Nego tema su ustase, te sav pozitivizam njihovog postojanja.

Slažem se ,malo smo skrenuli sa teme.
Bilo bi dobro da se otvori tema o VMRO ,pa da nas informiraš malo naravno ako si upućen u to...
Recimo meni je to još uvijek relativno nepoznato.Osim da su imali neke veze sa Ustašama kod onog atentata ...

Susrecu se Ante i Vanco polovicom ili krajem dvadesetih cini mi se, te od tada suradjuju tesno. Vlado Cernozemski, ovaj na mom avataru, sem sto je roknuo kralja, bio je instruktor ustasama po kampovima. Tokom cijelog dr. sv. rata je Vanco u zagrebu. Znam puno toga o ovome, ako te zanima nesto pitaj.

Super!
Nemam konkretnih pitanja jer sam totalno neupućen.Zato i kažem kada budeš imao vremena ,otvori temu ,pa sastavi neki tekstuljak.Ono,djelovanje od početka do kraja (ako ima kraja) ,ukratko ...
Dotle ću ja proćešljat wikipediju da bar osnovno znam.

Na wikipediji o toj suradnji, kao i o ustasama uopce, ces dobiti kontradiktorne informacije, zavisno od toga na cijem je jeziku pisano.

Onda mi preostaje pričekat da ti uvatiš vremena.

A hvala na picu, veceras ce ga biti. Ovdje se slavi Nova Godina, zovu je stara nova godina, ista ona koju susjedi sa sjevera zovu srpska Nova Godina.

Talijanska politika prema anektiranim hrvatskim
prostorima 1941. – 1945.


Bio je to nastavak politike koju su fašisti provodili od svog dolaska na vlast 1922. godine prema ističnoja
dranskoj obali; Partito nazionale fascista od samog početka je bila ekstremno nacionalistička stranka, a kad su joj pristupile razne iridentističke grupe («Pro Fiume», «Pro Dalmazia», «Italia irredenta») iredentizam je postao ključ njezine vanjske politike. Faktično, to je značilo ekspanziju na istočnu obalu Jadranskog mora.

Odmah su sva anektirana hrvatska područja ( Dalmacija – Istra) i vanjskim izgledom dobila talijanska obilježja; prvo su uklonjene hrvatske zastave i svugdje na javne ustanove izvješene talijanske, potom su se uklanjali istaknutiji hrvatski spomenici i spomen obilježja, tako je u Splitu uklonjen spomenik hrvatskom biskupu Grguru
Ninskom, spomen ploča hrvatskom političaru Anti Trumbiću; u Trogiru su skinuti amblemi s nadgrobne ploče hrvatskog bana Mladena Šubića, sa zgrade općine uklonjena je spomen ploča povodom 100-te obljetnice hrvatske himne; uklonjen je niz spomenika hrvatske kulture u mnogim gradovima i mjestima, potom su usljedili brojni i raznovrsni oblici pritisaka prema domaćem stanovništvu, praćeni agilnom promidžbom i nasiljem, da bi se uklonilo sve ono što priječi retalijanizaciju i intenzivirao rad na sustavnoj i potpunoj talijanizaciji talijanski jezik je proglašen službenim jezikom i dopušteno je širenje tiska samo na službenom jeziku.

Potom je slijedila talijanizacija toponomastike pa su promjenjeni stari nazivi krajeva, mjesta, naselja, ulica, trgova i putokaza na cestama u talijanske toponime; u novim osobnim kartama pučanstva osobna imena i prezimena pisana su talijanskom etimologijom na osnovu Bastijaninijeve naredbe od 19. srpnja 1941. raspuštena su sva udruženja, ustanove istranački organi koji nisu organizirani u sklopu fašističke stranke raspuštena su brojna hrvatska prosvjetna i športska društva i narodne čitaonice, koja su odbila rad na talijanskom jeziku odmah nakon pripojenja hrvatskih područja započelo je otpuštanje domaćih učitelja i nastavnika a na njihova mjesta od jeseni 1941. dovođeni su mnogobrojni učitelji i nastavnici iz Italije; u sklopu Ministarstva prosvjete u Rimu osnovan je i Ured za škole u anektiranim područjima, koji potkraj jeseni 1941. izradio posebne upute za uvođenje talijanskog jezika u škole u Rimu je osnovan i Ured za jadranske teritorije , i funkcija tog ureda je bila da radi na koordinaciji državnih ustanova represivne mjere postaju glavne metode talijanskih okupacijskih vlasti u suzbijanju otpora naroda.

Odmah nakon okupacije ustanovljen je Vojni ratni sud II armije sa sjedištem na Sušaku, 22. srpnja, Mussoli nijevom naredbom ustanovljena je sekcija toga suda u Šibeniku, a ingerencije je imao za čitavo okupirano i anektirano hrvatsko područje, osim Riječke provincije; tijekom kolovoza 1941. slijedile su i prve smrtne presude radi sabotaža budući to nije bilo dovoljno, nisu uspjeli ugušiti ustanke i otpočinjanje oružane borbe na anek tiranom području, ponovo je reagirao Mussolini dekretom od 3. Listopada 1941. koji kaže:»da svatko tko na području anektiranom Kraljevini Italiji ... počini djelo sa težnjom da okrnji jedinstvo, nezavisnost i integritet Države te propagira ili vodi oružanu borbu protiv državne vlasti, kaznit će se smrću»
- potom je 11. listopada '41. godine ustanovljen Izvanredni sud za Dalmaciju.

Protiv političkih protivnika, pripadnika partizanskih postrojbi i svih koji se bore protiv postojećeg stanja; u mjesec dana postojanja ovaj sud je osudio 35 osoba na smrt i nekoliko desetaka na duže vremenske kazne 24. listopada 1941. Mussolinijevom naredbom osnovan je Specijalni sud za Dalmaciju, koji preuzima njegove funkcije s razrađenim postupkom i širom nadležnošću; taj sud je izrekao na tisuće osuda, od kojih nekoliko stotina smrtnih, a gotovo sve ostale na različite vremenske kazne robije ili zatvora prema podacima Državne komisije o zločinima okupatora i njihovih pomagača kroz sve ove talijanske sudove prošlo je gotovo 5.000 ljudi, od kojih je oko 500 osuđeno na smrt, a ostali su završili u internaciji po raznim logorima, gdje su neki izgubili život.

Tako je prama izvješću Konzulata NDH iz Rijeke, upućenom Ministarstvu vanjskih poslova NDH u Zagrebu 20. prosinca 1941., samo u četiri transporta od 15. do 25. studenoga preko Rijeke iz Dalmacije otpremljeno u logore u unutrašnjosti Italije oko 800 ljudi, među kojima je bilo oko 60 žena i 40 djece u lipnju 1941. na otočiću Ošljaku kraj Zadra, Talijani su organizirali prvo sabiralište logor uhićenih koji su s uhićenicima iz zadarskih i šibenskih zatvora transportirani u logore diljem Italije.

Prvih mjeseci 1942., pored upućivanja u logore, započinje masovnije protjerivanje s «dalmatinskih teritorija»
u NDH; prema izvješću prefekta dr. P.Zerbina od 15. svibnja 1942., upućenog Vladi Dalmacije, samo s područja splitske provincije od 1. studenog 1941. do pisanja izvješća bilo je u Italiji u logorima 1.796, a 1.273 osobe protjerane su preko granice u NDH; prema podacima NDH do kapitulacije Italije ukupan broj popisanih Hrvata
koji su protjerani s tog područja i koji su se prijavili vlastima NDH popeo se na više od 17.000 (jedan broj tih protjeranih osoba odmah se priključio partizanima, te nisu bili registrirani kod vlasti NDH)

Na osnovu zapovjedi guvernera Dalmacije Giuseppea Bastianija od 7. lipnja 1942. prave se posebni općinski popisi svih osoba anektiranog područja Dalmacije koja su napustila svoje mjesto i općinu da bi se pridružili pobunjenicima; njihove su se obitelji smatrale taocima i nisu se smjele udaljiti iz mjesta boravišta, a ako pokušaju bit će streljani; u mjestima gdje se dogode sabotaže, diverzije i oružani napadi obustavlja se
davanje živežnih namirnica njihovim stanovnicima - 27. lipnja 1942. osnovan je Koncetracijski logor Molat na istoimenom otoku kod Zadra i kroz taj logor prošlo je više od 10.000 zatočenika, poznat je kao «logor smrti» i «groblje živih»; zbog prenatrpanosti, očajnih higijenskih i prehrambenih prilika, bolesti te lošeg postupka, prema dokumentima u ovom je logoru od 30. lipnja do 25. studenog 1942. umrlo 422 logoraša, a u prvoj polovici 1943. još 532. Logoraša budući da zbog prenatrpanosti molatski logor nije mogao primiti brojne uhićenike, oni su od jeseni 1942. i početkom 1943. privremeno smještani u improvizirana sabirališta; jedno je bilo u Biogradu, a drugo u Vodicama kroz koji je prema dokumentima prošlo oko 1.800 ljudi slični takvi logori bili su kraće vrijeme na otoku Murteru, kraj Šibenika, kroz koji je prošlo oko 1.200 zatočenika, i na otoku Olibu, kroz koji je prošlo oko 1.500 zatočenika

II dio


- 25. ožujka 1943. osnovan je Koncetracijski logor na Zlarinu; već 30 travnja u logoru je bilo 1.645 logoraša, od strane logorskih stražara streljano je 7 osoba; raspušten je 15. lipnja 1943. a njegovih 1.200 logoraša, koji su se tada nalazili u logoru, brodovima su transportirani u Rijeku i odatle u logore u Italiju u osnivanju je bio logor na otoku Ugljanu, kod Zadra, ali kapitulacija Italije zaustavila je njegovu izgradnju; postojali su još logori u Lovranu (oko 500 kreveta), u Bakru, Rijeci i u Kotorskoj provinciji Logor Prevlaka, kroz koji je prošlo oko nekoliko tisuća zatočenika i u kojem je oko 200 zatočenika umrlo od gladi; Logor Mamula (oko 1.000 zatočenika) i logor Bar kako su se talijanski okupatori odnosili prema civilnom stanovništvu možda najbolje svjedoči primjer Primoštena, gdje su talijanski vojnici u blizini mjesta pretrpili poraz od partizanskih jedinica; tri dana nakon toga talijanska vojska je izvela represiju protiv civilnog stanovništva Primoštena, rezultati ove akcije, prema istrazi s lica mjesta šibenskog kotarskog komesara, koji izvješće 25. studenog 1942. šalje zadarskom prefektu bili su: 80 mrtvih i 166 uhićenih i upućenih u koncentracijski logor u Vodice te oko 300 razorenih ili oštećenih kuća; na ove događaje reagirao je i šibenski biskup dr.fra J. Mileta pismeno prosvjedujući kod upravitelja Bastianinija, također je o svemu obavijestio i Rim tj. državnog tajnika Sv. Stolice, kardinala Luigia Maglionea; također je prosvjedovao i nadbiskup zagrebački dr. Alojzije Stepinac kod talijanskog ministra u Zagrebu Casertana, a također je i izvješćivao kardinala Maglionea i Sv. Oca, a što je prenio i američki radio, upoznajući tako i svjetsku javnost s tim; to će činiti i kasnije moleći intervenciju za taoce.

- 30 svibnja 1942. talijanska vojska s karabinjerima upala je u selo Jelenje i izvršila odmazdu, zbog toga što su neki mještani otišli u partizane, streljajući 20 ljudi na licu mjesta te zatvaranjem 58 ljudi u lovranski logor, svi su odreda bili iz obitelji odmetnutih u partizane; sva im je imovina zaplijenjena, a kuće sravnjene sa zemljom.
- 12. srpnja 1942. , iz istih razloga, talijanski su vojnici ušli u selo Pothum, koje je brojilo oko 1.550 stanovnika; odmah je na licu mjesta streljano 108 muškaraca, selo je opljačkano, a svih 370 kuća i 124 gospodarske zgrade zapaljene su i srušene; u lovranski logor internirano je 185 obitelji sa 889 osoba (208 muškaraca, 269 žena i
412 djece); Koncentracijski logor u Lovranu postojao je do 1. ožujka 1943. kada je ukinut i kroz njega je prošlo nešto više od 3.000 interniranih osoba, pretežito iz Riječke provincije, a manje iz Dalmacije te Ljubljane i okolice najveći talijanski logor po broju zatočenika i po broju žrtava osnovan je 27. Srpnja

1942. na Rabu i već je krajem rujna 1942. u njemu bilo 13.000 do 15.000 interniraca od čega je bilo više od 2.000 djece; oko dvije trećine zarobljenih je u logoru bilo Slovenaca; najveći problem je bila glad, o tome svjedoči i naziv središnjeg mjesta u logoru – Trg gladi; sve je to, uz zimu, utjecalo na pojavu iscrpljenosti i raznih bolesti; Komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomagača utvrdila je da je u logoru na Rabu umrlo-stradalo 4.641 osoba, prvi umrli su pokopani u samostanskom groblju u mjestu Kampor, a potom je uprava logora odredila 20-ak minuta hoda jugozapadno od logora mjesto za groblje, koje je ograđeno 1,5 m. visokim zidom. Tu je ubilježeno 1.061 ime, iako se u svaki grob smještalo po dvoje troje umrlih - glavno obilježje talijanskog okupacijskog sustava bio je teror talijanskih vojnika u I zoni, a u II. i III. okupacijskoj zoni NDH glavno obilježje je bilo zločin i teror četnika

Poglavnik Židovima daje počasno arijevstvo
( odgovor rezerviranom na njegov post kako je Povlavnik ubijao, Židove, Rome, Srbe i Hrvate. Prije svega moramo pogledati činjenice zašto srbe, te u kojima su pokretima oni bili, isto tako i Hrvate, koji su bili u partizanima, tj u komunističkoj vojsci)

"Mnogo neistine je napisano u svezi rasnih zakona i postupanju prema ''ne arijevskim'' narodima u NDH. Da je to više bila rasna politika nametnuta od Trećeg Rajha, vidljivo je u osobama kao što su Jimmy Lyggett (Afro-amerikanac, gl. hrvatski izbornik šakačke reprezentacije, poduzetnik...), 28 general sa Židovskom krvi i podrijetlom(naj poznatiji Eugen Dido Kvaternik, čija majka kćer Josipa(jošua) Franka, pl. Halla...). No manje poznato je da se i sam poglavnik zalagao za pojedince, makar nije bio sa njima u bližim odonosima i poznanstvima.

Prilikom čitanja knjige Povijest muslimana u Zagrebu naišao sam dokumente koji prikazuju osbono zauzimanje poglavnika oko dodjeljivanja ''počasnog arijevstva'' Židovima, te tako im jamči sigurnost od deportacije u Njemačku, gdje ih sigunro čeka smrt. Pošto ovakve stvari nisu previše poznate niti u povijesnim krugovima, otišao sam u Državni arhiv da provjerim tvrdnje, te našao ogroman broj dokumenata koje je OSOBNO poglavnik odobrio kako bi se Židovima dodjeljivalo ''počasno arijevstvo''. U daljnjem istraživanju pokušat ću nabaviti slikovne prikaze dokumenata.


Neki od njih:
-broj 50.061/1941
Židovki Klari Fischbah priznato hitnim postupkom ''arijevsko pravo'' po nalogu poglavnika.
Opunomoćeno 18. studenog 1941. godine
potpisao: opći pomoćnik ministarstva unutarnjih poslova

-Židovka Kadira Šefer-Kadragić na molidbu muža Alije Kadragića ministarstvu unutarnjih poslova.
05. srpnja 1941. godine da se njegovoj supruzi oslobodi teret nošenja Židovskog znaka.
MINISTARSTVO UNUTARNJIH POSLOVA
primljeno 16.07.1941.
broj: 23313
(PRIHVAĆENO)

-Židovka Klementina Schvartz oženjena arhitektom Požgajem dobiva od poglavnika 1943. godine ''počasno arijevstvo''

Razgovor s Dr. Antom Pavelićem glede podpisivanja Rimskih ugovora


Dne 18. svibnja 1941. izvršen je diktat fašističke Italije protiv netom obnovljene Nezavisne Države Hrvatske. Njemačka, u čiju se je pomoć nadala Hrvatska, spremala se na ratni pohod protiv Sovjetskog Saveza, te je u tom pravcu bila i usmjerena njezina vanjska politika. Kako je Italija bila jedini potencijalni saveznik Njemačke u Europi, a unutarnje stanje bilo je vrlo težko zbog gubitka talijanskog kolonijalnog carstva u Africi, mlada Hrvatska Država morala je postati žrtva talijanskih teritorijalnih presizanja, te je Njemačka u tom slučaju pokazala svoju nezainteresiranost za hrvatska prava na jugo-zapadne granice. 9. rujna 1943. Italija je kapitulirala i zatražila separatni mir sa Saveznicima. Tom prilikom je Poglavnik izdao zapovied Hrvatskim Oružanim Snagama da oslobode oteta područja i dao Izjavu o razrješenju Rimskih ugovora, kako sliedi:

Dne 18. svibnja 1941. sklopljeni su između hrvatske vlade i talijanske vlade Rimski ugovori i to: ugovor o određivanju granica između Nezavisne Države Hrvatske i Kraljevine Italije, ugovor o jamstvu i suradnji između Nezavisne Države Hrvatske i Kraljevine Italije, sporazum o pitanjima vojničkog značaja, koja se odnose na jadransko-primorsko područje, te izmjena pisama glede upravnog uređenja obćine Split i otoka Korčule. Ni jedne obveze iz ovih Rimskih ugovora nije talijanska vlada sa svoje strane izvršila, napose ne u pitanju granica, jamstva za političku nezavisnost i teritorijalnu cjelovitost te upravnog uređenja obćine Split i otoka Korčule, pa uslied toga ovi ugovori nisu nikada ni stupili u život. Naprotiv svi oni probitci Nezavisne Države Hrvatske, koji su gornjim ugovorima imali biti zaštićeni, bili su sa strane Kraljevine Italije trajno povređivani. Ovi su ugovori bili sklopljeni uz izricitu napomenu o clanstvu ugovarajucih stranaka u novom europskom poredku. Nakon sto je Kraljevina Italija bez znanja i pristanka svojih saveznika utanacila primirje sa neprijateljskom ratujucom strankom, i time se izdvojila od dosadanjih saveznika, nema nikakove stvarne ni pravne mogućnosti, da bi i unapried sa strane Kraljevine Italije ti ugovori bili u zivot privedeni. S tih razloga kao podpisnik tih ugovora izjavljujem, da oni nemaju nikakove obvezatnosti ni za Nezavisnu Državu Hrvatsku.

Poglavnik Nezavisne Države Hrvatske dr. Ante Pavelić.

Dano u Zagrebu, dne 10. rujna 1943.

Razgovor s Poglavnikom

Negdje početkom 1949. g. dok je pripremao knjigu ''NDH u svietlu dokumenata'', Marko Sinovčić zamolio je dr. Pavelića za objašnjena o nekim pitanjima koja se izravno i neizravno tiču Hrvatske. Radilo se uglavnom o pitanjima oko podpisivanja Rimskih ugovora. Dr. Pavelić je vrlo rado pristao na razgovor. Ovdie ćete moći pročitati dio toga razgovora koji je objavljen u spomenutoj knjizi Marka Sinovčića, a po nama, vrlo je zanimljiv radi otkrivanja istine oko dogadjaja u prvim danima Nezavisne Države Hrvatske i tzv. ''prodaje Dalmacije'' Italiji.
- Ovih sam dana, Poglavniče, čitao u časopisu ''L'Europeo'', a zatim u časopisu ''Sloboda'' izvadke iz uspomena Filipa Anfusa. Tamo on, medju inim kaže, da ste Vi na sastanku s Mussolinijem potvrdili prijašnje sporazume s Talijanima i da ste zagarantirali njihovu primjenu. Biste li mi o tome mogli nešto kazati?

Poglavnik - Nadam se da ćeš me nadživjeti, pa ćeš pri tome imati priliku čitati moje memoare, koji su napisani, ali će biti objavljeni tek nakon moje smrti. U njima se o svemu tome podrobnije govori. Ovaj čas mogu na Tvoje pitanje ukratko odgovoriti sliedeće: Nikada i ni u kojem slučaju nisam za vrieme čitave moje emigracije ne samo sklopio bilo kakav politički ili teritorialni sporazum s Italijom, nego ni to pitanje nije nikada bilo pretreseno pri mojim razgovorima s Mussolinijem, ili bilo kojom drugom italijanskom političkom osobom. Ako, dakle, nisam o tome nikada nikakav sporazum sklopio, nisam mogao nikada ni potvrditi ni njegovu primjenu zagarantirati.
- Znači da je time oborena i Perićeva tvrdnja, prema kojoj bi ugovor izmedju Vas i Italije o priznanju talijanskih prava, postojao još prije italijansko-jugoslavenskog rata?

Poglavnik - Naravno! I ne samo njegova, nego i svih onih, koji će se truditi, a takvih će biti, jer inače ne bismo bili ljudi - da me prikažu kao izdajicu. Vidio si Perićevu argumentaciju. Ništa bolje neće biti ni onih drugih. Težko je, kad se čovjek nema zašto zakvačiti. Uvjeravam Te, da su svi ti dokazi mojih sadašnjih i budućih superkritičara, a koji su više-manje 1945. bili moji lojalni suradnici - a ja bih bio prema njima - počinio izdaju nad hrvatskim narodom 1941., ili možda još prije, da su velim Ti svi njihovi dokazi sazidani na glinenim nogama. Prema tome, kada kažem, da nisam nikada prije proglašenja Nezavisne Države Hrvatske sklopio nikakvog političkog ili teritorialnog ugovora s Italijom, onda time odgovaram Periću i svima, koji budu u buduće takove tvrdnje iznosili.
- Prihvaćam Vašu rieč, Poglavniče, ali mi ipak dozvolite, da Vas podsjetim na jednu bilježku grofa Ciana. On pod nadnevkom 23. siečnja 1940. bilježi, da ste toga dana na sastanku s njime utvrdili glavne točke priprema i djelovanja. Ne bi li se ovaj zapisnik mogao shvatiti kao neka vrst sporazuma?

Poglavnik - Možeš shvatiti kako hoćeš, ali ja ću Ti odmah reći o čemu se radi. Kako Ti je poznato, Mussolini se često bavio mišlju da napadne Jugoslaviju. Ta ga je misao posebno zahvatila početkom 1940. godine. Tom prilikom pozvao me Ciano na sastanak u Rim i tu smo pretresli pitanje ustaške akcije u tome pravcu. Ja sam od Ciana tražio slobodu kretanja ustaša u Italiji i prema granici Jugoslavije. Ujedno sam priobćio Cianu nacrt ustaških akcija, ali pod uvjetom da talijanska vojska ne prelazi naše granice, jer da bi to moglo omesti uspjeh. O budućim odnosima s Italijom nije bilo govora.
- Malo prije sam spomenuo Vaš sastanak s Mussolinijem. Možete li mi kazati, koja je bila svrha toga sastanka?

Poglavnik - Nadam se, da si iz materijala, koji si sabrao za svoju knjigu mogao uvidjeti, da uza sav sporadični antijugoslavenski stav Italije - Osovina nije htiela rušiti Jugoslaviju, nego ju je, naprotiv, htiela još tiesnije privezati uz svoja kola. Tako je došlo i do pristupa Jugoslavije Trojnom Paktu. Osovina se tome jako veselila, ali je sve kratko trajalo. Kad je došlo do beogradskog puca, pozvao me Mussolini u Rim. Čitav naš razgovor se kretao oko pitanja, da li će doći do rata Osovine i jugoslavije. moraš znati, da je Italija imala gorko izkustvo u ratu s Grčkom, pa se bojala obveza, koje bi za nju mogle nastati, ako bi došlo do sukoba s Jugoslavijom. Zato je pokušala posredovati izmedju Berlina i Beograda, da bi se sukob riešio na miran način. Ja sam uvjeravao Mussolinija, da ce do rata sigurno doci.
- Vi ste imali još jedan sastanak s Mussolinijem prije Vašega povratka u domovinu, i to nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske. Ovaj put ste razgovarali o granicama?

Poglavnik - Već sam Ti rekao, da o granicama nije bilo nikada govora za vrieme mog boravka u emigraciji.
- O kralju, dakle?

Poglavnik - Još manje. To će doći kasnije. Mussolini me je pozvao da me pozdravi kao poglavara države i da mi izrazi čestitke. Tom prigodom dotakli smo se i pitanja talijanskog poslanika u Zagrebu. Mussolini mi je predložio jedno ime: Randi (doušnik u Ministarstvu vanjskih poslova Italije). Ja sam odgovorio da nemam ništa protiv te osobe, ali da bi mi bilo svakako draže, kada bi za to mjesto bio imenovan Cortese, koji je nama učinio znatne usluge. Kako se Cortese u to vrieme nalazio u Tokyu u svojstvu tajnika poslanstva, do njegova dolazka imenovao je kao odpravnika poslova Casertana. Kasnije je Casertano imenovan poslanikom, jer se dolazak Cortesea zategao, a Italija je svakako htjela imati u Zagrebu poslanika, pa je tražila od mene ''placet'' za Casertanea, koji sam ja odmah dao. Prije raztanka Mussolini me pitao, kojim ću putem u Zagreb. Rekao sam mu, da ću preko Trsta. On mi je na to ponudio svoj osobni zrakoplov. Ja sam odbio s motivacijom, da želim ući u Hrvatsku na čelu mojih 700 ustaša.

II dio

- Nadam se, da mi ne ćete zamjeriti, ako Vam postavim još koje pitanje. Sada se već nalazimo na području Nezavisne Države Hrvatske. Dana 13. travnja Vi ste stupili na njezino tlo. Kako to, da ste tek 15. travnja ušli u Zagreb?

Poglavnik - To su dva razloga po sriedi, i to: prvo, na putu od Sušaka nailazili smo po svim mjestima na mase svieta, koje su nas oduševljeno pozdravljale. Ja sam svugdje morao govoriti, i tako je vrieme odmicalo. Navečer smo stigli u Dugu Resu. Doček je bio veličanstven. Tek što smo stigli, približio mi se jedan njemački častnik i zamolio me, da čim prije dodjem u Karlovac, jer da me tamo čekaju njemački i talijanski zapoviednici. Bilo mi je vrlo žao naroda, ali nije bilo druge nego čim prije stici u Karlovac. Pozvao sam Sertića, rekao sam mu o čemu se radi i izdao nalog, da odmah za mnom krenu u Karlovac, a ja sam se odvezao s njemačkim častnikom. Kad sam stigao u Karlovac njemački i talijanski zapoviednici pozdravili su me kao glavara države. Poslije toga sam otišao u stan dr. Nikšića.
- Tamo ste našli Anfusa?

Poglavnik - Ne, Anfuso je došao sutradan.
- Da li ste Vi znali, da on dolazi?

Poglavnik - Evo kako je bilo! Ja sam Ti , naime, zaboravio reći koji je drugi razlog, da sam u Zagreb stigao dva dana kasnije. Dido Kvaternik me je uvjeravao, da situacija još nije čista, da je još uviek revolucionarno gibanje, da još nije uzpostavljen podpuni red, pa da ne bi bilo poželjno krenuti prema Zagrebu. S druge strane, mene je tako boljelo grlo, pa me liečnik savjetovao, da još ne idem. Tako smo još 14. travnja kanili ostati u Karlovcu. Tog jutra javljeno mi je iz Zagreba, da je tamo stigao Anfuso, i da ima sa mnom razgovarati o vrlo važnoj stvari. Kako sam još taj dan kanio ostati u Karlovcu, naredio sam da ga tamo dovedu. Netom je stigao, priobćio mi je o čemu se radi. Naime, iz Zagreba su poslali u Berlin i Rim brzojav, u kojemu traže priznanje Nezavisne Države Hrvatske. U brzojavu upućenom u Berlin traži se samo priznanje, dok se u onome, koji je poslan u Rim traži priznanje NDH u njezinim etničkim i poviestnim granicama. Anfuso mi je priobćio, da Mussoliniju brzojav nije jasan, pa želi da se konkretnije izjasnimo. Ja sam na to stilizirao drugi brzojav, u kojem sam tražio samo priznanje, a pitanje granica, da se rieši redovitim diplonatskim putem. Pozvao sam Slavka Kvaternika i predočio mu koncept brzojava. On je smjesta izrazio svoju suglasnost i ja sam ga nakon toga predao Anfusu, da ga odmah iz Karlovca uputi Mussoliniju. Nu, kako su bile prekinute veze, savjetovao sam mu da osobno odnese Mussoliniju, što je on i učinio.
- Niste li taj brzojav dali na odobrenje Niemcima? Anfuso, naime, kaže, da ste Vi taj brzojav tražili i dobili suglasnost Berlina.

Poglavnik - To nije istina, ja u tom pogledu nisam imao što razgovarati s Berlinom. Ja sam bio sviestan situacije. U našoj tek uzpostavljenoj državi bilo je još grupa srbskih vojnika, dvie strane vojske zauzimale su sve jače položaje, a mi smo bili bez vojske. Zar je onda bio čas, da se čitava stvar zateže radi stilizacije jednog brzojava? U tome času bilo je od najveće važnosti, da dobijemo priznanje stranih država, a pitanje granica biti će naknadno riešeno.
- Kakvu je ulogu, Poglavniče kod toga svega odigrao Veesenmayer?

Poglavnik - Kod mene nije odigrao nikakvu ulogu. On je bio njemački agent, kojemu je bila povjerena uloga kod HSS-a, nakon što su njezini predstavnici ušli u pučisticku vladu. On je imao izpitati odnos HSS-a prema Beogradu i mogućnost njezina izkorištavanja u eventualnom sukobu sa Jugoslavijom. S ustašama je došao u doticaj sasvim slučajno, i to tako, da je Slavku Kvaterniku donio jedno pismo, koje mu je iz Berlina poslala njegova kćerka. Slavkova kćerka, u brizi za svojim otcem, izašla je na uzletište i pitala, da li netko putuje u Zagreb. Javio joj se jedan nepoznati čovjek, kojemu je predala pismo. Bio je to Veesenmayer. U tome pismu ona moli otca, da se sakrije, jer bi mu Simović mogao kakvo zlo učiniti. Naime, Kvaternik je 1918. u ime ''Narodnog Vieća'' pozdravio srbsku vojsku pri ulazku u Zagreb. Na čelu te vojske nalazio se Simović. Kad je Kvaternik kasnije prišao ustašama, zamjerio se Simoviću. Veesenmayera je ukopčao s Kvaternikom dr. Iljadića i on bi sigurno znao o tome nešto više reći.

III dio

- Kako su se, Poglavniče, držali Niemci prema nama u travanjskim dogadjajima?

Poglavnik - Bili su nezainteresirani. Mi smo još kod podjele Judoslavije na interesne sfere Osovine pripali Italiji. Kad je došlo do razsula jugoslavije NDH je '' ipso facto'' ostala u talijanskoj sferi. Ta podjela je svečano potvrdjena na sastanku izmedju Ciana i Ribbentropa nakon proglašenja naše države. Za dokaz tomu neka Ti služi i ovaj primjer. Uoči mog polazka na sastanak s Cianom u Ljubljani, posjetio me oko 10 sati navečer Kasche i uručio mi brzojavnu poruku njemačke vlade, koja je glasila: ''PRIOBCITE POGLAVNIKU, DA NA SUTRAŠNJIM PREGOVORIMA O GRANICAMA IZMEDJU HRVATSKE I ITALIJE NJEMACKA NIJE ZAINTERESIRANA''. Kako vidiš situacija nije nimalo ohrabrujuća! Nu, s drugu stranu, Niemci su nam prišili ''Pflaster'' na tu ranu. Istoga dana poslali su drugi brzojav koji je glasio: ''U BUDUCIM PREGOVORIMA IZMEDJU HRVATSKE I NJEMACKE, NJEMACKA NE CE TRAŽITI NIKAKVIH TERITORIJALNIH USTUPAKA''.
- Spomenuli ste, Poglavniče, sastanak u Ljubljani. Biste li mi htjeli nešto o tome reći?

Poglavnik - S Cianom sam se sastao u Banskim Dvorima. Netom je sastanak počeo, Ciano je raztvorio veliku zemljovidnu kartu, na kojoj su već bile povučene granice. Postavio mi je dva priedloga. Prema prvom, granična crta bi išla do Samobora, do preko Karlovca, Dinare i Mosora do crnogorske granice, a prema drugom nešto zapadnije, ali u tom slučaju Italija bi tražila vojni savez. Ja sam na to odmah odgovorio, da na takvoj bazi ne mogu uobće razgovarati. Pitao sam, da li njima više vriedi Dalmacija ili prijateljstvo sa Hrvatima. Vi hoćete, rekao sam im, Dalmaciju, a ne vodite o tome računa, da je ona pasivni kraj, a Italija ima dosta pasivnih krajeva. Ona ima već dosta potežkoća s prehranom, pa zar si još hoćete dozvoliti luksus, da hranite još jedan milion ljudi, i to ne Talijana? Na to se javlja jedan general i kaže ''da njih vode stratežki razlozi''. Ja sam mu na to odvratio, da ne razumijem, kakvi bi to bili stratežki razlozi u doba zrakoplova, i topova dalekog dometa. On mi na to odgovara, da su Talijani vodili dva rata za Dalmaciju i da je se zato ne će odreći. Ja sam mu odvratio - da će onda voditi - i treći! Zatim se opet javlja Ciano i pita me, kako bih ja to riešio? Odgovorio sam mu da nemam naslova, da postavljam teritorialne ustupke i zato ne mogu tražiti da nam vrate Zadar, ali kako poznam situaciju Zadra, sve što sam pripravan ustupiti, jest malo okolice Zadra i Trogir. Ciano je bio suglasan, ali nije mogao donieti nikakove odluke prije nego se konsultira s Mussolinijem. Savjetovao sam ga da ga brzoglasno nazove, što je on i učinio. Mussolini mu je dogovorio: ''Io non posso essere rinunciatore!'' (Ja ne mogu biti onaj koji se odriče). Trebaš znati da je Mussolini nakon prvoga svietskoga rata oštro napadao i nazivao odricateljima one talijanske političare, koji su se u Rapallu odrekli Dalmacije. Nije htio da se njega sada isto tako nazivlje. Time je moja borba za Dalmaciju bila znatno otežana. Kad mi je Ciano priobćio Mussolinijev odgovor, ja sam odvratio, da onda o tome ne možemo više razgovarati. Zaključili smo, da se pregovori nastave redovitim diplomatskim putem.
- Nego, Poglavniče, kod Ciana i Anfusa naišao sam na nekoliko mjesta na izraz: - talijansko-hrvatska personalna unija i carinska unija. Tko ih je predlagao i kako je ta stvar tekla?

Poglavnik - Jednu i drugu stvar su predliožili Talijani. Onu prvu Talijani su već predlagali kod pregovora sa Mačekom i na nju su pristali Mačekovi izaslanici. Sada su je predložili i meni. Sviestan opasnosti, koja nam od tuda dolazi i znajući za prikrivenu mržnju, koja vlada izmedju Savojske kuće i Mussolinija, pa da bih to osujetio, zamolio sam talijanskoga kralja, a da za to Mussolini nije znao, da bi on kao starješina Savojske kuće, koja je u Hrvatskoj poznata još iz doba Eugena Savojskoga, predestinirao jednu osobu iz te kuće za hrvatskoga kralja. Kad je kralj na to pristao, obaviestio sam Mussolinija redovotim diplomatskim putem. To mu, naravno, nije bilo milo, ali nije mogao ništa protiv odluke svoga kralja. Što se tiče carinske unije, stvar se odigrala na sliedeći način: - nju je forsirao Ciano, a iza Ciana je stajao Conte Volpi. Ja sam shvatio o čemu se radi. Bile su u pitanju hrvatske šume. Zato sam se energično opirao. Kad to pitanje nisam mogao riešiti redovitim diplomatskim putem, zatražio sam sastanak s Mussolinijem. Do tog sastanka je došlo u Tržiću 7. svibnja. Tamo sam iznio razloge, zašto Hrvatska ne može pristati na carinsku uniju. Mussolini je shvatio i rekao sliedeće: ''Non si deve fare niente che potesse gettare un ombra sulla indipendenza della Croatia! - Ne smije se ništa učiniti, što bi moglo baciti sjenu na nezavisnost Hrvatske!''
* * *
Čitajući ovaj razgovor možemo se malo vratiti u prošlost i na osnovu pročitanoga predočiti si situaciju u kojoj se nalazilo državno vodstvo Hrvatske u prvim danima NDH. Država je u svom početku, bez vojske, Njemačka diže ruke od nas, a Italija na pritišće svojim zahtjevima, a uza sve to ostatci srbske vojske maltretiraju hrvatsko pučanstvo u nekim selima itd. Kao što smo već pisali na stranici NDH, naše vodstvo bilo je u velikoj dilemi, ili potpisati Rimske ugovore i žrtvovati jedan dio Hrvatske ili ne potpisati i prepustiti cielu Hrvatsku Italiji koja je zauzela neprijateljski stav. Trebalo je stvoriti odluku: ili pristati na amputiranu Hrvatsku i u njoj omogućiti samoobranu ili postati igračka u talijanskim rukama? Ni jedna država nije nastala bez krvi i odricanja, pa tako nije mogla ni Nezavisna Država Hrvatska.
Zato Rimske ugovore treba razumieti i njihova podpisnika s naše strane ne osudjivati. Bili su bolni, ali mi smo uz njihovu cienu imali svoju državu, čije smo granice prema Jadranu mogli jednoga dana proširiti, kao što smo zaslugom onoga istoga podpisnika Rimskih ugovora i proširili.

Kvaternik je rekao za Pavelića, da je on jedini u tim danima gledao u sve karte. Nije li on u tim kartama vidio i slom talijanskog imperija i i vraćanje izgubljenoga hrvatskoga teritorija? Svi dokumenti stoje uz dr. Pavelića. Možda to mnogima nije po volji, ali tok poviesti ne možemo zaustaviti.
Ako je netko kriv za Rimske ugovore, krivi smo mi, Hrvati, zato što smo htjeli svoju državu!

Izvor: http://shp.bizhat.com/Rimski.html

HRVATI ISLAMSKE VJERE


Mato Marčinko

Otac domovine i hrvatstva dr. Ante Starčević ovako govori o bosansko-hercegovačkim Muslimanima:
"U Bosni je najoholije plemstvo što ga je Europa ikada imala. To plemstvo, muhamedovci, takovu ima ćud za gospodovati, da je ono u XV. vieku istu vjeru žrtvovalo svojemu gospodstvu. Ovaj duh žive i danas u tom plemstvu: i najsiromašniji ****** Bosne drži do sebe barem koliko i najprvi lord englezki. Makar i ne bilo Turčina ni drugoga nikoga izvana, misliti da bi današnji Srbijanci, kakovi su, to plemstvo mogli nadvladati i držati, to misliti bila bi skrajna ludost, to pokušati bilo bi grieh smrtni proti pučanstvu Srbije, o tomu raditi, na to trošiti bilo bi u vodu bacati novac i praznu slamu mlatiti.
Muhamedovci Bosne i Hercegovine, s turskom, s muhamedanskom pasminom ne imaju ništa; oni su hrvatske pasmine, oni su najstarije i najčistije plemstvo, što ga Europa ima.
- Kakovi Turci, vlastelini u Bosni? Ono je hrvatsko, najstarije i najčistije plemstvo sablje u svoj Europi.
Muhamedovci Bosne, izuzev pojedine došlace, nisu turske pasmine; oni su pravi hrvatski plemići; oni su najstarije i najčistije plemstvo Europe; među njimi su riedki, kojim mnoge europejske dinastije nisu premlade; proslavljeni na sablji, samo ako im se prilika pruži, oni će se proslaviti u svakoj grani znanja i umieća; ne bude li te prilike, i oni moraju postati pripuzi, kako su drugi hotice postali i ostali" (Ante Starčević: Izabrani spisi, priredio dr. Blaž Jurišić, HIBZ, Zagreb, 1945.).
Nas pak zanima, što o svomu podrijetlu i narodnostnoj pripadnosti govore sami bosansko-hercegovački Muslimani. Najprije čujmo, što o tomu kažu turski pisci i putopisci.

Povjestnik Aali i putopisac Evlija Čelebija

Osmanskoturski povjestnik Aali (1542.-1599.), rodom iz Galipolja, trideset je godina živio u Bosni na dvoru bosanskih valija (namjestnika). On je prvi u turskoj povijesti bosansko-hercegovačke Muslimane nazvao Hrvatima. U svomu djelu Tarihi Aali on piše (prijevod dr. Safvet-bega Bašagića):
"Što se tiče plemena Hrvata, koji se pripisuje rijeci Bosni, njihov se značaj odrazuje u veseloj naravi; oni su po Bosni poznati i po tekućoj rijeci prozvati. Duša im je čista, a lice svijetlo; većinom su stasiti i prostodušni; njihovi likovi kao značajevi naginju pravednosti. Golobradi mladići i lijepi momci poznati su (na daleko) po pokrajinama radi naočitosti i ponositosti, a daroviti spisatelji kao umni i misaoni ljudi. Uzrok je ovo, što je Bog - koji se uzvisuje i uzdiže - u osmanlijskoj državi podigao vrijednost tomu hvaljenom narodu dostojanstvom i čast njihove sreće uzvisio kao visoki uzrast i poletnu dušu, jer se među njima nasilnika malo nalazi. Većina onih, koji su došli do visokih položaja (u državi) odlikuje se velikodušjem to jest čašću i ponosom; malo ih je, koji su tjesnogrudni, zavidni i pohlepni. Neustrašivi su u boju i na mejdanu, a u društvu, gdje se uživa i pije, prostudušni. Obično su prijazni, dobroćudni i ljubazni. Osobito se odlikuje ovo odlično pleme vanrednom ljepotom i iznimnim uzrastom... Bez sumnje Bošnjaci, koji se pribrajaju hrvatskom narodu, odlikuju se kao prosti vojnici dobrotom i pobožnosti, kao age i zapovjednici obrazovanošću i vrlinom; ako dođu do časti velikih vezira u upravi su dobroćudni, ponosni i pravedni, da ih velikaši hvale i odlični umnici slave" (Krunoslav Draganović - O. Dominik Mandić, Herceg-Bosna i Hrvatska, Laus, Split, 1991.).

Elvija Čelebi (Čelebija), glasoviti turski putopisac XVII. st., putovao je Bosnom 1660. i 1661. U svomu putopisu više puta spominje Hrvate u Bosni. Tako kaže, da je "jezik bosanskog i hrvatskog naroda" čist. Njemu je dakle jezik Bošnjaka i Hrvata jedan te isti, hrvatski. Livno i Bihać su mu hrvatski gradovi. Hrvate on nalazi i u Boki Kotorskoj. Navodi, da su stanovnici Herceg-Novoga Arnauti, Bošnjaci i Hrvati. Čelebija dva puta spominje muslimane u Bosni, koje naziva Hrvatima. U neposrednoj blizini Foče na Drini, u starom gradu Plaču, njemu (Čelebiji) "dadoše 50 hrvatskih momaka pod oružjem za pratioce". Na Gatačkomu polju "dobi 300 lijepih po izbor hrvatskih gazija (junaka)". Pridjevak gazija (junak) mogao se dati jedino muslimanima. Fehim ef. Spaho, reis-ul-ulema (vrhovni vjerski poglavar) svih muslimana u kraljevskoj Jugoslaviji, u svomu članku Hrvati u Evlija Čelebijinu putopisu kaže: "Za proučavanje naše hrvatske prošlosti osobito je značenje, da nam se otvore i učine pristupnim turski izvori" (Hrvatsko kolo XIII., Draganović-Mandić).

Bosansko-hercegovački Muslimani XVI. i XVII. st. o svomu podrijetlu i pripadnosti

Mehmed-paša Sokolović, veliki vezir Osmanskoga Carstva, izdaje 1566. naredbu u povodu harzaula (obtužbi) grčkoga patriarha, u kojoj kaže: "Car daj eferman, da rimski fratri po Budimu, Temišavaru i Dubrovniku i uopće od naroda hrvatskoga ne pitaju milostinju, ako taj narod spada na grčkog patrijara... Nu ako pak narod pod patrijara ne spada, zabranjeno mu je napastovati fratre i njihov puk" (Draganović-Mandić). Sokolović sve Slavene u turskomu Budimu, Temišvaru i Dubrovniku smatra Hrvatima. Također Hrvatima smatra i narod, koji od Budima do Dubrovnika - dakle i u Bosni - po turskoj zemlji stanuje.
Hodavendija, čauš (pobočnik) bosanskoga paše Sofi Mehmeda, musliman iz Bosne, piše 20. rujna 1589. mletačkomu providuru (poglavaru) u Zadar po dva pisma turskom jazijom (pismom) i bosančicom. Na kraju pisma veli: "Zato mi, rečeni Hodavendi čauš, hotismo učiniti viru od toga posla i dvoje knjige pisati turske, a dvoje hrvatske, rukom Ali čehaja" (Draganović-Mandić; dr. Ferdo pl. Šišić, Herceg-Bosna prigodom aneksije, Zagreb, 1908.). Hodavendija, dakle, jezik bosansko-hercegovačkih muslimana naziva hrvatskim.
Muslihudin bin Ali, banjalučki muderiz (profesor medrese), u predgovoru svoga spisa napisana 1609. kaže i ovo: "Sva dosadanja djela i knjige došle su od Arapa i Perzijanaca iz raznih pokrajina i Herata, a ovaj je sastavak nikao u pokrajini Hrvata" (Draganović-Mandić). To znači, da on svoju domovinu Herceg-Bosnu smatra zemljom Hrvata.
Ivan Zovko u svojoj knjižici Hrvatstvo Herceg-Bosne po narodnoj predaji i običajima (Mostar, 1899.) spominje još dvojicu Muslimana, koji bosansko-hercegovačke Muslimane smatraju Hrvatima. To su:
Šejh Sudi - "Kako se općenito drži, on je rogjen u selu Sudići, koje spada pod sarajevski kotar. Od toga sela potječe mu i samo ime. Megju muslomanima Herceg-Bosne on je glasovit, kao muverrih (povjesničar), od kojega se sačuvao i dan danas tevarih (povijest) u rukopisu, gdje se izrično spominje Hrvatstvo Bosne i Hercegovine i kako su Bošnjaci i hercegovci Hrvati."
Šejh Jujo (1650.-1707.) - "Bio je na daleko poznat u islamskom svijetu po narodnom tevatru (predaji), kao evlija (dobri). On je poznat i pod imenom Hadži Juja efendija. I ovaj dakle islamski muverihh, koji je cijeloga svoga vijeka ibadet (bogosluženje) Bogu činio, izrično nazivlje u svojim spisima Hercegovce i Bošnjake Nam-Hrvatima, dakle porijeklom, koljenom Hrvatima. Mezar (grob) ovog čuvenog evlije nalazi se u Mostaru."
Slično kao i putopisac Evlija Čelebija, naziva i znameniti turski povjestnik Ibrahim ef. Pečevija (Alajbegović), pisac XVII. st., jezik Hrvata bosanskim i hrvatskim. (Draganović-Mandić)
Mnogi se glasoviti turski paše i veziri nisu stidjeli svoga hrvatskoga podrijetla, pa su uza svoja imena stavljali pridjevak Hrvat. O njima piše dr. Safvetbeg Bašagić u svomu djelu Znameniti Hrvati Bošnjaci i Hercegovci u Turskoj carevini (Zagreb, 1931.). Evo ih nekoliko: Mahmutpaša Hrvat, koji "stoji na čelu svim vezirima, učenjacima i pjesnicima iz naših krajeva", vezirom je postao nakon zauzeća Carigrada 1453.; Memipaša Hrvat iz Gradačca; Rustempaša Hrvat, rodom iz Sarajeva (kako misli Hamdija Kreševljaković); Sijavušpaša Hrvat; Tahvilpaša Kulenović Hrvat, sadrazam (veliki vezir) sultana Selima II.
Iz carskih fermana (naredbi, zapovijedi) osmanskoturskih sultana i starih pisama jasno se vidi, da su hrvatskoga roda i koljena begovi Kulenovići, Kapetanovići, Evlijići, Filipovići i mnogi drugi. Sarajevski Mutevelići potomci su Muradbega Fardića, Hrvata iz Šibenika. Potomci srednjovjekovnoga bosanskohrvatskoga plemstva su Kopčići, Kulovići Hrasnice, Gradaščevići, Korići, Dugalići (Malkoči), Starčevići, Dženetići (nekad Rajkovići). Neka su prezimena sačuvana samo u bosanskih katolika i muslimana: Đikići, Svrze, Čengići, Križevci.
Begovi Kulenovići bijahu hrvatski plemići, kojima su praoci bili hrvatski plemići još u doba hrvatskih narodnih vladara. Nakon Pacta conventa, ne htijući prihvatiti ugarskoga kralja za svoga kralja, odselili su se u Bosnu. U doba bosanskohrvatskoga kraljevstva pripadali su stališu velikaša. Velika je mogućnost, tako se govorilo, da je iz njihova roda Kulin-ban, po kojemu su dobili prezime Kulenović (Kulinović). "Begovi Kulenovići nikada nisu nijekali svoje hrvatstvo, nego su ga uvijek izticali. Malo je poznato, da je Ibrahim-paša Kulenović na saboru u Frankfurtu godine 1562. ponosno govorio 'svojim hrvatskim jezikom'" (dr. Džafer Kulenović, Izbor iz djela, Uzdanica d.d., Zagreb, 1992.).

Istina o Jasenovcu

Jasenovac je za vrieme drugog svietskog rata služio neprijateljima za rušenje Nezavisne Države Hrvatske, a danas se koristi kako kome zatreba u dnevno-političkim obračunima.

Dugo godina se šutjelo a i danas se o ovom logoru i dogadjanjima oko njega govori isključivo s jedne, svima nama dobro poznate strane.

U nastavku pročitajte vrlo zanimljiv razgovor sa isusovcem prof. Vladimirom Horvatom koji je vodjen za tjednik Fokus pod nazivom "Istina o Jasenovcu" ...



"Uočavanje različitih događaja iz naše nedavne prošlosti spada u nužne zadatke javnoga života. Međutim, Jasenovac je opasan za Hrvatsku jer je oko njega stvorena politička legenda koja je za vrijeme Drugoga svjetskog rata poslužila za rušenje Nezavisne Države Hrvatske, a nakon komunističke pobjede za brutalno uništavanje politički aktivnih dijelova hrvatskoga naroda i za opravdavanje nasilnog uključivanja Hrvatske u Jugoslaviju.

Pod imenom Jasenovca stvorila se argumentacija o zločinačkom značaju NDH i Ustaškoga pokreta koji je za vrijeme rata izdvojio Hrvatsku iz Jugoslavije... Uništena hrvatska država i rascjepkane hrvatske zemlje na silu uključene u Jugoslaviju onemogućile su hrvatskom narodu da izvrši potreban ispit savjesti, jer za taj je potrebna sloboda. Poslije stvaranja nove, Titove Jugoslavije, nakon Bleiburga i jugoslavenskih narodnih sudova, nije se moglo govoriti o Hrvatima kao političkome narodu koji bi trebao zauzeti stav prema svojoj prošlosti, nego o Hrvatima kao zatvorenicima, okrivljenicima, osuđenicima na smrt ili dugotrajne zatvorske kazne. To je, naime, bio hrvatski narod od 1945. do 1950. g. kad je Titova Jugoslavija fizički uništavala ili moralno lomila hrvatsku nacionalnu i političku elitu da bi obezglavila narod i stvorila novoga socijalističkog, jugoslavenskog čovjeka... U takvom ozračju stvorena je slika o hrvatskoj prošlosti, koju je Jugoslavija nametnula ne samo novim naraštajima nego i međunarodnoj zajednici kao dogmu, i na koju se pozivaju svi koji bi željeli obnoviti Jugoslaviju ili bar staviti Republiku Hrvatsku pod svoje političko tutorstvo." (Dr. Ivo Korsky, Iz ideala u stvarnost, Zagreb, 2005, str. 343-345). Hrvati se moraju suočiti s činjenicima i govoriti istinu pod svaku cijenu, jer sloboda nema cijenu. Konačna demistifikacija jasenovačkih zločina jedno je od najvažnijih pitanja.

• Patre Horvatu, Jasenovac je vječna tema za neprijatelje slobode hrvatskoga naroda. Što danas stvarno treba reći o Jasenovcu?

- U području Jasenovca bilo je nekoliko industrijskih postrojenja. Lazar Bašić, Srbin, na tom je području imao CIGLANU - u njoj se proizvodila opeka i cigla s inicijalima L.B. Toga se još neki ljudi sjećaju. Kad je Lazar umro, CIGLANU je preuzeo njegov sin. Tu je bila i tvornica lanaca - LANČARA, ljevaonica zvona - ZVONARA - i velika PILANA. Ta je industrijska zona bila uz samo mjesto Jasenovac. Ustaški logor koji je formiran na nacionaliziranom industrijskom kompleksu obitelji Bašić i ograđen žicom bio je radni logor. Tu su radili i mnogi slobodnjaci koji su vani obrađivali polja lokalnoga stanovništva itd.
I onda su 1942. ustaše dale izgradili ZID - od cigle iz CIGLANE. Bio je visok oko tri metra, debeo oko 70 cm. Logor je tada zatvoreni prostor, ali i dalje radni - logoraši i dalje rade i u logoru i izvan njega.

Međutim, kad je došla 1945. - 22. travnja - proboj logoraša - broj onih koji sudjeluju u proboju je malen - logor je spao na minimum. Bježalo je oko 120 logoraša, spasilo ih se sedamdesetak. Dakle, to je taj problem što se tiče broj logoraša.

• A njihov nacionalni sastav?

- Ja sam nekoliko puta išao tamo u studijski pohod. Doznao sam da su 1941. g. ustaške vlasti sve lokalne Srbe s područja Jasenovca poslale na rad u Njemačku, a neke u Norvešku! Ti su se Srbi iz Njemačke vratili 1945. - živi i zdravi. Dakle, nisu istinite tvrdnje da su ustaše u Jasenovcu tamo najprije likvidirale lokalne Srbe!

U Jasenovac su najprije došli Židovi - njih oko šest stotina. O tomu piše dr. Ante Ciliga u svojoj knjizi Sam kroz Europu u ratu (1939.-1945.). Kad se tamo skupio veliki broj logoraša u samom su mjestu jedan stari magazin pretvorili u KOŽARU. Tu su Židovi radili - štavili su kožu. Nakon toga su uzeli još jednu kuću, koju je netko gradio nekomu u inat - pa su je prozvali PRKOS. I dan danas ta kuća stoji u Jasenovcu. Ona je služila kao KRPAONICA - u njoj je 20-tak logorašica krpalo vreće. Dakle, KOŽARA i KRPAONICA, nalazile su se u samom mjestu, a ostatak kompleksa je bio radni logor. Uz taj kompleks 1941. podignute su prve logoraške barake.

Što se nacionalnoga sastava logoraša tiče - većinom su to bili Hrvati, uglavnom HSS-ovci, ljudi koji nisu simpatizirali ustaški režim. Tko nije bio uz ustaše, bio im je protivnik.
Tu su bili i Maček i Ciliga, dosta uglednih ljudi bilo je tu ne zato jer su zlo radili, nego jer nisu bili uz ustaše... Dakle, većinu u logoru činili su Hrvati. To u svojoj knjizi potvrđuje Antun Miletić. Osim toga, on donosi popis logorašica iz ženske kaznionice u Staroj Gradišci. Šefica te kaznionice točno je bilježila dnevno brojno stanje kaznionice - po vjeri - katolkinje, pravoslavke, Židovke itd. Uvijek je bilo najviše katolkinja, tj. Hrvatica. Ako je tako bilo u ženskoj kaznionici, po analogiji je tako bilo i u muškom dijelu logora. Osim toga, dobio sam i svjedočenje moga subrata časnoga brata Nedjeljka Begića. Njegov je brat Ivan bio na Prijamnom odjelu u Ustaškom logoru Jasenovac i upisivao je ULAZ-IZLAZ logoraša. Nedjeljko je pitao Ivana: Dobro, koga ima najviše? Naših Hrvata, rekao mu je! Dakle, i Miletić i brat Ivana Begića, i brojno stanje iz ženske kaznionice potvrđuju da je LAŽ da su Srbi i Židovi bili glavne žrtve u logoru Jasenovac i Stara Gradiška. Hrvati su bili najbrojnije žrtve!

• Što su pokazala poratna iskapanja i snimanja?

- Prva jugoslavenska komunistička komisija već je 1945. počela iskapanje. Utvrdila je samo 55 žrtava - i to je prekinuto. Unatoč tomu, brojka vrtoglavo raste, do ne znam kojega broja.
Nameće se sljedeće pitanje. Gradina je na desnoj obali Save. Na lijevoj obali je naselje Jasenovac i industrijsko područje - Ustaški radni logor. Tu nije bilo mjesta za grobove.
I zato, kad se istražuju grobovi i grobišta ide se na desnu, bosansku obalu... Tamo su načinjeni avionski snimci humaka, kojih je jako puno. Tamo je bilo više tih snimanja, ali su iskapanja redovito prekidana, jer su iskopali domobranske cokule, ženske štikle itd. - dakle to nisu žrtve Ustaškoga logora, nego - Partizanskoga! I zato su iskapanja prestajala, a o nalazima se šutjelo.

• Što je istina o tom stratištu?

- Kad su partizani preuzeli Jasenovac, veliki dio zarobljenika s Križnoga puta je tu završavao... na Gradini, u Partizanskom Jasenovcu ubijani su Hrvati! Tu je i najveće grobište! Kad je bila 60. godišnjica proboja logoraša iz Jasenovca, 22. travnja, Srbi u Donjoj Gradini ponovili su optužbe na račun Hrvata. Srboljub Živanović, kojega su predstavili kao engleskog istoričara, "citirao je njemačke službene izvore prema kojima je u logorima Jasenovca ubijeno više od 750 tisuća ljudi" itd. Međutim, sve rečeno pokazuje da je Ustaški logor Jasenovacde facto imao puno manje žrtava od Partizanskoga logora Jasenovac - jer su partizani 1945. vršili masovna klanja, ubijanja... I Vladimir Žerjavić kaže - ono što je kroz Jasenovac prošlo je relativno umjereno u odnosu na ono što se VANI - svugdje i redovito - kasnije događalo. Noć je progutala mnoge i mnoge ljude! Pa ako netko hoće govoriti o 700 i više tisuća ubijenih - onda neka bude pošten i kaže - tko je te i tolike ljude pobio!?

• Logoraši u Ustaškom logoru Jasenovac dobivali su i pakete?

- Logoraši su u tom logoru primali hranu, tu je bila paketarnica itd. To je dokumentirano. Zanimljivo je da su mnogi ne-Židovi preko Židovske bogoštovne općine slali pakete, jer je to bilo najsigurnije. To je jedina Židovska bogoštovna općina koja je u Europi preživjela II. svjetski rat - u Zagrebu - sve druge su likvidirane! Kako su Židovi među prvima stizali u Jasenovac, oni su tamo zauzeli vodeća mjesta u logoru i čuvali ih. O tomu je pisao dr. Ante Ciliga, komunist itd., za kojega držim da nije imao razloga lagati.

• Što je s dokumentacijom iz samoga logora?

- Iz ustaškoga razdoblja logora ima dokumenata - Antun Miletić objavio je tri velika sveska tih dokumenata. Iz Partizanskoga logora Jasenovac nema NIČEGA! U Muzejskom prostoru Jasenovca rekli su mi: Nemamo ništa! Sve je u Beogradu! Gospođa kustosica Muzeja kaže - tražili smo, pisali zamolbe preko Ministarstva vanjskih poslova itd., ali nikad ništa nismo dobili, čak ni odgovor! To je paradoks na koji sam i nju upozorio - kako to da ne daju ništa!?
Ne žele dati NIŠTA, jer je to OPTUŽBA PROTIV NJIH!

II dio


U knjizi Nataše Mataušić "Logor smrti i radni logor Jasenovac 1941.-1945." nalazi se i Dodatak Slavka Goldsteina "Radna grupa Jasenovac - 1945.-1947.". Dakle, Goldstein ne veli više "logor", nego "radna grupa". Tu spominje da se onim što se događalo nakon 22. travnja 1945. najviše bavila Ljubica Štefan - "koja nije ostala na golim tvrdnjama, već je nastojala sabrati dokaze". Zanimljivo da i Goldstein priznaje da je Ljubica Štefan "skupljala dokaze"!

Ona je bila pronašla 6 svjedoka. Dalje, tu je bio i Matija Helman, otac dviju gospođa s kojima sam jako dobar. U mirovini su - jedna je liječnica, druga kemičarka. Njihov otac, inženjer šumarstva, u lipnju 1945. bio je osuđen i bio je u Staroj Gradiški. Imao je džepni kalendarčić za 1946. g. i tu je napisao je da je 1. lipnja 1946. bio poslan u Jasenovac:

• 1. lipnja 1946 - ušli u Jasenovac na uređenje konačišta;

• 2. lipnja - kopanje poljskog zahoda, zidanje privremenog štednjaka za kuhanje hrane; - priprema za gradnju krušne peći i dovoz materijala; - izvid u logoru - vanjski zidovi

• 3. lipnja - zidanje krušne peći i štednjaka - izmjena uske pruge i obodnih zidova bivšega logora. (Industrijski kompleks Ustaškog logora imao je uskotračnu prugu. Dakle, oni su mijenjali tračnice, stavljali su nove!
Logor je radio i dalje.)

• 4. lipnja - dovoz cigle ilovače za gradnju peći i zidanje iste; popravak rešetki osuđeničke nastambe! itd.

Dalje navodi da na rad u Jasenovac iz Gradiške dolazi 20 logoraša... Dakle, taj dnevnik vođen od 1. VI. 1946. do 9. VI. 1946. - pokazuje da se u u logoru Jasenovac radi - tu postoje kaznionice...

• Kako se to prikrilo?

- Dojam je da su nove komunističke vlasti htjele prikriti situaciju na način da su sve strojeve iz industrijske zone bivšega Ustaškoga logora pokupili i poslali u Srbiju. Prostorije u kojima su se nalazili strojevi sada su primile veći kapacitet novih stanara - logoraša. S druge strane, dali su da okolno stanovništvo ruši ZID - cigle koristi za gradnju kuća. Hrvatske su kuće planule 1945. - nakon povlačenja ustaša iz dijela jasenovačkog područja. Partizani su već bili tu. Kako to da su ustaše palile hrvatske kuće!? To su, sukladno njihovoj praksi, radili partizani preobučeni u ustaške odore.

I sad su mnogi Hrvati praktično ostali bez krova nad glavom. Nova vlast, komunisti, dali su im da ruše logorski zid i tom ciglom grade nove kuće! Tako je stvaran privid - tu više nema logora - strojevi odoše za Srbiju, Zid se ruši - a tamo su došli novi osuđenici!

• I taj je logor postao sada ubijalište?

- Ustaški je logor bio radni logor, a partizanski je sada, bez strojeva i rada, bio isključivo KAŽNJENIČKI LOGOR SMRTI!

Kad su Hrvati 1945. bježali iz Slavonije - ulice i ceste su bile zakrčene. Ljudi su dosta čuli o zvjerstvima partizana, bježali su. Kad su ustaše ranije od partizna preuzele Koprivnicu - u podrumima policijske zgrade našli su 20-tak lešava. Noge mučenika bile su spaljene. Silili su ih na "priznanja"! Poslije je u partizanskoj policijskoj upravi nađen popis 70 najuglednijih hrvatskih koprivničkih obitelji koje treba likvidirati. Na popisu je bila i moja obitelj. Moga oca Ivana, orguljaša u crkvi, partizani su strijeljali 1945. godine!

• Nekoliko je razloga za strahovite manipulacije brojem žrtava...
- Jugokomunisti su najprije napuhavali broj, ne samo jasenovačkih žrtava, da bi dobili što veću ratnu odštetu od Njemačke. U poratnom razdoblju htjeli su Hrvate koliko je moguće više upropastiti, uništili. Poslije su SVE SVOJE ŽRTVE PRIPISALI USTAŠAMA.
Zato je o partizanskim logorima vladao totalni muk! ...

Je li cvjećaru što postavljaš tolike tekstove i floodaš forum? Kao da oni koje to zanima nisu to davno pročitali? I to ustaštvo i ta koreografija ... pomalo je to djetinjasto.

Ne mislim da je dobro veličanje ijedne totalitarne ideologije, a osobito totalitarne ideologije sa tako krvavim rezultatima i to sada kada su se njeni sljedbenici otvoreno svrstali u red naših neprijatelja.
A osobito mi se gadi kada netko naglašavanjem te ideologije smatra da se time nama približava. Mi nismo ni pravaši ni komunisti, isto kao što to nisu bili naši pradjedovi koji su u 95%-nom broju slijedili lijevi centar Radićeva HSS-a. Učimo od pradjedova ako nemamo već svoje pameti.

Proćitali su one koje zanima, više-manje, jer vidim svakakvih komentara na ovu temu za Ustaše. Nije djetinjasto, to je upoznavanje poviesti, ti od ovoga nisi ništa proćitao, ali bez obzira na to, opet češ po svome pljuvati po ustašama, ali nema veze što nisi o njima informiram.
Ja nisam cvjećar, to je tvoj problem, ako sve muslimane gledaš kao neprijatelje sbog poslijednjeg rata koji se dogodio na ovim prostorima. Naravno da meni smetaju vehabije, muđahedini koji su danas u Bosni i koji se kote sve više, za to možemo zahvaliti Aliji kojih je rado prihvatio s bliskog iztoka, ali da mrzim Hrvate muslimane? Nema smisla, oni svoje podrijetlo nisu zatajili, ne vidi razloge da ih i ti mrziš? Vidim da spominješ zloćine, znaći da nisi pročitao dio o Jasenovcu.
ja flodam forum, dok vi stalno vodite razprave s jednom do pet rećenica, nevidim problem.

Sslavonac ,meni se čini da ja tebe znam .. I to sa kolekcionarskog foruma.Jel to moguće? Jesi li bio aktivan tamo?

Predstavio si se kao Slavonac, a pišeš kao bosanski musliman.

Budi čovjek i reci da si Hrvat islamske vjeroispovjesti, a nemoj se kamuflirati u slavonskog katolika, Matičića.

Nisam, majke mi, ne lažem. Žurim u pisanju pa eto....a č i ć nikada mi nisu išli.

@mario_cro Nisam na tome forumu.

Baš nikako...? Mene sve bode u oči tvoj username ovdje,jer znam da je tamo bio jedan koji je ordinirao sa dane-croatia i dežurnim pravašima.
Onda sam te zamijenio sa nekim vjerovatno..

Ne mrzim ja nijedan narod. Imam prijatelja i muslimana i Srba, i to raznih političkih uvjerenja. Ne mrzim ni vehabije, a ako ikoga i mrzim to su onda ove novokonponirane komunjare.

A što se tiče tih tekstova... to sam ja pročitao još prije rata ili najkasnije za vrijeme rata.
Što da ti kažem... lažu i crveni i crni,, a ti odvagaj gdje je sredina.

Lažu, kako da kažem istina ne postoji, (pogledaj temu za R.B.) naravno da svako svoje tupi i misli da je u pravu, zato moramo sami na sebi raditi, kao što ti kažeš tražiti sredinu, treba ići i naprijed i vidjeti u kakvoj smo trenutno situaciji. Ako ne mrziš vehabije, koji danas stvaraju pomutnju živu u Bosni i rade raskole, onda nemoraš ni na mene na bilo koji način gledati neprijateljski ili kao cvjećara i ljubitelja muslimana.

Neznam, jedino ako mi je netko ukrao nick, dane-croatia, je operirao internetnom prije godinu dana ako se nevaram, nema ga sada dugo....

Tema je potrošena i ide pod ključ. Nije ovaj forum oaza desničarenja, niti boravište potrošenih pravaša i cvjećara, nego forum Hrvata BiH.