Ako sam ja dobro shvatio generala Praljka, a mislim da sam ga shvatio vrlo dobro, on ima navlas isto mišljenje o svemu tome kao i ja, a to je da je to sve skupa manje-više srbijansko maslo.
Ta priča ide otprilike ovako:
Srbi su htjeli napraviti veliku srbiju kojoj zapadne granice završavaju na crti Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica.
S tim u svezi, u srpnju 1991. godine počinju veliku stratešku ofenzivu na Hrvatsku pod nazivom "Operacija Ram".
Cilj joj je bio doći na gore spomenutu crtu, ili što bliže toj crti, stvoriti ram, odnosno okvir, kojeg će se prebacivanjem rata u BiH kasnije samo popuniti.
Pustimo mi sad malo mitomaniju i pogledajmo realne činjenice iz kojih je po meni vidljivo da se oni praktično ostvarili u toj akciji bar jedno 80% svojih ciljeva. Mi smo njih zapravo zaustavili samo u Vukovaru i i Novskoj, te na taj način spriječili spajanje novosadskog i banjalučkog korpusa tzv JNA, i to je ono što im nije uspjelo. U zapadnoj Slavoniji čvrsto su stajali u Okučanima, a do prve ofenzivne operacije HV-a iz prosinca 1991. pod nazivom "Otkos" bili su u Lipiku i dominari su u Pakracu. Dalje na zapad gledajući, ostvarili su sve što su htjeli: bili su u predgrađu Siska, Karlovca, Gospića, Zadra, Sinja, a Dubrovnik su stavili u potpuno okruženje.
Nakon toga, premještaju rat u BiH i počinju s drugo fazom realizacije svog plana, u travnju 1992. a to vam je ovo:

http://hrsvijet.net/index.php?option=co ... Itemid=100

Dakle, kad pogledate sliku u ovom linku, sve je jasno kao dan, to je "popunjavanje rama", i to je svrha te operacije. Dakle, to je plan koji ima za cilj staviti Sarajevo u okruženje, i to imate iz četiri različita pravca; za ovu priču najbitniji je ovaj pravac s dvije strelice koji dolazi sa sjeverozapada, i koji je u tom smislu doveo do okupacije Donjeg Vakufa u travnju 1992. i okupacije Jajca u listopadu 1992. te dalje srpske napade na Travnik, jer su i Srbi kod Travnika htjeli ući na komunikaciju Diamond, i u daljem napredovanjhu uzeti Vitez, Busovaču i Kiseljak te se spojiti sa svojim snagama koje drže Sarajevo pod opsadom, i to je jedan cilj, a drugi cilj, za ovu priču krucijalan, to su ova dolje mala kliješta, odnosno na ovoj slici su prikazana kao dvoje malih kliješta koje se spajaju kasnije u jedna, dakle gornja idu od ovoga gdje piše OG Kupres, dakle preko Kupresa i Livna na Split, a drugi je ovaj dolje gdje idu preko Mostara s ciljem izbijanja u dolinu Neretve, odnosno u ušće, dakle na prostor Metkovića, Opuzena i Ploča, i to je onda praktički to, velika srbija je tu, ostaje im još samo par kozmetičkih detalja za ušminkavanje, a oni su računali sa svojom premoći u naoružanju i kako će kasnije prebacivanje postrojbi lako rješiti Osijek i Đakovo, i time popuniti zapravo cijelu crtu.
Međutim, naletjeli su na tvrd orah zvan HVO, i, premda su oni zauzeli Kupres, nisu uspjeli zauzeti Livno, i tu je pukovnik HVO.a Ante Gotovina po meni izvojevao svoju najveću pobjedu u našem zajedničkom ratu i obrani od velikosrpske agresije, a to što se te stvari prešućuju u "hrvatskim" medijima dovoljno govori i nenormalnom stanju u kojem se ova država nalazi, i gdje nekih 10%, maksimalno 20% komunističkih jugo-talibana sustavno terorizira većinu u medijima koji su svi odreda u njihovim rukama, a onda se tih max 20% pridruži još 30-ak% koji vole biti pod utjecajem Stockholmskog sindroma, i onda imamo rezultate izbora kakve imamo, i dojam da je želja većine da im predsjednik bude Mesić koji progoni hrvatske branitelje kako iz HVO-a tako i iz HV-a, kako Praljka tako i Gotovinu, i da većina to podupire. Ali pustimo to i vratimo se na temu.
Dakle, nakon sloma velikosrpske agresije u travnju 1992. kako na Hrvatsku tako i na BiH, a koja je slomljena isključiuvo zahvaljujući hrabrim bojovnicima HVO-a, Srbi više nisu imali snage za veću ofenzivu kojom bi mogli to završiti, ali su svim svojim snagama, uzeli Posavinu, a kako su je uzeli, to možemo linkati ponovo:

http://www.youtube.com/watch?v=c7GAmriw3wI

I u listopadu su još uzeli Jajce, što je praktički označilo razlog za početak muslimansko-hrvatskog građanskog rata u BiH.
Unutar Armije BiH na svojim pozicijama već su bili: Sefer Halilović, Enver Hadžihasanović, Fikret Muslimović, Đemal Merdan, Amiur Kubura, Šerif Patković... ili ukratko KOS, odnosno kontra-obavještajna služba tzv. JNA.
Ujedno, to su tipovi koji su pokrenuli muslimansko-hrvatski sukob, i minirali svaki pokušaj dogovora s onim oficirima Armije BiH koji su bili skloniji prekidu tog sukoba i suradnje u borbi protiv zajedničkog agresora, kao što su to bili generali Šiber ili Jaganjac.
Da ja o tome ne duljim bolje da general Praljak sam o tome kaže:

http://www.youtube.com/watch?v=CBXwqmoLXbI

I onda imate hrvatsko-muslimanski sukob u kojem se jedni i drugi međusbno iscrpljuju dok Srbi lagano odmaraju i čekaju da se mi pokoljemo s njima i da nas zgaze jedne i druge, eventualno da ostave Muslimane i neku njihovu enklavu unutar velike srbije u kojima bi im dali i 50-ak kilometara hrvatskog mora, a usput na tom valu, manjim operacijama, ili uzeti Gospić, ili krenuti zapadno od Gospića, uzeti sela Rizvanušu i Brušane i ovladati prijevojem Baške Oštarije koje se nalaze na Velebitu između Gospića i Karlobaga, a Karlobag je, kao što smo rekli prva zapadna točka na imaginarnoj granici velike srbije. Kad bi oni ovladali prijevojem Baške Oštarije držanje Gospića ne bi imalo više nikakvog smisla, i Gospić bi se u tom slučaju teško obranio.
Vidjeli ste u jednom od prethodnih postova i zapovjed Jove Kordića "komandanta 9 mtbr" o "agresivnom izviđanju i borbenim dejstvima", a sve se to događa na valu muslimanske ofenzive "od Bugojna do Mostara".
Međutim, kako ni Franji Tuđmanu na čelu ne piše da je budala, on izdaje zapovjed generalu Bobetku da mi njih napadnemo i uzmemo im medački džep iz kojeg mogu ugrožavati Gospić i komunikaciju Gospić-Karlobag.
Dakle, da je uspjela "Neretva 93", a koja nije bila samo "od Bugojna do Mostara", nego je plan bio točno ovaj kojeg je pročitao Nino Raspudić u ovoj emisiji:

http://www.youtube.com/watch?v=A75U0FpawhQ

Dakle, po prilici od ušća Cetine, a to znači od Omiša, pa do Neuma, bez obzira što oni kažu do bokokotorskog zaljeva. Ono ispod Neuma je namjenjeno Srbima. I zato mene ne čudi, da je 16. rujna 1993. Alija Izetbegović potpisao sporazum s Momčilom Krajišnikom (čitaj: Radovanom Karadžićem) u kojem se spominje "pravo dveju republika na izlaz na more". Te "dve republike" su naravno, RS i tadašnja, priželjkivana, Izetbegovićeva islamska republika. I to sve nakon što je dva dana prije toga s Tuđmanom potpisao dva sporazuma, jedan javni, o osnivanju federacije, i drugi tajni, o konfederaciji federacije s RH.
Dakle, iako tu nigdje nema čvrstog dogovora Srba i Muslimana, paralelne aktivnosti koji oni provode su u najmanju ruku zanimljive. A pogotovo kad se sve to spoji s onim što se tada događa u političkom životu Hrvatske, gdje u istom tom vremenu, dakle 20. rujna njih šestero u otvorenom pismu traži ostavku predsjednika Tuđmana:

http://oi40.tinypic.com/8ze5fp.jpg
http://oi39.tinypic.com/125m3dc.jpg

Moram reći da me zbog ovog pisma nemalo iznenadila spoznaja da je Ozren Žunec bio jedan od govornika na predstavljanu zadnje knjige prof. Miroslava Tuđmana, ali to pripisujem genima Tuđmanovih, koji su očito kadri i sposobni svakome opraštati svakakva sranja. O Vesni Pusić i Goldštajnu ne bi jer je suvišno, za Vladu Gotovca je najbolje rekao Ivan Aralica koji je napravio najbolju raščlambu ovog pisma u svojoj knjizi "Što sam rekao o Bosni?", gdje je napisao da je u to vrijeme dovoljno bilo Gotovcu donijeti prazan komad papira i samo mu reći da je to protiv Tuđmana i on bi to bez gledanja potpisao. Dodao je i d aga je Krsto Cviić razočarao i da nikako ne može shvatiti što on radi s ovom ekipom, a za Banca, koji je cijeloj ovoj ekipi bio kolovođa, da je to zbog njegovih predsjedničkih ambicija. Ali isto tako, taj Banac je objavio i jedan tekst u američkom listu "The New Republic" 25. listopada 1993.

http://oi39.tinypic.com/125jlte.jpg
http://oi44.tinypic.com/2nlzurt.jpg
http://oi42.tinypic.com/149m738.jpg

Sve to skupa nije imalo baš previše veze sa situacijom u BiH, a koja je tada Manoliću, koji je naručitelj "pisma šestorke" i to preko Ive Banca, bila moneta za potkusurivanje uoči drugog općeg sabora HDZ-a koji je održan 15. listopada 1993. godine, i u kojem je lijeva frakcija HDZ-a na čelu s Manolićem doživjela težak poraz, nakon kojeg on i Mesić počinju sa spremanjem parlamentarnog puča, kojeg, na sreću hrvatskog naroda, nisu uspjeli provesti u svibnju 1994. dakle nakon Washingtonskog sporazuma (a što je ključan dokaz da je Mesića i Manolića bolio džon za BiH i za situaciju u BiH, a osim toga, Manolić je prilikom Praljkova ispitivanja rekao da on nema pojma o događajima u BiH, i jedno milijun puta rekao Praljku da ga pita o onome u čemu je on, Manolić "učestvovao").
Jer da je taj puč uspio, danas ne bi bilo ni Hrvatske, a i nijednog Hrvata u BiH. Javnosti je malo poznato da je jednu od ključnih uloga u spriječavanju tog veleizdajničkog puča imao general Vladimir Zagorec, i da je to bio glavni razlog zbog kojeg je Mesić medijski vodio hajku protiv Zagorca u vrijeme kad ga je Hrvoje Petrač optužio da je ukrao dijamante koje nikad nitko nije vidio. Tako da kao vam to nije jasno, Zagorec danas guli robiju jer je 1994. godine spriječio Mesić-Manolićev veleizdajnički puč u Hrvatskom Državnom Saboru.

I da se vratimo na početak. Kao što znamo, mudžosi nisu uspjeli zauzeti ni tvornicu eksploziva u Vitezu, a nisu uspjeli zauzeti ni Vrdu, a mi smo uzeli Medački džep iz kojeg smo se doduše povukli pod pritiskom UNPRFOR-a i međunarodne zajednice, ali smo zato porušili njihove kuće i otrovali bunare, što je potpuno opravdan vojnički potez i u skladu s ratnim pravom, a što opet lažni humanisti koji nikad u životu nisu vidjeli pušku niti znaju što je to vojska, i onda to proglašvaju ratnim zločinom, iako je to nešto što Izrael stalno radi kad ga se primjerice ugrožava iz gaze ili Zapadne Obale iz pojedinih objekata, pa Izrael tu uđe s vojskom, pa međunarodna zajednica pritisne da se povuku, a oni najprije dovuku bagere, poruše te kuće iz kojih su bili ugrožavani, i tek onda se povuku. Nismo mi valjda trebali dopustiti njima da se opet uvuku u taj prostor iz kojeg su mjesecima i godinama terorizirali Gospić i ugrožavali jedno od vitalnih komunikacija,. Gospić-Karlobag. Ako ne možemo mi tu biti neće ni oni, a ako će tu biti onda nek spavaju pod vedrim nebom i nek vodu donesu sa sobom, a ne da im mi ostavimo sve čitavo, i da im nakon toga, po nekakvim Mrčelama,. Matvejevićima, Zakošekima, Dežulovićima i sličnim kreaturama, trebamo ostaviti čitave kuće iz kojih nas mogu ugrožavati, bunare iz kojih se mogu opskrbljivati vodom, i još im valjda narezati paškog sira i posedarskog pršuta i ostaviti ako jadni ogladne...

Neka se zna. Dobro, Koca nije bio najgori, odnosno nije bio srbenda. Puno je gori Radetov duhovni otac Ljubisa Ristic, recimo.

Koča je operativni, on je sve proveo. Basta je bio njemu potčinjen.
Samo, kako smo opet došli na ovo smeće od teme.
Da sam ja mod obrisao bi sve postove koji nemaju veze s ovom temom, uključujući i ovaj.

Jučer sam vidio jedan dokument na facebook profilu "Hrvatska Republika Herceg-Bosna" koju sam lajkao pa mi stižu obavijesti.
Ali zanimljivo je da mi je blokirana mogućnost komentiranja na toj stranici, a što mi nikako nije jasno.
Pa tako nisam mogao niti komentirati niti stupiti u kontakt s adminom te stranice, jer nemam tu mogućnost, a mislim da je to zato što sam isključen, samo ne znam zbog čega, jer tamo nikad nisam imao mogućnost,unatoč lajku.

http://www.facebook.com/photo.php?fbid= ... =1&theater

To je znači taj dokument, važan, bitan, prebitan, a ja ne mogu do njega. Pokušao sam ga skinuti ovako pa ga preraditi u paintu ali ne ide, moram lomiti na 4 djela, a to onda nije to.

Može li mi netko pomoći da se dočepam tog dokumenta, dakle stranicu po stranicu ovako kao što sam ja stavljao dokumente koje sam iskopao, tako da to svatko može pročitati, a ne ovako kako je stavljeno, gdje sam se skroz unio u kompjuter i čorim, a opet ne mogu vidjeti sve.
Mislim na moram se ja dočepati dokumenta, nego slike razgovjetne i jasne slike tog dokumenta?


A i čini mi se da još malo i bit će mi svugdje zabranjeno komentiranje, osim možda na jutarnjem listu, jer jeportal jutarnji list jedini portal u državi na kojem mi se ne brišu i ne zabranjuju komentari, a što mene previše ne živcira, jer sam ja već odavno svjestan da je to tako.
I kako god sam pozitivno šokiran što mi samo jutarnji ne briše postove i na zabranjuje komentiranje, tako sam sad neugodno iznennađen i žalostan što mi HR HB ne dozvoljava komentiranje na svom profilu na fejsu.
Ali svejedno, ja svoj like neću skinuti, jer je Hrvatska Republika Herceg Bosna nešto što od mog srca nitko živ ne može odvojiti.

Imaš ga već ovdje na forumu, dvije stranice. Na nekoj od tema o Mostaru mislim, Ministar je stavio.

Kako ne znaš ono u PS izrezati i malo nakriviti.

Imaš ispod te slike na FB Download link i dobiješ sliku sa nemoguće velikom rezolucijom. Ona što se odmah otvori je srezana i nečitka.

Ne razumijem zašto ti je zabranjeno komentiranje? Nevjerovatno.
Ako ti treba ovo u većoj rezoluciji ,imam ja ,tako da mi samo ostavi na pp svoj mail i poslat ću ti.

Nema teorije da si baniran ili da ti je nešto zabranjeno. Evo ti dokumenta (klikni na plus u gornjem lijevom kutu slike, i onda razvuci u donjem desnom).

Ja isto mislim da Administracija ovdje ne bi trebala dozvoliti, razvodnjavane tema sa komentarima koji nemaju veze sa temom. Specijalno u ovom slučaju ("Praljak i šestorka") temom, koja je više nego kritična za budućnost Hrvata u BiH!
Pa ćemo zamoliti Administraciju ovog Portala da nam pomogne:

hercegbo - Glavni administartor
Hroboatos - Administrator
Ministry of Sound - Administrator
Robbie MO - Administrator
Naša Kvačica - Administrator
Bumbar 92 - Administrator

Hvala!

Ma nije mi zabranjeno niti sam baniran, nego on vjerovatno ima filter i pušta unutra koga on želi, a mene vjerovatno ne želi zato što mu je sumnjivo ime koje je preuzeto odavde:

http://www.youtube.com/watch?v=EHj22VpTJpg

Nebitno, jučer sam ga čak dislajkao mada sam rekao da neću, ali stavio je Mesića i to sliku Mesića koja odašilje pozitivnu poruku prema ljudima koji o Mesiću imaju neutralno mišljenje, u punom sjaju, nikad uredniji, iza njega hrvatska zastava, vidi se da je to odradio neki profesionalac da Mesića prikaže u što boljem svjetlu.
Meni je on najrealniji u ovoj pozi


Nu. bilo kako bilo, osobno mislim s onim što imam na Praljkovim stranicama, i s ovim dokumentom tu, premalo toga za izvesti zaključak o tome što i kako se tamo događalo.
Uvjerljivo najviše dokumenata imam o događajima u Lašvanskoj dolini, i sad trenutno, kad uhvatim slobodnog vremena, proučavam razdoblje iz početka glavnog napada Armije BiH u OZSB, i u sklopu toga Ahmiće, ali i još neke stvari.
Gradiva tu ima puno, dokumenata čitava hrpa, pa će mi trebati malo vremena dok to bolje proučim i posložim.
A kad sam već tu, ne mogu sad dok tipkam ovog gledati svoje postove unatrag, ali moguće je da sam napravio jednu grešku, pa bih je htio ispraviti. Naime, čini mi se da sam napisao da su Muslimani ubili Živka Totića.
Ako sam to napisao tako onda sam pogriješio. Naime, 15. travnja 1993. Živko Totić je otet, a četvorica bojovnika HVO-a koja su bila u njegovom osiguranju, a Totić je pritvoren, maltretiran i na kraju zamjenjen za neke arapske mudžose, koje su ovi kasnije dočekali u Zenici kao druga titu što su dočekivali kad bi dolazio u Zenicu.
Tog istog 15.-og travnja Armija BiH napala je položaje HVO-a na Kuberu, i tako je počelo travanjsko kreševo, samo što ovaj put HVO nije kao u siječnju podlegao priči o tome da "saveznici su pa neće valjda".
Ovaj put HVO bio je spreman i pokazao je zube, a kako se to sve skupa dogodilo o tome ćemo kad to sve dobro razradim, kad popunim dokumentaciju (zanimljivo je da se u haškoj arhivi dokumenata ne može naći izvješće Vlade Sliškovića u Ahmićima iako se citira u presudi Kordiću i Čerkezu pod brojem Z975 (a zbunio me i Shrader koji to izvješće u svojoj knjizi naziva Z795), ali je isto, pod prvim brojem postoji samo jedna fotografija i pismo Valente i Blaškića UNPROFOR-u, a pod ovim drugim brojem nema ništa.
Unutra nema ni meni izuzetni važnog dokumenta, izvješća HIS-a o Ahmićima, koje potpisuje Miroslav Tuđman i šalje ga predsjedniku Tuđmanu. Tražio sam ta dva dokumenta i u Praljkovoj arhivi ali ih nisam našao. Ovo izvješće HIS-a svakako bih volio imati jer smatram da je sud u presudi Kordiću krivo citirao navode iz tog dokumenta.

Tako da, samo sam se javio da znate da proučavam materijal, a htio bih biti što temeljitiji, i htio bih posložiti dokumente tako da oni sami pričaju priču i pjevaju pjesmu, a onda da moja dodatna pojašnjenja i način na koji ja vidim te dokumente budu svakom na volju.

Pozdrav najvećim herojima hrvatskoga naroda

Danas na braniteljskom portalu.

http://www.braniteljski-portal.hr/sadrzaj/drustvo/20880

Kaže:

. Kad je Mate Boban umro, u Hercegovini je to doživljeno kao nacionalna tragedija, a zastave su bile spuštene na pola koplja.

Ljudi ga i dalje vole i poštuju, za razliku od dr. Mate Granića i Stjepana Mesića koji ga nimalo ne cijene. Ali, tko su ta dvojica, i može li se uopće njihova ljubav za Hrvatsku imalo usporediti s ljubavlju jednog Mate Bobana, čije se ime svake godine, bez obzira na medijsko prešućivanje, uzdiže sve više – do zvijezda nebeskih!

Vjerujem da je u Hercegovini tako. U Hrvatskoj znam da nije.
Kad bi se stavilo Tuđmana, Šuška i Bobana u anketu, i kad bi u Hrvatskoj ista bila provedena s pitanjem o ukupno pozitivnom ili negativnom mišljenju o ovoj trojici, to bi izgledalo otprilike ovako.
Za Tuđmana bi jedno 70% reklo da je pozitivan a jedno 30% da je negativan.
Za Šuška bi to bilo negdje fifti-fifti.
Za Bobana bi pak jedno 70% reklo da je negativan a 30% da je pozitivan.
Ovo tvrdim na temelju iskustva, osobnih kontakata, čujem što ljudi govore, a i neke ankete sugeriraju slično.
U ovih 30% koji su protiv Tuđmana već su uz neizlječive komunjare i jugoslavenčine ugurani i šatro-pravaši-dodrinaši, ili kako ih ja zovem lažne ustaše.
Ovih 50% što bi Šuška ocjenili negativnim su u stvari sve ono što ovi iz ove skupine od 30% mogu moblizirati kroz laži i demagogiju, dakle to su komunjare, jugoslavenčine, dodrinaši i dio ergele stoke sitnog zuba kojima je mentalitet ostao u jugoslaviji i komunizmu, a da toga uopće nisu svjesni.
Sad se postavlja pitanje zašto je Boban onda toliko negativno percipiran u Hrvatskoj?
Mislim da je za to osim propagande koja je išla i na Tuđmana, i na Šuška, kriva činjenica da su neki crkveni velikodostojnici sebi dali za pravo komentirati stvari o kojima zapravo ne znaju ništa.
Negdje kroz maglu mi je ostalo da je jednom kardinal Kuharić uzeo sebi za pravo komentirati vojno-političku situaciju u BiH, i optuživati Hrvate, pa mu je Mate Boban nešto odgovorio, i to nije bilo primljeno dobro.
Ja se tu na Kuharića ne mogu prviše ljutiti, jer sam i sam te 1993. godine bio uvjeren da HVO napada Muslimane a ne obratno, jer tad nisam imao previše saznanja o tome što se događa, jer mi je politika bila potpuna nepoznanica, a što se tiče vojnog obrazovanja tad još nisam bio dovoljno zreo da mogu donositi ispravne zaključke.
Razmišljao sam plitko, i mislio sam da su jednostavno Hrvatska država i hrvatska politika, kad su vidjeli što sve Srbi čine protiv Hrvata, ali i protiv Muslimana, pa nitko živ da prostite, ne mrda ni qurtzom da ih u tome spriječi, i da se međunarodna zajednica ponaša tako kao da se "ne bi štela mešati", kao da će priznati staus quo kakav god on bude, i da će se tu najvjerovatnije dogoditi da će prevladati ona koju je stalno ponavljao Milošević, a to je da će se ono što se bude držalo oružjem na kraju priznati kao takvo.
Zato sam mislio da je i HVO poletio na krilima takve politike, da se širio prostor za hrvatsku državu, i da će se tim eventualnim dobicima u BiH kompenzirati ono što se izgubilo u Hrvatskoj, a što nikada nećemo vratiti nazad.
Naravno, kad se dogodio najprije Bljesak a onda Oluja, shvatio sam da sam bio u krivu, i da su mi drugi prodali priču.
Osim toga, u srpnju 1995. godine nakon operacije Skok 2 i pred samo operaciju Ljeto 95, moja postrojba dobila je zadaću osiguranja prve crte na planini Šator ponad Glamoča i Grahova. Mi smo dakle kao specijalna postrojba HV-a bili u zaleđu, iza leđa snagama HVO-a gdje je lijevo bio HVO iz Žepča, mislim da je to bila 111. brigada, zatim je tu bila zenička brigada HVO-a i sredini, i na lijevom krilu je bila brigada HVO-a iz Viteza. Sve ove postrojbe bile su R-postrojbe.
Naša je zadaća dakle bila, a koju nam je odredio general Gotovina, da u slučaju napada na bilo koju točku koju čuvaju ove tri brigade HVO-a munjevitim dolaskom na prvu crtu pomognemo HVO-u u odbacivanju četnika, i to nam je bila prva i osnovna zadaća.
Druga zadaća bila je čekati, osmatrati i prikupljati obavještajne podatke na samom terenu, a drugi dio tog posla odradile su naše obavještajne službe. Kad smo saznali da su Srbi na jednom mjesti skoncetrirali svoje najelitnije snage, vojnu policiju iz Banja Luke ojačanu kninskim četnicima i da spremaju udar na pložaje HVO-a u vrijeme dok položaji još nisu dovoljno učvšćeni, Gotovina nas je poslao da mi napadnemo njih prvi, i mi smo udarili tamo gdje su oni bili najjači, i ukratko, razbucali smo ih kao stare kante. Time smo spriječili na vrijeme možebitni kontraudar srpskih snaga i odbacivanje naših snaga prema Crnom Lugu i dalje prema Livnu, i stvorili preduvjete za uspješno provođenje operacije Ljeto 95.
Naša treća, a po meni prva zadaća bila je svaki dan obilaziti postrojbe HVO-a, donositi im hranu i vodu, biti s njima na prvoj crti i provesti s njima na prvoj crti neko vrijeme, po par sati dnevno, dizati im moral i dati im jasno do znanja da nisu sami, da smo mi tu iza njihovih leđa i da smo tu za sekundu ako ih netko napadne. ž
I tako, kako smo satima bili kraj njih i pričali s njima, to mi je pomoglo da bolje shvatim nekoliko stvari.
Prvo, shvatio sam zašto je general Gotovina inzistirao da ih obilazimo svaki dan, a to je bilo zato jer su oni bili iz srednje Bosne, i tamo su bili prepušteni sami sebi u borbi protiv Muslimana, i mi nikako nismo htjeli da oni i ovdje imaju taj osjećaj, da su sami i da su prepušteni sami sebi.
Drugo, to mi je pomoglo da shvatim kako taj rat, muslimansko-hrvatski građanski rat, nije ni izbliza bio onakav kakvim se meni do tada činio. Kroz te priče, ljudi kojima u očima vidiš da govore istinu, da govore plastično, da u jednom dahu pričaju stvari koje su proživjeli, a onda iste priče koje si čuo u sredini od Zeničana čuješ na desnom krilu od ljudi iz Viteza, i na lijevom krilu od ljudi iz Žepča, i shvatiš da je to doista tako, da je to istina, i da to nije onako kako se u Hrvatskoj, u "hrvatskim" medijima o tome piše i prenosi.
Nastavljam s pričom kako se dogodio zaokret u mojoj glavi.
Nakon svega ovoga došla je Oluja, i Tuđman, o kojem sam do tada, a zahvaljujući najviše "hrvatskim" medijima i oporbenim političarima poput Parage ili Gotovca imao negativno mišljenje, je podigao zastavu na kninskoj tvrđavi.
Kad sam ugledao tu scenu rekao sam sebi: "Ti si najveći, ti si to napravio, a ovi svi ostali samo seru kvake i govore kako treba napraviti, a nikad nisu mrdnuli dupe i nešto pokušali".
Ali nakon toga rat je završio, i onda je opet počela žestoka kampanja u "hrvatskim"medijima protiv Tuđmana, i to je dovelo do toga da je negdje u jesen 1996. godine nekih 20-30 tisduća ljudi izašlo na ulicu, odnosno na Trg Bana Jelačića prosvjedovati tobože za stojedinicu, a u stvari su htjeli na ulici rušiti demokratski izabranu vlast, i još su govorili da ih ej bilo 100 tisuća što je notorna glupost. Ali glupost dovoljna da moj apolitični mozak opet okrenu u smjeru sumnje, pa i antipatije protiv Tuđmana, ali i Šuška.
I onda je ta priča konačno završila, i to sasvim slučajno 1998. godine na Masleničkom mostu prilikom otvaranja mosta koji je sad dio autoceste A1. Tad je predsjednik izričito zatražio da mu mi budemo u počasnom postroju, i tad se dogodila jedna situacija u kojoj je opet general Gotovina pokazao koliko je velik, ali i da manje-više sve političare smatra bezličnim birokratima, osim Šuška prema kojem je pokazivao divljenje, i Tuđmana, prema kojem je pokazivao neskriveno oduševljenje.
Stvar je bila u tome da smo mi obavijest da se spremimo za počasni postroj dobili dosta kasno.
Starog psa teško je naučiti nove trikove.
Za zapovjednika postroja postavljen nam je Blaž Beretin, koji u to doba nije bio brigadir kao danas, nego je bio bojnik ili pukovnik. On je bio bivši oficir JNA i kao takvog nam ga je dodjelilo, da on s nama pokuša obaviti strojeve radnje koje smo trebali izvesti na mostu prilikom dolaska i smotre od strane vrhovnog zapovjednika.
Međutim, kako smo imali malo vremena, svega desetak dana, a kako je starog psa teško naučiti nove trikove, tako je i nas koji smo mahom bili ratnici teško bilo u tako malo vremena ustrojiti da bez greške, svi kao jedan iz stava u kojem je oružje na desnom ramenu dovedemo naoružanje u položaj k nozi, i odatle ga dignemo na prsa.
Iako smo vježbali satima, i činilo se kao da smo to uspjeli uvježbati barem do te mjere da neiskusno i nevojničko oko neće moći vidjeti da to nije dobro, i da će to moći vidjeti samo iskusno oko.
I onda je došao dan kad se otvarao most. Prije polaska autobusa za Maslenicu, odnosno prije okupljanja u vojarni, nas par je sjedilo u Zadru na glavnom gradskom trgu, u kafiću Lovre i pili smo kavu. Bili smo naravno, u odorama. Tad u Lovre ulazi general Gotovina, a s njim u društvu koliko se sjećam bio je general Filipović i još netko koga se sad ne mogu sjetiti, ali mislim da je bio general Crnjac. Naravno, čim smo ih vidjeli krenuli smo ustati, ali je Gotovina vidio kanimo ustati i iz daljine samo dignuo pa spustio ruku što je bio znak da ne moramo ustajati. Samo je dodao da sjednemo, popijemo kavu, i da krenemo na zadaću.
Kad smo došli na most ludnica i gungula. Najmanje 20 tisuća ljudi, besplatno se frigaju srdelei manule, i djeli vino iz bačava od tri stolitra. Nesnosna buka. U toj buci i graji mi izlazimo i postrojavamo se na mjesto predviđeno za doček. Beretin s nama ponovo isprobava strojeve radnje ali ga se jedva čuje od te nesnosne buke.
U to stiže nekakav kancelarijski štakor, aparatčik, navodno šef protokola Predsjednika Republike, rekoše da se preziva Perković (ali to nije onaj Saša Perković, nego tip koji je imao izgled i ponašanje Parage, a na njemu se vidjelo da u životu nije podigao teret veći od dva kila). Počeo taj uredski štakor isprobavati nas. Počeo zapovjedati "oružje k nozi", "oružje na prsa", ali smo ga jedva čuli. I u tom neredu nismo napravili nikako, opet je to bilo "jedan u petak a jedan u subotu". Tad sam tog uredskog crva vidio kako urla na nas, da smo nesposobna vojska, počeo nam prijetiti i urlati, Beretin se stisao kao ***, a meni je malo falilo da izađem iz stroja i da tog Perkovića pošaljem ravno u mp3, jer me je živciralo da se neka budala na kojoj se vidi da je rat vidio eventualno samo na televiziji tako dere na nas, većinom ratnike.
Kad, evo ga odozgo lagano se zelena beretka nazire, stiže Gotovina. To mi je jedan od najvećih scena u životu. On je isto vidio kako se ovaj dere na nas, i kad je došao samo ga je pogledao melo oštrijim pogledom, i taj Perković je najprije zabio glavu u pod a onda negdje odteturao i više se nije vratio. Gotovina je tu malo stao prati uši Beretinu, jer da ne smije dozvoliti da mu civil postrojava vojsku nikad i ni u kom slučaju, osim ukoliko je riječ o vrhovnom zapovjedniku ili ministru obrane. Tad je Gotovina rekao: "Ajde da vidimo u čemu je problem" i zapovjedi nam "Oružje k nozi" i Oružje na prsa". Opet ne valja, opet nismo dobro izveli ali sam imao osjećaj da smo izveli bolje nego ikad do tada, samo zato što je Gotovina dao zapovjed. Pitajte bilo kojeg vojnika, svaki vam najviše mrzi izvoditi strojeve radnje. Radije ljuti boj nego ljuto postrojavanje. Međutim, kako je bilo negdje 2 sata popodne, a nama je rečeno da će predsjednik doći oko tri, meni je bili zanimljivo vidjeti kako će nas Gotovina pripremiti za samo sat vremena, i unaprijed sam uživao u tome.
Čovječe, kad Gotovina zapovjeda gušt je izvoditi čak i strojeve radnje.
Međutim, od toga nije bilo ništa. Gotovina je kao iskusan časnik vidio da to neće ići, i umjesto onog što sam očekivao on je predložio nešto potpuno drugačije. Rekao je: "Sad su dvi ure, predsjednik će doći oko 5 uri, a vi ćete sad tu kar oružja ostaviti jednog požarnog, a vi drugi odite doli, pojite srdelu i popijte bevandu, i da ste u stroju u 4 ure, značu ta jedno dvi ure. Ali nemojte slučajno da bi mi neko pijan doša u stroj."
I ljudi se razletješe, ne znam tko je bio požarni, ali znam da ja nisam ali isto tako znam da kao da jesam, jer mi nisu bile napete ni srdele ni vino, napetije mi je bilo tamo sjediti i slušati njega, a posebno mi je bilo zanimljivo koliko se divi predsjedniku i kolko ga cijeni. On je bio totalno opušten, a ja sam bio napet, jer mi nije nikako bilo jasno kako on misli rješiti to naše očito ne dobro izvođenje strojevih radnji. U 4 smo svi bili u stroju, i, iako je tu bilo ljudi sklonih čašici u stroj se nitko nije vratio pijan. Generala Gotovinu ipak se cjeni malo više. Cijelo vrijeme ispred nas su defilirali političari, te Jure Radić, te Jarnjak, je ovaj onaj, i na koncu dolazi ministar Šušak s crkvenim velikodostojnicima, a mi još uvijek ne znamo što ćemo kad dođe predsjednik, koji treba doći za nekih pola sata. Vidio sam kad e Gotovina srdačno pozdarvio s ministrom Šuškom. Konačno, nekih 15 minuta do 5, Gotovina stane ispred stroja i kaže nam:
"Sad za 10-15 minuta predsjenik će doći s helikopterom i sletit će na taj plato točno iza vas. Kad helikopter bude slijetao, svi će nagonski dignuti pogled prema heliću, pogotovo što je unutra predsjednik. Vi ćete to iskoristiti i dok nitko ne gleda sami, bez zapovjedi ćete dignuti puške na prsa odmah, i ostat ćete tako dok predsjednik ne izvrši smotru, i dok ne obavi svoje" (po protokolu, predsjednik najprije vrši smotru, zatim se vraća na sredinu stroja i obraća se stroju pozdravom: "Gospodo vojnici, dočasnici i časnici - Pozdrav Domovini!!" a mi kao stroj na to imamo odgovoriti svi u jedan glas "Pozdrav!"). Gotovina je još dodao: "Valjda nije problem držati pušku 5-10 minuta na prsima".

I to je bilo to, rješeno elegentno, bez ikakve histerije kakvom je sve započelo.
A ovu angdoticu sam ispričao zato što sam se tad prvi i zadnji put u životu sreo s Tuđmanom oči u oči, iz tolike blizine, i meni će dok sam živ ostati u sjećanju ono što sam vidio u njegovim očima. Vidio sam divljenje i bezgraničnu očinsku ljubav. Imam jednostavno taj dar da ljudima mogu pročitati tko su, što su i kakvi su gledajući ih u oči. Vrlo rijetko mi se zna dogoditi da pogriješim, i to samo onda kad nisam siguran. A ovdje sam bio siguran, i konačno uvjeren da je Franjo Tuđman poptpuno suprotna osoba od one kakvom je predstavljaju "hrvatski" mediji.

U međuvremenu, dogodile su se neke stvari. Blaškić je izručen Haagu. Za njim su krenuli Kordić i ostali. Još prije toga, 1996. godine moja postrojba imala je jednu vježbu kod Bruvna, gdje smo se praktički svi, cijela postrojba zakačili s Mirkom Norcem. Ništa strašno, ali smo se zakačili. Uz sve ovo tu je cijelo vrijeme i medijska haranga.
Onda je došla 2000. godina. Presuda Blaškiću na 45 godina. Ja bijesan ali ne dovoljno bijesan.
Zatim, gore sam napisao da mi fali i da na haškom sudu ne mogu pronaći izvješće Vlade Sliškovića, a što je krivo.
Jer izvješće nije od Vlade nego od Ante Sliškovića, koji je bio u SIS-u, dok je Vlado Slišković bio zamjenik zapovjednika brigade koji je otet u Travniku 14. travnja 1993. godine. Dakle, te 2000. godine Račanova Vlada najprije je pokrenula hajku na Antu Sliškovića, Vladu Čosića (možda sam i zbog ovoga pomješao i napisao krivo Vlado umjesto Ante Slišković) i Paška Ljubičića. Htjeli su ih otpremiti u Haag a mi ih nismo htjeli dati. Sakrivali su se u Zadru, (a gdje bi drugdje?), i onda smo imali prilike mi u Zadru gledati scene u kojima policijski helići nadlijeću grad, a sa strane vise specijalci obučen u crno kao nindže, samo oči vire, naoružano kratkim i dugim cjevima, to odozgo visi, to absajla, to izvodi spektakle, čista demonastracija sile kojom su nas valjda te komunjare na vlasti htjeli prestrašiti i pred cijelm svijetom valjda pokazati da oni "love ratne zločince koje oni ustaše i desničari iz Zadra kriju". Meni je ta kompletna priča puno više digla živce od cijele one priče kad je došla optužnica protiv Norca, splitske rive itd, djelom zbog toga što se moja postrojba zakačila s Norcem 1996, i zbog toga što sam se i sam zakačio s Norcem 1997. godine. Ali moram jasno reći da to nije bilo ništa u svezi politike, jer što se tiče toga, tu i ja i cijela moja bivša postrojba, i Norac i Gotovina djelimo stav.
I onda je to sve prošlo, ja sam se živcirao, ali opet ne dovoljno.

A onda je došla optužnica protiv Gotovine...

I tak tad sam shvatio, da ono što je desnica govorila na ulicama dok se još ganjalo Ljubičića, Sliškovića i Čosića, pa zatim Norca, Oreškovića, Grandića i Čanića, nije nikakva paranoja, nego gola istina. Jer, ako se optužuje najhrabriji i najčasniji među nama, zaključak može biti samo jedan, a to je da nitko, ala ama baš nitko nije i ne može biti siguran.
A to me opako naživciralo.
Nikako, ali nikako i nikad mi nitko nije mogao objasniti kako jedan čovjek poput Gotovine može biti optužen da je ratni zločinac. I zato sam se dao u istraživanje. Međutim, već vrlo rano shvatio sam da poanta priče, početak priče i kraj te priče nema nikakve veze s ratom u Hrvatskoj, već s drugim djelom tog istog rata, a koji neki zovu (krivo) drugim ratom, koji se odvijao u BiH. Shvatio sam da je tamo ključ čitave priče, i da bez svega što se događalo u BiH ja zapravo nikad neću shvatiti kako je došlo do optužnice protiv Gotovine. I zato sam počeo kopati i istraživati što se dogodilo u BiH, i shvatio da su mi one priče koje su mi pričali tog srpnja 1997. godine pripadnici HVO-a iz Zenice, Viteza i Žepča bile zapravo ne preuveličane, kako mi se možda tada činilo, nego preumanjene, jer su vjerovatno i ti ljudi računali s tim da ako mi kažu sve što se dogodilo da im neću vjerovat, jer je to zaista nevjerovatno.
I tad sam shvatio da je istina i dalje ono što je prije više od tisuću godina zapisao Konstantin Porfirogent, o Hrvatima koji samo brane svoje a nikad ne napadaju tuđe i dalje istina.
Armija BiH, MOS, Mudžahedini, Islamistički fundamentalisti i teritorijalci napali su hrvatski narod i hrvatske prostore u BiH, a sve po zaključcima "Direktive patriotske lige BiG" od 15. veljače 1992. godine...

Stavit ćemo ovdje prijepis dva dokumenta, koji će biti bitni za iduću temu koju ćemo obraditi.




34. Direktiva Glavnog štaba Patriotske lige BiH za odbranus uvereniteta Republike Bosne i Hercegovine (Sarajevo, 25. 2.1992.)

“Neprijatelji (snage dezintregacije BiH) svojim dosadašnjim vojno-političkim djelovanjem uvelikoj mjeri su uspjeli narušiti sistem vlasti i stvoriti uporišta na određenim prostorima, čime su stvorili uslove za potpunu dezintegraciju bosanskohercegovačke vlasti i cijepanje teritorija BiH.Glavna uporišta snaga dezintegracije su u banjalučkoj regiji, istoč
noj i zapadnoj Hercegovini i dobojskoj regiji, a glavni nosioci su SDS sa jugoslovenskom armijom i ekstremno krilo HDZ.
U svojim dosadašnjim aktivnostima uspjeli su: ostvariti puno političko jedinstvo SDS-a i JA,stvoriti paralelne organe vlasti na cijelom prostoru BiH, formirati komande, štabove i jedinice,uspostaviti djelimično sopstveni informativni sistem i izvršiti dislokaciju materijalnih rezerviza svoje potrebe. Reorganizacijom JA na cijeloj teritoriji BiH došlo je do velike koncentrecije JA, a dolaskom Plavih šljemova ta koncentracija će biti još veća
Ukupne snage neprijatelja su:

JA: šest korpusa KOV (sarajevski, banjalučki, tuzlanski, bihaćki i dijelovi kninskog i titogradskog korpusa), vjerovatne jačine 2-3 korpusa KOV i jedan ojačani VAK.

snage SDS-a (jačine 80.000-120.000 ljudi)

ekstremne snage HDZ-a (jačine jedna do dvije brigade)

Osnovni cilj dejstva ovih snaga je podjela teritorije BiH i priključivanje matičnim(nacionalnim državama). Ostvarivanje ovog cilja težit će da ostvare u dvije etape: u prvoj etapi stvaranje nacionalnih konfederalnih jedinica u BiH, a u drugoj priključenje istih VelikojSrbiji i Velikoj Hrvatskoj.Do početka opštih dejstava očekivat je: dalje intenziviranje psihološko-propagandnih dejstavana zaoštravanju međunacionalnih odnosa, izvođenje diverzantsko-terorističkih dejstava,izazivanje socijalnih nemira, sabotaža, kidnapovanja i atentata na najistaknutije ličnostmuslimanskog naroda. Sa otpočinjanjem opštih dejstava očekivat je snažnu avio iartiljerijsko-raketnu podršku po svim rejonima.2. Naše snage su organizovane u Patriotsku ligu BiH u formacije od voda do odreda i brigade,ukupne jačine 120.000 ljudi. Sa otpočinjanjem borbenih dejstava očekivati je veći prilivdobrovoljaca, pripadnika MUP-a BiH, pripadnika JA, kao i snaga muslimanskog naroda van teritorije BiH, što bi povećalo jačinu naših snaga na oko 150.000 ljudi. Osnovni zadatak snaga PL BiH je zaštita muslimanskog naroda, očuvanje integriteta i cjelovitosti BiH, kako bi se obezbijedio i ubuduće dalji zajednički život svih naroda i narodnosti na državnoj teritorijiBiH. Sa otpočinjanjem borbenih dejstava izvršiti zaštitu stanovništva i istovremenozatvaranje glavnih pravaca koji vode na teritoriju BiH, uz masovnu primjenu rušenja,zaprečavanja, a unutar Republike određenim snagama, brzim i energičnim dejstvima blokiratii zauzeti vojne objekte (skladišta naoružanja, municije i MES i kasarni), a potom što prijenaoružati formirane jedinice, dalje nastaviti planirana dejstva, u cilju stvaranja što većih slobodnih teritorija i obezbjeđenje funkcionisanja legalnih organa vlasti. Posebnu pažnju pokloniti izvlačenju i obezbjeđenju stanovništva iz ugroženih područja. Sa otpočinjanjem dejstava pozvati narod Sandžaka, Kosova i Makedonije da sesolidarišu sa našom pravednom borbom i odmah otpočnu borbena dejstva u cilju vezivanja snaga neprijatelja i slabljenja njegove udarne moć
i na prostoru BiH. Istovremenouspostaviti kontakt, saradnju i koordinaciju na zajedničkim dejstvima sa hrvatskim narodom u BiH protiv zajedničkog neprijatelja. Na međunarodnom planu pozvati progresivnu svjetsku javnost da zaštiti bosanskohercegovački suverenitet. Odlučio sam, uz angažovanje svih snaga Patriotske lige BiH, u sadejstvu sa
susjedima, brzim i energičnim dejstvima zatvoriti glavne pravce koji izlaze na teritoriju BiH, a posebno iz doline Drine i Sutjeske. Istovremeno po unutrašnjim pravcima, izvršiti zapreč
avanje i posjedanje pogodnih položaja za odbranu naroda BiH, sa težištem na pravcima koji vode iz šireg regiona Banje Luke i istočne Hercegovine. Određenim snagama, brzim i energičnim prepadnim dejstvima zauzeti skladišta i magacine municije, MES-a inaoružanja JA, blokirati kasarne, sprečavati prodore i širenje neprijateljskih dejstava nacjelokupnom prostoru BiH. Po stvaranju povoljnih uslova preći na šira ofanzivna dejstva saciljem razbijanja, uništenja i protjerivanja neprijatelja sa teritorije BiH. Glavne snage imati uCentralnoj Bosni, a pomoćne u cazinsko-prijedorskom i regionu Tuzle...”




http://www.scribd.com/doc/20650700/Ivan ... -BiH-91-95
Dokument br: 34




106. Predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović i predsjednik HZ HB Mate Boban: Zajedničko priopćenje (Zagreb,18. 4. 1993).


Zajedničko priopćenje o hrvatsko-muslimanskim odnosima
Predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović i predsjednik Hrvatske zajednice Herceg-Bosna Mate Boban razgovarali su danas u Zagrebu o hrvatsko-muslimanskim odnosima i zatim potpisali zajedničko priopćenje za javnost.U priopćenju se kaže
:"Prvo, sve nesporazume u odnosima hrvatskog i muslimanskog naroda u Bosni i Hercegovini treba rješavati političkim sredstvima.
Drugo, nema razloga za sukobe između Armije BiH i HVO-a.
Treće, zapovijeda se svim postrojbama da odmah prekinu sukobe, oslobode zarobljene idogovorima na svim razinama otklone uzroke.
Četvrto, odmah utvrditi odgovornost i namjere postrojba i pojedinaca za početak sukoba.”

http://www.scribd.com/doc/20650700/Ivan ... -BiH-91-95
Dokument br: 106.

Ovdje ćemo staviti i video na kojem se vidi pukovnik Bob Stewart kojem ne treba dozvola bladi-ejč-vi-o-a, i koji se šest dana nakon događaja u Ahmićima ponaša kao da se to sve skupa dogodilo isti dan:

http://www.youtube.com/watch?v=tOebNGA_z1M

A da se to nije dogodilo isti dan među prvima otkrila je Višnja Starešina:

http://oi49.tinypic.com/2nbrj37.jpg
"A onda, tjedan dana poslije napada, vijest o zločinu u Ahmićima odjeknula je kao bomba u svim svjetskim medijima. Šest dana poslije napada živopisni, za oficira britanske vojske neuobičajeno bucmasti pukovnik Bob Stewart odevo je skupinu britanskih novinara da otkriju zločin. Sedmi je dan prekaljeni BBC-ev ratni reporter Martin Bell poslao u svijet jedan od svojih najjezovitijih i najkontroverznijih izvještaja. "

Isto tako, u knjizi Charlesa Shradera na stranici 147 u fusnosti piše:
Čak ni Stewart u svom dnevniku ne spominje Ahmiće sve do 22. travnja 1993,. odlomak 3. 41: "Armija BiH nije spremna na povlačenje zbog navodnog incidenta u Ahinicima (Ahmićima)"

Dakle, prvih pet-šest dana izgleda nikoga nije bilo briga za Ahmiće, uključujući i samog Izetbegovića, a onda je to nakon šest dana odjednom "otkriveno" i napuhano do te mjere da će time početi medijski i politički preokret, koji će se se najznačanije vidjeti nakon operacije HV-a Džep93, odnosno s Ahmićima počinje priča o tome da su Hrvati jednako negativci kao i Srbi, a što se onda kasnije provlačilo kao teza sve do Haaga, i zbog toga imamo tamo toliko Hrvata a tako malo Muslimana s obzirom na sve što se stvarno dogodilo, a isto tako takva klima je zaslužna da je jednog dana u Haag morao otići čak i časni, najčasniji Ante Gotovina.

Zločin u Ahmićima se dogodio, i to je ono što ni jednog trenutka nije sporno. Taj zločin ne mislim opravdavati iz najmanje dva razloga. Prvii glavni je da nije časno ubijati civile, a drugi je da takvi postupci ne samo da su za osudu nego su i štetni opet iz najamanje dva razloga: prvi je što će se takvim postupcima dodatno mobilizirati protivnik koji će se negdje drugdje nastojati osvetiti nekim drugim Hrvatima, a drugi je taj što se time daje protivniku u ruke idealno sredstvo za medijsko ocrnjivanje kako HVO-a tako i Herceg-Bosne i Republike Hrvatske u cjelini.

Međutim, priča po kojoj Ahmići nisu bili legitiman vojni cilj, po kojima u Ahmićima nije bilo vojnih ciljeva ni pripadnika TO i A BiH, te priča da je zapovjed za te zločine došla odozgo, preko Blaškića ili "dvostrukom zapovjednom linijom" preko Kordića jednostavno nije točna. I kad se pogledaju dokazi i iskazi svjedoka onda ja takvu tezu mogu mirno reći i napisati, i dodati da je to taklo van razumne sumnje i van ikakve sumnje.
I to je ono čime se smjeram baviti u dogledno vrijeme.

Neki novi ili možda nezapaženi zapisi.

Dana 19. travnja 1993. godine, zapovjednik 3. korpusa Armije BiH Enver Hadžihasanović šalje pismo Nadbiskupu Vrhbosanskom Kardinalu Vinku Puljiću pismo slijedećeg sadržaja:

http://oi47.tinypic.com/2poumbo.jpg
http://oi50.tinypic.com/2rrxvkk.jpg
(jednim klikom na sliku slika se uvećava)

Ovo pismo je jedan takav obavještajni pamflet kojeg može potpisati samo besramna jugo-oficirčina, tipičan pripadnik KOS-a i učenik Aleksandra Vasiljevića i Fikreta Muslimovića.
S puno toga što je izneseno u ovom pismu ja imam polemzirati, ali pošto sad trenutno nemam puno vremena, zadržat ću se na pobijanju jedne bezočne laži koja je navedena na prvoj strani ovog pisma u predzadnjem odjelku gdje stoji:

"Ubijeno je, prema svjedočenjima očevidaca koji su se uspjeli spasiti bježeći oko 200 ljudi, žena i djece. Napominjemo, a to u postupcima bojovnika HVO-a nije ni potrebno, da u selu nije bilo nikakve vojne formacije, niti je pružan bilo kakav otpor"

Dakle, ovaj KOS-ovac, i jugo-oficir bez imalo srama, kaže da u Ahmićima nije bilo nikakve vojne formacije i da nije pružan nikakav otpor.
Pogledajmo što o tome kažu činjenice utvrđene u presudama Blaškiću i Kordiću, kao i dokazi.
Najprije presuda Blaškiću:

http://www.icty.org/x/cases/blaskic/tjug/bcs/000303.pdf

Ovdje u ovoj presudi, na stranici 136. a koja počinje paragrafom 402. i gdje se u osvrtu na Ahmiće, pod točkom b) napad na muslimansko stanovništvo, kao pod tema te teme pod točkom i) odmah u naslovu "Nepostojanje vojnih ciljeva" odmah sugerira kakav će stav raspravno vijeće Španjolca Clauda Jorde zauzeti po ovom pitanju. A nisu se baš pretrgli ustanoviti činjenice.
Najprije su u poglavlju "Ahmići, Šantići, Pirići Nadioci", u paragrafu 385. na stranici 130. zaključili:

385.

Dakle, oni su najprije donijeli jedan zaključak, a onda su dalje od paragrafa 402 do 410 tražili dokaze i potkrijepu tih svojih, izgleda unaprijed donešenih teza. Pa onda među nebulozama koje spominju kažu kako Blaškić sad spominje 325 brigadu A BiH a da je u svojim zapovjedima od 15. travnja (koje sve imam i sve ću ih staviti ovdje) spominje samo 7. muslimansku a ne i 325. kao da to nešto dokazuje.
Ali da vam to sve sad ovdje ne prenosim, pročitajte sami tih devet paragrafa jer su vrlo zanimljivi. Recimo paragraf 405. gdje je vijeće zaključilo da su neki pripadnici Armije BiH išli u Kruščicu i Ahmiće, ali na odmor, a ne na položaj. A "dokaz" za takvu tezu jest što je netko posvjedočio da je neke od tih vojnika vidio pijane. Mislim, majko moja mila. Ali ajde.
Zatim, u paragrafu 409. vijeće je potpuno krivo citiralo pukovnika Watersa, što ću također dokazati. Međutim, ono najznačajnije nalazi se u paragrafu 407. u kojem stoji:



Dakle, ako je bio "jedan odred TO iz Zenice", kako onda možemo govoriti o neprisustvu vojnih snaga? Ah da, oni su tu bili samo ako napadnu četnici, i to "vazdušnim desantom". Tu priču on može pričati Claudu Jordi koji je iz Španjolske i nema pojma što je to lažljiva KOS-ova jugooficirčina, a meni bi takvu priču prodao nikada, a možda ni tada.
Uglvnom, vijeće je na koncu ovog djela poglavlja koje se odnosi na postojanje vojnih ciljeva i nazoćnost muslimanskih vojnih snaga zaključilo rečenicom:


A ja bih samo zaključio, vam svake a ne samo razumne sumnje, da je ovo vijeće potpuno nerazumno.

Puno razumnije ovu materiju sublimiralo je raspravno vijeće i slučaju Kordić, koje se suzdržalo od konačnog zaključka vjerovatno svjesno da bi time zapravo izvrglo ruglu raspravno vijeće iz slučaja Blaškić.
Nepravomoćna presuda Kordić-Čerkez:

http://www.icty.org/x/cases/kordic_cerk ... 010226.pdf

Ono što je za ovu temu bitno počinje na stranici 202. ove presude, i bavi se najprije iskazom svjedoka AT, njegovoj vjerodostojnosti ( o čemu više drugi put), ali i o ovome o čemu pričamo. Tako u paragrafu 634 piše:



Dakle, imamo ovo boldano, dokument kojim Hadžihasanović traži od 303. brigade A BiH da se pojačaju "naše snage u Ahmićima". Kako se može pojačavati nešto što prethodno ne postoji. No ovome ćemo se vratiti.
Imamo tu iskaz svjedoka CW1, za kojeg se navodi da je svjedočio u predmetu Blaškić, i da se TO ukupao u Ahmićima prije 16 siječnja. To je krupna stvar. Mi ovo ne vidimo u ovom djelu presude Blaškiću koji sam spomenuo, dakle u paragrafima od 402 do 410. To sud ne smije raditi. Ne smije se preskakati dokumente i svjedoke. Vidjeli ste samo kako je sudac Orie i njegovo vijeće u presudi protiv Gotovine preskočio svjedočenje generala Jonesa, zbog čega je u žalbenoj odluci dobio po ušima, jer se to ne smije činiti. Sud mora pregledati sve dokaze i sve dokaze i sva svjedočenja uzeti u obzir, a ne ono što je vjerovatno napravio Jorda kod Blaškića, ili Orie kod Gotovine, najprije donio odluku a onda išao tražiti dokaze koji to potkrepljuju, i odbacivati sve one dokaze i svjedočenstva koji to ne podupiru.
No i raspravno vijeće Richarda Maya koje je sudilo Kordiću i Čerkezu napravilo je istu stvar, nije uzelo u obzir ključan dokaz da je ovdje bila riječ o vojnom cilju koji je vojno branjen.
Štoviše, oni ove činjenice koji su ustvrdili u paragrafu 634 presude Kordiću i Čerkezu pokušavaju pobiti krajnim nebulozama iznesenima ui slijdeća tri paragrafa:


Dakle, ovo je takav skup nebuloza da ne zna čovjek odakle bi to prije počeo žlepati.
Prvo "major Wooley". Najprije se u paragrafu 634. navodi da je Wooley "došao je u selo oko 11:30 sati i pomagao je ranjenim civilima kad je vidio četvoricu Muslimana koji su nosili kalašnjikove i koji su izgledali kao lokalna jedinica odbrane". Zatim u istom paragrafu navodi da je "Major Woolley je čuo zvukove borbe što ga je nagnalo da potraži zaklon."
A onda se u paragrafu 635. navodi da "Major Woolley je prilikom svoje posjete selu vidio 5-6 vojnika pri dnu suprotne padine kako gledaju prema selu. Po njegovom mišljenju, da su oni bili branitelji bili bi bliže selu "
Dakle, bojnik Wooley je najprije došao u Ahmiće, vidio je Muslimane naoružane kalašnjkovima i to oko 11:30. Zatim je čuo "zvukove borbe" i zavukao svoje kukakvičko dupe u nekakvu guduru. Kad je nakon tko zna koliko vremena konačno skupio hrabrost izvukao svoje kukavičko dupe, skupa s glavom iz gudure u koju se sakrio kad je čuo pucnjeve, vidio je još 5.-6 naoružanih Muslimana, ali s krive strane brda, po njegovom mišljenju. Dakle, nama bi ostalo zaključiti da tih 5-6 koji su bili s krive strane padine su se tu našli slučajno, krenuli ljudi biće malo u lov na veprove, štaš?

Onda Mazowiecki koji kaže “Prema svim izvorima, uključujući lokalne hrvatske komandante i međunarodne posmatrače, to selo nije sadržavalo nikakve legitimne vojne ciljeve i nije bilo nikakvog organizovanog otpora napadu”, ali ne kaže i ne imenuje koji su "lokalni hrvatski komandanti" niti međunarodni promatrači, nije nime naveo ni jedno jedino ime. A nije zato što laže i izmišlja, i zato što nema pojma gdje je došao i tko tu uopće ratuje.
Slično vrijedi i za Charles McLeoda, koji je očito napravio uviđaj brzinski i preko qurtza, a možda i prema nekim unaprijed zadatim direktivama. A dokaza ni od korova. Što se tiče pukovnika Watersa, on je upravo u svjedočenju na suđenju Kordiću rekao da su Ahmići bili legitiman vojni cilj, a ovdje je to zanemareno i stavljen je samo onaj dio njegovog svjedočenja koji odgovara optužbi. To ćemo isto ostaviti za dokazivanje, jer se ja napadom Armije BiH na područje Viteza i Busovače u travnju 1993. godine namjeravam baviti malo duže, ali cijelu tu priču obuhvatiti sa svih mogućih strana, pa će i ovo doči na red. Što se tiče izvješća Ante Sliškovića, kao i izvješća HIS-a koji potpisuje Miroslav Tuđman, njih nema u spisu, nema ih na popisu dokaza haškog suda u predmetu Kordić i Čerkez, pa mi nije jasno zašto se uopće ta izvješća navode u presudi i pritom se ovo Tuđmanovo izvješće krivo citira, a ovo Sliškovićevo izvješće se spominje da bi se reklo kako Bob Stewart smatra da su to nebuloze, ali u isto vrijeme nema pitanja od strane sudskog vijeća zbog čega je Stewartu trebalo 6 dana da se sjeti Ahmića?
Ali zato u sudskom spisu postoje dva krunska dokaza, koji vrijede više od svih ovih svjedočenja, i koji van ikakve sumnje meni daju za pravo tvrditi da su Ahmići bili vojno branjeni i da je unutra bilo vojske.
Prvo dokaz je dnevnik Enesa Varupe, pripadnika TO u dolini Lašve, odnosno njegov podsjetnik, koji je uveden u predmetu Blaškić i vodi se po brojem D17, a kojeg su su pripadnici HVO-a zarobili kasnije 1994. godine. U dokazu je navedeno prvih 6 stranica ovog podsjetnika:

http://oi45.tinypic.com/nwesgg.jpg

http://oi46.tinypic.com/1z2q49g.jpg

http://oi48.tinypic.com/hvw4fo.jpg

http://oi48.tinypic.com/as5lc.jpg

http://oi45.tinypic.com/2kk844.jpg

http://oi47.tinypic.com/nq2pc.jpg

Na četvrtoj stranici ovog podsjetnika stoji datum 11. travnja 1993. godine. Na idućoj stranici, koja se odnosi na isti datum, on navodi koliko gdje ima pripadnika TO, dakle to je ova stranica:

http://oi45.tinypic.com/2kk844.jpg

I vidite desno, gdje piše: Ahmići - četa 85.
Dakle, 11. travnja u Ahmićima bila je posada muslimanske vojske koja je brojala najmanje 85 pripadnika.

Nisam zaboravio ni ono na što sam rekao da ću se vratiti, a to je onaj navod iz presude Kordiću gdje se spominje Hadžihasnovićeva zapovjed o tome da treba "poslati pojačanje našim snagama u Ahmićima...".

http://oi46.tinypic.com/i6l9p0.jpg

Dokument je takav kakav je, malo nečitak, ali zato da ne bude zabune skinuo sam i prijepis ovog dokumenta koji je za potrebe suda preveden na engleski jezik (u dva linka)

http://oi47.tinypic.com/20jgsjc.jpg

http://oi46.tinypic.com/igm9ur.jpg

Dakle tu je sve jasno i više nego jasno. Rekao sam da ću kratko a opet sam se zaigrao i ovaj post tipkam preko dva sata. A jedva da sam zagrebao površinu teme o kojoj ću ovdje pisati nadugo i naširoko.
Pozdrav

Naravno da ću nastaviti s obradom događaja u dolini Lašve, ali ne danas. Danas ću samo upiati jedan post ali ovdje, jer me je netko zamolio da im neki mudžos tamo na forum.yu diže živce a da oni ne znaju kako mu odgovoriti.
Načelno se radi o tome da on sad kao Musliman govori kako je Gotovina heroj a Praljak zločinac.
To je tamo bilo i prije nego što sam napustio taj forum, odnosno, nakon što su me na to prisilili jer mi više nisu dali da pišem, jer su mi počeli brisati svaki post, i to samo zato što sam ja tamo rekao da su Praljak i Gotovina isto.
Hvala Bogu pa imamo forum Herceg-Bosne gdje mogu iznijeti činjenice koje će najbolje i najjasnije raskrinkati tu njihovu podlu rabotu pokušaja unošenja razdora i raskola između Gotovine i Praljka, što je samo po sebi osuđeno na propast, ali i s opasnijim ciljem, da se među Hrvate unese klica razdora pa da neki od njih kažu: "Vidiš, on je Musliman iz Bosne, on kaže da je Gotovina častan kao što znamo, znači ima osjećaj za čast, pa zašto mu onda ne bi vjerovali da je Praljak nečastan".
To je ta priča, koju ću sad ovdje razbiti u, što bi rekli Srbi, paramparčad.
Najprije krenemo s kartom agresije na Hrvatsku:

http://oi44.tinypic.com/29mb154.jpg

Dakle, riječ je o napadu koji izvode četnici, jugoslaveni i bosanski Muslimani koji sebe smatraju jugoslavenima na Republiku Hrvatsku. Vidite na slici odmah da 70% tog napada kreće s teritorija BiH, bez obzira na to što tada Alija Izetbegović tvrdi da to nije njihov rat.
E sad, uzmite bilo koju kartu na kojoj imate Hrvatsku i BiH, možete običnu autokartu uzeti, i na njoj trebate naći Banja Luku. Prije toga skrenuo bih vam pozornost da djelovanje banjalučkog korpusa JNA na ovoj karti nije sasvim precizno ucrtana jer je ovaj lijevi krak djelovanja banjalučkog korpusa trebao biti ucrtan malo desno, ali to nije bitno. Vidite da je smjer njegovog djelovanja preko Novske i preko Siska. Sad se vratite onoj karti na kojoj ste pronašli Banja Luku. Nakon toga morate pratiti cestu koja vas iz Banja Luke vodi istočno, prema Prijedoru. Kad smo već kod Prijedora jedna mala digresija: postoji film koji se zove Amarcord ili Komšije, ali jedan od ta dva filma jest, mislim ovaj prvi. Na njemu se vidi kako u okolici Pakraca i Lipika ratuju skupa s četnicima i Muslimani iz Prijedora i okolice, koji se još uvijek bore za jugoslaviju. Oni očito nisu djelili mišljenje s Alijom Izetbegovićem da to nije njihov rat.
Međutim, to djelovanje banjalučkog korpusa JNA kod Pakraca i Lipika išlo je desnim krakom djelovanja banjalučkog korpusa na gornjoj slici, odnosno to je ova cesta koja iz Banja Luke vodi na sjever prema Bosanskoj Gradiški, te se zatim prebacuju preko u Okučane, svoje najjače uporište u tom djelu, Nova Gradiška ostaje desno, a oni vrše prodor preko Pakraca i Lipika prema Virovitici, odnosno prema najsjevernijoj točki crte Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica.
Nu, pustimo sad taj desni krak, nama je puno važniji ovaj lijevi koji preko Prijedora, a onda od Prijedora ide ravno gore u granicu na kojoj se nalazi Bosanska Dubica. Iz Bosanske Dubice račvaju se dvije ceste, jedna ide prema Novskoj, a druga prema Sisku. Kad pogledate tu drugu cestu, prema Sisku, negdje ne pola puta od Dubice do Siska naići ćete na Sunju. Sunja vam je točno u ravnini s Novskom. Pogledajte to i vidjet ćete tu ravnu crtu, koja nije ucrtana, ali spaja ta dva mjesta linijom obrane koja je jedina linija obrane u domovinskom ratu na teritoriju RH koju četnici, jugoslaveni i drugi koji su sudjelovali u agresiji na RH nisu uspjeli probiti. Jedina!! Na Vukovaru oni su zadržani, ali nisu zaustavljeni. Oni su došli u predgrađa Siska s druge strane preko Petrinje, do predgrađa Karlovca, Zadra, Gospića, Dubrovnika, Sinja, i oni su tu manje više ostvarili svoje planove preko 90%. Na Vukovaru su zadržani, nakon čega su došli u predgrađe Osijeka i Vinkovaca. Samo crtu od Novske do Sunje nisu uspjeli probiti nikad, ni milimetra.
Zapovjednik obrane Sunje bio je general Praljak koji je ujedno bio i najdominatnija figura u tom prostoru. General Gotovina nije bio zapovjednik obrane Novske, ali je kao vođa izvidničko-diverzantske satnije 1. gardijske brigade HV-a "Tigrovi" bio najdominantnija figura u tom prostoru do trenutka dok nije ranjen.
Dakle, to je prva stvar koja spaja Praljka i Gotovinu, obrana Hrvatske na istom prostoru, gdje četnici nisu osvojili ni pedlja terena.
U travnju 1992. prigodom prvog vala velikosrpske agresije na BiH ujedno traje i popunjavanje onog što četnici još nisu osvojili, Split sa zaleđem i dolina Neretve. Napad na split ide preko Livna. Napad na dolinu Neretve ide preko Mostara.
Livno brani pukovnik HVO-a Ante Gotovina. Mostar brani general HVO-a Slobodan Praljak.
Dakle, riječ je o ovom događaju:

http://hrsvijet.net/index.php?option=co ... Itemid=100

Idemo dalje. Treći put njih dvojica opet se susreću, jedan na čelu jedne, a drugi nije na čelu ali je najdomimantnija figura u drugoj optužnici za zločinački poduhvat, i to obojica preko Tuđmana, odnosno Tuđman preko obojice.
Obojica su istoj situaciji kao i 1991. na crti Sunja-Novska ili 1992. na crti obrane od Livna do Mostara. I jedan i drugi moraju obraniti sebe da bi obranili Hrvatsku, ovaj put ne od bombi nego od laži, podvala i falsifikata.
Gotovina i Praljak su isto, možda im je jedino temperament različiti, odnosno Gotovina bolje zna svoj temperament držati pod kontrolom nego Praljak, i to je sva razlika među njima.
Radi se o tri najveća hrvatska heroja, Gotovina, Praljak a treći je Blago Zadro. Od toga dva su Hercegovci, dva su bila u HVO-u, a jedan je poginuo za Hrvatsku. Samo Blago Zadro nije bio u HVO-u, a to nije bio samo zato što je poginuo, inače bi kao časni Hercegovac i najveća legenda domovinskog rata sigurno branio i hrvatski narod u BiH.
Ma uostalom, tko je naslikao ovaj porteret generala Praljka?



Je li to naslikao možda Ante Gotovina?
Ili je to možda nacrtao Sefer Halilović? Kažem, Sefer Halilović, jer je to isti onaj koji je implicite, svađajući se s Praljkom optužio Gotovinu da je ratni zločinac, jer je izričito rekao da smo mi Srbe u Oluji protjerali, a Hrvatsku, Antu Gotovinu i veličanstvenu operaciju Oluja branio je general Praljak koji je replicirao Haliloviću na tu laž i rekao da mi nismo nikoga protjerali, odnosno implicite da Ante Gotovina nije nikakav ratni zločinac. To je na kraju ovog videa

http://www.youtube.com/watch?v=045BLEvo_z4

Dakle kaže Sefer ovdje, na 5:14: "Srbe ste protjerali iz krajine i ne date im da glasaju za parlament".
Dakle jedna tipična smrdljiva, gnojna, podla jugooficirsla KOS-ovska laž.
S druge strane časni general Praljak na te velikosrpske objede i podvale odgovara istinom na 5:37 kaže golu istinu: "Nismo ih protjerali nego su napustili!".
Prema tome, kad se Halilović poziva na odluku haškog suda koja njega oslobađa krivice za zločin u Grabovici, onda bi mogao vidjeti i priznati i odluku suda koja se tiče Oluje i onog što on zove protjerivanjem. Ako je tko protjerivao Halilovićč je protjerivao Hrvate i to "od Bugojna do Mostara", uključujući i Vareš, Žepče, Kakanj, Vitez, Busovaču, Kiseljak, Travnik, Fojnicu itd.
Prema tome, ako Halilović nije kriv za sve zločine "od Bugojna do Mostara" koji je to zločin za koji se zapovjedno može okriviti generala Praljka?
Haški sud kaže da Hadžihasanović nije odgovoran za zločin u Dusini. Čak štoviše, haško tužiteljstvo nije podiglo optužnicu protiv direktnog počinitelja tog zločina Šerifa Patkovića. Kad je Blaškićev odvjetnik Russel Hyman pitao Patkovića tko je pobio Rajiće i Kegelje u Dusini, on je rekao da on ne zna, jer da "je bio s druge strane brda"?
A taj tip koji pokušava razdvojiti Gotovinu i Praljka je rekao da je Milivoj Petković odgovoran za zločin u Stupnom dolu, koji je bio u enklavi od Kiseljaka prema Varešu pod kontrolom HVO-a i lokalnog zapovjednika Ivice Rajića, a Petković nije imao nikakav fizički kontakt s tom enklavom.
Prema tome, ako haški sud primjeni standard koji je dosljedan, a koji se odnosi na zapovjednu odgovornost za slučaje Halilovića za Grabovicu i Hadžihasanovića za Dusinu, po kojem to ona kriteriju bilo koji zapovjednik bilo koje operativne zone HVO-a može biti zapovjedno odgovoran za bilo koji zločin HVO-a, a da o načelniku ili zapovjedniku Glavnog stožera, posebno tamo gdje je fizički odvojen od svojih trupa, ne govorimo.
Dakle, to što sad nama Muslimani govore za Praljka, to isto su nam Srbi govorili za Gotovinu. A ja vam kažem ono što je istina: Ni Praljak ni Gotovina nikad ne bi izvršili, zapovjedili ili prikrivali bilo kakav zločin. Oni su isti tip zapovjednika: svjesni da je njihova dužnost kao ratnog zapovjednika dobiti bitku i dobiti rat, a u tu svrhu oni stalno moraju brusiti svoje snage, jer već sam rekao što je vojska, ona ne ide britvom nego sabljom, i zapovjednik ne smije dopustiti da mu sječiuvo bude tupo. Ali u isto vrijeme zapovjednik mora raditi i drugu vrstu posla, koja se potpuno i direktno suprostavlja ovom prvom poslu, dakle brušenju vojske, a to je naučiti vojnika da ne puca u nenaoružane, u civile, u žene, djecu, starce itd. Nitko taj posao na velikom ratištu nije obavio bolje od Praljka i Gotovine, to vam ja jamčim.
I Praljak i Gotovina su vrlo bistri i vrlo inteligentni ljudi, i oni su znali da izazivanje većeg broja protivničkih žrtava može značiti potporu za mobilizaciju druge strane, a kao posljedicu toga veći broj žrtava i s naše strane. I zato su oni uvijek bili za mirno rješenje kao i Tuđman, kao i Šušak, da ne ginu našu ljudi prije svega, a to je pozitivna politika jer to znači da neće ginuti ni naši protivnici, nego da će stvar rješavati političari za stolom.
Ali kad on mene napadne kao u Uskoplju, ili u dolinu Lašve, ili 1991. u zadarskom zaleđu, a ja mu onda blokiram grad da me ne može napadati kao u Uskoplju, ili izvršim protuudar, ili preventivni napad u svojstvu aktivne obrane kao u Lašvanskoj dolini, ili kad napravim strateški napad 1995. da uzmem sve što mi je on 1991. uzeo u zaleđu Zadra, onda vam se i Srbi i Muslimani ponašaju navlas jednako: oboje govore da Hrvati napadaju i da su Hrvati agresori.
Kao što rekoh. idućih dana, tjedana i mjeseci pisat ću o događajima i Lašvanskoj dolini na temelju dokumenata, svjedočenja u Haagu pod prisegom, i na tamelju stvarnih i lako provjerljivih događaja, a ne na temelju mašte i fikcija kao što se može čitati kako u "hrvatskim", tako i u inim medijima "u regijonu".
A kad završim, svako razumno čeljade će van svake sumnje znati da je Dario Kordić čovjek koji je 100% nevin osuđen u Haagu na 25 godina robije zbog verbalnog delikta, i to je najveći "zločin" koji oni mogu naći Dariju Kordiću, a jedino što će ostati diskutabilno nakon svega jest krivnja odnosno odgovornost Blaškića, s tim da ja ovdje tvrdim da ni Blaškić nije kriv, pogotovo ako ćemo se ravnati prema standardu o zapovjednoj odgovornosti koja je postavljena u slučlaju Hadžihasanović-Kubura.

Pozdrav

Svaka ti čast @marasovac. Stvarno svaka čast za izdvojeno vrijeme i istraživanje događaja od prije 20-tak godina, a na koja aktualna medijska mašinerija baca neka svoja svjetla.