Došao sam uskom stazom donoseći bokor ruža poljskih. Tamo, iznad gore crvena se digla luna. Lahor s rijeke ispunjao polumrak svježinom svuda; na flauti svojoj skladnoj pjevušila žaba tužna, a snuždena zvijezda jedna sijala je iznad huma.
Došao sam uskom stazom donoseći bokor ruža.
O vi zvijezde, zvijezde tužne, o daleke zvijezde mile, oči mrtvih prijatelja što gledaju netremice.
Oči mrtvih prijatelja što sada na zemlju misle - o cvjetovi sjaja duše! - dok proljeće novo sviće.
Znam dobro da sam deblo, deblo stabla vječnosti. Znam dobro da zvijezde svojom krvlju hranim. I da su ptice moje sve sami jasni snovi... Znam dobro. kad me jednom presiječe sjekira smrti, unutra će sinuti nebo.
Travanj je stizao, pun žutih cvjetova: žuti potok, žuta dolina, brežuljak, dječje groblje i vrt, gdje je ljubav živjela.
Sunce je žutom bojom premazivalo svijet, svojim kosim zrakama; jao, na zlaćanim ljiljanima, zlatna voda, mlaka; žuti leptiri na ružama žutim.
Žuti su vijenci krunili stabla; dan je bio zlatno, mirisno blaženstvo, u zlatnom buđenju života. Među kostima mrtvih Bog je širio svoje žute ruke.
Zimska pjesma
Pjevaju, pjevaju. Gdje pjevaju ptice što pjevaju?
Kišilo je. Grane su još uvijek bez mladog lišća. Pjevaju. Pjevaju ptice. Gdje pjevaju ptice što pjevaju?
Nemam ptica u kavezu. Nema dječaka da ih prodaju. Pjevaju. Dolina je daleko. Ništa.
I ne znam gdje pjevaju ptice - pjevaju, pjevaju - ptice što pjevaju.
*
Baci današnji kamen zaboravi i usni. Ako je od svjetla sazdan, naći ćeš ga sutra, pri sjaju zore, u sunce pretvoren.
Zaborav
Zaborave, divni zaborave, posljednji osloboditelju našeg imena čistog. U zamišljanju opakog vremena! - Ljudi, ljudi, ljudi, jao! O budući dani kad će duša, zaboravljena sa svojim imenom, biti u sebi, u svemu i neće biti s drugim ni u čemu!
Nocturno
Suza moja i zvijezda sastaše se i odjednom pretvoriše se u jednu suzu pretvoriše se u jednu zvijezdu.
Ostadoh slijep i ostade slijepo, od ljubavi, nebo. Čitav svijet je bio samo tuga zvijezde, svjetlost suze.
Gusar morski i nebeski, ako dosad nisam bio, bit ću Ako nisam krao morsku zoru, ako je otimao nisam, ukrast ću je već. Gusar nebeski i morski, na razaraču, uz šest snažnih momaka, na svakom boku po tri. Ako nisam uzimao nebesku zoru, ako je krao nisam, ukrast ću je već.
Sjeti me se na pučini
Sjeti me se na pučini, draga, kad odeš i ne vratiš se. Kad oluja, draga, zabije koplje u jedro. Kad kapetan na straži u kip se pretvori. Kada telegrafski poziv ostane bez odjeka. Kada prednji jarbol progutaju vali. Kad na dnu mora budeš sirena.
Ako mi glas zašuti na kopnu
Ako mi glas zašuti na kopnu, odnesite ga na more i spustite na žalo. Odnesite ga do samog mora i imenujte ga zapovjednikom bijelog ratnog broda. Oh, glasu moj, okićeni mornarskim znamenjem: na srcu sidro, na sidru zvijezda, na zvijezdi vjetar, a na vjetru jedro!
Prevari se golubica
Prevari se golubica. Prevari.
Htjede na Sjever, doleti na Jug. Vjerujući da je voda pšenica. Prevari se.
Vjerujući da je nebo more, a noć jutro. Prevari se.
Da su zvijezde - rosa, a toplina - snijeg. Prevari se.
Da tvoja suknja bi bluza tvoja; da ti je srce kuća njena. Prevari se.
Kao mali odmak od Španjolaca, doduše kratak, jer ih sad intenzivno čitam, povratak na domaće i vrhunsko: Ivan Goran Kovačić
Krešimir Bagić: Hrvatski pjesnik Danijelu, Antunu Branku, Josipu, Anki, Tinu, svima koji svjetlošću slave svjetlost i točkom ne pokušavaju završiti svijet
bio je svašta čovjek s otoka vampir nećak snijeg u nekoliko navrata čak i bog u njegovoj glavi (kao u vrtu) raste svijet (danas ima dvanaest godina) krošnja kaže da je krošnja cvijet da je cvijet gušter vas samo mirno gleda i zauzimlje brijeg po brijeg
koji ga bolje poznaju kažu taj je prije rođenja zenonu rekao 'bravo tvoj kamen ne leti ali moj da' potom se prignuo dohvatio kamen izbrojao do sedam bacio ga prohodao i tako to traje od zenona do danas
počeo je s nebom da se oni gore malo odmore i zaborave zvijezdu po zvijezdu spuštao do zemlje odmarao kada je prvo polje zasijao kristalima svi su pomislili evo obrnutog neba sagnuli glave divili se travama zaboravili da njegov kamen stalno leti da on ne prestaje hodati
na granici vidljivog i nevidljivog tražio riječi nalazio plamen dodirivao brojeve kada bi pepeo tišine prekrio tlo on bi - kao puž rogove - podizao ruke u zrak pozdravljao beskrajnost svemira
bio je svašta igračka vjetrova uže čvor i mornar on i ona crv i jabuka koja pada s grane s munjom na leđima uvijek sâm a otvoren za zaborav budnost i san
jednoga je dana pomislio ima dana koji nisu dani dana obilja prostranih i toplih poput gnijezda pomislio pa u njima počeo stanovati i trajati najprije je subotu pretvorio u čistu radost u ružu u trn (krv je šiknula nesvakidašnja glazba počela) na vrata mu zakucali utorak i srijeda pa ostali dani zaljuljani kao barke na maestralu godina proklijala kalendar procvjetao
(oni koji u glavi uvijek imaju savršen raspored - sve na svome mjestu odjednom i zauvijek - povjerovali su da je doista nestao bavili se dnevnim poslovima uz blagdansku kavu proklinjali kišu)
sve se u trenutku ushodalo i susretalo krtica puž susjed kornjača sjenica tko je tražio zavičaj svugdje ga nalazio tko je htio vjerovati u svemu mu prepoznavao korak
da bio je svašta vrač u čijim grudima kuca sat bura na braču zavodnik i zavedena roj pčela u nekoliko navrata čak i bog crn kao gavran u njegovoj glavi raste svijet (danas ima dvanaest godina) krošnja kaže da je krošnja cvijet da je cvijet gušter mirno zauzimlje brijeg po brijeg
kada sam ga zadnji put vidio uspavljivao je otoke 'zamislite oni bi plovili' (ljutio se) 'kakva drskost ta tko će onda znati gdje je brazil a gdje malta tko će znati što je vječnost što umorno vrijeme more brod tiguar šuma san'
nisam shvatio o čemu govori nisam shvatio da on uvijek govori i brine o svemu otišao sam prekoračiti granicu spojiti mrak s mrakom pticu s pticom praznini kazati ti si svijet cvijetu livadu pripremiti slijedeći glazbu koja kao smola curi u pješčaniku ali u ovom gradu kao među biljkama u vrtu tijelo mi se počelo njihati zjenice puniti mrakom i zrakom
i sada nakon svega poručuje mi da je među zrnjem da je svako zrno koje u suton klija prema nebu spominje središte vatre brbljave anđele tamarisku herbarij šumu i ulicu uzvikuje 'pogodi koliko me ima gdje sam i što radim možda sam ovdje možda tamo možda rastem možda te zalijevam možda gaziš po meni možda pijem kavu možda te hodam možda me dišeš možda je najbolje da me zaboraviš možda možda možda'
i ne pokušavam odgovoriti na izazov već davno sam obukao rukavicu koju mi sada dobacuje nikada mu nisam vidio lice čuo ime glas ne mogu ga sresti on je prijatelj koji uvijek ode prije nego se pojavim koji mi se smiješi kojega stalno prevodim na nepoznate jezike
slutim svašta će još izdjeljati iz svog nemogućeg rebra njegove će se riječi (crne od dubine umorne od pisma) zateći u srcu jabuke probuditi na dječjem crtežu pa nečujno useliti u rascvjetanu trešnju adama prešućen pogled slijepca šumu u šumi u pustoj ravnici opet će biti bog u njegovoj će glavi ispočetka iz dječjeg plača rasti svijet krošnja će reći ja sam a cvijet da je cvijet gušter će vas samo mirno gledati i zauzimati brijeg po brijeg
lutao sam šumom neprijateljskog kraljevstva i naletio na žicu skrivenu u travi pješadijska rasprskavajuća odskočna mina PROM2 u djeliću sekunde pred eksploziju očekivao sam od Boga da me zaobiđe ta čaša kada me detonacija izbacila u zrak vidio sam komade željeza komade moje odore komade mog mesa kako hvataju orbitu / pijesak zvijezde porculan četiri kuta vjetra tartan žilete led / Josepha Conrada kako prosi Freyu djevojku sa Sedam Otoka / moje neprijatelje mačke kako kradu kisik planete i ruju po smeću / sve svjetionike u plamenu od Novih Hebrida do Obale Papra / predsjednika Zimbabwea Canaana Bananu kako sluša njemački radio / tisuću prepariranih ribljih glava koje prorokuju stranim jezicima / Amadeusa Mozarta kako slaže aviončiće od novina – nikada nisam volio Mozarta i to me bacilo dolje na zemlju a zbor bečkih dječaka je zapjevao: “vrč ide na vodu dok se ne razbije vrč ide na vodu dok se ne razbije”
Bože, daj da me zaobiđe ta čaša molio sam u bolničkim kolima daj da živim još malo bar kojih 100 godina ne želim umrijeti sada kada je došlo naše vrijeme htio sam da moja odlikovanja blistaju poput petrolejskih platformi koje osvjetljavaju noćne letove preko Atlantika i da moja karizma veterana bude električna pusti da mi limuzina klizi kroz narod kao što je Moby Dick klizio pred očima bespomoćnog kapetana Ahaba nikada nisam rekao da ne želim prodati dušu samo sam licitirao cijenu daj da budem pozvan na prijam kod predsjednika toliko je jela koja nisam probao toliko ima ljudi na zemlji čiju sudbinu nisam uzeo u svoje ruke želim otimati i držati lekcije pokradenima želim lagati i smijati se prevarenima želim svoje mjesto u arci kako bih mogao gledati poplavu sa koktelom u ruci jer bolje je podmetati požare nego biti spaljen bolje je ponižavati nego biti ponižen zato stavimo karte na stol – život je samo jedan
daj mi sto kurvi ljudožderki sa Bornea daj mi da se kupam u pročišćujućim vodama mladosti daj mi snagu da zauvijek trajem poput nevidljivog otrova u krvnim žilama ljudi daj mi neke njihove dijelove kičme ruke oči mozgove srca bubrege moje su ruke kipara žedne rada – osmijehnut ću vam se, zelena Hrvatska polja, osmijehom žeteoca
a pred vratima bolnice mačke ruju po smeću skovale su zavjeru da ukradu sav kisik planete željezni utori na fasadi su prazni tu su 50 godina visjele tri zastave jedna za proždrljivost druga za pohlepu treća za kukavnost umjesto njih digli smo našu zastavu od tri boje crvenu za krv Kristovu mineralnu krv naših poginulih zaštićenu podzemnu krv koja kipi bijelu za nadu da se borimo za bolju civilizaciju plavu za drsku pustolovinu, prijateljstvo čvrsto poput onih prekomorskih telegrafskih kablova na koje ponekad naiđu ribari kada im mreže zalutaju dosta duboko ali mačke su došle noću i izvele podli trik crvena boja opet stoji za proždrljivost bijela za pohlepu plava za kukavnost
zato, prijatelji, jedno je izvjesno, i na vratima drugog svijeta one su čuvari te iste mačke, lukave mačke koje se ponekad preoblače u političare, mačke koje i dalje kopaju po smeću i kuju zavjeru da ukradu kisik planete
Laku noć Marko ugasi lampu i sklopi knjigu Nad glavom već podiže se srebrni alarm zvijezda to nebo govori tuđim jezikom to barbarski krik je strepnje koji tvoj latinski ne poznaje to strah vječni mračni strah u krhko ljudsko kopno počinje
udarati I pobijedit će Čuješ li šum to je plima Uništit će tvoja slova nezaustavljiva struja prirode i srušit će se četiri zida svijeta a što možemo – na vjetru nam je drhtati i opet u pepeo puhati eter mutiti gristi prste tražiti prazne riječi i vući za sobom sjene poginulih
zato bolje ti je Marko spokoj odloži i nad tamom ruku podigni neka drhti dok udara u pet čula kao u nježnu liru slijepi svemir izdat će nas svemir astronomija obračun zvijezda i mudrost trava i tvoja veličina pregolema i moj nemoćni Marko plač
Testament
Četrima elementima ostavljam to što sam nakratko posjedovao
vatri – misao neka cvjeta oganj
zemlji koju sam previše volio tijelo svoje jalovo sjeme
a zraku riječi i ruke i čežnje to jest stvari uzaludne
ono što ostane kapljica vode
neka kruži između zemlje i neba
neka bude prozirna kiša paprat mraza, krpica snijega
neka se nikad ne dosegnuvši nebo ka dolini suza moje zemlje
vjerno vraća kao čista rosa strpljivo drobeći tvrdo tlo
uskoro ću četirima elementima vratiti to što sam nakratko posjedovao - nema mi povratka na izvor spokoja
Mama
Mislio sam: nikad se neće promijeniti
uvijek će čekati odjevena u bijelu haljinu i plave oči na pragu svih vrata
uvijek će biti nasmijana dok stavlja tu ogrlicu
ali odjednom nit je pukla sad biseri zimuju u pukotinama poda
mama voli kavu tople pločice mir
sjedi popravlja naočale na špičastom nosu čita moju pjesmu i sijedom glavom negoduje
onaj koji joj je pao s krila stiska usta i šuti dakle neveseo razgovor pod lampom izvorom ugode
neumoljiva tugo iz kojih on bunara pije kakvim putevima ide sin ni nalik sanjanom
hranila ga blagim mlijekom on gori u nemiru krvlju ga umila toplom ruke mu hladne i grube
daleko od tvojih očiju probodenih slijepom ljubavlju lakše je podnijeti samoću
sljedeći tjedan u hladnoj sobi stisnutog grla čitam njezino pismo
u tom pismu slova stoje zasebno kao srca koja vole
Ne možeš započinjati nove teme. Ne možeš odgovarati na postove. Ne možeš uređivati svoje postove. Ne možeš izbrisati svoje postove. Ne možeš postati privitke.
