Ovo mi je onaj idiot Oštrić izbrisao na forum.hr-u.
Citat:
Cijela Hercegovina je izvorno katolička, pravoslavlje se pojavljuje (i to samo na istoku) od 13. stoljeća, pod Nemanjićima.
Za vrijeme Osmanlija je bio problem nedostatka katoličkog svećenstva, samo su franjevci smjeli vršiti službe, nije bilo biskupske vlasti, pa je i dosta puka prešlo na pravoslavlje.
Od svih početnih sklavinija samo je Raška (ili Srbija) pravoslavna, a ona je najistočnija.
Ok, prije nego što je bila pravoslavna je bila pod Ohridom, to dođe pod to.
Nema nikakve priče o "iskonu".
Nemanjići su osnovali nacionalnu (pravoslavnu) crkvu, koja je imala jezgru na području Raške i koja se nakon pada Bizanta u 4. križarskom ratu širila naokolo.
Da nije bilo Turaka, vjerojatno se ne bi širila na zapad, jer su Nemanjiće potisnuli prema istoku katolički (ok bilo je i hereza, ali svi su se zaklinjali u svoje katoličanstvo) Kotromanići.
Od 13. stoljeća (ili kraja 12.) i pokolja koji su se tada dogodili (prije i poslije pada Bizanta u 4kr-u) se dvije Crkve počinju jače razdvajati, a to ide još jače s dolaskom Turaka, koji ljude dijele po miletima, dakle po vjerama, ne nacijama.
Uglavnom u procesu su Hrvati koji su prešli na pravoslavlje postali Srbi, a Srbi koji su prešli na katoličanstvo Hrvati.
Hrvatske biskupije (o tome se pričalo na saborima u Splitu), ti idu do Bojane, odnosno do Skadra.
Srbi su ti samo ovi Rašani, koji su crkveno pod Bugarima bili.
Nemanjići su utemeljili SPC, nakon što su križari uništili Bizant kao silu.
Kao takvi su osvojili i neka područja u primorju do Neretve u 13. stoljeću, ali iz Zahumlja su ih protjerali Šubići i Kotromanići početkom 14., a početkom 15. se vlast u Duklji/Zeti vratila u ruke katolika.
Imaš ovdje;
Ovdje je ucrtana još i Duklja, koja nije bila Srbija;
Dai vidi Srbe u Zahumlju i Travunji, dakle u istočnoj Hercegovini (no ne i u Duklji).
Međutim, tu je pitanje malo kompleksnije.
Vjeruje se da je pravo ime Neretve bilo Hum, Neretvom (Narantaniom) ili Paganijom ju zovu stranci.
Zahumlje je njegova istočna polovica.
A Travunja je poluneovisna kneževina na rubu, koja je često jače integrirana, a često slabije.
Travunjci su, da bi to izbjegli znali imati plemićke veze sa Rašanima.
Također, knežija je dvojna, puno ime bi bila Travunja i Konavli, s time da bi Konavli tada i obuhvaćali sjevernu Boku, sve do Kotora.
Dalje gledaš po jeziku.
Prilikom doseljavanja svi slaveni pričaju istim jezikom, no postoje neke dijalektalne razlike.
Za zapadnoslavenske se misli da su najviše očuvani, njihovi govornici su se selili na pusta područja (germani su otišli u Rimsko carstvo).
Istočnoslavenski i južnoslavenski su više miješani, tu se našlo i više domorodaca.
Imaš tezu po kojoj u 10. stoljeću postoje četiri glavna dijalekta:
1. zapadnoslavenski, na područjima gdje postoji Velikomoravska i sjeverno od njih
2. istočnoslavenski, na područjima gdje postoji Kijevska Rus'
3. jugoistočnoslavenski, na područjima gdje postoji Bugarsko carstvo
4. jugozapadnoslavenski, na područjima gdje postoji kraljevina Hrvatska i u okolici.
Drugih slavenskih država nema.
Imaš npr. tragova selidbe Hrvata. Srednjoslovačko narječje, koje je osnovica slovačkog standarda ima hrvatsku, južnoslavensku osnovu. A preko tog područja se najčešće crta seoba.
Govori zapadne Mađarske su vjerojatno bili srodni kajkavskima i kajkavsko-šćakavskima, to bi bilo 4. narječje da nisu došli Ugri, i da se područje nije germaniziralo.
Slovenci imaju 7. manjih narječja i odvajaju se od nas tek slomom Ljudevitovog ustanka, sječom lokalne (hrvatske ili prohrvatske) aristokracije i njenom germanizacijom. To je u 9. stoljeću, a mnoga narječja i dijalekti su prijelazni, kako se micala granica...
Iako sličnog porijekla.
Istočnoštokavski govori su na prijelazu, na granici između jugoistočnih i jugozapadnih.
Bugari neke od njih ih smatraju svojima, ili su ih smatrali.
Većina exSFRJ lingvista smatra da su se odvojili od jugozapadnih slavenskih u 8. stoljeću, kada su Bugari došli na Drinu.
Realno riječ je o dva dijalekta, južnom (i kasnije ijekavskom) u Duklji i sjevernom (kasnije ekavskom) u Raškoj.
Misli se da je ekavizacija bugarski utjecaj, kao što je gore rečeno, Raška je bila pod Ohridom, koji je bio glavni grad Bugarske dosta dugo vremena.
Uglavnom, u 8. stoljeću se događa tu jedna od prvih jezičnih razlika.
Krajevi istočno od Podrinja ostaju šćakavski, dok se u krajevima istočno od njega ta razlika gubi, postaju štakavski.
To je isto bugarski utjecaj.
Istočni i zapadni slaveni su ostali šćakavski, iako je jug zapadnih (česi i slovaci) kasnije izgubio tu izoglosu, no i to je bugarski utjecaj, odnosno utjecaj svete braće i crkvenoslavenskog.
Bugarski/jugoistočnoslavenski je imao još jednu karakteristiku.
Tu nisu samo st',sk', zd' i zg' prešli u št i žd, već su i svako t' i d' prebacili u št i žd.
Dok je u hrvatskom standardu to prešlo u ć i đ (ili dijalektalno u č i đ/j,nekad i ž), kod Bugara je to prešlo u št.
To ti je i razlog zašto Srbi imaju op
štinu i sve
štenika umjesto općine i svećenika.
Uglavnom, ti istočnoštokavski se postepeno s raških planina šire na zapad i jug, te tu potiskuju domaće govore.
Zašto je ovo bitno?
Jer je govor Zahumlja originalno šćakavski, zapadnoštokavski. Pa i poluikavski (iako jat doživljava raspad na ovom području tek kasnije u 12. stoljeću).
Većina stanovništva tu je uvijek bila zapadnoštokavska, prije turaka si imao dominantniju istočnoštokavštinu tek na sjeveroistočnim rubovima (tipa Nevesinje).
A slično ide i za Travunju.
Iako su Nemanjići u 13. stoljeću osvojili ta područja, promjena je samo rubna, lokalci se drže.
A i njihova vlast je posredna, u Humu vlada nemanjićki knez, no to je više posebna, iako zavisna zemlja.
S turcima se istočnoštokavski i slični bugarski utjecaji sele na zapad. Ekavština je tu isto bugarski utjecaj...