Čekaj me

Čekaj me, i ja ću sigurno doći
samo me čekaj dugo.
Čekaj me i kada žute kiše
noći ispune tugom.
Čekaj i kada vrućine zapeku,
i kada mećava briše,
čekaj i kada druge niko
ne bude čekao više.
Čekaj i kada pisma prestanu
stizati izdaleka,
čekaj i kada čekanje dojadi
svakome koji čeka.

Čekaj me, i ja ću sigurno doći.
Ne slušaj kad ti kažu
kako je vreme da zaboraviš
i da te nade lažu.
Nek poveruju i sin i mati
da više ne postojim,
neka se tako umore čekati
i svi drugovi moji,
i gorko vino za moju dušu
nek piju kod ognjišta.
Čekaj. I nemoj sesti s njima,
i nemoj piti ništa.

Čekaj me, i ja ću sigurno doći,
sve smrti me ubiti neće.
Nek rekne ko me čekao nije:
Taj je imao sreće!
Ko čekati ne zna, taj neće shvatiti
niti će znati drugi
da si me spasila ti jedina
čekanjem svojim dugim.
Nas dvoje samo znaćemo kako
preživeh vatru kletu, —
naprosto, ti si čekati znala
kao niko na svetu.

Konstantin Simonov

Argonauti

A duša
ako hoće sebe da upozna,
u dušu ona
treba da gleda:
stranca i neprijatelja spazismo u ogledalu.

Bili su drugovi dobri momci, nisu gunđali
ni zbog napora ni zbog žeđi ni zbog zime
držali su se poput stabla, poput talasa
koji prigrle vetar i kišu
prigrle noć i sunce
ne menjajući se usred promene.
Dobri su bili momci, po cele dane
uz veslo, znojni, spuštena pogleda
disali su složno
a krv im je bojila poslušnu kožu.
Ponekad bi zapevali, spuštena pogleda
dok smo prolazili kraj pustog ostrva s indijskim smokvama
prema zapadu, s one strane rta pasa
koji laju.
Ako hoće sebe da upozna, rekoše
treba u dušu da gleda, rekoše
i vesla su udarala po zlatu pučine
u suton.
Prošli smo mnoge rtove mnoga ostrva more
koje vodi u drugo more, galebe i tuljane.

Nesrećne su žene ponekad s vriskom
oplakivale svoju izgubljenu decu
a druge su u besu tražile Aleksandra Velikog
i slavu utonulu u dubinu Azije.
Usidrili smo se kraj žala punog noćnih mirisa
sa ptičjom pesmom, s vodom što je ostavljala na rukama
uspomenu na veliku sreću.
Ali se putovanja nisu završila.
Duše su im se sjedinile s veslima i žljebovima
s dostojanstvenim izgledom pramca
sa brazdom iza krme
sa vodom koja im je razbijala lik.
Drugovi poumiraše redom
Spuštena pogleda. Vesla im
Označavaju mesto gde spavaju na žalu.

Njih se i ne seća niko. Pravda.


Jorgos Seferis (1900-1971)

Brankova želja

Ja poznadoh što nesam poznav’o,
Prvi sanak ja sam već odspav’o,
Prvi sanak grobovanja moga,
Prvi sanak mira veičtoga.
- Preletela letom vrh meneka
Polovina polovine veka,
A ja ležim u dalekom kraju,
U tuđini, tuđem zavičaju.
Što to trese moje ledne grudi?
- Trošni pep’o lako se ne budi.
Kanda bruje topovi sa strane
Gde sam mlade proživov’o dane.
Il’ se ruši, il’ se nešto zida,
Il’ baš raja okove raskida?
Sviće l’ zora one sreće lepe
Za kom srca i u grobu strepe?
Kliče l’ vila iz srbinskih gora?
Je l’ već zora koja doći mora?
Jeste, jeste – boj se ljuti žače,
Markov topuz iz mora iskače,
Srbin diže mača plamenoga
Na Turčina, na dušmana svoga.
Skotija se besomučno strvi,
A moj Srbin neće žalit’ krvi;
Krv će teći potokom i rekom
Gde se suze roniše lelekom;
Krv će teći preko srpskih strana,
Al’ će suza biti ubrisana;
Poleteće veliko i malo,
Da odbrani što se srpsko zvalo;
Zaigraće kolo vitezova,
Divna slika mojih mladih snova,
Što sam negda tako željno ček’o, -
- A moj pep’o da je na daleko!
A kad bude, pa ti muka mine,
Kad sloboda kao sunce sine,
Kad se krvca opere studencem,
A junaci ovenčaju vencem,
Srpske zemlje okite se mirom,
Srpska deca ružom i šimširom,
Srpske mome strukom ruzmarina,
Srpska majka kad zagrli sina, -
Kad se sunce na škole osme’ne,
Haj, na škole i darove njene;
Mudre knjige kad polete letom,
Da Srbina izjednače s svetom;
Kad zapeva Ravijojla vila:
“Sad je java što sam nekad snila!”
- Zar ni onda, kad se meti stiže,
Kosti moje da ne dođu bliže!
Tuđa raka ledena je raka,
Tuđa zemlja nikad nije laka,
U daljini mučno li se leška,
Tuđina je i mrtvacu teška.
Haj, Srbine, a moj živi brate,
Zadrkćem se kad pomislim na te!
Srpska momo, sele moja mila,
Ti mi nesi groba ni vidila,
Ta ni groba, ni na grobu cveta -
Tuđa noga po njemu se šeta.
Srpski doli, puni rajska cara,
Srpske gore, željo moja stara,
I potoci što žubore tuđi,
mrtvo srce još za vama žudi, -
Za potokom , za zelenim lugom,
Za slavujem, mojim starim drugom,
I za poljem rasnim i zelenim,
I za lipom, za mirisom njenim,
Za pesmama što se tuda ore,
Što se ore od gore do gore!
Stražilovo, divno Stražilovo,
Ja sam tebe u zvezdice kov’o,
Tebi pev’o, o tebi sam snev’o,
Al’ od tebe nešto i zahtev’o:
Kad me smrtca otrgne od ljudi,
Da me primiš ti u tvoje grudi!
Zar ti nikad nije na um palo
Što si negda Branku obećalo?
Srbe brate, i Srpkinje sele,
Kojima se jošte dance bele,
Rastav’te me sa ovom daljinom,
Moje kosti operite vinom,
Pa ih nos’te našem zavičaju,
Zavičaju, mom negdašnjem raju.
Prenes’te ih, braćo moja mila,
Pored onog ubavog Belila,
Kroz Karlovce, gde sam mladost prov’o,
Pa na ono mirno Stražilovo;
Tu još jednu staru otpevajte,
Tu mi, braćo, kosti zakopajte,
Tu bih mrtav prava mira dost’o -
- Srbadijo, ne bilo ti prosto!

Jovan Jovanović Zmaj (1833 - 1904)


+1

I Safet je dobro znao,
šta Fazlagić kula krije,
pa je đeda Abdulaha,
pit’o Safet jednog dana -
Što ne baciš đedo oni,
vlaški sanduk sa tavana?
Ako li ga bacit nećeš,
baciću ga ja što prije.
Šta ce kuli Fazlagića,
pravoslavne relikvije?
Ej, ne budali, moj Safete,
jer daleko nećeš stići.
Znaš li da smo bili Vlasi,
iz Bileće Miljanići?
Prađed nam se Muslimani
i prenio sve to amo,
i od tada na tavanu,
krijemo ga i čuvamo.
No, Safete, ako Srbin
opet uzme brda ova,
ti što prije prihvati se
i kandila i krstova.
Zaboravi prazne priče
i na kulu Fazlagića.
Pokrsti se pred ikonom
u Stojana Miljanića.

STRAMBOTTI

1

Kad nocu disem, ja u polutami
Osecam kako tisina svetluca,
Dok slusam kako pored uzglavlja mi
Na slepom oku tvoje bilo kuca;
I tek u zoru kapke takne san mi,
Kad tvoj se tanji od blizine sunca:
Vec godinama u sinkopi snimo,
A nasa ljubav stari kao vino.

2

Ja usnem pored tebe tek kad zora
Zapara noktom dno neba kroz grane
Pa znam da sanjas, znam i kakav san je,
Da li paslika ili mura.
I tako citam nocno putovanje
Na licu voljenome, jos bez bora:
Da putovanje svede ujutro se
U trag na jastuku i miris kose.

3

Kada te pitam sta si snila nocas,
Kazes da ne znas, ili se nasmesis;
Da l zbilja sniti zaboravis ocas.
Il' zagonetku ne zelis da resis?
Mozda je bila pustos i samoca,
Pa zaboravom namernim se tesis:
Da mi je da ti mesto pesme ove
Napisem citak sinopsis za snove.

4

Vec godinama znam da nestajemo
Zajedno: tako pisah jos u dane
Kada vreme bese val sa slanom penom
Mladosti, svetlom strascu usijane;
Sada sve vise znam da nestacemo
Kao dva pozna ploda s iste grane,
Koje zajedno strese krajem dana
Odlicna, blaga ruka bastovana.

5

Da li osecas ovo ubrzanje:
To prostori se sabiru u nama
K'o med u sace; daljine se tanje
Kao folija: iza nje je tama
I vrv od zvezda neznanih, postanje
Nesaglednog, crno usijanje -
A s ove strane stanjene folije
Pozno prolece. I magnolije.

6

U disanje si moje upevana
K'o molitva u obred. Tobom disem.
U rukopisu mom si upisana
Izmedju svakog slova koje pisem.
Izuzmi sebe iz bilo kog dana,
I ja cu biti neizvesnosti lisen -
A to su dani koje i ne brojim,
Jer ne znam da li u njima postojim.

7

Jednom, kad dugo bila si na putu
Po nekom podneblju sto nije tvoje,
A nisam znao pravac ni marsrutu,
Ni sta ti na tom putu pisano je,
Kada po dan bi stao u minutu,
Kad morao sam da volim za dvoje,
Uvezbao sam vrhovnu vestinu:
Strpljenje. Neki u toj vezbi ginu.

8

Linije sveta vidljivog i inog
Svetlucaju mi u tvojoj auri;
U svetu izvan tebe ja sam inok
U isposnici, leptir u cauri.
U jednacini sveta mi smo binom:
To nije rakao Petrarka Lauri,

No matrica je ista. Isti pokret.
Govor duse s dusom, kako rece Sokrat.

9

Mi smo dve zize u jednoj elipsi
Sto nepoznatom telu je putanja;
Je li to zvezda? Il' svetlost sto misli
Svoju tezinu tokom putovanja?
Mi smo dve zize u jednoj elipsi
Zblizene tacnom merom odstojanja
Koje u svemu odgovara crti
Sto spaja zize ljubavi i smrtnoj

10

Kad nocu dises pored uzglavlja mi
Ja slusam spori pokret zodijaka
Nad ravnim krovom, glasove u tami,
Sto boji prostor izmedju dva znaka;
Najblizi svetu onda kad smo sami,
Kad dusa sveta sapuce iz mraka,
Ucimo mudrost druzenja s tisinom -
I ljubav nasa stari kao vino.

Ivan V. Lalić

AKO ME NIKADA NE POZOVEŠ

Kad mojih stopala više ne bude
u prašini puta ovoga,
i skela bude redovno plovila bez mene,
kad budem kupio i prodao
poslednji put,
i mojim odlascima na pijacu u zoru
i vraćanju kući u sutone
bude došao kraj,
šta ako me se ne budeš sećala,
ako me nikada ne budeš pozvala
podižući pogled ka zvezdama.

Kada prah bude prekrio
strune mog instrumenta,
i gušteri se
po mom dovratku budu verali,
kada vrt moj asketsko ruho odene
spreman za pustinju,
a korov zakrili vodu u mom bunaru,
šta ako me se ne budeš sećala,
ako me nikada ne budeš pozvala
podižući pogled ka zvezdama.

Muzika neće ćutati
u flauti života,
a sati će teći
neprekidno brujeći.
Skele će biti pune,
kao danas što su,
ljudi koji žele na drugu stranu da pređu.
Goveda će pasti,
govedari će se igrati na livadama.
A šta ako me se ne budeš setila,
ako me nikad ne budeš pozvala
podižući pogled ka zvezdama.

Ali ko kaže
da mene neće biti toga jutra?
Ja ću se igrati
u svim igrama onih što žive.
Imaću nova imena
I druge ruke da ljubavlju me vežu,
jer ja u svim vremenima postojim
i večito ću se na suncu kretati.
Šta onda ako me se ne setiš,
ako me nikad ne pozoveš
podižući pogled ka zvezdama?

Izostavi moje ime iz poklona
ako ti je ono breme,
ali sačuvaj moju pesmu.

Rabindranat Tagor (1861 - 1941)

Obecah Kseniji jednu od svojih pjesmica. Ostalim se izvinjavam ako im smeta cirilica (imam je u tom obliku samo) ...

НАВИКА

Нестаде
као пара са стакла
мисао свака
кад си ме такла
погледом својим.

Залутах
к'о брод без прамца
морима светским
јер живот самца
више не кројим.

Ослушкујем
да л' име твоје
ветар шапуће
ил' звезде кроје
наше сутра.

Питам се
дал' ти то постајеш
навика моја
јер ми недостајеш
свакога јутра.

MmmmmMagnifique!

Merci!

Najpoznatiji poetski tekst napisan na engleskom jeziku. Meni ne i najdraži, ali ritmički i stilski svakako najsavršeniji.

Ako gledate Mentalista, uzrečica Tiger, tiger uzeta je iz ove pjesme. A jedna druga Blakeova pjesma ovih dana predložena je za englesku himnu.

Tyger Tyger, burning bright,
In the forests of the night;
What immortal hand or eye,
Could frame thy fearful symmetry?

In what distant deeps or skies.
Burnt the fire of thine eyes?
On what wings dare he aspire?
What the hand, dare seize the fire?

And what shoulder, & what art,
Could twist the sinews of thy heart?
And when thy heart began to beat,
What dread hand? & what dread feet?

What the hammer? what the chain,
In what furnace was thy brain?
What the anvil? what dread grasp,
Dare its deadly terrors clasp!

When the stars threw down their spears
And water'd heaven with their tears:
Did he smile his work to see?
Did he who made the Lamb make thee?

Tyger Tyger burning bright,
In the forests of the night:
What immortal hand or eye,
Dare frame thy fearful symmetry?

Prilažem i poveznicu na youtube jer se ova pjesma mora recitirati da bi se doživjela.

https://www.youtube.com/watch?v=11CtA7dfvik
https://www.youtube.com/watch?v=42CYiUtGafQ

Kompletan Blakeov opus preporučujem svakom, a posebno Markanu

P.S. Također Blake je samostalno likovno opremao svoja pjesnička izdanja, tako da je ona sličica u linku njegova.

P.P.S. Pretjerah s trivijom, ali nadam se da ne gnjavim

Silvije Strahimir Kranjčević: Moj dom


Ja domovinu imam; tek u srcu je nosim,
I brda joj i dol;
Gdje raj da ovaj prostrem, uzalud svijet prosim,
I... gutam svoju bol!

I sve što po njoj gazi, po mojem srcu pleše,
Njen rug je i moj rug;
Mom otkinuše biću sve njojzi što uzeše,
I ne vraćaju dug.

Ja nosim boštvo ovo - ko zapis čudotvorni,
Ko žića zadnji dah;
I da mi ono pane pod nokat sverazorni,
Ja past ću utoma.

Ah, ništa više nemam; to sve je što sam spaso,
A spasoh u tom sve,
U čemu vijek mi negda vas srećan se je glaso
Kroz čarne, mlade sne!

Kroz požar, koji suklja da oprži mi krila,
Ja obraz pronijeh njen;
Na svojem srcu grijem već klonula joj bila
I ljubim njenu sjen.

I kralje iznijeh njene i velike joj bane,
Svih pradjedova prah,
Nepogažene gore i šaren-đulistane
I morske vile dah.

... Ja domovinu imam; tek u grud sam je skrio
I bježat moram svijet;
U vijencu mojih sanja već sve je pogazio,
Al' ovaj nije cvijet.

On vreba, vreba, vreba... a ja je grlim mûkom
Na javi i u snu,
I preplašen se trzam i skrbno pipam rukom:
O, je li jošte tu?!

Slobode koji nema taj o slobodi sanja,
Ah, ponajljepši san;
I moja žedna duša tom sankom joj se klanja
I pozdravlja joj dan.

U osamničkom kutu ja slušam trubu njenu
I krunidbeni pir,
I jedro gdje joj bojno nad šumnu strmi pjenu
U pola mora šir!

Sve, cvjetno kopno ovo i veliko joj more
Posvećuje mi grud;
Ko zvijezda sam na kojoj tek njeni dusi zbore,
I... lutam kojekud.

Te kad mi jednom s dušom po svemiru se krene,
Zaorit ću ko grom:
O, gledajte ju divnu, vi zvijezde udivljene,
To moj je, moj je dom!

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
i koja si mudra kao bezbrižnost.
Ti koja umiješ s njegova čela čitati
bolje od mene njegovu samoću,
i koja otklanjaš spore sjenke
kolebanja s njegova lica
kao što proljetni vjetar otklanja
sjene oblaka koje plove nad brijegom.

Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
i tvoja bedra zaustavljaju bol,
ako je tvoje ime počinak
njegovim mislima, i tvoje grlo
hladovina njegovu ležaju,
i noć tvojega glasa voćnjak
još nedodirnut olujama.

Onda ostani pokraj njega
i budi pobožnija od sviju
koje su ga ljubile prije tebe.
Boj se jeka što se približuju
nedužnim posteljama ljubavi.
I blaga budi njegovu snu,
pod nevidljivom planinom
na rubu mora koje huči.

Šeći njegovim žalom. Neka te susreću
ožalošćene pliskavice.
Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušteri
neće ti učiniti zla.
I žedne zmije koje ja ukrotih
pred tobom biti će ponizne.

Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah
u noćima oštrih mrazova.
Neka te miluje dječak kojega zaštitih
od uhoda na pustom drumu.
Neka ti miriše cvijeće koje ja zalivah
svojim suzama.

Ja ne dočekah naljepše doba
njegove muškosti. Njegovu plodnost
ne primih u svoja njedra
koja su pustošili pogledi
goniča stoke na sajmovima
i pohlepnih razbojnika.

Ja neću nikad voditi za ruku
njegovu djecu. I priče
koje za njih davno pripremih
možda ću ispričati plačući
malim ubogim medvjedima
ostavljenoj crnoj šumi.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
budi blaga njegovu snu
koji je ostao bezazlen.
Ali mi dopusti da vidim
njegovo lice dok na njega budu
silazile nepoznate godine.

I reci mi katkad nešto o njemu,
da ne moram pitati strance
koji mi se čude, i susjede
koji žale moju strpljivost.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
ostani kraj njegova uzglavlja
i budi blaga njegovu snu!

Vesna Parun
klasika

@Leeroy i rahmetli @granica...











Ima toga još...

ovih dana skroz autobiografska

Čistim svoj život, kroz prozor, ormar stari
čistim svoj prostor od nepotrebnih stvari

Gdje li sam ih kupio?
Gdje sam ih sakupio?

Čistim svoj život, petkom odvoze smeće
kada se nada budi, i kad je blago veče

Gdje li sam ih kupio?
Gdje sam ih sakupio?

Čistim svoj život od onih šupljih ljudi,
kojima vjetar huji kroz glave i kroz grudi.

Gdje li sam ih kupio?
Gdje sam ih sakupio?

Čistim svoj život, da spasim dok je vrijeme,
malu jutarnju nježnost i gorko noćno sjeme

Gdje li sam ih kupio?
Gdje sam ih sakupio?

Čistim svoj život od prividnog svijeta,
od ljubavi bez traga, od jeftinih predmeta

Gdje li sam ih kupio?
Gdje sam ih sakupio?

Čistim svoj život, to hrđa je i tmina,
i osta'ću bez ičeg al' bolja je tišina...

Arsen Dedić

Wow genijalan tekst

Ih pa to je Arsen.

I still get letters in the mail, mostly from cracked-up
men in tiny rooms with factory jobs or no jobs who are
living with whores or no woman at all, no hope, just
booze and madness.

Most of their letters are on lined paper
written with an unsharpened pencil
or in ink
in tiny handwriting that slants to the
left

and the paper is often torn
usually halfway up the middle
and they say they like my stuff,
I’ve written from where it’s at, and
they recognize that. truly, I’ve given them a second
chance, some recognition of where they’re at.

it’s true, I was there, worse off than most
of them.
but I wonder if they realize where their letters
arrive?
well, they are dropped into a box
behind a six-foot hedge with a long driveway leading
to a two car garage, rose garden, fruit trees,
animals, a beautiful woman, mortgage about half
paid after a year, a new car,
fireplace and a green rug two-inches thick
with a young boy to write my stuff now,
I keep him in a ten-foot cage with a
typewriter, feed him whiskey and raw whores,
belt him pretty good three or four times
a week.
I’m 59 years old now and the critics say
my stuff is getting better than ever.

Ako - Kipling

Desanka Maksimović (16. 5. 1898 - 11. 2. 1993)

All Those Ships That Never Sailed

All those ships that never sailed
The ones with their seacocks open
That were scuttled in their stalls...
Today I bring them back
Huge and transitory
And let them sail
Forever.

All those flowers that you never grew-
that you wanted to grow
The ones that were plowed under
ground in the mud-
Today I bring them back
And let you grow them
Forever.

All those wars and truces
Dancing down these years-
All in three flag swept days
Rejected meaning of God-

My body once covered with beauty
Is now a museum of betrayal.
This part remembered because of that one's touch
This part remembered for that one's kiss-
Today I bring it back
And let you live forever.

I breath a breathless I love you
And move you
Forever.

Remove the snake from Moses' arm...
And someday the Jewish queen will dance
Down the street with the dogs
And make every Jew
Her lover.

Bob Kaufman (1925 – 1986)

Cvjetni rukopis

Ti iskušavaš moju nježnost dok vjetar prolazi tulipanima
Odnoseći im boju k mom prozoru
I još kroz mnogo cvijeća dolaze boje na prozor
Što se otvara kao pohlepne nosnice nad parfemom
Drage žene

Melankolija je moja nježnost koja ti donosi ovaj rukopis
I moli te da ispraviš pogreške
Ovo je šareni vjetar jedini takav
Koji zna koliko vrijedi čuvati cvijeće

On niče iz mog vrta
On leti neosjetno pokraj Mjeseca
On je zvjezdan sve do jutra
Kad dolazi cvijeću vlažan i ranjen
Sav u krvi
On raste u mom vrtu kao suncokret
Sve do prvih cvrčaka

To je rukopis moje nježne igre
Plašljiv poput mekih zečeva i toliko bezazlen
I ja ti ga prepuštam toliko koliko te volim


Vlado Gotovac

Hercegovino, zemljo moja mala



Hercegovino,
zemljo moja mala,
kad bi ti u moje srce stala,
uvijek bi te nosio u sebi
nikad te se poželio ne bi !

Nikad ne bi na pamet mi pala,
kad bi ti u moje srce stala,
da ćeš falit, vjeruj nisam znao,
mladost svoju ja sam tebi dao..

Zemljo moja kamena i vina
uvijek bit ćeš moja djedovina,
tu u tebi rodila me mati,
tu će zemlja sebi da me vrati.

Zemljo moja planina i gora,
ravnih polja i plavoga mora,
koliko si puta zaplakala,
kol’ko puta na koljena pala?

Sinove si mnoge izgubila,
mnogi za te živote su dali
a dušmani kidali ti dušu
djecu ti po svijetu rastjerali!

Opet naša povijest se ponavlja
stigla nas je opet priča ista,
nije ‘vako bježalo se
ni u vrijeme komunista!

Mladi žele bolji život
zar su oni zbog tog krivi,
pa odlaze u tuđinu
tamo gdje se bolje živi!

Ali jedno siguran sam
ostavit će svoju dušu,
na tom škrtom kamenjaru
tu gdje hladne bure pušu…

Tu gdje cvrčak zorom cvrči,
gdje je nebo puno zvijezda,
gdje su naši pradjedovi
sagradili svoja gnijezda.

U tuđini sve će naći,
osim mira, osim sreće,
jer svi novci ovog svijeta
mir i sreću kupit neće.

I čeznut će svakog dana
rodnoj grudi da se vrate,
mnogi tada shvatiti će
da samo za tobom pate…

Ne znam što bi još vam rek’o,
teško je to reći svima,
nek svak proba i nek vidi,
svaka priča dvije strane ima!

Velimir Raspudić / Kamenjar

HRVATSKI VAPAJ

Iz Europske zajednice naređuju traže
Da Hrvatska prihvati odluku piranske Arbitraže
Europska zajednica ne poštuje hrvtska prava
Narodna saborska odluka ovih dana zgažena kao trava.

U okupiranoj Hrvatskoj Tuđman pozva u boj
Oslobodi Hrvatsku ispuni naum svoj
Oslobođenom Hrvatskom Bruxelles upravlja
Nejača Slovenija Hrvatsku okupira zlostavlja.

Neprijatelji žele da Hrvati nisu za dom spremni
Dio kopna i mora postanu tuđi inozemni
Hrvate su izgonili velikosrbizam i komunizam
Jednako nastavila lijeva demokracija i globalizam.

Od dvije tisućite godine svakoga dana
Hrvatska vapi novog Franju Tuđmana.
Da obnovi oštećene granice
Krčevine pretvori u oranice.

Mile Pletikosa

-----------------

Наши Дани

Развило се црно време опадања,
набујао шљам и разврат и пороци,
подигао се трули задах пропадања,
умрли су сви хероји и пророци.
Развило се црно време опадања.

Прогледале све јазбине и канали,
на високо подигли се сутерени,
сви подмукли, сви проклети и сви мали
постали су данас наши суверени.
Прогледале све јазбине и канали.

Покрадени сви храмови и ћивоти,
исмејане све врлине и поштење,
понижени сви гробови и животи,
упрљано и опело и крштење.
Покрадени сви храмови и ћивоти.

Закована петвековна звона буне,
побегао дух јединства и бог рата;
обесисмо све празнике и трибуне,
гојимо се од грехова и од блата.
Закована петвековна звона буне.

Владислав Петковић Дис

Odlazak

U slutnji, u čežnji daljine, daljine;
u srcu, u dahu planine, planine.

Malena mjesta srca moga,
spomenak Brača, Imotskoga.

I blijesak slavna šestopera,
i miris (miris) kalopera

Tamo, tamo da putujem,
tamo, tamo da tugujem;

da čujem one stare basne,
da mlijeko plave bajke sasnem;

da više ne znam sebe sama,
ni dima bola u maglama.

Tin Ujević

Ovo je Arsen Dedic uglazbio i opjevao.