ustašama se mora jedno priznat, prvi su koji su Srbima stavili soli na rep i to popravo. prije toga preko sto godina se Srbija širila pri tom neštedeći ni muslimane, ni Albance, sve dok nije dosegla maksimalan obim prema jugu, pa se okrenula na zapad. druga stvar je vezana za prvu, strah koji su ustaše usadili u Srbe nam je uvelike olakšao završetak rata 95. i umanjio nam ljudske gubitke u završnim akcijama. srpska agresivnost prema Hrvatima je potpuno splasnula, nema više ni one deklarativne prijetnje kako ćemo se opet ćerati, dok to isto se prema Albancima može čuti na svakodnevnoj bazi. u svemu ostalom mi je teško naći neku pozitivnu stavku, taj režim je bio fundamentalno zločinački, anticivilizacijski, protukršćanski i protuhrvatski jer je od hrvatskog čovjeka pravio zločinca velikih razmjera, što nije u duhu naše vjere, ni nacije, ni mentaliteta, a što se zorno pokazalo i 90-tih.

Pa samo pricajte, i o milijunima pobijenih Srba. To je ionako vise vas problem nego nas.

To je to.

http://en.wikipedia.org/wiki/Battle_of_Lijev%C4%8De_Field

Ovo je dosta interesantno. Kad smo se zadnji put tjerali kod Banja Luke. Obje vojske u rasulu, povlačenje, poraz i knock out meč na Lijevča polju.

Na srpskoj wikipediji je dosta poetičan prikaz od đenerala Draže. Goloruki narod se eto prebrojavao, a ustaše mučki udarile iza leđa.

Baš su bili dobro fajteri. Četnici naravno.

Iz dobivenih podataka general Metikoš i zapovjednik 17. hrvatske divizije general Marko Pavlović donose odluku o što skorijem odlučnom udaru na četnike. General Pavlović je isti dan prebacio u Bosansku Gradišku Oklopni sklop iz Novske i Topnički sklop iz Nove Gradiške te poslao još dvije pješačke bojne. Metikoš i Pavlović su se sastali u Bos. Gradišci i dogovorili plan napada. 5. bojnu 10. stajaćeg djelatnog sdruga su postavili u mjesto Vrbačko kao osiguranje od mogućeg partizanskog napada. Istog dana u 12.00 sati ustaško topništvo je sa tri mjesta započelo artiljerijsku vatru na četnički Sandžački korpus. Istodobno je ustaški oklopni sklop od 24 oklopna vozila i 4 tenka "Tigar" punom brzinom ušao u Doline i vatrom iz strojnica počeo pucati po četnicima koji su počeli bezglavo bježati. Nakon sat vremena borba je bila gotova. Ustaše su zarobili 400 četnika, među njima i nekoliko oficira dok je na bojnom polju ostalo ležati 2.000 mrtvih i ranjenih četnika. Ispitivanjem zarobljenih časnika ustaše su saznali da su četnici planirali taj isti dan napasti Bosansku Gradišku. Saznali su i sastav četničke vojske: Sandžački korpus, kojim je zapovjedao kapetan Kalajitović, Drinski korpus pod zapovjedništvom vojvode Draškovića te 5.000 crnogorskih četnika pod zapovjedništvom vojvode Agrama. Saznali su i da su četnici tijekom dolaska na to područje imali pomoć Nijemaca.

Dovoljno je pričati o djeci s Kozare koje krezube, nepismene i prljave gnusobe učiniše živim leševima, samo je to dovoljno za nezaboraviti i neoprostiti.

Pred možda 40 godina-pričaju gledatelji "Posljednjeg tanga u Parizu" tabu tema je bio- analni seks.

No, kao što postoji "večiti derbi"-postoji i "vječita tabu tema".

To su ustaše.

Znam da je su nemoguće slaganje s forumašima druguih nacionalnosti 8ahem), pa eventualno i među hrvatskima. Pa da razjasnim svoj stav, ukratko.

1. ustaše su bili prirepak Talijana i Nijemaca, osuđeni na poraz s ostalim osovincima.
2. oni kao vojska su imali 40.000-50.000 ljudi na vrhuncu, i izjednačavanje
ustaša i pokolja i zločina je glupost. Nesporno, dio ustaša su bili zločinci po svim kriterijima
prava i omastili bi uže. Ali većina ustaša, vojnika- ne, po meni apsolutno ne.
3. ni vodstvo nije tako homogeno. Pavelić je bio nesporno planer masovnih ubojstava
i pred bilo kakvim nepristranim sudom, ako postoji smrtna kazna, zaslužio bi ju.
No, Mile Budak- ne. osim što je jednom izbrbljao o trećinama, on niti je išta
planirao ni provodio, a relativno je brzo ostao bez vlasti. Po meni, on bi- a to je i stav
povjesničara koji mu nisu skloni- u nekoj normalnijoj zemlji kao Francuska, vjerojatno dobio
nešto robije, 5-10 godina, recimo. Ostali, kako koji.
4. također, meni je nesporno da je Pavelić htio očistiti NDH od Srba, mješavinom ubijanja, protjerivanja i sl. To je genocid po definiciji. S jedne strane, Srbi od toga top temu
a azboravljaju da su oni u RS napravili-uspješno- nešto slično, u bitno drugačijim okolnostima; s druge strane, neki Hrvati minoriziraju ustaške pokolje pokušavajući ih prikazati kao odmazdu za zlodjela počinjena i prije 10. travnja od strane nekih lokalnih četnika. No, to je nerealno, jer se najveći pokolji uopće nisu dogodili u tim mjestima, pa je motiv odmazde isključen (a i nerealan).

Ustaše su prestali postojati 1945., s tim da su ostatci njihove ikonografije preživjeli, pa se danas mogu vidjeti više kao provokacija i figa prama vlastima. No, realno, ta je ideologija-ako se uopće može tako označiti- nestala i posve je neprimjerena modernom svijetu.

Od srpske javnosti se skrivaju činjenice da je podosta Srba bilo aktivno u ustašama i vrhunskoj politici Nezavisne države Hrvatske. Naprimjer, veoma uvaženi član predsjedništva Hrvatskog državnog sabora Nezavisne države Hrvatske bio je dr Savo Besarović, inače bliski prijatelj Dr Ante Pavelića.

Članovi Hrvatskog državnog sabora u tom sazivu bili su Srbi dr Svetislav Šumanović, vice-ban Hrvatske i Slavonije od 1903 do 1906 godine, te predsjednik Upravnog odbora Srpske banke iz Zagreba od 1929 do 1941. godine, kao i Uroš Doder. (Jozo Tomasevich, War and revolution in Yugoslavia 1941 – 1945. Stanford University Press, 2001) Kasnije, nakon propasti NDH, doktor Svetislav Šumanović je uspio emigrirati, a doktor Sava Besarović nije ni pokušavao bježati, jer je mislio da za to nema nikakvog razloga. Međutim, partizani su mislili drukčije. Doktor Besarović je osuđen na smrt nakon kratkog procesa održanog 16. jula 1945 godine pred “narodnim sudom”. Prema pozdanim svjedočanstvima i izvorima on je neposredno prije izvršenja smrtne kazne uzviknuo: “Imao sam čast da sam bio ministar u vladi Nezavisne države Hrvatske. Umirem kao Hrvat za svoju domovinu Hrvatsku. Živio doktor Ante Pavelić. Živio hrvatski narod!“ (“Hrvatska”, Buenos Aires, Argentina, 5. ožujka 1952). Ostao je veoma poštovan u ustaškoj emigraciji.

Ministar “bez lisnice” u Vladi NDH bio je i magistar farmacije Ljubomir Pantić, apotekar iz Bijeljine. On je u aprilu1945 godine utekao iz Hrvatske zajedno sa ostalim ustaškim glavešinama. Međutim, Ljubomir Pantić je shvatio da bi mogao biti lako uhvaćen i isporučen Jugoslaviji, odnosno izvjesnoj sudbini partizanskog “milosrđa”, pa je nekako uspio stupiti u vezu sa svojim uticajnim rođakom Rodoljubom Čolakovićem - Roćkom, jednim od Titovih najvjernijih pouzdanika. Nakon nepunih pet mjeseci provedenih u emigraciji Pantić se uspio vratiti u Jugoslaviju i predati komunističkim vlastima. Pošto je, kako je spomenuto, imao utjecajnog rođaka Rodoljuba Čolakovića - Roćka proveo je u zatvoru samo tri i po mjeseca, pa je nakon toga bez suđenja pušten da slobodno živi u Beogradu. Čak je dobio i državnu penziju. (Dennis Barton, Croatia 1941 – 1946, The Churchill History Information Centre, London, 2007)

Srbin, general Đuro Grujić, osoba od najvećeg Pavelićeva povjerenja, glavar glavnog stožera Hrvatskih oružanih snaga je na procesu pred Vrhovnim vojnim sudom u Beogradu, u septembru 1945 godine izjavio: ”Veliki broj Srba pravoslavaca je bio visoko pozicioniran u Hrvatskoj vojsci, a veliki broj civila, pravoslavaca i Srba svoju su obvezu prema državi odrađivali na druge načine. Dr Savo Besarović, pravoslavac, je bio ministar u vladi Nezavisne države Hrvatske. Desetak Srba – pravoslavaca zauzimali su itekako osjetljive pozicije u toj Vladi i toj hrvatskoj vojsci.” (Arhiva Vrhovnog suda FNRJ, Grujić i ostali, 1945, 2298/45)



Ko su bili ostali Srbi na tako važnim pozicijama u Nezavisnoj državi Hrvatskoj?

Fedor Dragojlov bio je general-pukovnik u Hrvatskoj vojsci, a u periodu od 1943 do kraja 1944 glavni zapovjednik Hrvatske vojske.



- General-pukovnik Fedor Dragojlov

Visoke položaje u vojsci Nezavisne države Hrvatske imali su i slijedeći Srbi: general Jovan Iskrić, general Mihajlo Lukić, general Miroslav Opačić, ustaški krilnik i general Dušan Palčić, general Milan Desović, zrakoplovni general Đuro Dragičević, te zrakoplovni general Milan Uzelac.



- General Mihajlo Lukić



Zrakoplovni general Milan Uzelac


Veoma je interesantno da su nakon rata skoro svi pomenuti pravoslavni generali, odnosno Srbi generali u NDH prošli mnogo bolje od svih ostalih hrvatskih visokih dužnosnika te propale države.

General Đuro vitez Grujić osuđen je u Beogradu na smnrtnu kaznu i strijeljan je 24.septembra 1945 godine.

Jovan Iskrić je umro kao penzioner 1961 godine u Zagrebu.

Mihajlo Lukić je osuđen na deset godina zatvora, od čega je odležao pet godina, a dalja sudbina mu je nepoznata.

Dušan Palčić je umro kao penzioner 1963 godine u Zagrebu.

Milan Desović je bio osuđen na dvadeset godina robije, ali je zbog lošeg zdravlja pušten 1960 godine. Iste godine je umro u Zagrebu.

Zvonimir Strimaković je izdržao svih dvadeset godina robijašnice Stara Gradiška. Tvrdoglavo je odbijao revidirati svoje stavove i pokajati se. Umro je 1974 godine u Zagrebu u 83 godini. Čvrst karakter! Svaka mu čast!

Milan Uzelac je bio u zatvoru oko dvije godine, pa je navodno pušten sa dugogodišnje robije na intervenciju iz samih komunističkih vrhova. Umro je 1954 godine u Zagrebu.

Đuro Dragičević je uspio pobjeći i umro je u Austriji.

Fedor Dragojlov je uspio pobjeći i umro je 1961 godine u Buenos Airesu, Argentina.

Od onih takozvanih „sitnijih riba “ mislim da svakako treba spomenuti poznatog ustašu-koljača Marka Šarca. On je do Drugog svjetskog rata bio Srbin sa dna kace, a od nastanka Nezavisne države Hrvatske ustaša sa još dubljeg dna kace. Taj notorni koljač je bio ustaški tabornik u Tornju i Pakracu, a kasnije logornik u Pakracu. Bio je čovjek od osobnog povjerenja pukovnika Maksa Luburića, u stvari njegova desna ruka za područje Pakraca, Lipika, odnosno Zapadne Slavonije. (Dane Pavlica, Stratišta oko Papuka i Psunja, Zavičajno udruženje Slavonaca, Beograd, 2007)

Marko Šarac je strijeljan kao ratni zločinac 1946. godine zbog niza počinjenih masovnih zločina nad svojom braćom i sestrama Srbima i Srpkinjama u selima oko Pakraca. I dan danas ga se sjećaju poslijeratne generacije Srba i to ne samo onih iz Hrvatske, već čak i neki stariji Srbi koji žive u Australiji.

Ne bi bilo korektno ne spomenuti krvoločnu ustašicu Milku Obradović, Srpkinju koja se valjda „dokazivala“ pred kolegicama ustašicama u logoru Stara Gradiška, vršeći grozne zločine, a posebno s velikim uživanjem nad srpskom djecom i Srpkinjama.

Po zlu je bio poznat i jasenovački koljač Mile Vasić, Srbin, koji je u tom logoru smrti sa posebnim zadovoljstvom klao i ubijao maljem baš svoje Srbe. Osim Vasića u Jasenovcu je goleme zločine napravila grupa srpskih Cigana (Roma) koje su ustaše pohvatale po Lici i dopremile u Jasenovac. Oni su se, međutim, nekako najprije izborili za pozicije grobara, a kasnije i egzekutaora, odnosno koljača. Živjeli su relativno slobodni, ponajviše u selu Uštice koje se nalazilo na prostoru između Save i Une. Međutim, niti jedan od tih Cigana-pravoslavaca nije dočekao kraj rata. Ustaše su ih, kao neugodne svjedoke, sve pobile u aprilu 1945. godine.

Cetnicke jedinice pod komandom Zaharija Ostojica izvrsile su pokolje 19. avgusta 1942. Njihovi dokumenti govore da je nakon zauzimanja Foce poklano 300 zena i dece, a na hiljade su proterali u pravcu Sarajeva. U jednoj od depesa Zaharija Ostojica u vezi sa pripremom ovog zlocina pise: "U Foci ima svega i svacega, pa se nadam dobrom plenu. Jedva cekam da mi se ljudi prikupe pa cu im mamu maminu da sva vremena" (misli na uslimane), da bi dalje bilo naredjeno :"Ovo likvidiranje - ubijanje ima biti iskljucivo klanje kamom - koljite jer treba stedeti municiju". U istom mesecu, cetnicke jedinice pod komandom Ostojica i Petra Bacovica poklale su oko 2.500 muslimana i popalile sela. Prema ustasko-domobranskim dokumentima, U Foci je ubijeno oko 2.000 ljudi, zena i dece uz proteranih 5.000 izbeglica. U oktobru 1942. iz opstine Sokolovici otpremljeno je u Sarajevo oko 3.000 osoba jer je 60 sela u rogatickom srezu bilo spaljeno.
"Istraga Muslimani”, kako su ove zlocine nazvali cetnicki komandanti, odnosila je nove zrtve. “Zlo bezumlje se sirilo dalje.: Po jednom dokumentu organa NDH iz novembra 1942. cetnici su na podrucju zl***ske opstine na desnoj obali Drine pobili oko 500 lica u selu Rijesi, zakljucujuci da su razne pljackaske bande popalille i pobile 3.000 lica u visegradskom srezu. Na tom podrucju bile su jos zive rane od cetnickih zlocina u junu 1942. kada je pobijeno 937 ljudi, zena i dece. Stravicni rezultati raspamecenih, histericnih sovinistickih izivljavanja nisu ovim bil okoncani.
Jedna od najbrutalnijih cetnickih akcija nad muslimanima u Sandzaku i istocnoj Bosni izvrsena je pocetkom 1943., kada je Vrhovna komanda Draze Mihajlovica procenila da postoje svi uslovi za njihovo sistematsko unistenje. Jedinice koje su krajem 1942. bile mobilizovane u Crnoj Gori i spremale se za planirani ali odlozeni "mars na Bosnu" dobile su naredjenje pocetkom januara 1943. za ciscenje teritorija bjelopoljskog, cajnickog, i focanskog sreza od muslimana. Pocetkom januara je u Sahovicima kod Bijelog Polja odrzana konferencija cetnickih komandanata na kojoj je razradjena odluka Vrhovne komande o obracunima sa "turcima" i "nenacionalnim elementima". S obzirom na to da cetnici nisu imali dovoljno snaga za frontalni napad i obracun doneta je odluka da se najpre obracunaju sa muslimanima u bjelopoljskom srezu. U akciji koja je pocela 5. januara ucestvovalo je oko 3.000 cetnika podeljenih u dve grupe; komandant leve grupe bio je Vojislav Lukacevic, a desne Miras Savic. U akciji su prema utvrdjenom planu unistena prema cetnickim podacima 33 muslimanska sela na desnoj obali Lima, ubijeno je oko 400 pripadnika muslimanske policije i oko 1.000 zena i dece. Ostatak muslimana bio je proteran na levu obalu Lima, a njihovu imovinu su opljackali cetnici.

Na tome se nije stalo. Ovaj zlocin je bio uvertira za jos veci koji je izvrsen u istocnoj Bosni mesec dana kasnije. Tada je otpoceo obracun sa muslimanskim stanovnistvom u cajnickom i focanskom srezu, kao i u pljevljanskom u Sandzaku. Za rukovodioca ove akcije, Draza Mihajlovic je odredio Pavla Djurisica, komandanta Limsko-sandzackih cetnickih odreda. On je 29. januara izdao zapovest za akciju u kojoj su ucestvovala cetiri kombinirana cetnicka odreda u jacini od oko 6.000 ljudi. Cetnickim komandantima koji su ucestvovali u ovoj akciji bila je skrenuta paznja da ne napadaju italijanske jedinice na terenu u toku akcije i da uniste sav muslimanski zivalj na koji naidju. Ove jedinice su krenule u napad 5. februara i vec nakon dva dana izbile na Drinu posto ozbiljnijeg otpora muslimanske policije nije bio izuzev na Trebeskom brdu, gde su borbe trajale oko cetiri sata. Kako oko Drine nije bilo jacih partizanskih snaga koje bi onemogucile pokolj, a posto su se italijanske snage pod pretnjama cetnika ogranicile samo na to da poduzmu mere obezbedjenja od bujice, cetnickim esalonima smrti bile su fakticki odresene ruke za izvrsavanje zlocina nad nezasticenim narodom. U akciji su snage Limsko-sandzackih cetnika odreda pobile na podrucju pljevljanskog i focanskog sreza oko 1.200 odraslih muslimana i 8.000 zena, dece i staraca. Nakon osam dana od pocetka akcije Pavle Djurisic je izvestio Drazu Mihajlovica da su sva muslimanska sela u ova tri sreza potpuno spaljena, da nijedna kuca nije ostala citava i da se za vreme operacije pristupilo potpunom unistavanju muslimanskog zivlja bez obzira na pol i godine starosti. Jedan deo muslimana uspeo je da se spasi da pobegne na Metaljku u Cajnice i preko Drine. Muslimanski gubici bili bi sigurno jos veci da mnogi nisu vec na pocetku akcije pobegli prema Sarajevu i drugim mestima. Mada su cetnici prestavljali "akcije ciscenja" i klanja "turaka na buljuke" u Sandzaku i istocnoj Bosni kao protiv mere muslimanskoj agresivnoj delatnosti protiv srba na ovom podrucju, sve okolnosti govore da je operacija bila prakticni deo sprovodjenja siroko zamisljene akcije koja se posebno pominje u Mihajlovicevoj direktivi od 20. 12. 1941., a odnosi se na etnicko ciscenje Sandzaka i Bosne od muslimana i hrvata.
Osim ubijanja muslimana u focanskom kraju, cetnici su vrsili pokrstavanje ovog naroda. Cetnicka komanda je odmah po zauzimanju Foce naredila da se u roku od dva meseca izvrsi pokrstavanje muslimanskog naroda, ili da se u protivnom likvidira. Tako su cetnici 8. 3. 1943. u selu Podpec u focanskom srezu doveli pravoslavnog svestenika da pokrsti muslimansko stanovnistvo. Svaka porodica u ovom selu bila je poprskana "svetom vodicom", a svakom slanu odsecen je pramen kose sa glave. Prelaznici su dobili potvrdu o pokrstavanju u kojoj su navedena njihova nova imena i prezimena, a na svaku njihovu kucu prikovan je drveni krst. Tada je pokrsteno oko 80 muslimana mahom zena i dece. Cetnici su pokusali slicne misije da izvedu i u selima Papratno, Vikoc, Tvrdci, Trtosevo i Kunovo.

Pavle Djurisic se vrlo brzo oglasio posle ove akcije proglasom muslimana. U proglasu se istice da se on nada da su muslimani posle "skorasnje odmazde" se osvestili, ali ujedno je upozorio da je to " prva opomena" i da ce sve zavisiti od njihovog daljeg ponasanja, pozivajuci ih da stanu na put " koji vodi ka dobru sreci i slobodi", put kojima ide cetnicka organizacija, te da u tome ne oklevaju jer ce posle sve biti kasno. Veoma je indikativno i pismo komandanta cetnicko-ozrenskog korpusa, kapetana prve klase Milosa Jovanovica, upuceno komandantu "vojno-cetnickog odreda" Golubu Mitrovicu sredinom februara 1943. kojim ga upozorava na ciljeve borbe pa na jednom mestu naglasava: "Setite se velike borbe za oslobodjenje pod vodjstvom velikog vozda Karadjordja. Srbija je bila puna turaka (muslimana). U Beogradu i ostalim srpskim varosima strsile su muslimanske minare a po dzamijama su turci vrsili svoje smrdljiva pranja kao sto sada rade u srpskoj Bosni i Hercegovini. Na stotine hiljada muslimana bilo je tada preplavilo nasu otadzbinu. A prodjite danas kroz Srbiju nigde necete naci nijednog turcina (muslimana) necete naci cak ni njegova groba (mezara) niti jedan siljak (nisan)...To je najbolji dokaz i najbolje jemstvo da cemo uspeti u ovoj danasnjoj svetoj borbi i da cemo istrebiti sve turke iz ovih nasih srpskih zemalja. Niti jedan musliman medju nama nece ostati" i zakljucuje da muslimani treba likvidirati, raseliti ili prevesti na pravoslavlje.

Cetnicke pretnje i nakon pocinjenih maosvnih zlocina, sustinom su se uklapale u osnovna programska nacela pokreta zacrtana jos 1941. godine. Svetosavski cetnicki kongres odrzan u selu Ba pod Suvoborom 25. 1. 1944. pripremljen kao reakcija na drugo zasedanje AVNOJ-ai njegove odluke imao je zadatak da u skaldu sa postojecim vojnim i medjunarodnim okolnostima, stvori konacno i definitivno program za unutarnje uredjenje posleratne Jugoslavije. Kongresu je prisustvovalo 247 delegata. Jugoslavija je po njegovim odlukama trebala biti trojna federacija koja nije iskljucivala ideju "Velike Srbije". Po njegovim odlukama narodne manjine je trebalo likvidirati a prihvacen je i Milosevicev stav da muslimani "sami udaraju temelja na svom polozaju svojom saradnjom sa jugoslovenskom vojskom u otadzbini i borbom protiv zajednickog neprijatelja", tretirani i dalje kao sastavni deo srpskog etnickog korpusa. Mada se cetnici u praksi nikada nisu odrekli stavova o stvaranju Velike Srbije, progonom, asimilaciji i likvidiranje mmuslimana, one su nastojale da stvore i svoja uporista medju prosrpski opredeljenim muslimanima koji su verovali da je buducnost muslimana vezana za ostvarenje cetnickog jugoslovenskog programa. Jedan od takvih eksponiranih nosilaca srpske struje medju muslimanima bio je doktor Ismet Popovac iz mostara koji je delujuci u tom pravcu, izmedju ostalog, predlagao D. Mihajlovicu da osnuje muslimanske cetnicke odrede i da odabere istaknutijeg muslimana za svog savetnika za muslimansko pitanje. S druge strane, clan cetnickog nacionalnog komiteta i presednik kongresa u selu Ba, Mustafa Mulalic, predratni narodni poslanik iz Livna, nastojao je da uveri muslimane svojim pisanjem i delovanjem da je za njih jedini spas "dobrovoljni ulazak" u " srpsku federaciju" i da je muslimanim jedino mesto u ravnogorskom pokretu i muslimanskim odredima kao sastavnim delovanjima jugoslavenske vojske u otadzbini.
Generalni cetnicki programski dokumenti zadrzavajuci svoj radikalizam nisu se do kraja bitnije menjali. Cetnici su zadrzali svoja strateska opredeljenja sto se ocitavalo i u njihovom neposrednom ponasanju i pojedinacnim i grupnim akcijama etnickog ciscenja na prostoru Sandzaka i Bosne i Hercegovine sve do kraja rata.

To je to.

Jure Francetic sa cvijecem u fesovima, nisu oni ubili ni jednog Srbina, ma gde bi oni nesto tako...

Nitko ne osporava da je bilo velikih zločina i grozota koje su ustaše počinile. Međutim, u ovom filmu se govori da ti zločini nisu procesuirani i to se opravdava tobož nekim brastvom i jedinstvom. Bilo bi dobro da su procesuirani jer bi se onda točno znalo tko je stojao iza toga, tj konkretno imena odgovornih i imena postrojbi koje su to činile.
Jer, ako je i bio cilj smirivati tenzije onda se to moglo odnositi samo na zlu krv muslimana i Srba koji žive uz Drinu, tj zataškavati zločine jednih i drugih a ne zločine nekoih koji su došli sa strane. U tom smislu su znakoviti navodi iz ovoga filma da su sve zločine vršili naoružani civili sa fesovima, vjerojatno bliski srodnici onih koje su četnici prije toga pobili.
A glede Francetića, on se spominje par puta kada je s konjem dojahao i zapovjedio da se Srbi ne ubijaju. E sad, iz kojeg razloga to je manje bitno, bitno je da ga nisu doveli u izravnu vezu da je sam naredio da se ubija ( a ne kažem da nije vršio zločine, već mi nije jasno kako ne postoji neki zvanični dokaz da je npr crna legija pobila tisuće ljudi u Istočnoj Bosni 1952 godine, a svi listom spominju kao izvršitelje lokalne muslimanske milicije?).

Btw, vezano za temu a istine radi. Kada su četnici u proljeće 1942 poklali u Foči nekoliko tisuća nesrba, Draža Mihajlović je kada je saznao o tome zapovjedio da se izvrši istraga koja je rezultirala strijeljanjem 11 četničkih vođa. Čisto da se zna.

Gdje mogu nabaviti tu knjigu "Djecak s Drine"?

NDH-trećinu pobiti, trećinu protjerati i trećinu pokrstiti...
RS-četvrtinu pobiti, tri četvrtine protjerati...
U principu isto...

Strah... svega mi.

Kad čovjek pogleda slike iz Jasenovca, kad čuje ili pročita o sudbini djece, žena, staraca, civila... može samo da mu se probudi bijes i mržnja.

RSK je bila trula, to je bio problem, a ne neki strah koje su drage naše ustaše posijale i koji i dan danas štiti hrvatsku nejač i čuva hrvatske živote.

Inače, nema tog Srbina pri zdravoj pameti koji će i za 41. i za 95. reći jedno te isto - da vam nije bilo gospodara iza leđa, dobili biste po pičci da se sve praši.

Kakav crni strah, kakvo crno poštovanje... samo prezir.