obranom i dosta su umanjila već legalizirani njihov utjecaj na JNA. Koliko je samo proturječna ova tvrdnja, ali ona dokazuje u kojoj je mjeri vojni establishment bio samostalni politički čimbenik i sam svjesno rušio glavno načelo JNA o oružanoj sili svih naroda i narodnosti pretvarajući se tako planski u imperijalnu srpsku vojnu silu mnogo prije nego što će doći do raspada Jugoslavije. Kako je politički cilj odredio zapadnu granicu "velike Srbije" na crti Virovitica, Karlovac, Karlobag nova vojno područna podjela to prati ovako (slika 3.):
 
1/3 5.VO + 2/3 VPO = zapadna granica "velike Srbije" 


Slika 3.-Vojnoteritorijalna podjela SFRJ nakon reorganizacije JNA

Ovaj pseudomatematički izraz u strategijskom smislu znači: kako Hrvatskoj oteti vode - Dunav i 2/3 Jadrana.

5. Strategija ONO i DSZ SFRJ - vojno politička temeljnica za ostvarivanje velikosrpskih političkih ciljeva

Strategija  ONO  i  DSZ  (općenarodne obrane  i društvene samozaštite) za razliku od strategije oružane borbe iz 1983. godine (koja novom strategijom nije formalno stavljena izvan snage kao nevažeća) rađena je kao općevojni pristup rješenja problema obrane. Ona je u samom svom nazivu, poglavito u onom dijelu koji govori o društvenoj samozaštiti vojno-politička platforma koja ne samo što razrađuje inačice "ugrožavanja" suvereniteta i teritorijalnog integriteta SFRJ, nego značajno naglašava svaki oblik destabilizacije društveno političkog ustroja i gospodarskog sustava. Prema toj strategiji, JNA kao oružana sila za zaštitu teritorijalnog integriteta, preoblikuje se u vojsku za očuvanje oligarhijskog socijalističkog (komunističkog) sustava. U tom smislu znakovito je četvrto poglavlje pod naslovom vanredne prilike, gdje se raščlanjuje mogućnost destabilizacije društvenog sustava SFRJ i način njegovog sprječavanja. Iz definicije vanrednih prilika gdje se kaže: da su to društvena stanja koja nastaju na manjem ili većem dijelu ili na cjelokupnom području Jugoslavije kada unutrašnji neprijatelj, samostalno ili udružen sa snagama vanjskog neprijatelja, koristeći proturječnosti društvenog razvoja, objektivne teškoće, subjektivne slabosti i međunarodne prilike, pojačava subverzivne djelatnosti u okviru specijalnog rata ili planira poduzimanje opsežnih oružanih i drugih aktivnosti kojima se destabilizira društveni sustav i teži njegovom potpunom paraliziranju, čime se neposredno ugrožava nezavisnost zemlje, njezin suverenitet, teritorijalna cjelokupnost i Ustavom SFRJ utvrđeno društveno uređenje. lako se pojam vanredne prilike počeo rabiti od 1981. godine, dakle od situacije na Kosovu, njezino konačno uobličenje biti će šest godina kasnije u temeljnom normativnom i doktrinarnom dokumentu (Strategija ONO i DSZ SFRJ 1987).
 
Prema Strategiji općenarodne obrane i društvene samozaštite (ONO i DSZ), te zadaćama koje je naznačio general major Blagoje Adžić uporaba snaga JNA moguća je na dva načina: 
 
(1) demonstracija sile i prijetnja njezinom uporabom u žarištima izražavanja "neprijateljske djelatnosti"; 
 
 
(2) izravno sudjelovanje dijela JNA u otklanjanju "vanrednih prilika" i njima izravnih posljedica. Uslijedit će mnogo rasprava i "stručnih" osvrta na temu izvanrednih prilika poglavito u Biltenu GŠ JNA, a na visokoj vojnopolitičkoj školi JNA bit će napisan i udžbenik. U okviru zakonskih postavki o uporabi oružanih snaga SFRJ, a u svrhu pripreme za takvo stanje, ponovno se navode zadaće koje je u svom osvrtu dao sada već general pukovnik Blagoje Adžić i gdje stoji, obuka i odgoj, naročito jedinica namijenjenih za angažiranje u eliminiranju vanrednih prilika, prema odgovarajućim planovima za vanredne prilike. 
 
Sve rasprave i kao i definicije izvanrednih prilika nisu nikada u potpunosti osvijetlile njezinu bit. Namjerno ili slučajno? Svakako, tu je bilo i istovjetnih stavova kao: izvanredne prilike su društvena stanja koja nastaju na dijelu Jugoslavije ili na njezinom cijelom teritoriju. Takva stanja ne nastaju iznenada, već su prije svega završni proizvod usklađenog djelovanja vanjskog i unutarnjeg neprijatelja; izvanrednim prilikama pogoduju slabosti subjekata ONO i DSZ. Preopširnost i nejas-noća definicije pružaju mogućnost vrlo rastezljivog tumačenja. Takav pristup onome tko određuje što su izvanredne prilike omogućava da uvijek može reći - one su tu ! Ako u definiciji stoji da su to "stanja koja nastaju" upućuje se na zaključak da je njihov nastanak neizostavan, kao i to da se njihovo nastajanje pravodobno ne može spriječiti. Posljedica takvog pristupa je - izvanredne prilike su poželjnost i one će se pojaviti tamo gdje bude "ugrožen srpski narod". Ako se polju neodređenosti u definiranju izvanrednih prilika pribroji kako se nigdje ne određuje njihov glavni uzrok, ne naznačuju glavni nositelji ili ne precizira vrsta, odnosno djelatnosti kojima "nositelji" izvanrednih prilika ugrožavaju sigurnost društva, onda izvanredne prilike služe isključivo "da se spriječi razbijanje Jugoslavije na više državica nacionalističko-šovinis-tičkog karaktera". Riječ je o sudu koji će kasnije nakon rata doživjeti svoje uprizorenje na način da glavni krivac za ratove na prostoru bivše Jugoslavije nije ideja "velike Srbije", nego svi ostali, a poglavito samostalna i nezavisna Republika Hrvatska, jer ona je eto nacionalističko-šovinistička tvorevina. Izvanredne prilike, dakle, postat će glavni operator ne samo za uporabu JNA u funkciji velikosrpske ideje, nego i podloga da se velikosrpski ciljevi rata pokušaju ostvariti nakon njega.
 
Što se može zaključiti iz ovakve vojne strategije, jer ona nedvojbeno to nije. Prvo, da je stanje izvanrednosti ono polje u kojem će se uporabiti vojna sila, a ne, što bi logično bilo, policijske snage. Drugo, ako do takvog stanja izvanrednosti ne dođe, tada ta strategija gubi svoju smisao. Da bi strategija imala smisao izvanredno stanje treba izmisliti, potaknuti, proizvesti, pothranjivati, a potom, u determiniranom kaosu uporabiti vojnu silu prema jasno razrađenom planu i s dugotrajno pripremanim, provjeravanim i uvježbavanim snagama. 
 
Dakle, već 1986/1987. godinu u potpunosti je ostvarena povoljna, srbizirana struktura časničkog zbora, uobličena strategija djelovanja, i preustrojene oružane snage. Ti čimbenici već preobraženu JNA usmjerit će prema velikosrpskoj nacionalističkoj ideji, prije nego što Milošević stupi na političku pozornicu kao izravni izvršitelj te iste ideje. Slijed poteza je jasan, imati silu (preustroj oružanih snaga, 1985), odrediti političko polazište (Memorandum SANU, 1986), stvoriti izvršitelja (Slobodan Milošević 1987.) Kad su ova tri čimbenika za proizvodnju rata dobila svoje jasno uobličenje, slijedi i realizacija. Kako se ona odvijala? 

6. Ratni planovi i priprema za ostvarivanje velikosrpskog političkog cilja

Kao dokument s najvećim stupnjem tajnosti, postojao je ratni plan s dvije inačice "agresije" na Jugoslaviju - istočna i zapadna, pod kodnim nazivom S-1 i S-2. Istočna inačica (S-1) od 1985. godine, dakle, kada je već donesena odluka o preustroju oružanih snaga više se uopće ne razmatra kao mogućnost i isključivo se razrađuje zapadna. Strateški gledano, to je značilo sasvim drugačiji postrojni operativni raspored snaga, pri čemu se osobita pozornost davala razmještaju operativne pričuve i izgradnji novih infrastrukturnih objekata. 
Za ostvarivanje "velike Srbije", može se zaključiti, da je prevladavajuću ulogu glede ostalih posebnih strategija imala vojna strategija. Njezina primjena značila je - osvojiti teritorij (akvatorij) i protjerati pučanstvo. Sadržavala je: (1) teorijski, (2) organizacijski i (3) pokusni dio.
 

 

7. Teorijsko utemeljenje

Početkom osamdesetih godina, kao izravna posljedica treće tehnološke revolucije, konvencionalno oružje postaje višestruko ubojitije. Ubojitost je sadržana u znatno povećanom dosegu i točnosti pogađanja. Analitičari takvom oružju priskrbljuju atribut inteligentno. Dodajući tomu znatno usavršenija sredstva (naprave) za obavještajno prikupljane podataka (sateliti, zrakoplovi, bespilotne letjelice, elektroničko izviđanje, optoelektronsko) i analizu tih podataka pomoću računala moglo se vladati stvarnim (realnim) vremenom i tako se došlo do pojma integriranog i uvećanog bojišta, gdje informacija postaje ključ rješenja, a bojna se naprava koristi dozirano, samo onoliko koji je potrebno da se neki cilj uništi sa zadanom vjerojatnosti ne manjom od 95 posto. Potom se jako koristi eho te vojne akcije gdje se političkim, diplomatskim i medijskim načinom on pojačava. U srpskim vojnim krugovima (generalštabu JNA) ne mogavši, ili pak ne želeći proniknuti u bit te nove pojave na pozornici ratnog umijeća, stvaraju sintagmu udar s distance. Suprotstaviti se takvom udaru nije moguće, jer se ne može savladati "distanca". Takav pristup poslužio je za izradu ratnog plana kojem je temelj potpuna agresija snaga NATO na Jugoslaviju. Ta je potpunost bila potrebna da se prikriveno provede operativni razvoj preustrojenih snaga JNA na cijelom prostoru Jugoslavije, ali ne za suprotstavljanje snagama NATO, nego, prema razrađenom planu, za okupaciju prostora (prema modelu s Kosova) radi stvaranja "velike Srbije". Da bi se snage preustrojene JNA mogle operativno razviti, slijedi novi izvedeni pojam bitka u prostoru. Bitka i prostor, kako ih vidi autor, znače u biti povezivanje otpornih točaka (čitaj srpskih enklava) prometnicama koje nadziru manevarske snage (čitaj JNA) kako bi se okupiralo određeno područje. 

8. Organizacijsko utemeljenje

Već je navedeni i prikazani preustroj JNA to organizacijsko utemeljenje, koje je pet godina izgrađivano, provjeravano i usklađivano. Za provedbu operativnog razvitka tako preustrojenih snaga nužno je bilo izgraditi novu infrastrukturu, prije svega vojarne za smještaj pokretnih stalno spremnih-gotovih snaga. Uz već postojeće, ti novi objekti grade se u predgrađima ili prilazima gradova, na ključnim prometnim čvorištima, koji kao vezivno tkivo spajaju grad i srpske "enklave" u dubini hrvatskog (bosanskohercegovačkog) prostora. Samo nabrajanje gradova: Osijeka, Vukovara, Vinkovaca, Bjelovara, Petrinje, Karlovca, Gospića, Zadra, Šibenika i Splita nedvosmisleno ukazuju kakva je i koja namjena tih objekata: nadzor nad prometnicama, projekcija vojne moći na urbana središta i lijevak kroz koji će proteći srpska izravno usmjerujuća pobunjenička energija prema zapadnoj granici "velike Srbije".


9. Pokusno utemeljenje

Ratni plan S-2 zapadna inačica (Slika 5.) potpune (radikalne) agresije na Jugoslaviju sustavno je provjeravan godišnjim planom obuke zapovjedništava i postrojbi. Kao najviši oblik obuke zapovjedništava po metodologiji JNA bile su zapovjedno stožerne ratne vježbe (ZSRV). U generalštabu je razrađivana temeljna zamisao za takvu vježbu te određene zadaće strategijskim grupacijama - vojištima, ratnoj mornarici (vojno pomorskoj oblasti - VPO) i ratnom zrakoplovstvu, a koje li "slučajnosti" - nosila je kodni naziv planine pored Sarajeva Romanija - 86, 87, 88, 89, 90.

Slika 5.- Ratni plan S-2. Radikalna agresija NATO-a na Jugoslaviju preko Jadranskoga mora

Na primjeru raščlambe zapovjedno stožerne ratne vježbe koju je provodila Vojno pomorska oblast najbolje će se uočiti kako je JNA pripremila i kako je uvježbavala zapovjedništva i postrojbe za agresiju na Hrvatsku. Potpunu agresiju, prema temeljnoj zamisli, na Jadranskom pomorskom vojištu izvele bi oružane snage: SAD, Italije, Velike Britanije, s talijanske operacijske osnovice, uz korištenje područja Albanije i uz sudjelovanje dijela njezinih snaga (9.korpusa). Na sjeverozapadnom dijelu (Slovenija, Hrvatska) pored talijanskih snaga operativnu grupaciju činile bi njemačke i austrijske (neutralna zemlja) a u drugoj dionici uključile bi se i madžarske snage (Madžarska je tada bila članica VU). Za udar na jugoistoku Jugoslavije preko Makedonije predviđene su snage SAD, Grčke a u drugoj dionici i snage Bugarske (članica VU). 
 
Sredinom osamdesetih godina ovakav je složaj koalicijskih snaga nemoguć ne samo zato što pripadaju različitim blokovima nego i zbog usklađivanja njihovih nacionalnih ciljeva i spremnosti (odluke) da bi se srušila jedna država, vojnom opcijom, i pri tome promijenio njezin društveni sustav. A upravo to se navodilo u razlozima za agresiju na Jugoslaviju. Dakle, čisto iz hira. Koliko apsurdnosti ima u ovako zamišljenoj strateškoj postavci najbolje odgovara Kadijević koji će utvrditi kako SAD formalno prepuštaju Jugoslaviju Europskoj zajednici. To koristi Njemačka i nastupa na svim poljima - političkom, gospodarstvenom i vojnom radi ovladavanja Balkanom, kao prostorom izravnog njemačkog širenja i izbijanja na Sredozemno more i kao životnim međukontinentalnim raskrižjem. To podrazumijeva: razbiti Jugoslaviju na male države, pri čemu ne dozvoliti ne samo nikakvu suženu Jugoslaviju, već se ne smje dozvoliti stvaranje jedinstvene srpske države koja bi obuhvaćala cijeli srpski narod s prostora Jugoslavije. Vrlo je upitna ispravnost tako postavljene jednadžbe u kojoj SAD kao vodeća velesila prepušta igru na najosjetljivijem području Evropskoj zajednici, a to koristi Njemačka ne samo za gospodarsko nego i teritorijalno širenje, a konačno rješenje te iste jednadžbe - spriječiti stvaranje "velike Srbije" (jedinstvene srpske države).
 
Ovakva jednadžba, da bi bila ispravna, ipak mora biti inverzna: stvoriti jedinstvenu srpsku državu, a za to pronaći povod moguće ugroze od koalicijskih snaga koje nikada takav politički cilj ne mogu, ili nisu mogle, postaviti. 
 
Njihov je cilj bio vrlo jasan, sačuvati, a ne razbiti Jugoslaviju. Temeljna vojna strategijska zamisao za otimanje dvije trećine Jadrana seže već u sedamdesete godine. Plan je podrazumijevao što više izolirati hrvatsko priobalje od vanjskih otoka. Na cijeloj uzdužnici od Istre, preko Lošinja, Molata, Dugog otoka, Žirja, Drvenika, Visa, Lastova, Korčule do Mljeta uspostaviti vojnu infrastrukturu i nju spojiti s onom iz zaleđa, koju je činila crta Benkovac, Knin Trebinje. Za spajanje su bile potrebne operativno razvijene i uvježbane snage koje će izbiti u područje Maslenica - Velebit i Slano - Ston što znači da se središnji obalni dio izolira i odsječe od sjevernog dijela Hrvatske na crti Karlobag - Karlovac. 
 
Kako je postavka zapovjedne stožerne ratne vježbe to uobličavala ? Prije svega operativne su snage NATO-a objedinjene u OG "JADRAN". U sastav te OG (operativne grupe) ušle su: (1) kompletne talijanske oružane snage; (2) od SAD-a pomorsko desantne snage jačine dva MEB-a (mornarička ekspedicijska brigada), dvije udarne skupine pomorskih snaga, dvije udarne skupine nosača zrakoplova, te snage 101. zračno pokretne divizije i 82. zračno prijenosne divizije; (3) od Velike Britanije, jedna zračno desantna brigada i udarna skupina pomorskih snaga, i 9.korpus Albanije. Za zračnu potporu i izolaciju vojišta predviđen je 5.ATAF, dakle cjelokupne zračne snage NATO-a na JEV-u (južno europsko vojište).
 
Snage objedinjene u operativnu grupu "JADRAN" svrstane su u: TG (taktička grupa) - "Trst", TG "Ancona", 10. AK (armijski korpus), pomorsko desantni sastav SAD, zračno desantne snage SAD, pomorsko desantni sastav Velike Britanije i četiri UG (udarne grupe) pomorskih snaga. lako se u izvršnom dijelu operativne zapovjedi naglašava da će koalicijske snage u "agresiji" primijeniti načela zračno-kopnene bitke i dubokih prodora. Od tih načela u samoj simulaciji nije bilo ništa. Ostalo se na razini klasičnog, težišno dvoprotežnog ratovanja s prenaglašenom ulogom kopnenih snaga. Ta naglašenost kao kopnene sile nije posljedica samo odnosa more, kopno - pet prema jedan, nego je prije svega prikrivena namjena (namjera) koju će JNA imati u ostvarivanju velikosrpske zamisli. Projekcijom moći, prije svega kopnene sile, htjelo se Hrvatskoj oteti vode i to na način da se izraz proširi - i tada glasi: 
 
1.VO + 3.VO + 1/3 5.VO +2/3 VPO = "velika Srbija" 
 
Provedba plana iz sedamdesetih godina i njezina završna operacionalizacija u osamdesetim ukazuju da je otimanje dvije trećine Jadrana strategijska, stožerna točka, to jest onaj domino kojeg prvog treba srušiti, da se zatim uzme istočni i dio središnje Hrvatske, a Bosna tada šaptom pada.


Literatura

Dušan Bilandžić: Hrvatska moderna povijest, Golden Marketing, Zagreb 1999
Dušan Bilandžić: Propast Jugoslavije i stvaranje moderne Hrvatske, AGM, Zagreb 2001


Poveznice

http://www.hercegbosna.org/ostalo/raspad.html
Raspad i smrt Jugoslavije






 
 

 
   
 
Pocetna | Forum | Kontakt | English
2009. Developed by asker