Divic je stvarno divno mjesto.

Na slici izgleda super.
Kako je stanje na terenu jel tamo itko živi sada je pitanje , ipak je bilo gotovo 100% Muslimansko/Bošnjačko mjesto .
Tužno je vidjeti da se ovakav prekrasan kraj depopulira

Stanje u etničkom smislu
je još uvijek povoljno. Homogeno je, ima džamija. Crkva pravoslavna, nezakonito izgrađena, izmještena je na adekvatnije mjesto.

Što se gospodarstva tiče, situacija je loša, kao i u cijelom Podrinju i BiH. Tu je bez dvojbe rat učinio svoje.

Prije nekoliko godina održana je neka humanitarna manifestacija na kojoj je među ostalih učestvovao i Miralem Pjanić, nogometaš talijanske Rome i jedan od najpoznatijih Zvorničana u iseljeništvu.

Sejad Salihović, još jedan od najboljih sinova ovog kraja također je prisustvovao. Inače nogometaš njemačkog prvoligaša Hofenhajma.

Zvornik-Snagovo 27.07.2011.
Sahranjena i beba ubijena u naručju majke
Oko 3.000 građana zvorničkog kraja prisustvovalo je kolektivnoj dženazi 35 mještana Snagova zvjerski ubijenih 29. aprila 1992. godine.
Tog nesretnog dana pripadnici JNA, paravojnih jedinica i komšije srpske nacionalnosti zarobili su mještane Snagova na lokalitetu Rašidov Han. Potom su ih strijeljali i spalili njihova tijela.

Pored četrnaest tabuta sa kompletnim posmrtnim ostacima Snagovčana danas je pokopan i jedan tabut sa posmrtnim ostacima 21 žrtve. Oni su prikupljeni i sahranjeni zajedno jer je kompletna tijela zbog mučkog spaljivanja bilo nemoguće pronaći.

"Najmlađa žrtva Meliha Dogić imala je samo šest mjeseci kada su je ubili u naručju majke Fatime. Ubijena je i Fatima i Melihin otac Mehdin. Tada četverogodišnji Salih, brat ubijene Melihe, preživio je strijeljanje. Danas živi i radi u Njemačkoj", kazao je član Organizacionog odbora Hazim Karić.

Nekoliko mještana Snagova uspjelo je preživjeti. Nakon strijeljanja pripadnici JNA i paravojnih jednica napustili su Rašidov Han, a tri dana nakon tog zločina preostali mještani Snagova pronašli su svoje sugrađane.

"Došli smo na taj lokalitet i iskopali grobnicu. Međutim, tokom sahranjivanja komšije srpske nacionalnosti su osule rafalnu paljbu. Sahranili smo ih po mraku", prisjetio se Karić.

Posmrtni ostaci 14 stradalih pronađeni su prije pet godina, ali se sve do 2011. godine čekalo na njihovu identifikaciju. Kod preostale 21 žrtve, pokopane u jednom zajedničkom tabutu, pronađene su tek po jedna ili dvije koščice.

Dženazu je predvodio muftija tuzlanski Husein ef. Kavazović, a danas su u Snagovu pokopani: Krupinac (Smajo) Himzo 1935, Krupinac (Mehmed) Hatija 1933, Krupinac (Himzo) Senudin 1963, Krupinac (Haso) Azra 1964, Krupinac (Senudin) Mirza 1987, Krupinac (Himzo) Idriz 1966, Krupinac (Haso) Sadija 1968, Krupinac (Idriz) Alen 1989, Dogić (Osman) Šeća 1949, Dogić (Sulejman) Mehdin 1968, Dogić (Sulejman) Zada 1977, Dogić (Selim) Fatima 1971, Dogić (Mehdin) Meliha 1991, Dahalić (Ramo) Hasnija 1945, Dahalić (Ibrahim) Sead 1965, Dahalić (Pašan) Džemka 1965, Dahalić (Sead) Semir 1989, Dahalić (Mujo) Mujesira 1939, Dahalić (Avdulah) Hamdija 1965, Dahalić (Bego) Razija 1966 Sahranjena 2008. god. u Memićima, Dahalić (Hamdija) Esad 1989, Krupinac (Smajo) Senija 1959, Krupinac (Osman) Mirsad 1977, Krupinac (Osman) Mirnes 1985, Mujanović (Osman) Derva 1932, Mujanović (Avdija) Ismeta 1953, Mujanović (Muharem) Edina 1977, Ibrahimović (Husein) Mehmed 1936, Ibrahimović (Husein) Husejn 1945, Salihović (Ramo) Ramiz 1956, Salihović (Ramo) Hatija 1953, Ibrahimović (Ibrahim) Fahira 1974, Ibrahimović (Ibrahim) Mešan 1979, Krupinac (Mustafa) Aiša 1938, Krupinac (Salkan) Hajrudin 1960. i Krupinac (Redžo) Reif 1960.

Prijedor-Kozarac 20.07.2011.
Obavljena dženaza 111 posmrtnih ostataka Bošnjaka, žrtava genocida u prijedorskoj općini
U Kozarcu je danas (20.07) na više mezarja obavljena dženaza posmrtnih ostataka 111 identifikovanih osoba bošnjačke nacionalnosti ubijenih u vremenu genocida na području prijedorske općine u protekloj srpsko-crnogorskoj agresiji na BiH, među kojima i 20 osoba iz naselja sa lijeve obale Sane.

Iz Odbora za ispraćaj saopćeno je kako je odlučeno da njihov ispraćaj bude organizovan 20. jula, na dan kada je prije 19 godina počelo stradanje nesrpskog, uglavnom bošnjačkog stanovništva na lijevoj obali Sane, kako bi se skrenula pažnja na ratni zločin genocida čije procesuiranje još nije započelo. Prema nepotpunim podacima, od 20. do 25. jula 1992. godine u naseljima Bišćani, Čarakovo, Hambarine, Rakovčani, Rizvanovići i Zecovi ubijeno je između 1.800 i 1.900 muškaraca, žena i djece različite životne dobi, što je 65 posto ubijenih od ukupnog broja nesrpskog stanovništva ove općine stradalog u proteklom ratu, javlja radio BIR.

Dženazu je predvodio je reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH dr. Mustafa-ef. Cerić, koji je pozvao udruženja stradalih da se međusobno ne optužuju, već da se organizuju i izvrše pritisak da se na nivou BiH donese "rezolucija o genocidu, zakon o osudi genocida i zakon o krivičnom djelu za one koji negiraju genocid".

"Htjeli bismo poručiti onima koji govore da su se promijenili, da se nisu promijenili jer nam govore da nemaju povjerenja u nas zato što smo muslimamni i da ne može suditi sudija musliman i podsjećaju nas na onu tešku riječ da su muslimani genetski kvarni, a ona nije tako davno izrečena. Mislili smo da će se s vremenom mijenjati, ali gore od toga je što negiraju istinu o genocidu ili ga relativizuju ili ga na drugi način tumače", rekao je reis Cerić, prenose agencije.

Porodice ubijenih i njihovi prijatelji večeras će proučiti tevhid pred dušu svih žrtava genocda u naselju Bišćani početi obilježavanje 19 godina od njihovog stradanja. Njihove porodice su kao i do sada nezadovoljne sporošću nadležnih institucija u vezi sa pronalaskom i identifikacijom ubijenih, jer se još uvijek traga za posmrtnim ostacima 800 osoba, a posebno su ogorčene radom bh. pravosuđa, s obzirom na to da još niko nije osumnjičen za počinjeni ratni zločin u ovih šest naselja.

U progonu bošnjačkog naroda na lijevoj obali Sane najviše je stradalo naselje Čarakovo, u kojem je od 2.417 žitelja ubijeno njih 394 i to 384 bošnjačke i 10 hrvatske nacionalnosti. Tokom ove sedmice u Čarakovu će biti podignuto Spomen-turbe, a u dva zaseoka u Bišćanima spomen-ploče u znak sjećanja na njihove ubijene žitelje prenosi radio BIR.

09.07.2011.
Hajra Ćatić u minskom polju tražila posmrtne ostatke svog sina Nine
Godinama se raspadam od tuge što ne mogu pronaći bar jednu kost svog djeteta, da je ukopam u Potočarima i kažem ovdje je njegov mezar, ovdje je dio njega
Koliko je nepodnošljiv život majki koje punih petnaest godina čekaju vijest o pronalasku posmrtnih ostataka svoje ubijene djece, najbolje svjedoči potez Hajre Ćatić iz Srebrenice, koja je protekle sedmice zagazila u minsko polje vjerujući da će pronaći dijelove skeleta svog sina Nine.

Hajra je u prošlu srijedu krenula u rejon Buljima u okolici Srebrenice, da bi nakon dugog pješačenja stigla na mjesto na kojem je, prema tvrdnjama svjedoka, u julu 1995. godine posljednji put viđen njen teško ranjeni sin.

Stravičan prizor

- Godinama plačem i molim nadležne institucije da se pokupe razbacane ljudske kosti na Buljimu, gdje je i moj Nino, prema svim kazivanjima, umro. Sva objašnjenja i tužilaštava i Instituta za nestale svodila su se na to da je teren miniran i da, dok se ne razminira, niko ne smije rizikovati živote ljudi koji bi trebali to uraditi. Ja razumijem da niko ne treba ginuti u minskom polju, ali ne razumijem da 15 godina divlje životinje razvlače lobanje i druge dijelove tijela naše djece, a da nijedna deminerska organizacija, pored tolikih miliona stranih donacija, nije stigla na to područje - kaže Ćatić, koja je još u šoku od onoga što je vidjela na Buljimu.

S Hajrom je, naime, u potragu za posmrtnim ostacima njenog sina krenuo i čovjek koji je  u julu 1995. jednu dionicu puta u poznatoj "koloni smrti" nosio teško ranjenog Ninu Ćatića, te je doveo tačno do mjesta gdje je Nino posljednji put viđen živ.

- Krenula sam na Buljim potpuno svjesna da mogu poginuti od mina. Pronašla sam jednu lobanju, ne znam da li je ona od mog sina, ali sam je donijela u Tuzlu. Bilo je tu razbacane odjeće, našla sam i jednu čizmu koja je, po svoj prilici, pripadala djetetu od nekih šest-sedam godina. Ne znam kako sam to sve preživjela, ali lobanju sam donijela u Tuzlu - priča Hajra.

Dan nakon što je pronašla lobanju, pokušala ju je predati u Identifikacioni centar Podrinje, ali je tamo nisu smjeli primiti, uz obrazloženje da postoji zakonska procedura o prikupljanju posmrtnih ostataka nestalih osoba.

Obratila se Institutu za nestale osobe BiH, ali su joj, kaže, tamo rekli da lobanju mora vratiti na mjesto gdje ju je i pronašla, jer je riječ o posmrtnom ostatku koji svjedoči krivično djelo te da bi ona zbog toga što je uradila mogla i krivično odgovarati. 

DNK analiza

- Lobanju sam ostavila u Udruženju u Tuzli i čekam hoće li je zaista iko prihvatiti kako bi pokušao DNK procesom utvrditi kome pripada. Godinama se raspadam od tuge što ne mogu pronaći bar jednu kost svog djeteta, da je ukopam u Potočarima i kažem ovdje je njegov mezar, ovdje je dio njega. Godinama, isto tako, slušam priče kako životinje razvlače kosti naše ubijene djece u okolici Srebrenice, a niko da se pomjeri s mjesta i uradi nešto da se te kosti pokupe.

Na koja god vrata da pokucam, sa svakih me vrate i upućuju na neko drugo mjesto. Ne mogu i neću više da čekam. Jer, ionako život kojim živim nema nikakve vrijednosti. Poručujem svima da će se majke koje imaju informacije gdje su njihova djeca ginula u toku proboja, organizirati i same početi skupljati njihove kosti - kroz plač nam je ispričala Hajra.

Šta ono na vrh brda sija?Da nije Kula Grad? Nekoć vrlolijep grad, nije više što je nekad bio.

Zvornik je prenapucan, cak moji ortaci iz zapadne srbije idu tamo u provod, prakticno je spojen sa malim zvornikom koji je u srbiji, ima onaj stari most iz doba kraljevine.

Ovaj Zvornik mi izgleda kao lijep gradić barem po ovim slikama. Ima prave obrise jednog grada i ne izgleda mi ko gigantsko selo kao što je to Bijeljina.
Ipak, mislio sam da gospodarski stoje dosta dobro, posebice kad se usporede sa ostatkom Podrinja.

Zvornik prosto nema prostora kao Bijeljina. Vidiš kako su zgrade blizu i sve nabijene na obalu... Sa druge strane reke Mali Zvornik, koji je izuzetno dosadno mesto.

Nije to ni blizu onome gradu u kojem sam provodio ljeta svog djetinstva. Sada se tu pokraj Drine igraju neki drugi klinci...

A šta si mislio, da ćeš posle 20 godina zateći malog sebe kako se igra pored Drine...

Nisam, ali sam zato zatekao malo srpce, kako bezbrizno provodi svoje djetinstvo kraj te prekrasne rijeke, nesvijesno o hektolitrima krvi kojim je ta rijeka, nekoc bila obojena.. A sta jadno doseljenicko djete zna, a mozda je i bolje da ne zna. Ustvari bilo je tu vise srbadiye, srpcicica i srbadina.

A što se ne vraćate? Bilo vas je preko 60%. Nije valjda da toliko mrzite svoj rodni kraj a??

Draža im Tuzla, Živinice i Lukavac, i jeftine hrvatske i srpske kuće okolo tih mjesta.

Ja sam jednim djelom odatle. Jedan dio Bosnjaka je se vratio, nekih 15.000-16.000. Vratio je se onaj ko je morao i nije imao kud nego na babovinu. No mnogima je se Zvornik zgadio, koliko zbog ruznih sjecanja toliko i zbog cinjenice da ga je srbadiya koja pristigla iz raznoraznih pripizdina toliko unakazila da je to prosto nevjerovatno.

Draza? Ko da je neko svojevoljno napustio.

Mislim ono, ne znam zašto se u neke općine vraćaju kao npr Stolac, Ramu, Kiseljak... u Jajce se kao u onome vicu iz Audicije vratilo više muslimana nego što ih je protjerano, a u jedan tako fin Zvornik nema povratka??!
Meni baš neprijatno, sad mi Hrvati ispadamo kao neki fini ljudi.

Pa mogli su se svojevoljno vratiti ;) Draža kako nije, iz neke vukojebine okolo Zvornika uselili se u tuzlanske stanove ;) dovoljno je proći pored zgrada u kojima su nekada stanpve imali jugo oficiri i vidjeti prezimena ;)

Ma slabo je to, čim na izborima ne dobijate više od 10% glasova.

Doduše, od Zvornika se odcijepila nova općina Teočak.




To je znači onaj tzv "prinudni povratak".



Ako su to razlozi za nepovratak onda nigdje u BiH povratka ne bi bilo, ali kao što znamo ipak ga ima negdje a negdje nema.

Nije Teocak nego Sapna.