Bilo plemstvo, kao i hrvatsko i mađarsko, razlika između Srbina i Albanca je jasna koliko i između Hrvata i Mađara, zar ti treba veća razlika od te da se ne razumiju međusobno.

Oni koji su palili Šibenik 1647.god. s Turcima su ostali sasvim vjerni rimskom Papi, a i u drugim slučajevima... Prepucavanje po strani, prelazaka je bilo s i s jedne i s druge strane. Pa grupa pravoslavnih uskoka je na svoju inicijativu u Jajcu prešla na Rimokatoličanstvo, sve je zavisilo od situacije a dinarski čovjek nije bio toliko tvrd u vjeri, tek kasnije u 18.vijeku su se dinarci čvrsto vezali uz vjerski identitet, prije toga je bila poluodređena srpsko-hrvatska-vlaška masa.

Problem ovim mitomanima poput Joe koji tvrde da su Srbi svi i svuda.
Kao što je i problem negiranja Skenderbega kao albanskog nacionalnog heroja i pokušaj prikazivanja istoga kao isključivo Srbina.

Da.

http://www.biznis.ba/region/10709-Stefan-Nemanja-postao-Stojan-Nimani-Obilic-albanski-vitez-Milos-Kopilici.html

Dobro sad smo otišli van teme, kao i uvijek, ovo nek moderacija miče na povijest.
Dakle držite se teme.

Šta i Albanci svojataju srpske?
To nisam znao, ludi Balkan

Daramo nemoj da se posvađamo i da posle više prestanemo komunicirati , jer zaista neću trpeti lažne optužbe pored zdravih očiju.

Gde sam ja izričito tvrdio da je on Srbin?? , boli me qurac za njega a ne da imam razloga nešto dokazivati.
Dakle podmećeš i lažeš.

Skender je beg nije bio janičar niti žrtva danka u krvi , već je bio klasični srednjovekovni taoc koji je živeo na turskom dvoru i tamo dobio neko obrazovanj i vojnu obuku , a tamo ga je otac poslao jer je bio vazal.

Mnoštvo plemićkih sinova su bili taoci.

Što se tiče njegovo prelaska naislam , to je teško utvrditi jer nema slike njegove odfikarene čune , ali nema nijedne džamije koju je gradio,niti ima ikakvog zapisa da je obavljao svoje "begovske" stvari po islamskim zakonima.
Ali se svakako zna ko mu je bila venčana supruga što sigurno nije islamski običaj, takođe se zna da mu je brat umro kao monah i 7vao se Staniša svetovno , i naravno da se zna kako su mu se zvala deca što takođe uveliko dovodi u sumnju njegovo muslimanstvo jer bi bar jedan bio Faruk ili Mujo.

U to vreme je u osmanskom carstvu još uvek bilo prihvatljivo da hrišćani(plemići) u osvojenim zemljama čak budu i spahije tj.ubirači poreza.
Porodica Bakića iz Srbije su bili takvi , i njih su turci voleli.
Jedni su posle otišli u Ugarsku i tamo dobili imanja kao borci protiv Turaka , a drugi deo porodice su nastavili da budu spahije i ubirači poreza , pa je jedan od njih sebi sagradio jedan od najpoznatijih i najčudnijih stećaka(tzv.bosanski obelisk) u Bosni u selu "Bakići".

To što su ga zvali begom ne znači da je to i bio.



Paskal Milo je jedan od najpoznatijih albanskih istoričara(katolik i liberal) , koji ponovo posle drugih normalnih istoričara tvrdi isto , tj.prosto se drži istorijskih fakti a ne mitomanije albanskih nacionalista.
Ovo je iz emisije sa albanske državne televizije pre mesec dana jer se obeležava 550 godina Skenderbegove smrti , pa po prvi put se prave okrugli stolovi da bi se moglo pričati i raskrinkati mitovi koje su prvo albanski nacionalisti u 19.veku izmislili a onda to nastavio komunistički Enver Hodža.

Meni je super film o Skenderbegu snimljen negde 60 ili 70' godina.
Evo scene kad on dolazi u svojoj tradicionalnoj albanskoj nošnji kod zlog despota Đurđa Brankovića.

Krivo gledaš, Srbi se nikada nisu odrekli Skenderbega iako ga ne postavljaju na pijedestal kao Albanci. Uostalom, iako ga više nema, forumaš @Totem (Hrvat iz Skoplja) je više puta izražavao čuđenje kako su Srbi tako olako dali svog Đurađa Kastriota da albancima bude nac. junak. Uostalom u Beogradu je Skenderbegova ulica paralelna s onom Cara Dušana na Dorćolu, nije slučajno tako.

Ja sam već pomenuo u jednom postu tzv.titulu Pronijara kojju je dodeljivao običnim vojnicima car Dušan , a gle čuda garda cara Dušana je bila sastavljena od Arbanasa i "vlaha" , što će reći da su najbolji vojnici dolazili iz tzv.vlašakih ratničkih plemena iz CG,Hercegovine i Albanije.

Dakle predak Skenderbega je sasvim moguće bio i Hercegovac(Rvat ) kao i preci Marka Kraljevića , i svi su dobili zemlju u Albaniji i Makedoniji i posle se uzdigli na plemićki nivo.

Zanimljiva je podudarnost ličnih imena tipa Leka(Dukađin),prezime Leko,Leković,Lečić,....a tu upadaju i braća Rvati , naravno.

sta mu je ovo kastrioti?

https://sr.wikipedia.org/wiki/%D0%9F%D0%B5%D1%82%D0%B0%D1%80_%D0%91%D0%BE%D0%B3%D0%B4%D0%B0%D0%BD%D0%B8

Zanimljiva albanska istorijska ličnost i naravno zanimljivog porekla.

Sam Petar Bogdani je govorio za sebe da je poreklom Srbin od kosovskog junaka Ljutice Bogdana , međutim pošto je bio katolik i to bio na visokim pozicijama sasvim moguće da nije neko od njegovih predaka konvertirano na katoličanstvo već je bio poreklom iz Dubrovnika ili nekih drugih krajeva odakle su dolazili na Kosovo u srednjem veku kod srpskih kraljeva.

Boj pod Banjom Lukom 1737.
Autor: Prof. dr. Enver IMAMOVIĆ
19.04.2015 00:06
0
Rat koji je 1737. godine Austrija započela s Turskom u cijelosti se svalio na leđa Bosne i Bošnjaka. Kako je Turska imala problema i na drugim stranama svog ogromnog Carstva, naredila je bosanskom paši da se ne suprotstavlja austrijskoj vojsci koja je imala cilj okupirati cijelu sjevernu Bosnu. Kad se u Bosni saznalo da sultan prepušta dio Bosne neprijatelju, Bošnjaci donesu odluku da sami ustanu u odbranu svoje zemlje i suprotstave se austrijskoj vojsci.

Napad na granice

Saznavši da će im se Bosanci sami na svoju ruku suprotstaviti bez pomoći i dozvole Carigrada, Austrijanci su bili uvjereni da će bez pola muke suzbiti i savladati prkosne Bosance. Pred upad u Bosnu austrijski car Karlo V obratio se bosanskom narodu proglasom kojim je pozvao njegovo kršćansko stanovništvo da se pridruži njegovoj vojsci, a Bošnjacima muslimanima jamči ličnu i imovinsku sigurnost, ali pod uvjetom da ne pružaju otpor i da se dobrovoljno predaju. Svojom imovinom mogu slobodno raspolagati i otići kuda žele, a oni koji ostanu moraju se pokrstiti, jer im pod Austrijom kao muslimanima nema mjesta.

Napad na bosanske granice izvršen je s četiri strane. Jedna vojska je pošla na Bosanski Novi, druga na Bužim i Cetin, treća na Banju Luku, četvrta na Zvornik. Do prvog sukoba došlo je kod Zvornika gdje je domaća vojska izvojevala sjajnu pobjedu razbivši potpuno neprijatelja. U tom boju posebno su se istakli sarajevski janjičari kojih je bilo pet bajraka, predvođeni Ahmed-pašom.

Ista sudbina je zadesila vojsku pod zapovjedništvom generala Raunacha koja je napala Ostrovicu kod Kulen-Vakufa. Tamo se krvavi boj desio 22. jula 1737. godine na Bilajskom (Petrovačkom) polju. Tu je Bosance predvodio bivši zvornički kapetan Mehmed-beg Fidahić i ćehaja-čauš Ali-beg Osmanpašić s odredima iz Prusca, Travnika, Jezera, Jajca, Bosanskog Novog, Bihaća i drugih tamošnjih mjesta. Velikim junaštvom istakli su se Salih-aga Zrinković, Ali-beg Fazlagić i Ahmed-aga Čelebić. Na bojnom polju ostalo je ležati 611 Austrijanaca, među kojima i komandant Raunach s osam oficira. Jedan broj ih je zarobljen. Na bosanskoj strani među poginulima bio je i zapovjednik Ali-beg Osmanpašić.

Napad na Cetin i Bužim vodio je austrijski general Stubenberg dok je general Juraj Herberstein preko Izačića napao Bihać. Kad im je stigla vijest o katastrofi koju je doživio general Raunach kod Ostrovice, odmah su povukli vojsku ispred Bihaća i Bužima i vratili se preko granice.

Za to vrijeme glavna austrijska vojska predvođena princom Josipom Hildburghausenom napadala je Banju Luku u kojoj je bila tek šaka ljudi sposobnih za odbranu. Austrijanci su iskopali rovove i opkolili cijeli grad. Zapovjednik tvrđave Mehmed Ćatić hitno je poslao glasnika u Travnik da obavijesti Ali-pašu o teškom položaju grada. On je odmah tamo uputio sarajevskog muteselima Ibrahim-agu s manjim odredom janjičara s porukom Banjalučanima da im u pomoć stiže sva bosanska vojska.

Ultimativno pismo

U međuvremenu Austrijanci su se obratili Banjalučanima sa zahtjevom da se predaju. Ponosni Banjalučani na taj poziv odgovorili su žestokom vatrom iz topova, čime su im dali na znanje da će se boriti do posljednjeg čovjeka.

Odbranom grada rukovodio je banjalučki kapetan Mehmed Ćatić, a desna ruka mu je bio pristigli sarajevski vojskovođa Ibrahim-aga. Austrijanci su nekoliko dana nemilosrdno tukli grad iz svih vrsta artiljerijskog oružja. Na branioce je dnevno padalo i po 1.800 granata. Grad je tučen i noću. Vraćeni su brojni juriši, ali su se branioci, iako malobrojni, žestoko branili. Čak su povremeno vršili ispade iz grada zabijajući se u neprijateljske redove kao klin nanoseći im znatne gubitke. Izvještaji su zabilježili da je među tim borcima bilo i žena. Prilikom jednog takvog prodora poginulo je 35 branilaca, dok ih je 15 bilo zarobljeno, među kojima i jedna žena. Upravo je po njoj general Hildburghausen opkoljenima poslao pismo o ultimativnoj predaji, što je bilo odbijeno.

Austrijski komandant je naredio da se još više pojačaju napadi. Stanje je postalo tako kritično da se svaki tren mogao očekivati proboj zidina. Ni to, međutim, nije obeshrabrilo Banjalučane. Sjetivši se šta ih čeka ako padnu neprijatelju u ruke te izrečene prijetnje da će se po zauzeću grada morati svi pokrstiti, ovi tada učine nešto što je svojstveno samo sinovima koje rađa Bosna: kadija iznese Kur’an na bedem na koji se svi do jednoga zakunu da će se do posljednjeg boriti i da dušman može ući u grad samo preko njih mrtvih. S tim žarom pođu na one dijelove bedema gdje je bilo najkritičnije.

Austrijanci su bili zaprepašteni kada su među braniocima na bedemima vidjeli i žene. Neuobičajeno za islamsku sredinu, mnoge Banjalučanke stale su uz svoje očeve, muževe, braću i sinove, i odbijale napade dušmana tako zanosno i vješto da su napadače naprosto prenerazile, a svoju braću zadivile.

Gradu je već u pomoć hitala glavna bosanska vojska kojoj je na čelu bio Ali-paša. On je s Travničkog polja već bio pristigao u Podrašnicu kod Varcar-Vakufa, gdje je sačekao dolazak ostale bosanske vojske. Kad mu je stigla vijest da su banjalučki bedemi već napola porušeni i da branioci posljednjim snagama odbijaju napade, s vojskom je pohitao u tom pravcu usiljenim maršom ne gledajući gdje su brda, gdje doline. Pod punom bojnom opremom jurili su bez odmora. Bosanci su zaobišli sve austrijske predstraže. Išlo se šumama, preko gora, nije se smjela zapaliti čak ni vatra da se ne odaju neprijatelju.

A onda preko nabrzinu izgrađene skele kod mjesta Krmine prebacili su se na desnu stranu Vrbasa u namjeri da udare s istočne strane kako bi iznenadili Austrijance.

Ovaj taktički potez Ali-paše bio je dobro osmišljen jer se bosanska vojska pojavila pod Banjom Lukom i udarila na neprijatelja baš s one strane odakle se najmanje očekivala (4. avgusta 1737. godine). To je veoma zbunilo glavnokomandirajućeg Hildbughausena. Nastala je opća pometnja i panika u njegovim redovima, na što su Bosanci upravo računali.

Pristigavši pod grad, bosanska vojska se u hodu prestrojila u bojni poredak i bila je odmah spremna za okršaj. Njena neočekivana pojava na bojnom polju i oduševljenje s kojim je nastupala utjeralo je neprijatelju strah u kosti.

Ali-paša je za predstojeću bitku na desno krilo svoje vojske stavio proslavljenog zvorničkog kapetana Mehmed-bega Fidahića i sve krajiške kapetane. Na lijevo krilo je stavio alajbege sa zaimima i spahijama od četiri sandžaka, a preostalu vojsku iz 32 nahije i janjičare, koju su predvodili kadije s janjičarskim bašama, postavio je u sredinu. Ispred svih je stao Ali-paša i time su obje vojske bile spremne za sudar. Ali-paša je uspio održati predbojni govor svojim borcima, nakon čega su vojske krenule jedna na drugu.

Junaštvo kapetana

Boj pod Banjom Lukom zbio se 4. avgusta 1737. godine i trajao je od podne do zalaska sunca. Bosanci su odmah na početku navalili tako silovito da su za tren bile poremećene sve neprijateljske linije. Istovremeno su provalili branioci iz grada pa je u redovima Austrijanaca nastao lom i potpuno rasulo.

U jeku boja, Mehmed-beg Fidahić je sa svojim borcima navalio tako žestoko na neprijateljsku konjicu da ju je u tren oka potpuno razbio. Spašavajući se, ovi nalete na redove vlastite pješadije desnog krila pa su tako trali jedni druge. Drugi, pak, pod velikim pritiskom potražili su spas u Vrbasu, ali ih se većina podavila. Očevici su zabilježili da se po pet vojnika držalo za jedan konjski rep da bi preplivali na drugu stranu rijeke.

Nakon kraćeg zastoja Austrijanci su se prestrojili i ponovo se zametnuo ljuti boj. Bosanci se počnu sada još žešće boriti tamaneći sve oko sebe. Prekaljeni borci sa svjetskih bojišta ovaj put su imali poseban razlog da se ovako srčano bore. Branili su rodnu grudu.

S kakvim su žarom to činili govori slučaj zvorničkog kapetana Mehmed-bega Fidahića. Pod njim su pala čak tri konja, a onda je pješice, gologlav s isukanom sabljom kršio put i sjekao neprijatelje. Kad ga je primijetio Ali-paša, nekako mu doturi konja i izvuče ga iz vreve. Nakon što su mu previli rane, dadnu mu novu dolamu, jer je ona na njemu bila sva iscijepana od sablji i handžara, potom uzme novo oružje, uzjaše odmorna konja, a onda se ovaj dični junak ponovo vrati u boj i stane na čelo svog desnog krila.

Velikim junaštvom istakao se i čuveni sarajevski junak Hadži Ahmed Kandelija. Za njega je ostalo zapisano da je prvi, ne obazirući se na očitu opasnost, navalio na neprijateljske položaje s topovima napravivši pri tome pravu pustoš.

Do zalaza sunca učinjeno je ukupno pet juriša. U posljednjem su Bosanci Austrijance tako silovito natjerali da su se ovi morali ponovo spašavati bijegom kako je ko znao i stizao. Tražeći spas ispred bosanskih sablji, mnogi su u gomili nagrnuli na ćupriju da bi umakli na drugu stranu Vrbasa. Ćuprija se, međutim, pod velikim teretom srušila i mnoge je progutao duboki Vrbas.

Šta je ostalo iza neprijateljske vojske
1.027 mrtvih vojnika, među kojima i dva pukovnika, jedan major, devet kapetana i 15 nižih oficira
1.000 ih se utopilo u Vrbasu
14 oficira i 352 vojnika ranjeno
186 stradalih jahaćih konja
15.000 buradi baruta i drugog materijala
“Ako Boga znate i svece ljubite ...”
Ali-paša je za Austrijancima koji su bježali s bojnog polja poslao nekoliko stotina konjanika koji su ih nemilosrdno tamanili sve dok im se ovi nisu molećivo obratili: “Ako Boga znate i svece ljubite, nemojte nas više proganjati”. Na to su ih Bosanci pustili da se mirno prebace preko Save i tako se spase.

Pljačka bošnjačkih kuća
I dok je grad branilo sve što je moglo stajati na nogama, i dok su se proživljavali najteži trenuci, desilo se nešto što je kod svih poštenih Banjalučana izazvalo duboko ogorčenje. Naime, zbog žestokog granatiranja, žene, djeca, bolesni i stari napustili su kuće i sklonili se u tvrđavu, dok su za to vrijeme svi sposobni branili bedeme. To je iskoristio dio sugrađana kršćanske vjere, koji su se razmilili po napuštenim kućama i počeli ih pljačkati kao da to čine najgorim dušmanima. Bili su uvjereni da branioci neće izdržati, a u Austrijancima su vidjeli svoje “spasioce”. Stoga su poletjeli da se dograbe bošnjačkog bogatstva prije nego što u grad uđu napadači, vjerujući da će njih, kao kršćane, poštedjeti.

Ako Boga znate i svece ljubite ...”

e baš su to austrijanci rekli a turšnjaci razumili

da a pod becom su turci zapisali kako je turski car gledao svoje vojnike sa obližnjeg brda,pratio kolko koji ubija da im da novcanu nagradu po zasluzi
vi turci ste maloumni kreteni i vai zapisi vrijede ko i zapisi desetogodišnjaka,ista percepcija.

Jebali te turci rajo kmetovska.

Prije sto godina ste sebe smatrali Turcima.






Janjari Turski, Šepak Turski, Trnova Turska, Lipnica Turska, Turski Bistarac itd itd itd

Turci ste bili i ostali. Još i gora napast od pravih Turaka.

Ne mešaj nas bre sa Turkušama, samo Bošnjo pravi Turčin more biti.

Privilegirano pravoslavnima kao državnoj vjeri i krvavo katolicima.

Euforija oko pronalaska Srebreničke ahdname zapravo je samo dokaz sa pečatom da su fratri u Srebrenici prevareni.

http://www.bhrt.ba/vijesti/bih/bhrt-prvi-snimio-srebrenicku-ahdnamu-franjevci-cuvaju-jos-jedno-kulturno-blago-bih/

Turci se hvale sa 452. skokovima sa starog mosta, iako su prvi skokovi organizirani tek 1968.
Prije 400 g stari most je ovako izgledao
Pamtimo!

Jedini Hrvat koji je priznao da su Škutori rušili most.
Eto kad vam se zagrebe u srž nađeš mržnju veću od Srba prema Bošnjacima ili ti Vlaha prema Turcima i Muslimani.

Tako vam je i Isus razapet pa opet križiove nosate, trebate izgraditi mostiće kao relikvije i prodavati dole po Hercegovini pogotovo u Međugorju. Hercegovina je Hercegovina, isus je isus a biznis je biznis.

Gdje sam ja to priznao? Most je miniran i to znate i vi

Po tvojim komentarima vidim da niste intelektualno napredniji od vaših predaka koji su ova zlodjela činili, ali kao što rekoh, pamtimo sve, obit će vam se ko bumerang pa ćete opet vikat đenosaid

Eto dobrog motiva da se sruši most, savršen, kao Mladićovo da se osvetima Turcima za dahije.

Pa hoćel se ko vama svetiti za šta?
Niste ni vi čistih ruku.

Da, kako je uistinu bilo.