Mog'o vas Markan pobit, zapeo za minu

Hej, kako to znaš, o tome nikad nisam pisao ali mi se snažno urezalo u sjećanje. ( nema sumnje, ti si jedan od mojih suboraca, možda si tada i bio u našoj borbenoj skupini kad smo išli u ispomoć na Peticu, gdje je dan prije poginuo Granić)

Bilo je ovako; silazimo niz brdo jedan za drugim, Markan ispred mene iznenada zastane. Drži u zraku desnu nogu i pita; "kakav je ovo konac?" Očima pratimo konac, na kraju blizu nas zelena košuljica od mine na drvenom kocu, a na vrhu nje još malo falilo da ne izvuče osigurač......
Samo znam da mi je u tom trenu srce kucalo u grlu!

Volio bi znati tko si, daj mi se javi na pp?

On ti je Travničan koji živi u Vitezu. U LD je proveo 93.

(jedna večer u obiteljima)

……….Još nam je preostalo toliko vremena, da jednu večer provedemo u krugu svojih obitelji. Ja sam tu večer iskoristio da se na svoj uobičajeni način oprostim od svoje djece. Iako sam lagao, da ću ići tek sutradan kasnije, kad netko od mojih prijatelja dođe po mene, znao sam da ću iz kuće otići vrlo rano, ranije nego što je trebalo. Nisam želio da me djeca upamte kako odlazim od kuće u punoj ratnoj opremi, zato bi svaki put otišao dok su mi oni još spavali. Bila mi je želja da tu večer provedem s djecom, onako kako sam to često činio, još dok je bio mir i dok nije bilo pojma o ratu.

Uglavnom su mlađa djeca tu večer bila u mom naručju, dugo bi ih ljuljuškao i u mislima se opraštao s njima, stalno s istom strepnjom i pitanjem; "Ako se ne vratim iz rata, hoće li me ova mala stvorenja upamtiti?".
Starija su djeca stalno zapitkivala je li opasno tamo gdje idem i kad ću se vratit? Uvjeravao sam ih da smo mi daleko od neprijatelja i da imamo velike bunkere iz kojih moramo povremeno pucati kako bi neprijatelja bilo strah prići nam blizu. Rekoh im da je tako puno bolje nego da ih pustimo da dođu blizu Ljubuškog i da bacaju bombe po našoj kući. Djeca su moj odgovor dobro prihvaćala, dok bi se moja supruga na sve to nasmijala i meni tiho šapnula da djeca ne čuju: - "Bi nam te bombe veliku štetu napravile, mogle bi nam porazbijat onaj red cigle što si poredao za okapnicu." Kad bi mi mlađa djeca zaspala u naručju, položio bih ih u njihove male krevetce, a starijima bi nastavio pričati uobičajene moje priče za laku noć. To su bile samo naizgled one klasične dječje priče, ja sam im samo zadržao ona izvorna imena; Crvenkapice, Snjeguljice, Pepeljuge, Vuka i 7 kozlića...

Moje su priče imala sasvim drugačiju radnju, koja se trebala nastaviti sljedeću večer od onoga mjesta kad su djeca utonula u san.
Valjda sam bio malo i sebičan, jer bi prestao pričati kad moja žena uđe u sobu, tako da ona nikada nije upoznala radnju nijedne priče do kraja. Ja sam se s njom stalno natjecao, koga će djeca od nas dvoje prije odabrati da ih isprati na spavanje. Uglavnom, žena se nije previše trudila, puštala me da pobjeđujem, a ona bi to vrijeme iskoristila za druge kućanske poslove. U mojoj priči o Crvenkapici, vuk nije progutao baku, niti se obukao u njezinu odjeću i čekao Crvenkapicu da i nju pojede. U mojoj je priči Crvenkapica u šumi srela malog uplakanog vuka, kojem su zločasti lovci upucali tatu i mamu. Mali vuk je bio gladan pa ga je Crvenkapica hranila bakinim kolačima i tako je svaki dan nagovarala mamu da peče baki kolače.
Kad sam rano u jutro odlazio na ratište, svaki sam put još jedanput morao pažljivo ući u dječju sobu da ih samo još jednom pogledam. Pazio bih da ih ne probudim, nekom od njih bi pažljivo popravio pokrivač, a onim manjima bi izvadio dudicu ispod glave, da ih slučajno nebi nažuljala. Svima nama koji smo imali obitelj i malu djecu, a bili smo izravno vezani za bojište, vrlo teško nam je padao odlazak od kuće i ono opraštanje od obitelji! O svemu ovome, smo međusobno pričali na ratištu, ali uvijek samo zadnji dan prije povratka kući, kad smo već odradili zadnju smjenu i čekali da po nas stigne autobus.

Povratak na ratište

Za svaki povratak na ratište, bila je potrebna posebna psihička priprema. Potiskuju se obiteljske emocije, misli se okreću tamo prema krvavim ratnim položajima i stvarnom stanju koje nas očekuje!
Naredni dan, kad je naš autobus već brujao uz Cvrkića stranu, prolazio Klobuk i napuštao ljubušku općinu, radio Ljubuški naglo prekinu program. Samo nekoliko trenutaka iza toga, pustiše još jednom govor našeg zapovjednika. Kad je on počeo govoriti, sviju nas obuzeše nekakvi trnci jer mu je glas bio pun ponosa i prkosa, domoljublja i hrabrosti. U autobusu se prolomio pljesak i složan povik; - "Legendo, legendo!" Nakon što je voditeljica programa uputila pozdrav ljubuškim braniteljima koji su već na putu za Prozor, uz domoljubnu pjesmu; "Hercegovina u srcu" zapovjednik je skočio na noge i uzviknuo: "Pjevajmo je svi skupa samo za Đuru i Matića!!!" Kakav bi on bio zapovjednik i kakvi bi mi bili hrvatski bojovnici da cijelu pjesmu do kraja nismo zalili suzama i sa stisnutim šakama visoko u zraku???

Nakon pjesme, svi smo neko vrijeme ostali u tišini. Autobus je jurio prema Studenim Vrilima, a u njemu je bilo slovom i brojem 13 (trinaest) ljubuških bojovnika, koji su išli da obrane svoje ljudsko dostojanstvo i ugled onog djela poštenog Ljubuškog naroda.

Po dolasku u Prozor odmah se momci potrude oko vatre, na onom istom mjestu u dvorištu Pervizove kuće. U Prozoru nije bilo struje, imali smo namjeru zakuhati kavu, pa smo vodu stalno grijali u istoj tavi. U tavi voda na vatri dosta brzo proključa. Nismo dugo čekali da nas posjete časnici iz pratnje pukovnika Skendera. Ovaj sam se put bolje pripremio za raspravu s bratom s kojim sam se često oko nečega sporio ali se on nije pojavio. Stigla su druga dvojica časnika, oni su bili dio istog tima, koji su oko Skendera, predstavljali glavnu okosnicu veze i tajne sigurnosne službe. Znao sam da su o svemu bili već obaviješteni te su u svakom trenutku znali gdje se trenutno nalazimo, kad smo krenuli iz Ljubuškog i kad stižemo u Prozor. Po običaju se pristojno upitaju s nama te im rekoh kad su već "slučajno" navratili, neka s nama popiju kavu.
Zapalio sam iskru, kad rekoh da prenesu u zapovjedništvo poruku, da smo spremni preuzeti smjenu na Beškotinama, odmah nakon što popijemo kavu.
Jedan se od njih dosta uozbilji i ovako reče:
"Tko će vama s toliko ljudi dozvoliti da preuzmete smjenu na Beškotinama??!!"
Naš zapovjednik preuze riječ: "Ako smo s ovoliko bojovnika osvojili i do sada uspješno držali te položaje, sada nakon svega, osjećamo se još spremniji da preuzmemo odgovornost za njih!"
Nakon kraće stanke, onaj drugi, sabraniji časnik progovori i ovako reče: "Vi ste svojim povratkom ispoštovali dogovor do kraja, vratili ste sebi i Ljubušacima ugled i za sada ostajete u pričuvi."

Opušteno druženje uz vatru

Dugo smo još tu večer ostali sjedeć uz logorsku vatru, ostali su s nama i dvojica časnika iz glavnog stožera. Od njih sam doznao da mi se brat priprema za helikopterski desant na područje Viteza, tamo su neke postrojbe HVOa u velikim problemima.
Navodno, već su dva puta sjedali u helikopter, polijetali su ali se zbog magle svaki put odustajalo od desantnog iskakanja.
Nastavili smo druženje oko logorske vatre, a kad se dovoljno skupilo žara, dečki na tankim štapićima donesoše sitno narezano meso, koje smo, svi po nešto, još kod kuće pripremili za ponijeti, potom se potrudiše pažljivo da sve ispekoše. Kad je sve bilo pečeno, drugi se primiše posla; sa ražnjeva pažljivo poskidaše meso, poredaše po šnitama kruha i staviše između nas. Sve se to umjereno zalivalo dobrim domaćim vinom. Kad se svi mesa i vina nasitiše i kad se svima po redu uši zacrveniše, neki me od suboraca podsjetiše da im dugujem nešto važno ispričat. Pogledam prema zapovjedniku i on mi klimnu glavom da ispričam još jednom svima, ono što sam samo njemu u Ljubuškom povjerio.
Ja ih još jednom podsjetim da naš Đuro Pap, nije imao bliže rodbine koji su mogli preuzeti brigu oko njegove sahrane. Podsjetim ih da je naša pukovnija preuzela obavezu oko iskapanja groba u Kosovoj Gorici, jer Đuro nije imao obiteljsku grobnicu. Svi potvrdiše da su to znali i da bi svakom od njih bila čast da su mogli sudjelovat u iskapanju groba za pokojnog Đuru.
Ja sam duboko uzdahnuo, skupio snage i opet nastavio: Znate li da je onaj cijeli dan livalo k'o iz kabla, i niko se nije dragovoljno odazvao da pomogne iskopati Đuri grob? Jednom našem suborcu naglo " puče film: "Kazuj više ko je Đuri kopao grob?" Rekoh, pukovnija dovela Muslimane iz zatvora, zatvorenici su mu kopali grob! Taj se isti skoči, nogom ispred nas sviju šutne vatru i žeravu skupa i stade se derat na mene: "Što nam to nisi rekao u Ljubuškom, mi bi pukovniju u ovakvu žeravu pretvorili?!" Dugo su dečki samo šutili, ali kad su neki od njih opet skupili one napola izgorjele ugorke i rasplamsali vatru, ja im opet započnem govoriti: "Dragi prijatelji, ono što je uslijedilo na kraju pogrebnog obreda trebali ste sami vidjeti. U grobu je bilo vode do koljena, onaj srednji je morao upirat lopatom u lijes dok su oni sa strane nabacivali zemlju da ga potope!"

Možda su nas ove bolne spoznaje dovoljno spustile na zemlju pa smo napokon počeli promatrati i lice i naličje Domovinskog rata i stvarne istine života u kojem živimo. Preostali dio dana, svaki je od nas ostao sam u svom razmišljanju, a kad je počela padati noć, požurili smo napraviti svatko sebi ležaj tamo gdje smo obično spavali. Moj je ležaj stalno bio na istom mjestu Pervizove kuće, skroz dole na dnu hodnika, s desne strane, tu su bila vrata sobe. Soba je bila mala, dječja, sa dva kreveta koji su mogli koristiti i odrasli. Na zidu je visjela velika, umjetnička slika uplakane djevojčice, koja se spustila dolje i sjela na koljena na neku prostirku i gleda daleko u daljinu. Nisam baš često promatrao tu sliku, jer sam se stidio te uplakane djevojčice i nereda koji joj ostavljam po sobi. Zato nisam sebi pravio ležaj u tim krevetima, već sam na podu između ormara i zida presavio jednu vojnu deku i preko nje ispružio svoju vreću za spavanje. Ma koliko bio daleko od svog doma, ipak me ta sobica podsjećala na sobicu moje djece. Jedino sam u tu sobicu ulazio i izlazio pažljivo i nikad nisam batinjao u onim svojim teškim vojničkim čizmama. Kad smo tu noć pomislili da se možemo napokon dobro naspavat, dogodilo se novo zlo na prvoj crti odbrane. Saznali smo da je poginuo Ivica Ćutuk. On nije pripadao našoj bojnoj niti našoj satniji, niti smo mi poznavali te njihove položaje iako smo pripadali istoj ljubuškoj Pukovniji. Poslali su nekog djelatnika iz naše pukovnije s Pidriša, čovik samo što ne plače, bilo nam ga žao. Moli i preklinje našeg zapovjednika, da nas sve okupi i da im odmah priskočimo u pomoć, jer im odbrana prve crte visi o koncu. Svi smo se već okupili oko njih dvojice, zapovjednik je svakog od nas, pojedinačno, šutljivo gledao u oči i lice. Zatim se okrenuo prema njemu i rekao da odmah pošalju kamion po nas i da nas u Sićaji čekaju streljivo i napunjene baterije za motorolu.

Ma negdje davno čuo spominjao si nekog Markana i kako je zapeo za minu pa sam zapamtio tu anegdotu.
Par vodova iz moje brigade je dolazilo u Stolac, ali kasnije.

Krešo šta je sa onim muslimanom iz Bijelog Polja što je komunicira sa vama. Jel poginuo?

Saznali smo, malo ga ranio onaj naš što se sa njim dovikivao.
Dobro je prošao, prima invalidsku mirovinu, a onaj naš nema ništa od ratnih primanja.
Imam namjeru i tu priču postaviti, pa vidimo, ako bude ljudima ovo zanimljivo.

5. - Ispomoć suborcima na nepoznatim položajima

Nije nikakva hrabrost na brzinu donijeti odluku i priteći ljudima u pomoć na prvoj borbenoj crti i to po mrklom mraku na položajima koje nikad nismo upoznali po danu! To je zapravo čista ludost, veća ludost od te ne postoji. Ludost je još veća, što tim ljudima dolazimo na smjenu, oni nam trebaju u par minuta sve predati, čeka ih isti kamion koji ih vraća nazad.

Krenuli smo kroz mrak, kamionom od Sićaje, istim putem uz onu vododerinu prema Crnim Vrhovima. Uzalud sam se trudio procijeniti, kroz zadnji otvor cerade, na kojem smo se dijelu planine odvojili od našeg uobičajenog puta i skrenuli lijevo kroz nekakvu gustu šumu s niskim brežuljcima, prema tim ratnim položajima koji su nam još nepoznati. Vozač bi samo povremeno blicnuo svjetlom da se uvjeri je li mu još kamion u onom istom ugaženom tragu ili mu je izašao iz trasiranog blatnjavog kanalića koji su izdubili kotači proteklih dana. Na jednom dijelu puta kamion skroz usporava, vozi pod malim gasom da bude što tiši. Po tome smo znali da je cilj blizu. Nakon nekog vremena vozač pravi mali polukrug, zaustavlja se i gasi motor.
Noć nije bila toliko hladna, oblaci su raštrkano plutali nebom, a između njih bi, samo na trenutak, povirio slabašni odgriznuti Mjesec. I takav blijedi Mjesec nama se pokaza dragocjen, na trenutke bi izbistrio siluetu brežuljka ispred nas, pa bi na njemu razabirali konture velikog bunkera i tog položaja prema kojem se jedan za drugim već uspinjemo. Na pola puta zapovjednik zastaje i tiho preko motorole stupa u kontakt s onima gore. Javljeno je da sačekamo, netko će sići pred nas. Kad je taj sišao, zapovjednik mu prilazi i mi svi pažljivo krećemo za njima. Njih su dvojica putem nešto razgovarali ali mi nismo mogli čuti o čemu pričaju.
Iako tom bojovniku nisam vidio lice, ipak sam ga prepoznao po čvrstom i odvažnom koraku, po tome ga pamtim s drugih ratišta. Vječito je u ratnoj odori hodao ponosno i dostojanstveno kao princ pa i sad kad se zatekao u teškoj ratnoj situaciji, ostavlja dojam čvrstog domoljuba. Zaustavimo se blizu bunkera, taj nas bojovnik detaljno uvodi u ratne položaje, rukom je pokaza na desno, gdje se nalazio jedan mitraljez. Odmah se dvojica uputiše prema tom mitraljeskom gnijezdu. Zatim je nekoliko bojovnika krenulo za njim, na drugu stranu bunkera, da im pokaže gdje je postavljen drugi mitraljez i jedan mali minobacač. Dok su oni sve to u mraku pažljivo obilazili i razgledali, zapovjednik se okrenu prema nama i onako u velikom čudu reče: "Ovaj je luđi od sviju nas, on je ovdje sam samcat već dva dana i dvije noći!"

Samo dva dana nakon pogibije Đure i Matića, vjerojatno isti diverzant ili njih više, napadaju te položaje i ubijaju Ćutuka. Ta je smrt bojovnika pokrenula cijeli raskol među Ljubušacima, zato smo i zatekli samo jednog bojovnika na položajima, jer je ogorčena, isprepadana vojska odbijala ići na položaje i cijela se Pukovnija počela raspadati! Usamljeni bojovnik još nam je pokazao pravce prema šumi odakle često zapucaju, zatim je upozorio da se ponekad začuje čopor vukova i njihovo zavijanje, svaki put iz istog djela šume. Upitam ga iz kojeg se pravca čuju vukovi, a on detaljno opisa taj dio koji možemo prepoznat tek kad svane. Meni je taj podatak svakako značajan, ako slučajno doživimo teži pješački napad i budemo u krizi sa streljivom, morali bi se povlačiti, jer sumnjam da bi nam netko priskočio u pomoć. Povlačili bi se u tom pravcu gdje zavijaju vukovi, to je siguran znak da tamo nema ničije vojske, inače se vukovi ne bi dugo zadržavali u blizini ljudi. Kad bi sve te varijante propale, dobro sam poznavao svoje suborce, nitko se od nas nebi živ predao. Za taj smo nemili trenutak svi imali po jednu bombu o kojoj nikad nismo pričali, niti smo je pokazivali.
Među nama je stalno kružila jedna priča o dvojici suboraca koji su ostali bez streljiva i morali se predati. Jedan se od njih nije želio predat, legao je na bombu i izvukao osigurač. To je kasnije prepričavao onaj drugi kad se vratio iz logora. Kažu da je taj sve gledao, suborac se od njega odmaknuo dva koraka, legao na bombu i nakon snažne eksplozije tijelo mu samo malo poskočilo. Bez obzira što je ostao živ i što se vratio iz logora, podnio je teške patnje u zarobljeništvu, stalno je žalio što i on nije imao jednu takvu bombu samo za sebe.

Preuzeli smo položaje i detaljno se dogovorili kako ćemo na njima provesti ostatak noći. Svaki je od nas zauzeo pogodan zaklon, rasporedimo se u široki krug, kako bi mogli imati kontrolu nad svim mogućim prilazima prema vrhu brežuljka. Ja sam nastojao po zvijezdama precizno odrediti strane svijeta, kako bi ujutro mogao potražiti na karti gdje se zapravo nalazimo. Kao iz inata, oblaci se nisu htjeli dovoljno razmaknuti, trebao sam veću površinu vedrine među oblacima, samo tako bi mogao pronaći zvijezdu Sjevernjaču. Nije mi nikada polazilo za rukom prepoznati Sjevernjaču po njezinom sjaju, zato sam trebao prvo pronaći zviježđe Velikog Medvjeda ili barem Kasiopeje, koje na zvjezdanom nebu imaju prepoznatljiv oblik slova "W". Noć je bila neobično tiha, samo se povremeno u daljini čulo zavijanje vukova. I mi smo bili tihi, tihi kao neka složna lovačka družina, koja u zasjedi strpljivo sjedi i čeka jelena ili divlju svinju.

Sjedeći tako sam odmaknut od suboraca, misli mi opet odlutaju na one uklete Beškotine, stalno me progonila jedna te ista teorija zavjere. Nastojao sam u detalje razbistrit sjećanje na sve pojedinosti one večeri, kad su nam, s ostatkom skupine bojovnika, došli na smjenu Đuro i Matić. Taj sam dan bio raspoređen na Jedinici, to je najistureniji i najosjetljiviji položaj na Beškotinama. Cijeli smo dan izmjenjivali vatru s neprijateljima, bili smo nadmoćniji u naoružanju, imali smo na tom položaju Browning. Browning je teški mitraljez razorne moći, na drugoj strani je otkidao debele grane i razbijao stabla. Njegova se moć najviše pokazivala u noći. Kad se iz Browninga po noći pucalo, morali smo žmirkati očima zbog jake svjetlosne buktinje. Od te se buktinje na trenutak navlačio mrak na oči, a snažna grmljavina nakon rafalne pucnjave, još bi dugo ječala kroz planinu. Taj smo dan često koristili Browning i negdje u popodnevnim satima on se iznenada pokvario. Nismo puno razmišljali, otišao sam sa zapovjednikom na Trojku i donijeli smo PKT. Da, da, to je isti onaj PKT koji je diverzant odnio sa sobom, nakon što je ubio Đuru i Matića! Taj je PKT- ejac na Trojki bio skroz beznačajan, nikada ga nismo koristili niti je za to bilo neke svrhe. Nalazio se na drvenom postolju, okrenut skroz u bezveznom pravcu. Stajao je na tri nogare, koje su opet čvrsto držala tri debela presavijena eksera. Te smo eksere rukom gurnuli u stranu i tako oslobodili i skinuli mitraljez, na isti ga način i diverzant oslobodio dan poslije. Onaj sam dan dugo promatrao prazno postolje gdje je stajao PKT i sebi postavljao pitanje: Zašto diverzant nije na silu potegao PKT, zar je imao vremena razmišljat na koju stranu treba zaokrenuti savijene eksere koji su ga držali i kako je uopće na brzinu uočio te eksere? Dok smo zapovjednik i ja skidali s postolja PKT, pitao sam ga kojem je "biseru" palo na pamet da ga ovdje postavi, oko njega debela stabla, a ispred nepregledan teren sve do Zavišća, on ovdje nema nikakvu svrhu? Zapovjednik reče da su tako odlučili neki operativci iz glavnog zapovjedništva u Prozoru i da ih on poznaje samo onako površno. Nakon toga, taj smo PKT dole na Jedinici postavili na isto postolje s kojeg smo skinuli pokvareni Browning. Odmah se pokazalo da mu je u biti, mjesto upravo tu! Mogli smo ga okretati na sve strane, s njim smo pokrivali široko prostor ispod Beškotina i imali smo pod svojom kontrolom nekoliko četvornih kilometara površine oko položaja. Svi smo se složili da PKT mora trajno ostati na tom mjestu jer mu nisu uzalud dali ime "Sijač smrti"!!
Nedugo potom, za nepuni sat vremena dolaze dvojica operativaca iz Prozora i odmah podigoše galamu; "ko je micao PKT, kad je odlučeno da stoji tamo na Trojki?!" Neko sam vrijeme sve promatrao sa strane i pustio da se zapovjednik s njima raspravlja. Taman je u tom trenutku nama pristigla smjena u kojoj su bili Đuro i Matić. Operativci se pokazaše zadrti i tvrdoglavi, s njima se nije moglo raspravljati. Oni su samo radili po svome, sami su s postolja skidali PKT-jca i između sebe ga nosili prema Trojki. Nama je već stigla smjena, pa se i mi skupa s njima zaputimo, a zapovjednik je i dalje raspravljao. Kad smo prolazili pored Trice, tad sam posljednji put vidio Đuru i Matića, malo sam zastao i dobacio operativcima koji su počeli postavljat PKT na staro mjesto, Rekoh im: "Momci kako vam se ne može ništa dokazati? Tamo nam se na Jedinici pokvario Browning, PKT je jedino moćno oružje koje ga može mijenjati, a ovdje ga uopće nismo koristili?!" Kad sam shvatio da njih dvojica ne slušaju što im govorim, tada mi "puče film"! Oštro se zaderem i doviknem im da budu sretni što je nama došla smjena, inače oni taj PKT ne bi smjeli ni taknuti s onog mjesta. Još sam im rekao da za njih nije taj posao, već neka idu u kuhinju gulit krumpire.

Tu sam noć na tim novim položajima stalno razmišljao o svim tim detaljima. Još mi pade na pamet da su se ona dvojica operativaca pojavila za nepuni sat vremena, nakon što smo izmjestili onaj PKT i je li im možda netko to dojavio i odakle nas je taj mogao promatrati? Ovu sam svoju teoriju zavjere povjerio samo zapovjedniku i onoj dvojici časnika iz Skenderove pratnje. Njima sam rekao kako sumnjam u onu dvojicu operativaca i da vjerujem kako su njih dvojica uvučeni u šverc oružja, prodali su PKT neprijateljima pod uvjetom, da sami dođu po njega na manje čuvanom položaju. Imao sam razloga na to sumnjati jer proteklih dana, zbog malog broja ljudi, na Trici nismo imali vojske. Valjda su mislili da je to mjesto najbolja opcija za trgovinsku razmjenu, na kraju bi ispalo da je mitraljez ukraden.
Jedan me od njih dvojice ozbiljno upozori i reče da su to teške riječi za ova ratna vremena i da se zbog takve izjave lako ostaje bez glave.
Još me podsjeti da i oni imaju čvrsta saznanja kako u Prozoru cvijeta kriminal, pljačka, korupcija i šverc. I to ne običan šverc, već šverc s neprijateljskom stranom i da sve to pažljivo istražuju, pa je dobro neko vrijeme ništa javno ne pričati.
Još nadodaše kako tamo njima, naši uniformirani časnici i vojnici, prodaju kilo kave za nekoliko stotina maraka. Rekoh im, ako se može prodati kilo kave za te novce, onda jedan PKT vrijedi cijelo bogatstvo, samo što se razmjena mora napraviti tako da bude sve čisto i regularno. Podsjetio sam ih na onaj susret sa Skenderom kad nam je rekao da je iz Zagreba stigla pošiljka bijelih kombinezona za snijeg ali da ni on ne zna gdje su završili. Mi smo te kombinezone vidjeli samo preko dvogleda na neprijateljskim vojnicima. Na kraju nam obojica ipak rekoše da nikom ništa ne govorimo već da sve to prepustimo njima i naravno, i pukovniku Skenderu.

O svemu sam tome još jednom u toj noći dugo razmišljao, sjedeć sam po strani, maskiran u nekom grmlju, na svom položaju dalje od suboraca.

Noć je već bila na izmaku, cijelo nebo su prekrivali oblaci i uopće se nije moglo zapazit iz kojeg pravca horizonta dolazi svitanje. Jutro smo iskoristili da dvogledima pretražimo cijelo područje oko brežuljka, koji je za nas proteklu noć bio kao pusti otok na sredini mora.
Umjesto morske površine, oko našeg "pustog otoka" spustila se gusta magla, kroz koju se odozgor ništa nije vidjelo. Za razliku od brodolomaca, koji bi se tamo u daljini obradovali svakom ljudskom stvorenju, mi smo bili spremni na sasvim nešto drugo, jer bi nam to ljudsko stvorenje sigurno radilo o glavi!
Ja sam se najviše obradovao Suncu, koje je već bilo visoko i brzo rastjeralo maglu i tanke oblake na nebu. Sunce će mi pokazati strane svijeta ali mu prije toga moram pravilno postaviti pitanje. Toj su me nepogrešivoj metodi davno naučili oni koji su bili u svemu bolji od mene. Za taj ritual prvo sam s ruke skinuo sat, zatim sam ga horizontalno položio na dlan i malu kazaljku usmjerio prema suncu. Sunce mi je odgovorilo da se između male kazaljke i broja 12 na satu uvijek mora nalaziti jug. Zatim sam okrenu leđa prema jugu, ispred sebe raširio vojnu kartu i sve što me zanimalo brzo sam pronašao na karti.

To jutro nismo dugo čekali na smjenu, začuli smo kamion iz onog istog pravca odakle je dovezao nas. Znali smo da nam dovode smjenu od ljudi koje su skupili iz logistike i kuhinje. Njima su složili priču da smo mi specijalci koji su posebno obučeni za noćno ratovanje, a oni nas mijenjaju samo preko dana kad je tobože manje opasno. Tako da su nam se ti logističari divili na hrabrosti i ujedno nas sažaljavali što se tako nepromišljeno po noći igramo svojom glavom. Za razliku od njihovog razmišljanja, ja sam te ljude beskrajno sažaljevao. Došli su na prvu borbenu crtu, potpuno neupućeni i nespremni, uopće nisu svjesni da se na tom mjestu izravno dodiruju život i smrt.
Pogrešno je razmišljati da smrt dolazi od zalutalog metka, ratne nevolje dolaze, prije svega, od gubitka želje da se stalno usavršavamo u ratnim poslovima. Tko je samo nešto naučio u ratu, taj zna da su u većoj opasnost izloženi ovi logističari od nas, koji smo proveli noć na tim položajima.
Stalno sam ponavljao suborcima da nemaju neprijatelji oči od sove i njima treba dan za složene ratne poslove, a to je najčešće u rano jutro! Odmah sam uputio kritiku našoj smjeni, već na prvi pogled nisam bio zadovoljan njihovom opuštenosti na prvoj ratnoj crti, niti sam bio zadovoljan načinom kako uokolo hodaju i vuku nogu za nogom, jer su nam stalno prijetila nepoznata minska polja. Zbog poteznih i nagaznih mina, moralo se pažljivo hodati, upućeni su nastojali stajati na iste stope koje su već bile utabane i prepoznatljive na zemlji.

Dole smo u Prozoru opet zatekli onu našu vatru sa puno žara, očito je još netko stigao od naših za nama. Rekoše da nam je stiglo pojačanje od veće skupine Ljubušaka, koje je nakon pokopa suboraca i našeg odlaska privodila vojna policija. Mi ih nismo doživljavali kao pojačanje, već kao opterećenje koje treba po svaku cijenu izbjegavati vodit sa sobom na borbenu liniju. To je čista ludost, kao što je ludost za vrijeme brodoloma nekome držati satove plivanja. Kad smo već zatekli vatru svi smo poželjeli da se nakon provedene noći u planini dobro ugrijemo oko nje. Netko je od naših obilazio spavaonice i vidio neke ljude iz tog našeg "pojačanja". Već su pristizale anegdote o njima. Jednog su zatekli kako spava na leđima sa otkočenom puškom na prsima. Taj je mislio da je već na prvoj borbenoj liniji i da mora stalno biti spreman. Tu među njima, nalazi se jedan koji je cijeli rat po Ljubuškom švercao devizama, prvi je put na ratištu, a sve terene ima uredno upisane. Taj se raspitivao ima li itko među nama slobodan, on bi pošteno platio nekom tko bi odradio i njegovu smjenu. Naš suborac još reče da je taj"bankar" malo pod gasom i da je dosta pričljiv. Predložim dečkima da tog istog dovedu među nas i neka puste mene da ga pokušam neke stvari ispitati. Neka mu još slože priču, da smo mi plaćenici i da većina nas mijenja nekoga tko je dobro platio. Nismo dugo čekali "bankara", postavili smo jedan niski trupac od debla bukve, malo dalje od vatre, i tu ga sjeli. Tek što je sjeo, odmah se požalio kako nije uspio nikoga naći da ga mijenja i ako znamo nekoga slobodnog, spreman je platiti puno više nego što je običaj. Ja nađoh pogodnu priliku da se ubacim u razgovor, pa rekoh:
"E, ti sad naša podizat cijenu, što nisi podigao cijenu kad smo bili u Ljubuškom, tako su drugi napravili?"
Bankar: "Ma, nisam vam ja bio uopće u toku tih zbivanja oko pogodbi. Mene je stalno minja Đuro Pap, on je dobiva moju plaću, a meni se samo upisivao teren, ali otkada ovi poginuše, ne možeš nać nikog da zlatom platiš, ili je ljudi strah, ili su svi eto tako rezervirani ko vi!"
Moji su se suborci samo zagledali jedan u drugoga, njima je bilo prvi put da nešto slično čuju. Bankar je sa sobom donio pola boce rakije i uglavnom sam je sebi nazdravlja i osjećao neobičnu želju da stalno nešto priča. Opet sam bio uporan i krenuo s pričom, prema osjetljivim temama.
Ja: "Moj prijatelju, nebi ni ja danas bio ovdje da sam mogao nekoga pronaći. Mene sad ljudi čekaju u Vrgorcu da preuzmem pošiljku i razdijelim ljudima koji me opet čekaju kod svoje kuće. Još sam trebao od sviju pokupit devize i predat ljudima koji će cijelo vrijeme čekat u Vrgorcu."
Bankar se zagleda u mene i progovori k'o iz topa:
"Ma, zna sam ja da si mi odnekud poznat, ti si radio u Čapljini na isporuci onih pošiljki iz sportske dvorane. I ono je bila ludnica, cijela dvorana prekrivena vrećom do vreće, pošiljke se samo iza ponoći preuzimale."
Bankar me srećom s nekim sličnim zamijenio pa nam oda i ono što nije mislio. Potom iznenada ustade, reče da mora na wc i jedva otetura.
Suborci me u čudu počeše ispitivati o kakvim vrećama i pošiljkama taj priča. Opet onaj drugi suborac, što mu je žerava neki dan progorila desnu čizmu, kad je između nas šutnuo žeravu skupa sa vatrom i ugorcima, u šali ili ozbiljno reče:
"Dobro ja znam o čemu taj govori, nemojte ga više ispitivat, ako samo nastavi priču morat ću ga tu među vama upucat!"

Sumorna je to istina koja pripada našem Hrvatskom narodu; jedni su pošteno ratovali i ginuli, dok su drugi švercali i profitirali uz podršku najvećih državnih institucija vlasti! Bankar je bio u pravu kad je spomenuo sportsku dvoranu u Čapljini i one pošiljke u vrećama. Upravo tih dana Hrvatska je pustila u opticaj hrvatski Dinar, u vrlo kratkom vremenu banke su od građana preuzele Yu-dinar i u zamjenu dale drugu novu valutu. Naravno da se taj Yu-dinar morao u svim bankama nakon inventure odmah uskladištiti. E sad, po svim Božjim i ljudskim zakonima ta se nevažeća valuta morala uništiti. Ali ne, Hrvatske moćne strukture vlasti donose tajnu odluku kako s tim novcem mogu izvršiti međunarodnu pljačku stoljeća! Koriste svoj utjecaj i političku moć u BiH, te preko svojih povjerenika stvaraju mrežu rasturanja Yu-dinara koji je u BiH još u opticaju kao službena valuta. Sportska dvorana u Čapljini bila je jedan od sabirnih centara. Iz Hrvatske su stalno pristizala vozila s vrećama tog novca, jedno je vrijeme cijela sportska dvorana bila prekrivena s tim čvrsto podvezanim vrećama. Druga mreža povjerenika je preuzimala vreće i razvozila ih izravno u obitelji koje su sačinjavale treći krug. Novac se u tim obiteljima pripremao za daljnji plasman. Uglavnom, trebalo ga je po cijelu noć peglati sa običnim ručnim peglama za odjeću. Sljedeći krug je stvarao netko od članova iste obitelji. Bolje reći, da je stvarao krakove od pojedinaca koji su izravno mijenjali taj Yu-dinar na ulici za devize, obično su to bile njemačke marke. Svaki je sudionik iz mreže znao kolika je njegova provizija za odrađen posao. Devize su pravile isti povratni krug i tek se tada svima isplaćivala provizija u devizama. Netko se iz jedne obitelji pohvalio da su samo na jednoj pošiljci u par dana zaradili 12.000 njemačkih maraka provizije!

Branitelju jesi ti onaj što je tvrdio da je HVO u dogovoru sa armijom pustio njihove da pređu bulevar, uđu u podhum i uspenju se na Hum?

Zašto ne imenujete ovako hrabre ljude?

Nije to radio HVO, već, oni isti ili slični njima, koji su nas 32 poslali na prvu crtu, slali nam hranu za 100 ljudi i dijelili međusobno njihove plate.
Iz rata izašlo oko 40 000 pripadnika HVOa, danas ih u Registru 190 000!
Među tih 150 tisuća traži; izdajice, kriminalce i ratne profitere…..

Upravo sam takvog jednog prijatelja sa imenom i prezimenom, 15.8. (na Veliku Gospu) vozio u Šantićevu u Mostar.
Dobio 20 mjeseci robije, što je navodno, 92' u Travniku pred zgradom prijetio nekome sa puškom i prouzročio mu tešku duševnu bol. (tako stoji u presudi Suda)

Bio sam dole i znam sve. Imao sam davno jednu raspravu s jednim čovjekom pa me zanima jesi ti taj što je tvrdio da je prelazak armijaša preko bulevara dogovoren?
Jesi bio na bulevaru?

Ja sam to detaljno opisao, ako si već čitao!
U ruci sam držao orginalnu zapovjed koja je nađena kod njihova zapovjednika kad su na kratko osvojili brdo Hum. Između ostalog je pisalo da se Hum napadne u određeno vrijeme sa "zapadne strane".
Unaprijed su dogovorili prolaz na našu zapadnu stranu. Nigdje ne spominjem "Bulevar"!

6. - Raspad ljubuške pukovnije

Dok smo još sjedili uz onu logorsku vatru, saznali smo od naših bliskih prijatelja, iz glavnog zapovjedništva u Prozoru, da se ljubuška pukovnija gasi. Neće nam više povjeriti niti jedan ratni položaj i više nitko ne računa na nas. Rekoše nam u povjerenju da će uslijedit novi ustroj naše vojske u kojoj mi više nećemo imati priliku sami sebi birati zapovjednika satnije niti bilo kojeg s nižom funkcijom kao do sada.
Većinu je nas ta vijest povrijedila i ponizila, nakon svih patnji i teških ratnih iskustava, osjetili smo odbačenost i poniženje, koje nismo zaslužili.
Još gore po nas, rekoše da se već zna tko će biti poslan iz Zagreba, kako bi ustrojio ljubuške branitelje. Možda bi sve lakše podnijeli da je taj prisilni ustrojitelj, iskusni hrvatski ratnik, ali ne, dolazi nam visoki politički povjerenik, bez dana ratnoga iskustva.
Upozoriše nas da se pripremimo na velika razočaranja te istaknuše: "Nikoga više neće biti briga koliko ste se vi do sada žrtvovali za naš narod i koliko ste znanja i ratnog iskustva stekli do sada, biti ćete samo broj na listi popisa vojnika, od kojih će se formirati nova postrojba ljubuškog HVO-a!"
Te sam riječi stalno pamtio, pomogle su mi podnijeti niz razočaranja, koja su uslijedila novim ustrojem.
Mene su rasporedili u satniju u kojoj se nije nalazio niti jedan moj suborac s Crnih vrhova. Zapovjednika svoga voda nisam uopće poznavao, niti mi je poznato njegovo ratno iskustvo, mi smo bili samo njegovi vojnici, a on naš nadređeni. S takvom novom skupinom ljudi, koja postade dio nove satnije, biti ćemo gurnuti odmah u vatru, na lijevu obalu krvavog mostarskog ratišta.

Ne, neću nastavit priču s ovoga mjesta, vratimo se još malo u Prozor, tamo priča još nije završila!
Uglavnom, svi smo znali da više nećemo odrađivati smjene na prvoj crti i da se polako pripremamo za povratak kućama. Odjednom smo se našli u istom rangu s onima koje nam je dovela vojna policija kao pojačanje. U stvari, oni su zbog te nove vijesti bili ushićeni i zadovoljni, a mi nekako umorni i potišteni. Ja sam se češće povlačio u samoću one sobice gdje sam spavao, odgovarala mi je tišina i toplina vreće za spavanje uz neku dobru knjigu, kojih je bilo na izbor u vitrini dnevnog boravka neke obitelji Perviz.
Logorsku vatru i mjesto oko nje, prepustili smo ljubuškim pridošlicama, jedino smo bili svi na okupu kad je stizao ručak. Vani smo imali stalno postavljene duge, drvene stolove, nije trebalo nikoga posebno zvati, svi bi čuli zveket kašika i praznih tanjura. Kad je ručak već bio pri kraju, rekoh im neka se nitko ne razilazi jer za sviju imamo jedno važno upozorenje. Upozorenje je glasilo da nam ujutro dovode skupinu zarobljenika, koji trebaju očistiti ovaj nered iza nas. Tamo će u dvorištu iskopat veliku rupu u koju trebaju zatrpat naše smeće i sve viškove hrane, koja se danima gomila oko nas. Posebno sam upozorio pridošlice koji nemaju iskustva u ratu s njima, da nebi slučajno negdje prislonili svoju pušku i odmaknuli se od nje, te strogo naglasim: "Ti su ljudi dobro uvježbani, spremni su podnijeti velike žrtve kako bi se domogli oružja i slobode!" Zapovjednik naredi pridošlicama neka se sami organiziraju i ujutro preuzmu odgovornost čuvanja zarobljenika dok budu radili.

Dobro se razdanilo kad me naredno jutro napustio san. Razbudili me nekakvi povici, žamor, razgovor, pa opet nekakve prijetnje i povici. Provirim kroz prozor, postade mi jasno da su doveli one zarobljenike koji već marljivo šute i rade. Oko njih se skupila masa, u glavnom onih pridošlica koji još nisu imali priliku odraditi niti jednu smjenu na prvoj crti, a kamoli vidjeti uživo neprijateljskog vojnika.
Takvi su bili najglasniji s prijetnjama zarobljenicima:
"Treba bacit bombu među vas, treba vas pobit i tu zakopat, šta se izvlačite, radite to brže!"
Već me sve to dobro počelo živcirati, odlučim reagirati ali ne odmah, nastojim sebe prisiliti da se smirim pa da tek onda, na pristojan način, održati lekciju dečkima. Kad sam već bio na pola obučen, dohvatim pištolj s futrolom, prebacim remenje preko sebe i uvežem ga ispod lijevog ramena, tako da mi bude priljubljen na prsima i stalno na dohvat desne ruke kao i obično. Obučem jaknu preko toga i raskopčam je do pola. Zatim, desnu ruku uvučem ispod jakne i zgodno dohvatim pištolj, ubacim metak u cijev i provjerim je li stalno otkočen. Nikad se ne zna, jer da sam ja na mjestu zarobljenika iskoristio bih prvu priliku da se dočepam kakva oružja i potom planine. Izađem iz sobe, pristupim toj skupini blizu i onako čvrsto vojnički nastupim: "Kakva je galama tu? Oni koji nisu zaduženi da ih čuvaju neka se odmah maknu od tih ljudi! Tko je taj junak što je spreman baciti bombu na te jadnike koji su naoružani krampom i lopatom? Kad je tako hrabar neka ode gore u brda na prvu liniju i zarobi jednoga pa neka se junači na njemu!"
Svi se bez riječi udaljiše i nastaviše ih promatrati s određenog razmaka. I ja se počnem udaljavat, na tren se okrenem i vratim nazad. Upade mi u oči da su ti ljudi znojni, već su napravili velik dio posla. Kažem onom što ih čuva da im dozvoli sjesti, neka malo odmore, i neka im netko donese cigareta da zapale. Ja se ponovo vratim u sobu, sklonim se u stranu prozora da opet mogu neprimjetno sve promatrat što se događa vani. Moj su nastup pojedini uvažavali, nisu ni oni ostali ravnodušni kojima sam uputio kritiku, uočili su svoju nepromišljenu pogrešku i bude im ipak neugodno.
Zarobljenici su već neko vrijeme sjedili i pušili, onako ispaćeni i mršavi, podsjećali su na običnu bosansku sirotinju, koju muče mnoge brige. I njih je netko naoružao, posla u rat, a izvukao sebe. Pitam se, znaju li njihove obitelji za njih ili ih odavno smatraju nestalima? Opet sam izašao vani kad je pristigla naša kuhinja. Logističar je svima nama, kao i dosada, poredao tanjure i u glavnom se znalo gdje je mjesto za stolom svakog od nas. Kad su otklopili one manjerke svatko je sebi nametnuo u tanjur i paljaču dodavao drugom. Miris se ukusnog gulaša širio uokolo, a onim zarobljenicima stajala su napola otvorena usta i oči uprte u pune tanjure na stolu. Svi su sjedili i jeli, na zarobljenike nitko nije ni računao niti je planirano da im se daje hrana. Ja sam zadnji došao do stola, uzmem svoj prazan tanjur i do vrha ga napunio gulašom iz manjerke. Zatim, vratim se na svoje mjesto i pozovem onog zarobljenika koji je očima najviše gutao hranu.
Rekoh mu: "Sjedi ovdje na moje mjesto, jest ćeš moje sljedovanje umjesto mene!" Nakon toga, uzmem iz korpe cijeli kruh prelomio ga na pola i jedan dio pružio njemu, a od drugog dijela pomalo otkidam i jedem stalno stojeći iza njega.
Točno se ne sjećam je li taj dan bila srijeda ili petak, samo znam da sam cijeli rat postio o kruhu i vodi svaku srijedu i petak, kao i 7/8 godina prije rata. Za te moje vjerske navike znali su samo moji bliski suborci, a ostali to nisu niti zapažali niti sam imao potrebu nekome pričati o tome. Mojom su gestom prema zarobljeniku mnogi bili zatečeni, stadoše promatrati zbunjeno jedni druge.
Potom logističar ustane i ode do manjerke, nadviri se i reče: "Ima još dosta i ostat će, hoćemo li dati i ovim drugim jesti od ovoga?" Svi se slože, do jednoga, da treba svim zarobljenicima dati jesti, kad već ima. Kako je jedan po jedan branitelj završavao s jelom, otišao bi oprati svoj tanjur i kašiku te ih dodavao logističaru. On bi ih opet nasipao do vrha i pozivao jednog po jednog zarobljenika.
Vojska je stajala uokolo i promatrala te ispaćene ljude kako ne podižu glavu iznad tanjura. Bili su slični onim malim ispaćenim i odbačenim mačićima koji se slete na tanjur toplog mlijeka u koji zabodu glavu do očiju. Na brzinu preletim pogledom preko naše vojske, tu i tamo u pojedinaca zapazim izražene emocije u očima, a onaj naoružani dečko s Orahovlja što ih je čuvao, on je svime najviše ganut, nije nikako uspijevao sakriti suze. Odmah kažem drugim, neka ga netko zamijeni i da mu ne daju više da ih čuva. Još im rekoh u povjerenju da je dobro kad mi Hrvati pokažemo svojim neprijateljima da smo ljudi, ali nije dobro ako im pokazujemo svoje emocije, već stalno trebamo imati na umu da smo mi vojnici a oni naši zarobljenici.

Zarobljenici nakon ručka iskopaše duboku i široku jamu i nabacaju smeće u nju. Tu je bilo svega i svačega, a najviše neotvorenih konzervi i cjelodnevnih trajnih obroka koje koristi američka vojska.
Sve se to danima gomilalo po sobama i hodnicima, jer su nam stalno slali hrane za puno veći broj vojnika nego nas je stvarno bilo prisutno. Jedini je razlog taj što je zapovjedništvo naše pukovnije krivotvorilo brojno stanje vojske, glavno zapovjedništvo u Prozoru nije imalo kontrolu i uvid u stvarno stanje na terenu, te je iz tog razloga i nastao raspad pukovnije.

Kad su zarobljenici sve to zatrpali u jamu i opet prekrili zemljom, još su neko vrijeme stajali i čekali da iz zatvora dođu čuvari po njih. Ja još jednom u prolazu pogledam onog što je jeo iz mog tanjura i upitam ga, imali on nekoga od rodbine na našoj strani i znaju li njegovi uopće gdje se on trenutno nalazi. Taj me tihim glasom stade molit i preklinjat:
"Gospodine, molim vas nazovite mi sestru u Njemačku i javite joj da sam živ!"
Od omota cigareta "Croacije" odmah otkinem manji dio, koji može stat u džep, napišem broj telefona, koji mi on napamet izdiktira i dodan njegove i njezine podatke. Još jedan mlađi zarobljenik, drhtavim glasom ponovi njegove riječi molbe, samo što je njemu trebalo nazvat brata u Zagreb i prenijeti istu poruku. Dok sam ja zapisivao podatke, ostala me vojska sa čuđenjem promatrala i pitali se: "Šta ja to radim i smije li se to uopće tako?"
Znajući što ih muči glasno rečem svima da dobro čuju: "Ja sam samo jedan među onima koji su u ovom Domovinskom ratu dovoljno dali sebe, pa tako sebi ponekad dopustim nešto napravit i na svoju ruku. Ako nekome od vas smeta ova moja ljudska gesta, eno, tamo je na Pidrišu zapovjedništvo ljubuške pukovnije, neka ide prijaviti me!"
Zbunjeni suborci i pridošlice ne progovoriše ni jedne riječi, samo ostadoše duboko zamišljeni svaki u svojim mislima i kombinacijama što bi se sve moglo izrodit iz ove moje nesvakidašnje odluke.

Opet je naš autobus po mraku napustio Prozor ali ovaj put za stalno, moje su misli bile zaokupirane tim novim ustrojem ljubuške vojske, koji će uskoro uslijediti. Mene je samo mučilo u koju ću borbenu skupinu biti raspoređen i kakvo će ratno iskustvo imati ostali koji budu u mojoj jedinici. HVO nije odavno mogao funkcionirati na ovakav način, nije ni približno stvaran kao HV. Hrvatska Vojska je prvo obučila i osposobila časnički i dočasnički kadar i nakon toga je popunjavala vodove i satnije vojnicima. Ljubuški HVO je nastao kao spontani pokret, a u svemu je prednjačila već obučena i dobro naoružana Radiško-Probojska satnija. Ta je satnija o početka bila na ponos i sigurnost ostalim Ljubušacima koji su slijedili njihove stope. Od takvih naoružanih pojedinaca, nastaje odvažna postrojba, koja je već u početku poremetila mnoge planove srpskom agresoru. Avijacija JNA je prva osjetila njihovu spremnost, kada su s brda iznad Ljubuškog na brzinu reagirali na dojavu o preletu neprijateljskog Miga. Nisu znali da se radilo o prebjegu pilota Hrvata, pilot je na aerodromu u Splitu svjedočio da mu je avion izbušen rafalima mitraljeza iznad Ljubušlog.
Iz tih su Ljubušaka ponikli prvi zapovjednici, najistaknutije pojedince vojska je sama birala sebi za zapovjednike. Isto tako, bilo je dosta i onih koji su zapovjedne pozicije zauzimali po političkoj liniji. Ta se praksa pokazala učinkovita, zadržala se dugo nakon formiranja HVO-a. Nitko nije mogao biti zapovjednik satnije ako ga vojska nije htjela, pa, i zapovjednici vodova birani su na isti način. E sad, zapovjednici bojne mogli su biti birani iz postojećeg kadra zapovjednika satnija ili isključivo na njihov jednoglasan prijedlog. Kad je u pitanju ljubuška vojna formacija HVO-a , ona je u početku funkcionirala nešto između brigade i pukovnije. Prije nego se došlo na ideju da Hrvati trebaju na našim prostorima formirati HVO, kako bi se suprotstavili srpskom agresoru, Radišići i Proboj su već tada imali formiranu jednu satniju koju su sami naoružali i po brdu svakodnevno uvježbavali. Sve do ovog raspada ljubuške Pukovnije, najveću zapovjednu moć imala je ona postrojba bojovnika koja se trenutno nalazila na prvoj borbenoj crti sa svojim zapovjednikom satnije. Tako da ljubuška Pukovnija nikada nije funkcionirala kao zapovjedni centar već kao pozadinska baza. ……

Ko je od ovih ljudi bio s tobom u Rami?

Nije ni jedan!

Znači minjao si okruženje dva puta?

Jbg to ti je pravda. Moj brat koji je prošao Pisvir, Hum i LD takodje nema nista

Nisam čitao. Gdje se može pročitati? Da, interesira me taj dogovoreni prolaz na našu zapadnu stranu. S kim su oni dogovorili to? I jesi li siguran da je to bilo dogovoreno?

Tijekom Domovinskog rata, prošao kroz sve tri ljubuške bojne, pokida troje vojničke čizme, isključivo kao običan branitelj prve ratne crte!

A, zadnju godinu ipo, obnašao časničku dužnost, pomoćnik zapovjednika satnije za PD (psihološka djelatnost).

Iz rata izišao sa činom ratnog Poručnika!

Markane gledaj kud hodaš.

…….Kad smo stigli u Ljubuški već je bilo kasno u noć. Bez obzira na tako kasne sate, sebi sam zacrtao zadatak da ću prvo po dolasku kući, nazvati ona dva telefonska broja, kako sam obećao. Svoj sam telefonski nastup unaprijed detaljno isplanirao. Nazvati ću te ljude dok sam još u vojnoj odori i nastojat ću bit vojnički jasan i odlučan. Neću dopustiti sebi bilo kakvu razmjenu podataka s obiteljima zarobljenika niti mogućnosti ponovnog kontakta. Donio sam još jednu odluku, da ću nakon razgovora onaj papir s brojevima i podacima odmah uništiti.
Ne znam što sam odlučio prvo nazvati onaj drugi broj u Zagrebu. Imao sam tremu, veliku tremu, nije lako u kasne noćne sate nazivati nekoga i još mu priopćiti šokantnu vijest. Telefon je dosta dugo zvonio, kad me izbacilo odmah sam ponovio.
Na drugoj strani se podigla slušalica i javi se neki mladi, ženski glas. Moj pozdrav: "Dobra večer!" Glas mi je zvučao čvrsto i grubo. Potom odmah nastavim: "Ako je to stan (te i te osobe) ja mu nosim pozdrav od (tog i tog brata)". Rekoh da se on nalazi u zarobljeništvu u okolici Prozora i da sam ja običan hrvatski vojnik koji im donosi tu vijest.
Ženski glas se stao uzbuđeno zahvaljivati i zamoli me da sačekam i da tu vijest izravno kažem njezinom tati, koji trenutno spava jer mu je on brat. Rekoh joj da se ne žuri naglo buditi tatu i da ću nazvati malo kasnije.
Izašao sam vani u noć i prošetao do obližnje rijeke kako bi sabrao dojmove. Bura je fijukala preko polja i šuškala u suhoj šaši uz rijeku i razbijala vodenu površinu koja se svjetlucala na mjesečini. Nešto se mislim da sam mogao cijeli razgovor zaokružiti s onom djevojkom i da nisam trebao pristati na ponovljeni kontakt, ali sad je tako. Opet se vratim i ponovim poziv, nisam dugo čekao, veza se odmah uspostavila. Ovaj se put javio muški, ozbiljan glas, uljudno se zahvalio i rekao da mu je kćerka prenijela sve potrebne informacije. Još reče kako je sve ostalo samo formalnost, jer im Crveni Križ traži lokaciju zatvora ili logora, a oni to mjesto do sada nisu znali. Još im preostaje samo rutinski dio, da potpišu jamstvo za brata i da ga mogu izvući u treće zemlje. Dok je izgovarao zadnju rečenicu usporava je s glasom i pravio veće razmake između riječi, valjda želeći da ja još nešto kažem? Taman pomislih da je to to i htjedoh se pozdravit i prekinut vezu, ali začuh pitanje s druge strane žice koje me umalo nije oborilo s nogu: "Gospodine, gdje ćemo ostavit novac i koliko je potrebno?"
To me pitanje toliko protreslo i kad sam shvatio da još stojim na svojim nogama, odgovorim kratko i jasno: "Vi meni ništa ne dugujete, vašem bratu sam obećao dostaviti poruku i to je sve. Budite mi pozdravljeni!"
Glas je s druge strane započe nešto govorit, ja sam vezu prekinu u pola prve, njegove riječi.
Odavno me nešto slično nije ovako naglo slomilo. Osjećao sam mučninu u želudcu, gadilo mi se na samog sebe, gadilo mi se jer sam dopustio da netko stvori ovakvu sliku o meni. Ovaj šok od kojeg se još oporavljam samo je pola odrađenog posla, koji se ne smije odgađati već ga treba odmah privesti do kraja. Spreman sam na još jednu bol iz dva dijela. To je slično boli koju doživimo kod zubara, onda kad primimo anesteziju i nakon toga slijedi vađenje zuba. Nikad se ne zna hoće li injekcija djelovati i da li ćemo osjetit ikakvu bol. Ako i ne bude boli sigurno ćemo poželjeti da što prije zaboravimo onu škripu kliješta u ustima i krckanje zuba dok se odvaja od mjesta u kosti.
Ne smijem dugo čekati, moram se što prije suočiti s još jednom neugodnosti i preostalu priču privesti kraju. Brojevi se redaju i telefon već zvoni, kad se na drugoj strani podigla slušalica, javio se glas neke gospođe, potvrdila je da sam dobio obitelj koju tražim. Rekoh: "Trebam jednu gospođu i pretpostavljam da ste to vi, ja vam nosim pozdrav od vašeg brata Karse Bahrudina iz Žepča!" Odjedanput se u toj ženi prolomi dugi vrisak boli: "Gospodine, zar je Karso žiiiv?! Osam mjeseci ne znamo ništa o njemu, svi smo zavijeni u tugu!"
Morao sam govoriti glasnije kako bi nadglasao njezino jecanje i plač koji je stalno prisutan u slušalici.
Ja: "Gospođo malo se saberite, nemojte toliko plakati, on je živ, mene je zamolio da vam prenesem poruku i pozdrav!!"
Gospođa: "Gospodine, velika vam hvala, ne znam kako da vas oslovim, jeste mladić ili oženjen? Karso nije moj brat, on je brat moje jetrve. Udate smo za dva brata i živimo u istoj kući, ali bol za Karsom nas je sve jednako slomila, kao i naše prijatelje. Recite mu da se ništa ne brine, mi smo mu zbrinuli ženu i djecu, kad je on nestao mi smo ih odmah doveli, - ovdje su kod nas. Gospodine, veliku ste nagradu zaslužili, kako ćemo vam se odužiti, kojim imenom da vas zovemo?!"
Ja: "Gospođo, vi meni niste ništa dužni, ja sam izvršio samo ono što sam obećao!"
Gospođa: "Ali, ko ste vi gospodine?"
Ja: "Ja sam običan hrvatski vojnik, a Karso je naš zarobljenik i nalazi su u okolici Prozora!"
Nikakve riječi ne mogu opisati guste jecaje i plač boli koji se prolomili iz te žene. Imao sam osjećaj da mi slušalica vibrira u ruci i kao da se cijela Njemačka trenutno trese.
Ja: "Gospođo, gospođo, je li vam dobro?"
Gospođa: "Sjela sam na pod, gospodine, pa mi je lakše, a kako će mi bit dobro, kad naš Karso nije u životu ni mrava zgazio?"
Ja: "Gospođo, morate se sabrati, nemamo još puno vremena, uzmite olovku, morate zapisati pažljivo sve što vam budem diktirao."
Gospođa: "Evo, evo olovke i papir, sve što kažete ja ću pamtit i pisat."
Ja: "Sad ću vam izdiktirat broj telefona osobe u Zagrebu, on je brat zarobljenika koji je skupa s vašim Karsom. Njegov brat zna cijelu proceduru kako se može preko Crvenog Križa poslat jamstvo za nekog zarobljenika da bi ga izvukli u treće zemlje!"
Gospođa između svojih jecaja, svaki broj glasno izgovara dok bi ga zapisivala.
Ja: "Sad mi još jednom pročitajte sve brojeve da provjerim, jer se nakon ovog razgovora mi nećemo više čuti!"
Gospođa je poslušno odmah počela čitati, ali su joj se i plač i jecaji iza svakog broja povećavali, da bi me na kraju opet počela moliti.
Gospođa: "Možda vi gospodine ne možete reći vaše ime jer kršite vojna pravila, ali ja bi tako željela znati ko ste?"
Ja: "Gospođo draga, ja se na ovom svijetu više ničega ne bojim već samo dragog Boga! A, ako sam nekome dao svoju čvrstu riječ, to se izdiže iznad svih vojnih pravila! Nakon što vam izgovorim kako mi je ime, prekinut ću vezu.
Budite mi pozdravljeni, ja sam jedan Krešo iz Ljubuškog!"
Iza zadnjeg slova "g" prstom sam prekinuo i slušalica mi prestade vibrirati u ruci.
Opet sam izašao vani na buru, u ruci sam gužvao onaj papir s brojevima i adresama, a kad sam došao na sredinu mosta lagano ga bacim i vjetar ga uputio niz rijeku.
Veliki mi teret pade sa srca, te pomislim kako će sve to brzo otići u zaborav. Ipak ne, najviše se urezalo u sjećanje ime nekog Karse Bajrudina iz Žepča, o kojem se nikad nisam raspitivao niti sam išta više saznao o njemu. Njega sam kasnije vidio u svim zarobljenicima, na sve tri naše zaraćene strane.
Dugo sam još stajao na mostu zagledan u daljinu prema veličanstvenom Matokitu, koji se u cijelosti ocrtavao pod slabom mjesečinom. Matokit je jedinstvena planinska pojava moga djetinjstva i mladosti i važna pojava kasnije svakog dijela dana u mom životu. Stajao je širok i čvrst, razgura planine oko sebe i visoko svojim planinskim šiljkom upirao u nebo. Bura je izbistrila nebo, zato se cijeli Matokit uz malo mjesečine vidio u noći.
U ovom dijelu godine buri se posebno radujem, ništa ne može na brzinu osušiti duboko preoranu zemlju kao ona. Zato ću idući dan svoje tijelo podvrgnuti većem fizičkom naporu. Iskusio sam da freza i motika najbrže rasprše ratne, prljave misli i traume koje već odavno nagrizaju svakog branitelja prve ratne crte.
Pored toga, ovo je ipak najpogodnije vrijeme da se svaka grumenjava oranica, nakon velikih mrazeva samo malo proleti s frezom. Onaj gornji sloj grumena, kojeg je protresao mraz, pomaže narednim mrazevima da dublje prodru u oranicu, koja će nakon toga spremnije dočekati proljetnu sadnju povrća.

Naredni dan sam malo odstupio od plana, duže sam se zadržao u krugu obitelji i nisam do podne izlazio iz kuće. Tek sam nakon ručka od prve upalio frezu i zaputio se prema jednoj manjoj parceli.
Iznenadilo me kako se veliko grumenje, pod noževima freze, s lakoćom pretvara u prah. Kad tako dobro krene posa ove vrste, nikom se neda praviti pauzu. Samo se treba žuriti za frezom i s osjećajem je držati u rukama, kad sama poskakuje među dlanovima, tako najbolje isfreza zemlju.
Ipak, moje misli pretekoše umor koji me još nije osvojio te me natjeraše ugasiti frezu, moram još jedanput sam u tišini i nasred polja razmišljati o svim detaljima proteklih dana koji mi nikako ne daju mira.
Kad se uvjerim da nema nikoga u blizini, legnem potrbuške na obližnju livadu, koju je zimsko podnevno sunce dovoljno ugrijalo za takav ugođaj. Nije neobično vidjeti kako zimsko Sunce u samo nekoliko sunčanih dana zaredom, u našoj Hercegovini, izmami pokoji livadski cvijet, nad kojim na kratkom osunčanom danu zazuji pčela. Evo jedne takve, zuji nad cvijetom, mene taj prizor sam od sebe, povlači u neobičan mir!
Ali ipak, još prebirem po mislima pojedine detalje iz proteklih dana, sve me to opet uznemiri i naglo odustanem, poželim sve potisnuti, a pogled i misli usredotočim na taj mali cvjetić i pčelu koja trenutno zuji iznad njega. Poželim i fizički pobjeći u taj sićušni svijet da postanem manji od pčele i cvijeta poput makova zrna. Na trenutak probudim svoj duhovni svijet u sebi, tiha mi molitva ispuni srce i pokrene suzu u oku.
Suza i molitva pokrenu jecaje u meni, a iz neba se spuste zlatne niti same od sebe i zagrliše mi srce. Kad čovjek pukne od nepravde oko sebe ili kad nastoji učiniti dobro djelo, a okolina sve to shvati drugačije, u tom trenu dobro je proplakati, ako nema nitko u blizini.
U svom jecaju osjetim priliku i potrebu raspravljati se sa svom nebeskom vojskom koju često zazivam u molitvama.
Moji gusti jecaji poletješe prema nebu i sudare se u pola puta sa svim mojim nebeskim zaštitnicima u koje se kroz život stalno uzdam.
U srcu mi počeše vibrirati poruke iz Neba: "Šta ti je?! Prestani jecati!
Vidiš li da smo svi oko tebe i mi ti pomažemo, ne boj se, samo prestani jecati?"
Do tada sam, obično s Nebom komunicira u mislima ali samo do tada. Nakon toga, iznenada puknem i jezik mi se razveže.
Još jednom provjerim jesam li sam nasred polja i zagrme riječi iz mene!
"Pustite me, nemojte više ulagati truda u mene, od mene nemate koristi, ja sam nitko i ništa!
Sve što poželim pošteno raditi, sve sam okrenem naopako, samo ostavljam među ljudima nepošten dojam o sebi!"
Umislim kako Nebo očekuje moje pravdanje i temeljit odgovor, pa tako, opet nastavim:
"Pokazali ste mi sve moguće kombinacije puteva da sam izaberem kroz život, evo, izabrao sam domoljublje i pun sam ružnih uspomena i poniženja.
Ako je ikako moguće sad me barem oslobodite ovog tereta rata, možda ću vam bit korisniji ako postanem k'o makovo zrno ili malo veći, tek toliko velik da mogu ovoj pčeli držati stabljiku cvijeta da joj se ne ljulja dok siše nektar. "
Potom Nebo u meni zagrmi, sav se stresem i uključim sva čula:
"Kakvo je to jadikovanje kod tebe, eto te poput malog djeteta željnog majčine blizine da ga stalno za ruku drži.
Zar nisi želio krenuti stopama svih djedova i očeva, koji su svojim životima štitili i čuvali rodnu grudu?
Kako lako zaboravljaš da su ti molitve bile težnja postati častan domoljub. Te smo ti puteve pokazali, a sam si ih davno odabrao?
Kako zaboravljaš da ti je bilo važno, što će nakon rata, drugi pričati tvojoj djeci o tebi, želio si da se zna kako nisi bio plašljivac i kukavica.?
Ustaj čovječe, primi se posla!
Brzo obavi poslove koje si naumio, čekaju te još krvaviji ratni dani!"
Naglo se trznem, pogledam oko sebe, možda me na trenutak samo osvojio san ali ne dugo. Ona je pčela još tu, pokušava se spustit na usamljen, zimski, slabašan cvijet, a on, samo što ga pčela dotakne počme se na tananoj stabljiki savijat skroz do zemlje.
Opet iznenada oko mene nastupi blaženi mir i tišina.
Pčela je odletjela, zujanje prestalo, još se samo dugo ljuljao onaj cvjetić na tankoj stabljici, na brzinu izrasloj u ovom pogrešnom godišnjem dobu!

Zatim stanem opet čvrsto na svoje noge, grudi mi se napune novom snagom i poletom, odlučim spremnije obavljati sve poslove koji se budu redali ispred mene.
Nakon toga, taj mi se dan grlo nešto posebno raspjevalo, žurim za frezom, pjevam glasno međugorsku Himnu i nitko je osim mene nije mogao čuti. Lažem, čula me moja supruga, donijela je kavu da skupa popijemo na polju. Došla mi iza leđa, nisam je ni primijetio, taman sam ponavljao refren:
"Pogledaj nas utješi nas, svoje ruke stavi na nas..." Skupa sam ugasio frezu i prestao pjevati, a supruga dok je vadila sude iz korpe prasnu u smijeh i reče: " Ta ti je pjesma pisana za orkestar, a ne za frezu!"

Dani su se i tjedni redali, trebalo mi je 12 duluma izfrezati, pa opet ponovit i zafrezat polovicu umjetnjaka. Povremeno čujem glasine kako napreduje novi ustroj Pukovnije, već su neke satnije krenule na mostarsko ratište i lijevu obalu Neretve. Kad se ponadam da ću tih dana uspjeti pripremiti svu zemlju prije kiše, zapazih da uz polje prema meni žuri dobro poznat mi kurir, ugasim frezu i pođem njemu u susret.
On me dočeka s riječima:
"Imenjače, tebi sam češće uručivao poziv na polju nego kod kuće!"
Upozori me, da po novom pravilu mora svakome osobno uručiti poziv i svi se moraju potpisati, punim imenom i prezimenom. Uzmem poziv, vratim se da zatvorim gorivo u freze i zaputim se s njim niz polje. U pozivu je pisalo da se ide na ratište tek idući dan, meni se više nije dalo radit pa se zaputim skupa s njim.
Kurir mi u povjerenju reče, da je tamo na lijevoj obali nastala velika panika među vojskom, zato nas podižu ranije nego je planirano.
Kurir: "Pričaju da se Neretva prilazi preko nekih bačava, još rekoše da su prošli dan ranjena šestorica Ljubušaka!"

Branitelju, zadnje dvije poruke su prazne. Ništa nije napisano. Možda je neki problem sa slanjem poruka.

Meni sve normalno izgleda.