Kakav je bio odnos između Turaka i muslimana našeg jezika? Jesu li ih Turci smatrali sebi ravnima? Koliko je etničkih Turaka boravilo stalno u Bosni?

To vrijeme u još porobljenoj Bosni ovako opisuje Ivan Antunović: "Od 1686. godine, pošto se je Budim u kršćanske ruke povratio, kršćani Slaveni iz Bosne... dolažahu češće ovamo; jer čim se većma uzdizala kršćanska moć, ... tim su njihovi gospodari u ... Bosni i Hercegovini postajali bjesnijimi. Pa da svoj život i nešto imetka spase, izmicali su odonud, čim se komu prilika pokazala, dapače su i čitava sela se podizala i u Austriju useljavala" (Rasprava, str. 94.). Na 50. stranici svoga djela De activitate franciscanorum... piše fra Beato Bukinac, da je svim nevoljama kršćana u porobljenoj Bosni 1686. godine pridošla još i glad. Tamošnji su kršćani umirali od gladi. Prodavali su čak i svoje odijelo da dobiju kruha. Da zlo bude još veće, na Bosnu je udarila i kuga. U malo riječi je te prilike u Bosni opisao provincijal Bosne Srebrene fra Mijo Radnić: "I mi koji preživljavamo trenutke sa smrću u ustima, danju i noću se skrivamo u špiljama i šumama. I nema nikoga od sve njezine djece, da ju (Bosnu) utješi". Okrutnost nije pogađala samo Bosnu. Evo nekoliko primjera: "Dana 27. lipnja 1688. godine Turci su šarengradskog gvardijana živog isjekli, njegovog kapelana na kolac nabili, a ostale franjevce raskomadali" (Bukinac, str. 50.).

Korisna je ova tema.

„Utovo, ubavo seoce u kršu, leži izmegju Popova i Žabe Velike. Žaba Velika je brdo dosta visoko, a naliči potpuno devi sa dvije grbe. Na brežuljku više Utova, a na podnožju Žabe Velike, uzdiže se Hadžibegova kula, u okrug sazidana, dosta visoka i okružena zgradama za stanovanje.

Sve se to skupa pričinja kao mali viteški gradić, a dosta je majka u crno zavio. To je bila residencija Hadži-Derviš-bega Rizvanbegovića, brata malog cara hercegovačkog, Ali-Paše Rizvanbegovića, s nadjevkom Stočevića…

Hadži beg je znao svoje najvjernije ljude i prijatelje iz dalmacije do svog grada domanuti, pa iz osvete što mu ne bi darova donijeli, objesiti ili nabiti na kolac ili ubaciti u usijanu peć, neka u mukama izgore.

Nije bio oženjen, nego je oskvrnjivao kršćanske djevojke i žene po miloj volji, te stoga mnogi pobjegoše u Dalmaciju…Kad bi koja djevojka ostala s Hadžibegom noseća, ovaj bi prisiljavao momke da je uzmu za ženu.

Momku nije bilo drugo, ili vjenčati ili na kolac u goruću peć. Umiranje na kocu bilo je strašnije nego na križu. Takav kolac bijaše dobro uglagjen, namazan lojem, debeo 15 cm, dug 2 i pol metra i na vrhu dobro zaoštren.

Ko bi osugjen…u toga bi vješto uturili takav kolac na donji otvor, pa bi ga protisnuli između crijeva i rebara, te bi kolac izbio kroz meso za vratom, tako da se ne bi oštetio drob i džigerica.

Po tom bi zabili kolac u zemlju i čovjek bi po tri dana morao visjeti i živjeti na mukama, ako bi toliko mogao trpjeti. U to bi vrijeme gavranovi i druge price dolazile na živu lješinu, trgale meso s kostiju i kljuvale u oči nesretnom čovjeku…

Uz ovu strašnu smrt bijedne raje postojala je i smrt na čengelu. To je željezna oštra kuka, privezana za konopac. Ko bi osugjen na ovo mučilo, tomu bi zatakli čengel u rebro, pa bi ga tako objesili na stup ili o granu kakova debla, pa bi nesretnik visio tako dugo dok ne bi izdahnuo i počela se lješina rastvarati… No Hadžibegu nijesu bila dostatna ova mučila, već je izmišljao nove vrste muke.

Tako je znao narediti da se skuči mladi hrast jakim konopcem sve do zemlje, pa bi dao privezati čovjeka za vrh hrasta uzicom oko vrata. Kad bi to bilo gotovo sluge bi Hadžibegove odsjekle konopac nagli, te bi se hrast svom silom povratio u svoje prvaše stanje povukav nesretnika u zrak tako jako, da bi glava odletjela na jednu, a truplo na drugu stranu… („Memoari sa Balkana 1858.-18718., Martin Gjurgjević).

Je, ne smi se to zaboravit.

Međutim, unatoč povećavanju nameta "čudnovatom elastičnošću", kako zapisa fra Paškal Buconjić, stanje državne blagajne bivalo je sve kritičnije. Marko Vego u knjizi „Don Ivan Musić i Hrvati u Hercegovačkom ustanku 1875-78 godine“ (strana 17.), navodi da je 1875. godine deficit turske državne blagajne iznosio 108 milijuna kruna. Sve je to morao pokriti kmet sa svoje zemlje, prihodima od stoke i drugih neizravnih poreza.

Evo ovaj nije bio etnički Turčin nego naš poturica

CRTICA O HERCEGOVAČKOM GROFU DRAKULI – HADŽI DERVIŠ BEGU RIZVANBEGOVIĆU

Tko zaboravi i zaslužuje da živi u Alijinoj islamskoj državi pod ovakvim milostima koje mu garantira ahdnama.

Muslimani u svakoj mahali otvaraju muzeje izmišljenih genocida koji su navodno nad njima počinjeni za vrijeme turske okupacije.
S druge strane gdje je muzej turskog geonocida nad kršćanima u BiH ili barem spomenik?

Zanimljiva su stajališta vođe Hercegovačkog ustanka vojvode don Ivana Musića o tim zbivanjima.
Musić piše: "ja se zaista ne smijem usuditi ter ciglu jednu rieč prosloviti o miru, ovako ucviljenom narodu… sa Turskom se nije moguće miriti… jerbo Turska nije nikad vriedna u slobodi izvršiti što u nevolji obeća". (dr. don Ivica Puljić "Hrvati katolici donje Hercegovine 1875.-1878". str. 394.).

Hrvati očito nisu povukli pouke iz povijesti, zato i jesmo u ovoj kolotečeni.

Nisu vidili Turčina u životu... ovo je onako, baš hrabra izjava. Možeš nam je malo ojačat naslovom knjige, naučnog rada?
Bilo bi lipo.

osmanistika je ozbiljna grana povijesne znanosti, za koju treba jako puno znati jer se radi o jaku dugom vremenskom periodu. osmanska drzava 1463 i 1875 nije ista drzava ni po cemu sem po imenu. ne bavite se vi ozbiljno hrvati s time, nego povrsno koliko se to dotice vase povijesti pomalo, tako da vam je i spoznaja potanka, a i nije uputno obarati predrasude o tom vremenu, ne uklapa vam se u nacionalnu naraciju. vama je u interesu da se sve najgore prica, jer odgovara trenutacnom sukobu sa bosnjacima, a i atmosfera sa migrantima je takva, a i riscanski je. ja sam spoznaje o osmanskom periodu sticao iz hobija citajuci prijevode orginalnih sudskih i poreznih spisa (ima za svaki vas grad i selo, sta je sacuvano, mozete pratiti stoljecima unazad, ja nisam citao sve, nego samo odakle su moji), i radove instituta za orijentalistiku, a njih nema na internetu, a i da ima, ne znam koga bi to zanimalo. vas ne bi, imate svoje putopise. prava istina je kombinacija svih izvora sa kritickim promisljanjem. ostala mi je jedna fusnota u sjecanju o pastiru koji nikada nije vidio domaceg muslimana, a kamoli turcina u zivotu, jer je zivio na planini, jednom godisnje dolazili poreznici, lokalni knez ih doceka pred selom, preda sta treba od proizvoda i poreza, i ovi odu ... tako citav njegov zivot, a on vazda na pasnjacima, pa nikad da naleti na poreznike, a u grad ne silazi, niti ima potrebu (kraj 16 stoljeca). tako je moglo dok u bih nisu navalile muslimanske izbjeglice iz primorja i slavonije 1700, pa onda iz crne gore, pa od 1800 iz srbije. tad je postalo gusto i tijesno u bih kako je carstvo padalo, a kivne izbjeglice naseljavale prostor. malo po malo, eskaliralo je sa velikim hercegovackim ustankom 1875, mada su od 1852 trajali manji ustanci. puklo je u 19 stoljecu iz niza razloga. dotada je nekako islo.

ovdje su izvori : http://ois.unsa.ba/index.php/bs/