Ako je tako lako prenijeti doživljaje na papir i napraviti putopis, kako onda šačica Hrvata stalno putuje i isključivo od putopisa živi? Bađun nekad, pa je obrukan za tri života. Tko sad ima? Kristijan Iličić i Vanna Bojović, možda još netko. Vlogger kojeg ja pratim na YouTube-u, Amerikanac Gabriel Traveler, ima puno skromniju opću kulturu od mene, nema pojma o povijesti. Ne poznaje niti jedan strani jezik, govori samo materinskim engleskim jezikom. Snima mjesta i brblja potpuno banalne i trivijalne priče, naslovi videozapisa su mu skoro uvijek isti (is it worth visiting and how expensive is), pa ga gledaju milijuni. Nisu ti vloggeri neki akademici, to što oni rade je u osnovi jednostavno. Nema pravila zašto neki uspiju, a neki ne. Meni je zabavno gledati Gabrielove uratke, čisto snimke mjesta, ne njega samog niti su mi zanimljive njegove priče.

Tesko je uspjeti, da. Ti sigurno nisi i neces.

Dobro, nemojte sada biti prestrogi.

Odabrao sam Senegal i Gambiju, koje odgovaraju kriterijima. Nisu nestabilne zemlje, preopasne za ići sam i neorganizirano. Ne treba se cijepiti, niti vaditi vizu. Nisu preskupe. Što se tiče ovih na jugu i istoku kontinenta, u koje ljudi idu prvenstveno zbog safarija, tamo bih išao kad budem imao višestruko više novca na raspolaganju. Ti safariji su skupi u krv, tjedan dana u Serengetiju dođe 3000 eura. Ove otočne su potpuno drukčije od kopna, nisu istinski doživljaj podsaharske Afrike. Zelenortska Republika na snimkama djeluje kao preslika Portugala, Praia može proći kao neki grad u Portugalu. To nije puno drukčije od Azora ili Madeire, koji i jesu u Portugalu, a ovo otočje blizu Senegala je neovisna država tek od 1975. godine. Čak se i zove po rtu u Senegalu, gdje je smješten Dakar (Cap-Vert). Kao što Kanari nemaju veze s Marokom, tako ovi otoci nemaju veze sa Senegalom, iako su blizu. Skroz drukčije podneblje i uljudba, na kopnu Afrike muslimani, na vulkanskim otocima kršćani.

Madagaskar je kao poseban kontinent, fauna i flora skroz jedinstvene i sasvim različite nego u kopnenoj podsaharskoj Africi. Ljudi su došli tek u 6. stoljeću, s područja današnje Indonezije. Malgaši donekle mogu razumjeti jezik s Bornea, a nemaju nikakve genetske ni jezične ni bilo kakve sličnosti s obližnjim Mozambikom. Afrika kolijevka čovječanstva, a Madagaskar bio prazan sve do 6. stoljeća. Na Novi Zeland nije stupila ljudska noga sve do 13. ili 14. stoljeća, to je zadnje naseljeno veće kopno, zato mi je drago što sam u tom raju bio. Zagreb stječe status slobodnog kraljevskog grada, a na Novom Zelandu još nema niti jednog jedinog čovjeka.

Sejšeli, Mauricijus su opet kupališna odredišta za Europljane. Htio sam odabrati egzotičnu zemlju u kopnenoj podsaharskoj Africi. U Tanzaniju, Namibiju ili Bocvanu ću onda kad budem imao para za safari. Nadam se da su Senegal i Gambija pun pogodak, zvuči egzotično i zanimljivo, nije puno Hrvata bilo, a na snimkama ne djeluje kao neka divljina. JAR je isto intrigantan, tamošnje gradove poput Cape Towna opisuju kako su nalik američkim gradovima. To je neki spoj afričkog, europskog i američkog utjecaja, na samom jugu Afrike. Budžet od prodanih dionica ipak nije dovoljan za to, a za Senegal i Gambiju jest. Također, vidjet ću jednu bivšu francusku i jednu bivšu britansku koloniju.

Koliko je opasno, ne može se predvidjeti, nigdje sigurnost nije zajamčena. 99% će biti sve u redu. Nisu me opljačkali ni tijekom dva mjeseca u Meksiku, ni za 32 dana u Peruu. Jedini gradovi u kojima sam nešto izgubio (mobitel) su Rim i Barcelona, najobičnije ultraturističke destinacije. Od troznamenkastog broja gradova diljem svijeta, u potpuno različitim podnebljima, neugodnost sam imao samo u Rimu i u Barceloni. I to samo jednu neugodnost, sve je bilo super osim tog trenutka sitne krađe.