.

Na Mrkan je preseljeno sjedište upravo zbog progona pod srpskom vlašću.

Danas objavljen članak u Dubrovačkom dnevniku, uz nekoliko autentičnih fotografija. Nisam znao da Dan Grada nije oduvijek bio 3. veljače.

https://dubrovackidnevnik.net.hr/vijest ... -dubrovnik

IZ RALJA FAŠISTA, NACISTA, USTAŠA I ČETNIKA Na današnji dan prije 76 godina oslobođen je Dubrovnik

Dubrovnik je od fašističkih okupatora oslobođen 18. listopada 1944. godine, dakle na današnji dan prije 76 godina.

Dugo godina taj datum se slavio i kao Dan Grada, ali uz prilike odcjepljenja od Jugoslavije te pripadajuće ratne neprilike, zavladao je sram prema onome uz što je Dubrovnik uplovio u vlak novog vremena, ono što ga je othrvalo od fašističkog bezumlja i tako mu podarilo slobodu.

Tako je 18. listopada prebrisan kao Dan Grada, koji je pak postao vjerski blagdan svetoga Vlaha. Narodnooslobodilačka borba danas se ocrtava i kroz sve razrušene antifašističke spomenike, te reviziju na mnogim nivoima, no tema je to za šire okvire. A događanja koja su dovela do slobode potrebno se podsjetiti.

SLOŽEN PROBLEM DUBROVNIKA

Knjiga Nikole Anića "Dubrovnik u drugom svjetskom ratu (1941. - 1945.): Od okupacije do oslobođenja", koju je izdala Udruga antifašista Dubrovnik 2013. godine, lijepo govori o događanjima koja su prethodila oslobođenju, ali i samom ulasku Titovih partizana u Grad.

"Karakteristično je za Dubrovnik da su ondje bile četiri vojske talijanska, njemačka, ustaško-domobranska i četnici Draže Mihailovića, a prema tome i četiri fašističke vladavine: okupatorska talijanska i njemačka te kvislinškaka ustaško-domobranska i četnička. Uvijek su bili složni, pa i prilikom oslobađanja Dubrovnika. Ostali su složni i u bijegu, kad se na prilazima Dubrovniku, na vratima od Grada, pojavila narodnooslobodilačka Titova vojska, članica antifašističke koalicije. Podaci kazuju da je nastao pravi košmar među dojučerašnjim saveznicima u zločinu; svaki je tražio izlaz za sebe, užželji da se spasi od zaslužene kazne, da ga ne dohvati ruka pravde." - navodi se u knjizi.

Piše tako Anić "kako su ga Nijemci zajedno s vojskom NDH i četnicima Draže Mihailovića (jedinstven slučaj u čitavoj Hrvatskoj) bili jako utvrdili i za njegovu obranu koncentrirali veliku vojnu silu".

"Na drugoj pak strani Titova partizanska vojska nastojala ga je među prvima osloboditi. Problem Dubrovnika bio je tim složeniji jer su antihitlerovski saveznici svoje snage stacionirane u Italiji namjeravali iskrcati u rejonu Dubrovnika i tu se povezati s četnicima Draže Mihailovića. - objašnjava Anić, koji dodaje kako su "četnici vjerovali da će tako zadati snažan udarac NOP-u i stvoriti uvjete za povratak dinastije Karađorđevića u Beograd te, konačno, Dubrovnik otrgnuti od Hrvatske i uključiti ga u sastav Velike Srbije".

No, Josip Broz Tito saznao je za te planove dok se nalazi na Visu. Anić piše kako je Tita jako zaokupljao problem oslobođenja Dubrovnika.

"Naređeno je da 26. dalmatinska divizija nakon oslobođenja srednjodalmatinskih i južnodalmatinskih otoka zajedno s 29. hercegovačkom divizijom oslobodi Dubrovnik. To međutim nije išlo tako lako. Tito je otišao u Moskvu, odakle se vratio početkom listopada 1944. i saznao da Dubrovnik joššnije oslobođen. Čuvši za to, 8. listopada 1944. poslao je Rankovića i Jovanovića na Vis i zapovjedio da se 26. dalmatinska divizija uputi prema Dubrovniku, da joj se pri operaciji oslobađanja pridružili 29. hercegovačka divizija, da se u istom cilju prema Dubrovniku uputi najmanje polovica 1. tenkovske brigade, jedan do dva topnička diviziona, te da se angažiraju zračne snage 1. i 2. eskadrile s Visa i južne Italije." - piše u knjizi.

"Tijekom rujna 1944. godine 26. dalmatinska divizija je oslobodila Brač, Šoltu, Korčulu, Mljet i najveći dio Pelješca, a u borbama za Ston angažirana je samo 1. i 11. dalmatinska brigada, koje su se nešto kasnije, nakon oslobođenja Dubrovnika, obračunale s 369. legionarskom divizijom kod Vukova klanca. Štab 29. hercegovačke divizije je 15. listopada 1944. izdao zapovijed za oslobađanje Dubrovnika. Gledano s današnje povijesne distance, može se zaključiti da je vrhovni komandant Tito bio u pravu kad je tražio brže oslobađanje Dubrovnika. Prema Dubrovniku je iz pravca Konavala krenula 2. dalmatinska proleterska brigada sastava Primorske operativne grupe 2. crnogorskog korpusa, a na dubrovačkom području djelovali su Dubrovački partizanski odred i Konavoski partizanski odred, zatim jedinice Zapovjedništva mjesta (Dubrovnika) i drugi manji borbeni sustavi." - navodi se.

ČETNICI HTJELI OSVOJITI DUBROVNIK

U Dubrovniku bilo je oko četiri tisuće njemačkih vojnika i vojske NDH.

"Zato borba za Dubrovnik nosi obilježje krupnih vojno-političkih sadržaja kao rijetko koja bitka vođena u NOR-u uopće. Krupnu povijesnu misiju odigrao je upravo maršal Tito svojom vojničkom i političkom lucidnošću i upornošću u ostvarivanju zamišljena plana oslobađanja Dubrovnika." - piše.

Posebno je zanimljivo što Anić tvrdi da bez oslobođenja Dubrovnik možda ne bi danas bio hrvatski. On svoje tvrdnje podupire s tim što su se četnici Draže Mihailovića htjeli povezati s jedinicama zapadnih saveznika, konkretno Britancima, preko kralja Karađorđevića koji je bio u Londonu.

Plan je to bio četničkog majora Vojislava Lukaćevića koji je okrenuo leđa Draži Mihailovića, te prema uputama iz Londona, pokrenuo četnike iz četnike iz Srbije, Sandžaka i Bosne i Hercegovine prema Trebinju i Dubrovniku. Akcija je tako počela u rujnu 1944. godine, prema Dubrovniku je krenulo oko 4 500 četnika. Oni su napali Nijemce 22. i 23. rujna 1944. na željezničkim stanicama Poljice, Diklići, Jasenica, Hum i Uskoplje. Major Lukačević je poražen, prvo od Nijemaca, a kasnije od partizanima, kojima su ga kasnije predali Britanci.

NIJE VIŠE BILO ČETNIČKOG ORGIJANJA

"Dubrovčani su odahnuli. Nestali su četnici s dubrovačkih ulica; nije više bilo njihova slavlja, orgijanja i krvoločnih pjesama po dubrovačkim hotelima i gostionicama. Nije više bilo ni Dubrovačke četničke čete ni Dubrovačkog četničkog korpusa svih su ih natjerali u paničan bijeg i porazili dalmatinski i hercegovački partizani." - piše Anić.

"Oslobađanjem Dubrovnika Titovi partizani su potpuno uništili ideju o Velikoj Srbiji. Zasluga je Titovih partizana upravo u tome što su donijeli slobodu hrvatskom Dubrovniku i njegovoj okolici, najprije u sastavu Narodne Republike Hrvatske, a potom u sastavu Socijalističke Republike Hrvatske, a u okviru FNRJ, kasnije SFRJ, što je otvorilo put današnjoj neovisnoj i slobodnoj Republici Hrvatskoj, a što je zapisano i u Izvorišnim osnovama njezina Ustava." - objasno je Anić.

No, Anić posebno tu kritizira NDH.

"Zdravu razumu nemoguće je spoznati da je Vlada NDH Ante Pavelića 1941. godine taj dio Lijepe naše predala fašističkoj Italiji. Taj zločinački čin protiv dubrovačkog (i ostalog dalmatinskog) naroda ne možže se (o)pravdati izgovorom da ustaške vlasti nisu znale da će svo vrijeme okupacije Dubrovnik dobrim dijelom držžati četnici Dražže Mihailovića.

Poznata je suradnja vojske i vlasti NDH s četnicima Dražže Mihailovića. Bili su pod istim gospodarom talijanskim i njemačkim okupatorima. Zna se da je Ante Pavelić na kraju rata odobrio srpskim, bosanskim, hercegovačkim i crnogorskim četnicima da mogu slobodno prolaziti preko teritorija NDH, kad su bježali prema Austriji i Italiji, kuda su odstupali i kninski četnici ratnog zločinca popa Momčila Đujića. Međutim pravi je izuzetak to što se događalo u Dubrovniku, tj. da vojska i vlast NDH zajedno s četnicima ondje godinama zajedno borave, surađuju, vesele se mukama i ubijanju antifašista u jednom hrvatskom gradu." - preciziroa je Anić.

OKUPATORI SU UBILI UKUPNO 633 OSOBE NA NAŠEM PODRUČJU

Borbe za konačno oslobođenje Dubrovnika počele su na osnovi Titove zapovijedi od 8. listopada 1944. godine. Poslije dvodnevnih borbi, pred sumrak, 18. listopada 1944. Treći bataljon Druge dalmatinske proleterske udarne brigade ušao je u Dubrovnik, a za njim čete Prvog bataljona iste brigade i dijelovi Desete hercegovačke brigade. Dubrovnik je branila glavnina 369. puka njemačke 369. legionarske divizije, mornarička pješadija, obalska artiljerija i oko 400 ustaša i domobrana."

U borbama za oslobođenje Dubrovnika sudjelovalo je 540 dubrovačkih pripadnika jedinica NOVJ-a, dok je za vrijeme Drugoga svjetskog rata u jedinicama NOVJ-a bilo oko 5850 boraca s područja dubrovačkoga kotara. U mjesecima nakon oslobođenja Dubrovnika i mjestā dubrovačkoga kotara NOVJ-u priključilo se joššoko 1400 Dubrovčana.

Što se tiče okupacije, u knjizi se navodi kako su "najviše zločina počinili njemački okupatorski vojnici koji su ubili 299 osoba, ranili ili na druge načine tjelesno povrijedili 173 osobe, a internirali ili prognali 1646 osoba".

"Talijanska okupatorska vojska je ubila 183 osobe, 180 ranila i 866 internirala. Ustaše su ubile 128 Dubrovčana, njih 57 ranili i 161 poslali u logore. Četnici su ubili 23 Dubrovčana i 3 ranili. Ukupno su prema tome, tuđinci i domaći kvislinzi, u gradu i kotaru Dubrovnik (Konavle, Primorje, Mljet i Pelješac) i kotaru Korčuli ubili 633 osobe, ranile 413, a deportirali i logore poslali 2.674 osobe. Sve su to bili civili, najviše starci, žene i djeca, koji su postali žrtve unatoč haaškoj i ženevskoj konvenciji." - piše.

VESELJE NARODA

Evo što Anić kaže o atmosferi nakon ulaska partizana u grad..

"Stanje u Dubrovniku u danima nakon oslobođenja od nacifašističkog okupatora i njegovih pomagača bilo je slično stanju u drugim okupiranim gradovima Dalmacije, Hrvatske kao i u drugim okupiranim europskim zemljama. Karakterizira ga slom i potpuni debakl nacifašiizma, vojske okupatora i njihovih pomagača. Na oslobođenim područjima uspostavljana je antifašistička vlast, slavila se velika pobjeda i ponovno svanuće slobode koju su ostvarile članice i snage antifašističke koalicije. Po nijansama različito, ali suštinski isto, slavi se pobjeda i sloboda, izlaz iz najmračnijeg doba koje poznaje čovječanstvo, iz doba nacifašističke vladavine." - piše.

"Posebno treba istaknuti veselje naroda zbog pobjede i ostvarene slobode, ali odmah potom i suočavanje s posljedicama rata.Velika većina Dubrovčana veselila se pobjedi i oslobođenju. Na mitingu slobode u Čilipima naprimjer bilo se okupilo više od 5 000 učesnika. Veliki broj građana pozdravio je ulazak u Grad dalmatinskih i hercegovačkih Titovih boraca osloboditelja. Veselju nije bilo kraja jer na dubrovačkim se ulicama više nisu šepurili talijanski fašistički krvnici koji su činili sve da Dubrovnik postane Ragusa. Nije više bilo ni GESTAPO-a i bahatih Nijemaca, nije bilo krvavih crnokošuljaša, ustaša niti bradatih i neurednih četnika, čiji je opasač uvijek krasio krvavi bodežž. Nije više bilo ni coprifuoga, ni policijskog sata, ni žutih Davidovih zvijezda koje su židovi, kao ponižavajuću oznaku, morali nositi na grudima ili rukavu... Mladost Dubrovnika mogla se zabavljati i veseliti, bez bojazni da ih iza ugla vrebaju ustaše". stoji u knjizi.

Anič se dotaknuo i zločina partizana. No, on njih opravdava s čim se nipošto ne možemo složiti..

"Da nije bilo onih masovnih zločina koji su počinjeni nad narodom Hrvatske i čitave okupirane bivše Jugoslavije od postrojbi okupatorâ i njihovih pomagača ne bi bilo ni suđenjâ tijekom i poslje Drugoga svjetskog rata niti onakvih presuda; ne bi u povijesti uopće bili zabilježeni Bleiburg, Jazovka, Daksa ili bilo koji slično gubiliište." - zapisao je.

Spomenuse li "osloboditelji" masakr na Daksi, mame im ga spalim crvene.

Brojevi pokazuju da su četnici bili daleko najhumaniji od svih vojski koje su boravile u Dubrovniku.

Pa ispada da četnici i jesu bili "najhumaniji" u celom ratu jer su brojke govore da su pobili najmanje nevidnih ljudi bez suda od svih.

1.Ustaše
2.Partizani
3.Četnici

Međutim ja naravno duboko sumanjam u njihovu moralnost kao i moralnost ove druge dve vojske , već sve posmatram iz ugla resursa i mogućnosti na terenu , pa tako ustaše su činili veće zločine jer su uz pomoć Nemaca imali tu mogućnost , partizani su to uradili pred kraj rata i odmah posle rata jer su bili najbrojniji , dok četnike resursi i brojnost je prosto zaobišla.

Partizani su uvjerljivi broj 1 po buijenima u prošlom ratu,debelo uvjerljivi.

Pogotovo kad su kokarde zamijenili partizanskom kapom.

Zbunili ste se. Hteli ste rec kad je Marko Mesic sa 369 iz Rusije, dovezen na tenkovima u Bgd i Valjevo da genocidise, sa titovkom.

To nije bila masovna pojava, kao ovo s četničkim presvlačenjem. Zbog toga i danas hrvatski partizanolozi u prvi plan stavljaju ustaše i partizane, a prešućuju četnike.

Kretenluk!
Koliko je to divizija pavelic imao u dubrovniku prije predaje talijanima?

Marko Mesić se prebjegao Sovjetima, a ne partizanima. Ušao je u BG zajedno sa Rusima.

Mozda sam necitko napisao, ali to sam mislio, hvala......

Ипак, остаје горак укус у устима ако се узме у обзир да Русија никада Србији и Црној Гори није дала никакво слично признање, упркос чињеници да су њихови грађани дали велики допринос у коначној побједи сила добра над силама зла у Другом свјетском рату.

Пуцао у икону Исуса Христа!

Исто тако, занимљиво је да је Месићев стриц Марко био официр мијешане 369. пуковније усташа и домобрана, да је учествовао у нападу на СССР, да је одликован за храброст њемачким Гвозденим крстом првог реда (након Харковске битке), да је одликован и од Павелића, и да је коначно учествовао у Стаљинградској бици гдје је, након нестанка пуковника Павичића ,постао последњи заповједник ове пуковније. Тада је заробљен и “преваспитан” од стране НКВД, па је потом као припадник 1. југословенске бригаде ослобађао Београд и Србију.

http://www.sedmica.me/tzjtz/

Četnici i partizani zajedno pobili manje Dubrovčana nego ustaše.

Glupe su usporedbe ozbiljne vojske i brđana, ajmo dalje! A o Dubrovniku nemaju šta govoriti oni koji ga ni na karti nisu vidjeli

Danas sam u Glasu Grada pročitao da su na dubrovačkom području od 92 partizanska spomenika i spomen-ploče, uništeno, oštećeno ili uklonjeno 67. Ukupno je u Hrvatskoj inače uništeno oko 2 500 takvih spomenika, negdje piše i više od 3 000.

Ovo je opovrgnuto na forum.hr-u već
Četnici su nešto zajbavali oko Trebinja, tamo su ih Njemci natamburali i to je bilo to.
Dubrovnik su dalekozorima gledali.

Rahat patnja čeda, uvijek su gledali Ragusu preko dvogleda. Nikako do grada.

nema pravoslavcima u dubrovnik to nije mrtvo slovo na papiru <3

Dubrovcani su gajili rasističku mržnju spram pravoslavaca iz ist.Hercegovine, smatrali su ih nižim bićima, nije to samo vjerskog karaktera vec i kulturološkog. Tako da je logično da su u doba stvaranja nacionalnih pokreta prišli onima kojima su im najsličniji i s kojima imaju dodirne točke a ne onima koje su gledali kao podljude.

Daj dokaze toga. To generalno nije istina. Na prvoj stranici mos procitat da je prosvjetiteljstvo tj vridnosti Francuske revolucije porazeno u Dubrovniku a osim tu, porazeno je iskljucivo van zapada Europe. Dubrovnik je napravljen ko i Poljicka Republika i slicne lokacije ko aristokratska republika di se vladajuca oligarhija drzi da su zasebna kategorija iznad svih.

Evo kako je opisano doseljavanje Morlaka (kovrcavi Vlasi)


Priča u “Analima” Nikole Ranjine nije mnogo drugačija. Opet je u pitanju zapis za 743. godinu, u kojem se spominje tiran u Bosni (ovaj put on se naziva Calimir), uslijed koje se narod iz Bosne pokreće prema Dubrovniku, i to iz Morlačke nizine iznad Neretve. S njima idu njihova gospoda i katunari, a iznad njih je glavar. Sa sobom vode velik broj stoke, preko 1300 komada, i smješteni su na Sv. Srđ, gdje su im bila naselja, tj. mjesta za ispašu. Zatim se priča o društvenim podjelama u Dubrovniku izazvanim doseljavanjem Morlaka, i govori se o gospodi i ostalom stanovništvu, te o bogatstvu njihovih elita. Kao i kod “Anonima” spominju se stoka, konji, i uopće bogatstvo u domaćim životinjama kod Morlaka, a potom se ukratko priča o njihovu unutrašnjem uređenju. Spominju se funkcije i titule poput majordoma, protovestijara, i velikog katunara, a koji je iznad svih. Također se navodi da su katunari podjelili društvo na ove slojeve: plemići, seljaci, zanatlije i drugi ljudi.

Nenad Vekarić raspravljajući o ustroju srednjovjekovnog Dubrovnika, te o učvršćivanju i zatvaranju u sebe plemićkih struktura u gradu, spominje narativne izvore o Vlasima: Prema tradiciji koju prenose dubrovački kroničari Anonim i Ragnina, do diferencijacije među građanima došlo je nakon što je 743. godine veća skupina vlaškog stanovništva, među kojima je bio i jedan iz roda Pecorario koji se nazivao “velikim katunarom” (chatunar grande), bježeći od tirana Radoslava s velikim imetkom doselila iz Bosne. Bogati su došljaci doselili “s velikim brojem ljudi i stoke i velikim blagom u zlatu i srebru. U grad su unijeli svoje običaje, slavlja i svetke i zavladali a modo della nation Bosnese, na način Bosanaca”, držali su se kao kneževi i svatko je “od njih imao majordoma i čitavu hijerarhiju slugu”. Podijelili su “zatečeno stanovništvo na plemiće, pučane i sluge. Među pučanima su se izdigli članovi družina novopridošlih velikaša: naredbenici, knežaci, čuvari, konjušari i sokolari”. Takav način društvenog raslojavanja, koji sugerira da je društvena podjela “došla izvana”, navodi Zdenka Janeković-Römer, “doista podsjeća na hijerarhije koje se stvaraju u ranosrednjovjekovnim balkanskim državama”, no posve ispravno dodaje “da naglasak treba staviti na bogatstvo tih došljaka, koje je izazvalo društveni rascjep”. Drugim riječima: pokuša li se iščitati istinita jezgra ove tradicije (datacija ostaje, dakako, vrlo upitna), ne treba je toliko vezivati uz modo della nation Bosnese i samu migraciju iz Bosne, koliko uz širenje Grada u kojemu se stvara konglomerat starosjedilačkoga romanskog i pridošlog slavenskog stanovništva i u kojemu dolazi do raslojavanja među stanovništvom, pri čemu u raslojavanju sudjeluju svi – i starosjedioci i došljaci. Vekarić citira i Medinija, tj. njegov komentar o ovim vijestima o Vlasima: Medini ispravno kaže: “Čini se pak da se kasnije htjelo ovoj vijesti o silasku Vlaha u Dubrovnik umanjiti znamenitost... Ranjina izbjegava riječ: ‘Murlachi’ te je upotrebljava jedino za sluge. Rastić je vijest o silasku Vlaha u Dubrovnik naprosto ispustio. Ovo zaziranje od imena Vlah javlja se, može se reći, tek u 15 st.
U 13. i 14. vijeku Dubrovčani su o Vlasima imali sasvim drugo mišljenje te nastojali da ih što bolje vežu s Dubrovnikom te tako osiguraju gradu njihovu pomoć u kopnenoj trgovini...”.

Izvor: Vlasi u Dubrovackim spomenicima. Hrvatski studiji

Znaci ta ideja da su Dubrovcani vidili neku fundamentalu razliku izmedu sebe i susida, na bioloskoj razini, nema nikakvog smisla.

To sta u Dubrovniku nisu smili ostat priko noci nitko osim Katolika je zbog straha da netko ne otvori vrata zidina jer je tako pao Bizant nakon desetaka opsada.

Razlog zasto je Dubrovnik asociran sa Hrvatstvom je sta je taj prostor oduvik spada pod Hrvatsku domenu a i ovi sta su se doseljavali su Crveni Hrvati. Medu imenima Vlaha i elite iz zapadne Crne Gore tj cak istocne Hercegovine se, recimo spominju imena Hrvatin i Hrvoje. Ima drugih zanimljivosti.



Izvjesno je da su u tom kaosu raznih plemena i etnosa i vjerskih skupina bili segmenti koji su imali neku tradiciju Hrvatskog imena i asocijacije s drugim pojavama koje direktno ili indirektno drze tu Hrvatsku tradiciju... bilo to preko Dubrovnika, Katolicke vire ili cak Arpadove tj Habsburske monarhije. Zbog svega ovog Hrvatstvo Dubrovnika nije upitno.

Vazda su crv Hrv iz zap. Cg i ist Herc gledali da popljačkaju svoju braću Hrv u Dubrovniku.

1806/7 sa Rusima opsedali Dubrovnik.

1991 isti Nikšićani, Beranci, Trebinjci opet harali.

A, Vi kažete Srbi.... no, no, već je to vaši

BRATSKI među crvenohrvatski obračuni.

E i? Sukobi su moguci na svim relacijama. Cezar je redovno u pohodu na Galiju nalazia lokalna plemena koja bi prisla na njegovu stranu, davala mu konjicu i osiguravala zalije.

Kad su Spanjolci osvajali Juznu Ameriku uvik, al bas uvik su nasli lokalna plemena ili narode koji su bili skloni okrenit se protiv ovih do iako su im objektivno blizi od tih nekih Spanjolaca koji su dosli od nikud.

Da ne spominjemo razdore i u samin obiteljima oko vjere, ideologije ili cak samo oko moci. I u samoj Hrvatskoj su bili recimo rat izmedu brace Miroslava i Mihajla Kresimira, rat je devastira Hrvatsku i izgubila je ogromnu kolicinu zemlje u Bosni i Crvenu Hrvatsku. Knez Domagoj je doslovno uhvatio svog rodaka i sunarodnjaka Ljudevita i isporucio ga Francima za preferencijalni tretman. Umisto tog je moga stat na stranu Ljudevita a protiv stranaca Germanskih Franaka. Moga bi i plenkovic stat na stranu Hrvata a ne na stranu Brisela. To ne znaci da nije Hrvat i da triba istrazivat mu obiteljsko stablo da otkrijemo 'u cemu je problem'. Lik je dislojalan i tjt.

Jednakost, Bratstvo i Sloboda ili
Egalite, Fraternite e Liberte

Navedeno su mitovi Francuske revolucije o jednom homogenom narodu di su svi isti, ne zavade se, nema klase koja dominira tisucljecima itd. To je sve krivo. U pravilu vridi ona:

Ja protiv svog brata
Ja i brat protiv roditelja
Ja i obitelj protiv klana
Ja i klan protiv plemena
Ja i pleme protiv naroda
Ja i narod protiv rase
Ja i rasa protiv svita

Tako to ide... i ponekad se neki elementi preskacu ili zanemare, ovisno o situaciji i interesu aktera.
Globalisti to zele prominit i da ima samo podjela na ja/svit al to nece i ne moze uspit, mogu samo ostetit strukturu i ucinit sve elemente ovog niza manje funkcionalnim.

Izgleda da ništa od džamije u Dubrovniku.