Kad smo već kod plodova, ne znam koliko možemo govoriti o materijalnom blagostanju kao o pozitivnom plodu, ako gledamo iz kršćanske perspektive, budući da ono neizbježno dovodi do generalnog pada religioznosti u populaciji (uvijek i svugdje).

Porast materijalnog blagostanja = pad religioznosti = više duša u paklu. Ne vidim što je pozitivno u tome za nekoga tko vjeruje u postojanje kršćanskog pakla.

Suština i jednog i drugog je nedostatak straha.

Da, do neke mjere materijalno blagostanje je korisno, poslije postaje napast, što još Isus jasno naglašava.

Kako znaš da svojim trudom za povećanje blagostanja ne popločavaš (sebi ili drugima) put u pakao?

I sad je pitanje gdje je granica i kako je implementirati u praksi? To je po meni priličan problem iz vjerske perspektive.

Kako znaš da svojim trudom za povećanje blagostanja ne popločavaš (sebi ili drugima) put u pakao?

Pa jednostavno pročitaš što ti je Stvoritelj napisao, ako već ne znaš sam ili ti otupi savjest.
Tamo je lijepo objašnjen biblijski koncept života.

Zato jer nije stvar u bogatstvu per se. Nekada su najbogatije obitelji imale najviše potomaka. Danas najmanje.

To vodi u odrastanje egomanijaka i narcisoida, kakvima današnje društvo vrvi.

Stvr je u vrijednostima koje prakticiraš, ako djecu učiš trudu, radu i odricanju i da se za sve moraju izboriti, neće materijalno biti problem.

Augustine did us no favor with his depiction of hell

By Bill Cummings

We have several delightfully hellish phrases in English: “Oh, hell!” “The hell you say.” “It’s a hell of a lot of work.” And of course: “Go to hell.” However, none of them have anything to do with an everlasting fire of punishment. Nor should they.

The idea of a physical fire burning a spiritual soul forever is an oxymoron only religious fundamentalists could conceive. But conceive it they did, and they proceeded to infect millions of innocent minds — especially children’s — with this horrifying spectacle of what awaits people who die with “sin on their souls.” And, of course, they based their fire and brimstone sermons on their English translations of sacred scripture.

One hundred ten times our English Bibles use the word “hell” as a translation of either Sheol (or Tartarus) in Hebrew or Gehenna (or Hades) in Greek. Neither place is the hell of our evangelistic sermons. Sheol is a dark place to house everyone’s ghost (nephesh) after death. There was no distinction between good ghosts and bad ghosts in Sheol, and no fire either.

Gehenna, however, was a fiery pit. It was situated right outside the Dung Gate in Jerusalem and was used to sacrifice children to the god Moloch. The fire of Gehenna became one of the symbols of death. The other symbol, of course, were the worms or maggots in the open grave. The Prophet Isaiah combined both symbols in the last words of his book (66:24): “their maggots will never die; their fire will never go out.”

This same symbolism is quoted by Mark (10:44-49) (and 86 more times in the New Testament) where Jesus says it’s better to have no hand or foot or eye that causes your downfall rather than to enter into Gehenna (death) intact, where “the worm does not die and the fire does not go out.” Again, it’s pure symbolism.

I remember as a child sitting in a Catholic “mission” (Protestants would call it a revival) where the missionary priest preached on hell and damnation for over an hour. The picture he painted was so real I could feel the fire. I knew for sure I was going to hell and I’d never get out. The fire would be unbearable and never stop burning me. I would beg God to rescue me but he would turn away and say: “Too late!”

I have already written how frightened my wife was as a child, thinking that her father, who refused to go to church, was certainly going to hell. She built a ledge over the flames where she could huddle next to him for all eternity. John G. Kelly Jr. called this child abuse, and I agree.

I think we have to blame the great St. Augustine for this. Sixteen hundred years ago this Christian theologian and philosopher had tremendous influence on the development of Western Christianity. His two most important books that all of us had to read in seminary were: “City of God” and “Confessions.” I was very surprised to see that Billy Graham — in his 742-page autobiography — doesn’t quote Augustine; I know Billy used this theologian in his sermons.

Augustine, for all his brilliance, was a literalist. Maybe it was his dependence on Neo-Platonism and his rejection of the colorful Hebrew culture, but he completely missed all the metaphorical references in both the Old Testament and the new, which he read in Latin — not in Hebrew or Greek.

Combine that with Augustine’s guilt-ridden conscious (he had lived a raucous, sexual life before his conversion) and we find eternal hellfire breathing out of each nostril. He had a deeply damaged view of God’s love. To him, eternal punishment was the primary function of the divine being. One of the early church fathers, Origin, had written about “universal salvation” and Augustine viciously tore him apart for his ridiculous tenderheartedness. Thanks to Augustine, we now find ourselves in one hell of a spot.

OK. That’s my opinion. I know my literalist critics, who read their Bibles only in English, will have other ideas and opinions and I respect that. However, I cannot respect the damage that Christianity — thanks to Augustine and others who followed him — has done to millions of people with this literal misinterpretation of Sheol and Gehenna.

However, I learned long ago that I cannot argue about religion or politics; I can only lean back in my chair, sigh, and say, ‘Oh, to hell with it!’

https://www.macon.com/opinion/opn-colum ... 39647.html

Nisam znao da je Sv. Augustin bio seksualni ovisnik prije nego što se zaredio i postao glavni i najpoznatiji teolog, te svetac.

Objašnjava njegovu opsesiju sadističkim vječnim kažnjavanjem, kao vjerojatno izraz vlastite pokore.

Creep.

Pričamo o religioznosti (i posljedično paklu), na stranu sad broj potomaka. Činjenica je da su oduvijek oni koji žive u većem blagostanju u prosjeku bili manje religiozni od onih koji žive u problemima i siromaštvu.

Dakle, očito ima nešto u tome što utječe na religioznost.

Utječe, ali ne na svakoga jednako.

Na pojedinačnoj razini ne utječe na svakoga jednako, ali na kolektivnoj razini (države i društva) definitivno jest.

A samim time i na veći broj pojedinaca, ukupno gledajući.

Ali Bog zna svačija srca, tako da zna za svakog od nas za svaku situcaiju kakav bi bio.

To onda otvara pitanje zašto nas je uopće stvorio i zašto nas testira, ako sve to zna i ako je odmah znao da će masa ljudi izabrati pakao. Ali to je druga rasprava...

Ovdje mi je više zanimljivo pitanje materijalnog blagostanja i njegovog utjecaja na ove stvari. Po meni je iz vjerničke perspektive materijalno blagostanje (sve što ide iznad osnovnih životnih potreba) jednako pijanstvu. Sigurno da ima ljudi koji pijani mogu voziti auto sto na sat i ne napraviti udes, ali takvi su manjina. Većina će se ipak ipak udesiti.

S tim da ovdje pričamo o posljedicama koje su nemjerljivo veće i gore nego kod pijanstva.

Točna analogija je bogatstvo je alkohol. Pijanstvo je zloupotreba alkohola, pa bi analogija pijanstva bila zloupotreba bogatstva.

Kao što rekoh, materijalno blagostanje je puno širi pojam od bogatstva. Ja govorim o blagostanju generalno u društvu, ne samo o 'bogatstvu'.

Jer činjenica je da blagostanje dovodi do pada religioznosti, čak i među ljudima koji nisu 'bogati'. Ako uzmemo da pakao stvarno postoji i da ljudi stvarno završavaju tamo, sasvim je legitimno zapitati se koja je granica tog blagostanja na razini društva koja se ne bi smjela prelaziti jer šteta (veći broj duša u vječnom paklu) počinje beskonačno mnogo nadmašivati korist (ugodniji život par pišljivih desetljeća na ovom svijetu).

Ne vrijedi boriti se protiv blagostanja.

Čovjek je kreativno biće i griješi na mnogo različitih načina. Ako već neće postati ohol zbog blagostanja, onda može postati kriminalac zbog siromaštva pa dođe na isto. Izgovor se nađe u svakoj situaciji.

Religiozni siromašni kriminalac u Gvatemali će se puno lakše spasiti od nereligioznog dobrostojećeg Šveđanina.

Ja se slažem.

Ali kad bih vjerovao u stvarnu mogućnost vječnog pakla za masu ljudi, dobro bih se zamislio na tom pitanju. Ulog je prevelik.



Nije baš isto u kontekstu ove teme. Religiozni siromašni kriminalac u Gvatemali će se puno lakše spasiti od nereligioznog dobrostojećeg Šveđanina.

Ne vrijedi boriti se protiv blagostanja. To je samo jedna od mnogih dimenzija. Čovjek je kreativno biće i griješi na mnogo različitih načina. Ako već neće postati ohol zbog blagostanja, onda može postati kriminalac zbog siromaštva pa dođe na isto. Izgovor se nađe u svakoj situaciji.

Ne postoji "religiozni" kriminalac. To je nešto poput poštenog lopova?

Nije tacno da je sirotinja religioznija, to je jednostavno jedna neodrziva predrasuda.

Nije predrasuda. Brojna istraživanja to prilično jasno pokazuju.

Pretpostavljam istraživanja koja su provodili ateisti?