Došao sam uskom stazom
donoseći bokor ruža
poljskih.
Tamo, iznad gore
crvena se digla luna.
Lahor s rijeke ispunjao
polumrak svježinom svuda;
na flauti svojoj skladnoj
pjevušila žaba tužna,
a snuždena zvijezda jedna
sijala je iznad huma.

Došao sam uskom stazom
donoseći bokor ruža.




O vi zvijezde, zvijezde tužne,
o daleke zvijezde mile,
oči mrtvih prijatelja
što gledaju netremice.

Oči mrtvih prijatelja
što sada na zemlju misle
- o cvjetovi sjaja duše! -
dok proljeće novo sviće.




Znam dobro da sam deblo,
deblo stabla vječnosti.
Znam dobro da zvijezde
svojom krvlju hranim.
I da su ptice moje
sve sami jasni snovi...
Znam dobro. kad me jednom
presiječe sjekira smrti,
unutra će sinuti nebo.

Juan Ramon Jimenez

Žuto proljeće

Travanj je stizao, pun
žutih cvjetova:
žuti potok,
žuta dolina, brežuljak,
dječje groblje
i vrt, gdje je ljubav živjela.

Sunce je žutom bojom premazivalo svijet,
svojim kosim zrakama;
jao, na zlaćanim ljiljanima,
zlatna voda, mlaka;
žuti leptiri
na ružama žutim.

Žuti su vijenci krunili
stabla; dan je bio
zlatno, mirisno blaženstvo,
u zlatnom buđenju života.
Među kostima mrtvih
Bog je širio svoje žute ruke.


Zimska pjesma

Pjevaju, pjevaju.
Gdje pjevaju ptice što pjevaju?

Kišilo je. Grane su još uvijek
bez mladog lišća. Pjevaju. Pjevaju
ptice. Gdje pjevaju
ptice što pjevaju?

Nemam ptica u kavezu.
Nema dječaka da ih prodaju. Pjevaju.
Dolina je daleko. Ništa.

I ne znam gdje pjevaju
ptice - pjevaju, pjevaju -
ptice što pjevaju.


*

Baci današnji kamen
zaboravi i usni.
Ako je od svjetla sazdan,
naći ćeš ga sutra,
pri sjaju zore,
u sunce pretvoren.


Zaborav

Zaborave, divni zaborave,
posljednji osloboditelju
našeg imena čistog.
U zamišljanju opakog vremena!
- Ljudi, ljudi, ljudi, jao!
O budući dani kad će duša, zaboravljena sa svojim imenom,
biti u sebi, u svemu
i neće biti s drugim ni u čemu!


Nocturno

Suza moja i zvijezda
sastaše se i odjednom
pretvoriše se u jednu suzu
pretvoriše se u jednu zvijezdu.

Ostadoh slijep i ostade
slijepo, od ljubavi, nebo.
Čitav svijet je bio samo
tuga zvijezde, svjetlost suze.

Juan Ramon Jimenez

Gusar morski i nebeski

Gusar morski i nebeski,
ako dosad nisam bio, bit ću
Ako nisam krao morsku zoru,
ako je otimao nisam,
ukrast ću je već.
Gusar nebeski i morski,
na razaraču,
uz šest snažnih momaka,
na svakom boku po tri.
Ako nisam uzimao nebesku zoru,
ako je krao nisam,
ukrast ću je već.

Sjeti me se na pučini

Sjeti me se na pučini,
draga, kad odeš
i ne vratiš se.
Kad oluja, draga, zabije
koplje u jedro.
Kad kapetan na straži
u kip se pretvori.
Kada telegrafski poziv
ostane bez odjeka.
Kada prednji jarbol
progutaju vali.
Kad na dnu mora
budeš sirena.

Ako mi glas zašuti na kopnu

Ako mi glas zašuti na kopnu,
odnesite ga na more
i spustite na žalo.
Odnesite ga do samog mora
i imenujte ga zapovjednikom
bijelog ratnog broda.
Oh, glasu moj, okićeni
mornarskim znamenjem:
na srcu sidro,
na sidru zvijezda,
na zvijezdi vjetar,
a na vjetru jedro!


Prevari se golubica

Prevari se golubica.
Prevari.

Htjede na Sjever, doleti
na Jug. Vjerujući da je
voda pšenica.
Prevari se.

Vjerujući da je nebo more,
a noć jutro.
Prevari se.

Da su zvijezde - rosa,
a toplina - snijeg.
Prevari se.

Da tvoja suknja
bi bluza tvoja;
da ti je srce
kuća njena.
Prevari se.

(Zaspi ona na obali.
Ti - na vrhu grane.)

Rafael Alberti

Kao mali odmak od Španjolaca, doduše kratak, jer ih sad intenzivno čitam, povratak na domaće i vrhunsko:
Ivan Goran Kovačić



Krešimir Bagić: Hrvatski pjesnik Danijelu, Antunu Branku, Josipu, Anki,
Tinu, svima koji svjetlošću slave svjetlost
i točkom ne pokušavaju završiti svijet

bio je svašta čovjek s otoka vampir nećak snijeg
u nekoliko navrata čak i bog
u njegovoj glavi (kao u vrtu)
raste svijet (danas ima dvanaest godina)
krošnja kaže da je krošnja
cvijet da je cvijet
gušter vas samo mirno gleda
i
zauzimlje
brijeg
po
brijeg

koji ga bolje poznaju kažu taj je prije rođenja
zenonu rekao 'bravo tvoj kamen ne leti ali moj da'
potom se prignuo dohvatio kamen
izbrojao do sedam bacio ga
prohodao i tako to traje
od
zenona
do
danas

počeo je s nebom da se oni gore malo odmore i zaborave
zvijezdu po zvijezdu spuštao do zemlje odmarao
kada je prvo polje zasijao kristalima
svi su pomislili evo obrnutog neba
sagnuli glave divili se travama
zaboravili da njegov
kamen stalno leti
da on ne prestaje
hodati

na granici vidljivog i nevidljivog
tražio riječi nalazio plamen dodirivao brojeve
kada bi pepeo tišine prekrio tlo
on bi
- kao puž rogove -
podizao ruke u zrak
pozdravljao
beskrajnost
svemira

bio je svašta igračka vjetrova uže čvor i mornar
on i ona crv i jabuka koja pada s grane
s munjom na leđima
uvijek sâm
a otvoren za zaborav
budnost
i
san

jednoga je dana pomislio ima dana koji nisu dani
dana obilja prostranih i toplih poput gnijezda
pomislio pa u njima počeo stanovati i trajati
najprije je subotu pretvorio u čistu radost
u ružu u trn
(krv je šiknula nesvakidašnja glazba počela)
na vrata mu zakucali utorak i srijeda
pa ostali dani zaljuljani kao barke
na maestralu godina proklijala
kalendar
procvjetao

(oni koji u glavi uvijek imaju savršen raspored
- sve na svome mjestu odjednom i zauvijek -
povjerovali su da je doista nestao
bavili se dnevnim poslovima
uz blagdansku kavu
proklinjali
kišu)

sve se u trenutku ushodalo i susretalo
krtica puž susjed kornjača sjenica
tko je tražio zavičaj
svugdje ga nalazio
tko je htio vjerovati
u svemu mu prepoznavao
korak

da
bio je svašta
vrač u čijim grudima
kuca sat bura na braču
zavodnik i zavedena roj pčela
u nekoliko navrata čak i bog crn kao gavran
u njegovoj glavi raste svijet
(danas ima dvanaest godina)
krošnja kaže da je
krošnja cvijet
da je cvijet
gušter mirno
zauzimlje
brijeg
po
brijeg

kada sam ga zadnji put vidio uspavljivao je otoke
'zamislite oni bi plovili' (ljutio se)
'kakva drskost ta tko će onda znati
gdje je brazil a gdje malta
tko će znati što je vječnost
što umorno vrijeme
more brod
tiguar
šuma
san'

nisam shvatio o čemu govori nisam shvatio
da on uvijek govori i brine o svemu
otišao sam prekoračiti granicu
spojiti mrak s mrakom
pticu s pticom
praznini
kazati
ti
si
svijet
cvijetu livadu
pripremiti slijedeći glazbu
koja kao smola curi u pješčaniku
ali u ovom gradu kao među biljkama u vrtu
tijelo mi se počelo njihati zjenice puniti mrakom i zrakom

i sada nakon svega poručuje mi da je među zrnjem
da je svako zrno koje u suton klija prema nebu
spominje središte vatre brbljave anđele
tamarisku herbarij šumu i ulicu
uzvikuje 'pogodi
koliko me ima
gdje sam
i
što radim
možda sam ovdje
možda tamo možda rastem
možda te zalijevam možda gaziš po meni
možda pijem kavu možda te hodam možda me dišeš
možda je najbolje da me zaboraviš možda možda možda'

i ne pokušavam odgovoriti na izazov
već davno sam obukao rukavicu
koju mi sada dobacuje
nikada mu nisam
vidio lice
čuo ime
glas
ne
mogu
ga sresti
on je prijatelj
koji uvijek ode prije
nego se pojavim koji mi se smiješi
kojega stalno prevodim na nepoznate jezike

slutim svašta će još izdjeljati iz svog nemogućeg rebra
njegove će se riječi (crne od dubine umorne od pisma)
zateći u srcu jabuke probuditi na dječjem crtežu
pa nečujno useliti u rascvjetanu trešnju adama
prešućen pogled slijepca šumu u šumi
u pustoj ravnici opet će biti bog
u njegovoj će glavi ispočetka
iz dječjeg plača rasti svijet
krošnja će reći ja sam
a cvijet da je cvijet
gušter će vas samo
mirno gledati
i zauzimati
brijeg
po
brijeg

audio pjesme:https://www.lyrikline.org/fr/poemes/hrvatski-pjesnik-7011?showmodal=fr

RANJENIK ISKUŠAVA BOGA

lutao sam šumom neprijateljskog kraljevstva
i naletio na žicu skrivenu u travi
pješadijska rasprskavajuća odskočna mina PROM2
u djeliću sekunde pred eksploziju
očekivao sam od Boga da me zaobiđe ta čaša
kada me detonacija izbacila u zrak vidio sam komade
željeza komade moje odore komade mog mesa kako hvataju
orbitu / pijesak zvijezde porculan četiri kuta vjetra tartan
žilete led / Josepha Conrada kako prosi Freyu djevojku sa
Sedam Otoka / moje neprijatelje mačke kako kradu kisik
planete i ruju po smeću / sve svjetionike u plamenu od
Novih Hebrida do Obale Papra / predsjednika Zimbabwea
Canaana Bananu
kako sluša njemački radio / tisuću prepariranih ribljih glava
koje prorokuju stranim jezicima / Amadeusa Mozarta kako
slaže aviončiće od novina –
nikada nisam volio Mozarta i to me bacilo dolje na zemlju
a zbor bečkih dječaka je zapjevao:
“vrč ide na vodu dok se ne razbije
vrč ide na vodu dok se ne razbije”

Bože, daj da me zaobiđe ta čaša molio sam
u bolničkim kolima
daj da živim još malo bar kojih 100 godina
ne želim umrijeti sada kada je došlo naše vrijeme
htio sam da moja odlikovanja blistaju poput petrolejskih
platformi koje osvjetljavaju noćne letove preko Atlantika
i da moja karizma veterana bude električna
pusti da mi limuzina klizi kroz narod kao što je Moby Dick
klizio pred očima bespomoćnog kapetana Ahaba
nikada nisam rekao da ne želim prodati dušu
samo sam licitirao cijenu
daj da budem pozvan na prijam kod predsjednika
toliko je jela koja nisam probao
toliko ima ljudi na zemlji čiju sudbinu nisam
uzeo u svoje ruke
želim otimati i držati lekcije pokradenima
želim lagati i smijati se prevarenima
želim svoje mjesto u arci kako bih mogao
gledati poplavu sa koktelom u ruci
jer bolje je podmetati požare nego biti spaljen
bolje je ponižavati nego biti ponižen
zato stavimo karte na stol – život je samo jedan

daj mi sto kurvi ljudožderki sa Bornea
daj mi da se kupam u pročišćujućim vodama mladosti
daj mi snagu da zauvijek trajem poput nevidljivog
otrova u krvnim žilama ljudi
daj mi neke njihove dijelove kičme ruke oči mozgove srca
bubrege
moje su ruke kipara žedne rada
– osmijehnut ću vam se, zelena Hrvatska polja,
osmijehom žeteoca

a pred vratima bolnice mačke ruju po smeću
skovale su zavjeru da ukradu sav kisik planete
željezni utori na fasadi su prazni
tu su 50 godina visjele tri zastave
jedna za proždrljivost druga za pohlepu
treća za kukavnost
umjesto njih digli smo našu zastavu od tri boje
crvenu za krv Kristovu mineralnu
krv naših poginulih zaštićenu podzemnu krv koja kipi
bijelu za nadu da se borimo za bolju civilizaciju
plavu za drsku pustolovinu, prijateljstvo čvrsto poput
onih prekomorskih telegrafskih kablova na koje
ponekad naiđu ribari kada im mreže zalutaju
dosta duboko
ali mačke su došle noću i izvele podli trik
crvena boja opet stoji za proždrljivost bijela za
pohlepu plava za kukavnost

zato, prijatelji, jedno je izvjesno,
i na vratima drugog svijeta one su čuvari
te iste mačke, lukave mačke koje se ponekad
preoblače u političare, mačke koje i dalje
kopaju po smeću i kuju zavjeru da ukradu
kisik planete

Tomislav Bajsić

audio:https://www.lyrikline.org/en/poems/ranjenik-iskusava-boga-7024

IN MEMORIAM: Petar Gudelj (1933-2025)


TU ĆE TI IZ OČIJU RASTI TRAVA

Bože moj, što si mi u lubanju ulio

žlicu mozga, žlicu svjetlosti,

rascijepio prostor pred licem, maternicu

matere moje i zemlju

gdje će mi biti grob.


Što si me za ruku vodio kroz utrobe

mojih prababa,

od žene do žene, od zemlje do zemlje,

da bi mi rekao:


Stani, dalje te neću voditi: tu će ti

iz očiju rasti trava.


ZAPAMĆENA SVJETLOST

Naljepša zapamćena svjetlost:
kad su mi usred dvadesetog stoljeća,

u jadranskom kršu, u kolovozu,
svijetlile zvijezde.

Kad su mi između zvijezda prvi put zasvijetlile
tvoje sise.

MOLITVA RATNIKA

Rano me život, promrzlog do kosti
na stazi sudbine trnjem omotao,
što nisam htio tada sam postao,
hodao sam svijetom mržnje i pakosti.

Još dječačkog lica, na ivici rova,
tražio sam razum u zagrljaj smrti,
vrišteć' silnoj nemani stajao na crti,
skrivenoj u sjenci nebeskoga krova.

I sanjarim budan, ležeći u blatu,
svoju sretnu mladost i život bez jada,
lako bih za sutra, ali što ću sada,
kako naći izlaz... u bezumnom ratu?

Pa mi nova zora, k'o prut starog plota
lažnu nadu daje, dok sve teže dišem,
pa krvavom rukom, moleći je, pišem,
da ostavi meni... bar još dan života.

Marku Aureliju

Laku noć Marko ugasi lampu
i sklopi knjigu Nad glavom već
podiže se srebrni alarm zvijezda
to nebo govori tuđim jezikom
to barbarski krik je strepnje
koji tvoj latinski ne poznaje
to strah vječni mračni strah
u krhko ljudsko kopno počinje


udarati I pobijedit će Čuješ li šum
to je plima Uništit će tvoja slova
nezaustavljiva struja prirode
i srušit će se četiri zida svijeta
a što možemo – na vjetru nam je drhtati
i opet u pepeo puhati eter mutiti
gristi prste tražiti prazne riječi
i vući za sobom sjene poginulih

zato bolje ti je Marko spokoj odloži
i nad tamom ruku podigni
neka drhti dok udara u pet čula
kao u nježnu liru slijepi svemir
izdat će nas svemir astronomija
obračun zvijezda i mudrost trava
i tvoja veličina pregolema
i moj nemoćni Marko plač

Testament

Četrima elementima ostavljam
to što sam nakratko posjedovao

vatri – misao
neka cvjeta oganj

zemlji koju sam previše volio
tijelo svoje jalovo sjeme

a zraku riječi i ruke
i čežnje to jest stvari uzaludne

ono što ostane
kapljica vode

neka kruži između
zemlje i neba

neka bude prozirna kiša
paprat mraza, krpica snijega

neka se nikad ne dosegnuvši nebo
ka dolini suza moje zemlje

vjerno vraća kao čista rosa
strpljivo drobeći tvrdo tlo

uskoro ću četirima elementima vratiti
to što sam nakratko posjedovao
- nema mi povratka na izvor spokoja


Mama

Mislio sam:
nikad se neće promijeniti

uvijek će čekati
odjevena u bijelu haljinu
i plave oči
na pragu svih vrata

uvijek će biti nasmijana
dok stavlja tu ogrlicu

ali odjednom
nit je pukla
sad biseri zimuju
u pukotinama poda

mama voli kavu
tople pločice
mir

sjedi
popravlja naočale
na špičastom nosu
čita moju pjesmu
i sijedom glavom negoduje

onaj koji joj je pao s krila
stiska usta i šuti
dakle neveseo razgovor
pod lampom izvorom ugode

neumoljiva tugo
iz kojih on bunara pije
kakvim putevima ide
sin ni nalik sanjanom

hranila ga blagim mlijekom
on gori u nemiru
krvlju ga umila toplom
ruke mu hladne i grube

daleko od tvojih očiju
probodenih slijepom ljubavlju
lakše je podnijeti samoću

sljedeći tjedan
u hladnoj sobi
stisnutog grla
čitam njezino pismo

u tom pismu
slova stoje zasebno
kao srca koja vole

Zbigniew Herbert