Sad si postao neozbiljan. Ovim sam ti pokušala objasniti, očigledno nisi shvatio, da različite regije u jednoj državi imaju svoje specifične izraze. Tako i za krkan i gabor.
I ne odgovori mi: "Kakav se to jezik govori u zapadnoj Hercegovini"?

Shvatio sam. Ne znam u čemu je problem?

A Zapadne Hercegovina... pa hrvatski valjda. Ili grešim? Zašto je bitno?

Konačno si odgovorio.

Nisi valjda mislila da nešto mutim?

Samo sam ti dao opcije, uzevši u obzir da verovatno postoje razlike između hrvatskog koji se govori u Zagrebu i onog koji se govori u Mostaru (pa koji ti više odgovara).

Hrvatski jezik je jedan i jedinstven. Ne može se on drugačije govoriti u ZG, ili pak u Mostaru.
Kolega, kolega.

Šta bi sa: različite regije...imaju svoje specifične izraze?

Stoji to, ali ako je jezik po svim pravilima jedan, čemu onda tenzije?
Isto kao kad bi pitao Splićane da ti kažu tanjur. Ili nešto drugo.

U Bosni kažu uštipak, u Hercegovini kažu peksimed.[/quote]

samo u mostaru se kaze peksimet ...... kao i masa drugih stvari

Iz deftera se vidi da dvije tvrđave nisu zapisane. Spominju se mezre tvrđava Krupa i Cazin, ali njih nema na popisu. Ili ti listovi nedostaju. Jedini muslimani koji namjerno ne bi bili zapisani su begovi, spahije i drugi moćnici. To je naravno vrlo mali segment stanovništva, mada postotno veći u tom kraju nego drugim dijelovima Bosne.

Što se tiče povlastica, one su već navedene u popisu. Nemuslimani oko Bihaća plaćaju porez u visini od 150 akči. Za poredbu, u nahiji Vrhovine(danas većinom općine Kotor Varoš, Skender Vakuf i Dobretići), porez je 280 akči. Znači skoro dvostruko manji! Ovo je uobičajena praksa s novoosvojenim i pograničnim krajevima.

Mogla bi Hrvatska štošta naučiti od Osmanlija. Stavi da je PDV u Lici 10% i da vidiš kako bi krenula ekonomija.

No, što se tiče Cazinske Krajine, znamo da sela nisu izostavljena zbog kasnijeg razvoja situacije. Do početka XIX stoljeća, muslimani tog kraja su živjeli samo u utvrđenim gradovima. Tek nakon Laudonovog rata oni izlaze u većoj mjeri na svoje posjede izvan gradova i tu nastaju nova sela.

A evo i jedne zanimljive karte.

http://img17.imageshack.us/img17/363/kartae.png

Nikola Bilogrivić je podatke za ovo skupljao 1930.-ih, pa su neka ubikacije netočne, a u nekim slučajevima se postojanje srednjovjekovne crkve zasniva samo na usmenoj tradiciji, ali karta je opet vrlo dobra.

Poslijedice turskih osvajanja na Cazinsku Krajinu se mogu lijepo vidjeti. Mnogi od ovih toponima danas uopće ne postoje.

samo u mostaru se kaze peksimet ...... kao i masa drugih stvari[/quote]
Hvala pagan na ispravci, ali svejedno. Mostar je Hercegovina, kao što je i Vojvodina sjeverna Srbija. Dakle, u regionalnom smislu.
Usput, da pohvalim peksimete.

Hvala pagan na ispravci, ali svejedno. Mostar je Hercegovina, kao što je i Vojvodina sjeverna Srbija. Dakle, u regionalnom smislu.
Usput, da pohvalim peksimete. [/quote]

da, ali peksimet je mostarski "proizvod" i on nije ustipak
u ostalom djelu hercegovine postoji samo ustipak, u tom je razlika :)

kad ti se tako svidjaju, naletit ces jednom kad mi ih mater skine sa spareta, pa zamezi

da, ali peksimet je mostarski "proizvod" i on nije ustipak
u ostalom djelu hercegovine postoji samo ustipak, u tom je razlika :)

kad ti se tako svidjaju, naletit ces jednom kad mi ih mater skine sa spareta, pa zamezi[/quote]
Meni svi Hercegovci kažu da je to uštipak. I meni nekako izgleda kao uštipak.
Morat će mater dati recept, iz prve ruke.

Izvor: http://www.croatia.org/forum/viewtopic.php?f=41&t=3024

In Memoriam Mirsad Bakšić ( 1936 - 2012 )

ŽIVOTOPIS MIRSAD BAKŠIĆ

Rođen 09.kolovoza 1936 uTrebinju u Hercegovini.

Oženjen suprugom Senkom.

Naobrazba:

Pučku školu i gimnaziju pohađao i okončao Velikom maturom/ispitom zrelosti/ u Dubrovniku. Završio Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Zbog svojih prohrvatskih političkih gledišta je 1957. bio isključen s Pravnog fakulteta u Zagrebu na neodređeno vrijeme. Istovremeno mu je izrečena i mjera zabrane studiranja bilo kojeg fakulteta u Jugoslaviji. Takva drakonska pravno neutemeljena, činjenično neosnovana stegovna mjera jedinstvena je u povijesti zagrebačkih fakulteta i temeljito kompromitira sam Pravni fakultet toga vremena kao i profesore koji su sudjelovali u takvoj odluci. Otežavajuća okolnost mu je bila to što se nacionalno izjašnjavao kao Hrvat islamske vjere. Zbog istog činjeničnog supstrata je iste godine osuđen na šestomjeečnu kaznu koju je izdržavao u Padinskoj skeli, zatvoru nadomak Beogradu u kojemu je kaznu izdržavao najgori ološ, čime se željelo postići njegovo krajnje ponižavanje. Po kasnijem završetku studija radi kao odvjetnički vježbenik. Nakon trogodišnje prakse i položenog pravosudnog ispita je upisan u imenik odvjetnika Hrvatske i potom otvara odvjetničku pisarnicu u Zagrebu kao mladi ortak dr. Hermana Katića, jednog od najpoznatijih zagrebačkih odvjetnika starijeg naraštaja. Odvjetničku službu obavljao je sve do 1990., kada prelazi u državnu službu.

Odlukom sabora Republike Hrvatske od 26. veljače 1991., imenovan je za voditelja Općinskog tužilaštva u Zagrebu.

Odlukom Sabora Republike Hrvatske od 16. Listopada 1991., promaknut je u voditelja Okružnog tužilaštva u Zagrebu.

Rješenjem MORH-a o ratnom rasporedu je raspoređen u Vojno tužilaštvo Zagreb, na dužnost Vojnog tužitelja.

Odlukom Predsjendika RH dr. Franje Tuđmana dodijeljen mu je čin pukovnika Hrvatske vojske pravne struke, a u godini 1994 je promaknut u čin brigadira Hrvatske vojske pravne struke.

Nakon prestanka državno odvjetničke službe prelazi u rad u MORH do umirovljenja.

Nadnevka 13. listopada 1992. Mirsad i supruga Senka su izgubili kćer jedinicu Lejlu u dobio od 21. godine života, studenticu treće godine Filozofskog fakulteta –Odjela anglistike Sveučilišta u Zagrebu. Unatoč teškoj i bolnoj nesreći, sa svojom je suprugom nastavio predani društveni rado koji posvećuju svojoj na nebo prerano preseljenoj kćeri.

Dužnosti u vrijeme preminuća:

Predsjednik udruge „Dr. Safvet beg Bašagić“ koja miroljubivim sredstvima promiče duhovne, moralne, osobne, obiteljske i društvene vrijednosti državljana Hrvatske pripadnika kulturnog i tradicijskog kruga islama, ukazujući na doprinos toga kruga hrvatskoj kulturnoj baštini i stvaranju hrvatske države.

Član je Nadzornog odbora Hrvatskog kulturnog društva „Napredak“ Sarajevo, Podružnice Zagreb.

Član je Predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva.

Ranije dužnosti:

Predsjednik Hrvatske muslimanske demokratske stranke 1992. godine na kojoj dužnosti ostaje sve do imenovanja Vojnim tužiteljem.

Tijekom Domovinskog rata je aktivno sudjelovao u obrani Republike Hrvatske, promicao i surađivao sa svim hrvatskim dragovoljačkim i stradalničkim udrugama proizašlim iz Domovinskog rata.

Priznanja i odličja.

Odlukom Predsjednika Republike Hrvatske je odlikovan Spomenicom Domovinskog rata 1990-1992. godine; Spomenicom Domovinske zahvalnosti za časnu i uzornu službu u razdoblju od 5 i više godina u OSRH; Redom Hrvatskog Trolista za osobite zasluge i doprinos u obrani suvereniteta, teritorijalne cjelovitosti i neovisnosti RH.

Knjige i znanstveni radovi:

U izdanju hrvatskog kulturnog društva Hrvatska uzdanica mu je 1994. objavljena knjiga „Uloga i mjesto Hrvata islamske vjere“. Suradnik je u časopisu Matice Hrvatske, Hrvatske revije i časopisa „Marulić“, u kojoj objavljuje eseje u svezi s temom koju je razradio u svojoj knjizi o znamenitim Hrvatima islamske vjere.

Objavio je 12 brošura pod zajedničkim nazivom „ZNAMENITI HRVATI ISLAMSKE VJERE“, redom: 1. Džafer Beg Kulenović, 2. Safvet Beg Bašagić, 3. Džemaludin Čaušević, 4. Edhem Mulabdić, 5. Ademaga mešić, 6. Musa Ćazim Čatić, 7. Nahid Kulenović, 12. Mak Dizdar.

U Zborniku radova Drugog hrvatskog žrtvoslovnog kongresa iz 2003. pod nazivom „DA SE NE ZABORAVI“ jeobjavio pravno zapaženi rad. Objavljuje članke u Hrvatskom domobranu, Političkom zatvoreniku kao stalni suradnik, Hrvatskom obranbenom redu i reviji Građanski krug, Hrvatskom fokusu, Večernjem listu, Vjesniku, Jutarnjem listu.

Nastupao je u brojnim TV emisijama, održavao brojna predavanja u suradnji s Maticom iseljenika u Zagrebu, Splitu i Dubrovniku.

http://www.youtube.com/watch?v=sd31ttERWUs

ANTE BELJO -OPROŠTAJNI GOVOR MIRSADU BAKŠIĆU, ČLANU PREDSJEDNIŠTVA HRVATSKOG ŽRTVOSLOVNOG DRUŠTVA -09.07. 2012.

Danas 07. srpnja 2012. u 16.30 sati na zagrebačkom groblju Mirogoju je na vječni počinak ispraćen dični član Predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva i brigadir Oružanih snaga Republike Hrvatske gospodin Mirsad Bakšić. U ime Hrvatskog žrtvoslovnog društva od njega se prigodnom rječju oprostio dopredsjednik HŽD-a gosp. Ante Beljo:

„Poštovana gospođo Bakšić, poštovana rodbino, prijatelji i poštovatelji našeg pokojnog Mirsada, dugogodišnjeg iznimno aktivnog, poduzetnog i marljivog člana Predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva, kojeg nam je majčica smrt uzela u petak 06. srpnja 2012., nakon kratke ali teške i neizlječive bolesti.

Naš član i prijatelj Mirsad se toga dana preselio na Ahiret u društvo svojih najmilijih, svoje prerano preminule kćerke Lejle, koju sam dobro poznavao i cijenio, i desetine svojih stradalih Bakšića iz okolice Trebinja i Ljubinja u II. svjetskom ratu i poraću (poklani od srpskih četnika), čijem stradavanju je Mirsad bio vjernim svjedokom i glasnikom cijeloga svoga života, svjedočeći i pronoseći istinu o tomu na različite načine i u raznim prigodama, a posebno kroz aktivnosti Hrvatskog žrtvoslovnog društva.

Već je ovdje danas spomenuto Mirsadovo rasnovrsno i postignućima dično društveno djelovanje pa ću naglasiti tek iznimnu važnosti zadnje Mirsadove knjige: „Doprinos muslimana hrvatskoj kulturi i državi“, izdane u Zagrebu 2011. godine.

Posebno je značajan doprinos našega Mirsada kongresima koje je održalo Hrvatsko žrtvoslovno društvo, a svi njegovi radovi su objavljeni u zbornicima kongresa.

Očekivali smo njegov iznimno vrijedan doprinos i na predstojećem kongresu Hrvatskog žrtvoslovnog društva koje će se održati sljedeće godine u Zagrebu i Sisku. Umjesto toga, životna sudbina je odredila da jedan od posebno značjenih radova predstojećeg kongresa bude posvećen njemu kao našem zaslužnom članu i čovjeku velikanu.

Danas , u ovoj žalobnoj prigodi, s tugom u srcu i dubokim žalom u duši, opraštamo se se s pokojnim Mirsadom, a njegovoj supruzi Senki i svoj rodbini i prijateljima izražavamo našu duboku sućut.

Dragi Mirsade, neka Ti bude laka hrvatska zemlja koju si toliko ljubio i za koju si toliko žrtvovao“.

soroševska ***.

Zbilja, da li je IMRE AGOTIĆ bio iz muslimanske obitelji.
Nedavno mi je prijatelj objašnjavao kako je ime IMRE ustvari skraćeno muslimansko ime IMRAN.
A prezime AGOTIĆ je navodno također muslimansko. (turc. AGA što znači gospodin)

Ili se samo radi o slučajnoj koincidenciji?

U svakom slučaju veliki čovjek i domoljub. Neka mu je laka hrvatska zemlja čiji je bio branitelj.

teško, rodom je iz slavonije,vjerski dio ukopa je odradio biskup jezerinac....
ali i da je čovjek musliman, svaka mu čast, brat je mio bilo koje vjere bio....

Imre je izvorno mađarsko ime svetog Emerika, čije se ime ponekad kroatizira u Mirko.

Više na: http://www.zupa-vela-luka.hr/sveci-opis.asp?svetac=363

http://hu.wikipedia.org/wiki/Szent_Imre

Prijatelj ti je krivo objašnjavao.

Imre je tipično mađarsko ime:

http://hr.wikipedia.org/wiki/Imre_Nagy
http://hr.wikipedia.org/wiki/Imre_Kert%C3%A9sz
http://hr.wikipedia.org/wiki/Imre_Lakatos

Pessimus, u pravu ste!!

Iako je IMRAN zaista muslimansko ime. Malo sam googlao.
Zanimljivo je da čak u Kuranu postoji poglavlje pod nazivom IMRANOVA OBITELJ a po islamskom učenju radi se o Isusovom djedu:

http://bs.wikipedia.org/wiki/Ali-Imran

Zanimljivo je spomenuti da danas u 2012 godini imamo i Bošnjaka katoličke vjere, Željka Milićević:

http://www.bosnjaci.net/print.php?pid=26703


http://www.bosnjaci.net/prilog.php?pid=46413

Tema je Hrvati islamske vjere. Drži se teme.

Vraca se moda

Ne bi vala iznenadilo da počnete svi mijenjat imena i prezimena. A eto ja sam imao u obitelji jednog čija je mater bila Hrvatica, a ćaća musliman, i 93. u po rata je promijenio prezime i ime, uzeo je hrvatsko koje sliči na ono koje dotad nosio, i materino prezime. I umro je poslije rata i pokopan pod tim novim imenom i prezimenom. Toliko mu se zgadila da ratna Zenica.

A eto, da je znao da Zeničani ne žele bit Turci ni Arapi, nego Tvrtkovci...