Druga studija, mnogo kompliciranija, koju bi trebalo napraviti je studija etimologije prezimena. Sva prezimena su ili nastala od nekog osobnog imena (patronimička prezimena) ili od nečeg drugog (nadimačka prezimena). Ovo je važno jer nadimačka prezimena pokazuju mnogo veća kolebanja u svom obliku od patronimičkih. U slučaju patronimičkih prezimena nastalih od imena koja su još u uporabi i opticaju, ona u BiH nikad ne gube svoj nastavak -ić.

Dok možemo unutar jednog roda naći oblike Brka i Brkić, Zovko i Zovkić, Sliško i Slišković, Kovač i Kovačević, ovo ne važi za prezimena nastala od osobnih imena koja se još uvijek rabe. Prezimena Šimić, Đorđević, Mujić, Mehić, Jurić, Draganović postoje samo u ovom obliku. Nitko se ne preziva Šime, Đorđe, Mujo, Meho, Jure ili Dragan. Zašto? Vjerojatno zato jer je zbunjujeće i zato što bi se izgubila svrha prezimena, tj. pobliže obilježenje osobe.

Oblik Jure Šime zvuči kao dva osobna imena, a ne ime i prezime. Mislim da se ovakvi oblici zbog tog potpuno izbjegavaju. Ispod je lista najčešćih muških imena na popisu glava katoličkih domaćinstava iz 1743. i njihovih "narodnih" derivata. Jedno od ovih imena je nosilo 2/3 svih katoličkih muškaraca u Bosni Srebrenoj.

Joannes - Ivan, Ivo, Ivica
Matthęus - Mate, Matija, Mate
Petrus - Petar, Pero, Pejo
Michael - Mihovil, Mijo, Miho
Nicolaus - Nikola, Niko
Georgius - Juraj, Jure, Juro, Đuro
Marcus - Marko
Antonius - Ante, Anto, Tunjo
Stephanus - Stjepan, Stipan, Stipe, Stipo, Šćepo
Elias - Ilija

Ni jedno od ovih imena se danas u Bosni ne pojavljuje u obliku prezimena bez -ić. Ovo su apsolutno živa i česta imena i logično je da se neće pojavljivati kao prezimena bez -ić. S druge strane, stara slavenska imena koja su izumrla prije 400 i više godina se pojavljuju. Sliško se bilježi kao osobno ime u XIV stoljeću. I Zovko je vjerojatno ime. Vuk se pojavljuje kao prezime, a još oko 1700. se rabilo kod katolika, bar u istočnoj Hercegovini. Dio Vukadinovića s Duvna se danas preziva Vukadin, jer se već stotinama godina nijedan katolik u Bosni ne zove Vukadin. Ista stvar je s Vučemilovićima iz Rame, koji su po odlasku u Sinjsku Krajinu, često rabili oblike Vučemil i Vučemilo. Oba oblika su potvrđena u srednjem vijeku kao osobna imena. Slično je s Budimirima s Duvna i okolice Imotskog.

Naravno, sve su ovo moja nagađanja, ali mislim da jedan od razloga što u Hercegovini postoji više prezimena koja ne završavaju na -ić taj što je Hercegovina emigracijski a ne imigracijski kraj i što je prezimenski sustav stabilniji. Kako su prezimena stabilnija(tj. starija), tako ima više prezimena koja u korijenu sadrže ili nadimak ili starije osobno ime koje nije u živoj uporabi. Takva prezimena bi onda trebala lakše gubiti nastavak -ić. Naravno, sve ovo ide uz teoriju(Petar Šimunović i drugi) da su nastavci -ov i -ić najstariji slavenski oblici pravljenja prezimena.

Kao i uvijek, odlično i na zanimljiv način opisano. No, moram ja još malo gnjavit. Pričamo puno o ovim prezimenima a nisam još vidio podatke o tome ko je davao prezimena? I gdje su ih davali? Sumnjam da je bilo matičnih ureda.

Svećenici, pater familias? Ili bi jednostavno ih drugi počeli tako zvati što i danas vidim u Tomislavgradu gdje ima puno ljudi s istim prezimenima.

Prezimena su ljudima uvijek davali drugi. Ne mislim ovdje na crkvene ili civilne vlasti, već jednostavno susjede i sugrađane.

Po Dr. Nenadu Vekariću, upravitelju Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku i vrsnom poznavatelju antroponimije, prezimena su u Dubrovačkoj Republici nastajala na ovaj način.

Do XIV stoljeća su nasljedna prezimena nepoznata. U to vrijeme je prosječan seljak u DR imao 4 idenitifikacijske oznake. Prva je bila osobno ime pojedinica, druga patronim tj. derivat očeva imena, treći derivat djedova imena, a četvrti ako ga je eventualno imao bi bio nadimak.

Tako bi se u XIV stoljeću na Pelješcu netko zvao Dabiživ, imao oca Radoša, djeda Milišu, a iz nekog razloga su ga suseljani zvali "kralj." Njegovo ime bi onda glasilo Dabiživ Radošević Milišić Kralj. Ovaj identifikacijski "karton" je bio strogo osoban. Nije se prenosilo i ne bi se podudarao kod njegovog sina. Ako bi ovaj Dabiživ imao sina Vukmira kojeg su zvali "mrgan," njegov "karton" bi glasio Vukmir Dabižić Radošević Mrgan.

Ova formula bi se koristila isključivo u identifikacijske svrhe, kao što se i danas često koristi. Očevo ime se počelo koristiti kako bi se razlikovali ljudi koji imaju isto osobno ime. To je osobito važno u službenoj korespondenciji. Vlastima nije važno kako se ti zoveš, pa se obično ne miješaju u izbor nadimaka i prezimena, ali je važno da se nekako razlikuješ. Vekarić navodi neke slučajeve ljudi u XVI ili XVII stoljeću koji bi se lažno predstavljali na sudu da izbjegnu plaćanje globe. Zbog ovog je važno da u sudskim dokumentima piše što preciznije na kog se odnosi. Ako piše samo da Dabiživ iz sela Kune mora platiti svom susjedu zbog uništene ljetine, što se događa ako postoji više Dabiživa u Kuni? Pravi krivac se može pozvati na presudu koja ga u biti ne imenuje. Zato se razvija potreba za preciznijom identifikacijom.

U selima oko Tešnja je pošta 80-ih naravno dolazila na adresu "bb." Kako je normalno da u selu imaš po 100-200 ljudi s istim prezimenom, nije rijetko da ih ima kojim su i imena isti. Onda se pisma umjesto samo Anti Ćosiću naslove na Antu Franjinog Ćosića. Naravno, dogodi se da dva Franje Ćosića imaju sinove koji se zovu Anto, pa onda postoji potreba za nekom dodatnom identifikacijskom oznakom. Ante Franje Ivana Ćosić(po djedu) ili Ante Franje Ćosić Brkan(po brkovima k'o Mišo Kovač).

Prava prezimena nastaju kad se jedna od ovih oznaka ustali i postane trajna. Ili nadimak Kralj postane prezime roda, ili patronimik Milišić postane prezime roda. Ono dolazi iz naroda, a administracija ga samo zapisuje. Pogrdna i podrugljiva prezimena mogu nastati samo na taj način. Niti bi župnik nekom dao prezime Jebivragić(!!!) kao što je zabilježeno oko 1780. u župi Skoplje, niti bi se takvo prezime održalo(što na kraju nije) bez volje suseljana. Prezimena postaju trajna kad netko od predaka postane dovoljno važan. Kad Miliša bude imao hrpu unuka i kad oni budu svi poznati kao Milišini, onda priimak(kako se pravilnije nazivaju ove oznake prije no postanu prezimena) Milišić postaje trajno prezime. Ista stvar je s nadimcima.

Kasnije, u XVIII i XIX stoljeću, u Bosni i Hrvatskoj dolaze vlasti koje zahtijevaju od ljudi da imaju trajna prezimena. To je u biti besmislen posao. Prvo, ljudi i u BiH i u HR već imaju trajna prezimena u to vrijeme, a drugo jer se prezimena i poslije mijenjaju. Ja znam ljude, opet iz tešanjskog kraja, koji se sjećaju da je prije 30-40 godina pošta njihovom djedu(s očeve strane) dolazila na prezime koje oni sami nisu nosili. Jednostavno je nadimak postao prezime.

Treba prvo ustanoviti jesu li uopće došli iz Bosne. U Slavoniji je nakon 1689. godine zatečeno i domaće katoličko stanovništvo.

Što se tiče popisa katolika Bosne Srebrene, tu prezimena Lešić nema ni 1743. ni 1768. godine. Ako i jesu došli iz Bosne, iz srednje Bosne nisu mogli doći jer je tamošnje stanovništvo ili ostalo ili otišlo na jug. Posavina je puno vjerojatnija, ali tu se dogodio takav egzodus(mnoge župe su potpuno propale) da je jednostavno moguće da su svi Lešići otišli u Slavoniju. Kad uzmemu o obzir da je u dijelu Posavine istočno od Ukrine 1675. bilo oko 25000-30000 katolika, a da ih 1743. ima 3700, možemo vidjeti razmjere prebjega u Slavoniju.

No, da skratim. Našao sam zanimljiv upis u komorskom popisu stanovništva dijela Slavonije 1698. godine. U Gundincima je ubilježen Lovak(ovo je vjerojatno greška...možda treba Novak ili Lovro) Lešić koji ima 2 vola, jednu kravu, 2 junca, jednog sina i jednog najamnika koji kod njeg radi. Popisivač za selo kaže "Svi su ovi stanovnici u osmansko doba bili kmetovi; sad su graničari, rimokatoličke vjeroispovijedi." Stjepan Pavičić opisujući Gundince govori da im lokalni govor pokazuje starosjedilačke crte i navodi da je desetak obitelji u selu preživjelo Veliki Turski Rat 1683-1699. Lešići su mogli iz Gundinaca vrlo lako prijeći u Bošnjake. Tim više što se samo ime sela Bošnjaka bilježi još 1467. godine, pa očito nije dobilo ime po doseljenicima iz Bosne nakon 1689.

Prije nekog vremena par forumaša je pitalo o Borama iz Čavša u Popovu. Istraživao sam malo podrobnije njihovu prošlost i našao dodatne podatke koje nisam uspio naći prije.

Dakle, Bore se u Čavšu bilježe u stanju duša 1792. godine a navodno su došli iz Majkova u Dubrovačkom Primorju. Zanimljivo je da rod Kljunak u Majkovu ima tradiciju o odlasku Bora u Hercegovinu koja se potpuno poklapa s tradicijom samog roda Boro. Kljunci tvrde da su Bore živjeli u njihovoj kući prije njih i da su se prezivali Trtaljun. U povijesnim izvorima se u Majkovu ne spominje ni prezime Boro ni prezime Trtaljun, a Kljunci se spominju već 1644. Praznina između 1644. i 1792. je dosta velika, a Bore se u međuvremenu ne spominju nigdje u Hercegovini. S druge strane imamo tradiciju roda Andrun iz Domanovića kod Čapljine koji tvrde da su jedan rod s Borama i da su se i Bore ranije prezivali Andrun. Čini se da ovu tradiciju možemo potvrditi, jer se u maticama župe Gradac 1753. godine bilježi vjenčanje Ivana Gustina iz Ošanjića kod Stoca s Mandom Andrunović iz Čavša. Kako 1792. u Čavšu postoje samo Bore, Bašaduri i Palamete, čini se da su Andruni promijenili prezime u Boro. Iste 1792. godine Andruna ima u Rečicama(Domanovićima) pa se čini da su oni nekad ranije odselili iz Čavša u Domanoviće, ali prije no što je rod u samom Čavšu uzeo prezime Boro.

Ovo još uvijek ne objašnjava jesu li oni doista došli iz Dubrovačkog Primorja, jer se ni prezime Andrun ne bilježi tamo, ali čini se da rješava pitanje starijeg prezimena ovog roda.

Lešića ima danas oko Novog Travnika ( npr.selo Djakovići ) i Travnika ( župa Brajkovići )..Znači da su oni su tamo došli najranije krajem 18.st?

Pozdrav, da li netko ima podatke o prezimenu Tomaš iz Prisike, Skender Vakuf? Hvala puno!

Dobili smo na fb stranici putem pp zamolbu

Drugi najveći rod u selu poslije Bendri. Četvrtina Prisike se 1991. prezivala Tomas.

Stariji su rod u tom kraju. Spominju se i na popisima 1743. i 1768. ali nije lako otkriti o kojim selima se radi. 1743. se u župi Dobretići samo 4 sela bilježe odvojeno: Kričići, Korićani, Melina i Orašac. Sva druga sela su popisana zajedno kao "Dobretići." U "Dobretićima" je zabilježen i Mato Tomasović, ali ne znam u kojem je od pougarskih sela stvarno živio.

1768. se spominje malo više sela. Korićani, Kričići, Melina, Milaševci, Orašac, Pavlovići, Subotići i Vlatkovići. Opet su neka sela popisana zajedno s drugim i opet nije lako razlučiti koja su gdje. Tomas se opet spominju kao Tomasovići, ali ovaj put u Milaševcima zajedno s Ivićima, Pašićima i Škrobićima. Prisika je vjerojatno upisana zajedno s Milaševcima, pošto je susjedno selo.

O daljem porijeklu nema nekih informacija jer ne postoji previše pisanih dokumenata starijih od 1743.

Možda, ali s obzirom da nije zabilježeno da bi se netko u ta vremena doselio iz Slavonije u brda oko doline Lašve, vjerojatno se radi o starijem rodu koji je promijenio prezime.

što bi uzimali takvo prezime - Lešić ? :)

Nitko ne "uzima" prezime, kao što sam i govorio iznad. Prezime ti prikače, pa ti htio ne htio.

A prezime Lešić nije baš lingvistički najjasnije, pa tko zna kako bi uopće moglo nastati. Na prvi pogled se čini da je u korijenu riječ "leš," ali kad korijen ima samo tri slova, onda postoje razne mogućnosti.

Pavo Porijekloprezimenić!

Da nije od Aleksandar? U Dalmaciji je od talijanskog Alessandro, u govoru Alešandro, nastala skraćenica - Leše.

zanimljivo !
Lešića ima na Lastovu - to je najčešće prezime tamo :)

Oni su Lekšić a ne Lešić. Oblik Lešić se koristi tek u zadnjih 100 godina.

Pa i Lekšić bi moglo biti istog korijena. Da ne spominjem da je i jedan od najmoćnijih Aleksandara na ovim "prostorima" imao nadimak Leksa

Moguće je da je "k" iz lastovskg prezimena ispalo u doba kad se strogo pazilo da se imena pišu u duhu talijanskog jezika (u doba A-U je bilo tako, a ne treba zaboraviti da je Lastovo pripadalo Italiji i između dva svjetska rata, u talijanskom jeziku slovo "k" ne postoji).
U 19. stoljeću su tako Žorići iz mog mjesta postali Zorići, kako se i danas zovu.

Pa da dida Aleksa je kod nas zvan "dida Leso"

Porijeklo slavonskih Lešića bi se možda dalo provjeriti u defterima iz turskog vremena. Za sandžak Požegu je preveden i objavljen poimenični porezni defter iz 1579. godine. Na žalost, istočna granica sandžaka je išla Babina Greda-Vođinci-Korođ, tako da defter ne sadrži sela županjskog kraja. Ona su pripadala sandžaku Srijem, a nisam siguran jesu li sačuvani porezni popisi iz tog vremena.

Pavo,

S obzirom da se vodi međudržavna polemika čiji su otoci veliki i mali Školj u Neumskom zalivu,
možda bi ste mogli pomoći sa geneološke strane analizirajući prezimena gruntovnih vlasnika zemlje na otocima.
Naime, Braća Tihomir i Josip Putica iz Neuma su vlasnici otoka Veliki Školj.

Možete nešto reći o prezimenu PUTICA iz Neuma? :-)))

Možda riješite veliku enigmu:-)))

Ima li ko skenirano ili tako nekako? :)
Bruce W. McGowan:Sirem sancağı mufassal tahrir defteri, Ankara 1983.

albanski: Lesh = krzno
Leshi = vuna
neki stočari?Vlasi? Iliri? :) ;)

pazi ovo :
upišeš u prevoditelj s albanskog na hrvatski SHOK ....
:) COOL

Nisam ni znao za ovu knjigu! Naručio sam iz knjižnice pa ću vidjeti slijedeći tjedan.

A lesh se na albanskom čita lješ.