Samo mi svojatamo G18 a on k. ovce. Ajmo malo o drugim nobelovcima. Prelog i Ružička.

Njihovi životi se isprepliću. Ružička je odbio ponudu u Zagrebu i otišao u Švicarsku. Kasnije je povukao i Preloga u Švicarsku.
Čudna slučajnost da su bili radni kolege, sunarodnjaci i nobelovci.
Negdje sam pročitala da je Prelog bio sklon asketskom životu, a Ružička je bio, ajmo reći vragolan, volio je žene i sve što ide uz to

Čisto da završim ovu priču, postavit ću ono što je Krleža, sudionik događaja, napisao.
“Našavši se kao vođa naroda jednoga dana u ratu, Maček je pred čitavim svijetom dao eklatantan dokaz o svojoj očitoj nesposobnosti kao političar, o pomanjkanju svakog smisla, pa i najminimalnijeg, za snalaženje u prostoru i vremenu. Slaboumno izgubljen pred događajima, on se ponio kao jadnik, šeprtlja i diletant. Čovjek koji je u onom trenutku predstavljao 80 % glasova svog naroda, političar koji je u onom trenutku bio autentični predstavnik političke volje masa daje svom narodu proglas ‘da nam se dogodilo najveće zlo koje može jedan narod da zadesi da smo se našli u ratu’.

Da ti postavim nastavak još manje bi ti se svidio, ostat ću na ovome, a ako želiš saznati što ej Krleža još napisao, tu ti je link

https://www.vecernji.hr/vijesti/knjizev ... na-1077084

prvo i osnovno, Krleža je moralni seronja koji nema što biti pozvan da sudi o ikome.

Drugo, naslov ove teme je "hrvatski nobelovci" gdje mi vodimo raspravu o tome može li se Andrić svrstati pod pridjev "hrvatski".

Nije ovdje tema nečija sposobnost, moralni karakter, uspjesi i neuspjesi. Ovdje je tema može li se nekoga svrstati pod termin "hrvatski"

A nekoga tko NEGIRA SAMO POSTOJANJE HRVATA se nikako pod to ne može svrstati.

Dakle ovdje tema nije nečiji moralni karakter, sposobnost, uspjesi ili neuspjesi, nego GDJE SPADA.

Jedina kategoria u kojoj bi se Andrić mogao svrstati pod pridjevi hrvatski je katgorija "izrodi". Hrvatski izrodi, može tu skupa sa Kljujićem, Birčaninom, Komšićem, Mlinarevićkom i sličnima.
U svemu ostalom, on ide pod pridjev jugoslavenski.

Sad ti ni Krleža ne valja.
Cijelo vrijeme pričate o Andrićevom moralnom karakteru i sad najednom nečiji moral nije tema.
A da bismo govorili o Andrićevom karakteru, djelovanju i moralu morali smo ga staviti u prostor, vrijeme i okruženje.
Da si pažljivo, a ne tako ostraščeno, čitao što sam pisala, ne bi uz Andrića i neke hrvatske velikane malo "ogolili".

Nigdje nisam napisala da je bio oličenje savršenosti i morala. Pisala sam o tome da imamo pravo na njegovu ostavštinu i da nešto što pripada i nama i Srbima ne trebamo prepustiti Srbima.
Pisala sam o tome da bi hrvatski interes bio propitkivanje pravne valjanosti njegove oporuke.

No ti dalje od njegovih uvjerenja ne vidiš, to ti je crvena krpa. I zbog tvog, i još nečijih, inzistiranja na ocrnjivanju njegova lika i djela došli smo do toga da smo Andriću s duše skinuli krimen suradnje s Mladom Bosnom i potpisivanje trojnog pakta(sad je malo manje crn ), a uz to smo neke druge hrvatske velikane prikazali u malo drugačijem svjetlu.

Ako hoćeš nastavi, meni nije problem.
Osobno bih volila da nastavimo kao što je Junuz predložio s Prelogom i Ružičkom, no ako inzistiraš i dalje na Andriću, nije mi problem. Ne znam puno, ali znam dovoljno, da mogu nastaviti.

Krleža Tuđmana spašavao, da nije ništa drugo dosta od njega.

presudna su za objektivno određivanje činjenica o pripadnosti.

hrvatske institucije se sramote i nije im prvi put. otvori bio koju stranu enciklopediju pa će ti pisati jasno "yugoslav novelist".

da Andrić nije dobio nobelovu nagradu, te iste institucije bi ga posve ignorirale. Ovo ga nasilu hoće utrpati u naše, iako on to na silu nije htio biti.

Sramote nas i sebe

"yugoslav novelist" isključuje Hrvate ili ćeš reći da Hrvati nisu pravno bili dio Jugoslavije? Na nekim piše jugoslavenski na nekim srpsko-hrvatski autor.
Hrvatske institucije se ne sramote, niti ga na silu utrpavaju u naše.
Treba li ti crtati da kao što nije htio da ga svrstaju u enciklopediju hrvatskih pisaca, također nije htio ni da ga svrstaju u enciklopediju srpskih pisaca.
Treba li ti crtati da su Hrvati pravno bili dio Jugoslavije i da neke stvari iz iste dijelimo sa Srbima?
Zašto pišeš u korist Srba? Kada bi se Hrvati odrekli Andrića jedinu korist od toga bi imali Srbi.

ja se apsolutno slažem da on nije ni tipično srpski pisac, nego jugoslavenski.

Hrvati se nemaju što odreći Andrića, on se odrekao nas. Neke stvari iz te države svakako dijelimo sa Srbima, ali integralni jugoslavisti sigurno nisu jedna od tih. Zapravo ne znam ni kako sami Srbi danas gledaju na njih, mnogi od njih proklinju Karađorđeviće zbog Jugoslavije.

Jedino što sasvim sigurno znam je da takvi Hrvati (po rođenju) koji su po uvjerenju bili integralni Jugoslaveni, negirali hrvatstvo i podržavali režim koji je progoni Hrvate, ne mogu biti u skupu s prijdevom hrvatski.
Pobogu ženo, takvih Hrvata si imao na tisuće u četnicima, da li i za njih vrijedi da ih "dijelimo sa Srbima"??

Naporna čovjeka.
Sedam stranica ispisanih a ti dalje od integralnog jugoslavenstva, odricanja od Hrvata i sličnih parola nisi uspio dobaciti.
Bože dragi.

Zamalo još jedan Hrvat na listi hrvatskih nobelovaca

Međunarodna priznanja koja je Tito dobivao tijekom života teško da se mogu pobrojati. Jedina je osoba iz Hrvatske koja je dva puta bila na naslovnici uglednog i utjecajnog magazina Time, pozivali su ga i dolazili mu u goste najvažniji državnici svijeta, ali jedino što je još želio da bi doista kompletirao osobni uspjeh, bila je Nobelova nagrada za mir. To se ipak nije dogodilo, a najbliže ovoj nagradi bio je 1973. godine.

Pročitajte više na: https://express.24sata.hr/top-news/zast ... radu-12439 - express.24sata.hr

a što bih trebao, poput tebe ići okolo naokolo i uporno ignorirati meritum?

kad se držiš merituma sve je jednostavno.

ne može biti Hrvat ko u tu skupinu ne želi spadati i još je je negira da postoji.

to što tebi jednostavnost nije mila nego "naporna" tvoj problem

Može naravno. Ljudi mogu i imaju pravo biti u deluziji. Nije svako zdrave pameti, pa čak i kada/ako je nobelovac (+Handke). Deluzija ne određuje niti porijeklo, a konkretno, niti kulturnu formaciju.
Što god mislio o Krleži, dobro ga je uokvirio.
Osobno, radije bih da taj izrod nema veze s mojim narodom, sve da je 3x nobelovac, ali na žalost ima i to prihvaćam.

ne može. nacionalnost je PRIJE SVEGA stvar opredijeljenja.

nije to stvar deluzije, nego je samosvijest preduvjet nacionalne pripadnosti, a posbno kulturološke. Džaba porijeklo, ako ti to ne osjećaš.

nije tu stvar da Andrić nije imao ništa s Hrvatima (itekako jest, bio je Hrvat po rođenju i sam to navodio u dokumentima do 1918.), ali po opredijeljenju nije.

To nije stvar deluzije, ti moraš osjećati pripadnost nekoj skupini da bi bio njen dio. Zato uporno navodim primjere Hrvata po rođenju koji su postojali i onda i danas, koje niti mi shvaćamo kao dio nas, niti se oni takvima smatraju. Opet ponavljam, bio je Hrvat u četnicima u oba rata, bilo je i ima i danas tzv. halal-Hrvata, oni su neosporno po rođenju Hrvati, ali ne po opredijeljenju i po pripadnosti.

deluzije ili bolesne ideje => patološki promijenjeni sadržaji mišljenja na koje se ne može djelovati argumentima ili dokazima.

Što znači "osjećaj" kad je deklarirani "osjećaj" posljedica koristoljublja. Da je osjećaj autentičan i neupitan, zar bi se kao Srbin nuđao Paveliću.
Niti etnički, niti mjestom rođenja (hrvatska sredina), niti formativnom kulturom, niti stvarnim osjećajem.
Ove prve tri odrednice su hrvatske vs veći dio života se deklarirao kao Srbin (koristi radi).

Da je rođen u Stalaću, tamo odrastao, školovan, formiran, držao se srpstva uvijek bez kompromisa... riječ ne bih rekao

nisam sigura da je kod Andrića stvar bila samo u koristoljublju..mislim da je njegov jugoslavizam stvar itekako uvjerenja.

osim toga, opet kažem, nije on bio ni Srbin, nego Jugoslaven. Nije nikad postao ni Srbin skroz na skroz. Ti jadni Hrvati koji su prihvatili organsko jugoslavenstvo su nakon 1991. najgora klasa apatrida, jer su se isključili iz Hrvata, a nikad nisu bili postali sasvim Srbi, niti ih ikad Srbi sasvim takvim doživljavaju, makar ih nekad koriste i plješću im ko onom bolesniku Šariću. Ali on je njima koristan samo dok mu mogu reći da je "hrvatski istoričar i teolog". Nikad ga neće u Srbe skroz uvrstitit.

Zanimljivo je da obrnuto stvari idu puno bolje, mi Hrvati istinski i potpuno prihvatimo onoga tko se pohrvati. Hrvati Jugoslaveni su Srbima ono što su halal-Hrvati Bošnjacima, nikad ih skroz ne prihvate.

Divizija budući da si nas prosvijetlio, ajd sad prosvijetli i druge.
Andrićeva biografija sa stranice The Nobel Price, vidi šta tu ne štima i objasni im šta trebaju izmijeniti u njegovoj biografiji.

Ivo Andric was born in the village of Dolac, near Travnik, in 1892. After spending his youth in his native Bosnia, which was at the time part of the Austro-Hungarian Empire, he studied philosophy at the Universities of Zagreb, Vienna, and Cracow. His studies were interrupted by the outbreak of the First World War, at the beginning of which he was jailed for his anti-Austrian activities. After receiving a doctorate in letters from the University of Graz in 1923, he entered the Yugoslav diplomatic service. The last diplomatic post he held was that of Yugoslav minister in Berlin. When Germany invaded Yugoslavia in 1941, Andric returned to Belgrade and lived there in seclusion throughout the Second World War. He has continued to reside in the Yugoslav capital.

Andric started his literary career as a poet. In 1914 he was one of the contributors to Hrvatska mlada lirika (Young Croatian Lyrics). At the end of the war he published two books of lyrical prose – one of them entitled Nemiri (Anxieties), 1919 – which, written in the form of a diary, reflect Andric’s experiences of the war and his imprisonment. There followed a long period in which Andric concentrated on the writing of short stories. His first novella, Put Alije Djerzeleza (The Trip of Alija Djerzelez), published in 1920, early manifests a dominant trait of his creative process. Andric takes his material from the life of Bosnia, but through this local material he presents universal human problems. In the period between the two world wars Andric published three books of short stories under the same title, Pripovetke (Stories), 1924, 1931, 1936.

During the Second World War, in the leisure imposed on him by the circumstances, Andric wrote his three large works, all of which were published in 1945: Na Drini cuprija (The Bridge on the Drina), Travnicka hronika (Bosnian Story), and Gospodjica (The Woman from Sarajevo).

The first two of these works – both of them chronicles rather than novels in the strict sense – deal, like most of Andric’s work, with Bosnia and her history. The author describes the life of this region in which East and West have for centuries clashed with their interests and influences, a region whose population is composed of different nationalities and religions. Andric is at his best when he limits himself to his native Bosnia and her people.

In Gospodjica and Nove pripovetke (New Stories), 1948, Andric presented present-day people and problems. He dealt with the psychology of the wealthy, with the war and postwar periods, and with the formation of a new society. But in Prokleta avilija (Devil’s Yard), 1954, Andric returned to his favorite milieu and described the experiences of a Bosnian Franciscan, Fra Peter, who is put in an Istanbul jail, being wrongly accused of plotting against Ottoman rule. In 1960 Andric published another collection of stories, Lica (Faces). He has also written several essays, prominent among which is Zapisi o Goji, (Notes on Goya), 1961.

https://www.nobelprize.org/prizes/liter ... graphical/

koliko ja vidim sve je ok

kako ti može biti ok da oportunističkog Jugoslavena povežu samo sa hrvatskim imenom, odnosno hrvatskom književnošću? Niti jedno drugo nacionalno ime, osim hrvatskog, iz tadašnje SFRJ s ovom jugoslavenčinom nije povezano, i tebi to ok? Kako to?

Ivo Andric was born in the village of Dolac, near Travnik, in 1892. After spending his youth in his native Bosnia, which was at the time part of the Austro-Hungarian Empire, he studied philosophy at the Universities of Zagreb, Vienna, and Cracow. His studies were interrupted by the outbreak of the First World War, at the beginning of which he was jailed for his anti-Austrian activities. After receiving a doctorate in letters from the University of Graz in 1923, he entered the Yugoslav diplomatic service. The last diplomatic post he held was that of Yugoslav minister in Berlin. When Germany invaded Yugoslavia in 1941, Andric returned to Belgrade and lived there in seclusion throughout the Second World War. He has continued to reside in the Yugoslav capital.

Andric started his literary career as a poet. In 1914 he was one of the contributors to Hrvatska mlada lirika (Young Croatian Lyrics). At the end of the war he published two books of lyrical prose – one of them entitled Nemiri (Anxieties), 1919 – which, written in the form of a diary, reflect Andric’s experiences of the war and his imprisonment. There followed a long period in which Andric concentrated on the writing of short stories. His first novella, Put Alije Djerzeleza (The Trip of Alija Djerzelez), published in 1920, early manifests a dominant trait of his creative process. Andric takes his material from the life of Bosnia, but through this local material he presents universal human problems. In the period between the two world wars Andric published three books of short stories under the same title, Pripovetke (Stories), 1924, 1931, 1936.

During the Second World War, in the leisure imposed on him by the circumstances, Andric wrote his three large works, all of which were published in 1945: Na Drini cuprija (The Bridge on the Drina), Travnicka hronika (Bosnian Story), and Gospodjica (The Woman from Sarajevo).

The first two of these works – both of them chronicles rather than novels in the strict sense – deal, like most of Andric’s work, with Bosnia and her history. The author describes the life of this region in which East and West have for centuries clashed with their interests and influences, a region whose population is composed of different nationalities and religions. Andric is at his best when he limits himself to his native Bosnia and her people.

In Gospodjica and Nove pripovetke (New Stories), 1948, Andric presented present-day people and problems. He dealt with the psychology of the wealthy, with the war and postwar periods, and with the formation of a new society. But in Prokleta avilija (Devil’s Yard), 1954, Andric returned to his favorite milieu and described the experiences of a Bosnian Franciscan, Fra Peter, who is put in an Istanbul jail, being wrongly accused of plotting against Ottoman rule. In 1960 Andric published another collection of stories, Lica (Faces). He has also written several essays, prominent among which is Zapisi o Goji, (Notes on Goya), 1961.

ne znam zašto bi to bilo čudno?

to je tebi čudno u nekim tvojim čudnim kriterijima stvarnosti, ali Andrić je neosporno bio Hrvat po rođenju i do stvaranja Jugoslavije se ostvarivao u hrvatskom kulturnom krugu. Čak se i pisao kao Hrvat.

Time je njegovo jugoslavensko opredijeljenje tim odioznije, čak ga nije htio javno naglašavati dok nije bilo oportuno (iako znamo da je imao kontakte s mladobosnacima). Osim što se odreko roda svoga, bio je i seronja i svoje jugosalvizam manifestirao tek kad je imao koristi od toga (a njego narod štetu).

Imao si s druge strane čitav niz javnih ličnosti koji su svoje jugoslavesnke tendencije izražavali i prije 1918., kad to nije bilo oportuno, ali je moglo biti idealistički, a s druge strane nakon 1918. se suprotstavljali režimskom tipu jugosalvizma ili jugoslavenstvu uopće. Takvim ljudima se može oprostiti idealističke zablude, ali ovim režimlijama koji su profiitirali od jugoalvenstva dok im je narod zbog istog patio - nikako.

Mene i druge na forumu si prosvijetlio, punih sedam stranica trubiš o tome. Kao što rekoh kreni dalje, počni sa stranicom The Nobel Prize.

vo Andric was born in the village of Dolac, near Travnik, in 1892. After spending his youth in his native Bosnia, which was at the time part of the Austro-Hungarian Empire, he studied philosophy at the Universities of Zagreb, Vienna, and Cracow. His studies were interrupted by the outbreak of the First World War, at the beginning of which he was jailed for his anti-Austrian activities. After receiving a doctorate in letters from the University of Graz in 1923, he entered the Yugoslav diplomatic service. The last diplomatic post he held was that of Yugoslav minister in Berlin. When Germany invaded Yugoslavia in 1941, Andric returned to Belgrade and lived there in seclusion throughout the Second World War. He has continued to reside in the Yugoslav capital.

Andric started his literary career as a poet. In 1914 he was one of the contributors to Hrvatska mlada lirika (Young Croatian Lyrics). At the end of the war he published two books of lyrical prose – one of them entitled Nemiri (Anxieties), 1919 – which, written in the form of a diary, reflect Andric’s experiences of the war and his imprisonment. There followed a long period in which Andric concentrated on the writing of short stories. His first novella, Put Alije Djerzeleza (The Trip of Alija Djerzelez), published in 1920, early manifests a dominant trait of his creative process. Andric takes his material from the life of Bosnia, but through this local material he presents universal human problems. In the period between the two world wars Andric published three books of short stories under the same title, Pripovetke (Stories), 1924, 1931, 1936.

During the Second World War, in the leisure imposed on him by the circumstances, Andric wrote his three large works, all of which were published in 1945: Na Drini cuprija (The Bridge on the Drina), Travnicka hronika (Bosnian Story), and Gospodjica (The Woman from Sarajevo).

The first two of these works – both of them chronicles rather than novels in the strict sense – deal, like most of Andric’s work, with Bosnia and her history. The author describes the life of this region in which East and West have for centuries clashed with their interests and influences, a region whose population is composed of different nationalities and religions. Andric is at his best when he limits himself to his native Bosnia and her people.

In Gospodjica and Nove pripovetke (New Stories), 1948, Andric presented present-day people and problems. He dealt with the psychology of the wealthy, with the war and postwar periods, and with the formation of a new society. But in Prokleta avilija (Devil’s Yard), 1954, Andric returned to his favorite milieu and described the experiences of a Bosnian Franciscan, Fra Peter, who is put in an Istanbul jail, being wrongly accused of plotting against Ottoman rule. In 1960 Andric published another collection of stories, Lica (Faces). He has also written several essays, prominent among which is Zapisi o Goji, (Notes on Goya), 1961.
https://www.nobelprize.org/prizes/liter ... graphical/

čemu ovi citati, stavi link, znamo čitati, a ionako smo svi pročital prije tebe

Malo sam se raspitala što je to link. Svi koje sam pitala rekli su mi da su to ona crvena slova što sam postavila ispod citata

Matija Štahan: Nacionalne kulture i pisci podvojenih duša

Ruska agresija na Ukrajinu aktualizirala je debatu koja već neko vrijeme postoji u ukrajinskoj kulturi, dok sada postaje relevantnijom i za čitav književni svijet, a sažeti je se može u dvojbi: Nikolaj Gogolj ili Mykola Hohol? Ovo potonje je, naime, rodno ime književnog klasika, na ukrajinskom jeziku, dok je ime pod kojim ga čitatelji poznaju njegova rusificirana verzija, pod kojom je međutim i objavljivao svoja djela, za razliku od, primjerice, nekih drugih književnika iz njegova vremena, kao što je bio Taras Ševčenko (1814.-1861.), koji se opredijelio za promicanje ukrajinskog nacionalnog i jezičnog identiteta. No onaj tko je rođen kao Hohol 1809., a umro kao Gogolj 1852. godine, između nadnevaka koji mu omeđuju život bio je u zavičaj zaljubljenim ukrajinskim (lokal)patriotom s jedne, i ocem moderne ruske književnosti, pa i odanim podanikom Ruskoga Carstva, s druge strane – pišući nedugo prije smrti kako niti sȃm ne zna je li mu „duša ukrajinska ili ruska“. Upravo oko pitanja duhovne domovine te konkretne mrtve duše kasnije će se, političkim udaljavanjem Kijeva od Moskve 1991., potom i 2014., a najposlije i totalnim ratom otpočetim 2022. godine, voditi rasprave, u svijetu gdje zaraćene strane, ispisujući međusobno protuslovne, pretjerane izvještaje o broju poginulih vojnika, kako ruskih tako i ukrajinskih, brojkama mrtvih duša licitiraju znatno morbidnije nego Čičikov.

I baš kao što je pisac podvojene duše u svojoj korespondenciji isticao kako je Bog Ukrajinu i Rusiju obdario upravo onim dobrima koja onoj drugoj nedostaju, tako je nekako, pišući o sličnostima i razlikama između Zagreba i Beograda, Antun Gustav Matoš (1873.-1914.) ustvrdio da jednako dobro poznaje oba grada, „nalazeći u jednome baš ono čime oskudijeva drugi“ (Dva grada). I upravo kao što čitav rusko-ukrajinski rat po mnogočemu nalikuje onome srpsko-hrvatskome iz 1990-ih, od sukoba imperijalnih tendencija i nacionalno-oslobodilačkog htijenja, preko zatiranja žrtvina prava na nacionalno samoodređenje, pa sve do čičikovljevskog preuveličavanja broja „mrtvih duša“ iz prethodnih ratova, kao i reaktualizacije komunističkih mitova – poput propagandističkog prikazivanja ukrajinskog političkog vodstva iz 2022. kao nacističkog, a hrvatskog iz 1991. kao ustaškog – tako i kulturna dimenzija tekućeg rata kroz prijepore o pripadnosti kulturne baštine kao da slijedi recept iskušan u politikama iz 1990-ih, koji se nerijetko svode na pokušaj uklapanja „multinacionalnih“ kulturnih fenomena i osobnosti u Prokrustovu postelju nacionalnog utilitarizma, gdje se manjkove nadograđuje mitomanijom, a nepoćudne viškove kirurški precizno odstranjuje. Najbolji pandan pitanju Gogolj vs. Hohol u tom kontekstu vjerojatno bi se amblematski mogao prikazati kao: Ivo Andrić vs. Иво Андрић (1892.-1975.). Iako u hrvatskoj književnoj znanosti prevladava uravnoteženo stajalište kako je riječ o književniku slojevita i višestrukog nacionalnog identiteta, na rubovima postoje – a u turbulentnim se vremenima intenziviraju – i pogledi prema kojima se takve figure „podvojenih duša“ s neumjesnim pretjerivanjem uključuje ili pak prekomjerno isključuje iz nacionalne kulture.

Na tom tragu, središnja teza ogleda Ukradeni identitet: Kako je Nikolaj Gogolj uzurpirao Mykolu Hohola koji je za Prospect Magazine 2023. godine objavila Olha Poliukovič glasi da je ruska kulturna politika dugo prisvajala ukrajinske književnike, što Zapad zamjećuje tek sada, nakon agresije iz 2022. godine. „Putinovi pokušaji obnavljanja nekadašnje imperijalne ‘slave’ svoje zemlje neodvojivi su od prisvajanja kulture zemalja koje želi podčiniti. Ruske snage su 2022. u okupiranom Luhansku pokušale ukloniti spomenik ukrajinskom pjesniku Tarasu Ševčenku. Nakon što u tome nisu uspjeli, na spomenik su postavili natpis kojim ga rebrendiraju kao ruskog pjesnika“, piše Poliukovič, i nastavlja: „Ponekad su, doduše, pokušaji ruskog prisvajanja ukrajinske kulture, pod vlastitim perfidnim uvjetima, bili uspješniji. Književnik iz 19. stoljeća Mykola Hohol bio je još jedan Ukrajinac kojemu je Rusija dodijelila etiketu ‘ruskoga pisca’ – čak su mu nadjenuli i drugo ime, po kojemu je kasnije postao najglasovitiji u ostatku svijeta: Nikolaj Gogolj“. Već iz navedenoga vidljivo je koliko inače razložna argumentacija o postojanju i ukrajinske dimenzije njegova stvaralaštva, koja se očituje u prožetosti ranih pripovijesti i zbirki ukrajinskom pučkom i predajnom motivikom, prestaje kada se ime pod kojim je autor svojevoljno pisao i objavljivao djela, to jest Gogolj, post festum želi preinačiti u Hohol. Istina je da je građanin Hohol u inozemstvu tijekom čitava života svoje ime pisao u ukrajinskom izvorniku, ali nije ništa manje istina niti da je književnik, u isto vrijeme, svoje ime potpisivao kao Gogolj. Plejada sličnih primjera, uostalom, postoji u svakoj nacionalnoj kulturi, pa tako i u hrvatskoj književnosti 19. i 20. stoljeća, od Ljubomila Tita Josipa Franje Babića (1854.-1935.) ili Janka Polića (1886.-1910.), preko Augustina Ujevića (1891.-1955.), do, uostalom, Ivana Andrića – ali sve ih ipak pamtimo po imenima kojima su potpisivali svoja djela.

Osim „isključive uključivosti“, to jest neumjesno pretjerana uključivanja književnika u vlastitu nacionalnu kulturu zanemarujući njegovu istodobnu pripadnost još jednoj nacionalnoj kulturi, u Ukrajini danas – što je za zemlju pogođenu ratom uvelike i očekivano – postoji i drugi element Prokrustove postelje nacionalnog utilitarizma: ne samo rastezanje manjkova, nego i rezanje viškova. Kao što je Gogolj u Poliukovičinim očima gotovo jednoznačno zamijenjen Hoholom, tako, primjerice, postoji inicijativa Nacionalnog saveza književnika Ukrajine da se u muzej preinačena rodna kuća njegova neformalna nasljednika, rođenog Kijevljanina, ali i protivnika ukrajinske neovisnosti Mihaila Bulgakova (1891.-1940.), zatvori za javnost (a što je kao mogućnost zasad otklonio ukrajinski ministar kulture). Iako bi, prema biografskim paralelama i paralelama u književnom razvoju, tretman Ive Andrića u Hrvatskoj trebao biti bliže ukrajinskoj „hoholizaciji“ Gogolja, on zapravo više nalikuje Bulgakovljevu tretmanu, gdje ga dio kulturne scene želi isključiti iz nacionalne memorije, a državne ga institucije ipak do neke mjere održavaju u njoj. Jer, dok glavnina hrvatskih proučavatelja razmatrajući Andrićevu pripadnost trezveno zaključuje kako je riječ o jednom od književnika „koji nisu shvatljivi i ne funkcioniraju samo unutar jedne nacionalne književnosti“ (Krešimir Nemec, Gospodar priče: poetika Ive Andrića), na rubovima i u mainstreamu i dalje postoje slučajevi Andrićeva bezuvjetnog isključivanja iz hrvatske književnosti. Ono što je, međutim, u hrvatskom slučaju u odnosu na onaj ukrajinski specifično jest da u isključivanju danas ne prednjače oni koji Andrića smatraju nacionalnim izdajnikom, nego Miljenko Jergović, koji se Andrićevim nacionalnim (ne)pripadnostima bavio u pozamašnom broju tekstova, ne smatrajući da je Andrić izdao naciju, nego prije da je nacija izdala Andrića.

U nizu ogleda koje je uglavnom objavljivao za Express, Jutarnji te Večernji list, Jergović – nasuprot Poliukovič, koja „svojega“ pisca prisvaja s manje argumenata nego što bi Hrvati imali za prisvajanje „svojega“ – odriče Andriću pripadnost hrvatskoj književnosti, ponekad u cijelosti, a katkad tvrdeći da Andrića baštini isključivo književnost bosanskohercegovačkih Hrvata, navodeći primjere Mirka Marjanovića (1940.-2023.) i Ivana Lovrenovića. No budući da hrvatska književnost ne slijedi avnojske granice – da kojim slučajem slijedi, Neum bi valjda imao funkciju koju u pjesništvu ima cezura – ova linija Jergovićeva negiranja hrvatske dimenzije Andrićeva stvaralačkog identiteta ispostavlja se proturječnom u odnosu na polazište prema kojemu dotični nobelovac ne pripada (i) hrvatskoj književnosti. Ostali Jergovićevi argumenti uglavnom se baziraju na tezi kako je Andrić za hrvatsku književnost strano tijelo, to jest kako ona – uz Matoša kao iznimku – nije utjecala na njega, niti on na njezin daljnji razvoj. Pa osim što se i prvu tvrdnju može dovesti u pitanje – utjecaj mnogih srpskih književnika na Andrića je neprijeporan, ali lako je prisjetiti se kako je i sȃm Andrić, primjerice, tijekom zatočeništva 1914. putem pisma naručivao pjesničke zbirke Silvija Strahimira Kranjčevića (1865.-1908.) i Vladimira Vidrića (1875.-1909.) – druga tvrdnja, koju Jergović, varirajući je u mnogim tekstovima, smatra središnjom, višestruko je problematična. Prvo, jer je i sȃm već proglasio kako je Andrić utjecao na književnost bosanskohercegovačkih Hrvata, a odvojiti književnost bosanskohercegovačkih Hrvata od hrvatske književnosti u cjelini logički je salto mortale; drugo, sve da Andrićeva djela i nisu utjecala na razvoj hrvatske književnosti, to ne znači da joj ona ne pripadaju – osim velikih izgubljenih ili proskribiranih pa naknadno, s višedesetljetnim zakašnjenjem objavljenih djela, primjerice Isušene kaljuže u hrvatskoj ili Majstora i Margarite u ruskoj književnosti, i mnoga isprva zapostavljena djela mogu ostati bez značajnog utjecaja na razvoj neke nacionalne književnosti, a ipak biti njezinim dijelom ili utjecaj izvršiti naknadno – i treće, budući da ni Jergović ne niječe vlastitu pripadnost hrvatskoj književnosti, a jedan je od najplodnijih, najobjavljivanijih, pa i medijski najobljubljenijih hrvatskih autora – dok Andrić istodobno predstavlja ključni utjecaj na nj – ne znači li to da sama Jergovićeva egzistencija na hrvatskoj književnoj sceni jamči značaj i trajnost Andrićeva utjecaja sve do našega vremena?

U svojemu ogledu Poliukovič rabi i neke plauzibilne argumente zašto bismo Gogolja trebali smatrati (i) Hoholom, a dio ih se u određenoj mjeri može primijeniti i na Andrićev slučaj. Prvo, to je pitanje podrijetla. Jer, premda književnik ima potpunu kontrolu nad svakom knjigom koju piše, svoju biografiju on „piše“ živeći, uslijed čega o fabuli svojega života može donositi neke vlastite odluke – primjerice o pridruživanju ruskoj ili srpskoj književnosti – ali ne može odlučivati o zadanostima u kojima je rođen, kao što su ukrajinski ili hrvatski nacionalni i kulturni kontekst. Unatoč tome što argument nacionalnog podrijetla sȃm po sebi ne može biti presudan za simboličko polaganje prava na nečiji književni opus, činjenica je da se Andrić kao mladi književnik razvijao u hrvatskom kulturnom krugu, objavljujući prve radove uz Ujevića, Kamova i šačicu drugih mladih pjesnika, najčešće matoševaca, u zborniku Hrvatska mlada lirika iz 1914. godine, dok prve samostalne knjige (Ex Ponto, Nemiri) tiska u Zagrebu, da bi i prvu beogradsku (Put Alije Đerzeleza) također objavio na hrvatskom, kojem će se po potrebi i kasnije vraćati. Andrić je, dakle, jezično više vezan za hrvatski kontekst negoli Gogolj – ili Hohol – za ukrajinski, objavljujući prva djela na hrvatskom (Jergović bi ovoj tezi prigovorio kvaziargumentom kako je Andrić uvijek „dosljedno“ pisao „srpskohrvatskim“, ali ne bi uspio objasniti zašto je nakon ranih knjiga – odvedimo ovaj argumentum kamo i zaslužuje, odnosno ad absurdum – s hrvatske redakcije „srpskohrvatskog“ prešao na srpsku redakciju „srpskohrvatskoga“?). No tematski, Gogolj je više vezan za Ukrajinu negoli Andrić za Hrvatsku, čak i uzmemo li u obzir da je Bosna i Hercegovina, zavnobiški rečeno, i hrvatska zemlja, otprilike kao što je Andrić i hrvatski pisac. Poliukovič nadalje povlači paralelu između dvaju potlačenih naroda: Ukrajinaca koji pišu ruskim i Iraca koji pišu engleskim jezikom. Nisu li Irci koji pišu na engleskom dionici i irske književnosti? Ako se Uliks Jamesa Joycea (1882.-1941.), toliko ukotvljen u irsku kulturu, ne može jednoznačno, samo zbog jezika kojim je pisan, proglasiti isključivo dijelom engleske književnosti, nisu li onda i Večeri na majuru kraj Dikanjke zbirka neodvojiva od ukrajinskog kulturno-književnog konteksta? Otprilike kao i argument podrijetla, argument književne tematizacije nekog prostora sȃm po sebi ne može biti čimbenikom koji određuje pripadnost književnika nekoj nacionalnoj tradiciji, ali taj argument može biti razlog da se književnika ne poima pripadnikom samo jedne nacionalne tradicije.

Prepoznajući u ogledu Andrić i Matoš: Dva grla poetičnost činjenice da su oba književnika istoga dana početkom 1914. u Zagrebu operirala grlo (Matošu u jednom od besplodnih pokušaja spašavanja života, dok su Andriću vjerojatno izvađene mandule), Jergović ipak ne odlazi korak dalje kako bi ustvrdio da su posljednji mjeseci Matoševa života u bolnici Sestara milosrdnica simbolički označili preobrazbu hrvatske književnosti u punopravni europski modernizam, ujedinjujući silnice autora koji su već bili na svojemu zalasku – poput ranije spomenutog Ljubomila Tita Josipa Franje Babića, to jest Ksavera Šandora Gjalskog, na koricama čijeg će romana Na rođenoj grudi Matoš ostaviti posljednje, nečitke zapise, a spomenuti bismo mogli, kao i Jergović u tekstu Zašto je Ivo Andrić pobjegao iz Zagreba?, i Andrićev kasniji susret u istoj bolnici s još jednim književnikom podvojene duše, Ivom Vojnovićem (1857.-1929.) – ali i, što je znatno važnije, spletom slučajnosti najavljujući pojavu novih imena koja će korjenito izmijeniti hrvatski (ako hoćete, i jugoslavenski) kulturno-književni krajobraz. Na istom će, naime, mjestu nekoliko desetljeća kasnije umrijeti i razmetni Matošev učenik Tin Ujević, a na Matoševom će se ormariću nedugo prije smrti naći i Legenda – prvo djelo koje je objavio Miroslav Krleža (1893.-1981.), zbog čega će ga Matoš (uzalud) poželjeti i upoznati. Ovaj koloplet koincidencija omogućuje nam da ustanovimo kako su Andrić, Ujević i Krleža izašli ispod Matoševe, ako ne kabanice, a ono barem bolničkog haljetka, nadilazeći ga u statusu i kvantiteti, ali ne i kakvoći svojih djela. Štoviše, kada razmatramo problematiku kulturnih politika u ratovima i poraćima, neke od Matoševih meditacija ispostavljaju se aktualnijim od onoga što su njegovi nasljednici pisali u vlastitoj esejistici. Primjerice, kada je o razlikama između Srba i Hrvata prije više od stotinu godina primijetio: „Oni smatraju često i Hrvatsku srpskom zemljom, dok mi Srbiju ne smatramo zemljom hrvatskom“ (Oko Lobora). U tom poučku ogleda se obrazac srpske kulturne kleptomanije i u 21. stoljeću: kulturna baština koja se, ako bismo je bili primorani svesti samo na jedan nacionalni okvir, jednoznačno može proglasiti hrvatskom – primjerice, ona dubrovačka – za srpsku je kulturnu politiku sada „zajednička baština“, dok ono što doista i jest zajednička baština – poput Andrićeva opusa – to se proglašava jednoznačno srpskim.

I doista, nakon što smo problematizirali načine na koji žrtve agresije biju svoje kulturne bitke, sada se možemo zapitati – kako ih vode agresori? U političkom smislu, agresori zajedničku kulturnu baštinu nerijetko eksploatiraju kako bi, posredstvom pojedinaca podijeljene duše, poništili svojoj žrtvi pravo na, pneumatološki rečeno, cjelovitost duše. Ili, kako piše Poliukovič: „2022. godine, kada sam pročitala da su ruske trupe ušle u Mirgorod, ponovno sam pomislila na Hohola – to je bio grad gdje je nekoć živio i prema kojemu je naslovio svoju zbirku kratkih priča, objavljenu 1835. godine. Nedugo prije toga, vidjela sam kako su ruske vlasti objesile njegov portret na fasadu kazališta u Mariupolju i shvatila da je to način na koji se mit o ‘velikoj ruskoj kulturi’ iskorištava kako bi prikrio strašne ratne zločine“. Po stupnju morbidnosti, s ruskim prekrivanjem kazališta u Mirgorodu Gogoljevom slikom usporediv je megalomanski projekt Emira Kusturice imena Andrićgrad, utemeljen na stogodišnjicu atentata Gavrila Principa na Franju Ferdinanda, 28. lipnja 2014. godine, u Bosni i Hercegovini, kraj Višegrada, gdje je Andrić proveo djetinjstvo. U oba slučaja, vrhunska književnost instrumentalizirana je u prizemne svrhe obilježavanja onoga što osvajač smatra svojim (otprilike ono što ima običaj činiti i vrsta Canis familiaris, ali njoj za označivanje vlastita simboličkog prostora nisu potrebni Andrićevo ime ili Gogoljeva slika). I upravo utemeljenjem instant-grada nazvana Andrićevim imenom, srpska je kulturna politika najbolje razotkrila svrhe za koje im je Andrić potreban. Naime, istoga tog 28. lipnja 1914. godine kada je u Sarajevu austrougarski prijestolonasljednik pao pod atentatorovim mecima, u Zagrebu je objavljena Hrvatska mlada lirika, kao prvo knjiško ukoričenje Andrićevih stihova; dakle, stogodišnjica na koju je Andrićgrad otvoren ujedno je bila i stogodišnjica Andrićeva književnog prvijenca. Povod za otvaranje Andrićgrada, međutim, nije bilo ono u čemu Andrić doista i jest sudjelovao, a što je, osim književnošću, obilježeno i njegovim tadašnjim hrvatskim identitetom, kao što taj povod nije bio vezan niti uz ono po čemu Andrić jedino i jest značajan stoljeće kasnije – to jest, pisanu riječ. Umjesto umjetnosti riječi, kao povod otvaranju Andrićgrada, odabrana je politika. Je li ona Andriću bila važnija od književnosti? Čak i da je to podložno raspravi, utemeljitelji Andrićgrada po pitanju onoga što je važnije srpskoj imperijalnoj kulturnoj politici nisu nimalo dvosmisleni.

Koji onda faktori određuju nacionalnu pripadnost pojedinog književnika ili njegova opusa? Najjednostavnije (i najpogrešnije) bi bilo posve relativizirati ili potpuno apsolutizirati odnos umjetnosti i nacionalne pripadnosti pa lakonski zaključiti kako nema smisla okovati književnost tobože uskim nacionalnim okvirima, ili pak reći da svaki autor i pripadajuća mu ostavština nužno moraju pripadati samo jednoj nacionalnoj tradiciji. Razumnije od toga ustanoviti je nekoliko kriterija za procjenu kulturnacionalnih identiteta. Književno djelo primarno određuje jezik, a zatim uklapanje u nacionalne književne tradicije, od toga kako ga one oblikuju pa do toga kako ih ono zauzvrat preoblikuje, pri čemu im može pripadati i uz minimum međusobna utjecaja. Za autora je od primarne važnosti njegovo svjesno samoopredjeljenje, a slijede zadanosti koje nije birao, ali je njihov nositelj, od nacionalnog podrijetla, preko primarne socijalizacije, do kulturnog konteksta u kojemu se razvijao. Iz međuigre tih faktora izrastaju kulturnacionalni identiteti – rijetko posve monolitni, ali uglavnom ipak većinski svodivi na jednu nacionalnu tradiciju. No kada se cjelina nečijeg djela ne može bez ostatka uklopiti u jednu nacionalnu tradiciju, taj se opus tada može tumačiti hibridnim, a njegov autor piscem podvojene duše. Pa iako su prema svim navedenim kriterijima Gogolj i Andrić u većoj mjeri ruski i srpski negoli ukrajinski i hrvatski književnici – a pri čemu smo izbjegli komplikacije i implikacije koje sa sobom nosi Andrićev odnos s Bosnom (i Hercegovinom), kao i pripadnost jugoslavenstvu koje je istodobno nadidentitet i podidentitet – to ni u kojem slučaju ne znači da se Gogolja i Andrića može svesti samo na pripadnike ruske i srpske književnosti. Upravo suprotno, oni su kao književnici nezamislivi bez svoje ukrajinske i hrvatske komponente. Tko ih želi svesti samo na jednu nacionalnu kulturu, taj nad njima izvršava nasilje. Kao što su oni koji danas žele kirurški odstraniti Andrićevo hrvatstvo nalik liječniku koji je budućem nobelovcu u predratnom Zagrebu razrezao grlo kako bi mu izvadio mandule, tako bi i svatko tko želi Gogolja lišiti ukrajinske ili Hohola ruske dimenzije njegova identiteta trebao pripaziti da mu, umjesto čitava čovjeka, od književnika naposljetku ne ostane samo – nos.
https://heretica.com.hr/matija-stahan-n ... wZ3P5KIC_s