MILOMIR MILJANIĆ - POKOLJ U PRIDVORICI

Ima jedna davna priča
te mi muči dušu ovu
a sjeni me mučenika
mnogo ljeta, evo, zovu.
Oj, pjesniče, nevoljniče
piši pjesmu, gusle kiti
tako ćeš se našem prahu
zadovijek odužiti.
A ja onda obuvače
propritegoh preko noga
pa otidoh po svijetu
ne bi l' živa naš'o koga.
O pokolju boračkome
da mi nešto kaže više
i da vidim, o zlu tome
šta u ljudskoj duši piše.
Nađoh starca samohranog
punog bola, punog sjete
s' ožiljcima neprebolnim
sa vrh glave do dna pete.
Na štap glavu naslonio
pa niz obraz suze lije
a kod starog čeljadeta
to je viđet' najbolnije.
Pa kroz suze progovara
pričaću ti, moj sokole
no me rane neprebolne
srpskog roda mnogo bole.
Zaratio Hitler bješe
robi, pali zemlje naše
a uza nj se pridvoriše
domobrani i ustaše.
Krv se srpska herceg-zemljom
nikad tako lila nije
ni za punih pet stoljeća
dok vladahu Osmanlije.
Zima došla, snijeg pao
ima skoro do ramena
reklo bi se da u Borču
žive duše više nema.
Ni kuće se ne viđahu
nit' ispred njih čeljadeta
nit' se moglo kud kročiti
od mećave i nameta.
Pa na Badnje veče sveto
strah me neki obuzima
srce mi se od zla nekog
stalo ledit' u grudima.
Nijemo sam posmatrao
kako kuću slamom kite
kako kroz nju siplju zrna
žitarice plemenite.
Đed Nikola vatru loži
ona gori i pucketa
pa korakom staračkijem
za badnjakom badnjak sreta.
Kraj ikone bješe stavljen
žitni vaganj i jagnjište
majka ribu za večeru
okretaše na ognjište.
S' bratom sam je u Neretvi
ulovio bio dosti
ribom se od postanka
u narodu srpskom posti.
Nasred stola bardak staja
rumenoga nasut' vina
otac ga je doćerao
za Badnjaka, sa Divina.
Kad se Bogu pomolismo
đed nazdravi svim odreda
popi vina, pa ga prvom
s' desne strane svoje preda.
Još se sjećam te zdravice
i kandila i svijeće
koju niko nikad više
upaliti tamo neće.
Kad večeru večerasmo
na pos'o se majka dala
a onda je na vratima
ljudska ruka zakucala.
To komšije i rođaci
bjehu došli da sijele
i da puste zadnje želje
svi zajedno podijele.
Prsten-igru zaturiše
onda gusle uze neko
pa zapjeva kad je Miloš
turskog cara posijek'o.
Bješe vino bratska srca
ugrijalo svojom moći
i u pjesmi uživasmo
taman neđe do ponoći.
Šta je nakon toga bilo
ne sjećam se ništa više
osim kad no veselicu
da se kuva nastaviše.
Jer me mladog san osvoji
Bože mili, tog udesa
pred oči mi razmaklo se
sve bijaše do nebesa.
Vidio sam i Neretvu
krvava se Borču valja
a oko nje čujem udar
gvozdenoga tupog malja.
Pokuš'o sam razabrati
ko ga diže i na koga
ma u jadu to nijesam
baš nikako viđet' moga.
Đevojka se pojavila
ne znam ni sad ko je bila
feredža joj lice bješe
od očiju mojih skrila.
Ja dijete, k'o dijete
ma razumih što mi reče
ovo vam je, nesrećniće
zadnje vaše Badnje veče.
Ovo što ti rekoh sada
života se vaših tiče
zar ne vidiš, uz crkvu vam
i minaret, evo, niče.
Izniknuće u visine
đe planine oblak kriju
a pod njime slaviće se
dan napada na Rusiju.
Stradaće ti oba brata
đed i baba, otac, majka
njihova će krv ugasit'
ovaj oganj od badnjaka.
Probudih se, pa se pitam
šta li sam to noćas snio
pa se nadam da to me je
san krvavi prevario.
Kamo sreće da je tako
no da vidiš grdnih jada
uskoro će herceg-zemlja
od ustaša da postrada.
Šipovica strada prva
etnički je čista sade
tridest tijela posjekli su
krvoloci na komade.
Na red dođe Pridvorica
neđe ispred same zore
navališe polaznici
na vrata i prozore.
Po kućama upadaju
kao vuci u torove
oko ljudskih šaka vežu
čelik-žicu u čvorove.
Pritežu je objeručke
krvožednu dušu gale
da bi prije pridvoričke
žuljne ruke malaksale.
Dok su ocu mom vezali
smrznut konop oko vrata
stric je nožem iznenada
usmrtio dva dželata.
Svezane ih obojicu
izvedoše preko praga
rad' osvete nasred kuće
ubiše mi brata Draga.
Starijega u hodniku
svojom rukom satnik ubi
vidio sam toga časa
majku kako svijest gubi.
Ja se od zla skamenio
pa me krvnik prođe tako
na polju je u mukama
kao dijete neko plak'o.
I molio, i preklinj'o
nemojte nam đecu klati
svo bogatstvo koje imam
za život ću njihov dati.
A drugi ga glas šutkaše
prepozn'o sam đeda svoga
kolji, rđo nevaljala
očinskog ti oca tvoga.
Polagano, pobratime
ispred kuće neko reče
tek odskora počeo je
da ustaški vakat teče.
A ti, što mi nudiš blago
da mi daješ visir cio
života ti nijednoga
jutros ne bih oprostio.
Šta je srebro, šta je zlato
kad Srbina treba klati
šta je džihad, Nikola je
još odavno mor'o znati.
Kao Božur Adžić što je
sinovskog će jesti mesa
a njihov će vapaj tada
nedvojbeno čut' nebesa.
Đe pejgamber moj caruje
i olovom dobro radi
čuj, Nikola Gojkoviću
pobratim te iznenadi.
I ovoga, k'o i onog
protekloga svjetskog rata
samo što si u nebratu
revnovao na zor brata.
Zato će se kuća tvoja
ovčarnikom mojim zvati
ja ću u njoj, ako Bog da
svoje ovce zatvarati.
Ja sam dole, u potoku
Bojanine probo sise
i provuk'o pletenice
da kroza njih tako vise.
Onda sam je razapeo
kao što je Pilat Hrista
da se tako obnažena
na božićnom jutru blista.
No ga u tom presiječe
i komanda obamete
pripremite sada malje
ostavite bajonete.
Vrijeme je da oružje
oprobamo sad i ovo
Ante ga je u Zagrebu
za genocid srpski kov'o.
Od tupijeh udaraca
još sam čuo goru jeku
tri đevojke utekle su
i skočile u rijeku.
Otac i stric posrnuše
krv im vrela lice smoči
a Nikoli, mome đedu
izvadiše nožem oči.
Onda su ih nanizali
kao đerdan na taj dio
da bi Borač tijem darom
poglavnika svog dariv'o.
Moju strinu rasporiše
da porođaj lakši ima
a dijete isjekoše
i baciše paščadima.
I od toga prizora se
svijest moja i sad muti
čini mi se, od života
dušu će mi otkinuti.
Adžiću su Mirku bili
bodljikavim krajem žice
zavezali čvor krvavi
od mošanja za vilice.
I tako mu, svezanome
izvadiše oba oka
a onda je na red došlo
preko tridest i pet skoka.
U štalu ih zatvoriše
Bože dragi, grdna loma
i propasti čuvenoga
i poštena ovog doma.
Kuću su mi preoteli
šta od toga ima gore
imanje mi moj dušmanin
od četrdest druge ore.
Evo ova suza moja
od svake je suze jača
odavno se prelijeva
pro srpskoga zida plača.
Pridvorica nije jedna
da je Bog d'o taman tako
naš bi narod ovu ranu
prebolio i nekako.
No primjera ima takvih
na stotine i još više
koje pamti srpski narod
i u svojoj duši piše.

MILOMIR MILJANIĆ - POGIBIJA KRALJA ALEKSANDRA

Divan čini vitez i plemiću
Aleksandre Karađorđeviću
u bijelom stolnu Beogradu
cijelu je okupio vladu
devet bana od devet zemalja
okružili slovenskoga kralja.
A kralj sjedi na zlatnoj stolici
k'o orao na tvrdoj litici
pa odatle poče da besjedi
svoj gospodin što do njega sjedi.
Sazv'o sam vas, sokolovi moji
da vidimo kako stanje stoji
mi smo, braćo i gospodo mila
trn u oku velikijeh sila.
Jer se naši protivnici stari
miješaju u balkanske stvari
ne biše joj provalili vrata
našoj zemlji kao prvog rata.
Rim je s' njima, pa i Budimpešta
Albanija ne čini se vješta
svud od rata opasnost nam prijeti
vrag bi mog'o svijet odnijeti
zato radim i dnevi i noći
neće više lud sporazum doći.
Pa sam zato u svijet hodio
i narode za savez molio
to primiše Grci i Rumuni
a Evropa poče da se buni
i zbog braće Čeha i Poljaka
uzbuni se Berlin i Njemačka.
No u mene ni to ne bi dosta
jer Bugarska za leđima osta
i Turska, gorda i besramna
koja drži vrata od Balkana.
Pa se krenuh niz morsku pučinu
dušmaninu, pod Bosfor, Turčinu
kod Mustafe Gazi Kemal paše
da bi stvari uredili naše.
On me srete kod grčkog brijega
kao svoga brata starijega
jer to nije pomamljeno ture
nego čovjek visoke kulture.
Onda krenuh iz Ankare grada
ispred vrata stolna Carigrada
i tu zornu s' Egejskoga mora
nekadašnjeg našeg zlotvora
bugarskoga Lorisa Prvoga
iz Sofije, grada bijeloga.
Tu sporazum učinjesmo tvrdi
što centralnu Evropu rasrdi
sad se kupe u drevnome Rimu
da cijelu vijećaju zimu
kako će nam zapeti udicu
u njihovu staru prestonicu.
Kralj naredi maršalatu dvora
braćo moja, putovat' se mora
mome putu odlaganja nema
odmah pratnja neka mi se sprema
da idemo put Pariza grada
jer se bojim velikijeh jada.
Pa ušeta u svoje odaje
nema ništa da mu nedostaje
odijelo kraljevsko udesi
britku sablju o pojas objesi.
Sja zvijezda na kraljevskoj bluzi
nek' se dive gospoda Francuzi
svi narodi na Zapadu stari
kakvi li su slovenski vladari.
O grlu mu obješena lenta
to priznanje te časti od svijeta
za njegova junaštva velika
pa prst do nje od ljutog čelika.
Što je steći na megdanu muka
na prsima voždovog unuka
albanska se spomenica vije
ni car Dušan nosio je nije.
Dojadi mu gadarija ljuta
koliko je krvario puta
toj se sablji cio svijet divi
na glavi mu ptica soko sivi.
U kljunu mu obješena kruna
na njoj dragi kamen sa Soluna
kralj iz svoje prestonice kreće
gledati je nikad više neće.
Na dvorove ustavio oči
pa u kola s' kraljicom ukroči
i stigoše na glavnu stanicu
đe voz čeka kralja i kraljicu.
Al' ne idu kuda im je preče
već onud kuda kralj im reče
jer on želi da još jednom svrne
preko svoje rodne Gore Crne.
Pa okrenu preko Dukađina
pro Rugova, krvavih planina
a kakva je ta planina ljuta
vazda puna srna i košuta.
Vuci viju, međedi se krive
tuda vile i zmajevi žive
kliče vila s' planine Čakora
nemoj, kralju, ići preko mora
tuđa zemlja kalauza nema
tamo ti se pogibija sprema.
Al' to njega prepanuti neće
kroz planinu prođe i preleće
pa prolazi sela i palanke
gleda tužne bez sinova majke.
Gleda malu đecu bez otaca
gleda bose starce kod ovaca
pa ih zove k sebi i dariva
nema takvog gospodara živa.
Bješe proš'o dana polovinu
dok je stig'o u zetsku dolinu
Podgorica čeka ga na ravni
đe se rodi car Nemanja slavni.
Kralj odatle na Cetinje dođe
grad mu cio u sretanje pođe
pred njima je Dožiću vladika
taj je starac kraj Morače nika.
Za njega je Jerusalim čuo
s' njim bijaše ban Sočica Vujo
sin vojvode Sočice Lazara
što je čuda od junaštva stvara.
Kad kralj viđe bana i vladiku
i cetinjsku gospodu veliku
pozdravi ih junačkom desnicom
sa gospođom svijetlom kraljicom
onda viđe grob kneginje Zorke
svoje majke, dične Crnogorke.
Što mu poji rajskim pićem dušu
pa ustavi pogled ka Njegušu
to je naše mjesto najsvetije
tu se Njegoš rodio, genije.
Zatim pođe na kotorsku rivu
i tu viđe istoriju živu
istoriju pokapanu krvi
đe pogibe knjaz Danilo Prvi.
I tada je sva Evropa znala
da kralj ide brodom pro Jadrana
u Francusku, savezničku zemlju
pa s' kraljicom dijeljaše želju.
Đe kralj ide morem širokijem
a kraljica putem prijekijem
sastaće se kraj Liona blizu
da zajedno pristupe Parizu.
Na brodu se trobojnica vije
gospodara od Jugoslavije
pa pođoše do morske obale
đe su mase francuske čekale.
Kralju pjeva srce od milina
dok Luj Bartu, junačka starina
sreta kralja na tome brodu
on zastupi pomorsku gospodu.
Taj veliki diplomata stari
poče kralju izlagati stvari
ja sam doš'o u ime Francuske
pred vladara od zemlje kaurske.
Da dočekam Veličanstvo Vaše
prijatelja domovine naše
i čast mi je, kao ikom živu
poklonit' se balkanskome divu.
A kralj njemu odgovara na to
francusko je junaštvo priznato
i hvala vam na vašoj smjernosti
i Francuskoj na njenoj vjernosti
što odavno u zaštitu stoje
kao bedem domovine moje.
Oko njih je vojska u parade
al' se zmija isprijeka krade
poganskoga srca u grudima
ne naliči drugijem ljudima
to bijaše Georgiev Vlada
iz Sofije, bijeloga grada.
Pa se ljuta poskitala zvjerka
a silnoga Aleksandra čeka
nasred puta što ide Parizu
pa kada se primakao blizu.
Tad pohita otrovnica ljuta
do desnoga krila od auta
a iz ruke manita zvijera
stade piska ljuta mauzera
ubi kralja ujedinitelja
vojskovođu i predvoditelja.
Pa se ljuta okrenula guja
na ministra francuskoga Luja
sa tri metka i njega pogodi
kad će takvi Francuz da se rodi?
Ali tu se dobar junak desi
po imenu hrabri Violeta
što je prvi iz mase svijeta
doletio do kraljeva skuta
s' oštrom sabljom od čelika ljuta
te krvnika njome presiječe
i ta ljuta zvjerka ne uteče.
Na samrti kralj ovo poruči
i njegove ostaše riječi
čuvajte mi vi Jugoslaviju
zato slava velikom geniju.

Je li tko probao napraviti električne gusle ?

IVAN KNEŽEVIĆ - GREŠNA DUŠA SMIRAJ TRAŽI

OSMAN-PAŠA BOŠNJAK

Papovići, časno pleme
imalo je bir-junake
što nosiše kroz vrijeme
britke sablje i barjake.
Izlazili na megdane
đe se ljudska vrijednost mjeri
ostajali na poljane
srpskom rodu, srpskoj vjeri.
Nema stope ni poljane
napaćene otadžbine
đe nijesu posijane
kroz vremena kosti njine.
No sudbinu đavo krene
pa posrnu i najbolji
i pogaze korijene
prepušteni tuđoj volji.
Vijekovi su pokazali
iz prošlosti burne naše
da su Srbi k'o vazali
postajali turske paše.
Mnoga su se srpska đeca
mimo volje poturčila
i postali janjičari
jer ne moli Boga sila.
Papovića dična loza
hercegovo dično pleme
ovu gorku čašu žuči
ispilo je kroz vrijeme.
Iznad malog grada Gacka
đe Golija Dugu gleda
Kazance je, selo malo
u podnožju visa Đeda.
Pa u Gacko, u zemanu
jednog dana glas doprije
da se čador novog paše
na Gatačko polje vije.
U najljepšoj muškoj snazi
jaše paša na alatu
sija rubin sa turbana
vas u svili i u zlatu.
Da je sultan na Bosforu
mladom paši mane nije
jer od njega carevina
nema glave viđenije.
Gleda paša u daljinu
obrnuo leđa straži
prepoznao đedovinu
pa odgovor neki traži.
Blijedi mu pred očima
postignuta moć i slava
u košmarnoj svojoj glavi
paša život premotava.
Krupna suza zaborava
iz pašinog kanu oka
preko srme i silava
i pašinih zlatnih toka.
Pa alata razigrao
i umače budnoj straži
u đetinjstvo da se vrati
samog sebe da potraži.
Zrake Sunca zaklanjaju
treperave grane breza
sjaha paša ispred kuće
Papovića Pavla kneza.
Pa Kazance selo gleda
pustim kršem opasato
a što vidi pred očima
sve mu blisko i poznato.
Sa alata pomamnoga
u zamahu jednom skoči
a rukavom svilenijem
oprao je suzne oči.
U kneževu kulu banu
iznenada, bez najave
a u njega pogledaše
uplašene brojne glave.
Ne zaziva mladi paša
niti Boga ni Alaha
pa stolicu primače mu
Papovića Pavla snaha.
A knez stari polagano
ispravi se na tom jadu
pod breme je od godina
potrošio svoju snagu.
I tragove mnoge nosi
iz bojeva i megdana
i viteške uspomene
i ožiljke ljutih rana.
Pokloni se mladom paši
po adetu prorokovu
onda vrati stare kosti
u stolicu javorovu.
Drži paša brojanicu
po kojoj su ćilibari
pa ovako progovori
poštovani kneže stari.
Ja ne vidim na zidove
kamenite sobe ove
da ti vise o duvaru
drevne gusle javorove.
A priča se carevinom
đe padišin bič dotura
da su gusle javorove
amajlija u kaura.
A kneževe stare oči
utonule ispod čela
zasijaše od sjećanja
ovlaži ih suza vrela.
Reče paši bolnim glasom
presvijetli slušaj paša
k'o domovi srpski svaki
ima gusle kuća naša.
Nego čame na tavanu
jer godina dvadest ima
otkada ih ne diramo
i ruka ih ne uzima.
Od nesrećnog toga dana
proteklo je dvadest ljeta
i bez traga i bez glasa
ostao sam bez đeteta.
K'o dijete golobrado
ustao je on nad njima
pa otkad se obestrvi
već ih niko ne uzima.
Brojne suze roditeljske
prekidoše glas drhtavi
i Osmanu, silnom paši
u oku se suza javi.
Jer mu maštu i sjećanje
iz đetinjstva slike kite
pa mekanim reče glasom
haj mi gusle donesite.
Tad kneževa snaha skoči
ime joj je bilo Jana
pa pohita uza stube
skide gusle sa tavana.
Davorije javorove
utonule u prašinu
onda paša maramicom
skide sa njih paučinu.
Pa premaza smolom strune
sve to paši bješe znano
gudalo je pro gusala
prevukao polagano.
Onda glasom pitomijem
počeo je pjesmu svoju
o Novaku s' Romanije
i o deli Radivoju.
Pa kneževa snaha pisnu
i uteče preko vrata
jer joj ova pjesma bješe
već čuvena i poznata.
Paši bješe neprijatno
sa guslanjem naglo presta
i upita starog kneza
što zakuka ta nevjesta?
Kneževa se vrati snaha
pa mladome paši reče
grudi mi se cijepaju
čujem gusle kako ječe.
Moj nesrećni đever Jakov
guslao je isto tako
i pjevao istu pjesmu
pa mi, pašo, nije lako.
Kad sam u dom ovaj došla
našla sam ga u pelene
a on kao majku svoju
volio je, pašo, mene.
Otkada se obestrvi
već godina dvadest ima
pod Đedom je jedno jutro
izjavio s' jaradima.
I bez traga, i bez glasa
ostadosmo bez đeteta
pa živimo sa tom ranom
evo punih dvadest ljeta.
Majci mu je od žalosti
teška tuga srce stisla
pa je brzo preminula
i za svojim sinom svisla.
Osmanu se pred očima
zaborava vid otvara
srce bije u grudima
k'o bez duše progovara.
Pravoslavna dobra ženo
bi l' poznati mogla njega
je l' imao po tijelu
kakvog traga il' biljega?
Pa bih, pašo, kako ne bih
k'o da gledam sa očima
pod lijevom on je sisom
jedan tamni madež ima.
Kao da se Osman-paši
na plećima brdo sruči
ispod svojih zlatnih toka
anteriju on raspuči.
Svi bijahu skamenjeni
kad viđeše da on ima
ispod sise, prema srcu
tamni madež na grudima.
Taj trenutak nevjerice
čudne misli i pogledi
trajali su kao vječnost
pred kojom se srce ledi.
Paša gorke suze lije
pred starijem knezom kleče
u krilo mu stavi glavu
i plačnijem glasom reče.
Opraštaj mi, Pavle, oče
ne gledaj me k'o Turčina
no na grudi roditeljske
primi svoga grešnog sina.
Nek' oproste mrtvi preci
i vi živi, svi po redu
što se krsta ja odrekoh
i što priđoh Muhamedu.
Onda diže ruke k nebu
sa sjenima razgovara
prevjereni sin te moli
oprosti mi, majko stara.
Za kajanje mjesta nema
a prevjeren nosim breme
krv u meni vaša teče
Papovići, rodno pleme.
Pa imena nabrojao
braće Mata, Boža, Joka
kad majčino ime reče
suze pune oba oka.
Još se stara, ime ređa
familije i čeljadi
a vrele se suze staču
niz obraze, prema bradi.
Poče priču tužnim glasom
kao da se ispovijeda
kad sam ono našu jarad
izjavio ispod Đeda.
Iz krošnje sam starog hrasta
zalistinu njima brao
misli su me obuzele
i san me je savladao.
A kad sam se probudio
posle možda jednog sata
jarad su mi od vukova
bila mrtva i poklata.
Od straha sam pretrnuo
u glavi mi košmar nasta
kosijer sam ubacio
u šupljinu starog hrasta.
Onda glavom bez obzira
Kucove sam proš'o Bare
a onda sam iznenada
sreo Turke janjičare.
Sa još mnogo srpske đece
obretoh se dana toga
u odaje i saraje
kod vezira travničkoga.
Onda su nas sve odveli
ka Bosforu i Stambolu
u odrede janjičara
učio sam ratnu školu.
Sad slušajte kako uspjeh
da se rodnom kraju vratim
u gardu me odrediše
da sultana silnog pratim.
Na lađi sam s' gardom bio
kad odluči sultan stari
da pučinom otisne se
sve do zemlje da krstari.
S' palube je posmatrao
Vizantijskog Carstva slike
obalama od Evrope
i Azije i Afrike.
No pučinom jaka bura
uskovitla jedra lađe
padišah se izgubljeni
u talase morske nađe.
Sijeda se duga brada
površinom morskom vije
ja do tada nisam znao
sultan plivat' znao nije.
Ja zaplivah kroz talase
i posluži sreća mene
oteo sam padišaha
od samrtne morske pjene.
Kad svijetli sultan dođe
on mi reče: evo, sine
poklanjam ti carski prsten
Otomanske Carevine.
To je onaj zlatni prsten
što na mojoj ruci sija
od njega se ne odvajam
to je moja amajlija.
Nas nekol'ko dobili smo
zvanje paše jednog dana
i svečano prolazili
na prijemu kod sultana.
Sultan redom svakog pita
ko me od vas smrti spasi
kada su me kovitlale
morske struje i talasi?
Preko deset njih je reklo
da svijetli sultan čuje
ja vas oteh, presvijetli
od nemirne morske struje.
Ozari se caru lice
kad ja kleknuh na prijemu
prsten s' moje desne ruke
istinu je rek'o njemu.
Pa rukama uzdrhtalim
u zagrljaj mene srete
i reče mi: izaberi
u sve moje vilajete.
Đe poželiš bićeš glava
kojeg hoćeš pašaluka
da njim vlada doživotno
plemenita tvoja ruka.
Ja sultanu odgovorih
da me vuče čežnja bratska
da upravljam vilajetom
svoga rodnog grada Gacka.
Sablju mi je darivao
sa kolajnom zvanja paše
Alahovim putevima
u krajeve dođoh naše.
Košmar ćete razumjeti
unutrašnjeg moga jada
Papović sam bio Jakov
a Pašić sam Osman sada.
Sam je Gospod naredio
svojom voljom sa visine
da ja vladam prostorima
svoje slavne đedovine.
Danas su se ostvarila
moje mašte priviđenja
pa kad krenu, nježno reče
familijo, doviđenja.
Krupna mu je suza čežnje
ovlažila rodnu stopu
na hatu je pomamnome
odjahao u galopu.
A istina iznenada
imala je snagu groma
za članove familije
Papovića, časnog doma.
Stali kao ukopani
gledaju se bez riječi
a knez stari od saznanja
k'o ranjeni tigar ječi.
Osjeća se teško slomljen
kao posle strašnog sana
polako se prema Đedu
uputio istog dana.
Kao stara orlušina
što đavoljeg nema zuba
sa mukom se uzverao
uza stablo starog duba.
Pa drhtavu ruku pruži
starom dubu u šupljinu
a kosijer kad izvadi
uvjeri se u istinu.
Silni Osman-paša mladi
na junačkoj đedovini
porodične dvore gradi
u pitomoj Papovini.
Pored dvora, s' minaretom
i džamiju, simbol Meke
a za dušu majke svoje
i crkvu na Prjesjeke.
Kaluđerica je brdo
između dva Božja hrama
k'o granica dvije vjere
pravoslavlja i islama.
Ne gledaju jedna drugu
bogomolje ove dvije
a čuje se crkve zvono
k'o i hodža sa džamije.
A iz mjesta Kazanaca
ka Goliji i ka Đedu
Aleluja, zvono Hristu
i urlanje Muhamedu.
Mislio je Osman-paša
grijeh teški da opere
i olakša spokoj duši
pod teretom dvije vjere.
Sa vojskom je silni paša
dolazio ispod Beča
a do smrti nije znao
koja mu je vjera preča.
Morile ga teške misli
kako duši naći spasa
u trenutku kada bude
na kapiji sudnjeg časa.
Košmarni ga teški snovi
dovodili do očaja
preci, dični sokolovi
sada su mu bili raja.
Do smrti ga progonila
savjest mutna i nečista
da l' će sresti na nebesa
Muhameda ili Hrista?
Tri vijeka, pa i više
od ovoga doba prođe
a i danas trag postoji
proslavljenog vojskovođe.
Ruševine od džamije
u Kazance još postoje
a sa crkve zvono vije
i molitva Bogu poje.
Na srušenom minaretu
trag ostade kroz vremena
golijem se okom vidi
krst isklesan od kamena.
To je paši odgonilo
sa svijesti mučnu tamu
da je više pripadao
pravoslavlju no islamu.
Tom silniku što je proš'o
ljute borbe i poprišta
grešna duša smiraj traži
kroz nebeska sudilišta.

ŽELJKO BUGARIN - PLAMEN SA DINARE

VOJVODA MOMČILO ĐUJIĆ

Sinu munja, nebesa zapara
zatrese se planina Dinara
ciknu soko, pa se nebu vinu
da odozgo osmotri Krajinu.
Dok klikuje vila sa litice
oj Krajino, krvava grobnice
bezdanico i nesita jamo
koliko si progutala samo?
Ljudskog mesa i krvi nevine
znaju tvoji klanci i pećine
pa žalosno jeknu sa visine
oj guslare, srpske slave sine.
U čast krsta i bratskijeh rana
svetoga ti krsta i tamjana
Vidovdana što ti kuća slavi
gusle svete na koljeno stavi.
Pa zapjevaj, moj brate guslare
o plamenu ljutom sa Dinare
o pjesniku, popu i ratniku
o vojvodi Đujiću četniku.
Kad ču guslar posestrinu vilu
gusle mu se stvoriše na krilu
steže strune, gudalo povuče
pa zapjeva, k'o da munja puče.

Sedam ljeta prošlo bješe
od vijeka dvadestoga
kada puče puška tanka
nasred polja Topoljskoga.
Toga hladnog februara
glas odjeknu uz Dinaru
rodila se muška glava
u Đujića kuću staru.
Tako Rade i Ljubica
dobili su prvog sina
kakvog nije, nit' će dati
Dalmacija i Krajina.
Momčilo mu ime daše
iz prošlosti srpske stare
kojega će Krajišnici
zvati plamen sa Dinare.
Još dva brata dobio je
i sa njima sestre dvije
i rast'o je po adetu
svete srpske tradicije.
Kuća mu je porijeklom
iz plemena Vasojeva
iz junačke kolijevke
puškonoša i zmajeva.
Crnogorska postojbina
vazda mu je ponos bila
i kroz život biće jako
nadahnuće za Momčila.
Okiti se od malena
viteškijem vrlinama
i ne bi mu dugo mira
pod dinarskim planinama.
Bogoslovsko stiče znanje
u Sremskijem Karlovcima
i u školi, i u vojsci
bješe među najboljima.
Pa se posle svega toga
u Krajinu rodnu vrati
tu đe će se oženiti
i svoj porod osnovati.
Mlad Momčilo, soko sivi
posta paroh u Strmici
u najtežim godinama
i najcrnjoj oskudici.
Tu pomaže Krajišnike
da prežive zle godine
dovozeći često žito
iz daleke Vojvodine.
A ponekad pop je znao
da s' Dinare k Drini gleda
dok mu na um bješe riječ
koju čuo od svog đeda.
Kralj je srpski tamo, sine
đe topolska paljba bije
sačekaj ga, on će doći
jednog dana iz Srbije.
Skupi svoje Krajišnike
razvij barjak srpski stari
nek' kralj vidi da se čuva
srpsko ime na Dinari.
Uzdrma se kraljevina
srpskim mačem omeđena
posle Prvog svjetskog rata
nastupiše zla vremena.
Još se Srbin ne odmori
niti sapra krv sa rana
kad ustaška kama sinu
pod naredbom Vatikana.
Đavolje se kolo igra
vidi Đujić šta se čini
mjesto pravde krvi more
carovaće po Krajini.
U te dane pređe Drinu
na kraljeve dvore banu
traži pomoć da priprema
Krajišnike za odbranu.
Kraljevi mu đenerali
naređenja tajna daše
da Krajinom čete stvara
i da motri na ustaše.
I tako se dva naroda
pretvoriše u krvnike
Hrvat ide ustašama
Srbin ode u četnike.
A fašizam iz Evrope
kao bolest neka kleta
priprema se da napravi
kasapnicu od svijeta.
Sve se preda i pokleknu
pod germansku čizmu pade
samo Srbin ponosito
na balkanski kamen stade.
Zlo nadire odosvuda
k'o iz zemlje gladne zmije
a Krajina, za nesreću
predaleko od Srbije.
Pod barjakom srpske krune
kupi Đujić svoje čete
da ih spasi kasapnice
oštre kame i osvete.
A ustaške vođe ljute
presudu mu smrtnu pišu
te će jedne majske noći
na Strmicu da kidišu.
Ne skidoše popu glavu
i ne dođe do poklanja
s' dvoje đece na rukama
stigao je do Kistanja.
Ne dade se uhvatiti
gorski or'o sa litice
u Krajini brzo stvara
zbjeg za srpske izbjeglice.
Teške muke navalile
na vojvodu i pjesnika
s' jedne strane već se stvara
zla ustaška republika.
A sa druge komunisti
po naumu crnom svome
zaduženi od Staljina
da Srbinu kičmu slome.
Još iz papskog Vatikana
stiže ukaz pape Pija
da se živalj pravoslavni
katoliči il' ubija.
Prekrsti se vojevoda
i poljubi krst od zlata
za mnom, braćo Krajišnici
ili kamu ispod vrata.
Te dom rodni on ostavi
četr'es't prve u proljeće
i u njega nikad više
Momčilo se vratit' neće.
Gora će mu kuća biti
a postelja kamen ljuti
na hajdučki život brzo
vojvoda će naviknuti.
Gleda sela u plamenu
i krvave jame klete
đe ste braćo, da l' žalite
ako pomoć' ne možete?
Gine narod koji nije
zgriješio nikom ništa
sve je više kroz Krajinu
pepelišta i zgarišta.
I ne dade Đujić više
da se kolje i krvari
dvadest sedmog jula poče
srpski otpor na Dinari.
Ustaše su toga dana
trista Srba zarobili
kako bi ih u Drvaru
namučili i pobili.
Za tu zgodu krvoloci
majora su svoga zvali
i već su se unaprijed
srpskoj krvi radovali.
Al' to ne bi, na svu sreću
dinarska ih srete gora
te pobiše Krajišnici
i ustaše i majora.
U ruke im Drvar pade
Srb i Gračac, Bukovica
i kosovska dolina je
puna srpskih jedinica.
No šta čine komunisti
bi da slavu ušićare
već će jedan vakat biti
s' četnicima sa Dinare.
Al' ubrzo među njima
pokaza se šta ne valja
neće Đujić petokraku
nego krunu svoga kralja.
Neće mu se Krajišnici
pod tim znakom sakupljati
zato će mu komunisti
često zamke pripremati.
Uspio je proći hajke
talijanske divizije
ali obruč oko njega
stezao se sve silnije.
Na Tiškovac Gornji tako
udariše partizani
đe se Đujić s' četnicima
s' mukom spasi i odbrani.
Od tog trena bezobzirno
protiv njega ratovaše
popu jedna muka više
uz fašiste i ustaše.
Rastu čete kroz Krajinu
dok se teške bitke biju
Đujić vojsku objedini
u Dinarsku diviziju.
Đe god stiže, nejač brani
od ustaških krvopija
i čitava Krajina se
u nesrećni rat zavija.
Tri su skoro prošla ljeta
ljute borbe i krvave
kada Đujić front preuze
oko Soče i Vltave.
Da se krene s' Velebita
komanda mu javi prije
i sačeka Saveznike
na području Slovenije.
Svoga ratnog komandanta
Đujić nije kroz rat sreo
sve njegove naredbe je
sa radija preuzeo.
Đeneral je Draža tako
pro talasa radijskoga
vazda im'o čvrstu vjeru
u vojvodu dinarskoga.
A četrdes't i četvrta
godina je bila tada
kad đeneral Draža javi
pop Đujiću iznenada.
Uz Dožića patrijarha
Nijemci su tada bili
i vladiku Nikolaja
na prevaru zarobili.
Kad velikom vojevodi
pristigoše ovi glasi
poveo je Krajišnike
da sveštena lica spasi.
Pa kada ih od Nijemaca
Đujić vrati i izbavi
sa Srbima u Švajcarskoj
tajne veze uspostavi.
Te ih s' pratnjom posla tamo
da ih krvnik ne uhvati
šta u Bosni Draža čeka
to pop nije mog'o znati.
Zlo vrijeme nastupilo
a pritisla ljuta zima
moli Đujić đenerala
da se krene s' četnicima.
Ali Draža ni da čuje
neće Bosnu da ostavi
a Đujiću tajnom vezom
Đurišić se Pavle javi.
Crnogorski mitropolit
zbratimi Joanikije
iako se u životu
jedan s' drugim sreo nije.
Prvi put je tako bilo
otkad srpske crkve ima
radio je vezom Đujić
stek'o Pavla pobratima.
Pa Đurišić kad mu javi
da dolazi s' četnicima
Đujić brzo, preko veza
upozori pobratima.
Ne, majore, na Kozaru
zaobiđi goru kletu
da sa vojskom ne zapaneš
u pokolje i osvetu.
Ne posluša vojevodu
sa Dinare, svete gore
osloni se na nekakve
izdajničke pregovore.
Brz, plahovit, k'o vuk gorski
krenu naum da ostvari
tako major samom sebi
grob iskopa na Kozari.
Nijemci tada uveliko
odstupaju pro Gorice
a vojvoda oko Soče
rasporedi jedinice.
Ćupriju je preuzeo
i prilaze čvrsto štiti
Saveznici kada dođu
Momčilo će na njoj biti.
I gled'o je, kad tenkovi
prema Soči zagrmješe
i po znaku saznao je
da britanska vojska bješe.
Ne bi dugo, kad patrola
do četničkog vođe dođe
te britanskom generalu
na razgovor Đujić pođe.
No vojvoda i ne sluti
to nijesu saveznici
nego štite komuniste
srpskog kralja izdajnici.
Povjerova generalu
kad ga primi i prozbori
vojevodo, tvoja vojska
nek' se vida i odmori.
Tu je Đujić, bez izbora
poslušao savjet ovi
te mu vojska utabori
u logoru Paranovi.
I ne sluti vojevoda
šta će dalje biti s' njima
i kakva se zamka sprema
njegovijem četnicima.
Britanskoga pukovnika
na Đurđevdan četr'es't pete
kada rujna zora svanu
u logoru Đujić srete.
Te kad dobi naređenje
da oružje vojska baci
nađoše se na mukama
sokolovi i junaci.
Tri mu ljuta Krajišnika
izađoše ispred stroja
poštovasmo, vojevodo
naređenja dosad tvoja.
Al' ovo ti ne možemo
izvršiti ni za glavu
ubiše se i padoše
čuvajući srpsku slavu.
Đujićeva jedinica
tenkovima opkoljena
plače vojska, dokle skida
tanke puške sa ramena.
Pa pređoše u Erolu
iz logora Paranove
odakle će započeti
nove muke Momčilove.
Shvatio je da što prije
do slobode doći mora
pa je vješto vojevoda
umakao iz logora.
Lažno ime uzeo je
a popovsku bradu brije
te je tako u Francusku
prešao iz Italije.
Tu je sreo Srbe mnoge
daleko od rodne grude
a i njega tamo traže
k'o zločincu da mu sude.
U čudu se Đujić čudi
pa zar zločin može biti
kad se narod od zla brani
i ognjište rodno štiti?
Te na njega hajka poče
k'o na vuka u planini
komunisti vlast uzeli
u njegovoj otadžbini.
Povratka mu tamo nema
dok mu dušu tuga slama
a engleske tajne službe
vojvodi su za petama.
U mukama i progonstvu
godine su prošle klete
dok ne pređe u Čikago
četrdeset i devete.
Tu je preko tajnih veza
porodicu prebacio
i hiljade drugih Srba
oko sebe okupio.
Iz logora i progona
pomogao da izađu
i u ovoj tuđoj zemlji
utočište neko nađu.
Tako nasred Amerike
vojevoda iz Krajine
čuva svetu tradiciju
svoje drage otadžbine.
Brani vjeru pravoslavnu
diže crkve i oltare
sva je srpska dijaspora
uz vojvodu sa Dinare.
Govoraše, braćo moja
istinu vam zborim pravu
uništiće komunisti
srpsku vjeru i državu.
S' devedeset i dva ljeta
ode Đujić da počine
s' tužnom dušom, punom sjete
bez Srbije i Krajine.
Eto, tako, ugasi se
sa Dinare plamen ljuti
uz poslednji pozdrav koji
srpskom rodu on uputi.
Ja umirem u nadanju
rodiće se Srbi novi
što će znati đe su stare
kolijevke i grobovi.
Oni srpstvo obnoviće
zapamtite, braćo draga
u slozi se umnožite
a bez Boga ni pro praga.

SLAVKO PEROŠEVIĆ - EPSKA ODA SRPSKOM GENERALU VLADIMIRU LAZAREVIĆU

Šta je nebo , bez orla krstaša
Šta bez svoje čete harambaša
Istorija šta je bez bojeva
Šta planina bez gorskih zmajeva
Šta je zvonik , na kom nema zvona
Šta je vladar , bez krune i trona
Šta je škola koja nema djaka
Šta je narod bez svojih junaka
A i junak bez svoga je roda
Kano bistra , bez izvora voda
A ja noćas , dobih zelju jaku
Da o jednom zapjevam junaku
I posvetim ovu pjesmu moju
Jednom nasem velikom heroju
I čestitom srpskom oficiru
Lazarević slavnom Vladimiru
Koga ljudi na sva usta hvale
POMOZ BOG TI SRPSKI GENERALE
Ja te morah , srpski Suvorove
Kroz stihove opjevati ove
Jer si bio srpska perjanica
Sa junastvom zvijezde dotica'
Kano Stepa na krvavom Ceru
Dje se slave , lovorovi beru
Slavni sine , Nemanjića roda
Bosih nogu po trnju si hoda
I Hristovo nosio raspeće
Ime tvoje , vječito živjeće
Deset ljeta u svome životu
Uz srpsku si koračo Golgotu
I u mračnoj ležao tamnici
Dje robuju srpski mučenici
Al na obraz ne osta ti mrlja
Jer ti ruke nidje ne uprlja
Al te kleti osudi Satana
Ljuti lave , s krvavih megdana
Leonide gorde zemlje srpske
Što dušmane pobijedi mrske
Braneć srpsku Atinu i Spartu
Ko Kutuzov nekad Bonapartu
Ti si u tom krvavome vaktu
Stao na put Atlanskome paktu
I sto dana i stotinu noci
Bez ikakvog nada i pomoci
Dje jek ljutog megdana sijeva
Svemogucoj sili odoljeva
Takve bitke i takijeh jada
Nije bilo još od Staljingrada
Dje je šaka napaćenih Rusa
Ustavila moćnog Paulusa
Tvoj su korpus u zemanu tome
Mracne sile probale da slome
Ja mnim nema na svijetu pera
Da opise Klintona i Blera
Dva krvava i strašna vampira
Protivnike slobode i mira
Koji u to istorijsko doba
Napadose Milosevic Sloba
I na Crnu Goru i Srbiju
Uputiše krvavu ordiju
Al ti hrabro generale stade
Ispred njine svemocne armade
I gramzivu zaustavi Alu
Nasu zemlju sto napade malu
Mislio je prokleti Satana
Da ce za tri , da nas slomi dana
I pobjedu da ce slavit brzo
Od stra' od njih , Srbin da se smrzo
Da ce njina svemocna tehnika
Pobijedit srce u vojnika
Ne znavahu njini generali
Nekad davno da je David mali
Branec svoje ognjiste i vrata
Porazio mocnog Golijata
I od kada sunce zemlju grije
Da boj ljuti , oruzje ne bije
No se vazda reklo medj ljudima
Da boj bije srce u grudima
Pa im dzaba bjehu sve rakete
I Fantomi sto po nebu lete
Tomahavci kleti i Apači
Jer od Srba , niko nije jači
Nema toga na svijet naroda
Kom je draža i preča sloboda
No Srbinu od davnina što je
O njoj Srbin kraj ognjista poje
I u svakom slavi je stoljecu
Kano svoju svetinju najvecu
Pa kad djavo , put Kosova krete
Ti ga s vojskom , generale srete
Na Košare i kletom Paštriku
Njihovu si slomio tehniku
I u plamu strahovite bitke
Nanio im velike gubitke
Tu se kažu tog krvavog ljeta
Proslavila Sto dvadeset peta
U vihoru zestokih bojeva
Da se o njoj kroz vjekove pjeva
A Siptari obrnuše pete
Ispred Petsto četrdes' devete
I ona je tog davnog proljeća
Proslavila sebe kroz stoljeća
I na prsa okačila svoja
Zlatni orden Narodnog Heroja
A pera će srpskijeh pjesnika
Vječno slavit Djurković Ljubinka
I čuvenog Delić Božidara
Strah i trepet što bjehu Šiptara
Odje moram odat pocast svaku
Još jednome srpskome junaku
Što na rame nosi epolete
Komadantu Sto dvadeset pete
Rod Nemanjin do sudnjeg ce dana
Živanović slaviti Dragana
Dok je srpstva , krsta i svijeće
To su ljudi što mrijeti neće
Srpski narod vjencem od lovora
Ostojića već kiti majora
Koji muški u bitku poleće
Ispred slavne Šesdeset i treće
I položi život na Juniku
Na poslednjem srpskome braniku
Tu dje kose mitraljezi teški
Pogino je hrabro i viteški
Braneć srpski narod od zlotvora
Ovaj vitez durmitorskih gora
A u ta su tri kleta mjeseca
Mnoga srpska izginula djeca
Šest stotina srpskijeh vojnika
Oreol je steklo mučenika
Jer su u to prohujalo ljeto
Dali život za Kosovo sveto
Pa u carstvu neba za oltarom
Sad s Milošem sjede i Lazarom
I pod barjak Orlovića Pavla
Jek srpskijeh slusaju gusala
I pehare ispijaju pića
Uz koljeno majora Tepića
A ja da sam sa Lovćena svetac
Ne bih mogo kroz svoj deseterac
I kroz svoje stihove i rime
Svakom od njih pomenuti ime
Sto godina da stihove šaram
Da s Homerom u snu razgovaram
I da živim tri ljudska vijeka
Ne bih jopet , sve o njima reka
I taj zeman opisao teški
Pa ću kazat , što reče Trebješki
" Da vjekovi slavne vaše žrtve
Nikad neće brojiti u mrtve "
Odje moram rad svoje savjesti
Lovorove vijence isplesti
I uputit najvišu pohvalu
Još jednome srpskom generalu
Što se ratnom okitio slavom
U tom boju strašnom i krvavom
U to doba taj je Srbin smjelo
Stajo ,Trećoj armiji na čelo
I sve bitke i megdane proša
A zvao se Pavković Nebojša
Sad u memli haskog kazamata
Ovaj vitez otadzbinskog rata
Kome obraz bi od svega preči
U gvozdenim sindžirima ječi
A odje bi danas bilo grota
Ne pomenut imena pilota
Sto kroz oganj i čelične metke
Podigoše dvadeset devetke
I smrti se ne plašeć sigurne
U oblake polećeše tmurne
Braneć zemlju , od prokletog skota
Tu je Djurić pogino Života
I vječno se u nebesa diga
Na krilima čeličnoga Miga
Brodeć nebom ko suri orlovi
I njegovi pali su drugovi
Dva viteza i dva oficira
Čija slava sada Olimp dira
Tu na nebu smrt je strašnu čeko
Srpski vitez Pavlović Milenko
A i Zoran u zadnjem je letu
Hrabro pao za slobodu svetu
Pa sad gore u svom avionu
Širi krila na nebeskom tronu
A sad moram , moj nebeski zmaju
Ovu pjesmu privoditi kraju
Al se nadam da ce bit prilike
Da još neke opjevam vojnike
I kuražne srpske oficire
Moj čestiti brate Vladimire
A tebe će ova pjesma moja
Zor viteže kosovskoga boja
U srpskome proslaviti epu
Ko Mišića , Putnika i Stepu
Ja znam ova vremena su teška
Al slobode sunce nam se smješka
I jednog će dana bogu hvala
Sa ponosne planine Urala
Čiji vrh se s plavim nebom spuča
Jopet zasjat slobodarska luča
Jer car svijeh pravoslavnih duša
Čiju riječ , čitav svijet sluša
Gromkim glasom , reko je iz Kremlja
Kosovo je sveta srpska zemlja.

SLAVKO PEROŠEVIĆ - USTALA JE CRNA GORA

Od ledene vode Tare
do obala sinjeg mora
ustala je majka naša
Njegoševa Crna Gora.
Svako veče rijeka ljudi
k’ svetosavskoj luci plovi
ustala je srpska Budva
ustao je Herceg Novi.
U odbranu svog poštenja
svete crkve i oltara
ustali su stanovnici
ponositog grada Bara.
Protiv vraga koji sije
zlo, nesreću i poroke
bez bojazni ljutu bitku
biju djeca srpske Boke.
Đe se ćivot svečev brani
i đedovska vjera sveta
ustao je Danilovgrad
ustala je srpska Zeta.
Od ponosa i od sreće
tekle su mi suze s’ lica
kada viđoh kako vjeru
brani srpska Podgorica.
Nikšićani k'o orlovi
raširili sura krila
i svetinje srpske brane
od Miraša i od Mila.
Ust'o Šavnik, ust'o Žabljak
ustale su i Plužine
i Mojkovac i Kolašin
brane obraz otadžbine.
Đe se hrabrim srcem čuva
krst i svete bogomolje
rod srpski je borbom svojom
zadivilo Bijelo Polje.
A u ova, za sve Srbe
teška doba i prilike
i Pljevljaci, pobrali su
vječne slave lovorike.
Čekajući da napokon
rujna zora srpstvu svane
protiv sile i nepravde
ustalo je i Berane.
Za spas vjere pravoslavne
svog poštenja i principa
ustala su listom djeca
slavnog Vasa, Ozra,Pipa.
Ustali su i Banjani
Drobnjak, Piva i Golija
da junačkim srcem brane
ćivot svetog Vasilija.
Protiv kletog Lucifera
i njegovih vražjih trupa
ustale su sve nahije
i ponosna srpska Župa.
Bratonožić, vjeru srpsku
sa oštricom brani mača
ustali su i Uskoci
Rovci, Kuči i Morača.
Ustali su i Pješivci
ustale su dične Cuce
srpsku Spartu ponovo će
ogrijati jarko sunce.
A s’ Ostroga Bjelopavlić
gromoglasnim glasom kliče
ne damo ti srpske crkve
nenarodni predsjedniče.
U ovome teškom vaktu
bez bojazni i dileme
za spas srpske crkve svete
ustalo je svako pleme.

Gleda vila s Volujaka
čisto Gacko od Turaka

Ne vidi se niđe bule
Fazlagića nema kule

Nema fesa ni dimija
niti hodže da zavija

Čast ti svaka Gacko ravno
kad si čisto pravoslavno




moj prijatelj, gospodin Hasa

Mujo Omerović guslar iz Priboja.

MILE KRAJINA - GOSPA SINJSKA OD RAME DO SINJA U TRI STOLJEĆA

Teška povijest roda hrvatskoga
za vrijeme zuluma turskoga
preko Drine Turci navališe
Bosnu krasnu listom porobiše.
Ljude, žene, djecu ubijaju
i ognjišta naša otimaju
a s njima su i prebjezi bili
teški zločin skupa su činili.
Kuće pale, djevojke siluju
nepokorne na kolac nabiju
kad su Turci izvršili napad
Hrvati se povlače na zapad.
U Mađarsku i u Austriju
da gnijezdo u Gradišću sviju
svoju rodnu napustiše grudu
da robovi tuđincu ne budu.
A mnogi su bili opkoljeni
turskom vojskom tako umoreni
padali su gradovi i sela
Jajce pade, pade Bosna cijela.
I hrvatske pokrajine dične
doživješe tragedije slične
Herceg-Bosna, dio Slavonije
i Zagora kršne Dalmacije.
U Sinju je crkva zapaljena
i samostan, tog teškog vremena
franjevci se tada raziđoše
i Gospinu sliku ponesoše.
U Ramu su jedni išli tada
drugi idu do Trsata grada
a u Rami, pitomoj oazi
samostan se na Šćitu nalazi.
I još Crkva Gospe od Milosti
tko ju voli, svakom grijehe prosti
uz planine strše jele vite
porobljenim pružaju zaštite.
Rijeka Rama po polju krivuda
krasna sela naokolo svuda
Osmanlije Ramu posjetiše
i na Šćitu crkvu zapališe.
Gospina je slika u njoj bila
vatra joj se nije ni dovila
beg Kopčić je iz crkve iznio
i u ambar u žito sakrio.
Al' za čudo to bijaše svima
što u bega uvijek žita ima
trošio ga više ili manje
u ambaru uvijek isto stanje.
Snaja sazna, hoće vlasti zvati
a beg sliku franjevcima vrati
novu crkvu franjevci naprave
i Gospinu sliku u nju stave.
Franjevci su muke podnosili
i svoj narod stalno čeličili
ali zulum nije im'o kraja
pa se mnoga poturčila raja.
Islam primi, janjičar postade
pa svoj narod progoniti stade
braćo moja, i sestrice mile
da vidite kako majke cvile.
Jedinog joj sina otimaju
na turčenje u Carigrad daju
suze liju k'o jesenje kiše
majka tužna za sinom uzdiše.
Tuđin kleti uvijek vješto radi
da Hrvate među se zavadi
još Hrvati, tuđincu za volju
svakog rata jedan drugog kolju.
Mukotrpno stoljeća prolaze
tiranije sve žešće dolaze
proplakaše franjevci na Šćitu
ni od koga nemaju zaštitu.
U tisuću i šestoj stotini
osamdeset i sedmoj godini
zov fra Pavla dičnog Vučkovića
gvardijana Stipana Matića.
Knjigu pišu u Ravne kotare
pozivaju hrvatske serdare
po imenu Božu Miljkovića
i Iliju zvanog Mitrovića.
Zulumćari harač navališe
ne može se podnositi više
za oltare konje privezuju
ornamentim' našim pokrivaju.
U Kotarim' vojsku sakupite
pa iz Rame narod izbavite
vodite nas Sinju bijelome
i Cetinjskom polju širokome.
Dvije vojske iz Kotara kreću
a iz Sinja Zeno vodi treću
jedni idu preko Rakitnoga
drugi preko polja Duvanjskoga.
Treći idu do Kupresa bijela
robe, pale gradove i sela
jedan dio naroda poveli
blago gone, žito ponijeli.
Kod ovakvog užasa i drame
svećenici pođoše iz Rame
Gospinu su sliku ponijeli
zlatni kalež i knjige uzeli.
Nose ono što je bilo vrijedno
vjeru, žrtvu i znanje zajedno
na izlasku do zapadne strane
procvilio Matić gvardijane.
Živci su ga do kraja izdali
on se vrati i crkvu zapali
da ju ne bi Turci ogadili
konjušnicu od nje napravili.
Narod bježi, franjevci ga vode
Sinju, gradu kraj Cetine vode
franjevci se u Sinju smjestiše
po selima narod razmjestiše.
Fratre prati bijeda i nevolja
sve od Sinja, pa do Dugopolja
još u Klisu, kasnije u Splitu
skrivali su Gospu plemenitu.
Bubičić je Jure čuvar bio
i u ormar sliku je sakrio
kad u ormar netko nešto stavi
ujutro se na podu pojavi.
Jure reče da više ne meću
pred ormarom upališe svijeću
franjevci se u Sinj povratiše
i u crkvu Gospu postaviše.
Turska sila ponovno prijeti
Sinj bijeli hoće zauzeti
tisuć' sedamsto petnaestog ljeta
Bitka za Sinj već je započeta.
Turske vojske šezdeset tisuća
po Cetini krv se lije vruća
a pod vodstvom Seraskera-paše
poturčene krvopije naše.
Na Otok su prvo udarili
tu su mnogi glave poburili
silnu vojsku Turci su imali
Otočane nemilo poklali.
Druga vojska Vrliku napala
i na vjeri sve redom poklala
Sinjani se za boj pripremaju
zaklinju se da se ne predaju.
Oni nose Gospinu priliku
na tvrđavu penju se veliku
sablje oštre, pune puške šare
postavljaju na kule mužare.
Sedam stotin' cetinjskih junaka
na šezdeset tisuća Turaka
fra Pavao Vučković ih vodi
stjegonoša prvake slobodi.
A uz pomoć Blažene Djevice
Majke Božje, naše zaštitnice
slomit ćemo svakog dušmanina
ma koliko da ih ovdje ima.
O vratu mu križ Isusa Krista
u desnici oštra sablja blista
a u lijevoj puška okovana
tako valja dočekat' dušmana.
Uz Grabovca Brčić don Ivane
i Lovrići orni za megdane
prvo Turci Sinj su zapalili
na tvrđavu juriš učinili.
Ali sijeku sinjski vitezovi
razjareni k'o ljuti lavovi
vojska Turke s tvrđave siječe
žene, djeca na koljenim' kleče.
Majku Božju neprestano mole
da kršćani nekrstu odole
pade sila turskih jurišnika
među Turcim' zavlada panika.
Janjičari mole pašu svoga
da se kane Sinja kamenoga
ne možemo mrtve pokupiti
a kamoli tvrđu osvojiti.
Kamenjem nas tuku pustimice
usred čela il' međ' lopatice
danju, noću, tako nam se čini
zidom šeta žena u bjelini.
U nas gleda, a kudjeljom prijeti
vi tvrđave ne ćete uzeti
srdobolja na Turke navali
stotine su dnevno umirali.
To su prava na zemlji čudesa
kao da su došla baš s nebesa
bježe Turci, plijen ostavljaju
i oružje sa sebe bacaju.
Kad Sinjani juriš učiniše
sjekuć' Turke plijen povratiše
zarobiše vojnika turskoga
i opremu paše zloglasnoga.
Na taj spomen vitezova pravih
Sinjska alka od tada se slavi
pobjeda se Gospi pripisuje
a narod ju voli i poštuje.
Zlatnom krunom Gospu okruniše
i od srebra okvir napraviše
narod hrli preko kamenjara
bosi stižu Gospi do oltara.
Sinj je mali za hodočasnike
kad je blagdan od Gospe Velike
molimo se i Gospi i Bogu
da nam dade mir, bratstvo i slogu.

MILE KRAJINA - NIKOLA ŠUBIĆ ZRINSKI

Četiri stotin' godina je sada
kako Siget od Turaka strada
braniše ga hrvatski sinovi
sve serdari, sivi sokolovi.
A njih vodi Zrinoviću bane
koji Turkom zadavaše rane
Zrinoviću, ti hrvatski sine
ogledalo naše domovine.
Mora ginut' za svoj narod pravi
u boj ići žestoki, krvavi
al' nemojte ginut' za tuđina
dok je pod njim naša domovina.
Sva'k' nas grleć' hoće da udavi
zemlju našu da pod čizmu stavi
Hrvat stalno za slobodom sniva
al' potlačen vjekovima biva.
Na milijune pogine Hrvata
od tuđina, krvavih dželata
turska sila nije obuzdana
za vrijeme Maksimilijana.
Dok ju Šubić Nikola ne smlati
a s njime su ostali Hrvati
tuđin nama daje obećanje
pak nas onda pošalje na klanje.
I kamen bi mog'o proplakati
kako ginu za drugog Hrvati
ginuli smo k'o nitko nikada
od istoka, juga i zapada.
Malo tko na nas nije dig'o pušku
da nam djecu poubija mušku
a s istoka ta aždaja kleta
hoće pola progutati svijeta.
Svoje kandže na Europu pruži
mnoge naše majke da rastuži
mnoga djeca bez oca ostaše
i udove tek udate snaše.
Plakat' moram kad se sjetim jada
kako narod hrvatski nastrada
nikad Hrvat, u svojoj povijesti
nije htio tuđe zaposjesti.
Nego uvijek, sa svojeg ognjišta
zemlju braneć' ne obrani ništa
kad se sjetim uhvati me jeza
bilo nas je kolik' i Engleza.
Za vrijeme kralja Zvonimira
kad hrvatska slava kulminira
ali danas, kad se prebrojimo
mi žalosnu bilancu vidimo.
Habsburgovče Maksimilijane
proklet bio na sve četiri strane
što uništi hrvatsku elitu
i obitelj Zrinskog plemenitu.
Cilj je bio tvoje mračne krune
da Zrinskome pomrsiš račune
kad je cesar Zrinskoga pozvao
i prijedloge za obranu dao.
Ti ćeš branit' Siget od Turaka
s dvije do tri tisuće momaka
ja ću silnu vojsku sakupiti
onda s leđa na njih udariti.
Imaš dosta praha i olova
tri tisuće hrabrih vitezova
ali pod nos habsburškoga cara
Zrinski ne zna da je prijevara.
Već kada je razumio riječi
sablju vuče, po kaldrmi ječi
sablju trže, a u cara gleda
care, Zrinski Turcim' Siget ne da.
Gledaj, care, britku sablju ovu
što će branit' krunu cesarovu
stijeg hrvatski visoko se vije
Hrvat rado svoju krvcu lije.
Za kršćanstvo, vjeru i dom sveti
Hrvat znade na bojištu mrijeti
ta odvažnost hrvatskoga bana
i sigetskog hrabrog kapetana.
Tad dočeka Turke na Sigetu
kad su bili u snažnom naletu
sto tisuća stiže Osmanlija
na svijetu najjača armija.
Car Sulejman vojsku predvodio
Beč je tada osvojiti htio
s njime ide poturica naša
vezir Mehmed Sokolović paša.
Borba traje tridest i dva danka
danju, noću juriš bez prestanka
Siget gori, bedemi se ruše
ranjenici u krvi se guše.
Ginu Turci, ginu i kršćani
na jurišu ili u obrani
boj krvavi ne može se dalje
car Sulejman Zrinskom pismo šalje.
Predaj Siget, nemoj gubit' glavu
dat ću tebi hrvatsku državu
krunu zlatnu ja ću tebi dati
i hrvatskim kraljem ćeš se zvati.
Njemu Zrinski oštro odgovara
ne bojim se otomanskog cara
zar si, care, izgubio glavu
pa mi nudiš krunu i državu?
Krunu nudiš, a radiš o glavi
zločin činiš u mojoj državi
ne ću tebi Siget pokloniti
ja ću rađe glavu izgubiti.
A pomoć će stići svakog dana
od cesara Maksimilijana
ne ćeš ni ti iznijeti glave
iz sigetske močvare krvave.
Na bedeme Turci jurišaju
danju, noću nigdar ne prestaju
car umire, uz bedeme grada
od bolesti i teškoga jada.
Sokolović vojsku preuzima
i nastavi bitku jurišima
mrtvim carem janjičarim' prijeti
da se Siget mora zauzeti.
Naša djeca što su odvedena
to je bila vojska poturčena
tako udri Hrvat na Hrvata
Sokolović na Zrinskoga brata.
Svaki spreman izgubiti glavu
za tuđega cara i državu
oj sudbino, ti prokleta bila
zašto si nam braću zavadila?
Silni Turci viču i alaču
s golim sabljam' na zidine skaču
potok tada zemni presušiše
barutanu vatrom zapališe.
Ali sijeku hrvatski junaci
vitez Zrinski i s njima Hungarci
Siget gori, ranjenici ječe
britke sablje na bojištu zveče.
Od topova, noža i pušaka
pade tridest tisuća Turaka
i vojnici Zrinskog izgiboše
tri stotine jedva ostadoše.
Kod ovakve strave i užasa
Zrinski vidi da mu nema spasa
on pomoći ni od koga nema
na posljednji juriš se priprema.
Nema vojske Maksimilijana
lažna pomoć to je obećana
iako je vojsku sakupio
on Zrinskome nije pomoć' htio.
Prijeti ovdje sav kršćanski Zapad
što je Turcim' dopustio napad
na braniku stojeći smo bili
svojom krvlju Europu branili.
Zrinski vojsku i časnike zove
Juranića i sve vitezove
hod'te, braćo, da se zagrlimo
jedan drugom grijehe oprostimo.
Sad nemamo drugoga izbora
za dom mili umrijeti se mora
umrijet ćemo, časno, za slobodu
slavu donijet' hrvatskome rodu.
Mi ne ćemo izdajice biti
rađe ćemo slavno poginuti
narod će nam spomenike dati
i junaštva naša spominjati.
On oblači haljine od zlata
ruže vrijedne stotinu dukata
pa poruku bane ostavio
i u pismu ovo govorio.
Tko će mrtvog Zrinskog ukopati
nek' mu budu od zlata dukati
stade Zrinski vojsci govoriti
ja ću sada vrata otvoriti.
Živi oganj topovima dajte
s golim sabljam' za mnom jurišajte
s jedne strane stavio Lapića
s druge strane Lovru Juranića.
Naprijed, braćo, Zrinski komandira
Turci bježe glavom bez obzira
kad se junak zaleti među nje
oštre sablje sijevaju k'o munje.
Siječe junak i razgoni Turke
krvave mu do ramena ruke
ranjen vitez po bojištu skače
Turke siječe što god može jače.
Al' ga puška pogodi u glavu
Zrinski pade na krvavu travu
na posljednjem jurišu je pao
za kršćanstvo svoj je život dao.
Tu su pali znani i neznani
naša braća, borci odabrani
mrtvom Zrinskom vezir je rekao
takvog borca i Bogu je žao.
Da smo, brate, udružit' se znali
Europu bi u rukam' imali
slava Zrinskom, slava junacima
i vječito poštovanje svima.
Tebe, Zrinski, slave u svijetu
a najviše u gradu Sigetu
tvoj te narod zaboravit' ne će
dok se kugla zemaljska okreće.

MILE KRAJINA - STOTA OBLJETNICA IVANA MEŠTROVIĆA

Navrši se sto godina dana
od rođenja Meštrović Ivana
velikoga hrvatskog kipara
dično ime posebnoga dara.
Majke Marte i od oca Mate
obitelji drniške poznate
kod Drniša selo Otavice
Meštrovića žive porodice.
Škrta zemlja, što nudi Zagora
Mate s Martom u pečalbu mora
otišli su slavonskoj žitnici
obadvoje rade u nadnici.
Marta Boga neizmjerno štuje
Velikoj se Gospi zavjetuje
da bi ona najsretnija bila
kad bi muško dijete porodila.
I zaista to se i dogodi
na dan Gospe sin se Ivan rodi
u Vrpolju, u slavonskoj ravni
rodio se naš genije slavni.
Živjeli su tu godinu jednu
uz nadnicu posebno bijednu
Mate vraća obitelj cijelu
Otavicam', svome rodnom selu.
Kad je Ivan osam ljeta bio
otac ga je pisat' naučio
čim je Ivan malo podrastao
kao dječak čoban je postao.
Ovce čuva, preslice rezbari
svojom britvom ukrašava stvari
uz čuture i krasne štapove
izrađuje poznate likove.
Strossmayera, kao velikana
Franju Račkog i Jelačić bana
mnoge pjesme narodne je znao
i često ih uz gusle pjevao.
Pročulo se u Zadru i Splitu
za Ivana, ličnost darovitu
a u članku Nikole Adžije
Meštrovića spominje najprije.
Šteta da se dječak ne školuje
kad kipove tako izrađuje
potrebno je sredstva prikupiti
i na škole dečka uputiti.
Prvi novci stižu za mladića
od časnika zvanog Grubišića
i još drugi ljudi plemeniti
to su isto voljni učiniti.
Tada u Split šalju Meštrovića
kod klesara Pava Bilinića
Ivan nema nit' razreda škole
već talenat i dv'je ruke gole.
Bilinića supruga Regina
podučava Matinoga sina
ona uči u školskome znanju
i profesor Bezić u crtanju.
Tad ostavi svoju Dalmaciju
ode u Beč, na akademiju
prvi uvjet i pripreme stvara
kod Koniga, bečkoga kipara.
Uz kiparstvo i arhitekturu
on dostiže visoku kulturu
glavno djelo ističe najprije
na izložbi bečke secesije.
Za nepune dv'je godine dana
izrađena mramorna fontana
Meštrovića ta umjetnost sjajna
resi dvore Carla Liechtensteina.
Radio je po danu i noći
često gladan, uz male pomoći
pomoć stiže, posluži ga sreća
od zemaljskog dalmatinskog vijeća.
Ta potpora riješila ga bijede
na sve strane postiže uglede
Meštrovića po Europi štuju
jer za djela velikana čuju.
Kad završi školu glasovitu
on se vraća Zagrebu i Splitu
među prvim dar splitskome puku
spomenik je za Botića Luku.
Meštrovića podari ljepota
u Zagrebu je zdenac života
poslije toga u Parizu stvara
i značajne izložbe otvara.
Inspiriran narodnim pjesmama
koje žive i danas u nama
on kosovski ciklus izrađuje
vidovdanskim hramom proširuje.
Uz junaka Miloš Obilića
i na šarcu Marka Kraljevića
remek-djelo svjetske umjetnosti
tu dostiže slavu i radosti.
Naročito na izložbi rimskoj
pozornici svjetskoj i istinskoj
Meštrovića rodoljublje dično
panslavenstvo, Strossmayeru slično.
Prisjedinit' Srbe i Hrvate
da ih više tuđinci ne mlate
želio je konfederaciju
ista prava za svaku naciju.
On je čizmu osjetio carsku
i nepravdu austrougarsku
uvijek mu je na umu sloboda
napaćenih svih naših naroda.
Za vrijeme Prvog svjetskog rata
u Rimu je zastupnik Hrvata
želio je pomoć' rodu svome
u odboru Jugoslavenskome.
Cilj je bio onih ratnih dana
oslobodit' zemlju od Germana
da se Južni Slaveni udruže
jedan drugom bratsku ruku pruže.
Dokle krvcu na bojištu liju
svi su bili za Jugoslaviju
rat krvavi kada se završi
i Austro-Ugarska se skrši.
Pašić nije za Jugoslaviju
već on hoće Veliku Srbiju
velesile perfidno igraju
Dalmaciju Italiji daju.
Vrijeđaju nam i prava i pređe
što hrvatske primještaju međe
Meštrovića krasi ponajprija
snaga uma, radna energija.
Politiku on ne želi vodit'
ne može se od nje oslobodit'
već on djela za djelima stvara
po Europi izložbe otvara.
Od drveta, mramora, granita
nastala su djela uzorita
glava Krista, dječaka, vojnika
borci, reljef, glava pobjednika.
Krasna djela, k'o da su iz bajke
najljepši je spomenik od majke
koja ga je nježno milovala
i premudre savjete davala.
Meštrovića djela su poznata
naročito između dva rata
on Kristovo prikazuje stanje
porođenje i oplakivanje.
I ostala djela idilična
Magdaleni pod križem su slična
uz spomenik Marka Marulića
Strossmayera, Ruđer Boškovića.
Grgur Ninski, simbol naših prava
što ih tuđin vječno osporava
i spomenik za dva Indijanca
u Chicagu jaše konja vranca.
Naročito duboko humana
ta figura je oblikovana
Meštrović je sjajan slikar bio
i mnoga nam djela ostavio.
Da je majstor od kista i pera
to govori Posljednja večera
za njegova grandiozna djela
njim se diči domovina cijela.
Mauzolej, dobro poznat nama
u Cavtatu i Otavicama
i spomenik neznanom junaku
na Avali plijeni pažnju svaku.
Od granita sve karijatide
rekao bi govore i vide
u Zagrebu paviljon imaju
Meštrovića vječno poštivaju.
Pod Marjanom, uz obalu Splita
galerija tu je glasovita
i Vrpolje galeriju ima
od srca im zahvaljuje svima.
Jer su dali i novac i znanje
za ovakvo plemenito zdanje
u Rim ode, zatim do Švicarske
k'o za vrijeme Austro-Ugarske.
Zatim ode i za Ameriku
svuda slavu postiže veliku
poslije rata zemlju posjetio
imovinu svoju poklonio.
Svom narodu, odakle potječe
na dar dajem, on ovako reče
mauzolej za Njegoša dao
grumen sira za njeg' je iskao.
Na Lovćenu spomenik je dika
za vladiku, borca i pjesnika
u dalekoj umro je tuđini
mrtav vraćen svojoj domovini.
Otavicam', svome zavičaju
roditelji gdje mu počivaju
Meštroviću, plemena dičnoga
velikane roda hrvatskoga.

MILE KRAJINA - HRVATSKA PRIZNANJA

Hrvatska je država priznata
to je radost za svakog Hrvata
stoljetni se ostvariše snovi
za dom spremni hrvatski sinovi.
Više puta Hrvatsku priznaju
dušmani ju vječno otimaju
prvi puta u osmoj stotini
sedamdeset devetoj godini.
To priznanje, od pape rimskoga
Svetog Oca, Ivana Osmoga
hrvatskome knezu Branimiru
i slobodnoj Hrvatskoj u miru.
Od tada su naše kraljevine
do tisuću sto druge godine
drugi puta nezavisnu moju
osnovaše u krvavom boju.
Četrdeset i prve godine
Hrvatska nam kao Sunce sine
a deseti travnja to bijaše
rođendan je domovine naše.
Doktor Ante Pavelić ju vodi
od Srbije zemlju oslobodi
Hrvatska je, domovina mila
u povijesnim granicama bila.
Nezavisna država Hrvata
od mnogih je zemalja priznata
Pavelić je poglavnik se zvao
Nezavisnoj na čelo je stao.
Imao je vojsku domobrane
i ustaše, koji zemlju brane
vojskovođe Juru i Bobana
dva viteza, borca odabrana.
Čim Hrvatska poče nastajati
četnici su nastavili klati
sela pale, progone Hrvate
narod kolju, ubijaju, mlate.
Oko Knina, po Bosni i Lici
zločin vrše okrutni četnici
po Hrvatskoj cijela mladež kliče
živio nam vođa Poglavniče.
Ustaj, Jure, pozovi Bobana
da s Legijom pođe na dušmana
tko Hrvatsku nezavisnu dira
pošalji ga Bogu za kurira.
Još se pokret partizanski stvara
komunisti zloglasnog bravara
taj zločinac s četnicim' se sjati
pa Hrvate nastaviše klati.
Kad partizan zarobi četnika
čin mu daje visokog časnika
skidaju mu kokardu i bradu
da mu zvijezdu petokraku dadu.
Ostade mu šajkača i kama
pa do danas zapovijeda nama
četnik kolje, ustaša se brani
na sve strane tuku partizani.
Povijesnu nam državu srušiše
od Hrvatske kiflu napraviše
komunisti vratiše nas dalje
u velikosrbijanske ralje.
Srbija nas vječito svojata
jaram teški ne skida nam s vrata
progone nas, kolju, ubijaju
kuće ruše, s ognjišta tjeraju.
Jedno rade, a drugo govore
za Veliku Srbiju se bore
UDBA hapsi, Hrvate zatvara
tu se otpor protusrpski stvara.
Politika vodila se živa
doktor Tuđman HDZ osniva
on ozbiljnu politiku vodi
da hrvatski narod oslobodi.
I ostale stranke demokratske
za slobodu bore se Hrvatske
boljševička kula od karata
raspada se do posljednjeg kata.
Tuđmana je narod izabrao
predsjednik je Hrvatske postao
on se bori za demokraciju
i predlaže konfederaciju.
Uspostavi hrvatsku državnost
za sve ljude traži ravnopravnost
novi ustav donosi rješenje
referendum, pa i razdruženje.
Politiku vodi mirotvornu
Srbi traže samo ratobornu
mir Srbiji nikako ne paše
sve Hrvate naziva ustaše.
Srpstvo nudi obmane i laži
tuđe zemlje otima i traži
spremaju se stotine godina
prije Vuka i Garašanina.
Da Hrvatsku i Bosnu pokore
hoće Srbin na hrvatsko more
četnike su Srbi osnovali
da bi tuđe zemlje otimali.
Lažima se i zločinom bave
genocidom da pobjedu slave
Srbi žele od Hrvatske moje
napraviti pokrajine svoje.
Zato vojska Hrvatsku razara
od Cavtata, sve do Vukovara
Armija se s četnicima slila
četnička je oduvijek i bila.
Na Hrvatsku skupa udaraju
kuće pale, ruše i pljačkaju
masku skida četnička Armija
kod Kijeva, Dalja i Ćelija.
Svijet ne pamti takve razbojnike
djecu kolju, ruše spomenike
srpski zločin četrdeset prve
ponavlja se devedeset prve.
Hoće da nam unište korijene
crkve, groblja, škole, uspomene
vječno prijeti srpska opačina
genocidom, mržnjom i lažima.
Do jučer smo prijatelji bili
jedan s drugim i jeli i pili
a on stalno radi mi o glavi
iza leđa nosi nož krvavi.
Sad su pravo pokazali lice
krvoločne srpske ubojice
to se više ne smije ponoviti
nit' oprostit', ni zaboraviti.
MUP se bori, zemlja gori cijela
od Plitvica do Borova sela
vojska Srbim' oružje dijeli
tampon-zona, lažu svijet cijeli.
Hrvatska je gardu osnovala
da bi otpor četnicima dala
garda zemlju od četnika brani
goloruko, u samoobrani.
Životi se kao svijeća gase
da Hrvatsku od Srbije spase
na sve strane krv se lije vruća
prognanika sedamsto tisuća.
Hrvatska se za priznanje bori
cijelom svijetu istinu govori
Europa troma, uspavana
još ne pozna podmuklog dušmana.
Zar još Srbe nisu upoznali
tri su svjetska rata izazvali
teške muke podnosi Hrvatska
Europa šuti demokratska.
Ne će shvatit' da se i nje tiče
kad Srbija granice pomiče
tako kaže balkanska Sotona
Srbija je sve do Balatona.
Europu opominju žrtve
što su pale od četnika mrtve
na poljima slavonskih ravnica
od velikosrpskih ubojica.
Sveti Otac papa se zalaže
mir pravedni da ljudi potraže
za priznanje, što je učinio
sto godina Bog ga poživio.
Njemačka je Hrvatsku priznala
put pravedni svijetu pokazala
devetnaesti prosinca se piše
a petnaesti siječnja potvrdiše.
Europa, da pokaže svijetu
priznala nas tada u paketu
da njemačkih nije naočala
još Europa ne bi progledala.
Sad se zemlje kao pčele roje
za priznanje domovine moje
Amerika priznala nas škrta
to je zemlja pedeset četvrta.
Da su prije Hrvatsku priznali
ne bi žrtve tolike imali
srpsku vojsku da udare NATO-m
ime bih im izvezao zlatom.
Hrvatska je izišla iz mraka
nema više sa Srbijom braka
hvala svima što su obol dali
nezavisnost Hrvatske priznali.
Kohl i Genscher, dva njemačka sina
Hrvatska ih štuje domovina
hvala papi, hvala Italiji
hvala Mocku, hvala Austriji.
Na junaštvu hvala mupovcima
hvala gardi, hvala hosovcima
Armiju ste srpsku porazili
i priznanje ovo zaslužili.

MILE KRAJINA - MIR, SLOBODA I RAVNOPRAVNOST MEĐU NARODIMA

Ugalj crni nad zemljom se vije
kakav dosad vidio se nije
narod želi živjet' u slobodi
mir se ljulja k'o čamac na vodi.
Velesile raketama prijete
svakog trena mogu da polete
njih dvojica svijetom gospodare
da planove paklene ostvare.
Oružje se za godinu radi
u dolarim' osamsto milijardi
kraj se bliži dvadesetog vijeka
ne prestaje tlačenje čovjeka.
Još na vlasti ima tiranina
ne podliježu ljudskim zakonima
milijuni umiru od gladi
a bomba se neutronska radi.
Tu atomskog ima arsenala
kugla bi se zemaljska raspala
bojni otrov i bombe opake
i opasne laserove zrake.
Za tren oka Zemlju će spaliti
čovječanstvo tako uništiti
Europa bi bila u plamenu
ne bi ostao kamen na kamenu.
U skloništim' koji bi ostali
od zraka bi poslije umirali
i što čovjek vjekovima stvara
u trenutku to bomba razara.
Zato molim sve vladare svijeta
da se ova poštedi planeta
ako kruha ne ćete nam dati
nemojte nam djecu ubijati.
Dosta rata, ljudskih opačina
dosta krvi, suza i zločina
još nam majke crne rupce nose
za sinovim' još čupaju kose.
Gorko cvili svaka majka mila
kao ptica kad joj slome krila
još muževe snaše oplakuju
suze liju, jecaji se čuju.
Ostale su vječite udove
hraneć' same kćeri i sinove
prokleta je ratna tragedija
zašto čovjek čovjeka ubija?
Koliko je bilo poniženja
ubijanja i zvjerskih mučenja
zašto ljudi ne će da se slože
kada nitko pobijedit' ne može?
Dajte vojsku, neka služi svima
narodima Ujedinjenima
sve zakone skupa donesite
despotizam da osujetite.
Te zakone treba poštovati
strahovlade ne će postojati
svaki čovjek nek' živi slobodno
i bogatstvo koristi prirodno.
Neka narod, po slobodnoj volji
demokratski bira tko je bolji
ako slogu ljudi ne prihvate
bit će kasno kad istinu shvate.
Natalitet mogu smanjivati
a ne treba ljude ubijati
već Sahare učinite plodne
to će biti žitnice narodne.
Sunca ima, izmislite kiše
bit će kruha svakome odviše
energiju treba usmjeriti
što će ljudim' dobro učiniti.
Mjesto bombi, pravite traktore
koristimo i zemlju i more
svaka zemlja hrane bi imala
ne bi gladna djeca umirala.

MILE KRAJINA - VOLJENOJ SLAVONIJI

Slavonijo, moja druga mati
želio sam tebe opjevati
lijepa si, zelena i jedra
tvoja su me prigrlila njedra.
Dok me majka od svih zala brani
ti me kruhom bijelim nahrani
za sve dare, što si meni dala
od sveg srca najljepša ti hvala.
Slavonijo, bogata i ravna
Hrvatskoj si ti žitnica glavna
divni su ti gradovi i sela
rodna polja, okolica cijela.
Volim tvoje oranice plodne
i oko njih vinograde rodne
a posebno te Šokice čile
svakome su i drage i mile.
Nošnje su im vezene u zlatu
a dukati vise im o vratu
trobojnica na pojasu blista
radost ih je pogledat' zaista.
Kada Šokci kolo zaigraju
rekao bi zemlju uvijaju
podcikuju vatrene Šokice
dok ih prate zvuci tamburice.
Ori pjesma, bećara se čuje
još se onda žešće poskakuje
uzalud ti, Slavonijo moja
sva bogatstva i ljepota tvoja.
Sinovi te mnogi napustili
u tuđini posla potražili
napustiše sela i sokake
ostaviše očeve i majke.
Iz štala je stoka rasprodana
a u polju njiva neorana
na pašnjacim' više stada nema
tužan đeram u dvorištu drijema.
Majka, sama, uz dvorište kuka
nema sina, snaje, nit' unuka
u oku joj uvijek suza blista
kao rijeka, na izvoru, čista.
Kao biser, u plavome moru
ili zraka Sunca, na obzoru
sinovi se majci ne vraćaju
državljanstvo tuđe uzimaju.
Zato sada Slavonija zove
iz tuđine sve svoje sinove
neka svatko što prije se vrati
ne će ruže ni tamo cvjetati.
Vratite nam djecu i unuke
smanjite nam boli i jauke
dođi doma, svoju zemlju ori
i hrvatskim jezikom govori.

Jedna crnogorska antisrpska.

STEFAN MITROVIĆ - BELVEDERSKA NOĆ

ZA BUDUĆA POKOLJENJA
BELVEDERSKA NOĆ JE SLAVNA
U KALENDAR CRNE GORE
ZLATNIM SLOVOM UPISANA

DA SE PAMTI I SPOMINJE
U PREDANJA I ANALE
KAKO MLADOST CRNOGORSKA
BRANI SVETE IDEALE

OSTADOŠE NA BRANIKU
NE ŽALEĆI NI ŽIVOTE
DA SA CRNE GORE SKINU
JARAM LJAGE I SRAMOTE

KOJI NAM JE NAMETNUO
ALEKSANDAR OD SRBIJE
OSAMNESTE KAD JE HTIO
KRALJ NIKOLU DA UBIJE

PAMTI I SAD CRNA GORA
STO GODINA IMA RAVNO
KAD NAM SRBI UKIDIOŠE
CRNOGORSKO IME SLAVNO

DRŽAVU SMO OBNOVILI
S DOSTA ZNOJA, DOSTA MUKE
ALI CRKVA CRNOGORSKA
U TUĐINSKE OSTA RUKE

OD DVADESET PRVOG VIJEKA
DECENIJE DVIJE PROĐE
TAD NA ČELO CRNE GORE
IZDAJNIČKA VLADA DOĐE

NA ČELU JE NOVE VLADE
KRIVOKAPIĆ KUĆA JAKA
ALI ZA RAD ŠAKE VLASTI
PRODA IME OD PREDAKA

ODREČE SE KORIJENA
I JUNAČKE SLAVE STARE
CRNOGORSKO IME PRODA
ZA FUNKCIJU I DINARE

A PREDSTAVNIK SRPSKOG SVETA
SA VRAČARA GLASNO VIČE
DA NA TRONU SVETOG PETRA
SRPSKOG POPA USTOLIČE

USTALI SU CRNOGORCI
DOSTOJANSTVO DA ODBRANE
DA KONAČNO CRNOJ GORI
NEKA BOLJA ZORA SVANE

S NJIMA SESTRE CRNOGORKE
NA BRANIKU ČVRSTO STOJE
KAO STARE CRNOGORKE
ŠTO SE SAMO BOGA BOJE

TO SU PRAVE LJEPOTICE
SVAKA KAO VILA GORSKA
NA NJIH SIJA KAO SUNCE
ZLATNA SVITA CRNOGORSKA

PORFIRIJE S POPOVIMA
KA CETINJU SLAVNOM KREĆE
CRNOGORCI ZAKLEŠE SE
DA BELVEDER PROĆI NEĆE

CRNOGORSKA OMLADINA
U ODBRANU SLOŽNO STADE
NA PRILAZE PREMA GRADU
POSTAVLJAJU BARIKADE

S BARIKADA PORUČUJU
NE DAMO TE CRNA GORO
ODLIJEŽU PJESME ZVUCI
VJEČNA BILA ZEMLJO MILA

ZALUD SILA POLICIJSKA
DIMNE BOMBE I SUZAVCI
CRNOGORAC SVAKI OSTA
DOMOVINI VJERAN MAJCI

TAD IZDAJNIKCRNE GORE
A PREDSJEDNIK NOVE VLADE
CRNOGORCE SVOJE IZDA
I SRBIMA POMOĆ DADE

NA SRAMOTU JADNE VLADE
MIĆOVIĆ JE NA TRON STAO
JER JE NJEGA HELIKOPTER
NA CETINJE DOVEZAO

CRNOGORSKE PATRIOTE
K MANASTIRU POHITAŠE
KORDONI IH POLICIJE
SUZAVCIMA DOČEKAŠE

TO JE OTROV ŠTO ČOVJEKU
KAO OGANJ OČI PEČE
I U GRLU BOL NANOSI
KAO DA GA NOŽ SIJEČE

POLICIJA HAPSI LJUDE
VIŠE SREDSTVA I NE BIRA
DOKLE SINOD SRPSKE CRKVE
PRED MANASTIR DESANTIRA

OVO NIJE NIKAD BILO
NI U DOBA ONA STARA
DA POPOVE S PANCIRIMA
PRATI VOJSKA DO OLTARA

KADA SRPSKI SVEŠTENICI
SRAMNI OBRED OBAVIŠE
PRIGRNUŠE PANCIJERE
I CETINJE NAPUSTIŠE

NEKA IM JE NA SRAMOTU
ŠTO SKRNAVE SVETILIŠTA
I NEK IM SE BOG SMILUJE
JER IM NIJE SVETO NIŠTA

NA GRANAMA GRADSKIH LIPA
NEMA PTICE DA ZAPJEVA
PO CETINJSKIM ULICAMA
JOŠ SUZAVAC DOGORJEVA

TOG JE DANA DUH NJEGOŠEV
SA LOVĆENA SLAVNOG ZVAO
DA PORUČI CRNOJ GORI
DA BELVEDER NIJE PAO

A BELVEDER GLASNO ĆUTI
I TIŠINOM NEKOM ZOVE
DA SVETITELJ BLAGOSLOVI
BELVEDERSKE VITEZOVE