Nisu , mada ima ponekad , ali u ogromnoj količini primera misli se na Srbe.

Ne skreći temu sa jezika.

jezik se razvija, kao i sve drugo, očito da se bre nije kod hrvata uhvatilo, vidjeli ljudi da to nema veze s vezom, pa ne koriste....

Ove primere što sam dao to je za ove nazovi jezikoslovce što imaju paranoje , i svoj jezik "razvijaju" na osnovu inata nekim imaginarnim neprijateljima , znači Srbima i svojim domaćim izdajnicima.

Pošto su se oni bude u znoju po noći sa krikom na usnama :"Nisu isti jeziciiiii hrvatski i srpskiii.."

E ovo "BRE" što sam postavio je samo da im još više poremeti metabolizam da konačno se averte i odu kod psihijatra da im određenom terapijom opuštanja izbaci "bjesove" iz glave.

u ogromnoj količini primjera se misli na Hrvate, gotovo da i nema primjera kad se misli na Srbe jer naziv Slovinci dolazi samo od Hrvata i nikad od Srba.

ne podmeći i laži, offtopic je manji problem.

zašto ljudima uskraćuješ njihova sitna zadovoljstva, a bogami i pravo na mišljenje, a i pravo na to da utječu na razvoj uopće i pravac razvoja svog materinjeg jezika, to je ljudsko univerzalno pravo...

Pa ne držim ih za ruke niti sam im zalepio lepljivu traku preko usta.

Kad iznosiš stav onda trebaš biti spreman na kritiku , a ja kritikujem takve kao oni što su tako što im nalazim detalje i momente koji im ubijaju koncepciju jer jednostavno LAŽU.

Znači kad neko ima stav izgrađen na laži i optužbama prema drugima , onda se tu mora reagovati.

Nije nikakvo univerzalno pravo lagati,izmišljati i zaobilaziti istinu , a još pri tome optuživati nekoga za krađe,nametanja,....

To su takvi frikovi da prosto čovek ne veruje , jer prvo su Srbi zajedno sa Vukom pokrali hrvatske rečnike i jezik uopšte , a onda su taj isti pokradeni jezik Srbi napetali kroz Jugoslaviju.
E to ti je ta blesava logika.

Međutim sve je to jedna velika laž , i na takvo šta se mora reagovati istinom , tj.primerima.

ja osobno imam veliku zadršku prema povjesnim podacima i tumačenjima modernih povjesničara, ali ono što primjećujem je da je današnji srpski i hrvatski, daleko sličniji jeziku koji su koristili držić, kačić-miošić, bartol kašić, nego jeziku koji su koristili pisci i pjesnici u srbiji u to vrijeme, e sad da li to znači da moderni srbi danas govore uglavnom hrvatski ili se i srpski jezik razvio u istom ili sličnom pravcu,ili je to u globalu isti jezik, teško mi je reći, nisam jezikoslovac, nego raspravljam na temelju vlastitih razmišljanja....

Daj nemoj ti barem Osa se hvatati tih bezveznih priča.

Jezik koji su koristili Srbi u pisanom obliku u vreme koje pominješ je bio staroslovenski,ruskoslovenski,slavjanoserbski i on pre svega nije bio narodni , tako da je svaki mali đačić koji je otišao u manastir taj jezik učio kao strani , a pismenosti van crkve nije bilo.
I dan danas se u pravoslavnoj crkvi liturgija drži na staroslovenskom , jer to je nekad bio kanon , ali ipak to malo popušta danas pa imamo surogate narodnog i staroslovenskog kad pop peva.

Zato Vuk Karadžić i radi svoj posao i narodni jezik stavlja kao osnovu.

On je narodni čovek bio koji je KROZ NAROD zapisivao NARODNE PESME,POSLOVICE,PRIČE,ZAGONETKE,....jer upravo su to primeri jezika koji trebaju modernom narodu a ne staroslovenska bdenija,molebani,psaltiri,...i ostala sranja koje Ćirilo o Metodije sastavio.

Obrati se mrtvom Andriji i ostalim mrtvim BiH fratrima koji su Srbe nazivali slovinima u većini slučajeva.

rekoh nisam jezikoslovac, nego iznosim osobna razmišljanja, čudno mi je da bi neki narod pisao jezikom koji 99% tog naroda ne razumije, ali dozvoljavam da je to postojalo. ali kad spominješ vuka on, kao osnovu uze jezik kojim su pisali hrvatski pisci, ili bar veći dio njega, zato i napisah to što napisah, jer isti nisu pisali staroslavenski nego svojim svakodnevnim jezikom, koji s obzirom da su isti hrvati, cijenim da je bio hrvatski.ne znam možda griješim, možda su tada hrvatski pisci pisali srpskim a srpski staroslavenskim, samo to mi je malo nategnuta teorija....

to je velikoslovinstvo, odnosno velikohrvatstvo onog vremena, nema zabilježen slučaj da je neki Srbin sebe zvao Slovincem barem ja ne znam.

ja osobno imam veliku zadršku prema povjesnim podacima i tumačenjima modernih povjesničara, ali ono što primjećujem je da je današnji srpski i hrvatski, daleko sličniji jeziku koji su koristili držić, kačić-miošić, bartol kašić, nego jeziku koji su koristili pisci i pjesnici u srbiji u to vrijeme, e sad da li to znači da moderni srbi danas govore uglavnom hrvatski ili se i srpski jezik razvio u istom ili sličnom pravcu,ili je to u globalu isti jezik, teško mi je reći, nisam jezikoslovac, nego raspravljam na temelju vlastitih razmišljanja....

Aj zatvori prozor Dudu , vidiš da te ošajatila promaja



Pa ako su bili Velikohrvati zašto su sebe zvali Slovini tj.Velikoslovinima?!
Čemu to zezanje sa nekim Slovinima i čudima ako su već Hrvati i to još svesni Velikohrvati.

Samo za tebe:


Viteški se oni podnesoše,
sto hiljada glava odsikoše,
osvetiše Nemanića tilo,
koje skoro biše izgorilo.

Rad čudesa kaluđera Save
slovinskega sve države slave,
a najveće hercega Stipana,
svetog Save banovina zvana.

Aj zatvori prozor Dudu , vidiš da te ošajatila promaja



Pa ako su bili Velikohrvati zašto su sebe zvali Slovini tj.Velikoslovinima?!
Čemu to zezanje sa nekim Slovinima i čudima ako su već Hrvati i to još svesni Velikohrvati.

Samo za tebe:


Viteški se oni podnesoše,
sto hiljada glava odsikoše,
osvetiše Nemanića tilo,
koje skoro biše izgorilo.

Rad čudesa kaluđera Save
slovinskega sve države slave,
a najveće hercega Stipana,
svetog Save banovina zvana.

4. ČETIRI SVETA IMENJAKA

Malo vrime postajalo biše,
za biskupa Savu učiniše;
posveti ga grčki patrijarka
viruj, pobre, ovo nije čarka

po naredbi Pape velikoga,
svega svita oca duhovnoga,
komu Grci podložni bijahu,
za glavara tada poznavahu.

Svoju oblast Savi pokloniše
i državu srpsku podložiše,
da obraća i kara grišnike,
focijane i sve nevirnike.

Zanimljivo da si zaboravio navesti stihove iste pjesme (Četiri sveta imenjaka) u kojoj je sv. Sava proglašen katolikom, borcem protiv Focijeve šizme (čitaj: pravoslavlja):



Slovinske zemlje za Andriju Kačića Miošića su i Prusija, Rusija, Bulgarija, Ungarija i Tatarija.

A kod ostalih autora slovinsko ime je sinonim za hrvatsko.

Koliko se Srbi prepoznaju u Kačićevom slovinstvu najbolje dokazuje činjeica da u većini svojih izdanja mijenjau originalni naslov "Razgovor ugodni naroda slovinskoga" u => "srpske pesme" i sl.

To su fra Kačićeva reflektovanja i želje jer on je bio katolička jugoslovenčina a ne stvarnost i istorijski fakti , jer upravo Sava utvrđuje pravoslavlje kod Srba jer mu je ćaća Nemanja bio neki katolik polupravoslavac ili tako nešto slično kao i stric mu Miroslav.

Aj sad da stavimo celi deo gde priča o Savi(slovinskom) , a ne samo što bi ti hteo.

Četvrti je ruža izabrana
od kolina Nemanić Stipana,
slovinskoga kralja i cesara,
od istočnih strana gospodara,

po imenu kaluđere Sava,
kruna, dika, poštenje i slava
slovinskoga puka i naroda,
pustinjaka kriposni vojvoda,

koji poče ljubit Gospodina
mlado dite od malo godina,
pokazuje pokorno zlamenje,
tlači biser i drago kamenje.

Svlači Savo sa zlatom haljine,
kaluđerske oblači mantije
i ostavlja starca, babu svoga,
rad ljubavi Boga velikoga.

Tere biži u luge zelene,
neka njemu bilo lišce vene
travu jiduć, hladnu vodu pijuć,
teškim bičem svoje tilo bijuć.

Zemlja Savi prostirač bijaše,
a vedrim se nebom pokrivaše,
Boga moli, nigda ne pristaje,
svomu tilu pokoja ne daje.

Vesele se dubrave jordanske
i ostale pustinje izvanjske
gledajući Ivu Krstitelja,
kako hvali svoga Stvoritelja.

Raduje se još i Gora sveta
kazat pravo niko mi ne smeta
gledajući Savu pokornika,
Nemanića Božjeg svećenika,

kako plače i suze proliva,
na pokoru grišnike doziva;
u pustinji kano sunce sjaje,
dobar izgled pokornikom daje.

Malo vrime postajalo biše,
za biskupa Savu učiniše;
posveti ga grčki patrijarka
viruj, pobre, ovo nije čarka

po naredbi Pape velikoga,
svega svita oca duhovnoga,
komu Grci podložni bijahu,
za glavara tada poznavahu.

Svoju oblast Savi pokloniše
i državu srpsku podložiše,
da obraća i kara grišnike,
focijane i sve nevirnike.

Savo drugi Ilija bijaše,
ljubav Božja u njemu goraše;
na pokoru svakoga dozivlje,
zle proklinje, dobre blagosivlje.

Zakon brani, puku propovida,
viru svetu Savo ispovida.
Kada svaka ispunio biše,
starešine koja narediše,

skide s glave mitru od bisera,
ah moj Bože, čudna kaluđera,
svuče sebe vladičke haljine
pak pobiže gori u planine.

On ostavi svoje bile dvore
po pustinjam ter čini pokore,
suze roni, plače brez pristanka
od večera ter do bila danka.

Kada li se naplakao biše,
nabesa se njemu otvoriše:
Bog mu daje krunu od blaženstva
i pristolje svojega kraljevstva.

Mileševo manastir se zvaše,
gdi svetoga Savu ukopaše.
Poče činit velika čudesa,
kad mu duša pođe na nebesa.

Savino se ne raspada tilo,
nego posta puno godin' cilo
i stalo bi do sudnjega danka,
svega svita zbora i sastanka,

ali Božji nevirnici Turci
smamiše se gore nego vuci,
svetogrđe teško učiniše,
sveto tilo na vatru baciše.

Brzo se je Savo osvetio
i desnicu svoju posvetio,
jer podiže ter do malo dana
Karavlaha i Karabogdana,

da udare slobodno na Turke
i junačke okrvave ruke
pod barjakom Save pokornika,
Nemanića Božjeg svećenika.

Viteški se oni podnesoše,
sto hiljada glava odsikoše,
osvetiše Nemanića tilo,
koje skoro biše izgorilo.

Rad čudesa kaluđera Save
slovinskega sve države slave,
a najveće hercega Stipana,
svetog Save banovina zvana.

Znači fra Andrija je bio katoličko-jugoslovenska budaletina i nije zapravo znao da slovinski znači isključivo hrvatski , a dok svi ostali su to znali i uvek je slovinski označavao hrvatski?!
Daj Glazbeniče ne kaki kvake.

Daj nemojmo o više istoriji i reči slovinski , ovde je poenta o jeziku .

2. POSKOČNICA

SLIDI POSKOČNICA, KOJA SE MOŽE U KOLU PIVATI

A kraljuje sva hrabrenost
u narodu slovinskomu,
snaga, jakost i srčanost
u vojniku hrvatskomu.

Jel nazivlje iliriski takođe sinonim samo za hrvatski??!!

ovisi o izvoru, ali u najvećem broju slučajeva jest, baš kao i slovinski.

Nema tu ovisi ili ne ovisi , jel ilirski sinonim samo za hrvatski li ne?!

Znači kao po pitanju slovinskog neko je ispao budala ili zaverenik tipa fra Kačić i na pogrešan način stavio da neke druge narodi naziva slovinskima , trebao je po pravdi boga samo Hrvate smatrati slovinima tj.da govore slovinskim jezikom.

Nema tu sad selektivno ovako ili onako , daj budi dosledan.

Akademija ilirskoga jezika, ili Ilirska akademija (Academia linguae Illyricae) je bila akademija hrvatskog jezika koja se nalazila u Rimu.

Utemeljena je prosinca 1599. godine. Osnovana je prema osobnoj preporuci pape Klementa VIII. neka se započne studij ilirskog jezika. Djelovala je pri isusovačkom Rimskom kolegiju sve do 1604. godine.

Glavni cilj ove ustanove bilo je učenje hrvatskog jezika. Učitelji na toj akademiji su bili Aleksandar Komulović i Bartol Kašić. Kašić je na ovoj akademiji poučavao još kao rimski student, a za ovu je ustanovu napisao svoje djelo Institutiones linguae lllyricae.

Papa Urban VIII. je poslije model ove akademije obvezao za ina sveučilišta dekretom od 16. listopada 1623. kojim je obvezu učenja ilirskog jezika unio u nastavni program za cijelu Europu, poimence navevši ova sveučilišta: Bolognu, Padovu, Beč, Ingolstadt, Köln, Louvaine, Pariz, Toulouse, Valenciju, Salamancu i Alcalu de Henares kod Madrida.

Papinski hrvatski zavod Svetog Jeronima (tal. Pontificio Collegio Croato Di San Girolamo a Roma, lat. Pontificium Collegium Croaticum Sancti Hieronymi) ili skraćeno Zavod Sv. Jeronima ustanovljen je Apostolskim pismom Slavorum gentem 1. kolovoza 1901. U ovom pismu Leona XIII. bio je nazvan Collegium Hieronymianum pro Croatica Gente (Svetojeronimski zavod za hrvatski narod), no zbog diplomatskih intervencija protiv osnivanja Zavoda i poglavito protiv njegova naziva; 7. ožujka 1902. promijenjeno mu je ime u Collegium Hieronymianum Illyricorum (Ilirski Zavod Sv. Jeronima).

Odredbom pape Pavla VI. od 22. srpnja 1971. Zavod nosi ime Pontificium Collegium Chroaticum Sancti Hieronymi (Papinski hrvatski zavod svetog Jeronima), što je priznala i talijanska država dekretom Predsjednika Republike 11. listopada 1982. Glavna zasluga za to pripada tadašnjem rektoru Zavoda Đuri Kokši.

Korijeni Zavoda Sv. Jeronima, međutim, sežu u daleku prošlost. Apostolskim pismom Piis fidelium votis od 21. travnja 1453. papa Nikola V. dao je udruzi Slavena u Rimu ruševnu crkvu sv. Marine, djevice i mučenice, i zemljište uz nju pokraj mauzoleja rimskog cara Augusta, s lijeve strane Tibera, gdje su oni izgradili gostinjac i bolnicu. Ta Bratovština, Venerabilis societas confallonorum sclavorum Burghi S. Petri, nakon što je crkvu temeljito obnovila, posvetila ju je sv. Jeronimu, "najvećem Naučitelju u izlaganju Svetog Pisma".

Članovi udruge upravljali su bolnicom i gostinjcem. Od 1544. udruga se naziva Zbor (Congregatio), a papa Pavao III. potvrdio joj je pravila i odredio da ima kardinala pokrovitelja. Pio V. uzdigao je crkvu sv. Jeronima na kardinalski naslov 8. veljače 1566. Trećim kardinalom naslovnikom postao je 20. studenog 1570. Felice Peretti iz Montalta, potomak hrvatskih doseljenika na Apeninskom poluotoku, i to je ostao do 24. travnja 1585. kad je izabran za papu i uzeo ime Siksto V. (1585-1590). On je na temeljima prethodne dao sagraditi novu, današnju, crkvu koja je dovršena 1589. godine. Bulom Sapientiam Sanctorum od 1. kolovoza 1589. pri crkvi je osnovao i Kaptol koji se sastojao od nadpopa (prepozita), šest kanonika i četiri klerika nadarbenika. Prvim "nadsvećenikom" imenovao je Aleksandra Komulovića Splićanina (1548-1608). Od uspostave Kaptola do njegova ukinuća 1901. godine, u njemu je djelovalo preko 120 hrvatskih svećenika. Prerana smrt Siksta V. 27. kolovoza 1590., spriječila je, papu da ostvari i druge zamisli što ih je imao s novopodignutom crkvom i svetojeronimskim ustanovama.

Nakon Tridentskog Sabora mnogi nacionalni centri, odnosno hospiciji u Rimu pretvoreni su u odgojne zavode za izobrazbu klera. Tako se kratko nakon uspostave Kaptola, za pape Klementa VIII. pokušava u sklopu svetojeronimskih ustanova otvoriti zavod za izobrazbu hrvatskog klera. Klement VIII. je 1598. dopustio da se Gostinjac pretvori u crkveni zavod, no to se onda nije ostvarilo. Dva stoljeća kasnije, 27. veljače 1790. Pio VI. osniva odgojni zavod za svećeničke kandidate iz onih krajeva koji su dotada imali pravo na svetojeronimske ustanove. Zavod je radio samo nekoliko godina, od 1793. do 1798., kad je prestao zbog francuske okupacije Rima. Ponovno, i opet kratkotrajno, bio je otvoren od 1863. do 1871. za pape Pija IX. te za pape Lava XIII. od 1884. do 1901. kada se preuređuje Zavod i mijenja mu se ime, umjesto dotadašnjeg Collegium Chroaticum ad S. Hieronymium novo ime glasi Collegium Hieronymium pro chroatia gente.

Izrazu "pro chroatia gente" u nazivu oštro su se usprotivili Talijani, Austrijanci, Mađari, pa čak i Crnogorci, budući da Hrvati nisu imali svoje države, izraz "chroaticum" u starom nazivu tumačili su kao geografski pojam, pa kao što su svojatali hrvatski teritorij, svojatali su i "Collegium Chroaticum". Nakon dokidanja Kaptola i Gostinjca 1901. godine Zavod nije mogao profunkcionirati zbog političkih intriga. Od 1907. neki hrvatski svećenici na studijima u Rimu dobivali su stipendije iz zavodskih dobara, a istom 1911. uselili su u Zavod prvi svećenici studenti, ali je Zavod 1915. prestao funkcionirati zbog ratnih prilika. Ponovno je proradio 1924., nakon što je, prigodom ugovora o gradu Rijeci i okolici (27. siječnja 1924.) između Italije i Kraljevine SHS, priznat crkveni karakter svetojeronimske Ustanove, u smislu brevea Slavorum gentem. Od tada Zavod radi neprekidno. Te iste godine u Zavod dolaze za vodstvo domaćinstva Sestre milosrdnice sv. Vinka paulskoga.

Tridesetih godina uprava grada Rima pristupila je preuređenju cjelovitog prostora oko mauzoleja cara Augusta, u vidu svečanosti 2000. godišnjice njegova rođenja. Svih šest zgrada u blizini mauzoleja bilo je porušeno. Na novoj lokaciji, s istočne strane crkve sv. Jeronima, sagrađena je za rektora Jurja Mađerca nova zgrada Zavoda, u razdoblju od 28. svibnja 1938., kad je postavljen kamen temeljac, do 10. prosinca 1939., kad je blagoslovljena zavodska kapelica na IV. katu. Svećenici studenti preselili su u novu zgradu početkom akademske godine 1939./40. Novo sjedište nalazi se u Via Tomacelli br. 132, odnosno na Piazza Augusto Imperatore br. 4, dok je prijašnje bilo u Via di Ripetta br. 108.