Sreli smo se prvi put nakon toliko godina, onaj dan na mirnim prosvjedima ispred općine u Ljubuškom kad smo isčekivali naše vodeće političare iz HNSa, (Hrvatskog Narodnog Sabora),da im iskažemo svoje nezadovoljstvo zbog njihovih obećanja i prijevare branitelja.

https://ljubuski.net/20594-branitelji-i ... ica?page=2

Sutra blokada graničnih prijelaza?
Ako je neko ranjen mora imati ožiljak. Ako neko ima PTSP ne može imati oružje. To oni sve znaju, ali im je to bolna točka jer je to njihova glasačka mašinerija. Želimo da se objave imena ljudi koji konzumiraju sva prava. Mi smo se nudili da napravimo popis za 7 ili mjesec dana, ali nisu to željeli. Sve je jednostavno riješiti, ali se ne želi jer njima trebaju glasovi", kazao je jedan od prosvjednika za N1.

Televizija N1 navodi članu Predsjedništva BiH Draganu Čoviću, prosvjednici žele iskazati nezadovoljstvo s obzirom da borci za lošu situaciju najviše krive HDZ i SDA.


Kada vidim da ljudi nemaju šta jesti, nema veze je li Bošnjak ili Hrvat, meni srce puca. Netko tko nije osjetio miris baruta, tko nije gledao plač kad se ide u rat ne zna šta to znači. Vlast je ostavila te ljude na cjedilu, kazao je jedan prosvjednik.

Zadnji put to je bilo na neki način organizirano, držano pod kontrolom. Meni je žao što 1.8. nisam bar jednu noć prenoćio. Sad su ljudi odlučni i neće odstupiti. Ništa nije organizirano i nitko neće preuzeti odgovornost. Nasilje neću podržavati niti želimo nasilje. Ovo želimo da se riješi mirnim putem. SDA i HDZ mogu sve riješiti i oni snose sve posljedice, za dobro i loše", kazao je Drago Grbavac, predsjednik Udruge zaboravljeni branitelji..

Naglasio je kako borci već tri godine traže sastanak s Draganom Čovićem, ali da do toga nije došlo.
On za 3 godine ne može naći 20 ili 30 minuta za istinske borce. On ne želi s nama sastanak", naveo je Grbavac.

Krivcima smatraju čelnike SDA i HDZ-a jer kako kažu u tim strankama vuku se najgori potezi za braniteljsku populaciju.

Za sutra je najavljena blokada graničnih prijelaza, koja bi trebala trajati više dana.

Koje li je ovo "selo noćnih prikaza?" Znamo da je kod Crnog Vrha, planini na granici općina Rama i Uskoplje. Možda kojih par ili nekoliko kilometara od nekadašnje crte fronte.Trebali bi naći zemljovid razgraničenja te odrediti moguću zonu u kojoj se selo nalazi.
Onda ćemo poslati @Junuza da sa biciklom obiđe teren i kao usput raspita se kod lokalnog naroda.

To bi bilo dobro saznati, trebaš znati da je u Prozoru, te zime '93 boravilo dosta postrojbi HVOa, ja sam malo toga uspio zapisati i popamtiti.
I danas se sjećam, kad smo se spuštali na kamionu pod ceradom niz Makljen, ima jedan detalj da smo svaki put znali da dolazimo u Sićaju za minut dva.
Bez obzira što ispod cerade nismo mogli gledati van, ali, svaki bi se put svi nepogrešivo počeli ustavati, kupit opremo o pripremat se za iskakanje.
I danas se moji suborci nasmiju kad im kažem odmah se sjete.
Na tom djelu prije Sićaje, svaki bi put kamion malo poskočio, bila minirana cesta pa su put samo malo poravnali, ipak ostale male rupe.

Kad je jutros @sokolić postavio zemljovid Beškotina i Zavišća, kad sam na kratko otvorio sav sam se stresao i odmah zatvorio.
Sjećam se da su tih dana, nama sa desnog krila bili Ramljani.
Vjeruj mi da nisam provjeravao ime tog pravca odakle su vršili napad ali mi je ostalo u sjećanju da se područje nazivalo "Rupoščine" ili nekako tako.

23.-Braniteljske igre bez granica

Davno je započelo posljednje ljeto Domovinskog rata, godina Gospodnja 95., ulazimo u razdoblje u kojem nekima s lica maske padaju, a neki ih opet bez imalo srama tek stavljaju!

Zataškava se istina, ali istina vrišti!

Priznanja i odličja odavno skrivana u ladicama još se ne dijele, o njima se šapuće. Pitamo se, što se odličja ne podjele, mnogi ih branitelji tijekom rata časno zaslužiše, samo nagađamo za koga se čuvaju?!

Sve je već jasno, odličja i priznanja ne očekuju one koji ih hrabrim i plemenitim djelima tijekom Domovinskog rata časno zaslužiše. Njima nisu uopće namijenjena, uostalom, nikom ne pada na pamet dodjeljivati ih običnim braniteljima. Neka od tih odličja nose doživotna mjesečna primanja, zato je pala odluka da se neće javno dijeliti!

Oni koji svojim ratnim djelima zaslužiše priznanja, većina se njih odavno bori s ratnim traumama, kao takvi sve češće ulaze u sukobe s okolinom. Takvima se najlakše okreću leđa, izbjegava ih se, rat im dobro nagrizao zdravlje i nikog ne brine kako im se može pomoći!

Sramota je, niti jedno odličje nije namijenjeno našem Tomi, on je tamo na bosanskom ratištu ispunio jedinu želju uplakanoj majci poginulog Hrvatskog branitelja Matka!
Pod naletom neprijatelja naša se vojska mjesnog HVO-a i Ljubušaka morala povući, jadnoj majci susjedi javili da joj je sin ostao ležati pokošen rafalima na prvoj crti. Nitko se od rodbine i susjeda ne smije vratiti po njega, neprijatelji sve bliže, čuju se njihovi poznati ratni poklici, mještani u strahu, strahuje se da su ga već odvukli!

Tomi bi žao uplakane majke koja je od bola pala na zemlju, moli sve po redu da joj se vrate po mrtvog sina. On u toj ženi prepozna svoju mater Matiju koja je daleko, pomisli na nju koja možda upravo u to vrijeme kod kuće strepi i moli za njega. Toma se ohrabri, u trenu odluči, sam se vrati na prvu crtu bojišnice, ispred neprijatelja u zadnji tren pokupi tijelo pokojnega Matka i donese ga majci pred oči, da ga može još jednom zagrliti i dostojno oplakat i pokopat!

Na njegov podvig ostala je u sjećanju zanimljiva gesta mještana, naime, kad se naš Toma vratio s pokojnim Matkom na leđima, morao je sići niz jednu blagu nizbrdicu, tad se poskliznuo i obojica su pala u blato.

Mještani se nakon toga odmah primili posla, na tom su dijelu do zalaska sunca napravili stepenice koje kasnije nikome nisu služile, samo su tako stajale kao znak poštovanja prema Tomi i njegovom hrabrom i plemenitom djelu.

Koliko je samo među nama onih odvažnih domoljuba, koji su u svako doba noći na poziv suboraca s prve crte hitali njima u pomoć!
Samo im u mislima ugroženi branitelji, o sebi nisu imali kad razmišljati, mnogi su takvi umjesto nagrade zaradili noćne more od kojih se nikada nisu oporavili.
Koliko je samo onih čija su odvažna djela zataškana kako bi se njima mogli kititi drugi? Pitamo se, hoće li itko imati poštovanja prema tim braniteljima nagrižena zdravlja i razmišlja li itko kako prema njima cijela zajednica treba voditi brigu?

Nije ni čudno što je naš Mitul jedne prilike u Grahovištu ispred nas i sebe prevrnuo stol i ručak, ito samo što se jedan suborac na njegov račun malo našalio. Dok je Mitul sjedio među nama za stolom, taj mu polako priđe iza leđa, sa dva ga prsta primi oko vrata i samo kratko i drsko izgovori:

"Vidi Uje tanka vrata!"

U trenu se Mitul sledi, sav problijedi, da bi se nakon nekoliko trenutaka naglo trznuo, prevrne stol i ručak ispred sebe i nas. Nije na tome završilo, još se u nekakvom šoku, ljut na tog suborca, skoči na noge i stade panično vikati. Potom izvadi bombu iz džepa, trzne joj osigurač i prisloni je sebi na prsa, a sve to među nama u istoj prostoriji. Mitul nastavi riječima prijetiti suborcu, onom što izvede nepromišljen potez:
"Sad ćemo vidit ko' je plašljivac ja ili ti!"

Svi ga po redu stanemo pažljivo moliti:
"Nemoj to radit Mitule!... Vrati osigurač molim te...urazumi se!"

Nije prošlo dugo vremena nakon što se Mitul opet pribrao i vratio osigurač u bombu ali za nas oko njega to je sporo protjecalo kao dan!

Da je kojim slučajem samo otvorio šaku i oslobodio bombu, dok bi bomba padala prema podu s nje bi odskočila ona kašika jer nema osigurača, i nakon nekoliko trenutaka detonacija bi izbila vrata i prozore, a naša bi krv poprskala zidove prostorije!

Mitul je često puta među nama na ratištima pričao o svojim dramatičnim ratnim danima, taj ga dan podsjetio na stresne trenutke na samom početku Domovinskog rata.

To je bilo onda kad su naše vojne i civilne vlasti načinile jednu humanu gestu. O tome su isti dan u večernjem Dnevniku javno obznanili kako su uspješno izvršili razmjenu poginulih s neprijateljskom srpskom stranom. Po njihovom kazivanju zamjena je izvršena duboko na neprijateljskom teritoriju iza Stoca.

Nema sumnje, takvo odvažno djelo pojedinaca i njihovo obraćanje u javnosti kao izvršitelja u narodu je pozdravljeno dubokim naklonom. Bili su slavljeni samo zato što narod nije znao pravu istinu, slavilo ih se kao hrabre političare koji se odvažiše otići među neprijateljsku vojsku riskirajući svoje živote za plemenito i humano djelo razmjene mrtvih.

Ali, živa istina je sasvim nešto drugo, ti su isti iskoristili našeg Mitula i njegovu odvažnost, znali su kako je najlakše vrbovat mlade neustrašive branitelje za svoja "slavna" djela.
Prije nego su Mitula poslali s kombijem prema Srbima iza Stoca, morali su ga na brzinu naučit vozit, jer on nije imao veliko iskustvo ni položen vozački ispit.
Sjeli ga u taj furgon i neko ga vrijeme pustili samog voziti oko stadiona na Babovcu, kad su bili sigurni da dobro upravlja i šalta, stave u to vozilo dva mrtvačka sanduka s tijelima stradalih Srba i upute ga tamo iza Stoca prema četnicima. Mitul se tek sjetio u putu, nisu mu pokazali kako se ubaciva u rikverc, niti je ikad vježbao tu operaciju vožnje i to ga taj dan među Srbima umalo stajalo glave!

Njegov je dolazak najavljen, na putu ga dočekala poveća skupina do zuba naoružanih bradatih Srba. Pokažu prstom gdje će zaustavit vozilo i sjednu ga na nekakvu stolicu blizu dok pregledaju što je dovezao.

Sve je protjecalo po dogovoru do trenutka kad su naredili Mitulu neka pomakne furgon nekoliko desetaka metara u rikverc.

On im zataji da ne zna izvršit tu operaciju vožnje unazad, pa im slaže da je mjenjač u kvaru, kaže: "Neće u rikverc!"

Jednom od bradatih bi sumnjivo, uđe u vozilo ubaci u rikverc i pomakne furgon tamo gdje im je trebalo.

Potom se četnici nakostruše na Mitula, stadoše međusobno glasno komentirat drsku hrabrost "malog Uje", koji se usudio među njih doći sam samcat i još ih sve pravi budalom. Jedan od njih, kojem je niz nogu visila velika nožina, priđe Mitulu iza leđa. Skroz polako mu popravlja kragnu iza vrata, kao što to isto radi brico kad nekog treba šišati, sa dva mu prsta kruži oko vrata i samo cinično ponavlja: "Vidi Uje tanka vrata!"

Mitul nam kasnije svjedočio kako im nije pokazivao neki poseban strah, bio je spreman na sve ali ga ipak cijelo to vrijeme prolazili nekakvi trnci!

Nije bilo čudno što smo baš svi često zbijali šalu na to zapažanje četnika jer naš Mitul stvarno ima izrazito tanak vrat, samo što ga nitko od nas nikada do tada nije dotaknuo prstima iza vrata oponašajući tog četnika.

Svi smo to posljednje ratno ljeto na rubu živaca, napeti smo, očekuje se velika akcija Hrvatske vojske. To smo saznali od Imoćana, koji su držali crtu bojišnice na suprotnoj strani Popova polja, na samoj Hrvatskoj granici.
Nekako smo priželjkivali da će se prije odrađivati Vukovar, to je valjda bila želja svih hrvatskih branitelja.
Isto tako, znali smo kako će naš doprinos toj akciji biti veliki ako uspijemo dovoljno isprovocirati Srbe duž naše bojišnice, tako će morati prema nama nagomilati svoje snage i neće ih planirati prebaciti na okupirana hrvatska područja.

Nešto se ipak na tom dijelu našeg ratišta počelo neočekivano komplicirati, to je isto nerviralo i nas i Imoćane. Jednostavno Srbi su naglo utihnuli, više ne odgovaraju na naše provokacije, niti prvi započinju provocirat povremenim rafalima ili minobacačima.

Ništa više ne izaziva nemir u braniteljima od onih trenutaka kad se neprijatelj naglo utiša, ne znaš što smjera, tada se obično očekuje neka njihova diverzija ili iznenadni udaru iz svih pravaca.

Potpuno smo sigurni, Srbi nisu tek tako napustili svoje položaje! Svako jutro preko dalekozora promatramo ista područja iznad brežuljaka i ruševnih zaseoka. Jasno se vidi dim iznad mjesta na kojima neprijateljska strana loži vatru. Ta je vatra isključivo za malo topline pred zoru i za jutarnju kavu.
Nisam siguran kazati je li više mučilo nas ili Imoćane takva iznenadna promjena ponašanja neprijateljske strane. Niti se mogu sjetiti kome je na pamet pala suluda ideja, da Srbima uzvratimo jednom suludom opuštenom mjerom, odlučimo se ponašati opušteno kao da je rat davno završio! Netko je predložio da mi i Imoćani međusobno odigramo jednu nogometnu utakmicu tamo usred Popova polja na jednom davno napuštenom igralištu blizu srpskih položaja i onoga kombajna zarobljenog u žitu.
Naša je bila odluka, da u tu ludoriju nećemo uvlačiti ostale branitelje, već započnemo slagati momčad prvo od zapovjedništva satnije. Zatim, još uključimo slobodne zapovjednike vodova i desetina koji su taj dan bili u pričuvi. Ta nam se odluka nametnula kao pravedna, jer ako u slučaju nečega dođe do neželjenih posljedica po nas, e, tada odgovornost snose samo oni koji je već službeno i obnašaju.

A, što reći o jednom takvom nogometnom turniru na kojem sudionici trčeći za loptom, glume opuštenost i namjerno podižu graju, dok jednim okom stalno motre među one razrušene kuće, tamo preko polja. Na toj se strani polja nalazi krvoločna publika koja sigurno promatra utakmicu preko cijevi ubojitih mitraljeza. Na drugoj je strani naša, također dobro naoružana publika Imoćana, koje ne zanima rezultat i zbivanje na nogometnom terenu. Oni uporno prate svaki pomak preko Popova polja među razrušenim kućama u Čavašu, drže prst na okidaču i spremni su zapucati iz svih raspoloživih sredstava.

U toj našoj suludoj igri nije nedostajalo šale na račun jedni drugih, u mnogih smiješno izgledaju izobličena lica raštrkanih nemirnih očiju, sve to tjera na smijeh kad nam se pogledi sretnu.

Znalo se nekom dobacit: "Što si blijed u licu, je li zato što si promašio gol?" Ili dok netko ispucava loptu znalo se i tada zbijati prigodnu šalu:
"Ako loptu šutneš prema tamo gdje ti pogled stalno leti nećemo je više nikad pronaći!"

Bila je velika sreća što taj dan Srbi, u vrijeme naše utakmice, nisu zapucali po nama i Imoćanima, među nama bi sigurno bilo dosta ranjenih, a i mrtve ne treba zanemariti.
Da je nešto krenulo po zlu, možda bi ta isčekivana vojna operacija započela odmah nakon što bi naši suborci pokupili mnoga naša tijela po Popovu polju. Dovoljna je bila mala iskra, da među nama započme žestok okršaj prije planiranog vremena. Ne bi bilo čudno ako bi ta dugo očekivana akcija započela upravo s tog mjesta, jer su svi naši branitelji bili nekako nabrijani i spremni za taj posljedni udar po srpskoj vojsci!

Neće samo na tome završiti, narednih dana naši branitelji poučeni našim nepromišljenim primjerom, postaju još opušteniji. Neki se od njih pitaju, jesu li se Srbi od straha uvukli u mišje rupe, pa zato iznenada postali šutljivi?

Sve se češće znatiželjni suborci pridružuju izviđačima i odlaze s njima u izviđanje, tamo duboko u neprijateljske položaje.
Jedno popodne vezista zaprima šifriranu poruku koja glasi da je skupina naših suboraca upala u zasjedu duboko među Četnicima.

Svi smo u trenu pod punom ratnom opremom!

Pristiže nova poruka: "Jedan je od naših ranjen, ne možemo do njega!"
Dešifriramo ostale poruke u kojima se doslovce kaže: "Hitno trebamo vašu pomoć!"
Odlučeno je!
Odmah kreće prva skupina branitelja koji u satniji obnašaju zapovjedne dužnosti, ostali čekaju spremni! Već pažljivo silazimo prema polju i uskom asfaltnom putu koji vodi ravno među Četnike!

Opet nova poruka, jedan se od nas mora vratiti na početne položaje po zapovjednika ljubuške ratne zone. On tek pristiga, odlučio i on ići s nama u izvlačenje ranjenika i ostale skupine branitelja. Odlučeno je, ja se sam trebam vratiti po zapovjednika Iku, rečeno mi je da nas dvojica krenemo tek kad padne mrak i da će nas netko od naših sačekati na tom istom mjestu odakle sam se vratio.

Iku zatečem ispred kuće u Čavašu, u izravnoj je vezi sa zapovjednikom Imoćana. Zapovjednik Imotske postrojbe od njega traži da isti tren povuče izviđače i ostale branitelje iz neprijateljskih položaja, iz razloga što je on već odlučio odmah nakon toga otvorit paljbu po Srbima.

Iko ga moli da se još malo strpe, reče mu da i on kreće tamo u dubinu, ljudi su u teškoj situaciji čekaju da se snoća, ne mogu prići ranjeniku, samo mu uspijevaju dobacivat prve zavoje da sam sebi, u zaklonu, zaustavlja krvarenje.

Dobro se smračilo kad smo nas dvojica počeli silaziti istom stazicom prema mjestu s kojeg sam se vratio.
Samo blaga mjesečina ispred nas ocrtava siluete grmova i puteljaka, a tamo u daljini, preko polja na Hrvatskoj granici čuje se buka tenkova. Iko potvrdi da i on čuje tenkove, rekoh mu koliko poznajem zapovjednika Imoćana, "Džeri" ga zovu, taj što naumi nikad ne odustaje, to je on pokrenuo tenkove i složimo se kako se za svaki slučaj trebamo požurit oko izvlačenja ljudi.

Na dogovorenom mjestu ljudska silueta se pomjeri i progovori, nakon kraćih riječi naš vodič objasni kako nas mora pažljivo privesti preko minskih polja, dade nam znak i tiho krenemo za njim.
Pažljivo prolazimo između protutenkovskih mina, on ih precizno obilježio kamenčićima dok nas je čekao. Potom nas dovodi do mjesta poredanih kamenčića u jednoj crti preko asfaltnog puta, tiho nam šapće da se iznad kamenčića nalazi zategnuti konac potezne mine. To su ratni trenuci kad srce nastavi u grlu kucati, a u mislima samo jedan cilj, kako pažljivo preći prepreku i kako pomoć u izvlačenju ranjenog suborca, druga opcija ne postoji!

Naš se vodič polako spušta na jedno koljeno, postavlja ispruženu ruku iznad nama nevidljivog konca i daje nam znak pažljivo prekoračivati preko njegove ruke.

Nakon te svladane prepreke, još nekoliko istih, zatim poduža praznina na putu i opet poredano poveće kamenje. Vodič objašnjava kako na tom mjestu počinju neprijateljska minska polja. Kaže, veliki je rizik prekoračivati konac njihovih poteznih mina, neprijatelji u svojim minskim poljima postavljaju konac dosta visoko zategnut preko cijele ceste.

Na tom mjestu skrećemo pokraj puta, vodi nas oko nekih niskih grmova i kamenih prepreka da bi nas nakon izvjesnog vremena opet vratio na asfalt.

Potom, vdič daje znak rukom da se pritajimo i tu ga sačekamo, a njegova silueta polako nestade u mraku i za koji se minut opet vrati k nama dvojici.

Tiho nam govori kako se ne smijemo dalje micati dok ne stupimo u kontakt s ostalim suborcima, koji trebaju biti tu negdje u blizini. Nakon toga opet se pažljivo udalji osluškujući kroz mrak, a ja se uporno naprežem upamtiti obrise njegove siluete i način na koji hoda. Nikad se ne zna, na sve moramo računati, mogla bi se dogoditi velika nevolja ako on slučajno padne neprijateljima u ruke pa se nakon toga umjesto njega vrati četnik među nas, zato mi je važno zapamtiti način na koji hoda kako bi bio siguran tko mi u mraku prilazi.

Rekoh Iki da mi se ova tišina nikako ne sviđa, on isto potvrdi, potom ga upitam je li išta čudno primjetio na našem vodiču? Kako mi ništa ne odgovori ja mu otkrijem kako sam siguran da je naš vodič malo cugnija, jezik mu se zavaljuje dok priča, a kad nam je blizu iz njega se osjeti miris travarice. Iko reče da je u nekoliko navrata osjetio isti miris ali da je pomislio kako dolazi od mene.

Kad se silueta našeg vodiča opet vrati među nas, ja mu otvoreno rečem da sam uvjeren kako je on malo pod gasom i je li siguran kako će nas takav znati opet vratiti istim putem preko minskih polja.

Silueta se vodiča skroz tiho nasmija, posegne rukom u džep i pred oči mi primaknu jednu tanku plosnatu bočicu. Nastavi nas uvjeravati, reče da budemo bez brige i da je to njegova domaća travarica za slučaj ovakvih stresni trenutaka, ponudi i nas ali mi odbijemo.

Naš vodič iznenada nešto osjeti, naćuli uši i ispusti tih glas sličan glasanju neke ptice, sličan mu glas uzvrati, potvrdi da su to naši i pođemo im u susret.

Skupina naših, svi na broju i među njima na nosilima ranjeni Ruškić, upravo ga spustili na asfalt da se malo odmore. Dvojica drugih odmah preuzmu ranjenika na nosilima, šuteći, pažljivo krenuše za jednim izviđačem, a mi ostali krenemo za njima.

Kada opet bez problema pređemo kroz neprijateljska i naša minska polja, na pogodnu mjestu zastanemo kako bi provjerili zavoj na nozi našeg ranjenika.

Netko upali malu baterijicu, zavoj mu natopljen krvlju i promočio na nosila, ja preko tih zavoja zamotan novi zavoj i dobro pritegnem da mu rana manje krvari.

Gore na terasi ispred našeg boravišta, dočeka nas među suborcima sanitetska ekipa i odmah se pozabaviše oko ranjenika. Jedni mu priključuju infuziju, liječnik drži špricu u ruci i upozorava Ruškića ako je konzumira alkohol taj mu lijek ne smije davati. Ranjeni Ruškić još cijelo vrijeme drži dlanove ispod glave, od njih složio jastuk i prvi put tu noć među nama skupi snage i progovori:
"Tamo nas nisu nudili pićem, odmah su zapucali po nama!"

Napokon nastade opuštenija atmosfera, svi zadovoljni sretnim ishodom izvlačenja ranjenika i ostale skupine suboraca. Ipak cijelu tu noć u Čavašu, za svaki slučaj, svi ostanemo u skupu i budni dočekamo zoru!.....(23./1dio..nastavlja se)

23/2dio)

…..Kroz prohujale godine mnogi ratni detalji pojedinih događanja lako padaju u zaborav, zaborave se ako o njima sudionici istih češće puta ne pokrenu priče i ako se svi ti sitni detalji ne uokvire u jednu cjelinu.
Nakon više od 23 godine jedne se prilike prisjetimo upravo tog događaja i pokrenemo priču oko izvlačenja Ruškića sa srpskih položaja u Popovu polju. Cijelim smo putem u autobusu, na povratku branitelja, sa mirnih prosvjeda iz Sarajeva, usklađivali detalje te operacije i otkrili velike praznine u našim sjećanjima. Ja nikada nisam saznao tko je bio onaj naš vodič kojem onu noć nisam vidio lice. Upitam našeg zapovjednika trećeg voda Juru, je li on zna tko je bio taj dečko. Jure je dužim dijelom puta nosio ranjenika ali se nikako ne sjeća tko bi taj mogao biti, niti se sjeća da je Iko bio među nama. Mene su u autobusu pitali mogu li tog branitelja malo opisati, kad im rekoh da ne mogu ali da imam neki čudan osjećaj, kad bi ga među nama vidio, da bi ga po nečem prepoznao ali da nikako ne znam po čemu.

E, ta je moja provala nasmijala cijeli autobus "Zaboravljenih branitelja", ipak mi bi drago što se ljudi malo razveseliše nakon bolnog šoka koji nam prirediše naši Hrvatski predstavnici, samo koji sat prije u Federalnom parlamentu. Taj se dan okupismo ispred, više onako slavljenički, mada je izgledalo sve u vidu mirnih prosvjeda.

Nama su naši politički predstavnici, okupljeni oko Hrvatskog Narodnog Sabora (HNS), dali čvrsto jamstvo kako će taj dan na zasjedanju parlamenta podržati našu "Rezoluciju branitelja"!

U toj se Rezoluciji traži bezuvjetna objava svih sudionika rata u Federaciji, nas je najviše zanimao popis pripadnika HVO-a, jer smo imali povjerljive informacije da su naši Hrvatski politički predstavnici nakon rata nekoliko puta taj popis uduplali i od tih novih "branitelja" stvorili svoju glasačku mašineriju!

U toj se rezoluciju još traži gašenje tisuću i šesto braniteljskih udruga koje se financiraju iz Federalnog proračuna.
Ako bi ta Rezolucija bila izglasana ona bi još jamčila svim istinskim braniteljima s prve crte trajni ratni dodatak.
Taj isti ratni dodatak srpska je strana odmah dala svojim vojnicima koji su u ratu bili nasuprot nama, naši se političari čudili kad smo ih, navodno, prvi put upoznali s tom činjenicom.

Kad je u Parlamentu došla na red točka naše Rezolucije, mi smo cijeli taj dan proveli na kiši ispred zgrade u Sarajevu i sve pažljivo pratili preko naših promatrača u dvorani!
Upravo tada, kad se trebalo glasati, za nas nastupa šok i nevjerica. Polovica se Hrvatskih parlamentaraca isti tren ustala i napustila sjednicu, dok je ona druga pola malo nakon toga glasala protiv.

Tužno je izgledao taj dan ispred Federalnog parlamenta, mokri do kože, kiša se izlila po nama, a naši hrvatski parlamentarni predstavnici prolaze pored nas kao da ne postojimo. Ne zapažaju među nama ni našu ratnu zastavu, taj trenutak ružnog iskustva nitko od nas nikad neće zaboraviti.
Zahvaljujući odluci naših hrvatskih predstavnika, taj dan mi branitelji zadobismo bolne rane.
Isti nam ti pri izlasku iz Parlamenta u arogantnom prolasku pored nas, tim ponašanjem "utrljaše sol" na rane.

Tu istu noć u autobusu, na povratku prema Ljubuškom donesemo čvrstu odluku, sljedećih dana krećemo u pripremu masovnih mirnih prosvjeda diljem Federacije!

Mi, zaboravljeni, poniženi i povrijeđeni ljubuški branitelji, odlučimo odmah za koji dan blokirati granični prijelaz Bijaču.

Cilj nam je zaustaviti na stotine cisterni koje svakodnevno iz luke Ploče vuku naftu prema Sarajevu. Ako u svom naumu uspijemo zaustaviti protok nafte prema unutrašnjosti BiH, na taj ćemo način skrenuti pozornost javnosti na nepravdu koju nam čine Federalne vlasti u dogovoru s hrvatskim predstavnicima u Parlamentu. Zaključili smo, da bi nam bilo dovoljno tri dana držati blokiranu granicu i cisterne s naftom, ta bi nestašica nafte napravila kolaps širih razmjera i naš bi se glas morao čuti.

Otvoreno smo preko medija obznanili naše namjere i nećemo stati do ostvarenja zacrtanih ciljeva:

Opći poziv na "Braniteljske
igre granica"


24. veljače 2018.

Stožer za podršku ljubuške podružnice Zaboravljenih branitelja obavještava članstvo i simpatizere o aktivnostima za vrijeme prosvjeda koji počinje na Bijači ispod nadvožnjaka autoceste na starom mjestu, 28.2. (srijeda), u 10 sati!

U navedeno vrijeme ujedno stupa na snagu naša odluka koja glasi, da Zaboravljeni branitelji podružnice Ljubuški preuzimaju potpunu kontrolu nad pojasom autoceste u krugu od 100 metara (stotinu metara), mjereći od nadvožnjaka kružno, tako da taj pojas obuhvaća i dio makadamskog puta koji će služiti za parking i druge aktivnosti.

U 10 sati istog dana započinje podizanje prvog velikog šatora na raspoloživim trakama ispod nadvožnjaka. Zatim, priprema i odabir pogodna mjesta za "Braniteljsku vatru" , koja će neprekidno gorjeti za vrijeme naših aktivnosti. Isto tako, među nama će, na pogodnom mjestu, cijelo vrijeme tijekom prosvjeda, stalno gorjeti upaljene svijeće za naše poginule i preminule branitelje.

Važno je napomenuti kako će nam trebati dosta priručnih alatki za planirane radove, pile i sjekire za drva, motike, lopate i kranpovi, poželjno ponijeti ponešto od toga.

Nakon podizanja prvog šatora, odmah kreće formiranje ekipa za turnir u beli.
U međuvremenu biti će formirani timovi za turnir u bućama, timovi će sami odlučiti koliko je potrebno izgraditi bućališta na brzim trakama autoceste. Gradnja podrazumijeva omeđivanje poligona za buće suhozidom, a podloga će biti dovoljno nasuta sitnim pjeskom ili nekim drugim pogodnim materijalom.

Zatim, obavještavaju se svi oni koji posjeduju tradicionalna narodna glazbala, gusle, diple, svirale i drugo, neka i to ponesu, jer priređujemo opuštene sportsko rekreativne "Braniteljske igre granica" na duže vremensko razdoblje na suhom dijelu autoceste ispod širokog nadvožnjaka.
U natjecateljski program igara, mogu se uključiti svi građani i naši simpatizeri koji su nezadovoljni trenutnim stanjem u društvu. Posebno pozivamo naše ratne zapovjednike pridružiti nam se u svim našim aktivnostima.

Sportske će igre i zabave trajati do trenutka parlamentarnog potpunog ozakonjenja Rezolucije branitelja.
Ipak, ako Parlament ne usvoji naše opravdane zahtjeve, branitelji namjeravaju popustiti pritisku i prekinuti blokadu granice, i to, samo tri dana prije "Sudnjega Dana"!


Naš pohod velikog broja Zaboravljenih branitelja, pokrenut je 28. veljače 2018, točno po dogovoru, prema autocesti na Bijači. Tamo nas dočekalo 300 naoružanih specijalaca!
Taj nam dan nisu dali preći žičanu ogradu, a kamoli da smo se mogli spustili na autocestu.

Kad smo im doskočili i na brzinu podigli šator uz samu ogradu i željezna vrata s velikim katancom, odmah iza toga na nas dovedoše i policijske pse!

Niti u jednoj zemlji na svijetu s imalo demokracije policijski se psi ne smiju izvoditi na mirne prosvjednike, jedino se izvode na okorjele kriminalce i zatvorske bjegunce.
Našoj policiji u hrvatskim odorama to ništa nije značilo, oni bez imalo srama dovedoše policijske pse na nas, na svoje istinske hrvatske branitelje koji traže minimum pravde i priznanja za svoja zalaganja u Domovinskom ratu!

Našoj upornosti ipak neće biti kraja sve dok istina ne izađe na vidjelo i dok pravda ne bude zadovoljena! Okupljeni u šatoru i oko njega, ulazimo u prvu noć nadomak autocesti na Bijači.






Negdje tamo oko ponoći, dok se grijemo oko vatre ispred šatora, zapazim u masi jednog branitelja kako se u polumraku udaljava od skupine drugih.
Iznenada glasno povičem:
"Jure eno onoga, to je taj vodič o kojem smo pričali, zovi ga ovamo!"
Svi se začudiše po čemu sam ga prepoznao kad je mrak, a kad im rekoh da ga pozovu jer mi se urezali u sjećanje njegovi koraci u mraku, svi se radoznalo slete da ga dovedu. Posebno je radoznao Jure, pita se je li to baš taj i pozove ga imenom:
"Antuka, Antuka, dođi malo, ovaj te čovik nešto mora pitati!"
Kad nam Antuka prilazio nisam se mogao sam sebi načuditi kako mi se njegov korak tako snažno urezao u sjećanje, onda kad smo ga ja i Iko čekali u mraku da se vrati među nas!

Upitam ga je li on sudjelovao u izvlačenju ranjenog Ruškića u Popovu polju, kada reče da jest svi se međusobno pogledamo. Potom ga upitam je li on te prilike nekoga privodio preko minskih polja, odmah reče da je bio vodič Iki i još jednom s njim. Nakon toga Antuku upitaju i upru prstom u mene, upitaju ga jesam li taj drugi bio ja? Antuka se malo zagleda ume, stavi desnu ruku sebi na prsa i reče:
"Ljudino ja te sad stvarno prvi put vidim, možda si bio baš ti, ali bio je mrak, prošlo je više od dvadeset godina, ako se sjećaš nekih detalja možda ih se i ja sjetim?"

Potom ga upitam je li mu još u džepu ona mala plosnata bočica mirisne travarice, bilo bi vrijeme da je i ja probam.

Nakon toga Antuka od radosti stade poskakivati u mjestu i povika glasno kako sam to mogao biti samo ja, još kaže da je nudio i nas travaricom ali smo odbili!

Svima bi vrlo čudno kako sam ga nakon toliko godina prepoznao po koraku i je li moguće da se ti sitni detalji rata mogu tako snažno urezati u sjećanja branitelja i ne možemo se načuditi kako mogu ponekad toliko razveseliti ljude kad ih se vrati s ruba zaborava?

Tamo negdje pred zoru oko vatre ispred šatora, snalažljivi branitelji dogovoriše i odabraše pravi trenutak, uzmu šere i uspiju neopaženo prerezati katanac na željeznim vratima kroz koja se silazi ispod nadvožnjaka na autocestu. Zatim na isto mjesto postave potpuno isti takav katanac, naš katanac i opet ga zaključaju ali našim ključem. Katanac ostavimo specijalcima neka ga čuvaju, a ključ objesimo u šatoru i čekamo prvu priliku za blokiranje autoceste i cisterni koje vuku naftu prema Sarajevu.

Davno smo potrošili sve mogućnosti pregovora u traženju pravde za sve istinske branitelje, još nam samo ostaju blokade i prosvjedi.





Već se prvu noći u šatoru na Bijači, "šatoru Istine", kako smo ga nazvali, počeo se snažno osjećati onaj složni braniteljski duh, duh zajedništva kao u davna vremena Domovinskog rata!

https://youtu.be/DvMNtI61S58

Policijskim psima na branitelje!

https://youtu.be/ZX9RAytQ8bE?si=ND4BXmzf8ZhyZVw0

300 specijalaca sa policijskim psima dočekali Zaboravljene branitelje!

https://youtu.be/o45QN-FH6oc?si=TLmRCqtEkdwwOvbv

Ljubušaci(policajci) su poznati po svojoj strogoći. Taj nema milosti prema vlastitoj materi.

24.-Vjerni Toma




Ponovno okupljanje nezadovoljnih branitelja, nakon 20 godina, u šatoru Istine na Bijači, neće svaki dan biti ispunjen lijepim vijestima koje se tiču sudbine branitelja.
Već prvu noć tamo pred zoru u šali predložim onom branitelju, što mu se nakon 12 ledenih noći, na Crnim vrhovima dole u neprijateljskom selu, pred očima ukazala njegova kuća. Rekoh mu: "Evo sviće, daj se zagledaj, ako negdje vidiš svoju kuću, sad bi valjalo kod tebe skoknuti na kavu?"
On se odmah prisjeti tih ratnih vremena i nemilog događaja kad ga od sigurne smrti odvratio njegov suborac iz Klobuka.
Na moju neumjesnu šalu zasvitla mu suza u oku, potom nadoda kako bi to sad mogli lako izvesti jer nema više među nama onog njegova klobučkog prijatelja. Taj ga, onda davno, odvratio od sigurne smrti, spriječio ga da u svom bunilu ne siđe niz brdo i odluta u selo među neprijateljsku vojsku.
Suza mu u oku opet zasjala nakon što izjavi da je taj njegov prijatelj nedugo iza rata izvršio suicid.

Često nas pogađala nesretna sudbina naših branitelja, koji su u kratkom vremenu oboljevali i vrlo brzo napuštali ovaj svijet.
Slična je sudbina zadesila i našeg suborca "Princa", njega smo po ratištima prepoznavali, i u mrklom mraku, po onom njegovu ponosnom ratničkom koraku.
Bio je stasit, ponosan, odvažan ratnik, stalno je ponosno koračao kao princ. On mi se urezao duboko u sjećanje po tome što je u meni vidio budućek pisca, koji će našim naraštajima prenijeti stvarnu sliku iz ratnih dana.
Prvi mi došao čestitati kad sam nekoliko godina nakon rata objavio priču "Vjerni Toma".
Ta je priča bila moj prvi pokušaj da skrenem pozornost na sudbinu istinskih branitelja koji su nastavili život u siromaštvu i bjedi. Taj naš Princ nije više dočekao ni jednu moju objavljenu priču, tih godina oboljeva od neizlječive bolesti i napušta ovaj svijet, a iza njega ostaje ucviljena udovica sa petero njihove male djece.

Vjerni Toma



(Priča nastala 30. prosinca 1999.)

Mnogi od nas nisu mogli niti sanjati da će dočekati ovaj Božić i početak novog tisućljeća. Ali kad smo već dobili toliku milost od Boga i kad poslije onolikih ratni stradanja uživamo u svim blagodatima ovoga vremena - evo prilike da se prisjetimo svih onih kojih više nema i onih koji žive s ožiljcima na tijelu i duši.

Povijest je zapisala broj poginulih i nestalih. Broj ranjenih je također zabilježen. Kažu da je poznata i brojka sudionika Domovinskoga rata. Mnogi su odlikovani, dodijeljena su priznanja i činovi kako dolikuje svakom narodu koji ima tako hrabre i ponosne sinove. Ali zbili su se i događaji koje nisu zabilježili kompjutori i koji ne postoje u ratnim izvješćima. Oni su u dubini našega srca i o njima se treba pisati da bi povijesna slika napokon dobila dušu. Mnogi su mladići hrabro i ponosno do kraja nosili teret Domovinskoga rata, a iz njega su izišli ogorčeni i poniženi. Često ne žele pričati svoje doživljaje jer u njima pobuđuju nemir i ogorčenje zbog kojega redovito ispaštaju.

Ovih se božićnih dana prisjećamo jednoga koji je dostojan da se o njemu zna, da se zapiše i sačuva.

Priča je posvećena Tomi Pilatiću. Rođen je 1952. u mnogobrojnoj sirotinjskoj obitelji u selu Grab kraj Ljubuškoga. Priča započinje krajem ljeta ratne 1993. godine na vakufskoj bojišnici. Dana 28.VIII. muslimanske su snage izvršile opći napad na položaje mjesnoga HVO-a i Ljubušaka. U silovitom naletu naše su snage razbijene i potisnute. U dimu i prašini na položaju ostaje ležati smrtno ranjeni mještanin, bojovnik Matko, dok neprijatelji u istoj akciji zarobljavaju i odvode Ljubušake Kežića i Begića.
Kad se već mislilo da će i tijelo ranjenoga ili mrtvoga bojovnika pasti u ruke neprijatelju događa se nešto što je povod ovoj priči i što će trajno ostati u našim sjećanjima! U jednom trenutku Toma Pilatić odlučuje se sam vrati na napuštene položaje kako bi izvukao zaostaloga bojovnika. Zatraži od ostalih da ga paljbom složno štite, a on trčeći i puzeći odbrza prema položajima. Njegova odvažnost podiže moral ostaloj vojsci koja pruža silovit otpor. Već se počela gubiti svaka nada da će se Toma uopće vratiti jer se neprijatelj toliko primakao da su se jasno razabrali njihovi poznati ratni poklici. U trenutku kad se to moglo najmanje očekivati, pojavljuje se Toma, sagnut do zemlje, s tijelom pokojnog Matka na leđima. Ta je slika i danas njegovim suborcima stalno pred očima. Osobito je jedan detalj ostao svima u sjećanju: kad se Toma vratio i primakao do samoga cilja, morao je sići niz jednu blagu nizbrdicu. Tad se poskliznuo i obojica su pala u blato. Mještani su odmah reagirali i na tom dijelu do zalaska sunca napravili stube. One kasnije ničemu nisu služile, ali su stajale kao znak poštovanja koji se tada mogao iskazati samo na takav način. Taj hrabri podvig u mnogome potiče ostale bojovnike koji isti dan vraćaju izgubljene položaje.

Tomin daljnji ratni put nastavlja se u istom svjetlu. Često se njega viđalo tamo gdje je bilo najopasnije i gdje mnogi nisu smjeli ići. Te jeseni i zime '93. u Prozoru je boravio veći broj ljubuških vojni obveznika. Od kuće su svi ispraćani sa posebnom strepnjom i poštovanjem! Pozdravi i želje, stisak ruke, zagrljaji, mahanja i suze, sve bi se to izmijenjalo u kratkom vremenu. Svi su bili dobro naoružani i obučeni u toplu odjeću i obuću. Iako su u maskirnim odorama svi slični, među njima je ipak bilo velike razlike. Bili su neslični, različiti kao što se razlikuju dragovoljci Domovinskoga rata i dezerteri. Svi koji su stizali u Prozor već su bili na popisu kao sudionici Domovinskoga rata. Dok bi se popunile sve logističke i popratne jedinice, za prvu crtu ostajao je mali broj vojnika. Veliki je broj i onih koji su dolaskom u Prozor željeli opravdati svoje dioništvo u ratu. Mnogi su bili spremni platiti veliku cijenu onome tko bi umjesto njih odradio smjenu na prvoj crti. Sve u svemu ubrzo se moglo znati tko su imućni i plašljivi, a tko siromašni i neustrašivi! Cijena je svima bila dobro poznata i "ruski rulet" je mogao započeti. Naš je Toma bio najpovoljniji. On je za takvu uslugu primao 50 DM iako se cijena kretala preko stotinu. Oni koji su uspjeli prodati prvu i jedinu ratnu crtu, ostajali su u Prozoru i za taj novac dobivali pun pansion s toplom vodom i obilnom hranom. Ostali vojnici su se peli na kamione i dugo vozili uz Makljen. Na vrhu se nalazila rampa s policijskom postajom i pločom koja je upozoravala da se ulazi u ratnu zonu. Zatim se put nastavljao niz Makljen do jednoga mjesta gdje bi kamion malo poskočio i po tome se znalo da se stizalo u Sićaju. - (Na dijelu gdje je kamion poskakivao bila je minirana cesta još na početku rata). U Sićaji se popunjavalo streljivo i oružje pripremalo za borbu. Još bi se tu uzeli prvi zavoji, baterije za motorolu i voda za piće. Nakon svega toga ponovno se pelo na jače kamione s duplom vučom i moralo se treskati puni sat vremena uz planinu. Cjelim tim putem kroz vojnike je strujao neki jeziv osjećaj. Za vrijeme bučnoga uspinjanja kroz zadnji otvor cerade moglo se vidjeti kako odmiče uski makadamski put koji je ujedno bio dio planinske vododerine. Sa strane se nadvijala gusta šuma iz koje se stalno mogla očekivati neka diverzija. Lica vojnika bila su grčevita i bespomoćna jer su se pod ceradom osjećali kao u kavezu. Napokon se pojavljuju proplanci i mjestimične visoke bukve. To su Crni Vrhovi i prva linija, kako su je nazivali, a mi smo je osjećali da se tu izravno dodiruju život i smrt!
Jedni bi drugima pridržavali opremu i brzo iskakali, te se već po uigranom redoslijedu raspoređivali duž bojišnice. Našoj borbenoj skupini stalno je pripadao Toma. Bio je neustrašiv i pošten pa mu se moglo vjerovati. Pored njega se moglo u hladnoj noći od umora malo i ćućnuti. Noćni umor je bio neumoljiv. Prvo je napadao oči, tijelo je tražilo dodatnu toplinu pa makar to bila vruća puščana cijev. Ćućnuti, zagrliti toplu pušku, osloniti se u stranu i na tren sklopiti umorne oči od napornoga motrenja kroz hladnu bosansku noć bilo je kao zaspati u toplom krevetu! Za to bi vrijeme Toma čvrsto stajao na položaju. Pjevao je glasno domoljubne pjesme i povremeno puštao kratke rafale u onome smjeru gdje bi nešto bilo sumnjivo. Nije pjevao lijepo, ali je pjevao glasno i prkosno. Glas mu je ječao kroz planinu i sav je bio ispunjen nekim čudnim ponosom: - Osjećao se gospodarom Crnih Vrhova! I doista je bio!? Gospodario je s položaja broj 10, onoga od kojega su mnogi strahovali. Strahovalo se s velikim razlogom. Upravo tih dana na tome je mjestu razbijena neprijateljska diverzantska skupina i gotovo cijela uništena. Za taj malo poznati podvig zaslužna je jedna ljubuška borbena skupina, a posebna zasluga pripada jednom plavokosom mladiću iz Veljaka. Diverzanti su imali zadatak da u sitnim satima brzom akcijom probiju našu crtu obrane i da osiguraju nesmetan prolaz većoj vojnoj formaciji. Ta se formacija trebala ukopati na Makljenu, odmah iznad Prozora. Pisana naredba takvoga sadržaja pronađena je u džepu zapovjednika likvidirane skupine. Da im je kojim slučajem akcija uspjela, tko zna gdje bi nam tada bila prva crta! Možda čak negdje i na Vran-planini!? Nije samo zbog toga događaja položaj broj deset bio opasan i odgovoran: Nalazio se na najisturenijem mjestu prema neprijatelju. Na desnom krilu imali smo lašvanske postrojbe. S njima se kontaktiralo tek toliko da se međusobno možemo raspoznati, a ako zatreba da jedni od drugih zatražimo pomoć. Na lijevoj strani od položaja deset nalazio se položaj broj devet, koji je stalno bio prazan. Zbog maloga broja vojnika na prvoj crti, svaki drugi bunker bio je prazan: To je povećavalo strah među vojskom i zahtijevalo veću opreznost i odlučnost.

U glavnom zapovjednom centru u Prozoru odgovorni su časnici jedni drugima davali netočno brojno stanje vojske u svojim zonama odgovornosti. Pojedini su prikazivali i po nekoliko puta više vojnika na prvoj crti. Čak bi se pobrinuli da dobivamo isto toliko više hrane koja se redovno morala bacati. Time su željeli pokazati kako čvrsto drže sve konce u svojim rukama i tako pravdali svoje činove i funkcije. Tih su dana Toma i neustrašivi momci bili na cijeni i dosta traženi. Često su produživali smjenu na položajima i ne bi uopće silazili u Prozor. Sve se ugovaralo unaprijed, pa i pri polasku iz Ljubuškoga. Za Tomu znamo da je pored svojih redovnih smjena sve ostale dane imao popunjene i rasprodane. Kad smo po isteku smjena odlazili kući u Ljubuški on bi često i tada ostajao do našega sljedećeg dolaska. Imao je zanimljivu računicu i govorio je ovako: - "Ako sada pođem s vama kući, sutra ću morati cili dan raditi za trideset maraka i to - o svojoj hrani. Ovdje dobijem pedeset! Ljudi imaju novac, pošteno plate kako smo se dogovorili, i ja sam zadovoljan."

Tada bi izgledao rasterećeno i opušteno kao pravi poslovni čovjek. A možda bi te vrline na momente nasljeđivao od svojih klijenata. U Prozoru po kafićima svi su ga dobro poznavali jer se rado zaticao u veselom društvu. Često je viđan među djevojkama i, kako kaže, to mu je stvaralo dodatne izdatke koje je mogao nadoknaditi samo na ovakav način.

Prva linija zahtijevala je hrabre, odvažne momke - i stvarno ih je imala! Ali ne u onom broju koji se vodio u ratnim izvješćima. Kontrole od zapovjednog centra bile su česte, ali i dobro isplanirane. Točno su međusobno znali u koju zonu i kada dolazi kontrola! Tada bi se pobrinuli da iz logističkoga centra brzo pošalju određeni broj ljudi kako bi popunili prazne bunkere. Još dok su ih vodili, ti bi se ljudi iz daljine mogli lako prepoznati: Imali su i oni maskirne odore ali je na njima prevladavala žućkasta boja. Baš ta odora nije bila popularna među pravim ratnicima. Oni su birali tamnije boje ili potpuno maslinaste, poznate kao američke. Kada bi te ljude dovodili i raspoređivali po praznim bunkerima, u ostaloj vojsci su izazivali blagi smijeh, jer ti su ljudi držali pušku kao metlu i nisu ih previše interesirali naši ratni poslovi. Čak nisu bili niti svjesni u kakvom se opasnom području nalaze jer su stalno prijetila nepoznata minska polja. Dok su hodali vukli bi kroz travu nogu za nogom što nitko od nas nije činio. Kad bi kontrola samo kratko i brzo prošla, naši bi se "kuvari", kako ih je vojska još nazivala, brzo požurili za njima niz planinu. Često bi nakon tog raspravljali - čemu zapravo vodi takvo ponašanje našega zapovjednog centra? I tko to protiv koga ratuje na našoj strani iza naših leđa? Ta bi se rasprava ubrzo prekidala jer ne bi vodila ničemu. Osobito ne tada kad se morao sačuvati visoki moral među ionako umornim i ispaćenim bunkerašima.

Tomino ponašanje na prvoj crti u svakom je slučaju podizalo moral ostaloj vojsci. U ledenim noćima kad su bukve pucale od leda i kad se glas daleko mogao čuti, on je sa svojim poznatim pjesmama stalno bio u središtu pozornosti. A kad je pauzirao dok puši cigaretu, negdje bi se na lijevom krilu naše linije prolomio glas: "Pozdrav ... legendi ...Tomi ...!!!"

Nakon toga bi gotovo svi u njegovu čast u zrak ispalili nekoliko kratkih svjetlećih rafala. To bi nad nama zasjalo kao božićni vatromet. Ta bi gesta u njemu svaki put izazivala osjećaje do samih suza.

Ovih dana kad se nalazimo na pragu novoga tisućljeća i kad je rat daleko iza nas, lijepo se sjetiti svih tih hrabrih mladića. Oni su najviše zaslužni za ova blagostanja koja su oko nas.
Evo, raskošno su okićeni gradovi i trgovi. Novi, skupi hoteli već su rezervirani i spremni za bogatu klijentelu. Crkve očekuju i bogate vjernike i sirotinju.
Bez obzira na velike socijalne razlike među nama, svi ćemo u isti tren ukoračiti u novo tisućljeće, kao neizvjesno doba prevrtljivog vremena u cijelom svijetu!

Nas je zanimalo kako će naš Toma dočekati Novu 2000. godinu i kako će on ukoračiti u novo doba. Odlučili smo ga pronaći i posjetiti!
Prilaz njegovoj kući već nas opominje da u njoj nemamo što očekivati već sirotinju. Prijateljski duh i veliko Tomino srce povećava toplinu stare i uredne prostorije. Na sredini veliki stol, a za stolom Toma! Ispred njega vrećica prpaste škije nad kojom pažljivo mota svoju cigaretu. Nakon nekoga vremena pokušavamo Tomu vratiti u prošlost. Njemu se ne da ... nevoljko priča o svemu. Nema nam što tajiti. Znamo i sami da je razočaran svim onim kako se postupilo prema njemu i mnogima braniteljima koji su stalno nosili isti teret Domovinskoga rata. Mi mu svjedočimo da i danas cijenimo njegovo vojničko držanje i da nam je itekako stalo do svih tih uspomena. Napokon, ipak počinje pomalo tužnu priču za ove blagdanske dane. Kaže da je gotovo i zaboravio na sva ta zbivanja. Jer, kako reče, tek ga sada obuzima neki strah i jeza kad se sjeti svega što je prošao. Više se ne sjeća kako se pokojni Matko prezivao, samo zna da je imao dvadeset i šest godina.
Potom Toma nastavlja ovako:
"Mislim da tada nisam uopće osjećao neki strah. Stalno mi je bila pred očima mater pokojnoga Matka. Ta nam je žena svaku večer pekla uštipke. Već su joj javili da joj je sin ostao pokošen na položaju i da se sva vojska morala povući. Tu je među nama bio i njezin drugi sin. Čovik je plakao, molio i nas i svoje susjede da nešto uradimo i ne dozvolimo da mu odvuku brata. Narod je bio u velikoj panici. Dvojicu su nam već zarobili i odveli. Da su nam još njega ranjena ili mrtva tamo odvukli, to ne bih moga izdržati. Mislim da bi me srce prikinilo. Sve mi se to nekako odjednom skupilo u grlu. Reka sam da ja idem po njega i neka me štite koliko mogu. Čvrsto sam drža pušku, trča sam kroz dim i puzao kroz prašinu. Oko mene je sve zujalo od naših i neprijateljskih rafala! Ni na što nisam mislio već na to kako moram do njega doći, uzeti ga i donit nazad. Matko je ležao nepomičan u prašini. Ne znam je li tada bio još živ, ali znam da je bio još topao i da je oko njega sve bilo razrušeno. Jednim dijelom puta sam ga nosija, jednim vuka, a i sam sam puzao. Vuka sam ga za ruke, nisam smija za noge, jer je bio pokošen iznad koljena... Ah… Eto… Što možeš! Nije ostao živ! Ali eto, donija sam ga materi da ga može barem sahraniti..."

S velikom mukom i naporom o svemu priča Toma. Ponekad duboko udahne, zamisli se, pogled upre negdje u prazan zid. Stiska zube i nastoji spriječiti suzu koja treba svaki tren da mu potekne iz oka. Nije ni čudo što se loše osjeća kad za nagradu ima bijedu koju danas uživa. Zima je i nema nikakva posla - nastavlja Toma. - "Nikome se, brate, ne isplati da te uzme na dnevnicu kad je dan kratak. Obećali su mi da će biti nekih kanala koji se trebaju ručno kopati. Sad od toga nema ništa, jer je zemlja mrzla. " Tad reče: "Sada je ne mogu kopati ni bageri!" On se ipak nada proljeću.

Tužna Tomina ispovijest, još tužnija slika u njegovoj kući nikako ne podsjećaju na velike blagdanske dane. Iz trena u tren sve nas više podsjeća kao da je u ovoj kući ovih dana bio razapet Isus! Pa ni ova jelka na hladnjaku ne podsjeća ni na što već na dvanaesti mjesec! Nasuprot praznom zidu nalazi se hladan štednjak, a pored njega naramak mokrih drva. Pored prozora na postelji sjedi bolesna starica koja nas blago promatra.
Tomi je žao kako se moglo tako brzo zaboraviti na te bunkeraše među koje i sam spada. Njemu čak nisu dali ni uvoznicu. Pravo na tu istu uvoznicu ostvarili su i oni koji nisu uopće uzeli pušku u ruke. Nije imao namjeru uvesti auto, ali ju je mogao prodati za tristo maraka, kako su i mnogi bili prisiljeni napraviti. Kaže da je u rat stupio iz čistoga domoljublja i ne traži da mu to netko plati, no zanima ga ima li na tom kompjutorskom popisu imena svih onih koji su stvarno ratovali. Zanimalo ga je što mislimo o ovoj poslijeratnoj politici. Podsjetili smo ga na one koji su mahali zastavama, lupali se u prsa i pozivali nas. Još su se kleli u parolu "Za mnom!", a nikada nisu došli niti za nama! I zato im ni danas ne trebamo vjerovati. Niti oni koji su potpisali Deytonski sporazum, nisu nikada narodu rastumačili sve što su potpisali. Pitali smo ga osjeća li se sposobnim ponovno uzeti pušku u ruke ako dođe do rata. U Tomi se na tren otpoče buditi ljudsko dostojanstvo i vjernost prema domoljublju. Toma kaže ovako: "Trebat ćemo opet ići! Jer oni koju su bižali i sakrivali se od rata, to će raditi opet, a ova dica neće bez nas ništa moć sama napraviti." Na rastanku smo Tomu zagrlili, zaželjeli mu sreću u Novoj godini i rekli: "Izdrži Toma! Izdrži prijatelju još samo malo!!!"

Ljubuški, 30. prosinca 1999.

25.-Priče obespravljeni nranitelja

Ima li ikakva smisla tražiti pravdu za istinske branitelje, nakon više od dva desetljeća od prestanka Domovinskog rata, ito, u moru nepravde koja nas okružuje?
Samo mi znamo što smo čekali toliko dugo, to zna svaki istinski branitelj Domovinskog rata.
Razlog je što nam je trebalo najmanje deset godina da se oslobađamo trauma i ne započinjemo nikakve teme o ratu. Ni tada se nismo dovoljno oslobodili, jer smo nakon tih deset godina, još najmanje pet slušali brojna neljudska djela onih koji su kupovali i prodavali ratne zasluge, što nam je opet dodatno unosilo nemir u naše živote. Tako da samo mi najbolje znamo kako se rat odrazio na svakog pojedinca od nas i što nam je trebalo tako dugo vremena da se ponovo okupimo.
Ako to netko ne može shvatiti, predlažemo da se, evo, danas u miru, zaputi na jedno od naših nekadašnjih ratišta.
Sad u tim brdima neće zateći nikoga i nek samo jednu noć provede tamo.
Pa, nek nam odmah ujutro ispriča sve o čemu je razmišljao protekle noći i kakve su mu misli prolazile kroz glavu.
Zato se često pitamo, kako to da ljudi teško shvaćaju naše ratne šokove i traume, s prve ratne crte, od kojih nitko od nas nije pošteđen.
To pitanje postavljamo iz godine u godinu i nikako da pronađemo pravi odgovor.
Ali ipak, jedni druge potičemo na mirne prosvjede u nastojanju da skrenemo pozornost javnosti, kako bi ljudi napokon znali pravu istinu o položaju branitelja koji od Domovinskig rata nisu ostvarili nikakva zaslužena prava.
Svako naše blokiranje autoceste i graničnog prijelaza na Bijači, privlačilo je brojne novinare i televizijske kuće. Nisu nas ti isti mediji uvjerili, da su neovisni i da imaju za cilj objektivno informirati javnost.
Svaki put na prosvjedima, prije intervencije specijalne policije, medijima je naređeno, navodno zbog njihove sigurnosti, da se udalje s mjesta događanja.



Svi su, baš svi, poslušno bez pogovora izvršavali policijske naredbe!
Kad je već bilo sigurno da su svi novinari posjedali u svoja vozila i da su se udaljili, nastupilo je opkoljavanje branitelja, u tri zgusnuta reda oklopljenih specijalaca, nakon čega je uslijedilo nasilno guranje i micanje nas prosvjednika.
Razočarali su nas brojni građani koji su nekada također bili pripadnici i pristalice HVOa, nisu stali na našu stranu, već su huškali one na vlasti da upotrijebe učinkovitije metode protiv nas, jer po njihovoj priči mi to zaslužujemo iz razloga što blokiramo ljudima putovanja.
Nisu ih niti malo doticali naši odgovori, da se osvrnu i vide kako u svijetu, s vremena na vrijeme, uposlenici raznih avio kompanija pokreću prosvjede radi nekih svojih prava. Pritom zbog otkazanih letova blokiraju po aerodromima na stotine tisuća putnika, opet nitko nikada na te prosvjednike nije slao oklopnu policiju.
Ima li išta žalosnije od onoga dana kad su vlasti odlučile ušutkati svoje nezadovoljne branitelje šaljući na njih specijalce i policijske pse?
U svim demokratskim zemljama u svijetu, zabranjeno je izvoditi pse na prosvjednike, samo su izuzeti okorjeli kriminalci i zatvorski bjegunci!
Oni branitelji koji su okrenuli leđa i nisu gledali ni razmišljali o mučnom naguravanju, niti su gledali oko sebe kako brutalno policija gura druge branitelje, takvi su uspijevali obuzdati svoje emocije.




Ali oni, koje su ti prizori dovoljno ponizili i natjerali da se u mislima vrate u teške ratne dane, nisu mogli imati kontrolu nad sobom. Brojni su kroz suze naglas vikali: " Gledaju li ovo sada iz neba naši pokojni branitelji, oni bi i danas sigurno bili među nama i na našoj strani!?"

Nakon tih riječi, koje se prolomiše iz nekog, u tom trenu i mene misli odvukoše u prošlost. Ispred očiju mi proletješe slike i prizori branitelja koji su tih ratnih dana stradavali nama pred očima.
Upravo u tim trenucima sjetim se i svog susjeda Vice, on se kao invalid još od djetinjstva, ipak stavio na raspolaganje HVOu, kao veliki dobrovoljac i domoljub postaje stalni sudionik prve ratne crte.
U djetinjstvu je od eksplozivne naprave izgubio prste lijeve ruke, nije zbog toga odslužio ni onu vojsku ali to opet nije umanjilo njegovu upornost da ovlada u rukovanju raznim borbenim sredstvima. Vice je ubrzo ovladao i ratnim vještinama, često bi se puta odvažio sam ući u neprijateljske položaje. Dugo bi iz pritaje promatrao njihove aktivnosti, a pri povratku svaki bi put iz neprijateljskih minskih polja demontirao i sa sobom ponio neku od mina. Od njega smo stalno učili nešto novo, praktično je pokazivao kako se rukuje s pojedinim eksplozivnim sredstvima i kako ih treba demontirati.
Ipak se našla jedna eksplozivna naprava koja Vicu nije htjela slušati, ta mu je oduzela život zadnji dan našega boravka na ratištu.
Kad sam već oživio ta sjećanja, pustim misli da me vrate u one mučne trenutke, one zimske večeri na početku '96., kad se čekalo u malim skupinama, tamo po strani u mraku, u zaseoku Humca oko Vicine kuće. Glas se brzo proširio o njegovoj pogibiji, još se čekalo da pristignu određene osobe iz Pukovnije koje će prvi službeno javiti tužnu vijest obitelji. Tu je večer sumorno izgledao onaj zaseok, pritisnut maglom i debelim mrakom. Samo je kroz prozor kuće žalosti, blago svjetlo, nekoliko koraka dalje, osvjetlilo komadić makadamskog puta. Kroz to će svjetlo na putu svaki tren preći oni koji će obitelji saopćiti da im se otac i muž više nikad neće vratiti.
Kroz mrak se vidjele sjenke osoba koje su polako zakoračile u dio dvorišta pod blagim prozorskim svjetlom. S tog se mjesta naziralo, s onu stranu prozora, kako ukućani sjede oko kuhinjskog stola. Tek što su ti ljudi iz mraka zakoračili, zastali su i naglo se vratili unazad nekoliko koraka opet u mrak. Pojedine skupine susjeda i suboraca, malo podalje, u čudu se pitali, što se stalo, što se vraćaju? Slali su nekog da im priđe i upita ih što se čeka, što ne ulaze u kuću?
Kad bi čuli odgovor ti su se isti opet žurno vraćali pritiskajući rukama usta, da priguše svoje jecaje, ali ne bi zastajali da svojoj skupini kažu razlog, već bi projurili pored njih i tek bi tamo daleko u mraku sklonili ruku s usta i glasno bi zajecali. Razlog što su ljudi iz Pukovnije zastali prije ulaza u kuću i naglo se vratili je taj što su vidjeli kako majka sa djecom sjedi za stolom i tek večeravaju. Zato su ih neko vrijeme odlučili pustiti nek na miru večeraju, pa će im tek onda saopćiti tužnu vijest.

Mene iz tih misli grubo trzne i odgurne čvrsti štit oklopljenih specijalaca. Ta skupina njih vješto stegnuše obruč oko nas nekoliko! Uguraše nas u maricu; Dragu, Vranu, Veljku, Petra i mene. Tako brzo ugurani već smo na putu prema policijskoj postaji, dok drugi specijalci hapse i privode ostale branitelje.
Opet se nisam dao pokoriti svojim mislima koje me silom prilika nastoje suočiti sa trenutnom nepodnošljivom stvarnošću. Nedam se, uporno nastojim razmišljati o šokantnim detaljima one večeri ispred Vicine kuće.
Ako već moram biti povrijeđen i šokiran, onda neka me šokiraju oni detalji iz braniteljskih dana na koje, i da hoću, nikako ne mogu utjecati.
Nismo mogli utjecati ni na razvoj događaja protiv brojnih oklopljenih specijalnih snaga policije. Policija je ubrzo dobila pojačanje Federalnih specijalaca, federalci su imali šarene oklope a ovi naši domaći crne. Tako brojni i skladni, nas su u početku brzo opkoljavali i grubo micali s autoceste.

Ništa nam drugo nije preostalo, u narednim danima odlučimo okupiti što veći broj obespravljenih branitelja HVOa. Imamo plan, ako se masovno okupimo svojim će mo tijelima barem tri dana izdržati na blokadi autoceste i državne granice.
U šatoru načinimo spiskove, podijelimo se u manje skupine i proširimo popis braniteljske obespravljene populacije, te ih krenemo tražiti po ljubuškim selima. U tom popisu, između ostalih, meni odrede posjetiti "Vjernog Tomu", o kojem sam prije 18 godina napisao istoimenu priču.
Ova će naša posjeta Tomi, izroditi novu priču pod nazivom:
"Kako danas žive Zaboravljeni ratnici?"




Kako danas žive Zaboravljeni ratnici?

Sjeća li se još itko Zaboravljenog branitelja br. 301 Tome Pilatića? Sjeti li se još itko datuma, 28. kolovoza davne '93. i krvavog bosanskog ratišta od prije 25 godina?

Tog su dana muslimanske snage, na Vakufskoj bojišnici, izvršile siloviti napad na položaje mjesnog HVO-a i Ljubušaka. Naši položaji ubrzo padaju, dvojica Ljubušaka padaju u ruke neprijatelja, a na prvoj crti ostaje ležati smrtno ranjeni mještanin Matko. Kad su svi mislili da će tijelo ranjenog ili već mrtvog bojovnika pasti u ruke neprijatelja, Toma Pilatić skupi dovoljno snage i hrabrosti, odluči, sam se vrati na izgubljene položaje kako bi izvukao zaostalog bojovnika.

Za koji dan od tog događaja navršava se 25 godina, povodom toga i potrebe aktivnosti oko naših prosvjeda, posjetili smo Tomu i dali mu do znanje kako među nama ipak nije zaboravljen.

Tko zna po koji put, opet se pitamo:
Zašto od tolikih ratnih odličja koje je tajno "ispod stola" podijelila naša ljubuška Pukovnija, zašto Toma Pilatić nije mogao dobiti odličje za dokazanu hrabrost?
Zašto mnogi danas uživaju povoljne ratne mirovine, a umjesto njih je u rat išao na prvu borbenu crtu Toma Pilatić i drugi njemu slični odvažni domoljubi? On je često puta kao nečija zamjena ratovao pod tuđim imenom i prezimenom, i tako, na prvoj crti bojišnice proveo daleko više dana i noći od bilo kojeg Ljubušaka?

Gdje su danas Tomini suborci koji se još sjećaju opisanih događanja?
Gdje su danas naši časnici i dočasnici, Tomini zapovjednici, koji su davno trebali čiste savjesti potpisati i nagraditi njegove ratne zasluge, koje bi mu osigurale trajna novčana primanja kao i drugima?

Samo da podsjetimo; danas taj isti Toma Pilatić živi od osamdeset maraka socijalne pomoći, struja mu je isključena prije dva mjeseca. Kaže da jutri rano ponešto skuha dok ne zavrući, jer loži vatru u šporetu na drva.




Ako ga slučajno u ponedjeljak, na njegov Dan, zateknete u Grabu ispred jedne od prodavaonica, sjetite se i barem mu čestitajte na ljudskoj hrabrosti! Možda će vas pritom uljudno zamoliti za jednu marku, nemojte mu ni slučajno pružiti dvije jer bi mogli doživjeti neugodnosti poput nekih drugi.
U takvim slučajevima Toma zna pustiti suzu, znamo da je Tomi lako zaplakat kad koju popije, ali ipak pogodi kad kroz suze kaže:
"Puno njih prođe, okrene glavu, ne dadnu mi ništa, čime sam ja zaslužija pa mi vi dadoste duplo više?!
Eee, dragi i pošteni Tomo, ti ipak u našim srcima nećeš ostati kao neuredan pijanac, koji često puta tetura cestom i prosi jednu marku. Ti si jedan od nas, Zaboravljeni branitelj br. 301, veliki Hrvatski domoljub, koji je potrošio život po mnogim teškim ratištima, upravo onda kad je trebalo imati dovoljno hrabro srce i ponosno stajati na braniku Domovine!
Ljubuški, 21. kolovoza 2017

25.(1.dio…nastavlja se)

Gle slučajnosti, danas je Tomin Dan, 28.8., kao i prije 5 godina kad je pisana ova priča.
Ah, dragi naš Tomo, sretna ti trideseta obljetnica od tvog slavnog humanog i ratnog djela!

.....Nakon našeg Tome, nastavljamo svakodnevno obilaziti brojne braniteljske obitelji, upoznajemo njihove poratne sudbine, što nam daje povoda da još upornije nastavimo s prosvjedima. Ne odustajemo od traženja javne objave Registra branitelja i uporno zagovaramo ratni novčani dodatak za sve istinske branitelje.




Brzo je prošla prva godina stalne dežure u šatoru Istine na Bijači. Naslušali smo se tužnih sudbina i novih životnih puteva nekadašnjih časnih suboraca.
Iz svega toga je nastao povod za novu priču, "Lesi se ne vraća kući":




Lesi se ne vraća kući!

Ljubuški, 15. siječnja 2018

Kad bi se na brzinu premotao film našeg životnog puta u ovoj suznoj ljubuškoj dolini, valjalo bi počet premotati od vremena završetka Domovinskog rata. To je za mnoge od nas vrijeme novog rođenja, nakon onih mnogih ratnih stradanja naših suboraca, ponovo se neočekivano rodismo!

Ratne su uspomene ostale iza nas, željno se prihvatimo svaki svojih zapostavljenih poslova, valjalo je uložit truda i nadoknaditi izgubljeno vrijeme provedeno u ratu.
Vjerovali smo političarima iz svog naroda, povjerismo im svoje glasove, nadali se kako će opet pokrenuti u rad pet potpuno očuvanih ljubuških tvornica, koje su nekoć hranile mnoge obitelji suzne doline.
Zagledani u bolje sutra, svoju smo djecu s razlogom savjetovali i usmjeravali u očekivana buduća zanimanja koja će trebati za te iste tvornice.

Kako se tako prevarismo?!

Tko nas je prokleo, pa nam te očuvane tvorničke zgrade i postrojenja nakon rata pred očima ubrzo propadoše? Zar nitko nije odgovoran za pljačku, devastaciju i palež, te neprocjenjive narodne imovine?

Dok smo kroz godine nastojali što prije potisnuti sjećanja na krvave ratne uspomene, mnogi se mešetari, nama iza leđa, dosjetili kako se ratni put za novce može nesmetano i javno prodavati.
Isto tako, kome je savjest dopuštala, od liječničkih povjerenika mogli su lako bolesti i lažna ranjavanja kupiti i tako bezbrižno mirovinu uživati.

Naši bi ratni putevi u zaborav pali da se nismo oko udruge Zaboravljenih branitelja okupili. Naši zahtjevi postadoše trn u nozi ratnih profitera i sol u očima mnogih političara.
Opet svi na okupu kao nekad, jedni drugima često ruku pružamo, nepravdu skupa suosjećamo, a svoje dostojanstvo za novce ne prodajemo! Međusobno odavno svoja imena ne koristimo, ponosno se na brojeve odazivamo i po brojevima za prijatelje raspitujemo.

Ova je priča posvećena našem Zaboravljenom branitelju br. 269, njega ovim putem u tuđini pozdravljamo.
Nakon Domovinskog rata, u znoju lica svoga pošteno je obitelj podizao, djecu od zanata do fakulteta školao i nedavno se u Njemačku za kruhom zaputio.
Br. 269 najprije odlazi s dvoje starije djece, ubrzo nađoše posao i smještaj da bi se kratko nakon toga vratio po ženu i preostalo troje djece.

Tu priči nije kraj, kod kuće ostaje star, sam i nemoćan otac, bez obzira na osiguranu brigu i njegu drugih, njemu bol i tuga za petero unučadi ne prestaje.
Naš se prijatelj br. 269 opet uskoro vraća i odvodi u Njemačku svoga oca, i među djecu dovodi djeda.

Ta nas je ljudska gesta nekadašnjeg suborca duboko ganula, ali priči još nije kraj, kod kuće je ostao samo njihov pas. Broju 269 prijatelji i susjedi javljaju da pas stalno cvili, neće jesti, odbija hranu.

Cijela priča dobiva svoj vrhunac samo nekoliko dana prije Božića. Iznenada, 269 dolazi kući, na brzinu vadi potrebne papire za psa i odvodi ga prije Božića u Njemačku.

Nakon toga među nama u šatoru na Bijači stalno kruži tužan komentar;
"Lesi se ne vraća kući!"

Nema kraja našoj upornosti, nastavljamo s prosvjedima, ali samo izdržimo po nekoliko sati, jake nas policijske snage nasilno miču a neke i privode. Ipak ne odustajemo, i dalje svakodnevno obilazimo sela i zaseoke Ljubuškog, u potrazi za obespravljenim braniteljima i našim nastojanjima da se još više brojno mobiliziramo za naredne prosvijede i blokade.
Postajemo još spremniji! Odlučnije koristimo taj oblik demokracije kako bi skrenuli pozornost javnosti na našu ratnu i životnu braniteljsku priču.
U ostalom, svaki obespravljeni branitelj zaslužuje svoju posebnu priču, ali evo, još jednu ipak moramo podijeliti s vama.

Zašto se branitelji okreću u grobu?




Jesmo li i vama dosadili s našim braniteljskim jadikovkama, posebno s ovim naslovom iz kojeg se razabire tema priče?

Oni koji uživaju u blagodatima današnjeg vremena, oni za koje je Domovinski rat daleka sporedna prošlost, valjda ih neće previše opteretiti naša pisanja, ipak ih pozivamo neka se prisjete povijesnih činjenica i sami iz toga izvuku pouku.

I naše je djedove u njihovoj mladosti zadesio Prvi, a naše očeve i Drugi svjetski rat. Mi, njihovi potomci, koji nosimo iskustvo i ožiljke iz Domovinskog rata, imamo razloga upozoravati mlađe naraštaje na onaj generacijski niz koji prati naša pokoljenja. Taj je niz svaki put slijedio nepogrešivim životnim redoslijedom: Prva pričest, zatim krizma, odrastanje i mladost, potom RAT, i tako za svaku spomenutu generaciju, i eto, to je razlog da se još danas zamislimo i ozbiljno zagledamo u našu skoru neizvjesnu budućnost!

Ali ipak, ovaj će Domovinski rat ostati zabilježen kao nezapamćeni slučaj u svijetu, u odnosu jednog naroda prema svojim istinskim braniteljima!

Pitamo se, ako naš narod nije dovoljno prepoznao ulogu i težinu tereta svakog branitelja u Domovinskom ratu, kako to da taj isti narod javno ne osuđuje zloporabu braniteljskog statusa, lažna ranjavanja, lažne liječničke potvrde, lažne potpise za povlaštene braniteljske mirovine, činove, odličja, lažne zapovjedne odgovornosti, a sve to na štetu istinskih branitelja od koji su brojni odavno na rubu životne egzistencije?

Jedan takav ugroženi branitelj, cijelo vrijeme od rata živi tu među nama, sam u svojoj bijedi i siromaštvu i tko zna koliko još takvih imamo za koje ne znamo?

Nema šanse, ovaj naš branitelj koji je prošao sva ratišta s puškom u ruci, od Krivodola, Stoca, Mostara, Bosne, zatim ponovo Mostara i Stoca, ne želi da mu spominjemo pravo ime niti se želi slikati!

Stalno nam ponavlja:
"Ljudi razumite me, mene je stid što živim u ovakvoj neimaštini, biti će mi neugodno ako me ljudi budu prepoznavali na ulici!"

Ipak nam je dopustio navesti njegov redni broj iskaznice udruge "Zaboravljenih branitelja", po tom ga broju samo naši članovi mogu prepoznati.

Cijela poslijeratna životna priča našeg Zaboravljenog branitelja br. 214 stane u nekoliko rečenica.

Po završetku Domovinskog rata nalazi se na burzi rada, nitko mu nikad nije ponudio nikakav posao.

Živi sam, nema nikakva primanja, bavi se poljoprivredom i ostalim fizičkim poslovima.

Uz njegovo domoljublje krase ga i humana djela, više od trideset puta dragovoljno je dao krv.

Došlo je i vrijeme nevolja, na početku proljetne sezone, dok je frezao u polju, ugriza ga poskok, cijela mu sezona propala, a zemlja ostala neobrađena.

Potom se zaredale godine neimaštine, naravno, prvo se osjetilo na neplaćenim računima za struju, pa mu elektro dvije godine isključuje struju.

U nevjerici ga pitamo:
Dvije si godine živio bez struje?!

Br. 214: Da, dvije godine, koji dan i više.

Kad se nevolje zaredaju onda im nikad kraja, našem se broju 214 pogoršao vid na desnom oku, specijalista ga ohrabrio i reče mu da je sretan jer je došao na vrijeme.
Propiše mu potrebne kapi, tablete i terapiju, on isti tren svrati u apoteku, raspita se za cijenu i nikad se više nije vratio po propisane mu lijekove za oko.

Naravno, stanje se vremenom pogoršavalo, uskoro ostaje bez vida na jedno oko, desno mu se trajno ugasilo!

Potom opet uslijedila nešto bolja vremena, kao aktivni član naše Udruge sudjeluje na brojnim našim prosvjedima i nastojanjima da svi branitelji dobiju zasluženi ratni dodatak, ni više ni manje već samo onoliko koliko je dobila srpska vojska u BiH.

Nakon iscrpnih pregovaranja i mučnih prosvjeda branitelji uspijevaju samo djelomično.
Odobren je egzistencijalni dodatak, pet maraka po svakom mjesecu provedenom u ratu ali samo za starije od 57 godina i najugroženije branitelje sa redovnim mjesečnim primanjima koja moraju biti manja od 180 maraka.

Naš se 214 uklopio među nas 108 ljubuških branitelja, za tu nepravednu egzistencijalnu naknadu koja iznosi dvjestotinjak maraka. Naravno, prethodno je dokazao da prima mjesečno samo 100 maraka socijalne pomoći.

Evo, mi smo danas od ranog jutra kod ovog našeg branitelja, vjerujemo da se trenutno zbog istog razloga i preminuli branitelji okreću u grobu!

Okupljeni ispred njegove kuće čekamo izvršitelje ovršnog postupka, naime, ostalo mu još od prije šest godina ne izmirenog duga za struju, pa će mu po nalogu Ljubuškog Suda danas doći plijeniti imovinu.

Nije među nama toliko mučna atmosfera! Umeđuvremenu se malo šalimo, nagađamo za što bi im prvo moglo zapeti za oko i od čega će počet namirivati dug, jer je svaki predmet u njegovoj skromnoj kućici još iz prošlog stoljeća.

Netko reče: "Samo im nikako ne daj tu umivaljku u starom šporetu na drva!" On je još davno u dvorištu pred kućom, skinuo ploču sa starog šporeta na drva i na isto mjesto ugradio korito od sudopera.




Zato je odmah negodovao:
" Ne mogu im to dati, tu perem sude, tu mi se brzo zagrije voda!"

A, što na kraju reći na sve ovo, i gdje tražiti krivca za ponižavajući položaj velikog broja istinskih branitelja HVO-a, koji su već u odmaklim godinama života?!

Jedno je sigurno, početne krivce za braniteljsku bjedu ne treba tražiti ni u Sarajevu niti u Zagrebu, jer je krivac u svima nama!
Po pitanju obespravljenih branitelja, svi smo davno zakazali kao ljudi, a najviše smo zakazali mi Katolici Hrvati!

Možda je braniteljsku populaciju, više od svake nepravde pogodila činjenica što su se upravo njihova djeca počela prva iseljavati i napuštati svoja ognjišta, jer za njih po običaju nije bilo zaposlenja?
Sve je donekle razumljivo, sve dok se nisu masovno počeli iseljavati mladi s fakultetima.
I ta je priča opet pogodila samo one braniteljske obitelji koje su s time trenutno bile suočene, dok brojne druge obitelji još čekaju da i njihova djeca završe fakultete i da oni sami iskuse trenutke njihova odlaska!


Tri fakulteta - metla, kanta i pregača




Više nije nikakva vijest slušati kako mlade osobe oko nas napuštaju svoja ognjišta i odlaze u Njemačku. Više ni političari na vlasti ne vide problem u tome, sve im češće preko jezika izleti fraza: "Pa šta ima veze, ljudi odlaze tamo gdje im je bolje!"

Nebi ni mene posebno dotaklo da nisam od ranog jutra sudionik jednog takvog ispraćaja. Ispraćaja kojeg smo unaprijed dogovorili, a počeo je na Humcu ispred crkve nakon rane nedjeljne mise.
Tri djevojke s tri fakulteta odlaze na rad u Njemačku, sutra ih čeka, metla, kanta i pune etaže hotelskih soba.

Evo ih, Irena (agronomija) vuče svoje stvari preko parkinga, otvaram prtljažnik, Marija (pravo) već uredno složila svoj kufer i ostavila dovoljno mjesta za prijateljice. Po Anđelu (fizioterapija) svraćamo u Veljake i krećemo put Splita. Dolazi do promjene plana, cure poželjele još jednom razgledati morsku obalu, žele se voziti magistralom, meni se nikako ne da tim putem.
One bi tugaljivo promatrale otoke koji se udaljavaju i lagano zaokreću, ne znam što bi vidjele u pustim plažama koje se u trenu pojave i brzo nestaju.

Ipak su popustile, biram bržu dionicu puta, još samo malo, i, evo nas u zgradi splitske zračne luke.
Tu nastaje neizbježna fotografija za rastanak, prije toga im kazah kako ću staviti naziv: Tri fakulteta - metla, kanta i pregača", sve tri prasnuše u smijeh i ovjekovječiše ovaj naizgled nasmijan rastanak.




Gore sam na katu, promatram zrakoplov na pisti, odbrojavam prozore i mašem prema jednom od njih. Mašem prema zrakoplovu, magle mi se naočale, magli mi se cijeli avion pred očima, nije važno što ga više ne vidim, i dalje mašem, važno je da mi kćerka ne vidi suze u očima!

K R A J

17.dil, Noć na Petici, ima elemente misterije, horora, napetice. Šeme s utvaraman i to.

Podsića me na film iz 1975., Piknik na Hanging Rocku, australski film desetlića.
Snimjen po noveli iz 1967. spisatejice Joan Lindsay
https://tvprofil.com/film/2563/picnic-at-hanging-rock

Ništo nadnaravno šta uvlači jude u trapulu.
Samo, u hrv.slučaju, vojno okružje. Kad bismo mi Hrvati imali jednoga Petera Weira za to režirat...



https://www.imdb.com/title/tt0073540/

U Sridnjoj Bosni ima davno ugaslih vulkana. Virojatno u dubina a ispod Crnog vrha (ili Crnih vrhova) ima želizne rudače. U Švedskoj iznad Kirune i Gallivarea ptice se izgubidu ako nisko letidu.
I mozak u čovika reagira na magnetsko poje.
Uz to, u nedostatku stimulansa (ništa se ne događa, a očekiješ da bi mogli bit), mozak sam generira slike i događaje. Zbog instinkta opasnosti, slike su priuveličane. Ono, strah od onega šta bi moglo bit generira crniji scenarij od najgorega u stvarnosti.
U samoći i nemoći po noći pritvaramo se u zeca. Trzamo se na sve.
Manja količina kisika pridonosi tome. Nije Mt.Everest, ali ipak je 1084 mnv.
Plivači maratona, pogotovo u noći, iako imadu barkarijole i brode koji ih pratidu, iskusidu halucinacije.

Čudidu se utvarama ili bidu se rugali vašen iskustvu?
Nek se u svomen selu u gori pokušadu ić usrid noći popišat malo izvan sela. Ma samo 10 metara od ruba sela, u mraku di. Di znaš di je šta. Ono, još kad u stara vrimena bi svi pogasili TV, u selu bile samo tri javne sviće koje su osvitljivale samo krug od 1 metra oko žaruje.
Koliki više nisu mogli mokrit jer im se prikinilo, jer je u blizini ništo zašuštalo. Iznenadni dašak vitra kroz tvrdo lišće na grani, priletila noćna ptica, ili tek jež ili miš u visokoj travi po lišću...

https://bljesak.info/lifestyle/flash/i-u-bih-ima-vulkana-starih-vise-od-20-milijuna-godina/3496



https://hr.m.wikipedia.org/wiki/Tethys_(vulkan)



http://www.rportal.eu/index.php/georama/item/134-trijarski-vulkan-tethys-dragulj-u-sredistu-rame

To je Rama, a taj teren di ste bili je Rama.

Procitao sam sve.

To je najveci problem - korupcija i nepotizam. Tko korupciju vise suzbije ili vise stavi pod kontrolu ima bolje drustvo, vojsku i sve.

Ratni profiteri su posebna vrsta gamadi i treba ih javno prozivati. Nije cudo da prave i dobro ustrojene vojske presudjuju smrtnom kaznom u slucaju ratnog profiterstva.

Knjiga:
"DNEVNIK Zaboravljenog branitelja"




(Upravo objavljeno na ovoj temi svih
25 istinitih ratnih i poratnih priča)



Uvod u knjigu:


Pismo zaboravljenog branitelja

Svaki te put zaboravim pitati; znaš li kako sada imamo udrugu "Zaboravljenih branitelja"?
Oko udruge se okupljaju svi oni koji nakon rata nisu ništa ostvarili.
Svi se nečemu nadasmo, kad su se dijelile povlastice i zasluge, bio je red da se prvo krene od nas s prve crte, koji smo po brdima i bunkerima pokidali po dvoje/troje vojničke čizme.
Ali ništa od toga, oni na vrhu vojne i političke vlasti, bez našeg znanja međusobno podijeliše priznanja i činove. Čak su i odličja u tajnosti dijelili ispod stola te u Ratni registar uvedoše neke nove “branitelje”, koji s nama uopće nisu ratovali.
Nas, prijatelju, nigdje nema, teško ćemo dokazati i svojim unucima da smo ratovali i bili spremni proliti krv za svoj narod!

Pade mi na pamet da je nakon Drugog svjetskog rata, tu i tamo, po cijelom svijetu postojalo niz grobova "neznanih junaka".Vremenom se njihovo porijeklo zaboravilo, nije se znalo ni tko su ni što su, samo se zna da su ti vojnici časno i pošteno ratovali i da su na tom mjestu poginuli. Sigurno su u ratu ispoljavali humanost, ljudsko dostojanstvo i borbenost, zato je svaki narod poštovao njihovu ratnu prošlost.
U posebnim prigodama, njima su u čast, brojne delegacije polagale cvijeće i palile svijeće. Sjetimo se samo koliko je naših suboraca časno i pošteno nosilo teret Domovinskog rata! Njihova su imena svima nama poznata, nakon rata su napustili ovaj svijet, a spomena im nema među zaslužnim domoljubima.

Tužna je spoznaja da smo mi, skupa s njima, odmah nakon rata, gurnuti na rub zaborava! Nismo ni znali da nas ima toliki broj, dok se nismo okupili oko udruge Zaboravljenih branitelja i dobili svoje redne brojeve.

Za nas je najveći smisao udruge što vidimo da nas još dosta ima među živima, nastojimo biti svi na okupu, kao što se kaže "zlu ne trebalo", i tko zna što nas sve čeka u budućnosti? Povijest se neumoljivo ponavlja kroz sve generacije! Naše je djedove u njihovoj mladosti zadesio Prvi, a naše očeve Drugi svjetski rat. Mi, koji smo iskusili Domovinski rat, imamo razloga strijepiti za ove naše mlade naraštaje.
Brojni predviđaju skoru propast i ove države u kojoj trenutno živimo, a tko će drugi u tom rasulu braniti svoj narod već oni koji su ga već branili.
Aaaauuu, kao da gledam, sad ćeš se ti na ovu moju izjavu razvikat i to otprilike ovim riječima: "ko mi smi više uputit poziv", "bija bi lud kad bi opet uzeo pušku u ruke, za koga da idem u rat?!"

Ajde prijatelju, daj se ti još malo ljuti, pa ću ti nakon toga prozboriti nekoliko riječi! Ja ti nimalo ne zamjeram prijatelju, jer sam donedavno isto tako govorio, sve dok nisam o svemu duboko razmislio. U stvari, mi nismo ratovali zbog onih i za one koji nas nakon Domovinskog rata gurnuše na rub zaborava. Mi smo ratovali zbog pravde i poštenja, branili svoje ljudsko dostojanstvo, štitili sigurnost svoje obitelji i svog naroda. Ako opet, kojim slučajem, krenu tenkovi s istoka ili dobro poznati ratni poklici sa sjevera, zar ćemo svoje ratno iskustvo zatajiti i ratne poslove prepustiti našoj djeci, koja nikada nisu imala vojnu obuku niti se znaju služiti naoružanjem?
Zar ćemo dopustiti prijatelju, opet da nam topovi razaraju crkve, a tuđinski tenkovi gaze po grobovima naših suboraca, očeva i djedova? Zar ćeš moći odoljeti, prijatelju, kad svratimo po tebe i počnemo te moliti da nam se pridružiš, da opet odjeneš odoru i kreneš s nama? Znam, znam da ćeš nam se pridružiti, sjetit ćeš se ti opet onog vremena kad se u nama početkom 90-ih budilo domoljublje, onda kad se prvi put u našem životu počeše stvarati stranke s Hrvatskim predznakom.

Ja se sjećam kao da je jučer bilo!
Svratio sam kod susjeda, dogovorili se da idemo skupa u Ljubuški na osnivački skup jedne hrvatske stranke. Cijeli se prethodni dan govorkalo da je pun Ljubuški UDBA-e te da će milicija zabraniti skup. Navodno, već su spremne ćelije za one koje će privoditi. Ta se vijest širila od uha do uha, a u nama je rastao neki čudan prkos i ponos, idemo, svi idemo, nego šta već idemo!

Zatekao sam susjeda na ulaznim vratima, činio mi se nešto ozbiljan i blijed u licu. Što li je sad? Ne vidim na njemu ono raspoloženje koje sam očekivao? Ništa ne progovara, širom ostavi otvorena vrata i zaputi se ispred mene put dnevnog boravka. On i žena sami u kući, ona u polusjedećem položaju, zavaljena u trosjedu, gleda u sat te zabrinuto vrti glavom. Kaže da je svakih pola sata pomalo probada u stomaku pa misli da se radi o trudovima!
Kao da me netko polio hladnom Vriošticom!
Nije valjda da će nam sada ona poremetiti sve planove prije UDBA-e i milicije? Vidjela je žena da smo obojica u šoku pa nas počela hrabriti, da to ne mora ništa značiti, može tako probadati i potrajati nekoliko dana.

- "Vi samo idite, za taj se skup spremate danima, biti će sramota ako se tamo ne pojavite, svi su već otišli."

Kako ona to reče, meni počelo gorjeti pod nogama, dajem susjedu znak očima da se za svaki slučaj što prije maknemo. Nije ga trebalo dugo nagovarati, on obeća ženi da će se vratiti prije nego završi skup i već smo obojica na putu prema Ljubuškom.

Kad se u velikoj dvorani hotela zapjevala Hrvatska himna, svi smo zaboravili privatne probleme, pjevalo se iz dna duše, kod svih se napele vratne žile i svi u licu postadoše crveni kao krv. Nakon himne počeše se izmjenjivati govornici, prosipaše parole tipa; "svoj na svome", "hrvatska puška na hrvatskom ramenu", "za mnom"! Za svaku izreku dobivali su gromoglasne ovacije, stvarno sam tada mislio da će nas ti grlati govornici predvoditi i da oni već za sebe imaju spremnu ratnu opremu i naoružanje.

Prošla je ponoć kad se opet pjevala hrvatska himna, završio skup, zaputismo se kući i tek tada moj susjed zabrinuto reče; - "Šta li mi je s ženom?" Ja mu u šali rekoh da bi mu sada najrađe čestitao ali ne znam je li mu žena rodila muško ili žensko. Nakon toga, prostrujaše kroz mene nekakvi trnci, šalu na stranu, sjetih se da su na skupu bili svi naši susjedi!
Ako mu je žena trebala roditi, nije ju imao tko odvesti u rodilište. Bio sam u pravu, stvarno je nije imao tko odvesti, pa je izašla na cestu i netko joj "intra" i odvezao ravno u Čapljinu. Tih su godina tamo rađale naše ljubuške majke. Ona je već s večeri, tamo negdje između one dvije himne, rodila zdravu i lijepu Hrvaticu!

Tako smo ti mi kod mog susjeda, nekoliko sljedećih dana imali još jedan razlog više za slavlje. Njegova žena nam nikad nije zaboravila, kako smo je tada, olako samu ostavili zbog tog našeg domoljubnog skupa. Dugo nam je i često zamjerala, doduše, ima desetak godina to nam više ne nabija na nos.

Sjetim se, prijatelju, sjetim se opet često onih davnih dana!
Bilo je očito da nas rat neće zaobići. Naši su novi utjecajni političari na vrijeme počeli sebi uvoditi radne obveze, zapošljavali svoje podobne i njima uvodili radne obveze.

Svi se oni pretvoriše u kulturnu gospodu i utihnuše, a naše puške potom progovoriše!

Dok su nas po brdima na ratištu natapale kiše, oni bi pokisli samo kad bi iz ureda do kafića pretrčavali po kiši!

Nas su sušili studeni vjetrovi, a njih uredske grijalice!

Oni su prije spavanja prali noge, a mi nismo izuvali svoje čizme!

Oni se umivali u toploj vodi, mi se nikako nismo umivali!

Oni nakon rata međusobno razdijeliše preostali novac iz ratnih donacija, a nama poslaše električare i policiju, zbog duga od nekoliko stotina maraka znali su nam isključiti struju!

Oni od svoje pohlepe i bahatosti danas toliko oslijepiše, uopće ne vide kako u svijetu završavaju oni koji nepravedno i nepošteno vladaju!

Reći ću ti još nešto prijatelju ali ovo zadrži samo za sebe! Ljubuški broji više stotina registriranih, obespravljenih i zaboravljenih branitelja. Dovoljna će biti još samo jedna kap da im se čaša prelije. U svako se doba od tih ljudi može do zalaska sunca, mobilizirati jedna bojna, a do svitanja više ništa neće biti kao prije!!!

Zaboravljeni branitelj br.690

Ljubuški, 12. rujna 2016.

Iza svake dobro organizirane i ustrojene vojske mora stajati snažna i učinkovita državna vlast. Problem korupcije u društvu ne može rješavati vojska. Mi učinkovitu vlast nismo imali, pogotovu jer je svaka općina bila država za sebe i imala svoju vojsku. Više smo ličili nekoj labavoj konfederaciji neovisnih državica.

Zašto je Švabo u ww2 bio discipliniran? Jer je znao da ako dezertira gubi glavu.

Al eto, neki su mislili da je država ono kad okačiš zastavu i zapjevaš "Ustani bane".


Još smo mi dobro i prošli. Vjerojatno zato jer neprijatelji nisu ni slutili da smo toliko u kuncu. Prvih mjeseci hsjd i nekako, dok smo bili svježi i još nas nosio žar.

HVO je bia funkcionira ka' milicija. T.j. skupina milicija.
Spasilo nas je šta su ovi drugi virovali u svoje mitove, šta su bili zaglibili u sovjetskem vojnen nauku i onega od JNA. Pa nisu kapitalizirali naše slabosti.

@Sokolić:
"Čudidu se utvarama ili bidu se rugali vašen iskustvu?
Nek se u svomen selu u gori pokušadu ić usrid noći popišat malo izvan sela. Ma samo 10 metara od ruba sela, u mraku di. Di znaš di je šta."

Ja nisam baš sve opisao, šro se tiče mog iskustva sa utvarama. To je bilo previše stvarno, jedne sam je prilike osjetio kod svoje kuće. Naravno, supruzi sam već prije povjerio šta nam se gore u Bosni na ratištu događa.
Bilo je ovako, ja i supruga tu noć u bračnom krevetu, uneka doba noći osjetim da mi se primiče i da je utvara u sobi. Osjetim je po onomi već opisanim detaljima. U sebi čujem taj zvuk kipuće vode preko lonca po vrelom šporetu.
Priča mi, utvarin glas nadjačava tu kipeću vodu. To je nekakva bezvezna priča, kao da mi je netko iza leđa uključio isti tren 10 radio prijemnika i isti glas priča o različitim temama.
Znam iz iskustva da moram ostat miran i lagano u sebi izgovaram molitvu "Očenaša…" Neznam dalje moliti sam prve dvije riječi, "Oče naš…" odjednom sve dalje zaboravio. Budim suprugi da mi pomogne moliti. Ona prva a ja ponavljam svaku riječ za njom i tad se utvara polako odmiče sli je tu. Moja mi supruga govori da i ona gupi snagu, nema teorije da nastavi, osvaja je san….. ((možda nastavim)

Ja sam to prihvatio kao nešto što postoji oko nas, kao poseban entitet čudnih stvorova. Ne, ne, nikad se nisam bojao tih povremenih kontakata, niti na ratištu ni u svojoj kući. Iskusio sam da prema tim stvorovima ne smijem ispoljavati mržnju, mržnja u meni njima daje snagu….

Mislim da je to reakcija mozga na ekstreman stres. Biti na bunkeru, nekad i sam na vrhu planine i u sumi je definitivno ekstremnan stres.

Na 500 m jedan od drugega su izvor ili lokva Repušnica i pridil Ripišće.
Oba su na 500 m od Beškotina.