U pravu si. Mržnja hrani demone. Sotonu. Oni su duhovna bića i to pravilo vridi za sve nas, vidili mi utvare ili ne. No,čim zazoveš bilo koji vid našeg trojedinoga Boga: Otca, Sina ili Duha Svetoga, već na samu tvoju pomisal, čim si ti odlučia ih zazvat, pokaza si da tvoju dušu ne možedu ugrozit i sve ote utvare bižidu ća.

Inače, imaš dar za opisat i ote trenutke horora i napetosti.
Sjajne je romane napisa jedan od najbojih bh. hrvatskih pisaca današnjice Josip Mlakić. Nagrađivani roman Živi i mrtvi po kojem je snimljen nagrađivani hrvatski film. Ratni roman/horor. Misto radnje baš tamo! Prozor, Rama.

https://www.matica.hr/vijenac/232/snaga-ratnog-horora-13202/

Teško je dokučiti pravi odgovor, samo znam da se o takvim i sličnim kontaktima detaljno opisuje u djelovima Biblije.
Zatim, prije 28 stoljeća u Homerovoj Odiseji, jedne prilike Odiseja poučava jedno proročanstvo kako se može osloboditi ratnih trauma nakon povratka na Itaku.

Vidim da vas zanima, ali, previše mi stresno o tome šire pisati na temi, pa evo samo ukratko o kontaktu s utvarom u spavaćoj sobi…
Suprugu naglo osvojio čudan umor, nije mogla glavu podići od umora i pospanosti. Ja sam se grubo ponio prema utvari i njezinoj tamnoj sjenki pored mena. Pokušava je zgrabiti desnom rukom, preuhitrila me, zgrabila me prstima za lice. Od čvrstog stiskanja škripale mi kosti u glavi, sjetim se, maknem mržnju od sebe i pokušavam biti miran. Neki mi drugi pozitivan glas stalno ponavlja da ne smijem zaspati. Uporno prebirem po mislima o čemu bi mogao razmišljati kako bi se oteo teškim snovima koji me polako osvajaju. Snažno poželim blizinu nekog od svoje djece, pomislim, jedino me blizina njih može spasiti. Nije prošlo koji minut, vani ispred vriska zapomaganje: .."tata, tata!"
Dvoje moje mlađe djece spavali preko puta ceste u kući kod bake. Baka svjedoči da su se naglo skočili, vrištali, ponavljali, tata… tata…i izletili u pidžamama bosi na mrzli snijeg, a baka trka za njima. Dok su baka i moja supruga vikali na djecu, ja sam ih od radosto privukao k sebi i nastoja utopliti njihove promrzle noge. Sve me to toliko nasmijalo i razbudilo, te rastopilo sve nepozvane sile oko mene.

Uh, nemoj pisat o tome jer ti je prikoviše stresno.

Boje nan se bavit timen kako si dobro opisiva krajobraze na bojišću i tako to.

Ovo je za nas, istinske branitelje, stresnije od svih tih utvara!

...."Njihov ured (tj. blagajna) u prizemlju, prva vrata desno (do porte), puna je bila vreća s novcem i pod ključem, i tamo je ulazio samo Rupčić. Razvrstava novac za postrojbe – njihove plaće i materijalne troškove, a pošto na spisku za plaće ima gotovo duplo više od stvarnog stanja vojnika na terenu, Rupčić tu razliku odvaja za sebe i Ivana Medića. Tako je to trajalo skoro tri godine, a svakoga se mjeseca radilo o svoti od nekoliko milijuna maraka “viška”, koji su se tada popularno zvali – “Rupčićev i Medićev porez”."......

Da specijalce s pasiman na braniteje... Ruka se osušila onemu koji je potpisa tu naredbu. A svim oniman koji su to revno sproveli želin vrli dug život i svakodnevni snažni PTSP prije tridesete. I da ih outsourcaju u tridesetoj. Pa ni naprid ni nazad, a život in staja u mistu.

Mislim da je odluka o izvođenju pasa na branitelje
u većine poljuljala stabilnost, do tada čvrstog braniteljskig duha. Nas je nekoliko bilo zaduženo da pazimo na one malo "veselije" branitelje, da nebi napravili neki incident na autocesti za vrijeme prosvjeda. Prvi put, evo, spominjem detalj koji je izbacio iz takta jednok subirca. Kad je vidio, da su međunas doveli pse i da nas bez milosti naguravaju, taj je glasno zavikao: "Donesi taj bidon!!!"
Pripremio je bidon goriva i rekao kolegi da ga odmah donese ako ga zatraže. Sreća bio je blizu mene, shvatio sam što to znači, sjeo je na autocestu, mislio se polit gorivom iz bidona i zapaliti.

Bilo je govora da su se medju Zaboravljene branitelje ugurali i oni, koji se nisu mogli pohvaliti da su bili na prvim linijama. Je li bilo toga i kako se nositi s tom problematikom?

Među nas su dolazili svi oni građani koji su nam davali podršku, pa i general Glasnović.
Da bi netko ostvario prava trebao je po dokumentaciju u Ured za odbranu.
Samo smo za sada djelimično ostvarili minimalni napredak.
Ratni dodatak je dobio samo onaj branitelj koji je dokazao da ima više od 57 godina starosti i da nema mjesečna primanja viša od 180 maraka.
Taj egzistencijalni dodatak iznosi oko 200 maraka, a ostvarilo ga je 108 Ljubušaka.

https://sirokibrijeg.info/video-general ... ijaca/?amp

Čuo si kad ljudi kažu kako im u minuti pred očima prođe i odmota se čitav život. Imao sam situaciju gdje mi se doslovno u minuti odmotao čitav život. Djetinjstvo, prijatelji, roditelji, krsni i krizmeni kumovi, prijatelji iz školske klupe, sa tribine, iz vojske… Kupanje na bazenu, prva cura, košarka na školskom igralištu, branje trešanja itd… kao film na traci. Na kraju ostaneš sam sa Bogom. Sve u minuti. Nešto neopisivo.

Moga bi i ti otvorit sličnu temu ako ti se da pisat

Tanak sam ti ja s tom poezijom

Zanimljivo mi tvoje iskustvo, slično su mi i drugi svjedočili!
Vidiš, za razliku od drugih, mene su ti trenutci osjećaja blizine smrti "bacili" na drugačiji put.
Kao što sam opisivao, osjećao sam nekakvu konstantnu sadašnjost, bez ikakve budućnosti i bez pogleda u prošlost. Prije polaska u akciju, ja sam se obrijao i prisvukao čistu odjeću. Nekako mi je bilo važno ako me taj dan pronađu ranjena ili mrtva da barem budem čist i uredan....

Vjerovao ili ne i meni je kad sam pročitala o utvarama prvi na pamet pao Mlakić, ono zapitala sam se jel imao slična iskustva pa ih prenio na papir.
Moram priznati da mi ej roman bolji nego film.
Jedan detalj Ćoro je pri dolasku na ono groblje rekao da takvog groblja u BiH nema(stećci, križevi i nišani na jednom groblju) i da to nije od Boga(ne citiram najbolje, po sjećanju), u filmu je to izbačeno. Nadalje u romanu Tomo i Vilaji su pobjegli s groblja, tako roman završava, no u filmu je završetak drugačiji.
Masni i još njih nekoliko su išli s njima, i kada je buknuo sukob u gradu su se vratili u grad, rekli su da idu pomoći svojima(na filmu također izbačeno)
Ima toga još.
Tko god je pogledao film a nije pročitao roman preporuka je pročitati i roman.
Više i strave i humora nego u filmu, bolja radnja i završetak.

Ne postoje utvare. Tko vjeruje u iste u problemu je. Uzrok problema sa utvarama može biti strah ili ozbiljni psihički problemi. Ja sam na ratištu imao iskustva sa likom koji tvrdi da pogađa muđžahedine ali im metci ništa ne mogu. Rekao sam mu jebali ti oni mater a ti njima, ja ako ih pogodim alah im pomoći nemože.

Da nebi ostalo nedorečeno moram priču o utvarama privrsti kraju. Ponekad bi u šali rekao da iz Domovinskog rata ništa kući nisam donio već samo goli život i jednu utvaru! Nakon rata i moje ozbiljne predanosti izučavanja raznih oblasti znanosti, između ostalih preokupirala me Ilijada i Odiseja. Ima jedan zanimljiv detalj u Odiseji, kad jedno proročanstvo savjetuje Odiseju, kako se može nakon povratka iz Trojanskog rata riješiti svih stvorova iz nepoznati entiteta koji u svakom ratu stupaju u kontakt s ljudima (valjda zbog ljudskog pretjeranog psihičkog stresa). Odiseju je savjetovano da nakon povratka na Itaku mora izabrati trenutak i zaputit se sam daleko na put kako bi, tamo negdje, prikazao žrtvu nebeskim silama drugih entiteta. Samo da naglasim, Homera treba pažljivo čitati, sa dosta poštovanja mu prilaziti i sa velikom poniznosti u srcu, da bi ga se uopće shvatilo. Između ostalog, Odiseju je rečeno da se zaputi sam pješice, negdje daleko, ali sa veslom preko ramena. Zatim, dobio je jasnu uputu koja je glasila; "..kad te onaj koga sretneš na putu upita je li to lopatu nosiš? Tu zastani i na tom mjestu prinesi žrtvu….."
Dakle, uputa mu je glasila da ode daleko negdje u kontinentalnost do mjesta gdje ljudi ne znaju za veslo, pa im veslo sliči na lopatu. Po ovom detalju, i ja a i ostali Homerolozi tvrdimo kako je Odisejeva Itaka poluotok a ne otok. Mene je također, nekoliko godina iza rata, moj duhovni svijet potaknuo na jedan hodočasnički put. Bila je idealna prilika '98 i dolazak pape Ivana Pavla Dugog u Split. Za to sam se hodočašće danima detaljno pripremao, od opreme, od planiranja puta i povoljnog mjesta na putu gdje se namjeravam "oprostiti" od utvare za cijeli život. …….
(a, sad bi opet trebao nastaviti. Nemojte da vas zbuni moja vremenska zona, samo se ja i @Sokolić javljamo u ovo gluho doba noći)

U jednoj minuti mi se čitav život izlistao, slajdovi koji nestvarnom brzinom prolaze kroz mozak. Ne znam ako je i minuta bila. Tu sam se pozdravio sa životom i pomolio se Bogu da me metkom ubiju i da me ne kolju i ne muče. Bog me je spasio. Tuš, brijanje, čista odjeća… Duboko sam uzdahnuo. Na stopalima sam dobio rane od hodanja, nepranja i prljavih čarapa. Jedan naš stari čovjek mi je pomogao tako što je pravio melem od nekih trava pa sam to stavljao na stopala. Čarape kad sam ih skidao, bile su ‘ukočene’ od znoja i neskidanja u gipsani kalup se pretvore. Kad sam god imao priliku a malo ih je bilo, ležao sam i kiselio se u kadi punoj vode i šampona.