Slažem se s jednim od uvodnih postova da treba razdvojiti naučno-činjeničku i vrednosno-političku stranu medalje. Pitanje da li je jezik koji se govori u Srbiji, Hrvatskoj, BiH i CG je pitanje lingvistike i ne zavisi od toga šta mi želimo i kako se osećamo. Pitanje kako taj jezik (ili jezike) treba nazivati i kako ih dalje deklarisati i razvijati je već pitanje za debatu gde politika ima upliv. Što se tiče prvog pitanja, sklon sam da mislim da je reč o jednom jeziku. Gramatika je 99.9% identična, a vokabular recimo 97-98% (ako zanemarimo fonetske razlike ekavice i ijekavice). Činjenica da neko od vas može naći reč ili formulisati čitavu rečenicu u kojoj ja neću razumeti ni slova ne znači da je reč o različitim jezicima. Jezik je živa stvar, menja se, postoje regionalne razlike. Nemački koji se govori u severnoj Nemačkoj i u Švajcarskoj ili Austriji je možda i više različit jedan od drugog nego srpski i hrvatski. Jezički prostor na prostoru bivše Jugoslavije se, osim toga, može posmatrati i kao kontinuitet od slovenačkog ka makedonskom/bugarskom. Tako bi se i hrvatski i srpski mogli smatrati krajnjim granicama tog prostora kontinuiteta, dok bi ono što se govori u Bosni i Crnoj Gori bilo negde između te dve krajnosti.

Kad je reč o tome kako će se nazivati jezik, ja sam tu zapravo prilično liberalan u smislu da nemam ništa protiv ni naziva bosanski i crnogorski (iako ih smatram čistim političkim inaćenjem), ali da se prethodno jasno odredi šta je čije, a ne da se otima. Najbolji primer je Njegošev Gorski Vijenac, gde crnogorski nacionalisti sada pokušavaju da proture priču kako je knjiga napisana na crnogorskom. Stvori jezik koji je različit od književnog srpskog, piši na njemu, pa od toga što napišeš proberi šta hoćeš da uđe u kulturnu baštinu. Doduše, iako sam liberalan po tom pitanju, preferirao bih verziju u kojoj bi se našao nekakav dogovor za jedan naziv. Pluralizam je bespotreban i unosi zabune i komplikacije. S druge strane, i standardizacija donosi probleme jer ako ne odlučiš da li ćeš preferirati ekavicu ili ijekavicu, ćirilicu ili latinicu, srbizme ili kroatizme (a realno, nećemo se dogovoriti), ostaje bućkuriš. Zamislite da se na nekoj internet stranici konstantno dopunjuje sadržaj na našem jeziku i da neko dopuni čas na ovom pismu, čas na onom, čas na ijekavici, čas na ekavici. U svakom slučaju, ako bi se dogovorili da je reč o jednom jeziku, naziv srpskohrvatski mi se čini najmanje problematičnim i najjednostavnijim rešenjem. Kako bi Bošnje i Crnogorci reagovali na to, drugo je pitanje. U Jugoslaviji im nije bio problem.

Ma na SZ prostor novoštokavske jekavice, onaj koji je nastao u Poneretlju, a kasnije migrirao prema sjeverozapadu...

Da.

Ovo je li-la dio.

Dubrovački, sjeverozapadni (neretvansko-krajiški) i istočnohercegovački su novoštokavski.

Istočnobosanski/srednjobosanski, nisu.
Istočnobosanski je baš Brzović odijelio u novi dijalekt, to je dijalekt Hrvata i muslimana (ima i neka šačica Srba na Ozrenu koja ga koristi, ali to je jako malo).
Taj govor ima tri enklave, migracije, u Kostajnici, oko Pečuha i Virovitice i to su sve Hrvati.
U BiH se taj govor čuva oko starih samostana.
Bar se čuvao do ovog rata.

U BiH je to stanje otprilike ovako (prikazana su samo naselja s hr. većinom 91.);


Poddijalekti u većim naseljima 2013. su drugačija priča;


Od ostala tri...
Iva Lukežić Dubrovački i Krajiški (tako ih naziva) imenuje posebnih hrvatskim dijalektima, a Istočnohercegovački nema previše hrvatskih govornika, niti veze s njima.

Po Liscu je Dubrovački pun svojih lokalizama, a "Krajiški" preko 90% (ima samo par drugačijih naglasaka i nastavaka) isti kao i ostali zapadnoštokavski. Kaže da je manje-više jednak novoštokavskoj ikavštini (štakavskog tipa), osim što ima jekavski refleks jata.

Što i ima smisla, taj "krajiško-neretvanski" je nastao u neretvanskom području (mislim da su Metković, Gabela, Neum i Ravno ulazili u Dubrovački dijalekt), pa je kasnije dobrim djelom preseljen na zapad.

Inače, osim lokalizama koji dominiraju Dubrovačkim, "krajiško-neretvanski" je jekavski, a Dubrovački je dobrim djelom ijekavski. Bar u samom gradu.
Dubrovački koristi diftong, koji se javlja u istočnobosanskom, po Lastovu i Zagorju, u neretvanskom je to samo je.
Vidović kaže da je neretvanski nekoć bio ikavski, ili poluikavski (s ovim zadnjim se i Brozović slaže), proučavao je toponimiju, stare natpise...


Da.
S time da je porijeklo istočnohercegovačkog istočnije.
Do 17. stoljeća imaš gro Hrvata po istočnoj Hercegovini (1699. je kraj Velikog oslobodilačkog rata s Turcima).
I sada, ako bi pogledao prostor između Neretve i Bileće i Gackog, te mora (nešto slično NDH župi Dubrava, ali s granicom na Neretvi)....
2/3 pučanstva su Hrvati.
Samo što smo mi sada taj naš dio istočne Hercegovine prekrstili u "Jugozapadnu", a muslimani oko Konjica imaju "srednju" ili "gornju" Hercegovinu (koliko dugo, to je druga priča).

Uglavnom...
Neretvanski je nekoć išao (po Vidoviću) istočnije, bio je ikavski (ili barem poluikavski), i njime se govorilo i u Trebinju, do kraja 17. stoljeća.
Nakon Velikog oslobodilačkog rata, Hrvati (katolici uopće), dobrim djelom napuštaju istočnu Hercegovinu (slično kao što je Eugen Savojski povukao Hrvate iz Sarajeva i djelova srednje Bosne u Slavoniju.
Tada u istočnoj (cca današnja RS) Hercegovini, počinje prevladavati ijekavski izgovor.
A stari domoroci se dobrim djelom povlače u Mletačku Dalmaciju, Dubrovnik, ili bliže Neretvi.

Zapadnobosanski, pounjski i središnjoslavonski govori su jekavski.
Istočnohercegovački su ijekavski (od kraja 17. stoljeća).
Ti je možda bilo i širenja ovih Vlaha iz istočne Hercegovine, ali su to govori srodni Neretvanskima.
Može biti samo da je isti razvitak, jer su ti govori mješavina ikavskih i jekavski, odnosno "jekavizirana" štokavska ikavica.

S druge strane Istočnohercegovački (i dalje Podrinjski i zapadnosrpski) su imali i nekog svog naseljavanja iz CG, moguće lokalnih, protjeranih muslimana.

Da, njih nitko ne petlja u priču.

Da, prirodna evolucija.
Iako je u Dubrovnik i došlo dosta Hrvata iz istočne Hercegovine, tolika količina izbjeglica je bila i uzrokom kuga u jednom razdoblju.

Da.
Dubrovnik je imao veze s Ravnom/Popovim.
A to je katoličko područje...
Oni koji su dolazili u Dubrovnik su bili katolici.
Bilo je i izbjeglica iz Trebinja, možda i Nevesinja, do 13. stoljeća su to isto katolička područja.
Foča nije.

Hrvatski i srpski nisu isti.
Nikad nisu bili.
U hrvatskom imaš zarez, pravac, ravninu, dušik...
U srpskom imaš zapetu, pravu, ravan, azot...
Imamo slične jezike, ali se razlike vide već u osnovnoj školi.

Što se tiče crnogorskog i bošnjačkog...
Nemam ništa protiv da naprave svoje jezike i svoje standarde.
Ako je u cg-u, đevojka, śekira i źenica, super.

Bošnjački je malo druga priča, što oni kradu druge govore, doslovce su proglasili sve zapadnoštokavske bosanskima.
Bosna do Beča.
Bilo bi lijepo da se fino podvuku razlike i da nitko nikome ne soli pamet.

Štokavski hrvatski i srpski su isti. Čakavski i kajkavski su već drugi svijet.

Nisu, nikad nisu bili, hrvatski štokavski i srpski štokavski imaju svoje posebnosti, ne samo zbog ijekavice/ekavice, nego i zbog različite gramatike, vokabulara, sintakse, jednostavno nisu isti i nikad nisu bili isti.

Sigurno. Da je tako ja bih sada koristio engleski u raspravi sa braćom mojim Hrvatima.

Evo opet paralela sa engleskim i njemačkim sa kojima su hrvatski i srpski neusporedivi, samo želim reći da nisu isti, ne da nisu slični.

Vuk Karadžić je, recimo, čakavštinu smatrao nedovoljno različitom od štokavštine da bi bila drugi jezik.
Kajkavštinu je smatrao prijelaznim oblikom. Dakle, Vuk je sva 3 ova narječja smatrao dijelom istog jezika.

Ja bih se fokusirao na štokavicu pošto sam njen govornik. Svako može zvati jezik kako hoće, ali nemoj da pravimo cirkus tvrdeći da su to kompletno različiti jezici jer to očito nije slučaj.

Istom tom logikom velikosrpski mitomani su "proizveli" Srbe (Čakavce) na otoku Pagu.

Ja čakavce iz ličnog iskustva dobro pohvatam što opet ne znači da to vrijedi za dobar dio Srba, a vjerovatno i Hrvata nečakavaca.

Velika većina Srba može razumjeti čakavicu od prije 500 godina. Nasuprot tome, torlački/šopski govori (Pirot, recimo) prosječnom su Srbinu potpuno nerazumljivi.
Važno je razumjeti da nijedan jezik nije nekakva prirodna kategorija. Postoje jezični kontinuumi na koje se političkom voljom (ili povijesnom slučajnošću) postave granice i to su granice jezika.

Znači Vuk bio u pravu.

Iz Beogradske ekavske perspektive, mogu da kažem da bolje razumem i torlačke i dalmatinske govore nego neke kajkavske (Međimurje).

Ja baš uživam u kajkavskom govoru i ekavici. Kako ste vi Beograđani i Zagrepčani slični u tome.

To nema veze sa srpskom ekavicom, i onim beogradskim rastegnutim e-om, to je kajkavski e, a imaš i poluekavske i one između i i e.

Mnogo ste zakomplicirali. Sve je to hrvatski. Od Austrije do Makedonije. Manje razlike nego u Njemaca.
Neka ga Srbi i Turci zovu kako im odgovara, ali u govornoj formi to su sve dijalekti hrvatskog.

Zagreb se lako razume ali ovi gore prema Sloveniji slabije.

To se zove dijalektalni kontinuum. Govornici susjednih dijalekata se bolje razumiju od govornika geografski međusobno udaljenih dijalekata. No sve je to dio hrvatskog jezika. Jedino hrvatski obuhvaća sve dijalekte. Srpski je zakržljali hrvatski, bez pola dijalekata.

Upoznat sam sa dotičnim konceptom, nego htedoh da impliciram da je Zagreb samo površinski kajkavski grad i da je tamošnji govor prošao kroz duboku štokavizaciju.



Pošto se dijalektološki kontinuum ne prekida ni u Makedoniji ni na srpsko-bugarskoj granici, što se zaustaviti u Makedoniji, onda je Hrvatski do Crnog Mora.

Zaustavljaš se tamo gdje govornici više ne razumiju standard. Hrvatski standard uzima elemente iz više dijalekata, ali je štokavština središnji.

Ali razlike u vokabularu imaš i unutar nemačkog, španskog, arapskog, itd. Hoćeš li reći da hrvatski u Varaždinu i Dubrovniku nije isti jezik jer ćeš naći neku reč koja se koristi u samo jednom gradu? Jezik nikada nije sasvim isti čak ni u okviru jedne regije. Pitanje je koji stupanj različitosti je dopustiv, a da se jezik još uvek smatra istim. Na to pitanje verovatno nema univerzalno prihvaćenog odgovora među lingvistima. Ali u prilog tvrdnji da su srpski i hrvatski isti jezik govori činjenica da te razlike svakako nisu dovoljne da u značajnijoj meri poremete komunikaciju, tj. Srbin koji nikada nije učio hrvatski kao strani jezik, nije se susretao sa literaturom i sadržajem na hrvatskom i Hrvat za kojeg važi isto to, verovatno kao odrasli ljudi koji se prvi put sreću i treba da pričaju jedan s drugim neće imati velikih problema u komunikaciji. Čak i ako nešto ne razumeju, brzo će moći da objasne jedan drugom o čemu se radi jer je baza vokabulara identična. Ako srpski i hrvatski nisu isti jezik, onda nisu ni jezici koji se govore u Nemačkoj, Austriji i Švajcarskoj. Dovoljno dobro poznajem nemački da to mogu da tvrdim. Čak bih se usudio da tvrdim da je nemački u Nemačkoj i Švajcarskoj mnogo više različit nego srpski i hrvatski.

Veće su razlike između njemačkog i italijanskog sa sjevera i juga nego svih SH standarda. Ako neko i ne zna značenje riječi krst/križ ili voz/vlak oni se broje na prste jedne ruke.

Kriva usporedba, HR i SR standardi nisu isti, a ni štokavska narječja međusobno, slična da, to nije sporno, ali isti nisu.

Gramatički su 90+% isti. To se gleda.