Dapače, uopće se ne zna kako je izgledao govor Srbijanaca tamo negdje 1650. Nema dokumenata.

Zato je Karadžiću trebao materijal, a taj materijal je nastao na području današnje Hrvatske i napisali su ga katolici sva tri narječja. Posebno je komičan slučaj sa Croatom Andrijom Jambrešićem budući da se njegov rječnik iz 1742. temelji na kajkavskom dijalektu. To nije spriječilo Vuka da uredno uzme taj rječnik, prepiše iz njega ono što smatra potrebnim, još jasno prizna "da prepisivao sam", i fino sav taj materijal objavi kao Prvi Srpski Rječnik.

Kaj-Brekavci.
Taj copavi austrijski agent je kroatizirao Srbe.

A šta se tiče Karadžićevog obilatog korištenja Stulićevog rječnika - tek ovo je BRUTALA:



I jel Stulijev rječnik ipak bio temelj za Karadžića? Dabome da je bio.

Ako je čovjek pisao srpskim, zašto mu je dubrovčanin Mavro Vetranović napisao ovakvo pisamce?



Zašto je njegov hvarski sugrađanin i suvremenjak Hanibal Lucić ovako opisao svoj jezik, onaj na koji prevodi sa latinskog?



Hektorović je opisivao pjevanje Nikole i Paskoje, a NE SVOJ JEZIK. Hektorovićev jezik je hrvatski, što je potvrdio i njegov suvremenjak Lucić, i što je potvrdio njegov dubrovački sunarodnjak Vetranović, u svome pismu.

Kao što si bio glup ranije tako i danas Bonislave jer prvo i osnovno ne razumeš šta je jezik a šta leksik , a drugo ne znaš kako nastaju rečnici.

Joakim Stuli je kao i svaki leksikograf svoj rečnik radio na osnovu starijih i onga što je čuo u narodu ili kojim slučajem izmislio neku novu reč.
Pa je tako taj isti Stuli se služio starijim rečnikom od srpskog pisca Zaharija Orfelina koji je napisao latinsko-ruskoslovenski-nemački rečnik.
I taj rečnik kao i svi mnoge druge je krostio i Vuk , i Vukov rečnik kao i Stulijev su ušli svi oni tzv.rusizmi koji postoje masovno i usrpskom i hrvatskom jezik , da ih sad ne nabrajam ima ih vagon a danas se misli naročito od vas pametnih Hrvata(tebe npr.) da su to iskonske hrvastske reči.

I drugo , Stuli nije napisao hrvatski rečnik već latinsko-talijansko-ilirski.
Jedino ako ne misliš da je pojam ilirski isključivo sinonim za hrvatski bez obzira što smo već odavno baš ja ti apsolvirali da to nije istina.



Probaj mućnuti glavom i jednom konačno shvati da leskik nema veze sa jezikom , i da nijedan hrvatski leskikograf nije seo za sto' i uzeo olovku pa počeo redom da zapisuje reči bez ijednog predhodnog rečnika.
To bi bilo isto kao u seriji Crna Guja kad Boldrick spali Johnsonov rečnik pa ga on mora napisati ispočetka počinjući kao laik od slova A!

Leksik nema veze s jezikom???
Zanimljivo i točno, no samo ako jezik promatraš kao zbir gramatičkih pravila, upravo kao gramatiku.
Takav pogled na jezik postaje dominantan tek od strukturalizma, tj. od 1916.
Stullija takav pogled na jezik nije obvezivao, dapače on ga nije mogao ni imati.

Za starije jezikoslovce jezik jest u velikoj mjeri leksik, pogotovo ako su leksikografi.
A ilirski jest, u velikoj mjeri, sinonim za hrvatski.
Pa tako u Stullijevom rječniku piše: In his work "Lexicon latino–italico–illyricum", printed in 1801 in Buda, gives this explanation of the term "illyrice": "Slovinski, harvatski, hrovatski, horvatski.

Takva definicija pojma ilirski nije ograničena samo na njegov rječnik.
Nju nalazimo i kod drugih hrv. leksikografa, Belostenca primjerice.
Posuđivanje iz drugih jezika ne govori protiv toga.

P.S. Tvoje mogućnosti da začataš temu su bezgranične.

Ovakvi kao Jovica samo su prepisivači srpskih jezikoslova-političara
koji diplaju svoje jedno te isto, i to skačući sami sebi u usta. N.pr., srpski
dijalektolog Dragoljub Petrović, u interviewu prošle godine, izvaljuje ovakove imbecilije:
http://www.novosti.rs/vesti/kultura.71. ... ske-livade

Profesor je, inter alia, rekao:

Bojim se da jesmo po cenu da izgubimo identitet u celini. Olako smo smetnuli s uma da su srpska kultura i duhovnost utemeljeni na ćirilici! Od Miroslavljevog jevanđelja do 1945. godine sve što je napisano na srpskom jeziku napisano je ćirilicom. Pristajući da se toga odreknemo dovedeni smo do toga da pristanemo na gubitak identiteta. Srljamo u procep da biramo između Evropske unije i sopstvenog identiteta.

a i ovo:

Oni su samo politička činjenica. Ne postoji na prostorima štokavštine nijedan drugi jezik osim srpskog, to je lingvistička činjenica, pri čemu je i “bošnjački” nova izmišljotina budući da je “Bošnjak” staro ime za Srbe; toga su svesni i neki “Bošnjaci”, pa sada hoće “bosanski jezik”. Sve su to “jezici” koje je utemeljio Vuk. I svi su oni nikli na srpskoj livadi. Kada su tu livadu podelili sa svojim komadićem mogli su da rade šta su hteli, ali im jezik uvek zapire u grlu: mogu oni promeniti i ime i naciju i veru, ali ne mogu jezik. On ostaje vlasništvo onoga ko ga je utemeljio, to jest Srba. A o “hrvatskom”, “bošnjačkom” i “crnogorskom” jeziku moći će se govoriti tek kad se progovori “austrijskim” ili “američkim” ili sličnim “jezicima”.

Dakle, taj "veleum" istodobno niječe opstojnost hrvatskoga jezika-
štokavski, sve je to srpski-te tvrdi da na na srpskom jeziku ništa nije
napisano na latinicido 1945.

Budući da je na hrvatskoj štokavštini napisana cijela književnost
u 16, 17, 18,..stoljeću (Šiško Menčetić, Petar Kanavelić, Marin Držić,
Andrija Kačić Miošić, Ivan Gundulić, Matija Divković,..)- ostaje da
se zaključi kako je jezikoslov Petrović eleganmtno upao u protuslovlje.

Ako je na latinici, i to u 16, 17,..- nije srpski.
No sve štokavski je srpski.

Pa što je onda ? Ije i nije ?

Inače, takvi likovi nisu opskurni marginalci.
Petrović je suautor učbenika "Fonologija srpskoga jezika",
http://www.leo.rs/85775fd2-51f4-453b-9a ... EZIKA.aspx
jedne od glavih novijih ovećih knjiga srpskoga jezikoslovlja (Klajnova Tvorba reči, Piperova Sintaksa
i Leksikologija Dragićevićeve).

U tom je "kapitalnom delu" Petrović ustvrdio da hrvatski ni ne postoji,
nego je "zapravo" srpski- što mu je omogućilo da u većem dijelu bibliografije
koristi hrvatsku lingvističku literature (kad je sve to, eto, srpski).

Nazdravlje.

Inače, hrvatskim jezikoslovima su glavni obrisi jasni, i oko hrvatskoga, i oko srpskoga.
Nejasnoće su povezane s nerazvijenošću jezikoslovne standardologije.

Evo, u hrvatskom stručnom časopisu filologija objelodanjeni su dobri tekstovi
o hrvatskoj jezičnoj putanji, te o početcima kodifikacije srpskoga:

http://hrcak.srce.hr/index.php?show=cla ... zik=116824

Nova periodizacija povijesti hrvatskoga književnoga jezika

http://hrcak.srce.hr/index.php?show=cla ... zik=116826

Sava Mrkalj u starom i novom ruhu

Nu, da ne ostane samo na poveznicama, evo o razvojnom putu hrvatskoga.

Hrvatski jezik- oris standardizacije

Hrvatski je jezik, kao i narod komu je to nacionalni općeporabni jezik, atipičan u svojoj povijesti, tijeku kristalizacije i kulturnim krugovima kojima pripada. Na nevelikom se zemljopisnom području naselio i opstao narod koji je stoljećima u službenoj porabi koristio tri jezika: latinski, crkvenoslavenski i svoj, hrvatski; pisao je trima pismima, glagoljicom, zapadnom ili hrvatskom ćirilicom (poznatom i kao bosančica) i latinicom. Pripadao je i pripada trima civilizacijskim krugovima: mediteranskom, srednjoeuropskom i balkansko-orijentalnom. Iako dionik zapadne, katoličko-kršćanske civilizacije, uporno je čuvao i razvijao i istočnokršćansku, ćirilo-metodsku baštinu. U kontinuumu je južnoslavenskih dijalekata govorio i govori, pisao i piše, trima narječjima koja je tijekom povijesti stilizirao i kao književne jezike: čakavskom, štokavskom i kajkavskom i rabio ih kao hrvatski čakavski, hrvatski štokavski i hrvatski kajkavski književni jezik. Vremenom, razvio je i usavršio općeporabni nacionalni jezik, kojeg lingvistika zove standardnim jezikom.

Nukleus toga općenacionalnoga jezika u pismenosti je i književnosti krajnjega juga hrvatskoga etničkoga prostora, u Dubrovniku 15. stoljeća i njegovom štokavsko-ijekavskom pisanom "jeziku". Korijeni mu sežu u 12. i 13. stoljeće i diplomatske, trgovinske i pravne povelje dubrovačke slavenske (ponekad zvane i "srpskom") kancelarije s bosanskim i humskim velmožama, praktički isključivo na bosančici ili hrvatskoj ćirilici. Sa srpskim je dvorom diplomatsko-trgovačko dopisivanje teklo pretežito na crkvenoslavenskome jeziku ili mješavini crkvenoslavenskoga i južnoslavenskoga vernakulara srpske suvrsti, vođene preko dijaka i gramatika školovanih na srpskim dvorovima. To ne bijaše jezik iz kojeg će se razviti kasnija raskošna dubrovačka umjetnička književnost. U 14. i 15. stoljeću pridružuju mu se latinični molitvenici, brevijari i lekcionari, na hibridnom dubrovačkom "jeziku", u temelju štokavsko-ijekavskom, no uz niz (južno)čakavskih sastavnica, napose u leksiku i morfologiji (čest ikavski refleks jata i drugi rječotvorbeni oblici), dijelom i sintaksi i semantici, ušlih iz glagoljičnih i latiničnih srednjo- i sjevernodalmatinskih predložaka. Krajem 15. stoljeća razvija se u jako književno središte, koje će u 16. stoljeću obuhvatiti i susjedne južnohrvatske gradove i otoke (Hvar, Korčula, Kotor), a slabljenjem istih u početku 17. stoljeća, proširiti utjecaj na zaleđe u Bosni i Hercegovini, tada pod Osmanlijama.

Konkurentske su kandidate za općehrvatski jezik pomela historijska zbivanja: čakavsko-crkvenoslavenski amalgam hrvatskoga sjeverozapada nestao je u Osmanskoj invaziji; čakavska je renesansna bujna literatura usahnula pod ravnodušnom mletačkom dominacijom; zamisao sjevernohrvatskih protestanata o općem jeziku čakavsko-kajkavske stilizacije, locirana u 16. stoljeće, propala je zbog marginalnosti i nestanka protestantizma u hrvatskim zemljama; sličnu je sudbinu doživio i hibridni, čakavsko-kajkavsko-štokavski "jezik" Ozaljskoga kruga u 17. stoljeću sa smaknućem velikaških porodica Zrinskih i Frankopana 1671.

Za to je vrijeme obogaćeni "dubrovački jezik", u međuvremenu postavši i regionalno "bosanskim" uz jači udjel- ponjekad dominatan- ikavice, proširio svoj djelokrug u dubinu zaleđa, te uz nješto izmijenjen sulik silom planera protureformacije u razdoblju baroknoga slavizma postao dominantnim hrvatskim jezikom, s najviše izvornih govornika, zemljopisno najprošireniji i u posjedu najrespektabilnijega korpusa pisane riječi: vjerskih tekstova (Ivan Bandulavić: "Pištole i evanđelja", 1613., Bartol Kašić: "Ritual rimski", 1640., neobjavljeni do kraja 20. st. kompletan prijevod "Biblije", 1620.-1640., Matija Divković: "Nauk krstjanski", 1611., "Besjede", 1616.), filoloških radova (Bartol Kašić: "Institucije ilirskog jezika", 1604., Jakov Mikalja: "Blago jezika slovinskoga", 1649.) i umjetničkih (Ivan Gundulić. "Suze sina razmetnoga", 1622., Ivan Gundulić: "Dubravka", 1628., "Osman", prvotisak 1826.). Uz brojne druge auktore u Bosni i Hercegovini (Stjepan Matijević, Pavao Posilović, Pavle Papić, Ivan Ančić), Splitu (Jerolim Kavanjin), Dubrovniku (Ivan Bunić Vučić, Junije Palmotić), Korčuli (Petar Kanavelić)- taj je jezični tip zauzeo već u prvoj polovici 17. stoljeća najveći prostor hrvatskoga jezika, i na njem je postojala najopsežnija i najvrjednija produkcija, od literarne i liturgijske do kodifikacijske filološke i etnomedicinske (tzv. ljekaruše). Dalje, u 17. i 18. stoljeću, ovaj se tip hrvatskoga jezika širi i na područja oslobođena od Turaka (Slavonija, južna Ugarska, Lika, kopnena Dalmacija, dijelovi vojne granice), sada uz dominantnu ikavštinu, osvaja- ne u zrelom obliku, ali u začetcima- i druga polja (praktično poljodjelsko, pravno, historiografsko, botaničko, vojničko), ali i uz poimanje da štokavsko-ijekavski izraz, zbog dugoopstojeće i prestižne dubrovačke književnojezične baštine, predstavlja visoki i uzorni stil toga jezika.

Jedini konkurent je tomu jezičnom tipu ostao hrvatski književni jezik kajkavske stilizacije na hrvatskom sjeverozapadu. Razvijan od 16. stoljeća nadalje, nije polučio sumjerljive vrijednosti na književnoumjetničkom planu, no, nadoknadio je to bogatom produkcijom na životno važnim poljima- pravnom, vjersko-poučnom, leksikografskom, historiografskom, praktično životnim (ljekarnički, poljodjelski, kulinarski). Glavna su imena protagonista toga jezičnoga tipa Antun Vramec, Ivan Pergošić, Juraj Habdelić, Andrija Jambrešić, Tituš Brezovački. Tijekom je kraja 18. i početka 19. stoljeća posebno otvoren za štokavski književni jezik kojim piše većina Hrvata (Slavonci, Ličani, Dalmatinci, Bošnjaci, Hercegovci, Dubrovčani, Srijemci, Bačvani). I tu je Hrvatski narodni preporod predvođen Ljudevitom Gajem, u razdoblju od 1833. do 1848., izvršio konačnu jezičnu unifikaciju, protegnuvši najrašireniji hrvatski jezični tip- uz bitnu slovopisnu reformu- i na krajnji hrvatski sjeverozapad "tri kajkavske županije". (Z.Vince 2002.)

Dobro, ako leksik nema veze s jezikom onda nam prevedi što ovo piše s engleskog jezika, s tim da je i današnji engleski utemeljen na ovom, ovo mu je osnovica i zato je germanski jezik. Ovo je iz Beowulfa, kamena temeljca engleskog jezika i najkasnije je iz 11. stoljeća, stoljeće prije Baščanske ploče.

370
Hroðgar maþelode, helm Scyldinga:
"Ic hine cuðe cnihtwesende.
Wæs his ealdfæder Ecgþeo haten,
ðæm to ham forgeaf Hreþel Geata
375
angan dohtor; is his eafora nu
heard her cumen, sohte holdne wine.
ðonne sægdon þæt sæliþende,
þa ðe gifsceattas Geata fyredon
þyder to þance, þæt he XXXtiges
380
manna mægencræft on his mundgripe
heaþorof hæbbe. Hine halig god
for arstafum us onsende,
to Westdenum, þæs ic wen hæbbe,
wið Grendles gryre. Ic þæm godan sceal
385
for his modþræce madmas beodan.
Beo ðu on ofeste, hat in gan
seon sibbegedriht samod ætgædere;
gesaga him eac wordum þæt hie sint wilcuman
Deniga leodum."

Koji su hrvatskom najsličniji (slavenski) jezici? Čuo sam da su najsličniji srpski, makedonski, bugarski, ukrajinski, slovački i češki. Najmanje su slični ruski i poljski. Je li to istina?

najsličniji su južnoslavenski jezici, to je valjda logično. od ostalih ima neke sličnosti s ukrajinskim, naime ukrajinski jedini uz hrvatski ima ikavski govor i to kao jezični standard.

Ja Poljake ne razumijem apsolutno ništa, a ruski bar u pisanom obliku mogu razumjet do 50%.

Mlijeko se na poljskom kaze mleko A laku noc .. dobra noc Ima slicnosti dosta sam treba polakse pricat

Iskreno od svih jezika izuzevši južnoslavenske najlakše mi je razumjeti slovački. Bar kada sam bio u Bratislavi svi mene razumiju što ja govorim, ja razumijem što oni govore. U Pragu mi se to nije ponovili , a niti sa Poljacima .
Inače mislim da su veliki broj današnjih kvartova u Bratislavi i osnovali Hrvati (4 ili 6 od njih 10 ili 7 zaboravio sam) tako da je lako moguće da smo na jezik slovačke prijestolnice imali veliki utjecaj i ostavili jak pečat .

meni je u slovačkom smiješno što im je pravo desno, najbolji najlepši i ima dosta tih sitnih zavrzlamica koje su slične našem jeziku, ali imaju neko drugo značenje. jezik je lako za razumjeti, a i sam se solidno sporazumjevam na slovačkom.

Poruke se nisu čule s druge strane

Miting održan na Rivi bio je tako namijenjen isključivo sudionicima Pridea. Poruke njihovog skupa nisu se daleko čule. Možda i bolje. Tako nitko van ograde nije čuo europarlamentarku Marije Cornelissen, poznatu po tome što se zalagala da hrvatski jezik ne bude priznat kao jezik EU, već bi se po njoj svi narodi s prostora bivše Jugoslavije trebali služiti srpsko-hrvatskim.

http://www.index.hr/vijesti/clanak/operacija-uspjela-pacijent-umro-split-i-gay-pride-se-ne-vole-parada-prosla-sablasno-praznim-gradom--/619717.aspx

Prokleta gadura.

Kad su ovi iz nase skole-generacija 86. isli na maturalac u Cesku pricali mi kad se vratili.. doziva profesorica cure iz razreda na sred grada i vice : cure, cure a pol grada se okrenu

ceski cure = prostitutke

A na bugarskom je da ne il ne da tako nesto . to nam je Varga prico

Tak da nekad od te silne slicnosti jos se vise mos zbunit

U Bugarskoj klimanje glavom gore-dole znači „ne”, a lijevo-desno znači „da”. ...
Ima par riječi koje nikad neću moći svariti kao npr. zašto su prvačići postali prvašići, ili nikad neću napisati kao zadar ne ću.

Talasi i ostrvo...isto tako...

prvačići?! kod mene je oduvijek prvašići.

Ma pačići,to je internacionala

Zmajček , jesi ti bio prvašček ili prvaček?





I to ti ne vjerujem, moš mislit!

Pravi ljudi.

Ja s tobom Wind ne cu raspravljati dok ne prihvatis ne cu i odbacis necu.

Hmmm...to "ne cu" je i za mene vrlo problematicno.Po toj logici bi se onda trebalo "hocu" pisati kao "ho cu"!