Neven Budak, profesor povijesti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu pripada mlađemu naraštaju hrvatskih povjesnika. Predmet interesa mu je poglavito starija hrvatska povijest, i to najviše spekulativna područja etnogeneze i politogeneze- ono što bi se moglo opisati nazivkom jednoga poglavlja iz doljenavedene knjige: origo gentis. Budući da su rana stoljeća poslije doseobe Slavena u rimski Ilirik (radoblje nakon 600 godine), zbog malenoga broja arheoloških nalaza, kao i interpretacije tih nalaze, te vrlo često protuslovnih tumačenja starijih povijesnih vrela (Konstantin Porfirogenet, Ivan Đakon, Einhard, Skilica, Ljetopis popa Dukljanina, Toma Arciđakon,..) idealno mjesto za razne spekulacije - ne može se reći da postoji suglasnost o općoj prihvatljivosti ili, čak i opstojnosti zajedničke jezgre tih najčešće suprotstavljenih povjesnica. Stoga nam se čini najprihvatljivijim navesti sljedeće:

• historiografija koja se bavi etnogenezom nacija koje obitavaju na području sadašnje Bosne i Hercegovine, te Hrvatske, Srbije i Crne Gore, najvjerojatnije će ostati veoma spekulativnim područjem u kojemu nema definitivnih «dokaza» za ovu ili onu historijsku pripovijest

• no, iako spekulativno, razdoblje «Sklavinija» (oko 600 do 800, a često i kasnije) može biti predmetom više ili manje utemeljenih i racionalno obrazloženih spekulacija. Zato je najbolje navesti radove i auktore koji uživaju ugled kao profesionalni proučavatelji toga razdoblja- ljude čija su djela temelji na kojima se grade daljnje studije koje će možda dobiti jaču potkrjepu u arheološkim, kulturološkim, paleografskim, te, u najnovije doba, genetskim istraživanjima. Temeljni su pisci: Ljudomil Hauptmann, Bogo Grafenauer, Miho Barada, Stijepo i Zlatko Gunjača, Nada Klaić, Benedikta Zelić-Bučan, Radoslav Katičić, Lujo Margetić, Zlatko Vinski, Ivan Mužić, Janko Belošević, Mate Suić, Rade Mihaljčić, Božidar Ferjančić, Relja Novaković, Sima Ćirković, Đorđe Janković, Jovanka Kalić.       

Tekst Nevena Budaka (preuzet iz knjige o prvim stoljećima Hrvatske, u kojoj je obrađeno i dosta drugih tema, od podrijetla Hrvata do mitologizacije lika i uloge Grgura Ninskoga u romantiziranoj povijesnici koja se začela u 19.st.), predstavlja lako čitljivo i zanimljivo štivo o dotada vrlo šturo obrađivanoj temi, a to je rana kultura Huma i Duklje. Budući da je to povijesno i zemljopisno područje često bilo uzrokom sporova među hrvatskom i srpskom nacionalnom ideologijom (ponajviše potkrijepljeno slabašnom argumentacijom), Budak je učinio zanimljiv pokušaj sinteze koja bi se držala po strani od ideologizirane historiografije. U tome bijaše prethodnikom Mladena Ančića, koji je u monografiji «Na rubu zapada» dao podrobniji opis Humskoga kneštva. Naravno, ni Budak nije mogao izbjeći zovu imaginacije: njegovo atribuiranje etničkoga podrijetla Humljana istoimenomu području koje se nalazi u današnjoj Poljskoj, te naglašavanje etničke zasebnosti Humljana u odnosu na Hrvate i Srbe je veoma spekulativan potez. No, to ne obezvrjeđuje najveći dio teksta (pa ni taj- hipoteza u takovoj situaciji nikada na odmet !) koji daje preglednu sliku rane kulture Huma i Duklje. S time u svezi valja posebno napomenuti sljedeće: izuzetno su zanimljive tvrdnje srpskih povjesničara i paleografa koji su ustvrdili da je velik dio (po njima sve-no, tu se radi o pretjerivanju) kasnije pismenosti Bosne i Huma (kao i dijela Dalmacije) ukorijenjen u tekstu «Miroslavova Evanđelistara». Time su, očito vođeni željama srpske nacionalne ideologije, htjeli utvrditi etničko ili civilizacijsko «srpstvo» ćirilskih spomenika napisanih na ozemlju Bosne, Huma, Zahumlja, Dalmacije i drugih krajeva. No, baš usuprot tim tezama- grafijske i ikonografske značajke «Miroslavova Evanđelistara» se mogu naći jedino u krstjanskim i katoličkim tekstovima koje pripadaju riznici hrvatske pismenosti i kulture, što je uvjerljivo pokazala Benedikta Zelić-Bučan. Ironija je u sljedećem: gleda li se u korpusu srpske pismenosti i kulture, «Miroslavov Evanđelistar» je suha grana, ili, još plastičnije- meteor koji se pojavio niotkuda i nestao ne ostavivši traga u kasnijim djelima srpske književnosti i pismenosti. Tek ga je njegovo otkriće u 19. st., te raskošno izdanje praćeno dostojnom promičbom, dignulo na pijedestal prvoga izvornoga srpskoga teksta- s kojim kasnija srpska literarna i umjetnička tradicija nema veze, dok je ugrađen u stariju hrvatsku pismenost i književnost pisanu hrvatskom ćirilicom ili bosančicom- što najbolje govori o njegovoj civilizacijskoj i etničkopovijesnoj pripadnosti.  Najpregnantnije su komentare o problematici bosančice dali Eduard Hercigonja i Benedikta Zelić-Bučan, i to u tekstovima koje donosimo na stranici o kulturnopovijesnim raščlanama. U ostalim je vidovima Budakov rad pregledan prikaz višeslojne problematike područja koje «Ljetopis popa Dukljanina» naziva Crvenom Hrvatskom.

Neven Budak: Prva stoljeća Hrvatske, Zagreb 1994

KULTURA HUMSKO-DUKLJANSKOG PODRUČJA DO KRAJA 12. STOLJECA

Današnji historičari (u najširem smislu te riječi), skloni, poput svih suvremenih znanstvenika, pojednostavljivanju, ujednačavanju, shematiziranju, razlikuju najčešće u ranosrednjovjekovnom prostoru omeđenom hrvatskim i srpskim etnosom upravo samo ta dva "naroda" i, shodno tome, samo dvije kulture čiji su oni nosioci. S jedne strane, bila bi to hrvatska, primalac i stvaralac pretežno zapadnih idejno-materijalnih tvorevina, s druge pak srpska, uključena u bizantski civilizacijski krug. Naše je srednjovjekovlje, međutim, bilo bez sumnje bogatije i raznovrsnije, poznavajući etničke jezgre i kulturna žarišta koja se u to doba nije moglo olako uključiti (premda niti naprečac izdvojiti) u jedno od obiju snažnih etno-polito-kulturnih središta. Takvo je područje, čije je značenje umnogome preraslo lokalni karakter, bilo humsko-dukljansko.

a) Književni krug

O početcima se južnoslavenske književnosti i pismenosti raspravljalo mnogo ne samo u književnopovijesnoj znanosti već i u historiografiji.311 Dihotomija se gledišta očitovala u različitim shvaćanjima o prostoru na kojemu se glagoljica isprva pojavila, jednako kao i slavensko bogoslužje: izjednačavalo ga se ili s hrvatskim državnim teritorijem u užem smislu, dakle podređenim ninskoj biskupiji, ili pak s dijecezama dalmatinskih biskupa, tradicionalno usmjerenih istočnoj crkvi. U novije je vrijeme i književnopovijesna znanost prihvatila teoriju što ju je razradila Nada Klaić, a po kojoj prve glagoljaše valja tražiti na Kvarneru, izloženom bizantskom i protureformnom utjecaju.312 Takvo je zaključivanje osnažio i relativno velik broj najstarijih glagoljskih spomenika na istarsko-kvarnerskom tlu.313

No, već je Miho Barada prije mnogo godina upozorio na jedan od zaključaka Splitskog sabora 928, a koji bi mogao upućivati na drugačije viđenje areala najranijeg rasprostiranja slavenskog bogoslužja i pismenosti.314 U tekstu tog zaključka kaže se: »A ostale crkve koje su na istoku, tj. stonska, dubrovačka i kotorska, neka potpuno u svojim sjedištima i granicama u svemu slijede nauku kršćanske vjere.«315

Baradino upozorenje nije u znanosti bilo prihvaćeno, iako se nikako ne može poreći njegova utemeljenost u izvornom materijalu. Ovaj se saborski zaključak mora, naime, dovesti u vezu s razlogom za sazivanje sabora što ga je papa Ivan X. naveo u svojemu pismu nadbiskupu Ivanu i njegovim sufraganima.316 Papa upozorava adresate na opasnost širenja »Metodove doktrine« i nalaže biskupima da se ne usude skrenuti od učenja njegovih izaslanika, tj. neka službu Božju obavljaju prema običajima rimske crkve na latinskom, a ne na slavenskom jeziku. Iz papinih riječi razabire se da se pod pojmom doktrine ima smatrati zapravo upotreba slavenskog jezika, a ne neko krivovjerje zasnovano na Metodovu učenju. Ivan X., dakle, širenje krive doktrine upotrebljava kao povod sazivanju sabora, a u zaključcima iz 928. izričito se opominje biskupe Stona, Dubrovnika i Kotora da se u svojim biskupijama u svemu drže ispravnog nauka. Prema tome, prostor na kojemu se početkom 10. st. širilo slavensko bogoslužje treba u prvom redu tražiti na području južnodalmatinskih biskupija. Tome bi u prilog govorila i činjenica da se crkvena jurisdikcija samo tih triju dijeceza prostirala duboko u unutrašnjost, obuhvaćajući sve sklavinije južno od Neretve, s velikim i pretežnim brojem slavenskog pučanstva. Srednjodalmatinske su biskupije bile ograničene na gradove i otoke, gdje je u to vrijeme živjelo uglavnom romansko stanovništvo. Samo su na Krku i Cresu dalmatinski biskupi brinuli o većim skupinama Slavena, ali izravne potvrde o upotrebi slavenske liturgije za te biskupije nemamo sve do 11. st. Prema tome, na temelju usko historijske analize izvora možemo zaključiti samo to da se slavensko bogoslužje, a s njime i glagoljica, širilo u našim krajevima isprva na području Duklje, Travunije i Zahumlja, iako relativno velik broj najranijih glagoljskih natpisa na istarsko- kvarnerskom području upućuje i na ranu pojavu glagoljice na sjevernom Jadranu.

S takvom se interpretacijom slaže teza K. Horaleka da je glagoljica dospjela u Hrvatsku iz Bugarske, i to ne prije 10. st.317 Možemo li u tom slučaju smatrati suvišnima sve hipoteze o tome kako su Metodovi učenici, otkupljeni na trgu robova u Veneciji, dospjeli u Hrvatsku, odnosno je li sam Metod na proputovanju ondje posijao sjeme glagoljice? Premda je jednostavno rješenje obično najprivlačnije, prodiranje glagoljice u nas izgleda nije tako jednoznačno. Čini se, naime, da su na Kvarner neki tekstovi doprli ipak u ranijim fazama izravno iz Moravske.318 Usprkos tome možemo pretpostaviti da je taj sloj tek manji dio temelja glagoljičke pismenosti što se u prvom redu gradi pod utjecajima iz Bugarske. Prateći tokove, nažalost nedovoljno dokumentirane, kojima se presađivanje tih utjecaja obavljalo, ne bismo smjeli izgubiti iz vida plovni put uz istočnu jadransku obalu, najvažniju komunikacijsku liniju tadašnje Europe, što je povezivala Veneciju i Carigrad. Taj je put, prirodno, imao svoje postaje u gradovima na obali, a na njega se nadovezivala i tada najvažnija cesta na Balkanu, Via Egnatia, prolazeći, od Drača k Solunu, kroz središnje krajeve Makedonije. Mislim da bi bilo pogrješno tražiti pravce širenja kulturnih veza izvan tih gospodarskih i vojnih arterija. U tom bi se slučaju prednost morala dati kudikamo manje propulzivnim putovima, što su kao okomice na jadransku pomorsku magistralu bili nosioci lokalne razmjene u unutrašnjosti poluotoka.

U svjetlu saborskog zaključka iz 928, možemo zasebnom etapom magistrale kojom se glagoljica prenosila na sjever smatrati Duklju, ili šire humsko-dukljansko područje. Nema sumnje da nam samo jedna odredba sinoda ne bi bila dovoljna da Duklju proglasimo onim žarištem iz kojega se najranija slavenska pisana riječ širila u ostale naše krajeve. Postoji li, dakle, još argumenata tomu u prilog?

Pisac Barskog rodoslova istakao je na početku svoga djela da je njegov original bio sastavljen na slavenskom, u što nemamo razloga sumnjati.319 Već bi i samo postojanje takva historiografskog djela svjedočilo o visokoj razini pismenosti u Duklji, čak da njegova analiza nije pokazala postojanje nekoliko njegovih izvornih predložaka, od kojih su neki bili nesumnjivo pisani slavenski, dok se za neke druge to može pretpostaviti.

Slavensko je sigurno bilo žitije Sv. Vladimira, koje Pop Dukljanin donosi samo u skraćenoj verziji, a koje izravno ilustrira dosege dukljanske književnosti u 11. st.320 Slavenska su bila i žitija Sv. Ćirila i Metoda, kojima se Dukljanin također služio. On sam izričito navodi još jednu slavensku knjigu, Liber Methodius, koja se odnosila na zakonodavnu djelatnost vladara, a koja bi se, po nekim autorima, mogla poistovjetiti s Metodovim prijevodom Nomokanona. Bez obzira na to, prihvatimo li takvo tumačenje ili ne, moramo uočiti pojavu Metodova imena u Duklji, na prostoru na kojemu se, prema zaključku Splitskog sabora, širila kriva (Metodova?) doktrina. Podudarnost je dovoljno velika, a da ne bude slučajna.

U Barski je rodoslov uključen i tekst Trebinjskog rodoslova, nastalog možda u 10. st., za koji se smije barem pretpostaviti da je također bio pisan slavenskim jezikom. Od ostalih predložaka, na temelju kojih su nastali neki drugi dijelovi Rodoslova, kao potencijalno slavenske mogli bismo označiti legendu o Radoslavu, koja je po mišljenju Mošina bila književno obrađena već prije uklapanja u Rodoslov.321

Prema tome, pretpostavljena bogata slavenska podloga Barskog rodoslova upućuje na razvijenu slavensku književnost u Duklji i eventualno Travunji, čiji početci sežu u 9. stoljeće. Dakako, osnovni bi prigovor ovoj tezi mogao činiti nedostatak sačuvanih glagoljskih spomenika. Činjenica je da nam danas nije poznat nijedan glagoljski kameni natpis s tog područja, iako glagoljska slova u inače ćiriličkom Humačkom natpisu dopuštaju mogućnost postojanja glagoljske epigrafije barem u Zahumlju.322 Potvrde koje nam valja naći, međutim, u daleko se većoj mjeri nalaze u sačuvanim glagoljskim i ćiriličkim rukopisima.

Tako su npr. Mihanovićev i Grškovićev fragment Apostola izravna svjedočanstva upotrebe glagoljice »u prijelaznoj zoni između oble (makedonske) i uglate (hrvatske) glagoljske grafije (Zeta, Duklja, Hum)«.323 Svoju glagoljsku podlogu otkriva nam i Miroslavljevo evanđelje dosljednom upotrebom slova »đerv«, koje nalazimo u glagoljskim rukopisima, ali ne i u ćirilskim raške redakcije (Vukanovo evanđelje).324 Na istu glagoljsku tradiciju Miroslavljeva evanđelja upućuje i Dimitrije Bogdanović,325 dok Slavko Vukomanović upozorava na glagoljske predloške ćirilskih rukopisa čak i u Srbiji,326 što se ponovo može objasniti njihovom transmisijom iz humsko-dukljanskog kruga. Napokon, ustanovljeno je da popovi glagoljaši u Dubrovniku 14. stoljeća svoju djelatnost temelje i na znatno starijim vezama glagoljice i ćirilice na humsko-dukljansko-bosanskom području.327 Presudnim dokazom u prilog toj tvrdnji smatram najnoviju analizu Kijevskih i Sinajskih listića, što ju je izvršila Marija Pantelić.328 Paleografskom i sadržajnom analizom došla je do značajnih rezultata, od kojih spominjem samo neke, za ovaj rad najvažnije: a) sadržajno (istočni i zapadni utjecaji u liturgiji) i paleografski oba se fragmenta uklapaju u produkciju ovog područja, čije odraze nalazimo i u kasnijim bosanskim glagoljskim i ćirilskim rukopisima, b) pripisi Kijevskim listićima i Sinajskom liturgijaru pisani su istom rukom, što dokazuje da su bili u upotrebi krajem 11. i početkom 12. st. na istom, humsko-dukljanskom području i c) ćirilicom ispisana imena pokojnika u Sinajskom liturgijaru, napose žensko ime Petrunie, upućuje na to da je rukopis nastao negdje na dubrovačkom području, na kojem se štovala Sv. Petronila.

Potvrde li se ovi rezultati kao točni, ne bismo više uopće trebali sumnjati u to da se glagoljica stala isprva upotrebljavati upravo na područjima stonske, dubrovačke i kotorske biskupije, te da se tamo već od kraja 9. st. razvijala slavenska pismenost, ili, bolje, književnost.

Njezine bi neposredne korijene valjalo tražiti u djelovanju prognanih Metodovih učenika. Poticaji su svakako dolazili s istoka, ali se ubrzo uspostavio i obrnuti protok iz glagoljaškog kruga sjevernog Jadrana.329 U traženju vremena prvog dodira humsko-dukljanskih Slavena s glagoljicom ne bismo smjeli zaboraviti na još jednu mogućnost: 867. god., četiri godine nakon dolaska Konstantina i Metoda u Veliku Moravsku, Bizant učvršćuje svoje pozicije na istočnom Jadranu. Uspješna intervencija bizantske flote nakon razbijanja arapske opsade Dubrovnika omogućila je Baziliju I. da se izravnije umiješa u unutrašnje prilike sklavinija. Nije li on već tada iskoristio postignuća slavenskih apostola kao sredstvo širenja svojega utjecaja i ovdje, na jugu? Nije li Metodov prijevod Nomokanona poslužio presađivanju bizantskih pravnih normi medu jadranske Slavene i prije no što su Metodovi učenici protjerani iz Moravske?

Veoma je važno konstatirati da se književna, ali i grafijska tradicija, transmitirala ne samo duž obale nego od nje i u unutrašnjost logikom koju su slijedile sve kulturne, gospodarske i migracijske veze. Stoga je potpuno opravdana Bogdanovićeva tvrdnja po kojoj je Miroslavljevo evanđelje »spomenik koji otkriva i razrešava poreklo bezmalo sve ćirilske pismenosti u srednjovekovnoj Bosni. Svi ćirilski rukopisi iz Bosne XIII-XV veka konzerviraju s veoma malim razlikama neke osobine onog pravopisa koji je zastupljen u Miroslavljevom jevanđelju, a tekstološki se izvode iz makedonsko-glagoljske tradicije«.330 Što se tiče grafije, potrebno je pogledati prostor na kojemu se upotrebljavala bosančica: ne ulazeći u dublje analize toga zapadnog oblika ćirilice, dovoljno je ustanoviti da se ona u osnovi širila tamo gdje i književnost zetsko-humske redakcije (Hum, Bosna), da bi potom, kao i ova, slijedila jadransku magistralu, javljajući se na čitavom prostoru do Istre.331

Osim slavenske, na humsko-dukljanskom je području egzistirala i latinska književnost. O tome nas, među ostalim, obavještavaju epitafi pisani leoninskim srokom, nastali u 11. i 12. st. u Baru.332 U gradskim su sredinama nastajale legende poput one o Andreaciju i Teodori u Kotoru, ili pak Pavlimiru - Belu i nastanku grada u Dubrovniku. Legenda o Pavlimiru ujedno je primjer rušenja jezičnih barijera i prihvaćanja latinskih legendi u slavenskoj sredini. Naposlijetku, i samo je Dukljaninovo djelo doživjelo sličnu sudbinu.

Po porijeklu latinski predlošci Barskog rodoslova upućuju na još jedan pravac komuniciranja kojim su se prenosile ideje, roba i ljudi: bila je to veza između nasuprotnih jadranskih obala. Prva su poglavlja građena na podatcima što ih nude izvori nastali u samostanu Monte Cassino. Ta se činjenica izravno može povezati uz vijest o odličnom mužu Savinu, rodom Dalmatincu, koji je 1123. uspostavio vezu između čuvene opatije i svoje domovine, poslavši u Dalmaciju tri monaha s raznim rukopisima.333

Zanimljivo je da se ta povezanost obiju obala u ranom srednjem vijeku može mnogo bolje dokumentirati za njihove južne dijelove, od Neretvanske kneževine niže. Dovoljno je prisjetiti se slavenskih pohoda na Sipont i Bari, Berigoja i veze sa samostanom na Tremitima, Monte Cassina; kasnije pak Normana, crkvene podređenosti Kotora Bariju. Analiza likovne produkcije na promatranom prostoru samo još bolje ilustrira te veze.

U duhu kulturnog ozračja, u kojem su se križale težnje Istoka i Zapada, u kojem su slavenska djela kolala na svom putu iz Makedonije u Hrvatsku i iz Hrvatske na istok, a latinska doticala iz nasuprotne Italije, zaustavljajući se u za njih prijemljivoj sredini romanskih gradova, valja promatrati i podatak iz pisma pape Aleksandra II, upućenog barskom nadbiskupu, u kojemu se govori o samostanima Latina i Grka, odnosno Slavena.334 Bez obzira na to što je pismo najvjerojatnije falsifikat nastao u 12. st, ono nam potvrđuje ispravnost slike o raznovrsnosti tadašnje kulture u Duklji, u kojoj su ravnopravno opstojali slavenski i latinski jezik sa svojim podjednako razvijenim književnostima. Pozovimo se još jednom na Hercigonju: »Nije za povijest hrvatske kulture - i duhovnog ozračja glagoljaštva posebice - od mala značenja podatak da su ovdje u 12. pa i 13. stoljeću posljedice crkvenog raskola manje opterećivale svijest ljudi nego što bi se moglo pretpostaviti polazeći od kasnije ustanovljenih, očvrslih demarkacija, kategorija mišljenja i odnosa«. U tom smislu Hercigonja upozorava na prožimanje tradicija latinskog i grčkog kulturnog kruga u sferi nove, slavenske duhovnosti, s njezinom prvotnom funkcijom veznog činioca.335

Kako se dosada u književnopovijesnoj znanosti rješavalo pitanje pripadnosti tekstova nastalih na humsko-dukljanskom tlu? Vjekoslav Štefanić je, npr., Bosnu, Zahumlje i Zetu smatrao istočnom periferijom hrvatskog glagoljaštva,336 dok je Benedikta Zelić-Bućan bila mnogo izravnija.337 Bogdanović se u citiranom djelu očito nije mogao sasvim sigurno opredijeliti. Dok s jedne strane tvrdi kako je Barski rodoslov primjer početaka samostalne srpske književnosti (226), nekoliko redaka niže konstatira da je isto djelo »po svojim književnim osobinama i naročito po svojoj ideologiji sasvim po strani od glavnog toka srednjovekovne srpske istoriografije i hagiografije«. Presmjela je i njegova tvrdnja da je raški pravopis u sekcijama dijaka Gligorija u Miroslavljevu evanđelju spona koja veže Hum, a preko njega i Bosnu s ostalim srpskim zemljama (227), kad se zna da se veza Bosne i Huma ostvaruje u jednakoj, ako ne i većoj mjeri preko pravopisa drugog pisara, koji je napisao nesrazmjerno veći dio teksta, i preko kojega se bosansko-humska književnost nadovezuje na stariju glagoljsku, odnosno makedonsku tradiciju. Bogdanović je svakako na pravom putu kad kaže da je književno djelo 10. i 11. st. opće dobro svih južnih Slavena, te da je upravo zbog toga ušlo u genezu svake posebne, nacionalne južnoslavenske književnosti (218). Humsko-dukljansku, a shodno tome i bosansku književnost, možemo promatrati jedino izvan anakronističnih i isključivih srpskih ili hrvatskih okvira, kao izvornu kreaciju područja koje ima sve odlike samosvojnosti.

b) Umjetnički krug

Arhitektura je ovog područja, kao što je već dovoljno poznato u literaturi, rezultirala u gradnji sakralnih objekata predromanike zasebnom skupinom uglavnom jednobrodnih crkava s kupolom, čiji je najsjeverniji primjer Sv. Mihovil nad Dolom na Braču.338 Najnoviji je prijedlog za tumačenje geneze ovog tipa gradnje iznio Igor Fisković, polazeći od rezultata proučavanja adaptacije kasnoantičke memorije na Majsanu.339 Središnji položaj Majsana, koji je bio ne samo memorija, nego i cilj hodočasnika kroz sav srednji vijek, na važnom morskom putu i razmeđi istočnojadranskih zona, omogućio je širenje tamo zacrtanog građevno-prostornog sustava na južnodalmatinsko područje, ali i srednjo-dalmatinske otoke. Geneza se ovog tipa gradnje, dakle, može izvesti iz starokršćanske arhitekture, koja kontinuira u lognitudinalnom prostoru, i bizantskog utjecaja koji se očituje u centralnoj koncepciji, odnosno kupoli, mada ona ima više simbolično značenje, no što je neophodan element konstrukcije.340

Skulptura, koja prati arhitekturu, u svojoj se ranijoj fazi u velikoj mjeri podudara sa srednjodalmatinskom, da bi se u kasnijim slojevima pojavile razlike koje valja pripisati različitom razvoju i drukčijim mogućnostima obiju kulturnih zona.341 Čini se da je južnodalmatinska skulptura bila izložena utjecaju jake radionice u Dubrovniku, koji je pak s tuđom kulturnom produkcijom ostvarivao dodire različite od onih realiziranih u Zadru ili Splitu.342 Preko južnodalmatinske metropole prodirao je u unutrašnjost jači utjecaj Bizanta nego kroz srednjodalmatinske gradove. Čini se ipak da taj bizantski utjecaj valja razlikovati od onoga što ga je očuvala ranokršćanska tradicija i što se zadržao u donekle izmijenjenim oblicima u djelima rađenim u domaćoj tradiciji, npr. u Bosni.343 Važnija, međutim, od vanjskih utjecaja u ovoj zoni, svakako je autohtonost rješenja iznalaženih u domaćoj tradiciji, što je mogla povremeno oslabiti, ali nikada nije bila sasvim prekinuta.

Nema sumnje da i u arhitekturi, kao i u pisanoj riječi, osim bizantskih valja tražiti i zapadne utjecaje, iako se kategorije »istočno« i »zapadno« diferenciraju u većoj mjeri tek s pojavom romanike.344 Tragovi Zapada prisutni su i u rijetkim ostatcima fresaka i iluminacijama rukopisa. Umjetnički uzori većine minijatura Miroslavljeva evanđelja potječu iz Apulije, a isto vrijedi i za nešto mlađe Hilandarsko evanđelje.345 Mošin je čak ustvrdio da »u osamdesetim godinama XII veka na zetsko-humskom terenu izbija moćna struja zapadnog minijatorskog stila...«.346 Upravo Miroslavljevo evanđelje dočarava prave osobine ovog kraja, stalnu prisutnost Istoka i Zapada: »... istorijsko-umetnička analiza spomenika razlučila je u njegovoj iluminaciji dva glavna sloja, vizantijski i romanički, uz tragove različitih istočnjačkih i zapadnjačkih uticaja, i utvrdila postojanje nekoliko heterogenih uzora kojima su se poslužili minijatori rukopisa.«347

Zapadni je utjecaj još jače došao do izražaja u zidnom slikarstvu, tako da je ono u svojim rijetkim sačuvanim primjercima, od kojih je najpoznatiji onaj u Stonu, dijelom nosilo obilježje ranoromaničkog stila. Na drugim su freskama pak očitiji bizantski tragovi, pa su freske dukljansko-humskog područja u pravilu rezultat miješanja istočnih i zapadnih stilova.348 O slikarstvu se zaleđa, napose Bosne, u tim ranim fazama može malo toga reći, pa Kajmaković, na temelju analogije s ostatcima kamenog namještaja (Blažuj, Glamoč), može samo pretpostaviti da se ono također izvodilo iz slikarstva srednjodalmatinskog, dubrovačkog i humsko-dukljanskog područja.349 Nema sumnje da otkriće fresaka u dubrovačkoj katedrali nameće potrebu za revalorizacijom upravo Dubrovnika kao slikarskog središta, što se ujedno poklapa s rezultatima do kojih se došlo u istraživanju dubrovačke klesarske radionice.

Tragovi bizantskog slikarstva došli su do izražaja najviše u Sv. Tomi u Kutima i u Paniku.350 Fragmenti fresaka iz Panika otkrivaju vezu njihova majstora s onim koji je slikao Sv. Iliju na Lopudu, a kojemu je zapadno, srednjodalmatinsko slikarstvo bilo jednako tako poznato kao i istočno. Po Kajmakovićevu sudu, upravo te nas freske upućuju na Dubrovnik kao centar onovremenog slikarstva.351

Specifična mješavina umjetničkih utjecaja slijedila je iste one putove u unutrašnjost kojima su išle glagoljica i bosančica: zapadne minijature na području ćirilske pismenosti nastavljaju tradiciju Miroslavljeva evanđelja u Bosni (Evanđelje Divoša Tihoradića, Manojlovo evanđelje, Nikoljsko evanđelje, Giljferdingov apostol).352 Arhitektura zaleđa svoje poticaje također dobiva s primorja, ona u Srbiji sve tamo do druge polovice 14. stoljeća.353

Što možemo reći o karakteru južnodalmatinske umjetnosti? Sasvim je u pravu Đurić kad kaže da se nikakva srpska umjetnost ne može u vremenu od 9. do 11. st. izvojiti iz cjelovite produkcije na području od Bojane do Cetine.354 Fisković i Jurković istakli su kontinuitet arhitekture i kamenog crkvenog namještaja od kasne antike do razvijenog srednjeg vijeka. Upravo u tom kontinuitetu pojavile su se razlike između južnodalmatinskih i srednjodalmatinskih rješenja.355 Podjednako snažni utjecaji Istoka i Zapada, u dodiru s autohtonom tradicijom čiji su nosioci bili gradovi, u prvom redu Dubrovnik, stvorili su južnodalmatinski tip umjetnosti, rasprostranjen uglavnom na onom istom humsko-dukljanskom prostoru (s nešto izraženijim pomakom prema zapadu), na kojemu je cvao samosvojni književni krug.

c) Nosioci kulture

U trenutku kada smo ustanovili postojanje autohtone kulture humsko-dukljanskog područja, postavlja se pitanje: tko su bili njezini nosioci, odnosno tko su bili stvaraoci, a tko konzumenti umjetničkih djela pisanog i likovnog izraza? Cjeloviti bi odgovor zacijelo zahtijevao zasebnu studiju, dok je ovaj rad zamišljen kao skica problema i prijedlog odgovora. Pokušat ću stoga samo u grubim potezima ocrtati obje kategorije nosilaca kulturnog razvoja.

O etničkom i socijalnom porijeklu naših ranosrednjovjekovnih, predromaničkih stvaraoca, pisalo se mnogo i ovdje nema potrebe ponavljati sve, često krajnje oprječne teze.356 U svjetlu najnovijih, ovdje već citiranih istraživanja, postalo je jasno da su graditelji i klesari porijeklom iz priobalnih gradova, odnosno njihove blizine, pri čemu etnička pripadnost pojedinca nije igrala nikakvu ulogu, te se umjetnost i ne može dijeliti na neku slavensku/hrvatsku, odnosno romansku. Ipak, ne može se sasvim odbaciti ni udio svećenika, arhitekata i planera,357 koji su dolazili iz drugih sredina. Naime, ako nam to i nije izravno potvrđeno nekim zapisom, jasno je već i po širenju slavenske pismenosti, čiji su prenosioci mogli biti samo svećenici iz krajeva u kojima je glagoljica već bila u upotrebi, da su takve, makar brojem male, »intelektualne migracije« imale udjela u kulturnom stvaralaštvu ovog područja.

Situacija se donekle mijenja pojavom romanike, kad možemo jasnije uočiti vanjske utjecaje. Benediktinski red, reformiran ili barem oživljen, ostavio je posvuda tragove svoje graditeljske djelatnosti - bazilike, koje su u poletnom duhu novog vremena postale općeprihvaćeni arhitektonski tip, brišući ranije istaknute razlike graditeljstva obiju dalmatinskih zona. Veze benediktinskih zajednica, relativno brojnih na neretvanskim otocima, Bojani, te području Dubrovnika, Kotora i Budve, s južnom Italijom bile su naročito jake u 11. i 12. st., u vrijeme postojanja dukljanske države.358 Jedno od središta širenja reda bio je i samostan Sv. Marije u Pulsanu na Monte Garganu359, odakle se razvija i kult Sv. Mihajla, čest u južnoj Dalmaciji.360 Bliskost dijela sačuvanih južnodalmatinskih fresaka zapadnima, čak i francuskima, može se također zahvaliti djelatnosti toga reda.361

M. Pantelić najvjerojatnije s pravom povezuje ime Romald, zabilježeno u popisu umrlih u Sinajskom liturgijaru, s Romualdom, reformatorom benediktinaca i osnivačem kamaldoljana.362

Bizantski se pak elementi u slikarstvu posredno svakako smiju vezati uz djelatnost samostana Grka ili Slavena, o kojima se govori u već citiranom falsifikatu.363  O tome da su pripadnici onog dijela srednjovjekovnog društva, što se označava nazivom oratores, bili nosioci i književne produkcije, ne može biti ni najmanje sumnje. Ne samo da nam je takva pretpostavka dopuštena na temelju prebogatih analogija, pogotovu kad govorimo o svetačkim legendama i životopisima, nego nam je to, u slučaju Barskog rodoslova, i izrijekom potvrđeno. Otvoreno ostaje jedino pitanje stvaralaca junačkih epova, čije tragove nalazimo u istom djelu. Mišljenja o postanku niza priča što ih donosi Dukljanin veoma se razlikuju,364 ali se nipošto ne može nijekati da u sebi sadržavaju elemente usmene predaje, te je zacijelo u pravu Jagić kad tvrdi da je Dukljanin zabilježio što je čuo od pjevača.355 Uostalom, to izjavljuje i sam Dukljanin, a u Luciusovu se tekstu i ne spominje da je bilo što pročitao, nego je djelo sastavio na temelju onoga što je čuo od otaca i staraca.366 Odnos usmene predaje i zapisa treba možda i u ovom slučaju promatrati u svjetlu tumačenja što ih o tome daje Arnold Hauser.367 On smatra da su pjesnici junačkih balada i epova crpili svoju građu iz kronika što su nastajale po samostanima; štoviše, da su minstreli, izravno ili ne, bili u službi crkvene propagande, jer su njihove priče o svecima i junacima pokopanim u nekom samostanu, a recitirane pred samostanskom crkvom, služile skretanju hodočasničkih rijeka u promicano sveto mjesto. Po tome bi, dakle, i usmena predaja o junačkim i svetim djelima crpila svoje podatke iz historijskih vrela što su opisivala »stvarne« događaje. Uostalom, već je u literaturi uočeno da su legende u Dukljaninovu djelu nastale dijelom na temelju historijskih podataka.368 

Umjetnost predromanike i romanike - to je Crkva.369 Uz njenu su djelatnost vezane sve grane likovne i pisane umjetnosti, svjetovno ostvaruje izvjesna dostignuća tek u umjetničkom obrtu koji služi vanjskom obilježavanju posebnosti povlaštenih skupina. No, »potrošače« umjetničkih ostvarenja moramo ipak tražiti i medu svjetovnim osobama, katkad upravo medu njima:

»Zamoljen od vas, u Kristu ljubena braćo i časni svećenici svete nadbiskupske stolice Dukljanske crkve, kao i od mnogih staraca, a najviše od omladine našega grada, koja se naslađuje - kako to biva kod mladih ljudi - ne samo slušanjem ili čitanjem o ratovima već i učestvovanjem u njima, da prevedem sa slavenskog jezika na latinski spis o Gotima...«370

Ovim riječima obrazložio je Pop Dukljanin što ga je ponukalo da se u starosti prihvati teške zadaće prevođenja rodoslova u kojem su opisani porijeklo i djelo dukljanske dinastije. S izuzetkom pojedinih ulomaka, opisani su uglavnom ratni podvizi, hrabrost, lukavstvo i vjernost (dakako, i njihovi antipodi) - vrline i mane viteškoga svijeta. Samo ponegdje, kao u prikazu Svatoplukova vladanja, pogotovu njegova sinoda, u spominjanju Konstantina ili tumačenju Vladimirove svetosti teme se približavaju duhovnom. Možemo ovdje zapaziti ne samo prodiranje viteštva u crkvenu umjetnost, vidljivo kroz prevagu viteških vrijednosnih kriterija u psihi pisca svećenika,371 nego, po sebi razumljivo, i postojanje viteškoga društva u Duklji 12. stoljeća.

Pop Dukljanin je pripadnik gradskog društva, ali nema sumnje da socioekonomski sustav Bara ne možemo uspoređivati s onime Dubrovnika ili gradova srednje Dalmacije. Njegovo uklapanje u zaleđe je intenzivnije, ne samo zbog istovjetnog političkog teritorija što ih veže, nego i, ako nam je dopušteno suditi na temelju Rodoslova, jedinstvenog feudalnog mentaliteta i osjećaja pripadnosti kraljevstvu. Uzalud ćemo tražiti neke sličnosti u odnosu Tome Arhiđakona prema Hrvatima ili prema ugarsko-hrvatskom vladaru i gledanjima Popa Dukljanina, iako obojica potječu iz gradskog društva i istog, crkvenog staleža. Ne bih rekao da je pritom presudna vremenska razlika medu njima. Barsko je društvo vjerojatno u većoj mjeri dio feudalnoga svijeta no što je splitsko - otuda i nepodudarnost razmišljanja.

Prijevod »Kraljevstva Slavena« nastaje po želji svećenika, ali i staraca i mladeži Bara. Čini se da je najveći poticaj prevodiocu dala upravo ta posljednja skupina. Tko je ta mladež što voli ne samo slušati o ratu već i sudjelovati u njemu? Pod tim su terminom na Zapadu toga doba bili poznati upravo vitezovi, punoljetni plemići koji još nisu mogli preuzeti upravljanje imanjima, jer su im očevi bili na životu.372 Iako ih Dukljanin opisuje vrlo oskudno, ipak u njegovim »mladima« možemo nazrijeti iste one značajke koje su pripisivane zapadnim vitezovima: ljubav prema ratu i pričama o junačkim djelima.373 Napokon, i sam karakter djela u kojem se često stereotipno ponavljaju nama dosadni opisi bitaka, odgovara sasvim duhu chansons de geste (dovoljno je prisjetiti se Pjesme o Rolandu374). Kako su i one zapisivane kao predlošci za deklamiranje, a ne za čitanje, ne bismo li smjeli pomisliti da je sličnu funkciju imalo i Dukljaninovo djelo, to više što on i sam u uvodu posvećuje veću pažnju slušanju nego čitanju? Ne bi li se, karakterom djela, namijenjenom razonodi, mogla objasniti za historiografsko djelo čudna činjenica, da se nigdje, pa ni uz stvarne historijske događaje, ne spominje nijedna godina? Vrijeme ionako nije bila odlučujuća kategorija viteškoga doba. Spominjanje godina vjerojatno bi samo suvišno opterećivalo i deklamatore i slušače. Nisu li tek humanisti, pripadnici gradskih društava - dovoljno udaljeni od viteške kulture - shvatili djelo kao historiografsko i time opteretili suvišnom i krivom kritičnošću i naš odnos prema njemu? Ljetopis očito ne pristaje uz sadržaj i stil onoga što nam je Dukljanin ostavio, rodoslov je nešto bolja, ali također ne najsretnija oznaka. Možda bi ipak djelu najbolje odgovarao naziv što mu ga je dao sam autor (ili prevodilac?): Kraljevstvo Slavena?

No, ako je prijevod nastao za potrebe barskoga društva, slavenski je izvornik očito sastavljen za potrebe zaleđa, iz čega se pak mora zaključiti da je i ono poznavalo društvene klase sličnih kulturnih potreba. Bilo bi pretenciozno tvrditi da su kraljevi, njihovi župani i vitezovi znali čitati, ali su svakako znali slušati, a očito je postojala i potreba iznalaženja korijena dinastije što dublje u prošlosti. Govoreći o odnosu društva prema prošlosti i pisanju »historiografskih« djela, Bloch tvrdi: »Među bavljenjima, koja su bila draga Srednjem vijeku, povijest je imala dovoljno veliku ulogu, da nam, po svom nejednako bujnom razvoju, posluži kao barometar općeg kulturnog razvoja«375. Pridodamo li činjenici da je na dukljanskom dvoru postojala potreba za obraćanjem povijesti, sav onaj izravno ili neizravno sačuvani fond pismene i usmene književnosti, ne možemo nijekati da je Duklja, odnosno humsko-dukljansko područje, dostiglo kulturnu razinu s kojom se na slavenskom jugu mogla usporediti još jedino kultura dalmatinskih komuna. Objašnjenje se dijelom treba tražiti i u činjenici da se u Hrvatskoj sjedište centralne vlasti preselilo izvan granica države, dok je u Srbiji i Bosni bilo tek u stvaranju. Bez okupljališta i generatora što ga predstavlja dvor, ne mogu ni nastati djela tipa Kraljevstva Slavena.

Na humsko-dukljanskom području posebno su mjesto među nosiocima i korisnicima kulture imali gradovi Dubrovnik i Kotor. O utjecaju dubrovačke kulture na okolicu, kroz sav rani srednji vijek, već je bilo govora. Sličnu je ulogu, iako u manjoj mjeri, obavljao i Kotor. Razina umjetnosti u gradovima bila je, zahvaljujući kontinuitetu i intenzivnijim (ili izravnijim) kontaktima s mediteranskim zemljama, viša nego u zaleđu. Taj nivo ipak nije bio rezultat samo ponude nego i potražnje: koncentracija novca, a time i mogućnost investiranja u umjetnička djela, bila je u gradovima viša. Osim toga i trgovci su, upoznati s kulturom velikih središta, zasigurno postavljali pred izvođače više zahtjeve.376 Napokon, u gradovima je postojala i aristokracija čiji su pripadnici putovali barem u diplomatske misije. Nema sumnje da je upravo njezin sofisticirani ukus uvjetovao kvalitetu umjetničkih ostvarenja. No, nedostatak izvornog materijala, kao i radova s područja socijalne historije umjetnosti, onemogućuje nam stvaranje jasnijih predodžbi o utjecaju pojedinih društvenih kategorija gradskog stanovništva toga vremena na likovnu i književnu produkciju.

Cilj ovoga rada bio je ukazivanje na potrebu revaloriziranja stupnja što ga je humsko-dukljanski prostor postigao u društvenom i kulturnom razvitku (jedno je, dakako, nedjeljivo od drugoga). Neki izneseni prijedlozi stoga su u prvom redu hipoteze što je, zbog oskudnih informacija kojima raspolažemo, ionako sudbina većine tumačenja ranosrednjovjekovnih pojava u nas. Pogotovu kad se radi, kao u slučaju širenja glagoljice i slavenske liturgije, o specifičnim fenomenima. Ipak smatram da se već sada može zaključiti kako je kulturna razina humsko-dukljanskog prostora bila do sada podcjenjivana ili previđana, dok se s druge strane nisu uočavale, ili se nisu željele uočiti posebnosti tamošnje kulture, što nam omogućava, mislim, da govorimo o zasebnom humsko-dukljanskom kulturnom krugu 9. do 12. stoljeća.

Predstavlja li ta kultura korijen bez stabla? Je li njezin razvoj bio prekinut širenjem srpskog, odnosno hrvatskog političkog i kulturnog kruga, ili bismo njezine izdanke mogli pratiti i kasnije, ako nigdje drugdje, a ono barem u Bosni? Pitanje nije bez važnosti, jer je kultura, uz državu, faktor koji u srednjem vijeku odlučujuće utječe na formiranje naroda. Da bi se mogao dati odgovor na to pitanje, potrebno je obaviti još mnogo istraživanja.

__________________________

Sva se literatura, pa čak ni ona najvažnija, ne može ovdje navesti, te upućujem na tri rada štc mogu poslužiti kao osnova daljnjem upoznavanju problematike: N. Klaić, Historijska podloga hrvat­skog glagoljaštva, Slovo 15-16, 1965; V. Štefanić, Hrvatska književnost srednjega vijeka, Pet stoljeća hrvatske književnosti 1, Zagreb 1969; E. Hercigonja, Povijest hrvatske književnosti 2, Zagreb 1975 Također i tekstovi E. Hercigonje o glagoljici i glagoljaštvu u Enciklopediji Jugoslavije (dalje: EJ) 4. Zagreb 1986, 379-398.

Stefanić, Hrvatska književnost, 7-8; Hercigonja, Povijest, 18-19. 313 B. Fučić, Glagoljski natpisi, Zagreb 1982.

M. Barada, Episcopus Chroatensis, Croatia sacra 1931, 211-214. Upozoravam napose na str. 214.

N. Klaić, Izvori za hrvatsku povijest do 1526. godine; ista, Historia salonitana maior, Beograd 1967, 104.

Klaić, Historia, 95. O Metodovoj doktrini, izrazu kojim je kurija u više navrata u svojoj korespon­denciji obilježila Metodovu djelatnost, pisao je R. Katičić, Methodii doctrina, Slovo 36, 1986, 11-44. Kako se gornjodalmatinski biskupi u zaključcima sabora upozoravaju da se u svemu drže dogme katoličke vjere, vjerujem da se Metodova doktrina u ovom slučaju suprotstavlja katoličkoj dogmi. Katičić objašnjava da je riječ zapravo o nastojanju pape da se u rimskoj Crkvi koristi samo latinski j«zik (21-22), no mislim da se radilo i o bojazni kurije da se na njoj tuđem jeziku propovijeda nešto što doista ne odgovara dogmama. Ovako ili onako, problem je doista bio u jeziku.

317 K. Horalek, Koreny charvatsko-hlaholskeho pismenictvi, Slavia 19, Praha 1949-1950, 285-292. 318 Hercigonja, Povijest, 47. Na postojanje južnog i sjevernog puta kojima je glagoljica dopirala do Hrvatske ukazao je i B. Fučić, Granična područja glagoljice i ćirilice. Bračni zbornik 15, 1987, 17-28. Iako iz njegova teksta slijedi da je južni put ostvarivao veći intenzitet veza (što dokazuju i spomenici poput Humačkog, Plastovskog i Kninskog natpisa, te napokon i Bašćanske ploče), Fučić ga datira razmjerno kasno, u 12. stoljeće (18). Izvršivši razgraničenje dvaju područja na kojima su prevladavale glagoljica, odnosno ćirilica, rijekama Krkom i Vrbasom, Fučić nije doveo u pitanje postojanje glagoljske pismenosti u razvijenom obliku i na kasnije pretežito ćiriličkom području. Nepostojanje kamenih natpisa također ne smatra dokazom o nepostojanju glagoljske pismenosti, jer upozorava da na velikomoravskom području nije pronađen nijedan natpis, a i da su u Makedoniji i Bugarskoj kameni natpisi razmjerno rijetki, iako je riječ o nesumnjivim glagoljaškim žarištima. 319 Ljetopis Popa Dukljanina, izd. V. Mošin, Zagreb 1950, 39 (dalje: LJPD).

Nekoliko je autora izrazilo ozbiljne sumnje u istinitost ove tvrdnje barskog svećenika, smatrajući je stilskom figurom kojom je trebalo osnažiti povjerenje u vjerodostojnost djela. Posljednji je to učinio L. Steindorff, "Liber Methodius. Oberlegungen zur kyrillo-methodianischen Tradition beim Priester von Dioclea, Mitteilungen des Bulgarischen Forschungsinstitutes in Osterreich l/VIII/1986, 157-172. On se odlučno protivi tvrdnji o postojanju slavenske ćirilometodske baštine u Duklji, te ograničava postojanje gla­goljice samo na sjevernojadranski prostor. U skladu s time, dokazuje da su izvori iz kojih je barski svećenik crpio svoje podatke o Konstantinu latinske tradicije, a ne slavenske. Također drži i podatak o "knjizi zvanoj Methodius" svećenikovom izmišljotinom. Iako je bez sumnje uvjerljivo dokazao latinsko porijeklo Dukljaninovih izvora, ne mogu se složiti, zbog ovdje iznesenih argumenata, s njegovom tvrdnjom o nepostojanju glagoljice i slavenske književnosti u Gornjoj Dalmaciji i njenom zaleđu. Osim toga, ni Steindorff nije mogao sa sigurnošću u potpunosti odbaciti i slavenske predloške Konstatinova i Metodova životopisa, pa ni ja ne odustajem od tvrdnje da je Dukljanin svoje djelo gradio i na slavenskim izvorima, usmenim i pismenim (zbog čega prenosim tekst ovog priloga u onom obliku u kojemu je prvotno bio objavljen). Svakako, zahvaljujući Steindorffu, latinska je komponenta Dukljaninove literature dobila na važnosti. 320 Različita mišljenja o tome u LJPD, 34.

321 LJPD, 29-33. Nedavno je E. Peričić posvetio čitavu monografiju »Kraljevstvu Slavena« (Sclavorum regnum Grgura Barskog. Ljetopis Popa Dukljanina, Zagreb 1991), u kojoj je pokušao riješiti pitanje autorstva djela. Za našu je temu napose zanimljiv dio u kojemu donosi pregled povijesti Duklje (31-e dio u kojemu piše o slavenskoj pismenosti i književnosti do konca 12. stoljeća, a u kojemu slijedi tradicionalne teze o širenju glagoljice, upotrebljavajući u nedovoljnoj mjeri noviju literaturu (74--94). Nažalost, autor se nekritički priklanja i mišljenjima poput onog D. Mandića o postojanju stare hrvatske kronike iz 8. stoljeća (91), ali mnogi korisni podaci i upute na literaturu ipak daleko premašuju propuste.

322 Fučić, Glagoljski natpisi, 200.

Hercigonja, Povijest, 51.

324   St. M. Kuljbakin, Paleografska i jezična ispitivanja o Miroslavljevu jevanđelju, Sremski Karlovci 1925, 19, 111.

325        Istorija srpskog naroda 1 (dalje ISN), Beograd 1981, 219.

326        EJ 3, Zagreb 1984, Ćirilica, 338.

327        Hercigonja, Povijest, 250.

328        M. Pantelić, O Kijevskim i Sinajskim listićima, Slovo 35, 1985.

329        Štefanić, Hrvatska književnost, 12; Hercigonja, Povijest, 47, 50, 51.

330        ISN 1, 227.

331        EJ 2, Zagreb 1982, Bosančica, 88.

332        Istorija Crne Gore 1, Titograd 1967, 429-430.

333        LJPD, 28.

334        Documenta, 201.

335        Hercigonja, Povijest, 52-53. I. Božić, jedan od autora knjige Istorija Jugoslavije, Beograd 31973,
iznio je svoje viđenje posljedica raskola, što je donekle proturječno, pa i u ponečemu sasvim krivo.
Tako ustvrđuje (81) da su tek crkvenim rascjepom 1054. Južni Slaveni u primorju i zapadnim krajevi­
ma došli pod utjecaj Zapada, što je bilo pojačano time da su se Hrvatska i Dalmacija »odavno nalazile
pod vlašću ugarske krune, od početka okrenute Rimu...«. Kako je moguće naznaku »odavno« uskladiti
s godinom 1054? Uz to, na istoj stranici (82), piše kako je jedini priznati jezik unutar katoličke Crkve
bio latinski, iako nekoliko redaka niže i sam spominje odobrenje Inocenta IV.

336  Štefanić, Hrvatska književnost, 16. 

337 B. Zelić-Bućan, Evanđelistar kneza Miroslava kao historijski izvor, Marulić 1982/5 i 6.

338     T. Marasović, Prilog morfološkoj klasifikaciji ranosrednjovjekovne arhitekture u Dalmaciji, Prilozi istraživanju starohrvatske arhitekture, Split 1978; ISN 1, 236.

339 I. Fisković, Prilog proučavanju porijekla predromaničke arhitekture na južnom Jadranu, SHP 15, 1985, 133-163.

340 Marasović, Prilog, 86; Fisković, Prilog; M. Jurković, Prilog određivanju južnodalmatinske grupe predromaničke skulpture, SHP 15, 1985, 183-199.

341 O skulpturi i arhitekturi tog vremena općenito G. Subotić, Arhitektura i skulptura srednjega veka u Primorju, Beograd 1963.

342 Jurković, Prilog.

343 Isti, O bizantskom utjecaju i autohtonosti nekih likovnih rješenja na predromaničkoj pleternoj plastici Bosne i Hercegovine, Radovi Instituta za povijest umjetnosti 11, 1987. O arhitekturi u Bosni i Hercegovini N. Miletić u Kulturna istorija Bosne i Hercegovine, Sarajevo 21984, 396-405. 344 V. Korać, O prirodi obnove i pravcima razvitka arhitekture u ranom srednjem veku u istočnim i zapadnim oblastima Jugoslavije, Zbornik radova Vizantološkog instituta VIII/2, 1964, 220.

345 V. Mošin, Minijature u ćirilskim rukopisima, Umjetnost na tlu Jugoslavije, knj. Minijatura, Beograd-Zagreb-Mostar 1983, 41.

346 Isto, 40; P. Anđelić (Kulturna istorija Bosne i Hercegovine, 507) također tvrdi da »osim manjih utjecaja Bizanta i nekih drugih umjetničkih pravaca s Istoka, ove iluminacije imaju sve bitne osobenosti zapadnoevropske romanike. Po tome je Miroslavljevo evanđelje jedinstvena pojava na području čitave ćirilske pismenosti«.

347 Mošin, Minijature, 40.

348 Z. Kajmaković, Zidno slikarstvo u Bosni i Hercegovini, Sarajevo 1971, 35, 46, 95, 97. 349 Isto.

350        V. Đurić, Vizantijske freske u Jugoslaviji, Beograd 1975, 26.

351        Kajmaković, Zidno slikarstvo, 98.

352        Mošin, Minijature, 41.

353        V. Korać, Graditeljska škola Primorja, Beograd 1965.

354        ISN 1, 230.

3     Jurković, Prilog

Ž. Rapanić, Istočna obala Jadrana u ranom srednjem vijeku, SUP 15, 1985, 7-35.

Isti, Donare et dicare (O darivanju i zavjetovanju u ranom srednjem vijeku), SHP 14, 1984, 159-181.

358        I. Ostojić, Benediktinci u Hrvatskoj 2, Split 1964, 371-530.

359        Isto, 10.

360 Ne treba, međutim, zaboraviti ni ranije širenje njegova kulta.  Usp. M.  Marasović-Alujević, Hagionimi srednjovjekovnog Splita, SHP 15, 1985, 290-291. 

361 Kajmaković, Zidno slikarstvo, 74.

362        Pantelić, O Kijevskim, 33.

363        Documenta, 201.

364 M. Bošković-Stulli u: Povijest hrvatske književnosti 1, Zagreb 1978, 70-73.

36   V. Jagić, Paralele i izvori našieh narodnieh priča, u: Djela Vatroslava Jagića 4, Zagreb 1953, 295.

366 LJPD, 39.

A. Hauser, Socijalna istorija umetnosti i književnosti 1, Beograd 1966, 153-158.

368        Bošković-Stulli, Povijest, 70-73.

369        G. Duby, L'arte e la societa medievale, Laterza 1982, 52.

370        LJPD, 39.

371        Duby, L'arte, potanje obraduje problem prodiranja viteškog duha u Crkvu; vidi i M. Bloch,
Feudalno društvo, Zagreb 1958, 103 i dalje.

372        Duby, L'arte, 50.

373        Bloch, Feudalno društvo, 106-113, 346-347.

374        Pesma o Rolandu, Beograd 21981.

375 Bloch, Feudalno društvo, 115.

376 O trgovini duž naše obale u ranom srednjem vijeku imamo nekoliko svjedočanstava. Tako Konstantin Porfirogenet piše o tome da su Hrvati svoje lađe u doba mira koristili za trgovanje (Docu-menta 398). Možda je i zadarski prior Andrija razbio svoju lađu u istu svrhu (Codex I, 27), a o trgo­vini servima imamo više podataka (N. Budak, Trgovina radnom snagom na istočnom Jadranu - razvoj i značaj, Historijski zbornik 37, 1984, 105-106).

Beneditka Zelić-Bučan: Članci i rasprave iz starije hrvatske povijesti, HKD Sv. Jeronima, Zagreb, 1994

Djelo legendarne hrvatske povjesničarke i arheologinje Benedikte Zelić-Bučan trajan je izazov domaćoj povjesnici. Nastalo protiv struje, ometano i marginalizirano od strane komunističkih vlasti (autorica, rođena 1918., diplomirala je tijekom 2.svj.rata i preživjela hrvatski «Križni put», tj. progon i maltretiranje civila i bivših vojnika NDH- u njenom slučaju, od Dravograda do Osijeka. Potom joj je bilo zabranjeno predavanje, a kada je, s prijekidima, dopuštano, Bučanova bi brzo bivala otpuštena zbog nezatajivanoga hrvatstva. Pogotovo nakon 1971 joj je spriječen pristup arhivama, te se auktorica orijentirala na dostupniju građu o starijoj hrvatskoj povijesti. Slobodan je rad ostvarila tek s nastankom hrvatske samostalne države), njeno je djelovanje ostavilo najjače usjeke u tabuiziranim temama: prva je i najdosljednije provela

raščlambu hrvatske ćirilice i njenih kapitalnih ostvaraja, sustavno i argumentirano ih povezujući sa sličnim djelima iz srednjovjekovnih Bosne i Huma. Uz postojano proučavanje lika Mihovila Pavlinovića, glavnim interesom ove paleografkinje, arheologinje i povjesničarke ostaje najstarija hrvatska povijest i problem etnogeneza, prijepori oko crkvene povijesti i etničko-kulturnih značajki Dalmacije, Bosne i Huma u srednjem vijeku, s naglaskom na arheološku problematiku starohrvatskih crkvica i paleografsku raščlanu starije hrvatske pismenosti, napose one na ćirilici. 

NESTAJANJE KATOLIKA U TREBINJSKO-MRKANJSKOJ BISKUPIJI
Historijski pregled

Trebinjska (Trebinjsko-mrkanjska) biskupija proteže se danas jugoistočnom Hercegovinom, od istočne obale Neretve na zapadu do crnogorske granice na istoku, te od hrvatske državne granice, odnosno od dubrovačke biskupije na jugu do izlomljene crte od Neretve prema Maglicu niže sastava Pive i Tare na sjeverozapadu. U prošlosti su toj biskupiji pripadali i zapadni krajevi današnje Crne Gore (stara Hercegovina i zapadna Boka), ali je na zapadu bila manja za nekadašnje područje stonske biskupije. O točnim granicama te biskupije u srednjem vijeku autori nisu suglasni, no pretpostavlja se da je pokrivala područje srednjovjekovne Travunje (Tribunije, Trebinja), po kojoj je i dobila ime.2 Trebinjska biskupija spominje se prvi put u buli pape Benedikta VIII. 1022. god., a njezin prvi po imenu poznati biskup bioje Salvije (1276). Trebinjski biskupi stolovali su u benediktinskom samostanu u Polju (danas selo Čičevo, 5 km južno od Trebinja); stolna crkva bijaše posvećena sv. Petru. Uz biskupa postojao je i stolni kaptol. Pretpostavlja se da su i katedralu i biskupsku rezidenciju porušili Tatari, kad su sredinom XIII. st. (1242) harali tim krajevima. 

Srednjovjekovna Tribunija, najstarije područje biskupije, pala je pod političku vlast srpskih Nemanjića krajem XII. st. i ostala pod njom do raspada Dušanova carstva; 1373. dolazi pod vlast bosanskog kralja Tvrtka, a nakon njega po njoj gospoduju osamostaljena bosanska gospoda iz roda Kosača. Po hercegu Stjepanu Vukčiću počinje se nazivati Hercegovinom. Vrijeme provedeno pod srpskom vlasti ispunjeno je pritiscima, pa i progonima katolika, od srpsko-pravoslavnih episkopa i kaluđera, jer od vremena sv. Save u toj dotad katoličkoj zemlji (kao i u susjednoj Duklji) počinju se podizati srpsko-pravoslavni manastiri. Pod pritiskom Nemanjića biskup Silvije 1253. god. bježi u Dubrovnik. Od dubrovačke vlade dobivaju trebinjski biskupi otočić Mrkanj za svoju rezidenciju, odakle vrlo rijetko posjećuju svoju biskupiju. Po tom otočiću počinju se nazivati i biskupima mrkanjskim, a od 1436. nalazimo taj naziv i u papinim bulama, a sačuvao se u nazivu ove biskupije do dana današnjega. 

Tijekom XV. st. neki trebinjski biskupi ponovno stoluju na tlu svoje biskupije, u bivšem benediktinskom samostanu u Čičevu. No ubrzo dolazi do nove invazije s istoka. Poslije Bosne (1463) i Hercegovina pada u vlast Turske (1482), pak se sada ranijem srpsko-pravoslavnom pridružuje i tursko-islamski pritisak na tamošnje katolike. Biskupi ponovno bježe na dubrovačko područje. Nije pomogla ni izričita naredba pape Aleksandra VIII. 1663. god. da se moraju vratiti u svoju biskupiju. Naredba nije izvršena, jer tamo nisu imali kuće za stanovanje, pak i nadalje borave u Dubrovniku. Kada su im u dubrovačkom potresu 1667. god. porušene dvije kuće, po odluci Kongregacije za širenje vjere (Congregatio de propaganda fide - kraće samo: Propaganda) neko vrijeme borave u Ombli (Rijeci dubrovačkoj), potom u Slanom, a od 1684. god. ponovno u Dubrovniku. Sve do kraja XVIII. st. Sv. Stolica je na prijedlog dubrovačkog senata redovito imenovala trebinjsko-mrkanjske biskupe - najčešće su to bili Dubrovčani - a 1839. god. povjerava dubrovačkom biskupu brigu za tada već sasvim malobrojne vjernike Trebinjske biskupije. Kad je nakon austrijske okupacije Bosne i Hercegovine uređena u tim pokrajinama redovita crkvena organizacija, Sv. Stolica daje 1890.god. trebinjsko-mrkanjsku biskupiju na upravu duvanjsko-mostarskom biskupu. To stanje u pogledu crkvene administracije traje do dana današnjega. 

Naglo opadanje broja katolika

Iako je od vremena pada Tribunije pod srpsku političku vlast broj katolika počeo opadati, odsudno razdoblje u tom pogledu bilo je XVI. i prva polovica XVII. st. Prema nekim podacima iz 1606. god. bilo je tada u turskom dijelu biskupije još 15.000 katolika, a prema statistici iz 1640. god. ima u tri velike župe (Žurovići, Gradac i Popovo) s 38 sela još samo 322 katoličke kuće s 2130 vjernika.4 Postavlja se kao naravno pitanje što je moglo uzrokovati tako naglo opadanje katolika u trebinjskoj biskupiji. Mogla su tomu biti dva uzroka: iseljavanje i otpad od vjere. Po mišljenju Krunoslava Draganovića prvi uzrok ne bi mogao doći u obzir, barem ne kao masovnija pojava; o tome, naime, nema podataka u poznatim dokumentima. Po svojem geografskom položaju trebinjski vjernici su mogli bježati samo u susjednu, katoličku Dubrovačku republiku. No dubrovačko je područje premalo za prihvat većeg broja izbjeglica. Osim toga i sam je Dubrovnik tada priznavao vlast Turske i teško da bi se usudio prihvatiti veći broj bjegunaca s turskog teritorija.5 Preostaju kao najvjerojatniji uzrok otpadi i prelasci na drugu vjeru, srpsko pravoslavlje i islam. No o tome skoro da nema podataka u objavljenim dokumentima iz trebinjske biskupije (Farlatti, Illyricum sacrum, VI, 297-318), a o tome šuti i trebinjski biskup Krizostom Antić u svojim relativno brojnim izvještajima Propagandi u Rim. Draganović tu Antićevu šutnju o shizmi tumači time što pretpostavlja daje kod Antića vladao opravdan strah od rimskih prigovora, kao i bojazni od većih poteškoća koje je imao u vezi s biskupskom rezidencijom.6 Starija južnoslavenska historiografija tome pitanju nije posvećivala nikakvu pažnju. Neki srpski historici bilježili su slučajeve navodnih prijelaza s pravoslavlja na katolicizam, što su u stvari bili rijetki slučajevi vraćanja natrag u krilo Katoličke crkve, od koje su iz raznih razloga ranije bili otpali. Ne našavši zadovoljavajući odgovor ni u objavljenim izvorima ni u literaturi, Krunoslav Draganović se sam dao na istraživanje tog pitanja u arhivskim dokumentima Posebno je istražio dokumente sadržane u arhivu Propagande u Rimu, ali kako je Propaganda osnovana tek 1622. godine, kad je već velik broj katolika na Balkanu bio otpao od katoličke vjere i prešao na islam, ili još češće na pravoslavlje, to je u tom arhivu mogao naći podatke samo za XVII. st. i retrospektivno za vrijeme neposredno prije toga, dakle za drugu polovicu XVI. st. Rezultate svojih istraživanja za hrvatsko govorno područje objavio je u opsežnoj studiji. U ovom članku poslužit ću se rezultatima tih njegovih istraživanja ukoliko se odnose na trebinjsku biskupiju. 

U neobjavljenom životopisu sluge božjega P. Julija Mancinelija, DI (1537-1618), koji je oko 1580. god. bio teolog kod dubrovačkog nadbiskupa, ostalo nam je dragocjeno objašnjenje o uzrocima otpada trebinjskih katolika. Tu čitamo: "Latinski svećenici, ne mogavši trpjeti i robovanje Turcima i materijalnu oskudicu zbog pomanjkanja prihoda, napustili su brigu za one duše, prepustivši ih primitivnim seoskim svećenicima koji su plugom i motikom pribavljali potreban živež za sebe i svoju obitelj. Zbog pomanjkanja latinskih svećenika, skoro sav onaj puk je prešao na istočni obred." Nadalje piše kako je onaj puk bio sasvim napušten, pak su mnogi umirali bez ispovijedi i drugih sakramenata, u nekim mjestima po četrdeset godina ljudi ne bi vidjeli svojeg svećenika, pak je bilo medu brdima mnogo praznih i poluporušenih crkava. On kaže da se pravoslavni nalaze posvuda po turskoj zemlji, pa i u mjestima gdje su ranije bili katolici, zbog toga što su ih napustili latinski svećenici, koji nisu htjeli služiti bez prihoda. Iz ovih zapisa u Mancinellijevu životopisu, Draganović zaključuje da je trebinjska biskupija već u ono vrijeme, tj. u drugoj polovici XVI. st., izgubila najveći dio svojih vjernika. 

O stanju u prvoj polovici XVII. st. saznajemo iz pisama albanskih biskupa Andrijaševića i Medvedovića (Ursini); oba iz Popova u Hercegovini. Oni su pisali 1622. god. Propagandi u Rim, moleći da imenuje biskupa za staru biskupsku stolicu u Naroni (tzv. Stefansku crkvu), jer su oni jako žalosni zbog stanja katolika u gornjem Iliriku. Njihovo pismo se nije sačuvalo, ali o njegovu sadržaju saznajemo iz sažetka koji je učinio tajnik Propagande. Iz toga se može jasno zaključiti da su oni pisali o otpadima katolika, jer traže postavljanje biskupa u Neretvi "kako bi se sačuvali oni koji su još uvijek katolici", a koji su prema istom svjedočanstvu još uvijek relativno brojni budući da imaju 16 crkava. Ali postoji velika opasnost da budu zavedeni od šizmatika i Turaka, kao što se desilo mnogima u susjednim mjestima, koji su prešli na islam ili pravoslavlje. 

Propaganda je g. 1625. zaista postavila za biskupa u navodnu Stefansku crkvu (staru Naronu) samog Andrijaševića, koji je ostao na toj stolici nekoliko godina, vodeći neprestane sporove s biskupima makarskim i trebinjskim zbog granica, jer daje njegova biskupija zauzimala djelomično područje tih dviju biskupija. No nas ovdje  posebno zanimaju njegovi izvještaji Propagandi o otpadima katolika u njegovoj tadašnjoj biskupiji. Dne 16. studenog 1626. pisao je u Rim iz Gradca da je posjetio veći dio svoje biskupije, porušene i žalosne zbog dugotrajnog pomanjkanja vlastitih pastira. Slijedeće 1627. godine, na 12. svibnja javlja da pomalo već ima uspjeha u radu među šizmaticima, koji su se odijelili od sv. Crkve. Iste te godine javljao je biskup Andrijašević i o stanju katolika u pojedinim župama njegove biskupije. Tako je u Popovu, prije manje od 50 godina, bilo 360 katoličkih kuća koje su zbog pomanjkanja biskupa i svećenika prešle na pravoslavlje. Od 12 katoličkih crkava 7 su uzurpirali pravoslavni svećenici, ponajviše one kojih su vjernici prešli na pravoslavlje, a sve to, kako kaže Andrijašević, jer nije bilo katoličkog biskupa koji bi branio prava crkve. Na drugom kraju njegove biskupije, u Dubravama i Podveležju, našao je oko 250 katoličkih kuća, ali ti vjernici po 10-12 godina nisu vidjeli katoličkog svećenika, te su polazili na liturgiju kod šizmatika i tamo se vjenčavali, ali ipak nisu zaboravili svoju katoličku vjeru. Nažalost nije naveo pobliže imena sela čije crkve su zaposjeli šizmatici u župi Popovo (7 od njih 12). Nešto detaljnije podatke daje za župe Čvaljina i Zavala. God. 1629. je pisao da se među tim župama nalazi pravoslavni manastir, pak su sve obitelji u blizini manastira, osim njih 8, postale šizmatičke. Na sličan način je od Katoličke crkve otpalo 60 obitelji u župi Dračevo-Dubljani. Andrijašević opisuje kako se to dogodilo. "Prije malo godina, budući da nijesu imali pastira koji bi ih branio, šizmatički metropolita ih je (dvije crkve) zauzeo i izuzevši 9 obitelji, svi su otpali." U tim katolicima otetim crkvama šizmatički metropolit je dao izbaciti kosti pokojnika i porušiti katoličke oltare, na veliku žalost vjernika, koji su se htjeli vratiti u krilo Katoličke crkve, pod uvjetom da im biskup pošalje jednog svećenika. Kako on nije mogao ispuniti taj zahtjev, ostali su šizmatici do dana današnjega. U jednom pismu Propagandi iz 1629. godine sam puk mjesta Neretve, Popova i Gradca tvrdi da ih je "velika većina prešla na pravoslavlje ili islam, jer nijesu imali vlastitog biskupa, pa čak ni drugih svećenika osim popova toliko neukih da nijesu znali ni misu reći." 

O otpadu katolika iz bliže okolice biskupskog sjedišta Trebinja postoji jedno svjedočanstvo misionara dominikanca, oca Josipa Marije Buonaldija. Taj rođeni Zadranin bio je neko vrijeme profesor teologije kod sv. Marije della Minerva u Rimu, te je nakon kratkotrajna misionarenja u Hercegovini postao barskim nadbiskupom. Kad je 1644. godine došao u tursku okolicu Dubrovnika, bila je već sasvim pravoslavna, izuzev sedam malih sela; kasnije je većina vjernika i u tim selima prešla na pravoslavlje tako da se mali broj katolika zadržao još samo u dva od tih sedam sela (u Kaluđerovićima i Grepcima). Na 26. VII. 1644. pisao je Buonaldi iz Zurovića (naselja u brdima iznad Rijeke dubrovačke, B. Z.) slijedeće: "Ja fra Josip Marija Buonaldi iz Zadra, dominikanac, misionar poslan od EE.VV. u Tursku, u biskupiju mrkanjsko-trebinjsku, našao sam ovaj puk željan Božje riječi. Udarili su u plač kada su me vidjeli i čuli, jer su mnogo vremena bili bez svećenika, bez svetih sakramenata i duhovne pomoći. Mnogi od njih su zbog pomanjkanja svećenika prešli na grčki obred, a drugi su se poturali, a mnogi su umrli bez presvetih sakramenata." U jednom drugom pismu javlja isti taj misionar o otpadima u novije vrijeme na području Zurovića. Tu je, u kratko vrijeme, 15 katoličkih obitelji prešlo na istočni obred, a dvije na islam. U istom pismu javlja Buonaldi da su se neki pravoslavci obećali vratiti u Katoličku crkvu kojoj su pripadali njihovi stari, ali su zbog pomanjkanja svećenika prešli u pravoslavlje, koje ima dovoljno svećenika. I u župi Popovo, s 15 katoličkih sela i oko 1000 sposobnih za ispovijed i pričest, ljudi često prelaze na pravoslavlje, rjeđe na islam. Ima sela, piše Buonaldi, u kojima nitko, pa ni starci od 90 godina, nisu primili sv. potvrdu, što samo po sebi svjedoči o tome da su biskupi vrlo, vrlo rijetko posjećivali svoju biskupiju. Od Buonaldija saznajemo i o njegovim uspjesima da neke ipak vrati u krilo Katoličke crkve. Tako je u Zurovićima jedan dio vjernika do njegova dolaska ostao uza sve teškoće vjeran Katoličkoj crkvi, a drugi su pali u shizmu, ali je misionaru uspjelo 21 obitelj sa 130 duša od tih šizmatika vratiti u Katoličku crkvu. Uz ovaj podatak Draganović napominje da se nijedna od ovih povraćenih obitelji kojih se imena nalaze na popisu, danas više ne nalazi među katolicima, ali su zato mnoge od njih među pravoslavnima. O uspješnom Buonaldijevu misionarskom djelovanju svjedoči i jedno pismo kapetana u pograničnom dubrovačkom selu Bosanka. Tu stoji da su mnogi šizmatici, potreseni Buonaldijevim propovijedanjem, obećali vratiti se u Katoličku crkvu, koju su ostavili njihovi pređi zbog pomanjkanja katoličkih svećenika. 

Svi ovdje izneseni slučajevi odnose se na sela ili grupe sela na samoj granici biskupije. Sudeći prema slici koja se dobiva iz tih svjedočanstava, Draganović pretpostavlja da se sličan proces događao i u unutrašnjosti biskupije, ali ranije, možda već u XV. st. U arhivu Propagande, koja je osnovana tek 1622. god., a gdje je on istraživao, takvih dokumenata za ranije razdoblje, naravno, nema. Trebat će stoga tražiti druge izvore i na drugom mjestu. Za barem približnu sliku o procesu otpada katolika i njihov prelazak u srpsku pravoslavnu crkvu mogu poslužiti i rezultati istraživanja u drugim disciplinama, kao što su etnologija, lingvistika i sl. 

Kao polazni datum za početak velikih masovnih otpada može se sa sigurnošću uzeti XVI. st., posebno njegova druga polovica. Naime, upravo u tom stoljeću počelo se s osnivanjem većeg broja srpskih pravoslavnih manastira u Hercegovini, ili barem u to vrijeme padaju prvi njihovi spomeni. Tako je manastir Tvrdoš osnovan 1509. god., Zavala se prvi put spominje 1514. god., Žitomislić 1563. godine. U tom stoljeću, točnije 1563. god. obnovljena je srpska patrijaršija u Peći, koje granice na zapadu i sjeveru su se širile sukladno sa širenjem turske političke vlasti, pak je neko vrijeme na zapadu sezala do Kupe, a na sjeveru do Slovačke. Od osnivanja pećke patrijaršije, koja je uživala zaštitu turskih vlasti, počinju proganjanja katolika od strane pravoslavne hijerarhije u svim hrvatskim zemljama pod turskom vlasti bivati sve češća i sve žešća. 

Zaključak

Zaključujući ovo poglavlje svoje rasprave, poglavlje o otpadima i prelascima na pravoslavlje u trebinjskoj biskupiji, Draganović sabire uzroke, koji su po njegovu mišljenju, stvorenu na osnovu sakupljenih podataka, bili uzrok te pojave. To bi bili:  

• neodržavanje biskupskog sjedišta na tlu biskupije i vrlo rijetke pastoralne vizitacije biskupa; 
• veliko siromaštvo svećenika koji su pripadali većinom svjetovnom kleru. Zbog tog siromaštva događalo se da je u kritičnim vremenima dolazilo do izbjeglištva, ili uopće nestanka svećenika; 
• djelatnost pravoslavnih monaha, koji su bili dobio organizirani i vršili velik pritisak na katolike u smislu otpada; 
• vrlo česti mješoviti brakovi; 
• velika neukost kod seoskih svećenika; 
• veliko siromaštvo puka, koji nije mogao uzdržavati svoje svećenike, o čemu svjedoči biskup Andrijašević, kao i dubrovački biskup Bernardin koji je 1640. godine pisao da hercegovački svećenici umiru od gladi;31 
• puk ove biskupije, iako pobožan i odan svojoj Crkvi, bio je neuk u religioznim stvarima, pak je njegova veza s rimskom Crkvom zbog svega gore navedena pomalo slabila, i on je bez svoje krivnje otišao u shizmu. 

Ja bih sa svoje strane tim uzrocima dodala kao jedan od najbitnijih -pomanjkanje franjevačkih samostana na području ove biskupije. Naime, svi Draganovićevi navedeni razlozi - izuzev pomanjkanja svećenika i biskupa - vrijedili su i u Bosni. No tamo ih je i nakon rušenja mnogih samostana pod turskom vlasti ostalo još dovoljno da makar i u otežanim uvjetima i uz progone obavljaju redovitu pastoralnu službu. Prema izvještaju iz 1623. god. (vrijeme masovnih otpada u jugoistočnoj Hercegovini), bilo je na području bosanskog dijela provincije Bosne Srebrene još 10 samostana (Rama, Kreševo, Fojnica, Visoko, Sutjeska, Olovo, Srebrenica, Tuzla, Donja Solina, Modriča) s oko 40 župa i velikim brojem svećenika. Kad se uzme u obzir da su franjevci imali posebnu dozvolu od sultana za dušobrižnički rad, da su župe bile i materijalno vezane za samostane, te da su apostolski vikari koji su vršili službu biskupa također stolovali u jednom od tri stara samostana i bili iz redova franjevaca, postaje očitim koliko je otežavajuća okolnost za trebinjsku biskupiju bila činjenica što tamo, ni prije ni za vrijeme Turaka, nije postojao nijedan franjevački samostan, kako bi redovnici u teškim vremenima progona ostali uz svoje vjernike i sačuvali ih od otpada. A tako se masovni otpad od Katoličke crkve u trebinjskoj biskupiji događao, nažalost, u neposrednom susjedstvu isključivo katoličke Dubrovačke republike, po čijem zakonu nevjernici i inovjerci nisu smjeli ni prenoćiti na gradskompodručju. Možda je opravdan prijekor Krunoslava Draganovića da otpad od Katoličke crkve na tlu trebinjske biskupije ne bi bio tako masovan da je katolička Dubrovačka republika u kritičnim vremenima poslala nekoliko misionara. Taj otpad nije samo gubitak za Katoličku crkvu. Gubitak je to i za hrvatski narod, jer se tijekom druge polovice XIX. st. proces buđenja nacionalne svijesti odvijao po kriterijima crkvene pripadnosti, pak su nekadašnji etnički Hrvati i katolici, a tada već pravoslavci, automatski uključeni u srpski nacionalni korpus. 

BILJEŠKE

1 Ovaj historijski pregled izradila sam služeći se prvenstveno knjigama: A. Ivandija - J. Buturac, Povijest Katoličke crkve medu Hrvatima, Zagreb 1973., str. 107,150, 337; K. Jurišić, Katolička crkva na biokovsko-neretvanskom području, Zagreb 1972., s. 79-82. 
2 Tlocrt trebinjske biskupije u XIV. st. vidi u nav. knjizi Ivandija-Buturac, s. 112-113, a za suvremene granice na str. 288-289. 
3 Ivandija- Buturac, nav. dj. str. 337. 
4.  K-Jurišić, nav. dj. str. 80. I   K. Draganović, Die Massenubertritte von Katholiken zur "Orthodoxie" im kroatischen Sprachgebiet zur Zeit der Turkenherrschafl, Orientalia christiana periodica, III, Roma 1937, str. 204-205. 

Enciklopedija Jugoslavije, sv.2 Bje-Crn, 1982

Među krajnje bizarnosti pripada činjenica da je jedan od najsažetijih i veoma preglednih članaka o etnogenezi Hrvata, Srba i Muslimana/Bošnjaka u Bosni i Hercegovini napisao ideolog i «izumitelj» bosanskoga duha, a usto i bošnjačko-muslimanski unitaristički propagandist Muhamed «Tunjo» Fulipović, i to još u doba komunističke Jugoslavije (tekst je iz «Enciklopedije Jugoslavije», svezak 2, izašao 1982.) Spis navodimo stoga što je jedan od rijetkih koji pokriva nastanak nacija na području sadašnje Bosne i Hercegovine u koncentriranome obliku, a sadrži obilje i dalje važećih informacija. Naravno, u njem ima i nemali  broj slabosti ili dvojbenosti na koje ćemo se ukratko osvrnuti:

• tekst je pisan u doba komunističke vladavine, pa u svojoj frazeologiji odslikava i stanje duha, te vladajući svjetonazor toga doba. Također, tu su i ocjene u «bratsvojedinstvenom» duhu režima koje je rat 1991-1995 učinio (ili pokazao) anakronim. Nismo mijenjali ništa u tom pogledu jer smatramo da su potencijalni čitatelji dovoljno zreli da razluče žito od kukolja.  
• sadašnji Bošnjaci su, sukladno nazivlju toga doba, imenovani Muslimanima.
• već na prvi pogled su vidljive neke slabosti teksta, od kojih su najupadljivije inzistiranje na «dobrovoljnosti» islamizacije i potpuno ignoriranje nasilja i progona kršćana (što je u samom procesu islamizacije imalo vjerojatno dominantnu ulogu), kao i minoriziranje udjela ostalih naroda Osmanskoga carstva u etnogenezi Bošnjaka-muslimana. Štoviše, to je dovedeno do apsurda tezom da je golema većina sadašnjega muslimanskoga stanovništva BiH «postala» islamizacijom autohtonih Bošnjana: tvrdnjom nevjerojatnom kada se zna da su migracije i ratovi doveli u Bosnu i Hercegovinu velik broj islamiziranih Hrvata, Srba i Crnogoraca iz većega dijela Hrvatske i Crne Gore, te praktički cijele Srbije, tj. iz krajeva koji su dulje vrijeme bili u sastavu Turskoga carstva. Ignorirati islamizaciju u Hrvatskoj i Srbiji (te u Madžarskoj, Makedoniji, Albaniji i Rumunjskoj) kao sastavnicu u etnosu sadašnjih Bošnjaka jednostavno je nepovijesno i-smiješno. Tu se žar «autohtonizma» i «bosanske genetske čistoće» pretvorio u grotesku.
• no, ono što ostaje vrijednošću Filipovićeva članka je otvoreno priznanje da je predislamsko «bošnjanstvo» poglavito političke naravi, te da je korijen srednjovjekovnoga bošnjanskoga elementa u hrvatskom etnosu, tj. u hrvatskim rodovima i plemenima koji nastavahu središnje dijelove stare bosanske i humske politije (ne niječući nazočnost srpskoga etnosa, ali prije svega u rubnim područjima). Možda nije loše naglasiti da je Muhamed Filipović u postkomunističkome razdoblju zapravo porekao sve što je rekao u ovom (i drugim tekstovima o etničkoj povijesti Bosne i Huma), pokušavajući uz blagoslov muslimansko-bošnjačke političke elite uskrisiti vampira Kallayevskoga «bošnjaštva» niječući povijesnu opstojnost Hrvatstva i Srpstva u sadašnjoj Bosni i Hercegovini. Takav kvaziznanstveni salto-mortale je vjerojatno najbolja ocjena o utemeljenosti tvrdnji suvremenih bošnjačko-muslimanskih «etnogenetičara». 
• sam je članak pisan na «srpsko-hrvatskom»/»hrvatsko-srpskom» križancu, i mi smo ga ostavili takovoga kakav jest, ne preinačujući ga u hrvatski standardni jezik.

NARODI I NARODNOSTI BOSNE I HERCEGOVINE
Prvi starosjedioci: Iliri

Bosna i Hercegovina, kako pokazuju artefakta, naseljena je već od paleolitika (<- 150.000). Prvi narod posvjedočen na tom području jesu Iliri, čija plemena tu završavaju svoj etnogenetski proces u  I mileniju te formiraju snažan plemenski savez u doba rimskih osvajanja. Ta osvajanja nisu bitno mijenjala etničku sliku u ovim krajevima, osim što su znatno romanizovana neka municipalna i vojna središta, pa je osnova stanovništva sve do velikih seoba naše ere bila u većem dijelu BiH ilirska, odn. romanizovana ilirska. Bitnija pomjeranja i etničke izmjene stanovništva nastaju sa počecima propasti Rimskoga Carstva, tj. od III st. Tada su na teritoriju BiH kraće ili duže vrijeme boravili Kelti, Ostrogoti, Germani te Avari i sa njima udružene azijske grupe. Početkom VI st. dolaze i prve grupe slavenskih stanovnika. Na temelju arheoloških iskopavanja smatra se da su slavenske grupe počele naseljavati, manje ili više trajno, današnju sjeveroistočnu Bosnu već krajem VI i u VII st. Od tada je etnički razvoj išao prema formiranju slavenskih naroda te narodnosti i narodnosnih grupa koje su se u toku duge povijesti ovdje naselile. Jači i brojniji Slaveni asimilirali su starosjedioce, ili ih potisnuli u planinske i neprohodnije predjele, te čvrsto zaposjeli novonaselje-ni prostor. Dijelovi slavenskih plemena, koji su se naseljavali u BiH, svojom su snagom, brojnošću i organizovanošću okupljali oko sebe manje plemenske grupe, bratstva i rodove te preostalo ilirsko i drugo stanovništvo postepeno ih asimilirajući. 

Ne zna se točno koje su krajeve naseljavali pripadnici pojedinih plemena; prostorno-vremenski razmještaj Srba i Hrvata ne valja shvatiti statično ni posvuda izolirano. Etnička se situacija u Bosni relativno brzo po naseljavanju Slavena stabilizovala; preovladala su plemenska imena Srba i Hrvata, koja se nalaze u dokumentima o njoj već od VIII st. U BiH se spominju uglavnom imena Hrvat ili Srbin kao narodna imena, a imenom Bošnjanin označuje se pripadništvo zemlji- državi.

Pojam Bošnjani

Ime Bosna u početku se odnosi samo na manji dio njenog kasnijeg teritorija u gornjem toku rijeke Bosne te se tek tokom XI i XIII st. proširuje i na neke druge krajeve koji su do tada bili u sklopu zemalja Raške ili hrvatske države. Kada je bosansko plemstvo sa banom ili kraljem na čelu ujedinilo Bosnu u državnu cjelinu, tada se u diplomatskim spisima, ispravama i drugim dokumentima svi pripadnici te državne tvorevine nazivaju Bošnjanima, Bosancima. Za Bosnu se još javlja i ime Sclavonia - Slavenska zemlja, čiji je dio i Bosna, a Bosanci se ponekad nazivaju Sclavi - Slaveni. Može se, međutim, sa sigurnošću reći da se za zemlju Bosnu u spomenicima javlja naziv Bosna ili rjeđe Sclavonia, a da se njeni stanovnici nazivaju i Srbi, i Hrvati, i Bošnjani (Bosanci) i Sclavi. Pri tome su zasebna etnička imena samo Srbi i Hrvati, a oba pokriva etnik Sclavi. Pored slavenskih etnika (Srbi, Hrvati, Sclavi) javlja se u XIII st. etnik Vlah. Kako je napredovala integracija srednjovjekovne bosanske države, tako se bosansko ime širilo i na područje ondašnjeg Huma i na njegovo stanovništvo ("dobri Bošnjani").

Crkveni nazivi bosanskog imena

 Razvoj i učvršćivanje Bosne kao države, pa s tim u vezi i bosanskog imena, ogleda se i u crkvenim nazivima, npr. Bosanska biskupija, franjevačka provincija Bosna Srebrena, u nazivu Crkve bosanske i njenih pripadnika "dobrijeh Bošnjana". U starije doba vjera, koja će poslije imati veoma veliku ulogu u formiranju etničkog sastava Bosne, nije bila faktor jasnih razgraničenja. Podjela kršćanske crkve 1054. na Katoličku i Pravoslavnu dugo vremena je za kršćane kod nas bila apstraktna. Socijalna, ekonomska, politička i kulturna sadržina te podjele nastala je tek povezivanjem klasnih, feudalnih i dinastičkih interesa šireg prostora sa crkvenom organizacijom, a to se dogodilo u XII i XIV st. i u Bosni je bilo sasvim specifično.

Upotrebljavajući narodni jezik u bogoslužbi Crkva bosanska je mogla igrati ulogu u kulturnoj i političkoj integraciji bosanskog prostora. Unatoč stalnom širenju bosanske države i jačanju u odnosu na okolne slavenske države, unatoč uspješnom suzbijanju aspiracija susjednih država na nju te unatoč djelovanju Crkve bosanske, koja je bila izložena stalnim napadima i zahtjevima Rima i Ugarske za njenu likvidaciju, nije se ostvarila unutarnja vjerska, državna i društvena homogenizacija. Pod uticajem stvarnog stanja i tendencija, kao i spoljašnih faktora zadržali su se jaki regionalizmi, koji su sa vjerskom podjelom te stalnim i snažnim uticajem okolnih feudalnih zemalja slabili u samom korijenu otpornu moć bosanske države. Stoga Turci Osmanlije u XV st. relativno lako dolaze na njezine granice, zauzimaju je i u njoj se učvršćuju. Time je bio otvoren proces novim vjerskim i etničkim podjelama i kretanjima.

Turska dominacija i etnička situacija

Turska dominacija izazvala je bitne i trajne posljedice za cjelokupni politički, ekonomski, kulturni, vjerski i etnički razvoj. Stoga ključ suvremene etničke situacije u BiH treba tražiti u tom periodu. Od tada je, naime, na široj zajedničkoj i naslijeđenoj osnovi započeo proces formiranja suvremene etničke strukture u BiH, koja počinje da djeluje tokom XIX i XX st. na nacionalnu situaciju i politički razvoj tako da su se pojavila tri njezina suvremena naroda, Muslimani, Srbi i Hrvati, te narodne grupe, i to one koje se javljaju u turskom periodu (Jevreji i Romi) i one koje će Austro-Ugarska planski naseljavati u pojedine dijelove Bosne.

Osmanlije nisu direktnim nasiljem mijenjale etničku situaciju u BiH. Osim doseljavanja Roma i Jevreja, nije bilo većih neslavenskih infiltracija na tlu Bosne, bilo iseljavanjem ili doseljavanjem. Promjene su se dogodile samo u feudalno-vojničkoj klasi, tj. u gornjem sloju, jer mjesto izginule, izbjegle ili deklasirane domaće vlastele, javlja se - kako kod Turaka tada nije bilo nasljednog plemstva - vojnička klasa u kojoj je, barem u prvo vrijeme, bilo mnogo ljudi izvan Bosne (Osmanlija i naših ljudi iz ranije osvojenih pokrajina). Nakon zauzeća Bosne, i pomicanja ratišta izvan nje, u zemlji je ostajalo sve manje timarnika, zapovjednika tvrđava i članova njihovih posada stranog porijekla; nakon ukidanja nekih tvrđava oni su se još više prorjeđivali te napokon relativno brzo i lako asimilirali u domaće stanovništvo. Nakon što je zavedeno nasljedno feudalno pravo u formi odžakluk-timara u BiH, od kada se vojnička klasa regrutuje mahom iz domaćeg življa, tuđinski je faktor postao praktično beznačajan i sveo se na rijetke činovnike te ulemu turskog porijekla koji su se brzo asimilirali. Suvremena istraživanja pokazuju relativno neznatno učešće elemenata stranog, azijskog porijekla u izgradnji etnosa bosanskih Muslimana, koji će se razvijati iz islamiziranog slavenskog hrvatskog i srpskog te slaveniziranog ilirskog i vlaškog stanovništva.

Porijeklo etnosa bosanskih Muslimana

Osmanlijama nije bio glavni cilj da asimiliraju neki narod ili da mu oduzmu ime, već da pokorene zemlje najlakše i najbrže uvedu u svoj sistem vlasti i državnu organizaciju. Zbog toga su narodi u Osmanskom Carstvu sačuvali u osnovi svoje etničke karakteristike. Promjene su nastajale pod uticajem društveno-ekonomskih karakteristika osmanskog feudalizma, djelovanjem islamske religije na kulturu, odgoj i običaje, pogotovo u gradovima, ali promjena nije bilo u narodnosnoj pripadnosti, niti je osmanska vlast značila prihvaćanje turskog jezika. Osmanska država nije poduzimala planirane asimilacijske akcije; nije u Bosnu preseljavala cijele skupine, posebno nije preseljavala pripadnike neslavenskih naroda. U početku osvajanja Osmanlije su u neke opustjele krajeve u zapadnoj Bosni naselile neznatan broj stanovništva iz Smederevskog i Kruševačkog sandžaka. To stanovništvo, budući da je govorilo istim jezikom kao i ono zatečeno i da je bilo malobrojno, također je nastavilo život domaćeg čovjeka. Preseljavanje Vlaha iz jednog kraja u drugi bilo je češće, nešto zbog službe državi, a nešto zbog njihovog selilačkog stočarskog načina života. Povratak stanovništva, uglavnom muslimanskog, u Bosnu iz prekosavskog posjeda Osmanskog Carstva zapravo je značio povratak u djedovinu i djelovao je na socijalnu strukturu stanovništva, ali ne i na etničku. Ni naseljavanje u Bosnu stanovništva iz Smederevskog sandžaka nakon srpskih ustanaka, a posebno nakon akcija Miloša Obrenovića da iseli muslimansko stanovništvo iz Srbije, nije mijenjalo etničku situaciju, jer je i to stanovništvo bilo mahom iz Bosne. Tada su naseljena pusta mjesta u Posavini, posebno oko Šamca i Orašja, te opustjela područja oko Kostajnice. Ovo stanovništvo nije donijelo različite etničke osobine, a pogotovo ne jezične. Muslimansko stanovništvo iz pograničnih krajeva prema Crnoj Gori, uključujući i Nikšić sa okolinom, povuklo se u unutrašnjost BiH, odn. u gradove. Unutrašnje pomjeranje domaćeg življa iz jednog kraja Bosne u drugi spada u kategoriju ekonomskih migracija u borbi za bolju egzistenciju. Proizvodne mogućnosti zemlje uvjetovale su trajnu unutrašnju ekonomsku migraciju. To stanovništvo, međutim, mijenjalo je samo prebivalište, pa se može reći da je Bosna u etničkom pogledu sačuvala gotovo u cjelini originalno stanje.

Pojam «Turčin» i «musliman»

Koliko se stanovništvo BiH osjećalo zasebno u odnosu na Turke Osmanlije ili druge narode u sastavu Carstva, može se samo uslovno govoriti, s obzirom na vjerske i klasne odnose u samoj Bosni. Bosna je obuhvatala nakon Karlovačkog mira, kad se uspostavlja njena dugotrajna granica, područje od Novog Pazara do Bihaća i od Save do izlaza na Jadransko more. Na tom području je živio u državnom smislu i u shvaćanjima vlasti jedan "narod", ali taj se dijelio na muslimane, pravoslavne i katolike po vjeri. U odnosu na druge narode ovaj se kompozitum u turskim dokumentima označava kao "bosanski narod". Bosanski Muslimani se uključuju u sve vidove kulturnog stvaralaštva, duhovnog i materijalnog, u Osmanskom Carstvu, što potvrđuje mnogo istaknutih učenjaka i umjetnika, političara i vojnika. Svi oni uglavnom zadržavaju svoje narodnosne osobine, posebno jezik. Iako su vjera i kultura osvajača preovladale u Bosni, ta kultura nije nikada uspjela da potisne narodnosnu osobenost niti narodne običaje i usmenu tradiciju bosanskih Muslimana, odn. narodnu kulturu. Naprotiv u tom je periodu narodno stvaralaštvo, naročito poezija, doživjelo procvat i čak uvelike uticalo na čuvanje i oblikovanje narodnog bića. Usvojeni su i mnogi elementi osmansko-islamske kulture, što je dalo specifičan rezultat. Stanovnici islamske vjeroispovijedi u Bosni nikada sebe nisu smatrali niti nazvali Turcima. Jedino kada su željeli istaknuti da su različite vjere, onda su govorili da je njihova vjera "turska"; zbog toga se kod nekih autora riječ "Turčin" odnosi samo na vjeru i znači "musliman". Da bi se razlikovali od Turaka, oni su prave Turke nazivali Turkušama, a putem ajanskih vijeća ili na drugi način redovno su isticali svoj specifičan položaj u Carstvu. Osim toga stvorili su čvrsto uvjerenje da imaju poseban položaj u Carstvu. Pri tome su stalno isticali pripadnost Bosni, a i veoma stara i jaka usmena tradicija jasno govori da se oni smatraju posebnim narodom. Ostalo pučanstvo, pravoslavni Srbi i katolički Hrvati, bilo je u određenom smislu zaštićeno religijom i pravnim položajem koji ih je diskriminirao u svojoj posebnosti. 

Kako su svi stanovnici Osmanskog Carstva smatrani sultanovim robovima, nije se isticalo ničije narodnosno porijeklo. Samo kada je Porta željela da nekoga podstakne na rat ili na pokornost služila se sa dva naziva: kao muslimane ih je upozoravala ili podsticala na njihovu obavezu besprijekorne službe sultanu kao zaštitniku islama, a uz to se ponekad služila i narodnim imenom. Iako je osvajaču glavna bila podjela na klase ili staleže, novoj vlasti nazivi naroda nisu bili nepoznati ni u javnom komuniciranju ni napose u lokalnoj korespondenciji.

Osmanski dokumenti s nazivima za narode i konfesije

Od kraja XVIII st. u osmanskim dokumentima pojavljuju se posebni nazivi za narod. Prije svega to je naziv millet, koji je do tada označavao pripadnika određene konfesije. Katolik-milleti je svaki katolik bez obzira na narodnosnu pripadnost; Rum-milleti nije označavao Grka, nego pravoslavca kao i Srb-milleti, što se u Bosni kao konfesionalna oznaka zadržalo i u periodu reforma. Ipak je on preovladao kao naziv za narod u etničkom smislu, a u modernoj turskoj terminologiji kao naziv za nacionalnost. Od XIX st. izraz millet u sklopu Srb-milleti više ne znači pravoslavno stanovništvo, nego srpski narod, Srbi. Katkada se naziv millet u turskim dokumentima upotrebljava da bi se označilo čitavo stanovništvo u Bosni, pa se kaže Bošnjak-milleti. Turske vlasti, koje su se služile tom terminologijom, sve su te narode razlikovale po njihovim specifičnostima. Drugi izraz koji se upotrebljava da označi narod za razliku od nekog drugog naroda jest kavm, što doslovno znači narod, ali i pleme, grupa. U mnogobrojnim dokumentima nalazi se naziv Bošnjak-kavmi, što jedino znači Bošnjaci ili bošnjački narod. Konačno, u zvaničnim dokumentima Bošnjaci se označavaju kao posebna grupa ili posebno pleme: Bošnjak-taifesi, što znači bošnjački narod ili grupa, pleme. Svi navedeni izrazi upotrebljavaju se i za ostale narode koji su po svojim karakteristikama uočljivo različiti od Turaka ili drugih naroda u Carstvu. Zajedničke narodnosne osobine nekog od tih naroda jesu jedinstvo jezika i najčešće jedinstvo teritorija, zatim specifičnost narodnog života i običaja te naročito usmeno narodno stvaralaštvo (to se posebno odnosi na Bosnu i Bosance), a pogotovo zajednička i približno ista životna sudbina cijelog naroda, ali sa jasno izraženim razlikama uvjetovanim vjerskom i klasnom podjelom.

Bosanci svih vjera dobro su znali da se oni razlikuju od ostalih naroda u Osmanskom Carstvu. To se vidi iz korespondencije sa susjedima; tako sarajevski prvaci 1831. u pismu kojim se obraćaju Milošu Obrenoviću u vezi sa pripremanim ustankom protiv sultana kažu: "Mi smo se zakleli narodu bosanskom da nećemo dozvoliti...".'Slavenska narodnosna svijest kod islamiziranih stanovnika BiH nije utrnula, nego se sačuvala do kraja osmanske vlasti u Bosni, mada je pod uticajem brojnih faktora bila trojako diferencirana. Od sredine XIX st. ona se pod uticajem raznih činilaca jasno diferencirala u tri pravca čije su glavne odrednice religiozna pripadnost te razlike u kulturnim, ekonomskim i političkim interesima stanovnika BiH, kao i kretanja u okolnim krajevima. Za stvaranje suvremene etničke situacije u BiH, i stvaranje tri naroda u njoj, od najvećeg je značaja masovna islamizacija domaćeg stanovništva koja je u toj zemlji stvorila treći faktor u odnosu na dva prethodna, tj. na Hrvate i Srbe, budući da su se Vlasi postepeno asimilirali u sve te tri religiozno etničke grupacije. Pojava Muslimana, zatim oživljavanje rada Pećke patrijaršije. jačanje Pravoslavne crkve i njezine djelatnosti u BiH te konstantni uticaji sa Zapada kroz djelovanje katoličkih redova, sve je to dovelo do jačanja diferencijacije u Bosni na temelju religiozno-kulturnih i klasnih razlika. To će u uvjetima slabljenja osmanske vlasti i pojave snažnih vanjskih faktora, Rusije, Austrije i dr., zatim jačanja oslobodilačkih težnji slavenskih i ostalih naroda pod osmanskom vlašću, dovesti do stvaranja tri naroda u Bosni.

Islamiziraju se pripadnici svih vjera

Kako pokazuju djelimično objavljena istraživanja (N. Filipović), bazirana na primarnim izvorima (popisni defteri), islamizacija u Bosni bila je intenzivna do sredine XVI st., ali je trajala i u XVII st. Bila je masovna i u osnovi nenasilna, ako se izuzme elemenat prisile sadržan u otomanskom feudalizmu i teokratskom karakteru turskog sistema i države. Po tim karakteristikama ona se izdvaja među sličnim procesima u drugim našim krajevima i različito se tumači. Najčešće se tumačila masovnim prelaskom na islam pripadnika Crkve bosanske. Međutim, svi dokazi govore o tome da krajem XV st. u Bosni ima relativno malo tih heretika, da su u mnogim progonima i procesima nestali ili se povukli  u Hum. Osim toga dokumentiran je prijelaz na islam pripadnika svih vjera zatečenih u Bosni, a uzroci prelaska bili su mnogobrojni i složeni. Sigurno su u tome imali  ulogu proganjanje pripadnika Crkve bosanske pod kraj bosanske države, nastojanje da se u novim prilikama steknu ekonomske pozicije i privilegije koje su uživali pripadnici islama, mogućnost da domaći ljudi dobiju u upravi značajnu ulogu i napokon činjenica da je Bosna bila najistureniji dio Carstva prema njegovom glavnom protivniku, Zapadu, te da je Carstvo nastojalo da se u njoj što više učvrsti islamizacijom. Islam su prihvaćali i Vlasi, koji su tako nastojali sačuvati katune, pravo baštine i druge privilegije. Islamizacija je, dakle, rezultat specifičnih okolnosti i uslova. Odsustvo organizovane crkve u Bosni - kako Katoličke, čija je biskupija imala sjedište u Đakovu, tako i Pravoslavne te Crkve bosanske, koja je prethodnim križarskim progonima bila gotovo eliminirana - doprinosi brzoj islamizaciji; tomu je pogodovalo opće razočarenje u hrišćanski Zapad koji je Bosnu prepustio Osmanlijama.

Već sredinom XVI st. u Bosni se javlja velika skupina islamiziranog domaćeg stanovništva, što će umnogome i bitno uticati na ukupni daljnji ekonomski, politički, etnički, vjerski i kulturni razvoj. Uz prethodnu katoličku i pravoslavnu skupinu nastala je i velika grupacija muslimanskog stanovništva; sve one imaju zajedničko slavensko porijeklo, zajednički jezik i mnogo sličnosti u kulturi, načinu života, mentalitetu i drugome, a jasno se ispoljavaju već u XVII st. Može se reći da tada počinje proces koji vodi ka formiranju posebnih naroda, koji će se historijski oformiti kao bosanski Srbi, Hrvati i Muslimani. Osim njih u tim krajevima žive sefardski Jevreji i još ranije doseljeni Romi te druge manje grupe (Nijemci, Poljaci, Česi, Mađari, Talijani, Ukrajinci i dr.) što ih danas obuhvatamo pojmom narodnosti u BiH. Tim grupama je centar i jezgro narodnog života u drugim zemljama, ali one jesu konstitutivni dio etničke situacije BiH, potpuno ravnopravan u građanskim i u svim ostalim pravima.

Hrvati 

Hrvatski narod razvio se u Bosni iz dijelova hrvatskih plemena i rodova koji su naseljavali ponajviše današnje oblasti zapadne, jugozapadne i centralne Bosne te zapadne Hercegovine, odn. prostore između rijeka Une, Save i donjeg toka Drine, na jednoj strani, te Neretve, na drugoj. To je prostor nekadašnje klasične Bosne, sa Donjim krajevima i dijelovima Huma. Hrvatska etnička osnova se izdiferencirala u poseban narod, u feudalnom smislu riječi, pod uticajem katoličanstva, vezanosti za Bosnu kao domovinu te posebnog položaja u sistemu osmanske vladavine, tj. rajetinskog statusa. Osmanlije su poznatim fermanom Mehmeda II Ahdnamom iz 1463 (odlukom) dozvolile rad Franjevačkom redu i osigurale mu privilegije u Bosni uz određene uvjete. To je omogućavalo prilično tešku i složenu, ali važnu i obimnu djelatnost franjevaca na učvršćenju, očuvanju i produbljavanju katoličkog vjerovanja i podučavanja, a samim time i razlikovanja katoličkog stanovništva Bosne od muslimana i pravoslavnih. Položaj katoličkog stanovništva pogoršavala je činjenica da je osmanska država od kraja XVI st., a posebno od bitke pod Bečom, bila stalno u sukobima sa Austrijom i Mlecima, dvjema katoličkim silama, pa se odnos prema domaćem katoličkom življu u ratnim krizama pogoršavao. Unatoč tome, uz određenu mjeru tolerancije i dobrosusjedskih odnosa sa domaćim muslimanima, katoličko stanovništvo u Bosni održalo je vitalitet, bilo nosilac mnogih djelatnosti (rudarstvo i prerada željeza) te znatno razvilo svoju narodnu svijest do XIX st. i osobito u XIX st., kada se ona identificirala s općom hrvatskom narodnosnom svijesti. Bosanski franjevci su održavali izvornu narodnu pismenost, štampajući od 1611, tj. od Divkovićeve knjige Nauk krstjanski za narod Slovinski, mnoga djela namijenjena katoličkom "narodu slovinskom" te njegovom duhovnom održavanju i vaspitanju na "bosanskom", "slovinskom", "ilirskom" narodnom jeziku i bosanskom pismu. Tako su - pored vjere, zajedničkog položaja u turskom sistemu i tradicije - ta književnost, koju su njegovali bosanski franjevci, i narodna književnost, bile zaloga očuvanja i razvoja narodne svijesti i života bosanskih Hrvata. Unatoč višekratnim iseljavanjima, od onoga pri padu Bosne 1463. do onoga kada je Eugen Savojski 1697. poveo mnogo bosanskih katolika sa sobom prilikom povlačenja iz Bosne, uspio je hrvatski narod Bosne da se egzistencijalno, duhovno, kulturno i narodnosno očuva, razvije te novo doba dočeka spreman da se uključi u borbu za nacionalno oslobođenje i ujedinjenje BiH sa ostalim našim zemljama, na programu ilirizma, što su ga zastupali i bosanski franjevci.  

Srbi

Znanstveno je utvrđeno da je u srednjovjekovnoj Bosni, od početka do njene propasti, zavisno i od njenog i širenja u Podrinju i Humu, bilo više ili manje Srba i da su oni sačinjavali konstitutivni dio "bosanskog naroda", odn. Bošnjana. Prema podacima iz dokumenata Srbi su naseljavali znatne dijelove cijelog teritorija tadašnje BiH, u prvom redu i ponajviše Travuniju, Hum, Gornje i Donje Podrinje te Donje krajeve. U jugoistočnim se krajevima inače osjećao jači uticaj Bosne kao države tek onda kada je usljed dinastičkih borbi slabila srednjovjekovna Srbija pa su ti krajevi došli pod bosansku vlast. Teško je govoriti o etničkom karakteru u srednjem vijeku, kada se isprepliću odnosi feudalne vazalske zavisnosti i državne pripadnosti, i određivati pripadnost prostora prema porijeklu ili zavisnosti feudalnih gospodara. Turci zatiču u Bosni, i to na gotovo cijelom teritoriju, što se vidi iz popisnih deftera, dva naroda pravoslavne vjere, Srbe i već prilično slavenizirane Vlahe. Za vladavine Turaka u Bosni Srbi će se u njoj širiti i brojno ojačati asimilacijom Vlaha te doseljavanjem, tako da žive izmiješani sa Muslimanima i Hrvatima na cijelom području BiH. Osobito će se u migracijama prema zapadu proširiti u zapadnoj i srednjoj Bosni, posebno u Krajini gdje će ponegdje postati većina stanovništva. Etničkoj homogenizaciji i razvoju Srba u Bosni znatno će doprinijeti obnova rada Pećke patrijaršije u XVI st.. a sa time i znatno poboljšanje uslova crkvenog i prosvjetnog života pravoslavnog stanovništva. Pravoslavna crkva je postala ne samo vjerski, već i kulturni i politički centar, zastupala je narod pred vlastima i ostvarivala kakvu-takvu komunikaciju sa vanjskim svijetom, a osobito je doprinijela etničkoj homogenizaciji i identitetu pravoslavnih stanovnika Bosne kao Srba, te čuvala pismenost i oznake narodne kulture. Kako je dio pravoslavnog stanovništva u Bosni (Vlasi) imao neke privilegije, jer je bio uključen u poluvojne redove (martolosi, vojnuci, sokolari, derbendžije i dr.), crkva je nastojala da se one očuvaju i prošire. Jačanju narodnosne ideje kod Srba u Bosni mnogo je doprinio stav Rusije Petra Velikog na početku XVIII st. prema Turskoj. Razvoju nacionalne svijesti i oslobodilačkih težnji Srba u Bosni osobito su doprinijeli ustanci u Srbiji i formiranje kneževine. Od tada se počinju izražavati jasne političke i kulturne karakteristike narodnog pokreta za oslobođenje Srba u BiH i proces koji je doveo do njihova razvoja u naciju, na temelju pravoslavno-srpske tradicije, jedinstva kulture i tradicije srpskog naroda, njegova položaja porobljenog naroda u okviru osmanskog sistema i otpora tome položaju, solidarnosti sa narodnim težnjama u Srbiji i Crnoj Gori te na temelju realnih ekonomskih i političkih interesa. Razvijajući na tim osnovama snažno osjećanje jedinstva sudbine, historijskih interesa i težnji te visok stepen oslobodilačke, kulturne, vjerske, političke, pa i vojne aktivnosti, Srbi su se u BiH sve više opirali i suprotstavljali turskoj upravi. Pred kraj te uprave pokrenuli su niz političkih akcija koje su dovele do oružanih istupa, buna i ustanaka protiv turske vlasti u Hercegovini, Posavini, Krajini i drugim krajevima, a posebno do ustanka 1875 -78. Tako su Srbi u BiH u XIX st. postali potpuno razvijen nacionalni entitet koji tu zemlju smatra svojom domovinom. 

Muslimani

Suvremena znanost pojavu Muslimana tumači kao rezultat mnogih specifičnih okolnosti historijskog razvoja Bosne od 1463. Dio tih specifičnosti sastoji se u tome što su, nasuprot vidljivoj početnoj tendenciji nastajanja jednog naroda u srednjovjekovnoj Bosni, od 1463. ubrzani i ojačani divergirajući procesi temeljeni na različitim vjerskim pripadnostima. Tako se nakon turskog osvajanja Bosne javlja novi narodnosni, politički, ekonomski i kulturni faktor kao rezultat islamizacije domaćeg življa. Islamizacijom je formirana posebna grupa koja se od ostalog stanovništva slavenskog porijekla razlikovala po vjeri, političkom položaju, ekonomskim prilikama, a osobito po onim aspektima života koji su bili pod neposrednim i jakim uticajem same religije kao osnove cjelokupnog društvenog života toga vremena. Po mnogim karakteristikama ova je grupa zapravo i dalje bila istovjetna sa braćom istog jezika, mada zbog političkih, državnih, ekonomskih i vjerskih prilika tada nije mogla favorizovati direktnu etničku identifikaciju. Izuzme li se vojnički sloj i dio bogatog stanovništva u gradovima, sličnost u položaju i načinu života većine stanovnika bila je velika i islamizirani seljaci, osim olakšica u porezima i nametima, nisu bili u nekoj većoj prednosti pred neislamiziranima. Uvođenjem odžakluk-timara (1594) islamizirano stanovništvo Bosne osiguralo je nasljedno pravo na timare unutar porodice, pravo zadržavanja u Bosni; odatle veliki dio njihove vezanosti za Bosnu, što je bilo izuzetak i specifičnost u svjetskom carstvu kakvo je bilo Osmansko. Stoga je to stanovništvo zadržalo domaći jezik u cijeloj socijalnoj strukturi, od najviših feudalaca do kmetova, smatralo je Bosnu svojom domovinom, a svoje je specifične interese stavljalo u prvi plan. Na toj osnovi razvilo je osjećanje razlike prema Turcima i općenito onima koji nisu Bosanci. Od domaćeg neislamiziranog stanovništva razlikovalo se vjerom, samo donekle načinom života te svojim privilegovanim položajem u osmanlijskom društvenom i kulturnom sistemu. Ti su faktori uslovili proces formiranja posebnog muslimanskog naroda u BiH, čija se diferencijacija tokom vremena produbljuje onoliko koliko se nacionalno identificiraju Srbi i Hrvati te koliko raste opća opozicija stanovnika Bosne prema Osmanlijama. Taj je proces u punom jeku u XVIII st. nakon poraza Turaka kod Beča, gubitka mnogobrojnih pokrajina, migracije stanovništva iz izgubljenih područja u zapadnoj i sjevernoj Hrvatskoj te provale Eugena Savojskog do Sarajeva. Na temelju osjećaja religijskog zajedništva, elemenata kulture, načina života, historijskih, društvenih i ekonomskih interesa, zatim slabljenja povjerenja u Carevinu i njen odnos prema Bosni, osjećanja zajedničke sudbine i uviđanja razlike prema pravoslavnima i katolicima, uviđanja razlike prema Turcima i poturčenjacima (Turkuše), u BiH se razvilo posebno muslimansko narodnosno osjećanje. Ono je postalo bitan faktor u konstituciji, ponašanju i interesima islamiziranog stanovništva, i snažno će uticati na držanje toga življa u budućnosti i na njegovu nacionalnu identifikaciju. Ta identifikacija je u punom jeku u XIX st. Tada, naime, Muslimani u Bosni u nizu akcija (1829, 1831, 1839, 1850-51, 1878) raskidaju interesne i emocionalne veze sa Turskom, a u doba Berlinskog kongresa i austrougarske okupacije Bosne ponašali su se kao zaseban politički i kulturni entitet. Taj se entitet izrazio krajem XIX i početkom XX st. u mnogobrojnim političkim, ekonomskim, kulturnim i drugim akcijama kojima je u temelju jasna svijest o posebnosti nacionalnog bića i interesa Muslimana. Konstituirao se iz historijski uvjetovane posebnosti, tj. posebnog ekonomskog, političkog i vjersko-kulturnog položaja bosanskohercegovačkih Muslimana u cijeloj njihovoj povijesti od XVI do XIX st. 

Literatura

Milko Brković: Isprave hrvatskih narodnih vladara i latinske isprave bosansko-humskih vladara i velmoža, Ziral, Mostar 1998

Mladen Ančić: Na rubu zapada, Dom i svijet, Zagreb 2001

Pavao Anđelić, Tomislav Anđelić i Mario Sivrić: Srednjovjekovne humske župe, Ziral, Mostar 1999

Marko Vego: Postanak srednjovjekovne bosanske države, Sarajevo 1982 

Povijest Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do 1463., HKD Napredak, Sarajevo 1991  

Poveznice

http://www.hercegbosna.org/ostalo/bos1180.html
Bosna do 1180. godine

http://www.hercegbosna.org/ostalo/srpski.html
Mit o srpstvu srednjovjekovne Bosne i Hercegovine

http://www.hercegbosna.org/ostalo/hercegbos.html
Herceg-Bosna i Hrvatska

http://www.hercegbosna.org/ostalo/hrvatskiulog.html
Hrvatski ulog u Bosni

http://www.hercegbosna.org/ostalo/povijestbih.html
Povijest BiH

• Povijesni orisi: starije povjestice
• Kulturnopovijesne raščlane: jezik i knjizevnost
• Kulturnopovijesne raščlane: umjetnost i graditeljstvo
• Povijesni pabirci
• Osmanska vlast i islamizacija