Da evo:



http://tatavaka.hr/index.php/povijest-zlarina

Znam da ovakvi fenomeni začine pokoju temu na forumu, ali zašto sa ovakvima upće raspravljat.

Mentalni doseg Reufa Bajrovića.
zapravo, Reufe jes to ti?

A šta si ti, šlag na tortu? Ili ona jagoda na vrhu šlaga.

Čovjeku sam se izvinuo, a razlika u govoru između Hrvata u BiH i Hrvata iz Hrvatske, uglavnom, postoji.

mačak je z vetrini meso ukral.
po vrte je nona za njin tekla
i puno mu je lepeh besed rekla:
-morčić, nazad mi meso daj,
te lepo prosin me ne šekaj,
kako ću brižna obed storit?
i ča će mi vnuk za jist dobit?

ma morčić šegavi meso je jil,
i vavek korak pred nonun bil.
a kad je meso do sleda pojil,
je plot preskočil,
se j polizal, počešljal,
i sit na fraj susedinoj mačke šal.

a govorne razlike između Hrvata u Hrvatskoj? Mene baš zanima kako je to govor Hrvata u npr. Kupresu manje "hrvatski" nego govor Hrvata u npr. Bjelovaru?

Moj osvrt je bio na tvoje naglašavanje PRAVIH HRVATA/HRVATSKOG etc.

Govor Hrvata BiH je puno bliži književnom hrvatskom nego govor primjerice Istrana ili Međimuraca. I to ima svoje jasne povijese razloge.

čakavski haiku.

tu na groti,
srid vala,
prčin belecu!

Prvi val doseljavanja je iz zapadne hercegovine ali prvo naselje nije ovo na sadasnjem mistu nego je bilo u unutrasnjosti otoka a tek za drugog vala doseljavanja se osniva naselje zlarin na obali , mahom od strane stanovnistva iz obliznje dalmatinske zagore koje je izbjeglo prid turcima i od strane bogatijih sibencana koji su spas od kuge trazili na otoku ..s te strane moglo bi se rec da je zlarinski cakavski zapravo zivi muzej koji prikazuje kakvi su nekad govori cijelokupne dalmacije zapravo bili jer se zna da je nekad cakavica bila rasirenija ...iako danas to i nije bas svugdi vidljivo

Inace postoje jos dva ekstremnija dokaza tom prilogu :



http://www.primosten.hr/povijest-primostena/








Kod primoštena je zanimljivo to da iako su ikavski štokavski , izgovor riči je skoro totalno čakavski

Po meni dosta različit od drugih štokavskih ikavaca ..evo i poznati primjer stipe petrine


http://www.youtube.com/watch?v=wySPtAtVKx8

Otoci i priobalje su muzej govora i naglasaka predturskog razdoblja ..ali interesantno je to da su upravo ta podrucja bila najveca sredista hrvatskog nacionalnog identiteta i kulture jako dugo vrimena ..tako da ako su dosta stanovnika doseljeni iz neposrednog zaleđa u BIH a i nastanili su se u podrucja bez stanovnistva a poslin drzali i nosili hrvatski kulturni identitet onda to najvise govori o tome koliko je zapravo BIH hrvatska zemlja i koliki je kulturocid dozivila ..ta doseljavanja su najcesca bila upravo na podrucju sibenskih otoka i obale od splita do sibenika ..danas mozda etnicki najcisce hrvatsko podrucje u dalmaciji

Ne mogu baš reći da znam puno Hrvata/Hrvatica, ali eto znam nekih na području TK, Sarajeva(par osoba) i Mostara(jedna osoba). A i sa TV-a se daju skužiti neke stvari. A imam i jako blisku rodbinu u Zagrebu koji su pravi Hrvati muslimani i skoro da nikakve veze nemaju sa BiH osim porijekla, istu su zauvijek napustili i odrekli se svega ovamo prije 50,60 godina.

Jebo me pas ako deset posto njih(ovih iz BiH) priča hrvatskim jezikom koji se može čuti na na npr hrvatskim televizijama ili od onako prosječnih Hrvata. Veća je šansa da staviš mene pored njega i da pričamo da ne možeš prepoznati ko je ko. Jedino Hercegovci malo odskaču, ali to je dijelom zbog regije.

Zato kažem pravi hrvatski jer ovi ne pričaju hrvatski, onda ga i ja pričam. Fali nam izraz kao u engleskom, Received Pronunciation (RP), BBC English ili slično.

Lupaš gluposti. Ni Dalmatinci ne pričaju kao Hrvati sa sjevera Hrvatske.

tako je to s hrvatskim jezikom. hrvatski jezik nije jednoznačan .... hrvatski jezik je skup svih jezičnih idioma (koji bi glatko mogli bit i zasebni jezici lingvistički gledano) kojima govore pripadnici hrvatskog naroda.

Nijedan jezik nije istoznačan. Jezik je živa stvar, mijenja se kroz vrijeme...

Draga braćo forumaši koje zanima jezik i nacija ako niste znali , evo malog doprinosa jezičkoj istoriji od strane SAFF-a.

http://saff.ba/evlija-o-ikavici-bosanskog-jezika/#.VEu15lf4KpQ


1 – Evlija spominje da su stanovnici Beograda i raja i beraja (povlašćeni sloj) Srbi (Putopis, 91). Zatim piše da im je jezik sličan bošnjačkom (Putopis, 92). Onda donosi spisak dvadesetak navodnih srpskih riječi i izraza Beograđana. Pritom je među tih dvadesetak riječi, spomenuo četiri koje su karakteristika bosanskog jezika i koje se uopće ne upotrebljavaju u srpskom jeziku ni danas, kako među Srbima Srbije, tako i među Srbima Hrvatske, Crne Gore i Bosne. To su dvije ikavske riječi: čovik (srp. čovjek i čovek) i svića (srp. svijeća i sveća), te riječi kruh (srp. hljeb i sl.) i janje (srp. jagnje). (Putopis, 92)
Očito da ikavski govor Beograda pobija Evlijin navod da su svi Beograđani, i raja i beraja Srbi. Najvjerovatnije da je beogradska raja bila srpska, dok je većinska beraja, odnosno muslimansko stanovništvo bilo pretežno ikavsko bošnjačko, te djelimično ikavsko hrvatsko, pošto je, za razliku od Bošnjaka, mali broj Hrvata prešao na islam....


Plačem.

A latinski?

Šta je ovo provokacija u rukavicama Srbi Hrvati i tzv Bošnjaci i tzv Crnogorci.
Izgleda Bošnjaci i Crnogorci samo prispjeli dobro u viceve.

Latinski se iz klasičnog izmjenio u tradicionalni.
S obzirom da je živi jezik u Vatikanu, svakih par godina se i obnavljaju neki rječnici.
Mrtvi jezici se naravno više ne razvijaju..

Latinski bi u sklopu reformi koje sprovodi papa Franjo, trebao zameniti italijanski kao zvanični jezik Vatikana.

Ne razvijaju se ni svi živi jezici, negde sam pročitao nedavno da na svetu svake dve nedelje nestane po jedan jezik. Uglavnom su to plemenski jezici ili jezici malobojnih naroda.

Među ugrožene jezike iz porodice južnoslovenskih spada i banatski bugarski ili palćenski dijalekt. Sa manje od 2000 živih govornika u Srbiji i još par hiljada u Rumuniji.

Tu je i moliškohrvatski koji je u izrazito teškom stanju jer se govori u jako malom broju sela te mladi pokazuju sve manje interesa za učenje tog jezika. Nije praktično.

Ugrožen je i gradišćanskohrvatski, i to iz dva smjera, od standarnog hrvatskog jezika koji utječe na lokalni govor, te s druge strane od urbanizacije te posljedične germanizacije.
No, tim ljudima treba odati priznanje, zadržali su svoj jezik 500 godina u tuđini, a i danas imaju bolju prenosivost jezika s generacije na generaciju nego gastarbajteri.

Razvijaju se, neki umiru. Što je u tome čudno ?

Pre sporno, nego čudno. Ali nije bitno.

Zašto sporno?
Pa ti ne pričaš isto kao tvoj tata, a kamoli deda...
Čista evolucija...

Znajući da jedan narod treba jednu književnost da ima i po tom sa žalosti gledajući kako nam je književnost raskomadana, ne samo po bukvici nego i po jeziku i pravopisu, sastajali smo se ovijeh dana da se razgovorimo kako bismo se, što se za sad više može, u književnosti složili i ujedinili.

– Bečki književni dogovor (1850) –


Okupljeni južnoslovenski pisci i lingvisti su zaključili:

da ne valja miješati narječja i graditi novo kojega u narodu nema, nego je bolje od narodnijeh narječja izabrati jedno, da bude književni jezik.
da književno narečje bude južno narečje, odnosno štokavsko narječje i ijekavskog izgovora, iz razloga što najviše naroda tako govori, što su gotovo sve narodne pjesme u njemu spjevane i što je stara dubrovačka književnost u njemu spisana.[3]
Bečkim književnim dogovorom su usvojena i neka načela za normiranje budućeg zajedničkog jezika:

da se na onijem mjestima gdje su dva sloga piše ije, a gdje je jedan slog, da se piše je ili e ili i, kako gdje treba (npr. bijelo, bjelina, mreža, donio).
da i književnici istočnoga vjerozakona vrate h svuda gdje mu je po etimologiji mjesto.
da h na kraju imenica u rodu množine ne treba pisati (npr. zemaljah, otacah).
da se pred r, gdje samo sobom slog čini, ne piše ni a ni e, već samo r neka stoji (npr. prst umesto perst).


Potpisnici bečkog književnog sporazuma su:

Ivan Kukuljević
Dimitrije Demeter
Ivan Mažuranić
Vuk Karadžić
Vinko Pacel
Franc Miklošič
Stefan Pejaković
Đuro Daničić
Hrvatski predstavnici su bili zadovoljni postignutim dogovorom jer je to bilo priznaje njihovoj renesansnoj dubrovačkoj književnosti, a Srbi jer je predstavljao priznanje njihovoj epskoj poezij

Novosadski dogovor (1954) sastoji se od sljedećih 10 zaključaka:

Narodni jezik Srba, Hrvata i Crnogoraca[6] jedan je jezik. Stoga je i književni jezik koji se razvio na njegovoj osnovi oko dva glavna središta, Beograda i Zagreba, jedinstven, sa dva izgovora, ijekavskim i ekavskim.
U nazivu jezika nužno je uvek u službenoj upotrebi istaći oba njegova sastavna dela (i hrvatski i srpski).
Oba pisma, latinica i ćirilica, ravnopravna su; zato treba nastojati da i Srbi i Hrvati podjednako nauče oba pisma, što će se postići u prvom redu školskom nastavom.

Oba izgovora, ekavski i ijekavski, takodje su u svemu ravnopravna.

Radi iskorišćavanja celokupnog rečničkog blaga našeg jezika neophodno je potrebna izrada priručnog rečnika savremenog srpskohrvatskog književnog jezika. Stoga treba pozdraviti inicijativu Matice srpske koja je u zajednici sa Maticom hrvatskom pristupila njegovoj izradi.

Pitanje izrade zajedničke terminologije takodje je problem koji zahteva neodložno rešenje. Potrebno je izraditi terminologiju za sve oblasti ekonomskog, naučnog i uopšte kulturnog života.

Zajednički jezik treba da ima i zajednički pravopis. Izrada toga pravopisa danas je najbitnija kulturna i društvena potreba. Nacrt pravopisa izradiće sporazumno komisija srpskih i hrvatskih stručnjaka. Pre konačnog prihvatanja nacrt će biti podnet na diskusiju udruženjima književnika, novinara, prosvetnih i drugih javnih radnika.

Treba odlučno stati na put postavljanju veštačkih prepreka prirodnom i normalnom razvitku hrvatskosrpskog književnog jezika. Treba sprečiti štetnu pojavu samovoljnog »prevođenja« tekstova i poštovati originalne tekstove pisaca.
Komisiju za izradu pravopisa i terminologije odrediće naša tri univerziteta (u Beogradu, Zagrebu i Sarajevu), dve akademije (u Zagrebu i Beogradu) i Matica srpska u Novom Sadu i Matica hrvatska u Zagrebu. Za izradu terminologije potrebno je stupiti u saradnju sa saveznim ustanovama za zakonodavstvo i standardizaciju, kao i sa stručnim ustanovama u društvima.

Ove zaključke Matica srpska će dostaviti Saveznom izvršnom veću i izvršnim većima: NR Srbije, NR Hrvatske, NR Bosne i Hercegovine, NR Crne Gore, univerzitetima u Beogradu, Zagrebu i Sarajevu, akademijama u Zagrebu i Beogradu i Matici hrvatskoj u Zagrebu, te će ih objaviti u dnevnim listovima i časopisima.

Zaključke je odmah potpisalo 25 pisaca i lingvista (7 iz Hrvatske, 15 iz Srbije, 3 iz BiH), među kojima su Ivo Andrić, Aleksandar Belić, Mirko Božić, Miloš Đurić, Marin Franičević, Krešimir Georgijević, Josip Hamm, Mate Hraste, Ljudevit Jonke, Jure Kaštelan, Mihailo Stevanović i mnogi drugi.[5] Njima se pridružilo još 64 kulturna i naučna radnika, među kojima i Miroslav Krleža.

Na temelju ovih odluka izrađen je 1960. zajednički pravopis koji je Matica hrvatska objavila ijekavski i latinicom pod naslovom Pravopis hrvatskosrpskog književnog jezika s pravopisnim rječnikom, a Matica srpska ekavski i ćirilicom pod naslovom Pravopis srpskohrvatskog književnog jezika sa pravopisnim rečnikom.

Mrzi me da tražim tekst sad, long story short, ima dosta jezika koji su spali na desetak govornika ili manje. Ne vidim kako se takav jezik može menjati... Živi jezici jesu ali se više ne razvijaju.

To su umirući jezici...
Gube riječi i nestaju...

Kad se kaže mrzi me na srpskom jeziku, u bosanskom jeziku dobiva drugačiju konataciju i odgovara na padež nominativa (ko te mrzi), ovdje se odgovara mrsko mi u bosanskom jeziku.
Još jedna stvar riječ promaha, ima korijen od mah sa prefiksom pro i riječi mah.
Kad se maše nekim predmetom onda dolazi do pojave "povjetarca".