Došao sam uskom stazom donoseći bokor ruža poljskih. Tamo, iznad gore crvena se digla luna. Lahor s rijeke ispunjao polumrak svježinom svuda; na flauti svojoj skladnoj pjevušila žaba tužna, a snuždena zvijezda jedna sijala je iznad huma.
Došao sam uskom stazom donoseći bokor ruža.
O vi zvijezde, zvijezde tužne, o daleke zvijezde mile, oči mrtvih prijatelja što gledaju netremice.
Oči mrtvih prijatelja što sada na zemlju misle - o cvjetovi sjaja duše! - dok proljeće novo sviće.
Znam dobro da sam deblo, deblo stabla vječnosti. Znam dobro da zvijezde svojom krvlju hranim. I da su ptice moje sve sami jasni snovi... Znam dobro. kad me jednom presiječe sjekira smrti, unutra će sinuti nebo.
Travanj je stizao, pun žutih cvjetova: žuti potok, žuta dolina, brežuljak, dječje groblje i vrt, gdje je ljubav živjela.
Sunce je žutom bojom premazivalo svijet, svojim kosim zrakama; jao, na zlaćanim ljiljanima, zlatna voda, mlaka; žuti leptiri na ružama žutim.
Žuti su vijenci krunili stabla; dan je bio zlatno, mirisno blaženstvo, u zlatnom buđenju života. Među kostima mrtvih Bog je širio svoje žute ruke.
Zimska pjesma
Pjevaju, pjevaju. Gdje pjevaju ptice što pjevaju?
Kišilo je. Grane su još uvijek bez mladog lišća. Pjevaju. Pjevaju ptice. Gdje pjevaju ptice što pjevaju?
Nemam ptica u kavezu. Nema dječaka da ih prodaju. Pjevaju. Dolina je daleko. Ništa.
I ne znam gdje pjevaju ptice - pjevaju, pjevaju - ptice što pjevaju.
*
Baci današnji kamen zaboravi i usni. Ako je od svjetla sazdan, naći ćeš ga sutra, pri sjaju zore, u sunce pretvoren.
Zaborav
Zaborave, divni zaborave, posljednji osloboditelju našeg imena čistog. U zamišljanju opakog vremena! - Ljudi, ljudi, ljudi, jao! O budući dani kad će duša, zaboravljena sa svojim imenom, biti u sebi, u svemu i neće biti s drugim ni u čemu!
Nocturno
Suza moja i zvijezda sastaše se i odjednom pretvoriše se u jednu suzu pretvoriše se u jednu zvijezdu.
Ostadoh slijep i ostade slijepo, od ljubavi, nebo. Čitav svijet je bio samo tuga zvijezde, svjetlost suze.
Gusar morski i nebeski, ako dosad nisam bio, bit ću Ako nisam krao morsku zoru, ako je otimao nisam, ukrast ću je već. Gusar nebeski i morski, na razaraču, uz šest snažnih momaka, na svakom boku po tri. Ako nisam uzimao nebesku zoru, ako je krao nisam, ukrast ću je već.
Sjeti me se na pučini
Sjeti me se na pučini, draga, kad odeš i ne vratiš se. Kad oluja, draga, zabije koplje u jedro. Kad kapetan na straži u kip se pretvori. Kada telegrafski poziv ostane bez odjeka. Kada prednji jarbol progutaju vali. Kad na dnu mora budeš sirena.
Ako mi glas zašuti na kopnu
Ako mi glas zašuti na kopnu, odnesite ga na more i spustite na žalo. Odnesite ga do samog mora i imenujte ga zapovjednikom bijelog ratnog broda. Oh, glasu moj, okićeni mornarskim znamenjem: na srcu sidro, na sidru zvijezda, na zvijezdi vjetar, a na vjetru jedro!
Prevari se golubica
Prevari se golubica. Prevari.
Htjede na Sjever, doleti na Jug. Vjerujući da je voda pšenica. Prevari se.
Vjerujući da je nebo more, a noć jutro. Prevari se.
Da su zvijezde - rosa, a toplina - snijeg. Prevari se.
Da tvoja suknja bi bluza tvoja; da ti je srce kuća njena. Prevari se.
Kao mali odmak od Španjolaca, doduše kratak, jer ih sad intenzivno čitam, povratak na domaće i vrhunsko: Ivan Goran Kovačić
Krešimir Bagić: Hrvatski pjesnik Danijelu, Antunu Branku, Josipu, Anki, Tinu, svima koji svjetlošću slave svjetlost i točkom ne pokušavaju završiti svijet
bio je svašta čovjek s otoka vampir nećak snijeg u nekoliko navrata čak i bog u njegovoj glavi (kao u vrtu) raste svijet (danas ima dvanaest godina) krošnja kaže da je krošnja cvijet da je cvijet gušter vas samo mirno gleda i zauzimlje brijeg po brijeg
koji ga bolje poznaju kažu taj je prije rođenja zenonu rekao 'bravo tvoj kamen ne leti ali moj da' potom se prignuo dohvatio kamen izbrojao do sedam bacio ga prohodao i tako to traje od zenona do danas
počeo je s nebom da se oni gore malo odmore i zaborave zvijezdu po zvijezdu spuštao do zemlje odmarao kada je prvo polje zasijao kristalima svi su pomislili evo obrnutog neba sagnuli glave divili se travama zaboravili da njegov kamen stalno leti da on ne prestaje hodati
na granici vidljivog i nevidljivog tražio riječi nalazio plamen dodirivao brojeve kada bi pepeo tišine prekrio tlo on bi - kao puž rogove - podizao ruke u zrak pozdravljao beskrajnost svemira
bio je svašta igračka vjetrova uže čvor i mornar on i ona crv i jabuka koja pada s grane s munjom na leđima uvijek sâm a otvoren za zaborav budnost i san
jednoga je dana pomislio ima dana koji nisu dani dana obilja prostranih i toplih poput gnijezda pomislio pa u njima počeo stanovati i trajati najprije je subotu pretvorio u čistu radost u ružu u trn (krv je šiknula nesvakidašnja glazba počela) na vrata mu zakucali utorak i srijeda pa ostali dani zaljuljani kao barke na maestralu godina proklijala kalendar procvjetao
(oni koji u glavi uvijek imaju savršen raspored - sve na svome mjestu odjednom i zauvijek - povjerovali su da je doista nestao bavili se dnevnim poslovima uz blagdansku kavu proklinjali kišu)
sve se u trenutku ushodalo i susretalo krtica puž susjed kornjača sjenica tko je tražio zavičaj svugdje ga nalazio tko je htio vjerovati u svemu mu prepoznavao korak
da bio je svašta vrač u čijim grudima kuca sat bura na braču zavodnik i zavedena roj pčela u nekoliko navrata čak i bog crn kao gavran u njegovoj glavi raste svijet (danas ima dvanaest godina) krošnja kaže da je krošnja cvijet da je cvijet gušter mirno zauzimlje brijeg po brijeg
kada sam ga zadnji put vidio uspavljivao je otoke 'zamislite oni bi plovili' (ljutio se) 'kakva drskost ta tko će onda znati gdje je brazil a gdje malta tko će znati što je vječnost što umorno vrijeme more brod tiguar šuma san'
nisam shvatio o čemu govori nisam shvatio da on uvijek govori i brine o svemu otišao sam prekoračiti granicu spojiti mrak s mrakom pticu s pticom praznini kazati ti si svijet cvijetu livadu pripremiti slijedeći glazbu koja kao smola curi u pješčaniku ali u ovom gradu kao među biljkama u vrtu tijelo mi se počelo njihati zjenice puniti mrakom i zrakom
i sada nakon svega poručuje mi da je među zrnjem da je svako zrno koje u suton klija prema nebu spominje središte vatre brbljave anđele tamarisku herbarij šumu i ulicu uzvikuje 'pogodi koliko me ima gdje sam i što radim možda sam ovdje možda tamo možda rastem možda te zalijevam možda gaziš po meni možda pijem kavu možda te hodam možda me dišeš možda je najbolje da me zaboraviš možda možda možda'
i ne pokušavam odgovoriti na izazov već davno sam obukao rukavicu koju mi sada dobacuje nikada mu nisam vidio lice čuo ime glas ne mogu ga sresti on je prijatelj koji uvijek ode prije nego se pojavim koji mi se smiješi kojega stalno prevodim na nepoznate jezike
slutim svašta će još izdjeljati iz svog nemogućeg rebra njegove će se riječi (crne od dubine umorne od pisma) zateći u srcu jabuke probuditi na dječjem crtežu pa nečujno useliti u rascvjetanu trešnju adama prešućen pogled slijepca šumu u šumi u pustoj ravnici opet će biti bog u njegovoj će glavi ispočetka iz dječjeg plača rasti svijet krošnja će reći ja sam a cvijet da je cvijet gušter će vas samo mirno gledati i zauzimati brijeg po brijeg
lutao sam šumom neprijateljskog kraljevstva i naletio na žicu skrivenu u travi pješadijska rasprskavajuća odskočna mina PROM2 u djeliću sekunde pred eksploziju očekivao sam od Boga da me zaobiđe ta čaša kada me detonacija izbacila u zrak vidio sam komade željeza komade moje odore komade mog mesa kako hvataju orbitu / pijesak zvijezde porculan četiri kuta vjetra tartan žilete led / Josepha Conrada kako prosi Freyu djevojku sa Sedam Otoka / moje neprijatelje mačke kako kradu kisik planete i ruju po smeću / sve svjetionike u plamenu od Novih Hebrida do Obale Papra / predsjednika Zimbabwea Canaana Bananu kako sluša njemački radio / tisuću prepariranih ribljih glava koje prorokuju stranim jezicima / Amadeusa Mozarta kako slaže aviončiće od novina – nikada nisam volio Mozarta i to me bacilo dolje na zemlju a zbor bečkih dječaka je zapjevao: “vrč ide na vodu dok se ne razbije vrč ide na vodu dok se ne razbije”
Bože, daj da me zaobiđe ta čaša molio sam u bolničkim kolima daj da živim još malo bar kojih 100 godina ne želim umrijeti sada kada je došlo naše vrijeme htio sam da moja odlikovanja blistaju poput petrolejskih platformi koje osvjetljavaju noćne letove preko Atlantika i da moja karizma veterana bude električna pusti da mi limuzina klizi kroz narod kao što je Moby Dick klizio pred očima bespomoćnog kapetana Ahaba nikada nisam rekao da ne želim prodati dušu samo sam licitirao cijenu daj da budem pozvan na prijam kod predsjednika toliko je jela koja nisam probao toliko ima ljudi na zemlji čiju sudbinu nisam uzeo u svoje ruke želim otimati i držati lekcije pokradenima želim lagati i smijati se prevarenima želim svoje mjesto u arci kako bih mogao gledati poplavu sa koktelom u ruci jer bolje je podmetati požare nego biti spaljen bolje je ponižavati nego biti ponižen zato stavimo karte na stol – život je samo jedan
daj mi sto kurvi ljudožderki sa Bornea daj mi da se kupam u pročišćujućim vodama mladosti daj mi snagu da zauvijek trajem poput nevidljivog otrova u krvnim žilama ljudi daj mi neke njihove dijelove kičme ruke oči mozgove srca bubrege moje su ruke kipara žedne rada – osmijehnut ću vam se, zelena Hrvatska polja, osmijehom žeteoca
a pred vratima bolnice mačke ruju po smeću skovale su zavjeru da ukradu sav kisik planete željezni utori na fasadi su prazni tu su 50 godina visjele tri zastave jedna za proždrljivost druga za pohlepu treća za kukavnost umjesto njih digli smo našu zastavu od tri boje crvenu za krv Kristovu mineralnu krv naših poginulih zaštićenu podzemnu krv koja kipi bijelu za nadu da se borimo za bolju civilizaciju plavu za drsku pustolovinu, prijateljstvo čvrsto poput onih prekomorskih telegrafskih kablova na koje ponekad naiđu ribari kada im mreže zalutaju dosta duboko ali mačke su došle noću i izvele podli trik crvena boja opet stoji za proždrljivost bijela za pohlepu plava za kukavnost
zato, prijatelji, jedno je izvjesno, i na vratima drugog svijeta one su čuvari te iste mačke, lukave mačke koje se ponekad preoblače u političare, mačke koje i dalje kopaju po smeću i kuju zavjeru da ukradu kisik planete
Laku noć Marko ugasi lampu i sklopi knjigu Nad glavom već podiže se srebrni alarm zvijezda to nebo govori tuđim jezikom to barbarski krik je strepnje koji tvoj latinski ne poznaje to strah vječni mračni strah u krhko ljudsko kopno počinje
udarati I pobijedit će Čuješ li šum to je plima Uništit će tvoja slova nezaustavljiva struja prirode i srušit će se četiri zida svijeta a što možemo – na vjetru nam je drhtati i opet u pepeo puhati eter mutiti gristi prste tražiti prazne riječi i vući za sobom sjene poginulih
zato bolje ti je Marko spokoj odloži i nad tamom ruku podigni neka drhti dok udara u pet čula kao u nježnu liru slijepi svemir izdat će nas svemir astronomija obračun zvijezda i mudrost trava i tvoja veličina pregolema i moj nemoćni Marko plač
Testament
Četrima elementima ostavljam to što sam nakratko posjedovao
vatri – misao neka cvjeta oganj
zemlji koju sam previše volio tijelo svoje jalovo sjeme
a zraku riječi i ruke i čežnje to jest stvari uzaludne
ono što ostane kapljica vode
neka kruži između zemlje i neba
neka bude prozirna kiša paprat mraza, krpica snijega
neka se nikad ne dosegnuvši nebo ka dolini suza moje zemlje
vjerno vraća kao čista rosa strpljivo drobeći tvrdo tlo
uskoro ću četirima elementima vratiti to što sam nakratko posjedovao - nema mi povratka na izvor spokoja
Mama
Mislio sam: nikad se neće promijeniti
uvijek će čekati odjevena u bijelu haljinu i plave oči na pragu svih vrata
uvijek će biti nasmijana dok stavlja tu ogrlicu
ali odjednom nit je pukla sad biseri zimuju u pukotinama poda
mama voli kavu tople pločice mir
sjedi popravlja naočale na špičastom nosu čita moju pjesmu i sijedom glavom negoduje
onaj koji joj je pao s krila stiska usta i šuti dakle neveseo razgovor pod lampom izvorom ugode
neumoljiva tugo iz kojih on bunara pije kakvim putevima ide sin ni nalik sanjanom
hranila ga blagim mlijekom on gori u nemiru krvlju ga umila toplom ruke mu hladne i grube
daleko od tvojih očiju probodenih slijepom ljubavlju lakše je podnijeti samoću
sljedeći tjedan u hladnoj sobi stisnutog grla čitam njezino pismo
u tom pismu slova stoje zasebno kao srca koja vole
golemo nebo moga grada ni o vama krovovi koji pridržavate vodopad zraka lijepi bujni krovovi kose naših kuća šutim i o vama dimnjaci laboratoriji tuge odbačenim od mjeseca s istegnutim vratovima i o vama prozori otvoreni-zatvoreni koji pucate uzduž dok umiremo za morem
Neću opisati čak ni kuću koja zna sve moje bjegove i moje povratke iako je mala i ne napušta spuštene kapke ništa ne može dočarati miris zelenih vrata ni škripu stepenica po kojima nosim upaljenu lampu ni lišće nad ogradom
Zapravo htio bih pisati o kvaki na ulazu te kuće o njezinu grubom stisku i prijatnoj škripi i mada o njoj znam tako puno okrutno ponavljam samo uobičajenu litaniju riječi
Toliko se osjećaja utisnulo između dva otkucaja srca toliko predmeta možemo uzeti u obje ruke
Ne čudite se što ne umijemo opisivati svijet samo se nježno obraćamo stvarima po imenu
Profesor biologije
Ne sjećam se njegova lica
stajao je visoko nada mnom na dugim razmaknutim nogama vidio sam zlatni lančić pepeljast mantil i mršavi vrat oko kojeg je bila pričvršćena neživa kravata
on nam je prvi pokazao nogu uginule žabe koja se na dodir igle snažno grči
on nas je uveo kroz zlatni binokular u intimni život našeg pretka papučice on je donio tamno zrno i rekao ergot
na njegov nagovor u desetoj godini života postao sam otac
kad se nakon napetog iščekivanja iz kestena uronjenog u vodu pojavila žuta klica i sve se uokolo raspjevalo u drugoj godini rata ubili su profesora biologije propalice povijesti
ako je otišao na nebo –
možda sad hoda po duginim zrakama u sivim čarapama s ogromnom mrežom i zelenom kutijom koja veselo poskakuje otraga
a ako nije otišao gore –
kad na šumskoj stazi sretnem hrušta koji se uspinje na pješčani brežuljak uspravim se i kažem: - dobar dan gospodine profesore
dopustite da vam pomognem prenosim ga nježno i dugo ga pratim pogledom dok ne nestane u mračnoj sobi na kraju hodnika od lišća
Violina Violina je gola. Ima mala mršava ramena. Nespretno se u njih pokušava sakriti. Plače od srama i hladnoće. Zato. A ne, kao što tvrde muzički kritičari, da bi bilo ljepše. To nije istina.
Pijanci
Pijanci, to su ljudi koji piju do dna i naiskap. Ali mršte se, jer na dnu opet vide sebe. Kroz grlić boce promatraju daleke svjetove. Kad bi imali snažniju glavu i više ukusa, bili bi astronomi.
Predmeti
Mrtvi su predmeti uvijek u redu i ništa im se, nažalost, ne može prigovoriti. Nikada nisam uspio primijetiti stolicu koja se premješta s noge na nogu, ni krevet koji se propinje na stražnje noge. Ni stolovi se, čak ni kad su umorni, ne usuđuju kleknuti. Pretpostavljam da predmeti to čine iz odgojnih razloga, da bi nas stalno podsjećali na našu nepostojanost.
Ispred ogledala u spavaćoj sobi mojih roditelja ležala je ružičasta školjka. Približavao sam joj se na prstima i naglim pokretom prislanjao je na uho. Htio sam je jednom uhvatiti kad ne čezne svojim monotonim šumom. Iako sam bio mali, znao sam da čak i kad nekog jako volimo, ponekad nam se događa da to zaboravimo.
Mačak
Sav je crn, ali rep mu je električan. Kad spava na suncu, on je najcrnja stvar koja se može zamisliti. Čak i u snu hvata prestravljene miševe. Prepoznaje se po kandžicama, koje mu izrastaju iz šapica. Strašno je mio i zločest. S drveća trga ptičice prije nego što dozriju.
Kokoš
Kokoš je najbolji primjer do čega dovodi prisan suživot s ljudima. Posve je izgubila ptičju lepršavost i ljupkost. Rep joj strši nad pozamašnom trticom kao prevelik, neukusan šešir. Njezini rijetki trenuci zanosa, kad stoji na jednoj nozi i zatvara okrugle oči opnastim vjeđama, posebno su odvratni. I ta parodija ptičjeg pjeva, kreštavo klanjanje stvari neopisivo smiješnoj: okruglom, bijelom, prljavom jajetu. Kokoš podsjeća na neke pjesnike.
Klasik
Veliko drveno uho napunjeno vatom i Ciceronovim dosađivanjem. Izniman stilist – kažu svi. Danas više nitko ne piše tako duge rečenice. I kakva erudicija. S kamena čak umije čitati. Ali nikad se neće domisliti da su žilice mramora u Dioklecijanovim termama naprsle krvne žile robova iz kamenoloma.
Rupa!- car u snu vrišti toliko da nad njegovom Glavom drhti baldahin od nojeva perja. Vojnici, koji hodaju oko spavaonice s isukanim mačevima, misle da car sanja opsadu. Upravo je opazio pukotinu u zidu i htio bi se kroz nju probiti do tvrđave. A zapravo je car sad stonoga, koja juri po podu u potrazi za ostacima hrane. Odjednom iznad glave ugleda golemu sandalu koja će ga sad zgnječiti. Car traži rupu u koju bi se mogao uvući. Pod je gladak i klizav. Da. Nema ničeg banalnijeg od snova careva.
Prokonzulov povratak
Odlučio sam vratiti se na carev dvor još jednom ću provjeriti može li se tamo živjeti mogao bih ostati ovdje u udaljenoj provinciji pod lišćem sikomore punim šećera i blagom vlašću boležljivih nećaka
kad se vratim ne namjeravam se dodvoravati pljeskat ću u odmjerenim porcijama smješkat ću se u uncama diskretno mrštiti obrve neće mi za to dati zlatni lanac dovoljan je ovaj željezni
odlučio sam vratiti se sutra ili prekosutra ne mogu živjeti sred vinograda ništa tu nije moje stabla su bez korijenja, kuće bez temelja kiša staklasta cvijeće miriše na vosak na pustom nebu visi suhi oblak dakle vraćam se prekosutra definitivno se vraćam
valja se ponovno uskladiti s licem s donjom usnom da može obuzdati prijezir s očima da budu besprijekorno prazne i s nesretnim podbratkom zecom moga lica koji drhti kad uzlazi zapovjednik straže
u jedno sam siguran vino s njim piti neću kad približi svoj vrč spustit ću pogled i praviti se da vadim ostatke hrane između zuba car uostalom voli građansku hrabrost do određene granice do određene razumne granice jer u suštini je i on čovjek kao i svi ostali i već je jako umoran od trikova s otrovom ne može piti dosita igrati šah bez prestanka ovaj lijevi pehar za Druzija s desnim samo ovlažiti usne potom piti samo vodu ne ispuštati Tacita iz vida izaći u vrt i vratiti se kad tijelo već iznesu
Odlučio sam vratiti se na carev dvor uistinu se nadam daće se to nekako posložiti
Sat
Naizgled je to spokojno lice mlinara, okruglo i sjajno kao jabuka. Samo se jedna tamna vlas pomiče po njemu. A pogledamo li unutra: gnijezdo crva, unutrašnjost mravinjaka. I to nas treba povesti do vječnosti.
Stolice
Netko je došao na ideju da topli vrat postane naslon, a noge spremne za trk i radost odrvene u četiri ravna štapa. Nekad davno stolice su bile lijepe životinje koje su se hranile cvijećem. Ali dale su se prelako pripitomiti i sada su najprepredenija vrsta četveronožaca. Izgubile su tvrdoglavost i hrabrost. Samo su strpljive. Nikoga nisu izgubile, nikoga nisu odnijele. Zasigurno imaju svijest o protraćenom životu. Očaj stolica iskazuje se škripanjem.
Izvještaj iz raja
U raju radni tjedan traje trideset sati plaće su više cijene stalno padaju fizički posao nije naporan (zahvaljujući manjoj gravitaciji) cijepanje drva isto je što i pisanje na mašini društveno uređenje je stabilno a vlast razumna uistinu u raju je bolje nego u bilo kojoj zemlji
U početku je trebalo biti drukčije – svjetleći krugovi zborovi i stupnjevi apstrakcije ali nije se moglo posve odvojiti tijelo od duše i dolazila je ovamo s kapljicom sala vlaknom mišića trebalo je izvući zaključke pomiješati zrno apsoluta sa zrnom gline još jedno odstupanje od doktrine zadnje odstupanje samo je Ivan to predvidio: uskrsnuće tijela
Boga gledaju malobrojni on je samo za one od čiste pneume ostali slušaju vijesti o čudima i potopima s vremenom će svi ugledati Boga kad će to biti nitko ne zna
Zasad u subotu u dvanaest u podne sirene slatko zavijaju i iz tvornica izlaze nebeski proleteri pod pazuhom nespretno nose svoja krila kao violinu
Kineska tapeta
Pusti otok sa šećernom glavom vulkana. Sred plitke vode ribar s udicom i trska. Gore je otok širok kao jabukovo drvo, s pagodom i mostićem, na kojem se susreće zaljubljeni par pod propupalim mjesecom.
Da stanemo na tome, bila bi to lijepa epizoda: povijest svijeta u nekoliko riječi. Ali to se beskonačno ponavlja, besmislenom tvrdoglavom dosljednošću – vulkan, ribar, zaljubljeni par, mjesec.
što će biti s pjesmama kada ode dah i odbačena bude milost glasa
hoću li napustiti stol i sići u dolinu gdje huči novi smijeh pod tamnom šumom
Gospodin Cogito promatra svoje lice u ogledalu
Tko je pisao naša lica sigurno ospice kaligrafskim perom ispisujući svoje „o“ ali po kome imam dvostruki podbradak po kojem proždrljivcu kad je sva moja duša uzdisala za askezom zašto su oči smještene tako blizu ta on je a ne ja kroz šikaru iščekivao najezdu Veneda uši previše klempave dvije školjke od kože zasigurno naslijeđe pradjeda koji je lovio odjeke tutnjanja povorke mamuta kroz stepe
čelo ne odveć visoko misli jako malo - žene zlato zemlja ne dozvoliti da te sruše s konja – vladar je mislio umjesto njih a vjetar ih je nosio putevima prstima su kidali zidove i s velikim vriskom padali u ponor kako bi se vratili u mene
a kupovao sam u salonima ljepote pudere pripravke kreme šminku za plemenitost stavljao na oči mramor Veroneseovu zelenu
Mozartom trackao uši usavršavao nozdrve mirisom starih knjiga
pred ogledalom lice koje sam naslijedio vreća u kojoj se fermentiraju davna mesa žudnje i grijesi srednjovjekovni paleolitska glad i strah
jabuka pada pored stabla u lanac vrsta sapeto tijelo
tako sam izgubio dvoboj s licem
O dvjema nogama gospodina Cogita Lijeva noga je normalna moglo bi se reći optimistična nešto kraća dječja bujnih mišića s lijepo oblikovanim listom
desna žalibože – tanka s dva ožiljka jedan duž Ahilove pete drugi ovalan blijedoružičast sramotna uspomena na bijeg
lijeva sklona skokovima plesna previše voli život da bi provocirala
desna plemenito ukočena prezriva prema opasnosti
eto tako na dvjema nogama lijevoj koja nalikuje na Sancha Panzu i desnoj koja podsjeća na zbunjenog viteza ide Gospodin Cogito svijetom lagano teturajući
Razmišljanja o ocu
Njegovo strogo lice nad vodama djetinjstva (tako je rijetko u rukama držao moju toplu glavu) sklon vjerovanju grijehe nije opraštao krčio je šume i ravnao staze visoko je nosio svjetilku kad smo ušli u noć
mislio sam da ću sjesti njemu zdesna i da ćemo rastavljati svjetlost od tame i suditi naše žive -dogodilo se drukčije
Njegov je tron na kolima vozio staretinar I hipotekarni popis kartu naše imovine
rodio se drugi put sitan vrlo krhak s prozirnom kožom vrlo fragilnom hrskavicom smanjivao je svoje tijelo da bih ga mogao uzeti
na nevažnom mjestu sjena je pod kamenom
on raste u meni hranimo se našim porazima praskamo u smijeh kad govore kako je malo potrebno za pomirbu
Majka
Iz krila joj ispalo klupko vune. U žurbi se odmotalo i naslijepo pobjeglo. Držala je početak života. Omotavala ga je na domali prst kao prsten, htjela ga je zaštititi. Kotrljalo se po strmim nagibima, ponekad se penjalo uvis. Dolazilo je spetljano i šutjelo. Nikad se više neće vratiti na slatko prijestolje njezina krila. Ispružene ruke svijetle u mraku poput starog grada.
Maštanje
kad sam bio mali prije spavanja pravio sam plan za put oko svijeta
sad kad sam narastao
ali mislim o sutrašnjem danu uvijek s velikom nadom
ustat ću ranije nego obično umit ću se hladnom vodom zašit ću sebi dugme i promijeniti veš
započet ću davno prekinuto učenje grčkog jezika
vratit ću posuđeni novac ispričat ću se Henryku odgovorit ću konačno na pismo dalekom rođaku
otići ću na kraju k Mariji i reći ću Marija oprosti mi
gledaj sad ću se promijeniti bit ću dobar prema tebi
a navečer ću napisati veliki traktat za sebe u kojem ću konačno razriješiti ima li Boga ili ga nema
ah što se događa s divnim sutra koliko ću dugo trčati za njim za tim krugom za tim horizontom na putu oko čega
Ja živim u kruzima koji se šire, i njima sve više obuhvatit žudim. Ja možda i neću polučiti zadnji, konačni krug, no ja se trudim.
Ja kružim i kružim okolo Boga, tog prastarog tornja, već hiljade ljeta i ne znam još, jesam li soko il vihor, ili velika pjesma ovoga svijeta.
Ljubavna pjesma
Kako da zadržim dušu svoju, da se k tvojoj ne vine? Kako bih je preko tebe uznio u visine?
O kako bih je skloniti htio uz nešto izgubljeno na dnu tmine, na jedno mjesto strano i tiho, čiji se talas ne bi raznjiho kad se talasaju tvoje dubine. Al sve što dirne tebe i mene ko gudalo nas zajedno prene glas dviju struna, a mi to jesmo! Čijeg smo to samo glazbala zvuci i koji nas svirač drži u ruci o, slatka pjesmo!
Ne možeš započinjati nove teme. Ne možeš odgovarati na postove. Ne možeš uređivati svoje postove. Ne možeš izbrisati svoje postove. Ne možeš postati privitke.
