ANĐELKO ČEŠKIĆ - SMRT BRAĆE LOZIĆA

Ej herceg-zemljo domovino divna
grudo moja kršna i pasivna
iako si u kamenu sivom
Hercegovci smatraju te divnom.
Jer si prva zemlja na Balkanu
po boksitu, uglju i duhanu
za vrijeme Jugovine stare
ti upamti teške zulumćare.
Slobodu ti sputavao svatko
radilo se svuda naopako
kad ti djeca u najljepšem cvijetu
kruha traže po cijelome svijetu.
Il' postaju šverceri duhanom
da obitelj opskrbljuju hranom
te su mnogi to platili glavom
krijumčareći tom svojom travom.
Jer ih često mučki utamani
zli financi, državni organi
jedan od tih, događaj najteži
u stihovim' pjesnik zabilježi.
Nek' se čuje kako Hercegovac
svoj proizvod pretvara u novac
tri Lozića brata iz Vitine
devetnaeste tragične godine.
U ta za njih pasivna vremena
ponesoše u Bosnu bremena
kad su došli na posuške klance
nabasaše jadni na finance.
Jer ih pobi istoga momenta
Svatoš Jovo srpski raspinceta
sad ću prikaz u tančine dati
kako će se zločin odigrati.
Na Rosulji kraj jednoga zdenca
ispod sivog planinskoga vijenca
gdje su braća umorena pješke
odložila bremenice teške.
I zaspali u najtvrđem sanu
s položenim glavama na dlanu
financ Svatoš iz busije prati
te se skoči i karabin lati.
I zavika naprijed Risto, Simo
da švercere ove uhvatimo
u ta doba dok šverceri hrču
povrh Vrana gavranovi grču.
Još ne presta gavranova gaka
kad se začu pucanj iz pušaka
na njih zvijeri opališe puške
dok spavaju u snu potrbuške.
Da ni okom oni ne trepnuše
u snu tvrdom glave izgubiše
Rakićanci nađoše ih prvi
kako leže u lokvama krvi.
Jer se Svatoš po selu hvalio
kako no je švercere pobio
a da zločin bude još i veći
gdje su mrtvi nije htio reći.
Tu ih odmah snašlo neko roblje
jer im nisu dopustili groblje
da bi time u tobožnjem gnjevu
opravdali zloću Svatoševu.
Odmah po tom monstruoznom činu
vijest crna stiže u Vitinu
jer dobiše smrtonosne rane
Lozić Jure, Dane i Ivane.
To je Svatoš napraviti mog'o
izrešetan jedan do drugoga
kad su čuli roditelji bijedni
što napravi Svatoš krvožedni.
Odmah po toj ganutljivoj vijesti
roditelje žalost onesvijesti
čim je otac polomio živce
poče tražit' okorjele krivce.
Koji su ga mučki na Rosulji
ostavili u crnoj košulji
da ju nosi do posljednjeg sata
i ucjenu stavi na dželata.
Tko je junak za veliku lovu
pogubiti raspincetu Jovu
i njegovu okorjelu trojku
da im majka spremi žalopojku.
Nek' osjete i njihova srca
što je reći sinov ubojica
nek' oplaču u crnome platnu
kao i ja svoju djecu zlatnu.
Za živote krvavih grobara
dajem deset tisuća dinara
tko će uzet' pušku osvetnicu
i osvetit' moju dragu dicu.
Kad su ovo čuli Rakićanci
od starine veliki junaci
od hajdučke i uskočke krvi
Jure Rezo skočio je prvi.
Pored Jure Andrija Bubiću
i siv sokol Ante Aleksiću
a četvrti Zlomislića Žuce
mladi momci pograbiše puce.
Te spremiše duhan za Derventu
i njime će sresti raspincetu
Jure reče braćo i drugovi
kad stignemo na zasjedu Jovi.
Jovo će nam odmah reći stani
i karabin uzet' da nas rani
nitko ne smije napustiti klanac
neg' ostani kao kamen stanac.
Predajmo se i pođimo s njima
tad skočimo na njih noževima
svaki bodež iz kore izvuci
kad zatreba nek' ti je pri ruci.
A pištolje drž'te otkvačene
i pažljivo gledajte u mene
ja ću prvi Svatoša udarit'
i handžarom na zemlju prevalit'.
A vi svaki svoga utamani
a nek' Žuce ostane po strani
ako netko pred financom klekne
nek' mu Žuce u pomoć pritekne.
Ova tajna neka bude besa
nek' ne znaju za nju ni nebesa
a da kome zmija oči pije
ove tajne da otkrio nije.
Jure tada u satove rane
šalje Žucu do u Poklečane
provjeriti Svatoševu družbu
kad će poći zajedno u službu.
Kad je jedno Žuce provjerio
društvu svome izvješće podnio
kad je Rezo ovu vijest primio
društvo svoje brzo je spremio.
Iz Rakitna svoga rodnog sela
i evo ih u brda debela
usađena u posuškim klancim'
u kojima se sretnu s financim'.
Opazi ga Svatoš iz klisure
pa povika ne miči se Jure
makneš li se polovinu centa
pobit će vas listom raspinceta.
Jure stade kao kamen stanac
Svatoš stiže i donese lanac
na to njemu odgovara Rezo
raspinceto, zašto bi nas vez'o.
Mi smo mirni kao janjci bijeli
ako bježim ti me ustrijeli
to je Svatoš primio za zbilju
ne sluteći ništa o nasilju.
Pa švercere u red postavio
za vojarnu odmah ih spremio
kad su došli do konjskog bunara
Jure trže svijetloga handžara.
Silovito skoči na Svatoša
i zabi ga usred grudnog koša
istodobno kao ljuta zmija
za nož hvata Ante i Andrija.
Svaki svoga na zemlju obori
i kamenom u glavu udari
kad to vidi Andrijina žrtva
pored sebe dva financa mrtva.
On Andriju moli i cjeliva
brate Andre ostavi me živa
radi tvoga junaštva i časti
nikad ne ću spomenuti vlasti.
Udostoj se mojoj vrućoj želji
ostat ćemo vječni prijatelji
to Andriju omekša u srcu
i prekide nad njim kasapnicu.
Čim sijevnuše noževi u ruci
đavo dođe Zlomislića Žuci
prepade se i pobježe klancu
i ostavi braću u krkljancu.
Da su bili slabiji u ruci
svi bi mrtvi ostali po Žuci
tako Svatoš taj zločinac grozni
ovaj teški zločin monstruozni.
Skupo plati uz najvišu cijenu
ubijajuć' ljude na terenu
nitko nije znao tri godine
tko osveti braću iz Vitine.
Ni sam narod, žandari ni suci
sve dok đavo ne pomože Žuci
povjeriti svojoj ljubavnici
tko su bili ovi osvetnici.
Jer će or'o dostić' zvijezdu sjajnu
šuteć' žensko održati tajnu
čim je ljubav prekinuo Žuce
tajnu cura iznijela pred suce.
Vidi Rezo izložen riziku
pa pobježe do u Ameriku
s njime bježi Andrija Bubiću
sam ostade Ante Aleksiću.
Kad se poče klupko odmotavat'
Ante ne smije u kući prespavat'
već napusti kuću i rodbinu
i pobježe vlasti u planinu.
Tu se krije za tri puna ljeta
pod pritiskom straha i trepeta
Rezo osta u zemlji kojoj ode
ne smije ići doma do slobode.
Kad propade društvo prvobitno
on se vrati u rodno Rakitno
često priča po svojemu kraju
o velikom ovom događaju.
Što sakupi junake odane
i osveti braću Vitinjane
što padoše po zločinu ovom
u sivome kršu hercegovom.
Devetnaeste na početku ljeta
kad ih Svatoš mecim' izrešeta.

VLADO TOLO - KRVAVI USKRS (JOSIP JOVIĆ PRVA ŽRTVA DOMOVINSKOG RATA)

Zakukala majka Imoćanka
baš u zoru uskrsnoga danka
jer izgubi svog Josipa sina
sa Aržana dičnog kršćanina.
Na Plitvicam' zbog četničkog zrna
osta majka ucviljena crna
eto vidiš hrvatski narode
što je život kao kaplja vode.
Tu naš Josip svoj život izgubi
što ga Srbin na pravici ubi
i ostavi ucviljenu mati
što će za njim vječno tugovati.
Tri sestrice u crno zavite
što su Jozo na te ponosite
mladog brata od šesnaest ljeta
oj sudbino crna i prokleta.
Mladog oca što ga bolest stiže
jer se teško on s kreveta diže
osta žalost, a i bijeda puka
jer je jedna prelomljena ruka.
Kud će sada žalosna im mati
Gospe moja Josipa im vrati
iz Zagreba autobus kreće
ne zna da mu dobro biti ne će.
S toga mjesta po naredbi MUP-a
specijalna jedinica stupa
krenuše na Plitvička jezera
zlom sudbinom što ih u smrt tjera.
Da mir, sreću i milu slobodu
siguraju hrvatskome rodu
jadni li ste momci i čiji ste
mili sveci što pomogli niste.
Baš na putu nadomak Plitvica
hajdučka ih čeka jedinica
poslušajte što se zbilo tada
na putu ih čeka barikada.
Gospe moja od sedam radosti
zar se ovo može da oprosti
kad se blizu primaknula pruga
tu se pucanj začuje iz luga.
Šuma strepi, pucnjevi se ore
baš na Uskrs prije rane zore
pa tko ove jade da opiše
kakvu klopku Srbi postaviše.
Oj sudbino crna i prokleta
što im tol'ko u Hrvata smeta
kad se pucanj iz luga pojavi
specijalce u nevolju stavi.
Sva'k' se brzo u zaklone sprema
jer uzroka drugog biti nema
u toj vrevi nevolje i jada
jedna glava od Hrvata pada.
Josip Jović od hrvatske krvi
na nišanu četniku je prvi
jer ga satra kugla iznenada
ranjen Josip crnoj zemlji pada.
Dok se Josip sa životom bori
proklet pucanj iz šume se ori
četnik puca, Hrvati se brane
al' se Josip ne će da ustane.
Gospe draga kako će ustati
kad ga zrno iznenada shvati
tko će sada ostarjeloj mati
u Aržanu tužne riječi dati.
Tko će ovo da prenese na se
da joj tužne izgovori glase
pa don Ivan mora hrabrost skupit'
tužne glase majci mu uputit'.
I doista tako i bijaše
glas nevolje tužnoj majci daše
tko bi sada za miloga Boga
pusti vapaj opisati mog'o.
Kad se tabut u kući otvara
tu procvili ucviljena Mara
moj Josipe moja srećo mila
zašto sam te mladog izgubila.
Ne će više tvoje grlo tanko
progovorit' kako si mi majko
hajde reci svojoj miloj mati
zašto si ju mor'o uplakati.
Jer znaš sine da te puno volim
što mi dođe u mrtvačkim kolim'
tri sestrice na tabut padaju
jer se s bratom vječno rastaju.
Otac Filip i Tomislav mali
kad su tabut tuda ugledali
niz obraze potekoše suze
što Josipa crna zemlja uze.
Ostadoše bez jednoga krila
kuća im se u crno zavila
treći travnja, a godine ove
Bog Josipa u groblje pozove.
Na Aržanu toj lijepoj župi
sto tisuća vjernika se skupi
ispratiti tog hrvatskog sina
što ga žali cijela domovina.
Sve od Splita do sovićkih vrata
na tisuće bilo je Hrvata
od Kupresa do Čapljine znane
na tisuće Hrvata ustane.
Da u miru Josipa isprate
i pokojno tijelo da pozlate
hrpa ljudi, pogledat' milina
na sahrani hrvatskoga sina.
A crkveno zvono odjekuje
na sve strane, daleko se čuje
negdje tamo kod planinskih trava
tužan odjek zvona završava.
Evo sada žalosti i više
kad Josipa u groblje doniješe
dok se barjak hrvatski vijori
Milan Ramljak 'vako progovori.
Oj Josipe Joviću s Aržana
tužopojku primi od Tuđmana
što si pao svima nam je žao
svoj si život za Hrvatsku dao.
Ti si heroj od Hrvatske naše
tako Ramljak dalje nastavljaše
oj mještani od Aržana sela
roditelji i obitelj cijela.
I svi drugi okupljeni tude
nek' vam spomen na Josipa bude
roditelji u suznome oku
moju sućut primite duboku.
Kad je Ramljak završio riječi
tko je mog'o ovo da spriječi
svi kršćani i bliža rodbina
tješe majku poginulog sina.
Kad se raka poče da otvara
tu procvili ucviljena Mara
moj Josipe što doživi tebi
da me majku Bog zovnuo ne bi.
Bez riječi si u grobnicu poš'o
vidi svijeta što je tebi doš'o
na sahranu mili sine tvoju
što si majku ucvilio svoju.
Kad mu ovo reče majka Mara
grobnica se polako zatvara
gdje će vječno počivat' u miru
al' mu ponos osta na papiru.
Oj Josipe ponos si i dika
u Hrvatskoj svakog katolika
bilo kojem u godini satu
ti ćeš ostat' na ponos Hrvatu.
Vječno će te narod spominjati
pomoć će se obitelji dati
u cijelome hrvatskom okviru
vječno Jozo počivaj u miru.

VLADO TOLO - ŠTO SE KUHA U BOSANSKOM LONCU?

Bosno mila srebrena si bila
u što si se sad izobličila
nisi više zlatna ni srebrena
jedva Boga da si i drvena.
Gdje je dična stara slava tvoja
reci meni domovino moja
u njedrima ti si ponos krila
sad si glavu u zemlju zabila.
Jer se stidiš svojega imena
ljepotice naša nesuđena
diko naša, kraljevino stara
zemljo pjesme, junaka, fratara.
Sve ti robe kolijevko Hrvata
tko ti zlatna polomio vrata
tko je tebi dušu izvadio
zato Sunca više ne vidio.
Što ti cvijeće više ne miriše
što te crne magle obaviše
zemljo mila tko mi te prokleo
i na križ te krvavi raspeo.
Ja ne čujem tvoju pjesmu milu
što odzvanja u dragome krilu
nema više krune Kotromana
ni spomena na Kulina bana.
Sve što vrijedi povijest progutala
samo tuga u tebi ostala
ljuta tuga, čemer i tegoba
to je stvarnost današnjega doba.
Ej moj tužni hrvatski narode
ej uznici vlastite slobode
gdje nas vode putevi sudbine
oteše nam ime domovine.
Našim perjem sad su urešeni
svi izrodi i krvnici njeni
i svi oni što su kroz stoljeća
navještali krvava proljeća.
I hrvatsko sjeme satirali
na krunu su tvoju posjedali
svoje ime tvojim su zazvali
i novom se nacijom prozvali.
Sad se rese bošnjačkim imenom
tim hrvatskim starim prezimenom
svakolike nepravde velike
naopake laži prevelike.
Na naše se prijestolje popeli
ime su nam i zemlju oteli
sve zbog onih crnih Osmanlija
tuđe sjeme našom zemljom klija.
Svi izrodi stare Bosne naše
hrvatskog se blaga dokopaše
podanici turskih zulumćara
poturice za šačicu ćara.
Sad nam oni vedre i oblače
i nad nama ponovno harače
iza ovog rata krvavoga
dobili smo vraga rogatoga.
Pa umjesto slobode željene
ostadoše rane otvorene
nas je žive Dayton pokopao
u čelične lance zakovao.
Federalnu državu nam dao
u pakao Hrvate poslao
propisavši pravnu amnestiju
na četničku ljutu agresiju.
Žalostan se dekret potpisao
u ruke nas muslimanim' dao
silom su nas u brak ugurali
s interesom, ali bez ljubavi.
Sad smo slijepci u potpunom mraku
žrtve teškog nasilja u braku
žali Bože truda uzaludna
al' pomoći nema niotkuda.
Dok Hrvati umiru od muke
svi okolo peru svoje ruke
sve sad Pilat do Pilata stoji
dok naš narod zadnje dane broji.
Izdaše nas k'o Židovi Krista
to je ona politika ista
zbog nekakvih viših interesa
svo se smeće po nama istresa.
Ispadosmo za sve ovo krivi
valjda zato što ostasmo živi
htjeli su nas pokopati žive
pa da mogu povijest da iskrive.
Po svom planu i po svojoj volji
napraviti sebi život bolji
al' ne znaju krvožderi ludi
da su bili u gadnoj zabludi.
Bez Hrvata ne će Bosne biti
bez temelja sve će se srušiti
mi smo temelj, a ne dio njega
mi smo srce, alfa i omega.
Tko to ne zna taj u glavi nema
a zbog takvih imamo problema
šupljoglave ljudske kreature
bez morala, škole i kulture.
To su naši vlastodršci novi
sve po redu veliki mozgovi
svi zajedno ne znaju po redu
niti slova niti abecedu.
Slon do slona, sjede u fotelji
oj žalosna naša kukavelji
na što spasmo, dokle dogurasmo
i na kakve jade nabasasmo.
Sad gorimo na vatri lomače
gladujemo kraj svoje pogače
svakim danom novi zakon pišu
hoće da nas sa Zemlje pobrišu.
Novi jezik još su izmislili
samo da bi drugačiji bili
hrvatski im nazivnik ne paše
pa sad ovaj bosanski nazvaše.
E pa sada koja li logika
Hercegovac da bosanski spika
i škole nam hoće da sastave
dvojezične smišljaju nastave.
Hoće takve profesore stvorit'
što će na dva jezika govorit'
sad se pitam tko će im kazati
kojim će se jezikom smijati.
Zato će se novi zakon dati
mjesto smijeha svi ćemo plakati
a najmanji plakat' će najviše
Hrvatima najcrnje se piše.
Tol'ko crnje da crnjega nema
mračna nam se tamnica priprema
Bosnu su nam potpuno oteli
evo sad su za Mostar zapeli.
Oduzeli nama pravo glasa
moj Mostaru tebi nema spasa
naš si bio, ali nisi više
i tebi se crna knjiga piše.
Jedan njihov k'o dva naša vrijedi
eto kakva budućnost ti slijedi
gdje je pravda i demokracija
to se pita hrvatska nacija.
Kom logikom i po kojem pravu
sve se tuče o hrvatsku glavu
sve nepravde na nama se lome
zar za ljubav il' interes kome.
Za interes svjetske politike
zgaženi smo bez riječi isprike
sva nepravda svjetskih velesila
o hrvatsku glavu se razbila.
Suživot je na ovom prostoru
samo urlik vjetra na prozoru
ovo ti je naše zajedništvo
k'o prijašnje bratstvo i jedinstvo.
Tko je jači taj će i da tlači
i nad boljim on će da harači
a tko pisne njega izvor stisne
dok iz njega dušu ne istisne.
Pa ti pričaj ako si delija
pripravljena čeka te ćelija
demokratska čudesna načela
žive su nas, brate, razapela.
Neke druge da bi zaštitila
naša kičma do zemlje se svila
one druge žrtvom su nazvali
sva im prava ovog svijeta dali.
Već za svoju politiku vide
puna Bosna ljute Al-Kaide
terorista i mudžahedina
i islamskih džihadskih skupina.
Mrežu pletu po cijelome svijetu
u krvavom svome vilajetu
sad uživaj Ameriko stara
dok iz kamena bomba se obara.
Sad pogledaj kako stvari stoje
što je produkt politike tvoje.

E sad znate kako je i nama
s tim hajvanom živjet' godinama
dosta nam je tih bezumnih bića
Al-Kaide i Topalovića.
Dosta nam je krvi posisala
politika tavaša propala
hoće li nas ikad zaobići
nismo ni mi pokusni kunići.
Niti neki probni poligoni
nek' se vaša politika goni
i što dalje od našega Boga
upamtite dosta nam je toga.
Vi ste krivi zbog ovakvog stanja
dosta nam je vašeg ludovanja
krv nam pije i ta politika
od visokih nekih predstavnika.
Što nam rade žalosna nam mati
ma koga će oni predstavljati
gonite se odakle ste stigli
naše banke u zrak ste podigli.
Najbolje nam tvrtke pogazili
i hrvatske škole zatvorili
biskupe nam naše napadate
i blago nam zadnje otimate.
Sav kapital vi nam izvlačite
a opasni otpad oblačite
vi ste bijedne duše potplaćene
bjelosvjetske gube isprošene.
Vi ćete nam pamet prodavati
o moralu lekcije držati
oj gospodo, moralna načela
to su za vas neka španska sela.
Haj''te doma poruka je moja
vama fali kućnoga odgoja
dosta nam je domaćih lopova
sva je naša isparila lova.
Što je bilo to je pokupljeno
duboko smo pali u crveno
u minusu živimo debelu
a budućnost imamo veselu.
Što će nama ti dekreti razni
kad su džepi u svakoga prazni
ne briga nas Unija i NATO
natrag pare i oteto zlato.
Bit ćemo mi sretni i veseli
kad vratite što ste nam uzeli
vratite nam pare pokradene
i tvornice silom zatvorene.
Mirovinsko-zdravstvenu zaštitu
generale, vojsku ponositu
vratite nam uznike iz Haaga
eto vama i sila i snaga.
Učinite što vam je rečeno
onda ćemo zaigrat' pošteno
istim pravom, istim mjerilima
sve pošteno i po pravilima.
I mi konja za trku imamo
al' ne date da ga uzjahamo
unaprijed se znade pobjednika
uz koga su suci i publika.
Dosta nam je prljavih igara
jer rezultat unaprijed se stvara
nije teško pametniji biti
kad te zakon i kapital štiti.
Kud i kamo praznog novčanika
bez zaštite i bez posrednika
lako vam je naše generale
osuditi onako od šale.
Od oka im presude pucate
a dokaza nikakvih nemate
hajdete dovedite svoje
da vidimo kako stvari stoje.
Kakav zločin vaša vojska radi
po krvavoj arapskoj livadi
što tražite dolje teroriste
tu u Bosni naći ćete iste.
Eto vam ih ispred nosa stoje
tu se mreže terorizma kroje
tu se troše vaše donacije
u krvave džihad-formacije.
Od poreza i od naše plaće
teroristi sebi kroje gaće
i zbog svoje lude frustracije
ubijaju naše familije.
Kostajnica kraj Konjica grada
to je slika džihadova smrada
to je slika europskog neznanja
i njihovog krivog poimanja.
Koliko su politički zreli
Alijinoj priči su nasjeli
i zato smo u ovakvom stanju
čestitamo na vašem neznanju.
Lažno bratstvo mi smo davno prošli
oj gospodo, prekasno ste došli
jesmo mali, al' nismo blesavi
da nas svatko budalama pravi.
Tenkovsku ste akciju izveli
svoje banke da bi nam doveli
politiku dobru podvlačite
sav kapital sebi oblačite.
Sav ste novac skrili u sefove
a tržište ostalo bez love
to je ono što nam razvoj koči
bacate nam prašinu u oči.
Dajte novac, dajte ulaganja
dosta nam je vašega laganja
ne možemo živjeti u kreditu
najvećom kamatom razvitu.
U čeličnoj živimo blokadi
pod pritiskom i u tankoj nadi
mediji su naši pogaženi
federalni silom natureni.
Još pretplatu hoće da naplate
za medije što Hrvate blate
moraš platit' da bi poslušao
kako te je netko popljuvao.
Mirovine nemamo poštene
sve su one na tanko svedene
hrvatskom se jeziku nameće
i promiče neko novo smeće.
Nigdje veze, to je van pameti
hoće naše ime oduzeti
hoće da nam identitet zbrišu
da Hrvate pod Bosance pišu.
Da je Franje i pokojnog Šuška
digla bi se i desnica muška
ovako se ne bi odigralo
i na niske grane popadalo.
Bilo bi nam trećeg entiteta
i razvoja i prosperiteta
radile bi banke i tvornice
i mediji, škole i bolnice.
I imenom svojim bi se zvali
ne bi oni nama podmetali
pogledajte naše prognanike
ogledalo lude politike.
Uzaludno godine se broje
za povratak na ognjište svoje
ne će nitko ni da ih spomene
a drugima kuće obnovljene.
To je pravda svjetskih čimbenika
i domaćih trulih izdajnika
Aluminij sada je na meti
sa svih strana smrću mu se prijeti.
Ako njemu pogase ćelije
ničemu se više nadat' nije
sporazume nogama gađaju
Englezima struju rasprodaju.
Luda naša državo smućena
kad ćemo te skinuti s ramena
cijeli svijet se spetljao u tebi
svatko vuče i navlači sebi.
Sve se živo u tebi smutilo
a mutno je i otprije bilo
dokle zakon još u zraku plovi
ovdje svatko u mutnome lovi.
Svi za sebe koristi izvlače
a državu u propast uvlače
i zbog takvih usijanih glava
bankrotirat' cijela će država.
Svi se ovdje zaklinju u tebe
dokle mogu uzimat' za sebe
tržište si robe pokvarene
politike svjetske iskvarene.
Domovino volio bih znati
dokle ćeš mi takva dogurati
budućnost ti ružičasta nije
sto belaja u tebi se krije.
Oko nule šansa ti se vrti
oteti se od sigurne smrti
gadna čorba sad u tebi vrije
još se takva pokusala nije.
I dok kipi na sve četiri strane
svi čekamo da vriti prestane
da bi mogli vidjeti na koncu
što se kuha u bosanskom loncu.

Kroacijo, razvij trobojnicu
Nek' ti suza zablista na licu.
Plači sretna, domovino moja
Svanula je sretna zora tvoja.

Pa zapjevaj što ti grlo daje
Cijeli svijet ti granice priznaje.
Cijeli svijet jedno podržava
nezavisna hrvatska država.

Stoljetna se ispunila želja
Domovina plače od veselja.
Podiže se tvoja stara slava
Od vremena kralja Tomislava.

Na žrtvenik hrvatskog oltara
Razvija se trobojnica stara.
I od sreće do neba se diže
Kroacijo, sloboda ti stiže.

Ponosno se dižeš u visine
Kao ruža poslije duge zime.
I ka nebu latice razvijaš
Dok ponosna sva od sreće sijaš.

Teško breme skinula sa sebe
Stoljeća su mračna iza tebe.
Milijune sinova si dala
Sretnu zoru dok si dočekala.

Nek' se trese kruna Tomislava
Krsni oltar kneza Višeslava.
Nek' zablista pečat Zvonimira
Nek' se svijetli prijesto Trpimira.

Probudite mrtvog velikana
Probudite Jelačića bana.
Nek' se tresu hrvatski grobovi
Nek' polete bijeli golubovi.

Nek' se bude stare uspomene
Od prijestolja kraljice Jelene.
Nek' zažive zime i proljeća
Kroz 13 minulih stoljeća.

Ustanite mrtvi velikani
Svi junaci: znani i neznani.
Svi kraljevi, bani i knezovi
Svi biskupi,časni vitezovi.

Probudite rasijane snove
Uskrsnula Hrvatska vas zove.
Neka vije trobojnica bratska
Nek' vijori zastava hrvatska.

Da na vjetru zatrepere boje
Ti simboli domovine moje.
Da na buri lagano zasvira
Simbol vjere, ljubavi i mira.

Nek' zasvira sa Jadrana plava
Sve do trga kralja Tomislava.
Da zasvira Zagorje zeleno
Što je divnim plaštem pokriveno.

Pa nek' pjeva ravna Slavonija
Neka pjeva kršna Dalmacija.
Herceg-Bosna, a i Kordun stari
Istra, Lika i gorski kotari.

Nek' miriše ruža procvjetana
Nasred trga Jelačića bana.

Poglavniče od mrtvih ustani
I pred Oltar Domovine stani.
Sinovi ti snove ispuniše
Domovini slavu povratiše.

S tvog temelja, poglavniče mili,
Najljepšu su zemlju sagradili.
Podigli su pustu želju vašu
Podigli smo Kroaciju našu.

Dalmacijo dok te sunce grije
Sinje more u tebi se krije.
Ti si čedo krša i kamena
Gord i visok, k'o Velebit stijena.

Duša ti je plodna Slavonija
Srce ti je Istra i Banija.
Oči su ti Kordun i Krajina
Boje neba i morskih dubina.

Herceg-zemlje tvrdu vjeru nosiš
I ponosno svakome prkosiš.
Ruke su ti sinjskoga alkara
Inat nosiš Dubrovnika stara.

Čelo ti je ko Baranja rosna
A mišice ko Bosna ponosna.
U tebi je snaga Vukovara
U žilama Drina ti je stara.

Budi hrabra kolijevko i mati
Inače ćeš gorko zaplakati.

Ne daj sine hrvatsku slobodu
Potrebna je ovome narodu.
N edaj sine dušmaninu s Drine
Pedalj svoje rodne Domovine.

Ne daj psima da po tvome laju
Rijeke krvi za njima ostaju.
Čuvajte se sokolovi moji
Ne smije Srbin da vam sreću kroji.

Majke su vam i očeve klali
Nikad sine Srbina ne žali.
Tvoju majku, Domovinu staru
Palili su na ognju i žaru.

Gradove su cijele porušili
Na stotine crkvi zapalili.
Zato sine, ponosno ustani
I na branik Domovine stani.

Tko god krene u Drinu ga baci
Tako rade hrvatski junaci.
Čuvaj rode krive Drine vode
Tu je branik hrvatske slobode.

U načelo ponosno se stavi
Bit ćeš čuvar Domovine pravi.

A kad zvijezdu petokraku spaziš
Nogama ju moraš da pogaziš.
Pljuni na nju, polomi joj krake
Ona pobi hrvatske junake.

Zbog nje oci tvoji umiraše
Po tamnicam' mračnim robovaše.
Krv hrvatska zemljom se je lila
Petrokrako, prokleta si bila.

Tko te brate upita za ime
Hrabro kaži, ponosi se s time.
Ja sam Hrvat od hrvatske krvi
Plod junaka na svijetu prvi.

Krv su svoju zemljom prolijevali
Ljute borbe dok su vojevali.

Pitaj sine cigane s Morave
Gdje su svoje posijali glave.
Onda pitaj te junake Srbe
Zašto bježe od hrvatske vrbe.

Je li pamte Antu Pavelića
I legiju Jure Francetića.
Još ih sine upitaj i ovo
Tko to mrzi 27. slovo.

Tko god stavi kokardu na čelo
Ovo slovo čita neveselo.
A kad spaziš tu beštiju pravu
Skini njemu kokardu i glavu.

Ne štedi ga ne će ni on tebe
Njega biješ, oslobađaš sebe.
S njime skupa ni na rajska vrata
Nema sloge Srba i Hrvata.

Svoju smo im zemlju poklonili
Povijesnu smo grješku načinili.
Mjesto hvala djecu su nam klali
Pošten obraz đavolu su dali.

Neka plaču opančarske majke
Neka cvile šumadijske snajke.
Dok im svinje mrtvu djecu jedu
Nek' proklinju sudbinu i bijedu.

Što sijaste to sad i žanjite
I po svijetu kruha isprosite.
Krv ciganska u žilama vrije
Neobično prositi vam nije.

Na Europu lajaste k'o psine
Ne će kredit istočno od Drine.
Sad molite svome svetom Savi
Da vam malo maraka nabavi.

Prije će se sveti Savo dići
Nego Genscher u Srbiju stići.
Eto vama Šumadije vaše
Ovamo se rađaju ustaše.

Sad molite ispod svoga krsta
Gdje je vaša Srbija do Trsta.
A Morava to je more vaše
Nema više Dalmacije naše.

Zbogom Srbi, sretno na Istoku
Mi na Zapad skačemo u skoku.
Ostvarismo svoje davne snove
Europa nas u zagrljaj zove.

Danke Deutschland i hrvatsko hvala
Kroaciju prva si priznala.
Dok se Zemlja oko Sunca kreće
To ti Hrvat zaboravit ne će.

VLADO MIKULIĆ - INVALIDSKA GOVORE KOLICA TKO JE JUNAK NIJE KUKAVICA

Zapjevat ću bez srama i stida
o junaštvu ratnih invalida
o junacim' roda ponosnoga
i Hrvatim' srca hrvatskoga.
Što su prvi na braniku stali
četnicima zube pokazali
goloruki, ali srca vruća
učiniše djela nemoguća.
Dva su prsta digli u visinu
da pokažu crnom dušmaninu
da je Hrvat tvrđi od kamena
ljuti sinak ustaškog sjemena.
To su braća od krvi Hrvata
invalidi Domovinskog rata
vi ste naša domovinska dika
ranjenici, hvala vam velika.
Sviraj struno sva od suhog zlata
za hrvatskim sinovim' Hrvata
sviraj struno, sokolovi lete
do granice Srbije proklete.
Neka čuju kleti razbojnici
strune zvuke na svojoj granici
nek' se tresu gaće u četnika
od glasova ljutih bojovnika.
Past će čedo nasred Vukovara
Nezavisna granicu udara
kad udari munja sa Sljemena
za pregovor ne će bit' vremena.
Povratit će hrvatske ustaše
svaku stopu domovine naše
naglavačke Drinu ćete prijeći
do Foče će bojovnici stići.
Nazdravimo čašom rujnog vina
zapjevajmo pjesmu iz davnina
grli majko sokola junaka
nek' zaraste njemu rana svaka.
Prigrli ga u njedarce vrelo
u junačko poljubi ga čelo
to je junak što je prvi pao
dio sebe za slobodu dao.
Četnicima poruka je kratka
evo vama od šake do lakta
svaku stopu ove zemlje svete
hrvatske će branit' bajunete.
Vrela krvca zemljom će se liti
al' se Hrvat ne će pokoriti
invalidska govore kolica
tko je junak nije kukavica.
Tko bez puške pred tenka je stao
dio sebe za slobodu dao
ne žaleći tijela ni života
Hrvatska im bila k'o golgota.
Tko ne žali krvcu iz njedara
kad Veliku Srbiju razara
mislili ste pravoslavnog krsta
objesiti nasred grada Trsta.
Za Lazara i car'cu Milicu
sred Zagreba podići zdravicu
dosta nam je slavnih srpskih glava
Ćele-kula slika nam je prava.
Ugradiste u nju Srbe razne
nigdje mozga, sve lubanje prazne
zbogom Srbi i srpske delije
nek' Biljana šajkače vam šije.
Eto vama grada Beograda
Hrvat gazi stopama zapada.

TOMISLAV KOVAČ-STRUKIĆ

Bijela vilo raširenih krila
kakva te je natjerala sila
sletiti baš na moja ramena
kod ov'liko tvrdoga kamena.
Zašto su ti oči pune suza
k'o kad rosa po prozoru puza
kakav nemir u tvom tijelu bdije
kakvu žalost srce tvoje krije.
Zašto li se tvoja laka pera
tresu kao da te netko tjera
što me rano u zoricu budiš
i po nebu kao vihor kružiš.
Kad me bijela saslušala vila
tužnim glasom meni procvilila
ja ti moram na ramena sjesti
jer ti tužne sad donosim vijesti.
Jedno drago poginu mi dijete
pa mi suze iz očiju lete
u meni se snažan prkos stvara
jer mi žalost srce tužno para.
Zato mi se pera u tom bijesu
kao struna na guslama tresu
sad gudalo ti u ruku lati
i pjesmu ćeš moju otpjevati.
Tanke strune na guslam' prituci
i gudalom po njima privuci
pa opusti svoje grlo jasno
pa uz gusle cikni gromoglasno.
Zato gusle glazbalo nazvano
na koje sam navik'o odavno
vi gudite, ja ću zapjevati
meka srca majke rasplakati.
Iznevjerit' nemojte me sada
jer ću pjevat' kako vojnik strada
to je vitez hrvatskoga kova
što Hrvatsku brani od zlotvora.
On poginu ružo procvjetana
od preteških smrtonosnih rana
što zadobi od četničke puške
i u grudi raniše ga muške.
A u Zadru gradu bijelome
na Bokanjcu naselju zvanome
kad službena bijaše obrana
toga crnog i kobnoga dana.
Spomenut ću ime tog viteza
što pred huljom četničkom ne preza
on je sinak, počuj mili brate
kuće zvanog Jovušića Mate.
Mile Bošnjak bijaše mu ime
cijeli Hum ponosi se njime
ispod starog brda Radovana
porodi ga majka Ruža zvana.
Na tisuću devete stotine
a šezdeset i sedme godine
u Osoju u posuškom Viru
majka Ruža podgojila Milu.
K'o djetetu njemu nađe mjesto
baš u crkvi gdje se moli često
jer je u svog vjerovao Boga
stidio se nikad nije toga.

Ej ali u tom bezazlenom času
zvuk se puške iz Srbije rasu
pa se Mile dvoumiti stade
te ničice na koljena pade.
Pa on svojim roditeljim' veli
nimalo me ovo ne veseli
što Hrvatska sva u krvi pliva
tome svemu Srbija je kriva.
To je rana sad na mojoj duši
što Hrvatska u krvi se guši
ni spavati ne mogu u miru
u Hrvatsku dok Srbi prodiru.
Zato sada moram odlaziti
za Hrvatsku želim se boriti
a vi mene ne pitajte ništa
već molite kraj svoga ognjišta.
Molite se vi Bogu s visina
da vam živog doma vrati sina
i dok majka u Mijata gleda
njeno srce od žalosti preda.
I svoju mu desnu ruku dade
strovali se i u nesvijest pade
i dok mater on u krevet liježe
probudi se, al' ju srce steže.
Pa Mijatu tugaljivo veli
odluka me tvoja ne veseli
na ratište što odlaziš sine
na bojište gdje se lako gine.
Znaš da tužnom činiš majku svoju
gledajuć' te u bojnome stroju
i da ću se sva od straha tresti
dokle slušam na radiju vijesti.
Mile majci odgovara na to
znadem majko da ti nije lako
a ni meni vjeruj mi i Bogu
jer se s ovim pomirit' ne mogu.
Ode Mile i pospremi stvari
otac s njime pozdravi se stari
onda ode i majku pozdravi
zaželi joj da brzo ozdravi.
Pred Gospinu onda sliku kleče
nekoliko molitvica reče
pa na noge lagane se skoči
braći svojoj pogleda u oči.
Svu trojicu zagrlio strasno
onda ciknu jako gromoglasno
braćo moja ja sam za dom spreman
i do groba svome Bogu vjeran.
Ako glavu izgubim u boju
spremite me u grobnicu moju
jedan od vas nek' civilku svuče
i gardijsku odoru obuče.
U redove garde neka stane
i osveti svoga brata rane.

JERKO BAKULA

Spomenut ću ime ovom zgodom
Stipe Ljubač od Bugojna rodom
to je Hrvat u duši i tilu
dragovoljno ode u gerilu.
Spreman biše sebe žrtvovati
da Hrvatsku u Bugojno vrati
kršan momak viteškoga stasa
baš s hrvatske rijeke Vrbasa.
Onda dalje prozivka slijedi
a Ilija Lovrić je posrijedi
iz Varvara od pitome Rame
ne boji se ni puške ni kame.
Kad su čuli za njegovo ime
cijela Rama ponosi se time
među družbom ovih mučenika
gledajmo i svoga predstavnika.
Slijedi ime trinaestog mladića
iz Sovića Ivana Prlića
mlado momče rodom iz Bekije
nakon Ranka jačeg bilo nije.
Općina je ova
puna dičnih hrabrih vitezova
četrnaestog prozivam mladića
to je ime Filipa Bešlića.
Iz posuške rodom Rastovače
kao dijete nije zn'o da plače
rast'o usred posuškoga stijega
gdje je Šimun čuvao poštenja.
A petnaesti Petar je Bakula
ima duše iz svakoga čula
među svima on je bio dika
lik hrvatskog hrabrog bojovnika.
Hrabrost mu je oružje najjače
iz posuške rodom Rastovače
malo priča, ali puno radi
volješe ga i stari i mladi.
Pod hrvatskim barjakom leprša
poskok ljuti iz posuškog krša.

Muslimansko hvala (1993.)

Hvaljen Isus gospodo i dame
opet vrijeme eto dođe na me
nakon one kupreške balade
ispjevati što novog imade.
Kroz stihove moje tužne ove
prilike iz zemlje hercegove
želim pravo predstaviti puku
na Hrvate tko je dig'o ruku.
Nakon zloće četničke armade
na kakve smo sad naišli jade
srce moje užurbano lupa
ruka dršće i olovka tupa.
Još se pitam je li to moguće
saveznici da nam pale kuće
i da gore nama čine stvari
da nam ginu nejaki i stari.
Sve do jučer braćom smo ih zvali
prvu pušku u ruke im dali
ispred kame i četiri Esa
spašavali njihova tjelesa.
I planinske krčili smo strane
da spasimo braću muslimane
i puteve trasirali tamo
kako bi ih mogli izvuć' samo.
Dali smo im najbolje hotele
sve kampove i naše motele
a Hrvatska remen je stezala
svoj zalogaj izbjeglicam' dala.
I stala je na njihovu stranu
držeći ih k'o čašu na dlanu
jer iskrena bila im je želja
u nevolji pomoć' prijatelja.
U nevolji poznaju se ljudi
sad vidimo da smo u zabludi
jer ekstremni dio muslimana
okrenu se na nas ovih dana.
Svu dobrotu našu zaborave
nad Hrvatim' pokolje naprave
a Alija sve im blagosljiva
unitarnu državu osniva.
Podredili davno smo se tome
da hoćemo bit' svoji na svome
jer pravednik ne može od stida
van granica svoga zemljovida.
Nitko ne smije pravo da ometa
po projektu Europe i svijeta
pa smo zato potpisnička strana
Owenovog i Vanceovog plana.
Koliko smo Aliju molili
ne bi li ga kako privoljeli
potpisati mirovne planove
unitarne odbaciti snove.
No Alija ne drži se toga
ne potpisa iako je mog'o
jer osobni potpis ne poštuje
već odnose s Hrvatima truje.
On se drži svojega ponosa
sa sobom ima "oficire" KOS-a
i zločinca Sefera Halila
skupa s njime sramota ga bila.
Biju one što ih kruhom hrane
što ih hrane, što ih od zla brane
s Hrvatima hoće da se biju
tim pomažu Veliku Srbiju.
On očima nevoljko je gled'o
kad je Bosnu istočnu im pred'o
sada vodi politiku slijepu
Srebrenicu ne brani ni Žepu.
Bosansku je armiju vratio
u kampove hrvatske stavio
a bojnike traži od zanata
srednju Bosnu čisti od Hrvata.
Hoće da ju očisti etnički
jer je u njoj živalj katolički
a ta želja da ga brže mine
pozvao je i mudžahedine.
Pa je sada i jasnije malo
zašto nam je i grad Jajce palo.

VLADO MIKULIĆ - POEMA TOMISLAVU IVČIĆU (1993.)

Plakala su i zvona i ljudi
kad je umro na hrvatskoj grudi
i želimo vječni mir i slavu
dičnom sinu Ivčić Tomislavu.
Svi Hrvati tuguju za njime
u legendu ušlo mu je ime
k'o pjevača i kao čovjeka
Hrvatska mu zahvalna dovijeka.
Zato pjesmom mi želimo reći
da je Ivčić naš vitez najveći
rodni Zadar štuje svog junaka
neka mu je crna zemlja laka.
Kalelarga, svaki dom i kala
od srca mu sada kažu hvala
Vedran, Đani braća ponosita
nastavit će djela plemenita.
Stara mati puna tuge, sjete
može biti ponosna na dijete
koje ljudi i štuju i vole
za dušu se njemu Bogu mole.
Katolik je on i Hrvat bio
cijeli život tim se ponosio
sve što čovjek u svom srcu nosi
sve što voli i čim se ponosi.
Ostala su prekrasna mu djeca
i supruga koja bolno jeca
nema više brace da ih budi
da ih jutrom i grli i ljubi.
Al' ostade od života želja
nema više divnog roditelja
ostala je pjesma i vedrina
plavo more i galeb i stina.
Ostala su djela vrijedna zlata
i živjet će dok bude Hrvata
pjesma mu je bila uzorita
a riječ topla, ljudska, plemenita.
Kad Hrvatska biše napadnuta
pjevao je po tisuću puta
molio je rat zaustavite
i hrvatskom puku pomozite.
A ta pjesma vječno živjet' mora
jer je simbol hrvatskog otpora
pjevao je i pomoć skupljao
sve hrvatskom narodu je dao.
Pjevao je po cijelome svijetu
budio je i nadu i sjetu
za dom rodni i svoje Hrvate
da se sretno svojoj kući vrate.
Da pomognu kada je najteže
da ih pjesma s rodnom grudom veže
krv i suza Hrvatskom je tekla
ali pjesma sve je svijetu rekla.
Nek' se čuje da Hrvatska pati
za slobodu bore se Hrvati
a Ivčić je divan čovjek bio
takvog ga je svijet upamtio.

Ti baš voliš opciju copy/paste , pa pičiš li pičiš svaku guslariju od svakog maloumnika koji zna eto sročiti u desetercu neku tupavu priču.

Evo ti jedan zadatak kad si već ljubitelj deseteraca , pošto voliš koliko sam primetio vaterpolo , ajde sklepaj jedan deseterac o njemu tj.o epskim borbama Hrvata i Srba dok se dave u bazenu.

Ja ne kopiram, nego mukotrpno radim. Sjedim uz računalo i svako malo pritišćem stanku na YouTubeu kako bih pohvatao tekst. Zapišem ga prvo u bilježnicu, a onda pretipkam na računalo.

MILE KRAJINA - NEMA VIŠE SA SRBIJOM BRAKA (1992.)

Deveto je stoljeće pri kraju
kad Hrvatsku ponovno priznaju
Hrvatska je izišla iz mraka
nema više sa Srbijom braka.
Njemačka je Hrvatsku priznala
od sveg srca najljepša joj hvala
zahvalni smo u ovome tonu
i gospodi Genscheru i Kohlu.
I cijelome njemačkome rodu
što se bori za mir i slobodu
pitamo vas gospodine Bushu
zar nemate ni srce ni dušu.
Vi gledate kad Hrvati ginu
braneć' svoju milu domovinu
napadnuše srbokomunisti
generali crveni fašisti.
I koljači četnički banditi
zar takove Amerika štiti
jednoga ste potukli Sadama
a drugoga ostavljate nama.
Sada Srbin nikom ne da mira
hoće da nam zemlju okupira
zato molim američke vođe
šesta flota da u Jadran dođe.
Tiraniju srpsku istjerajte
NATO-paktom Europu čuvajte
nek' se vrate srpske opančine
u pašaluk preko rijeke Drine.
I Hrvatsku primite u savez
da nas Srbi ne stave u kavez
ako treba dat ćemo vam baze
da nas srpski zločinci ne gaze.
Amerika mora da se stidi
srpski zločin što ne će da vidi
kad su Srbi po Kosovu klali
i albanski narod ubijali.
Na tisuće mrtvih i ranjenih
sto tisuća s posla otpuštenih
genocidna srpska vlada cijela
sva im ljudska prava oduzela.
Zgražava se na to svijet cijeli
ali ništa niste poduzeli
sad Srbija podmuklo pozira
da Hrvatsku zemlju okupira.
Srpska vlada, srpski generali
oružje su četnicima dali
na Hrvatsku skupa udaraju
narod tuku, domove pljačkaju.
Ruše crkve, naše spomenike
u bolnicam' kolju ranjenike
izbjeglica pola milijuna
ne vodite o tome računa.
Svijet ne pamti takvog genocida
zar možete gledati od stida
ako dužnost svoju niste znali
što ostavku niste prije dali.
Po Europi ovo dobro znaju
vi kažete da nas ne priznaju
po Hrvatskoj krv se lije vruća
ima mrtvih dvadeset tisuća.
Gradovi su naši razoreni
i domovi mnogi zapaljeni
ostaje nam narod bez domova
stare majke bez svojih sinova.
Ostala su dječica nejaka
to je djelo Srbina opaka
sto tisuća Srbi silovaše
majke, žene, djevojčice naše.
Što još treba gospodo na vlasti
u Hrvatskoj da se upropasti
da bi mogli Hrvatsku priznati
ili neku vojnu pomoć dati.

STIHOVI IZ 1993.

Granatama tuku izdaleka
kruh i vodu dokle narod čeka
i posljednje progone Hrvate
četnik pljačka, unproforci prate.
Dok u krvi guše se Hrvati
Europa praznu slamu mlati
cijeli zapad Srbi izruguju
niti jedan zakon ne poštuju.
Vrhbosanci kliču Miterranu
a on stade na četničku stranu
dadoše nam Carringtona stara
da ga Srbin kao dijete vara.
Agresora srpskoga branite
zar zločine srpske ne vidite
Hrvatska je Europu branila
stoljećima predziđe joj bila.

SMRT PETRA SNAČIĆA

Ej sastale se planinkinje vile
vrh Promine visoke planine
pa su Petra dozivale kralja
od plemena silnoga Snačića.
Baš u Kninu gradu utvrđenu
pa mu staše vile govoriti
po zemlji se Ugrin širit' stade
lukav Mlečić morska mjesta krade.
Za krvnika treba čvrsta ruka
za slobodu hrvatskoga puka
ustaj Petre, paši mača svoga
i pojaši hata gojenoga.
Kupi vojsku, složi bratsku slogu
a izbavi domovinu dragu
kad je Petar vilu razumio
ovako joj junak besjedio.
Dobro poznam dušmanove snove
a i teško stanje zemlje ove
al' dok bude ljuta mača moga
i naroda moga hrvatskoga.
Ja ću samo služit' rodu svomu
za njegovu poginut' slobodu
pa ga evo navrh kule vite
i napisa knjige šarovite.
Pa ih šalje na četiri strane
na hrvatske bane i župane
njima Petar govoriti stade
braćo moja, nek' sva'k' dobro znade.
Sramota je hrvatskome rodu
robovati tuđemu narodu
stoga braćo od jedne matere
sjedinimo sile rastrgane.
Udarimo složno na dušmane
kom na srcu leži domovina
neka dođe do mog grada Knina
pa ćemo se braćo sjediniti.
Dušmanina svoga poraziti
dušmanina, crna Ugarina
nije prošlo već malo zemana
mnoge vojske idu sa svih strana.
Sve hrvatske po redu gospode
što no kolo u narodu vode
do Zagreba grada bijeloga
kad to vidi Alma vojevoda.
Taj sinovac kralja Ladislava
on pobježe u zemlju Ugarsku
pomoć traži Kolomana kralja
kad to čuo Kolomane kralju.
Koloman je sin od Ladislava
on sakupi vojsku silovitu
i s njom pođe na zemlju Hrvatsku
kad je doš'o do rijeke Drave.
On ugleda silu i junake
ne smjede im na megdan izići
već on piše knjigu šarovitu
hrvatskome kralju i narodu.
Pozdrav vama i poljubac šalje
Kolomane, od Ugara kralju
kada no je pred četiri godine
zemlja vaša bez kralja ostala.
Moj je otac krunu ostavio
kraljici vam seki Ljeposavi
udovici kralja Zvonimira
jerbo niste tada k'o ni sada.
Od svog roda imali nikoga
koga bi za kralja okrunili
te vas molim kao braću svoju
vi za kralja mene okrunite.
A svi vaši slobodarski puti
zauvijek će ostat' netaknuti
kada knjiga došla od Ugrina
sastaše se hrvatski prvaci.
I kralj Petar od roda Snačića
te vojvode, bani i župani
pa i biskup od grada Zagreba
desna ruka kralja Kolomana.
Pa im biskup govoriti stade
bolje uzet' tuđinca za kralja
neg' se vječno za tu krunu borit'
s Kolomanom da se nagodimo.
Te za kralja njega okrunimo
Petar Snačić neka krunu skine
za spasenje naše domovine
vjerujući u narod i Boga.
I spasenje roda hrvatskoga
kad je biskup govor održao
skočiše se mnogi velikaši
sve vojvode i banovi naši.
Pa iz svega grla zavikaše
Bog poživi kralja Kolomana
a od danas kralja hrvatskoga
kad je ovo Petar razumio.
On se skoči na noge junačke
udari se maču po balčaku
pa im 'vako govoriti stade
dok je meni ljuta mača moga.
I naroda moga hrvatskoga
hrvatsku ću braniti slobodu
uspomenu ostavit ću rodu
a tko drži do obraza svoga.
I do sreće roda hrvatskoga
taj će sa mnom voljet' poginuti
neg' tuđinca priznati za kralja
pa se junak iz sabora kreće.
Dobru konju na ramena meće
svog barjaka u visinu vije
da junake pod njega savije
pa poviknu k'o da jelen riknu.
Za mnom braćo tko robovat' ne će
za njim idu silni Dalmatinci
te Ličani na glasu junaci
pa Dukljani, a i Zahumljani.
Malo ih je, ali su junaci
pa ih Snačić vodi iz sabora
iz sabora do vojna tabora
a Hrvati žalosna im mati.
Šalju svoje po izbor velmože
zbor zboriti te se dogovoriti
i ugovor tada potpisaše
da će kralja jednoga imati.
I svi Ugri, a i svi Hrvati
od koljena starog Arpadova
Kolomana kralja ugarskoga
dok ugovor oni potpisaše.
Dotle Snačić vojsku sokoliše
i potraži i mjesto i zgodu
da bi rodu vratio slobodu
na jug Kupe goru ugledao.
U njoj svoju vojsku ustavio
uzdajuć' se u hrabrost i sreću
da će vojsku pobijediti veću
tu se silna bitka zametnula.
I trajala do tri bijela dana
bez prekida s iti jednih strana
Bože mili jada i čudesa
urnebes se diže do nebesa.
Crni gavran svoja krila stresa
što će jesti junačkoga mesa
Ugrin udri, Petar odolio
da mu Hrvat nije se spojio.
Što no Petra nisu poslušali
ta Ugrinu su se pripojili
tu se Hrvat sa Hrvatom bije
Ugrin gleda pa se na to smije.
Netko kune ostarjelu majku
što je njega jadna othranila
i što mu je sablju pripasala
da posljednje muke ovdje muče.
Da brat brata na megdanu tuče
netko moli Boga velikoga
da mu skrati muke dana toga
netko moli i zaklinje brata.
Da mu glavu otkine sa vrata
Petar Snačić još zastavu nosi
svojom sabljom oko sebe kosi
al' i njemu malaksale ruke.
Od umora i od teške muke
jer on ubit' svoga brata mora
zbog Ugrina teškoga zlotvora
teško ti je zadobiti rane.
Što su bratskom rukom zadavane
cvili jadna Hrvatica majka
što dočeka i ovoga danka
što brat mora ubit' svoga brata.
Zbog nesloge na tlu od Hrvata
Snačić zadnju prikupio snagu
obraniti domovinu dragu
i zavika naprijed konjanici.
Ponovno se digoše barjaci
u toj riječi u kojoj je bio
mač mu bojni grudi rastvorio
ode junak k'o jela zelena.
Od Ugrina nasilnog plemena
pade s njime snaga i sloboda
potlačenog hrvatskog naroda
čim Petre Snačiću poginu.
Vojska pod vlast pade Ugarinu
Petrova se gora mjesto zove
gdje se bitke odigraše ove
pouku nam Snačić ostavio.
I narode mnoge naučio
kako treba za slobodu znati
i živjeti, a i umirati.

HRVATSKI FENIKS

Pelikane moja ptico mila
svoja laka raširi mi krila
podari mi svoja oštra pera
jer me nagon za pisanjem tjera.
Da opiše moja desna ruka
svu golgotu hrvatskoga puka
sva stoljeća da ne bi umira
opet bi mi nestalo papira.
Zato ću vam prezentirat' vijesti
iz hrvatske novije povijesti
čast i slava svima kojih nije
koji su se žrtvovali prije.
Na žrtvenik prinijeli i glavu
za hrvatsku slobodnu državu
al' im zato ne biše mladosti
dragi Bože, grijehe im oprosti.
S domovinskog svetog žrtvenika
uzmi duše ovih pravednika
pokoj vječni svima im podari
i posmrtno želju im ostvari.
Ne biše im naklonjena sreća
brat' plodove hrvatskog proljeća
nepravda je učinjena njima
moraše se predat' nečasnima.
Pod parolom svjetskih demokrata
staviše im omču oko vrata
iako su nevini i čisti
rekoše im da su profašisti.
Iako su oni bili jači
domobrani, a ne osvajači
bez pomoći svjetskih čimbenika
i savezne klike i vojnika.
Moraše se pod tom tlakom složit'
pred Englezim' oružje odložit'
okupljeni na blajburškom polju
doma ići imali su volju.
U tom pravcu biše obećanje
od Engleza pripravljeno za njih
saveznici, kako no ih zvaše
izdali su povjerenje naše.
Oficiri, engleski banditi
u ruke ih predadoše Titi
bez savjesti, časti i poštenja
on im dato obećanje mijenja.
I dopusti snagom svoje volje
tragediju na blajburškom polju
te posječe plod vlastite loze
nek' sram bude pokojnoga Joze.
Bleiburg biše i viteška muka
holokaust hrvatskoga puka
tu htjedoše da puščani hici
trag zametnu prohrvatskoj klici.
No iz krvi ovih pravednika
ponikoše klice osvetnika
rastureni diljem Zemlje cijele
emigranti mirovat' ne žele.
O tome će saznat' Zemlja cijela
da se feniks diže iz pepela
i akcija ovoga imena
na ponos je nama kroz vremena.
A ideja vodilja od prije
silom izić' iz Jugoslavije
a bez puške ne će lako biti
iz tamnice na svjetlo kročiti.
Bez borbe su pokušali malo
da iziđu Savka i Tripalo
a što reći o tom, ljudi moji
kada sila silom pravdu kroji.
Pa je naše uvenulo cvijeće
u Hrvatskoj što procva proljeće
kad vidješe što im sila radi
digoše se ustanici mladi.
Sa svih strana naše domovine
spreman svaki za nju da pogine
pa devetnaest skupilo se ljudi
borbene su naravi i ćudi.
Pa se grupa onda ova krije
po šumama donje Austrije
uz sjevernu granicu Dežele
u Titinu Jugu ući žele.
Pa u tome austrijskom kraju
dvanaest dana pripreme im traju
Pavle Vegar, legionar pravi
oštre vojne pripreme napravi.
To je zanat mlada Ljubušaka
što prenese na osamnaest đaka
mlado momče iz Vašarovića
dobro spremi tu grupu mladića.
Još Lugonja, a i Pečić s njime
što se mogu ponositi time
instruktoru Pavlu na pomoći
učiše ih danju i po noći.
Marko Mijić od Bosanskog Broda
što Ružica Andrić stisku oda
da bijaše čovjek dvadeseti
da za Bleiburg pokojne osveti.
On se natrag iz tog kampa vrati
iz besjede, al' ne htje izdati
Adolf Andrić i brat Ambrozije
poznati su UDBA-i još od prije.
Plan mijenjaju upada u Jugu
pa su zemlju izabrali drugu
ne htjedoše ić' iz Italije
planiraju sad iz Austrije.
Staviše se na čelo akcije
a koju su planirali prije
ti mladići iz hrvatske soli
svaki od njih domovinu voli.
Što ih rodi selo Grabovica
u mladosti ta tuzlanska dica
promičući hrvatsku kulturu
žestoku su trpjeli torturu.
Kad Marija, sestra od Andrića
doturila paket do mladića
gdje su bile motrole i puške
što u ruke upadoše muške.
Domovinska ljubav kulminira
zato Adolf Feniks isplanira
i povijesna odluka je pala
ustanak će dići grupa mala.
Da hapsila budu eksplozije
što, nažalost, tako bilo nije.
Na tisuću devete stotine
sedamdeset i druge godine
točno, braćo, lipnja dvadestoga
to je datum događaja toga.
A precizno oko trinaest sati
tad granicu prijeđoše Hrvati
Adolf Andrić i Keškić Vejsile
predvodnici oružane sile.
Forsiraju fazni prijelaz međe
sve dok grupa oružana prijeđe
kraj Lovrenca Svetog u blizini
skupiše se na jednoj ledini.
Veli Adolf Vlasnoviću Mirku
sad ću, braćo, izvršit' prozivku
ja i Ambroz tu smo s vama oba
domovini vjerni smo do groba.
Pa doziva Iliju Glavaša
što je treći na spisku se naša
iz Lužana kraj Uskoplja grada
on najžešćim Hrvatim' pripada.
Onda zove Vejsila Keškića
od Bihaća viteškog mladića
rodom točno baš iz Male Peći
momče kršno, a široke pleći.
Kao Hrvat pristupio k nami
nek' ga Alah mrtva poselami
pa se dalje nastavlja prozivka
Adolf čita Vlasnovića Mirka.
Taj je momak kraj Zadra ponika
iz hrvatskog on je Zemunika
još vam kažem da momčina ova
ne boji se praha ni olova.
Onda čita idućeg viteza
po imenu mladog Vinka Kneza
još se dobro sjećam momka toga
iz Viškovca sela slavonskoga.
Od Slavonske Požege pobjega
jer je teror protjerao njega
onda momka idućeg proziva
i Nikolu Antonca kaziva.
Mladog hrabrog hrvatskoga bana
na ponos je baš svih Karlovčana
a iduća hrabra je momčina
Koncijančić Viktor iz Pazina.
Pobjeg'o je još iz mladih dana
iz istarskog sela Istijana
zbog terora istarski Hrvati
prinuđeni po svijetu bježati.
Onda čita domovine sina
Vili Eršeg, momak Varaždina
plemenitost vrlina ga krasi
sebe nudi da se drugi spasi.
Za Hrvatsku i njezine časti
on je spreman i junački pasti
deseti je Đuro Horvat Zrinski
što je vitez hrvatski istinski.
Međimurec iz Čakovca grada
što elitnim Hrvatim' pripada
spreman žuči ispiti je čašu
pa i umrijet' za Lijepu našu.
Jedanaesti momak ovom zgodom
Stipe Ljubas iz Bugojna rodom
to je Hrvat u duši i tilu
dragovoljno ode u gerilu.
Spreman biše sebe žrtvovati
da Hrvatsku u Bugojno vrati
kršan momak viteškoga stasa
baš s hrvatske rijeke Vrbasa.
Onda dalje prozivka slijedi
a Ilija Lovrić je posrijedi
iz Varvara kraj pitome Rame
ne boji se ni puške ni kame.
Kad su čuli za njegovo ime
cijela Rama ponosi se time
među grupom ovih mučenika
da imaju svoga predstavnika.
Slijedi ime trinaestog mladića
iz Sovića Ivana Prlića
mlado momče iz ravne Bekije
nakon Ranka jačeg bilo nije.
Pa Bekija na njeg' je ponosna
iz Bekije niče Herceg-Bosna
i odavno općina je ova
baš rasadnik hrabrih vitezova.
Četrnaestog prozivam mladića
po imenu Filipa Bešlića
iz posuškog sela Rastovače
kao dijete nije zn'o da plače.
Rast'o usred posuškoga stijenja
gdje je Šimun čuvao poštenja
pod Posušjem na bekijskom pragu
skine s glave Šiškić Derviš-agu.
A petnaesti Petar je Bakula
ima l' duše da za nj nije čula
među svima on je bio dika
lik hrvatskog hrabrog bojovnika.
Hrabrost mu je oružje najjače
iz posuške rodom Rastovače
malo priča, ali puno radi
volješe ga i stari i mladi.
Pod hrvatskim barjakom leprša
poskok ljuti iz posuškog krša
Ograđenik, čitlučka općina
dva je svoja tu imao sina.
Pa spominjem šesnaestog mladića
to je ime Vidaka Buntića
što je poš'o s čitlučkog kamena
spreman dati baš glavu s ramena.
Samo da mu želja se ostvari
tu mu želju imaše i stari
do Vidaka Miletiću Vlade
mladi student, pa povijest poznade.
Naprednu je uvijek im'o mis'o
pa je Vlatko puku proglas pis'o
prizivajuć' jedinstvo Hrvata
bez tog nema pobjedničkog rata.
Osamnaestog reći ću mladića
Ludviga je ime Pavlovića
najmlađi je među njima svima
devetnaest godina je ima.
Svoju mladost odlučio dati
da slobodu dobiju Hrvati
bio on je rodom iz Vitine
od ljubuške ponosne općine.
I na koncu šećer, kažu, stiže
zato ću vam opisat' pobliže
Pavle Vegar zadnji čovjek bio
njim prozivku Andrić završio.
Australski časnik komandosa
ratnoga se nije boj'o SOS-a
on u boju ne zna što je grješka
mlade duše, a srca viteška.
I na koncu upita ih ovi
jeste l' spremni za dom, sokolovi
dvadest drugog prije pola noći
dođe vrijeme da se mora poći.
Stopirajuć' imali su zgodu
kamionom za radensku vodu
da ih vozi do Bugojna grada
odredište to im biše tada.
Dvadest četvrti lipnja u zoricu
stigoše u selo Gračanicu
u tri sata iza pola noći
imali su Boga na pomoći.
Pa kaniše ići istog dana
svi zajedno do sela Lužana
tad se Andrić među inim začu
da platimo uslugu vozaču.
Dadoše mu tri stotin' maraka
a on reče samo čast vam svaka
pa pustiše Franca Habernika
koji nije na marke navika.
Rekoše mu da im se oduži
kad se doma vrati da ih tuži
tad Lužnjani prave feštu neku
za Glavaša odmah ovna peku.
Za Iliju i njegovu braću
što su istu imali zadaću
u Lužanim' letke su dijelili
a predvečer natrag su krenuli.
Ka rečenom selu Gračanici
a odatle hrvatski vojnici
na planinu krenuše Radušu
odmoriti i srce i dušu.
Nakon sna i dobrog odmora
kad je dulje odmaknula zora
vitezovi dalje su krenuli
do Kordića sela dolazili.
A istočno od ovoga sela
jedna grupa lovaca ih srela
šestorici oružje uzeše
u namjeri oni dobroj biše.
Da se malo kroz narod pročuje
da ustanak hrvatski se kuje
pa puštaše lovce da su čisti
vitezovi, nisu teroristi.
Preplašeni lovci kad stigoše
miliciju na noge digoše
milicija i još s vojskom skupa
u potjeru Radušom nastupa.
Baš četiri tisuće vojnika
za junacim' potjera velika
ustanici krenuli su dalje
dušmaninu ne pasti u ralje.
Pa duboko negdje u Raduši
i noć crna baš se na njih sruši
kad stigoše u Šarića staje
na zapovijed Adolf odmor daje.
Dvadest šesti lipnja kad osvanu
ustanici putovat će danju
vojska ih je tada opazila
i na njih je vatru otvorila.
Na predjelu Raduše kamenu
jedan mali cvijetak uvenu
u žestokom tada okršaju
jedna duša nađe se u raju.
Oko devet i trideset sati
Adolf Andrić prestade disati
brat ga Ambroz tijelom zakrili
i upita što je, brate mili.
Hladna ruka zagrli ga bratska
samo šapnu živjela Hrvatska
ruka pade, a klonu i glava
osta krvlju zalivena trava.
Ambrozije zaklopi mu oči
prekriži ga pa na noge skoči
pa se grupa onda dalje sprema
tu strjeljiva osta i oprema.
Te se grupa nakon okršaja
sad u manje grupice razdvaja
bit će lakše zavarat' potjeru
što za njima puca po sjeveru.
Dvadest sedmi lipnja na Raduši
još se jedan mladi život sruši
oko deset sati jutra toga
Vili Eršeg nije dalje moga.
Okružen je Vili sa svih strana
al' se nije bojao megdana
u borbi je hrabro od početka
bio je se do posljednjeg metka.
Nije htio prihvatit' predaju
pa je mrtav ostao na kraju
pokoj vječni podari mu Bože
tom junaštvu kraj se nać' ne može.
Iza podne u trinaest sati
otpor tvrdi pružaju Hrvati
ne imajuć' tad mogućnost drugu
jedna grupa povlačeć' se jugu.
U zasjedu upa od krvnika
ali momke ne uze panika
tek što svoje podigoše puške
popadaše kao zrele kruške.
Jedan rafal ciganke prereza
vitezove Antonca i Kneza
da nijednu riječ ne izuste
ostadoše sred Raduše puste.
Krv nevina ta naša dva brata
natopila zemlju je Hrvata
nadamo se da je krvca ova
njihovoga puna blagoslova.
Nadahnuće da za mladež budu
da te žrtve ne padnu zaludu
preživjeli još se jedan brani
Ivan Prlić predat' se ne kani.
Sat vremena on tu odolijeva
noga mu je pogođena lijeva
otkako mu nesta municije
žestok otpor ne biše k'o prije.
Sasuše ga municijom pravom
otrov biše nad bojevom glavom
desno steglo tad mu pogodiše
na trbuhu rane otvoriše.
Da produlje njegove nezgode
za osvijestit' dadoše mu vode
pa mu noge benzinom poliše
i ranjena teško zapališe.
Tada Hrvat tu Hrvata brani
pod prisegom mobilizirani
baš Ivanda Frano iz Vinice
kapetanu odbrusi u lice.
Pusti neka čovjek umre s mirom
Bog će biti njegovim pastirom
Prlić prije nego glavu spusti
neke riječi s ponosom izusti.
Na rastanku ispuštajuć' dušu
spominj'o je Vlašić i Radušu
videć' da će brzo u raj poći
tad spomenu Boga na pomoći.
Tako Ivan k'o mučenik teški
za Hrvatsku umro je viteški
sutra Frano ubijen je s leđa
što je druga kapetana vređa.
Ne ću davat' komentara na što
a ne ćete valjda pitat' zašto
dok dušmani vitezove biju
seljaci ih vješto goram' kriju.
Da im malo ublaže nezgodu
donose im i hranu i vodu
veća grupa pođe Rumbocima
sreća biše naklonjena njima.
Da ih nitko osmotrio nije
ta se grupa po Rumbocim' krije
na izvoru kada vodu piše
tada grupa opažena biše.
Lovrić tada sugestije daje
zauzeše dobre položaje
ne bojte se sada sokolovi
dobro poznam ovdje teren ovi.
Izvući se otle šanse nema
dušman napad zrakomlatim' sprema
šesnaest sati, bitka poče ljuta
stekće puška na stotine puta.
Pa od tada sve do mrkle noći
ustanicim' ne dadoše proći
u tri grupe oni se razdvoje
pa planove dorađuju svoje.
Te polako pod okriljem noći
ipak oni uspjeli su proći
potjernici kud će nisu znali
kao da su u zemlju propali.
Prva grupa nekol'ko mladića
pod ravnanjem Vejsila Keškića
do njega je Đuro Horvat Zrinski
što potporu pruža mu istinski.
I još mole Koncijančić Viktora
svu trojicu izbacila zora
ispod Rame prema Jablanici
ne daše se vidjet' izvidnici.
Drugu grupu činili su ovi
neustrašni mladi vitezovi
a pod vodstvom Ilije Glavaša
koji im se tad na čelu naša.
Filip Bešlić i Bakula Petar
idu kao da ih gura vjetar
a s njima je Vlatko Miletiću
i najmlađi Ludvig Pavloviću.
Perspektive ne imaše lipe
s njima još je i Ljubas Stipe
i posljednji Lovriću Ilija
mjerila mu igra najmilija.
Druga grupa Kamešnici krenu
i po dobro poznatu terenu
treća grupa Pavla je Vegara
što plan daljnji vitezovim' stvara.
A s njime je Mirko Vlasnoviću
s Vlasnovićem i Vidak Buntiću
i još vode Ambroza Andrića
blizu kuće Vidaka Buntića.
Dostupna im i voda i hrana
skrivaše se punih deset dana
Lovro Soldo što se Loko zvao
sve od sebe pokojnim je dao.
Hranu tu im i saznanja pruža
i sestrica Vidakova Ruža
pa njih dvoje prisegu su dali
njenom smrću ne bi ih priznali.
I obitelj Vlatka Miletića
na usluzi bila je mladića
tako ih je hranio i Niko
a da o tom nije sazn'o nitko.
I još mnogi dobročinitelji
ustanicim' biše prijatelji
sve ih redom nabrajat' ne mogu
samo kažem hvala im k'o Bogu.
UDBA traži svuda naokolo
ne bi l' tajne odmotala kolo
pa taktiku drugu preuzima
za taoce rodbinu uzima.
A ponegdje i obitelj cijelu
straže meće po gradu i selu
da vidimo u ratnom pogledu
gdje je sada okršaj na redu.
Točno lipnja dvadest devetoga
Vejsil Keškić dalje nije moga
još dok biše Rumbocima blizu
sa svojom grupom zapade u krizu.
Dobre sreće tog dana ne biše
pošto njega živa uhitiše.
Zaboravit' nikad se ne smije
žešćeg boja do tad bilo nije
tu je bitka bila dosta jaka
Đuro Horvat ranjen je umaka.
Koncijančić Viktor ga izvlači
tko je hrabar taj je uvijek jači
da ranjena ne ostavi brata
stavio ga sebi oko vrata.
Kada bitku bijahu dobili
iz obruča noću se probili
a sutra mu previjajuć' rane
opaženi bijahu sa strane.
Pa Viktoru Zrinski progovara
oko nas se trostruk obruč stvara
uzmi, brate, municiju moju
nemoj, brate, pokleknut' u boju.
Zagrli ga čvrsto i poljubi
malo zatim i svijest izgubi
tad Viktoru poletješe suze
momak svoju vinčesterku uze.
Krenuo je hitro ka jezeru
pokušava zavarat' potjeru
Đuro osta ranjen u tunelu
znoj ga hladan oblio po čelu.
Pa u tunel kada proviriše
ranjenoga Zrinskog uhitiše
trideseti lipnja da se znade
da slobode Zrinski ne imade.
U Vrhbosni, gradu Francetića
društvo čini Vejsila Keškića
na vojnome sarajevskom sudu
oni će se braniti zaludu.
Još sam Viktor osta od trojice
na slobodi oko Jablanice
a što drugo mogu reći vama
potjera mu stalno za petama.
Potjera se primaknula njemu
šanse nema, sudeći po svemu
što je vitez učiniti moga
tisuću ih biše na jednoga.
Ali Viktor junački se brani
dok ga puška iz blizine rani
teško ranjen umire u boli
dokle leži nožima ga boli.
Samo ime Hrvatske izusti
glavom klonu, Bogu dušu pusti
pa u njega pronađoše ovi
otkada su došli vitezovi.
Dnevnik što je pokojni vodio
sve po redu gdje je dolazio
samo sreća, ljudi ne spominje
represija od tada počinje.
Od tada je i taktika nova
kad imena dušman dešifrova
svu rodbinu i bližu i dalju
u istražne kazamate šalju.
Rodbinu je snašla neprilika
svih devetnaest ovih ustanika
razotkri se i dio akcije
što je bio isplaniran prije.
Feniks ne bi planiran naivno
trebao je teći selektivno
ustanici narod da pokrenu
onda svuda dalje po terenu.
Drugi ljudi radit' diverzije
kako biše zacrtano prije
među inim imena su znana
kao starog Čoliga Stjepana.
Iz Podravskog biše Novigrada
grupi Feniks Čolig je pripada
i Barišić Josip iz Laništa
ne uspije napraviti ništa.
Taman kad su ljude pripremili
u akciju Feniks bi krenuli
po zadaći što dobiše prije
izvršiti neke diverzije.
Pa u šumu dalje da se bore
al' te noći prije rane zore
početak je Stjepanove more
nije mog'o ni sanjati gore.
Pod terorom lišen je slobode
u istražni zatvor ga odvode
mijenjajući samice zatvora
dvanaest ljeta odležat' je mora.
Barišića Jozu gospodina
osudiše na deset godina
uvidješe ustanici tada
da cijela akcija propada.
Jer je narod pod čizmom terora
plan se zato promijeniti mora
ustanici po šumam' se kriju
želeć' tako prijeć' u Italiju.
Druga grupa, šumsku goru buše
progonitelj stalno u njih puše
ustanici za bijela dana
prijeđoše preko gore Vrana.
A te noći imadoše volje
pregaziti i Duvanjsko polje
prvi srpnja kraj Kebare sela
u zasjedu grupa uletjela.
Ne poginu nitko od njih sviju
uhitiše Lovrića Iliju
iako je Lovrić bio branjen
nije mog'o dalje teško ranjen.
U Bugojno tada ga smjestiše
u zatvoru torturu vršiše
do četvrti srpnja tu je bio
Ilija je tada preminuo.
U mukama Bogu dušu dao
ali ništa nije im odao
tako samo umiru junaci
teško su ga mučili divljaci.
Sa Balkana, domovine njine
zar im praštaš, Bože Gospodine
druga grupa za jednoga manje
izgubila nije pouzdanje.
U planinu tad Zavelim zađe
i tu kratko utočište nađe
drugi srpnja usred bijela dana
žestoka su imali megdana.
Ispod vrata brda Malenice
sve do vrela vode Grabovice
bez gubitka momci se izvuku
potjernici zrakomlatim' tuku.
Golema je navalila sila
ne bi li ih žive uhitila
izvuče se ova jedinica
odredište pravac Kamešnica.
Pa se grupa na dvije podijeli
tad Miletić Pavloviću veli
dokle dođe u Čitluk da čeka
Vegar nije na Raduši reka.
U Obrubu pokraj Livna grada
tad je Vlatko Miletić nastrada
s Ludvigom je u zasjedu upa
i ne uspi da se tu iščupa.
Izrešetan strojnicom bez riječi
nakratko je uspio da kleči
rekao je dok je im'o glasa
dragi Bože, stižem ovog časa.
Iz grudiju junačkih zareži
i izusti brate Lutko, bježi
to trinaesti srpnja baš bijaše
kad se Vlatko pokojnim nazvaše.
A Pavlović mrtva Vlatka brani
ne da dušman da mu ga sahrani
ne bojeć' se Ludvig pogibije
borio se kao Šimić prije.
Žestoku je pružao obranu
sve dok nije zadobio ranu
ne mogaše koristiti ruku
tek je onda zapao u muku.
Potjernici tad ga obletiše
na Livanjskom polju uhitiše
Pavlovića, ranjenog sokola
prebijaju k'o domaćeg vola.
Pa mu onda Tito zbog mladosti
od strijeljanja život oprosti
do početka Domovinskog rata
broj zatvorski nosi oko vrata.
Sudbina mu naklonjena bila
da se vrati do Studenih Vrila
i u boju protiv vojske tada
Pavlović je Ludvig nam nastrada.
Sudbina mu za dom da pogine
dragi Bog ga tad pozva s visine
sudbina mu uživati nije
nakon duge viteške robije.
On u ratu Domovinskom pade
opet život za Hrvatsku dade
vratimo se sad do Kamešnice
do ostale one četvorice.
Pokušaše da prođu Peruću
u sigurnu da se skrase kuću
petnaestoga iza pola noći
i Peruću uspjeli su proći.
Dočeka ih tada milicija
što se bila usidrila prije
u pucnjavi jedan ranjen biše
milicajci opet istaknuše.
Grupa tada u Svilaju krenu
po planinskom kršnome terenu
krijući se nekoliko dana
nisu više vodili megdana.
Naša Mara, Maretom ju zovu
skrivala je vješto grupu ovu
u Bakule prostrijeljena noga
tako ranjen ne bi dalje moga.
Pa je Petar zborio Glavašu
vodi dalje ovu grupu našu
pozdravi se sa mnom ove noći
Bog vam dragi budi na pomoći.
Da stignete do plavog Jadrana
gdje vas čeka jahta odabrana
koja će vam prikratiti muku
u talijansku kad uplovi luku.
Da kročite opet u slobodu
i kažete izdanom narodu
za povratak da se ne priprema
još uvjeta za taj korak nema.
Draga braćo, vjere mi i časti
zid Berlinski prije mora pasti
i crvena ogoljela hala
što je našu zemlju progutala.
Pa kad jednom crkne neman ova
šansa će se otvoriti nova
čekat će ju naši juniori
tako Petar Iliji govori.
U Ilije potekoše suze
prijatelja ispod ruke uze
odmaraj se, nitko ti ne smeta
prisega je za nas naša sveta.
Ovi ljudi, sa Svilaje vuci
čuvat će nas u ovoj našoj muci
i mišljenje ti ćeš dijelit' moje
da nas drže k'o sinove svoje.
Sa Svilaje uskoro sađoše
u Leskuram' oni se nađoše
utočište sigurno je bilo
primljeni su k'o majci u krilo.
Tu su mogli i dandanas stati
ali dijete u pojatu svrati
što je pošlo mačiće da traži
i baš nitko ne biše na straži.
Kad opazi oružje i ljude
ciknu bježeć', prosto nek' mu bude
onda baba po priči djeteta
ovu grupu vlasti okleveta.
Izvlačenje tad je nužan posa
oružje se u rukam' prenosa
milicija i TO obrana
opkoliše brda sa svih strana.
Vitezovi skriveni u žbunu
nisu vatru vraćali plotunu
al' su opet bili opaženi
izbliza vatrom unakaženi.
Sva'k' je sebe mog'o da osveti
gubitke su mogli nanijeti
ljudi moji i junaštvo to je
rađe umrijet' nego ubit' svoje.

Nepomično kad ležaše tijela
navalila jedinica cijela
među grupom samo jedan diše
opet Petar to Bakula biše.
Vitezovi tijelom ga zaštite
kao majka u bešici dijete
točno srpnja dvadest četvrtoga
trojica su pozvana od Boga.
Toga dana vrijeme biše vrelo
pade Glavaš pogođen u čelo
crna krvca niz lice se slijeva
k'o da tekuć' prisutnim kaziva.
Jednog dana da će ovo mjesto
bit' od puka posjećeno često
gubilište hrvatskog viteza
što oružje na njih ne poteza.
Pored njega okruženo tijelo
što je bilo popucano cijelo
to je tijelo posuškog mladića
po imenu Filipa Bešlića.
Gdje bi naš'o takvog ljepotana
k'o Apolon je iz mlađih dana
oči sjaje kao dva safira
prisutnima ne dadoše mira.
Kao život da iz njih mu sija
i mrtav je post'o simpatija
sve ga žene pogleduju kradom
žele život vratiti mu mladom.
Jer ga krasi kosa bujna, vrana
kao rukom Božjom brenovana
bijeli zubi sjaje poput zlata
k'o djevojci biser oko vrata.
Usta mala, a pravilne građe
dragi Bože, gdje mu kalup nađe
a obrve crne i tanane
savijene blago k'o banane.
Krase mu aristokratsko lice
rekao bi da su pijavice
a pod njima trepavice duge
polukružno savite k'o duge.
Čak i osmijeh pružio je blagi
kao da je sretan, Bože dragi
puštajući dušu iz njedara
k'o da svome Bogu progovara.
Dragi Bože, pao sam u boju
želeć' samo domovinu svoju
ako kažeš da je to grjehota
neka me je i mrtva sramota.
A odgovor dragog Gospodina
to grijeh nije, to ti je vrlina
za sakrament zadnjeg pomazanja
križ ponesi mučeničkog zvanja.
Tada krvnik koji ga umori
usta mu i oči zatvori
kraj Filipa drugi mladić bio
kao dijete zemlju prigrlio.
Na njemu je košulja krvava
prostrijeljene i prsi i glava
zemlju ljubi k'o rođenu mati
tako hrabri umiru Hrvati.
Nepomično leži toga dana
mrtvo tijelo Ljubasa Stipana
pokoj vječni, Stipe, nek' vam bude
hrvatske ste zadužili ljude.
Kad sloboda Hrvatima stigne
spomen-ploča da se vama digne
niste mrtva slova na papiru
vitezovi nikad ne umiru.
Vitezove mrtve na ledini
prepustiše vojnoj medicini
seciraše oni tijela mrtva
pijeteta u njih nema žrtva.
Zamotane u nailon-vreće
u zrakomlat tada vojska meće
a s njima voze još i Petra živa
kud se voze nitko ne kaziva.
Neki vele, ne znam je l' istina
da je Bakula bačen s visina
da su zvijeri ranjenoga brata
izbacile baš iz zrakomlata.
Na Svilaju, na vrletne hridi
ta živina ničeg se ne stidi
orlovi su najhrabrije ptice
pa ne smiju pasti niz litice.
A ne čovjek od krvi i mesa
kad pomislim sve me jeza stresa
takve stvari nikad se ne čine
ne praštaj im, zato, Gospodine.
Ali opet nek' je volja tvoja
a ne kletva ljudska slabostojna
još ostade samo treća grupa
od Čitluka ka moru nastupa.
Da bi došla do cilja i mora
Split se brzo zaobići mora
Vegar grupu tajnovito vodi
kako bi se našla na slobodi.
Pregaziše Imotsku krajinu
i stigoše skoro na Cetinu
od umora bijahu shrvani
navratiše u selo Prodani.
Tu za odmor pronađoše zgode
potražiše tu soli i vode
tu ih neki tajno izdadoše
u zasjedu sutra upadoše.
U Trbusim' pored sela Blata
zasjeda ih tu na nišan hvata
nakon kraćeg oštrog okršaja
ta se grupa od tada razdvaja.
Dvadest prvi srpnja žeženoga
to je datum okršaja toga
u toj bici koja kratko traje
težak udar dušmanim' zadaje.
Poslušajte, draga braćo moja
Pavle Vegar ispada iz stroja
pored njega Andrić Ambrozije
ne boje se oni pogibije.
Iz zasjede biše pogođeni
njih dvojica smrtno su ranjeni
brojni dušman silno tuče sprijeda
krvav Vegar klečeć' zapovijeda.
Bježi Mirko, bježi dragi Vide
ja ću pucat' da dušman ne ide
Ambrozije ležeć' glavom klima
pomoći će dok života ima.
Nakon zračnih nekol'ko rafala
obojica mrtva zemlji pala
ti junaci ne gledajuć' na se
pomogoše drugim da se spase.
Dušmana su ipak zadržali
i vremena bjeguncima dali
Vidak Buntić još četiri dana
povlačeć' se preko strmih strana.
Ka zaleđu kršne Biokove
selu što se Šestanovac zove
kad je blizu doš'o sela toga
iz obruča nije dalje moga.
Junački se tad borio Vide
i sam videć' dalje da ne ide
cinično ga na predaju zovu
spominjuć' mu majku Isusovu.
Što je jako naljutilo Vida
pa se momak diže iza zida
hitro Vide kao vuk u skoku
vinčesterku prislonio oku.
Pa na psovku vatrom odgovara
dok mu kuca srce iz njedara
ne boji se crvenih gudira
al' ga metak kroz grudi prosvira.
Pade Vide i zagrli stijenje
krvlju zali hrvatsko kamenje
poslije njemu biše što poželi
on poljubi jedan kamen vreli.
Pa mu reče pozdravi mi majku
dok bijaše s dušom na rastanku
majku Lucu i hrvatsku mati
sad sam spreman Bogu dušu dati.
To su bile zadnje riječi Vida
mrtav osta ležeć' pored zida
a crveni u silnome bijesu
mrtvo tijelo žele da pretresu.
U toj divljoj krvavoj požudi
kad mu muške raskopčaše grudi
pronađoše tešku smrtnu ranu
šahovnicu istetoviranu.
Koja mu je na prsima bila
simbol zemlje koja ga rodila
nakon smrti Vidaka Buntića
potjera je zbog jednog mladića.
Posljednji je vitez na slobodi
a zbog njega potjera se vodi
trećeg dana nakon bitke ove
uspjeli su i njeg' da ulove.
Baš u mjestu gdje je i ponika
na terenu Gornjeg Zemunika
Vlasnovića Mirka uhitiše
u Vrhbosnu živa otpraviše.
Pa u društvu Vejsila i Đure
trpio je svakakve torture
baš deseti travnja u svanuće
vojni zatvor priprema smaknuće.
Na tisuću devete stotine
sedamdeset i treće godine
u šest sati uz zvuk vojne trube
svu trojicu strijeljanjem pogube.
Taj nadnevak slučajan nije
odabrano vrijeme tragedije
i trenuci kad dođoše teški
oni su se držali viteški.
Pjevajući Oj Hrvatska mati
nisu dali oči povezati
Spartakove ratnike Vezuva
i sad narod u svom srcu čuva.
Bojovaše trideset pet dana
i na muku staviše dušmana
koji nije mog'o imat' mira
pa je cijelu vojsku aktivira.
Te uz vojsku i ratnu tehniku
i sramotu doživi veliku
opravdano koja joj pripada
u Europi ta treća armada.
Pa je sila pobijedila ova
devetnaest naših vitezova
ali nije duh hrvatskog puka
kojeg štiti i Božja ruka.
Kojega će držat' ubuduće
feniksove krvi nadahnuće
koji će se iz pepela dići
a s Hrvatskom do slobode stići.
Apeliram moj mili narode
sada kad ste došli do slobode
de vjere vam, poštenja i časti
vi ne dajte u zaborav pasti.
Žrtvu ovih naših vitezova
nek' ih uvijek slavi zemlja ova
pripadaju oni raritetu
najhrabrijim ljudima na svijetu.
Vitezovim' hrvatskoga soja
te se njima diči pjesma moja
apeliram ja na našu vladu
da poseban obol njima dadu.
Promotrite interes nacije
napravite komemoracije
i posmrtne ostatke tražite
malo volje za to pokažite.
Obilježja-spomen podignite
te im djelo tako uzdignite
posmrtno ih baš svih odlikujte
vapaj ovi, narodi, počujte.
Odabrane naše pučke vlasti
ovaj ispit vi ne smijete pasti
mislite li izbore dobiti
jer vam narod ne će oprostiti.
Dosta biše novca i fotelja
poslušajte što je pučka želja
da imena ovih vitezova
budu naziv ulica, trgova.
A poprsja ili biste cijele
u parkove naše da usele
jer to nisu nikakve nakaze
već hrvatske hrabre kamikaze.
Feniksovci, mladi kamikaze
u temelje države ulaze
jer su svjesno dali živu glavu
za Hrvatsku, slobodnu državu.
Pokoj vječni nek' im je i slava
stvorena je hrvatska država!

KAKO SU STRIJELJANI ZADNJI FENIKSOVCI?

Zakukala Hrvatica majka
prije zore i bijela danka
kraj Vrhbosne blizu Rakovice
troje svoje izgubila dice.
Tri hrvatska mlada rodoljuba
ustrijelila druga Tita UDBA
iza ponoć kad sva'k' mirno spava
smrtna im se kazna izvršava.
Kad spavaju i zvijeri i ptice
strijeljaše ih strašne ubojice
to bijahu odabrani momci
popularno zvani feniksovci.
Đuro Horvat iz Čakovca grada
i Vlasnović Mirko je iz Zadra
još strijeljaše Vejsila Keškića
iz Male Peći kraj Bihaća.
Sve je ovo dosad tajna bila
podatke je UDBA vješto krila
ali tajne UDBA-ina arhiva
Vukušiću Bože nam otkriva.
Na tisuću devete stotine
sedamdeset i druge godine
družba mlade hrvatske gerile
njih devetnaest što družbu činile.
Sve Hrvati mladi emigranti
koji će se feniksovci zvati
svi su tajno u Jugu stigli
poredak bi njeni promijenili.
Da državu stvore demokratsku
neovisnu državu Hrvatsku
ova pjesma sada će vam reći
što učini režim postojeći.
Kad je UDBA za ovo saznala
petnaest odmah likvidirala
u Raduši i u okolici
poginuše ovi mladi momci.
Adolf Andrić, Vlatko Miletiću
Stipe Ljubas i Filip Bešliću
Kancijanić Viktor iz Pazina
i Ilija Glavaš iz Bužima.
Otkrije ih moja braćo draga
pripadnika jugovojske snaga
zarobili te ih izmučili
i bez suda ikakva ubili.
To je momak Antonac Nikola
iz Batina s njim Petar Bakula
Ambroz Andrić i Vidak Buntiću
te Knez Vinko, Ilija Lovriću.
Ivan Prlić iz sela Sovića
Pavu Vegara te Vlasnovića
i još ista zadesi sudbina
Vilija Eršega iz Varaždina.
A četiri što živi ostaše
sudile su tada vlasti naše
to su momci hrvatske gerile
Horvat Đuro i Keškić Vejsile.
Još Vlasnović Mirko Zadranine
i Pavlović Ludvig iz Vitine
sud ih vojni bh. republike
osudio kao razbojnike.
Osudio dajem vam na znanje
osudio na smrt strijeljanjem
u UDBA-inim zapisima piše
žališe se na sudove više.
Te im žalba ide najkasnije
na vrhovni sud Jugoslavije
koji kaznu trojici potvrdi
Pavlovića smrti oslobodi.
Njemu kazna ne biše k'o prije
već dvadeset godina robije
sud sarajski sve pripreme vrši
da se kazna što prije izvrši.
Formiraše odmah komisije
tko trojicu ovu da ubije
nek' upamte sva hrvatska djeca
tko to biše njihov ubojica.
Predsjednik je komisije ove
Maljukanović se Veso zove
to je sudac okružnoga suda
Sarajeva na Miljacki grada.
Drugi Meho Muratbegoviću
komisije je član o smaknuću
u Sarajevu on bijaše glavni
u okružnom tužitelj je javni.
Treći liječnik je vojne bolnice
smrt će naše utvrđivat' dice
čast visoku što je ovim stek'o
to je doktor Gligorić Milenko.
Još četvrti član je komisije
po naredbi Titove partije
njegova su naređenja stroga
drugo lice zatvora vojnoga.
Taj je čovjek Titova desnica
po imenu Saviću Perica
zapisnika za ova smaknuća
odredili su Relju Vukšića.
Predsjednica suda okružnoga
Sarajeva grada bosanskoga
Todorović imenom Slavojka
dana biše šesnaesti ožujka.
Godine sedamdeset treće
komisiji naredbu nameće
da će se sedamnaesti ožujka
izvršiti ta sudska odluka.
U mjestu zvanom Rakovici
strijeljat će se ovi odmetnici
čim kazaljka kazaljku poklopi
i ponoća bude u Europi.
Sedamnaesti datum kad nastane
započet će njihovo strijeljanje
komisija nek' u zatvor dođe
na stratište nek' se odmah pođe.
I još s njima osam oružnika
policijskih snaga pripadnika
svi se predaju Maljukanoviću
njem' priopći i cijelome vijeću.
Da nikakve smetnje tu nema
izvršiti kaznu zlikovcima
kad Slavojka priopći im ovo
ona poče govorit' ponovno.
Skupina će osam pripadnika
milicije UDBA-inih krvnika
s Ahmetom Pilićem na čelu
izvršiti ovo gnjusno djelo.
Ahmet Pilić zadatak imade
zadnje njima prekinuti nade
osigurat' mjesto i tu biti
na kom će se kazna izvršiti.
Drage majke snagu prikupite
pa do kraja ovo poslušajte
poslušajte kako braća ginu
za Hrvatsku svoju domovinu.

Ponoć kucnu tad na katedrali
vojni zatvor svoja svijetla pali
zatvorska se otvoriše vrata
priprema se strijeljanje Hrvata.
Od ponoći kad sva'k' mirno spava
smrtna kazna im se izvršava
strijeljat će ih jednog po jednoga
da nijedan ne vidi drugoga.
Oko zgrade zatvora vojnoga
stalna straža i kontrola stroga
komisija po zatvoru juri
identitet tvrdi Horvat Đuri.
Nakon toga daju ga Pilatu
starješini Piliću Ahmetu
koji s družbom dželata u trci
sramotno ih goni Rakovici.
Gdje će ostat' za vijeke vijekova
ne će ga nać' rodbina njegova
cijelim putem iduć' od zatvora
Đuro nije davao otpora.
Tako UDBA u zapisim' kaže
ja vjerujem da ovo ne laže
tko to otpor moja draga majko
može pružat' izmrcvaren tako.
Gladan, žedan, lancima okovan
a prebijan deset puta na dan
kost do kosti svaka rastavljena
neka na tri mjesta prebijena.
Od udarca u glavu i lice
nit' mu vidiš oka ni zjenice
zuba nigdje nijednog u glavi
tko to takav može da se javi.
Tko to takav može otpor dati
jedva čeka da mu muke skrati
čim stigoše navrh Kalvarije
izda nalog Ahmetu Piliću.
Okorjelom krvničkome biću
naredi mu upoznat sa stanjem
smrtnu kaznu izvrši strijeljanjem
miliciji Pilić naređuje.
Da konopom Đuru privezuje
privezuje za drvo debelo
jedan od njih tad priskoči smjelo
te do glave njegove priskoči.
Maramom mu zavezao oči
cijelo vrijeme Đuro samo šuti
u puškama meci nategnuti
tad dočeka hitac iz pušaka.
Nikad više ne viđa ga majka
policija odjednom se vinu
zauzeše potrebnu daljinu
čim je Pilić naredbu izrek'o.
Začuje se prasak iz pušaka
policija, njih sva osmorica
s bojevim je mecim' polovica
ali nitko ne zna u osmorci.
U kojim su puškama im ćorci
pod komandom Pilića krvnika
ispališe svih osam metaka
još po jedan metak to j' istina.
Ispalio Pilić starješina
četrdeset minuta na satu
presta srce kucati Horvatu
Gligorić ga doktor pregledao.
Smrt Đurinu lako utvrdio
tad koloplet Đuri odrješiše
i trenutka istog sahraniše
uz prisustvo državnih organa.
Osigurana biše strjeljana
da je ptica zrakom poletjela
policija u nju bi pucala
čim su Đuru Horvata zakopali.
Vozač kola policijska pali
policijska uputi se sila
dotjerati sad Keškić Vejsila
postupak su isti primijenili.
Kao Horvata i njega su ubili
nakon ovog nemiloga čina
opet nasta akcija UDBA-ina
te ponovno Sarajevu kreću.
Po Vlasnović Mirka žrtvu treću
do stratišta dok su ga vodili
riječi ove od njega su čuli
zapisničar zapisao tako.
Da je rek'o jaoj moja majko
iste riječi još da je ponavlj'o
kada se je s dušom on rastavlj'o
strijeljaše ga moja dušo mila.
Kao Đuru i Keškić Vejsila
drage majke da vam gledat' bilo
kad njihovo ustrijeliše tijelo
nijedna to ne bi izdržala.
Crnoj zemlji svaka b' od vas pala
jer im tijela su izmrcvarena
i zločinskim mecim' rešetana
ne bi mogle gledati od strave.
Oči su im ispale iz glave
prebijene i noge i ruke
al' im nitko ne čuše jauke
prepoznala ne bi ih ni majka.
Što ćeš brate, sudbina im takva
od ponoći pa sve do tri sata
trajalo je strijeljanje Hrvata
bez rodbine i bez svećenika.
Sahraniše sva tri mučenika
sahraniše u grobove prazne
a na mjestu izvršenja kazne
svaki grob je jedan do drugoga.
Nitko za njih ne zna osim Boga
sve grobnice i sva okolina
sve je crnom zemljom zatrpano
trag nikakav da se ne zna više.
Gdje li ove žrtve sahraniše
zato molim svakog slušatelja
to poruka moja je i želja
koji pjesmu do kraja posluša.
Da za pokoj ovih triju duša
tko god ove rodoljube voli
po očenaš jedan nek' izmoli
jer Titovi kog ubiše meci.
Najviše ih postadoše sveci
a Pavlović Ludvig iz Vitine
devedeset i prve godine
doživio bijaše slobodu.
Sud ga pusti hrvatskom narodu
iz zatvora stiže do Vitine
tu je doš'o do svoje rodbine
sprema društvo i pravi akcije.
Protiv gnjusne srpske agresije
s njim tenkove JNA napada
u napadu on smrtno nastrada
u Posušju kraj Studenih Vrila.
Strojnica ga srpska pokosila
tako nesta zadnja žrtva živa
od feniksa sedamdeset i dva.

ANĐELKO ČEŠKIĆ - TRAGEDIJA MILJENKA HRKAĆA

Mila sestro, s Velebita vilo
krećem pjevat', a nije mi milo
navik'o sam pjevati o boju
spominjući domovinu svoju.
Kada za nju umiru junaci
a lome se koplja i barjaci
kad u boju Hrvat krvcu lije
o tome mi teško pjevat' nije.
Al' kad nevin u tamnici trune
tad proplaču gudalo i strune
kada nikom ni za što krivac nije
ali nevin na stratištu gine.
Tako danas pala mi zadaća
opjevat' slučaj Miljenka Hrkaća
što u kandže UDBA-ine je stiga
iz Mokroga kraj Široka Briga.
Koji pravo nikada ne dira
al' ga UDBA na žrtvenik bira
težak usud što je njega snaša
od mostarskih počinje udbaša.
Tih prokletih slugu Beograda
Bože mili, žalosti i jada
kad će, Bože, prokletstvo prestati
Hrvat brata da ne će izdati.
I Judinu uživati plaću
dušmanima prodavati braću
al' izrodi Judina zanata
ne poznaju susjeda ni brata.
Našeg roda odani na muku
srpskoj UDBA-i išli su na ruku
u Beograd javljaju sve živo
sve u stilu strogo povjerljivo.
Kako su nam mnogi ljudi isti
surađuju ovi s teroristim'
bili mlađi ili bili stari
ekstremni su krajnji desničari.
Da ucjene i otmice prave
i podmeću eksplozivne sprave
u klubove, agencije kuća
diplomatim' spremaju smaknuća.
Cilj je jasan, a metoda ista
razbijanje bratstva i jedinstva
drugi lipnja šezdeset devete
za Široki godine proklete.
Ovog crnog Gospodnjega ljeta
pamte ljudi sve dok ima svijeta
selo Mokro živi tisućljeće
al' mu teže ne svanu proljeće.
Pamtilo je turske krvopije
i silnike carske Austrije
ali težih ne upamti dana
k'o u doba krutih partizana.
Prvo OZNA, a kasnije UDBA
Bože mili, teška nam je sudba
kad banuše u zaselak mali
što imenom Redžići se zvali.
Držeć' šmajser svaki od njih kaže
da Miljenka Perišina traže
i da s njima mora odmah poći
rodnom domu više ne će doći.
Ciknu stara majka na vratima
crni petak, što li drugo ima
ja sam noćas crni san usnila
noć mi dulja od godine bila.
Usnila sam tešku sudbu svoju
probudih se u krvavu znoju
kažite mi, ubili vas jadi
moj Miljenko što kome uradi.
Mlada žena skoro dovedena
od nenadna šoka ukočena
stari otac ne zna što se zbiva
zubim' škripi, a očima sijeva.
Al' silnici srca kamenoga
ne poznaju istinu ni Boga
odvedoše nevina mladića
napustiše zaselak Redžića.
U najljepšem razdoblju života
Miljenkova započe golgota
na obitelj teška sudba pade
nevin momak robije dopade.
Odvode ga krvopije drske
da u ruke predaju ga srpske
preko mnogih ravnica i gora
do središnjeg srpskoga zatvora.
Gdje ga odmah u okove daju
bez prestanka stalno saslušaju
ne daj Bože znati što su muke
k'o Hrvatu u četničke ruke.
Jer je gore kada četnik bije
nego zmija kada oči pije
kao Turci Ivan Vučkovića
tako Srbi Miljenka Redžića.
U lisice i u bukagije
pritežu ga srpske krvopije
oštro psuju, a još teže biju
da od njega priznanje dobiju.
Ne daj Bože pod kamenom zmiji
da dopadne udbaškoj mafiji
službenog mu odvjetnika daju
od procesa farsu pripremaju.
A glasila javnog priopćenja
svakodnevno daju objašnjenja
da još nisu izumrle klice
da još žive ustaške ubice.
Tito nudi bratstvo i jedinstvo
a ustaše pokolj i ubistvo
na radiju i TV ekranu
ista priča u svakome danu.
Ustaša je sa Širokog Briga
u Beograd jednog dana stiga
da u kinu i u garderobu
stavi tešku i razornu bombu.

Motiv poznat, strašna posljedica
takva njemu pisana krivica
ta je strašna bila posljedica
poginula jedna djevojčica.
Još kuknjave pune su novine
stradalo je dosta imovine
kol'ko priče, kol'ko pusta jada
k'o da strada pola Beograda.
Tol'ko farse i tol'ko jauka
ne bi bilo da je NATO tuka
ali UDBA i njena centrala
posao je obavljati znala.
Zapovijeda na sve konzulate
da hrvatske gone emigrante
svi su isti, sve prave ustaše
plaćenike na njih razaslaše.
Diljem svijeta i Europe diljem
sve sa jednim zločinačkim ciljem
svim Hrvatim' da se ljuto svete
čak u majci ubijati dijete.
A u zemlji prividnog zakona
ne smije se zboriti istina
jer inače strogi zatvor čeka
o Hrvatskoj tko je lijepo reka.
Hrvat ne smije zatražiti prava
u pitanje dolazi i glava
na smrt sude Miljenka Hrkaća
nakon čega bila im zadaća.
Da što više mladića uhite
pod imenom ustaške elite
Hercegovci, sve ustaška braća
pomagači Miljenka Hrkaća.
Ne mogu ih sve imenom zvati
niti muke gorke opjevati
jer bi pjesma odveć duga bila
hrvatska bi proplakala vila.
Gledajući tih mladića jade
što im Srbi u tamnici rade
svih dvadeset nevinih mladića
pod istragom Dragan Balovića.
Crnogorskog starog batinaša
jadna ti je ova mladež naša
ne daj Bože nikom živu znati
kako je bilo ropstvo izdržati.
Bezbožnici za Boga ne haju
kad svezana u rukama imaju
po Jevtiću učitelju svome
sad se svete puku hrvatskome.
Razbojnici vrlo teške ćudi
čine samo što ne čine ljudi
a dvadeset hrvatskih junaka
osjetiše što je muka svaka.
I kako je boravit' Hrvatu
u zloglasnom srpskom kazamatu
kad se mučni navršili dani
presta proces ovaj montirani.
Devetnaest ih svojoj kući vraća
osim tužnog Miljenka Hrkaća
zdravlje im se teško narušilo
što nam svima očito je bilo.
Gdje ožiljci, a gdje teže rane
od četničke ruke zadavane
da se sama ne bi ismijala
UDBA na novu kartu zaigrala.
Svu humanost u nedjelju meće
a istragu ponovno pokreće
na Miljenka svu krivicu stavlja
eksploziv je sam po sebi spravlja.
Sud vrhovni iste misli bio
ponovno ga na smrt osudio
al' po drugom nekom argumentu
djevojčica strada u prometu.
Eksplozija je bila stvar režije
scenarista iz jugomafije
nikog muka nije stigla gora
nakon slavnog Stjepana Javora.
Prije nego Srbin ga pogubi
kose nema, izbijeni zubi
iz prstiju nokti počupani
a tijelo je svo u živoj rani.
Šest su puta na smrt ga sudili
dok konačno mučki ga ubili
na tisuću devete stotine
sedamdeset i sedme godine.
U prosincu, ne znam u kom danu
crna knjiga zavičaju banu
nađe staru na umoru mati
al' joj djeca ne htješe kazati.
Da joj smiraj mučnoga života
ne bi bio još veća golgota
kada bismo i mi ostarjeli
gdje bi našu pjesmu ostavili.
Što dobismo u našem djetinjstvu
u nekakvu bratstvu i jedinstvu
naš je život bio sa Srbima
k'o njegovat' zmiju u njedrima.
Za suživot bila nam je plaća
krv nevina Miljenka Hrkaća
i koliko takvih krvnih rana
od Bleiburga do današnjih dana.
Oj Hrvatska, zemljo naša draga
skuplja jesi od svakoga blaga
kol'ko tebi u temelj zidova
treba dati rođenih sinova.
Kol'ko muke, koliko mučnine
kol'ko rana, kol'ko krvarine
kol'ko glava što za tebe mole
kol'ko onih što te ludo vole.

ŽELJKO ŠIMIĆ - MILJENKO HRKAĆ

Gusle moje, dok me grlo sluša
ja bih pjesmu zapjevat' pokuša
o hrvatskom pokojnome sinu
što od UDBA-ina metka poginu.
Što bi rodom iz sela Mokroga
iz općine Briga Širokoga
to je Hrkać, Miljenko se zove
smrt njegovu čujte kroz stihove.
Mnogi od vas sjećaju se toga
kad strijeljaše momka pravednoga
dobro slušaj, mladeži mila
kako je UDBA Hrvate sudila.
Na tisuću devete stotine
a šezdeset i osme godine
sinu munja, panika zavlada
grom udari posred Beograda.
To ne biše munja iz oblaka
nego strašni eksploziv iz mraka
trinaesti lipnja u proljeće
netko minu u Beograd meće.
U gradskome kinu u dvorani
Dvadeseti oktobar nazvani
ura kucnu, dvadeset je sati
film počeše građani gledati.
U dvorani svjetla pogašena
do posljednjeg mjesta popunjena
svačije oči u ekran uprte
filmske scene na vrpci se vrte.
Mir, tišina u sali zavlada
a gledatelj jedan iznenada
iz šesnaestog reda u dvorani
brzo skoči i pobježe vani.
Dok je publika u ekran zurila
i filmskim se scenama divila
i kokice u ustim' grickala
eksplozija dvoranom odjeknula.
U šesnaestom redu sve zavrišta
ispod šestog tog reda sjedišta
strašno puče neka eksplozija
na sjedištu čovjeka ubija.
Dvadest jedan i još pet minuta
predstava je filmska prekinuta
jer bi usmrćen Čučurović Sava
studenticu još jednu ranjava.
Novaković zvanoj Magdalena
obje noge odbi do koljena
sedamdeset i još šest osoba
invalidi ostaše do groba.
Terorizam takav nikad prije
ne upamti sva Jugoslavija
tri godine nakon ovoga
bez ijednog dokaza pravoga.
Istog trena i istoga dana
devetnaest hapse Lištičana
što no tada bijahu na radu
u Ljubljani, slovenskome gradu.
Među njima bila su dvojica
iz Mokroga kraj mjesta Lištica
Brijeg Široki što se danas zove
poslušajte sudbine njihove.
To je Bože i brat mu Miljenko
što ih UDBA osudi poprijeko
prezimenom zovu se Hrkaći
poslušajte što će ih sve snaći.
Nakon muke četrnaest mjeseci
osamnaest ih poslaše Lištici
da su stalno pod prismotrom UDBA-e
primjenjujuć' i metode grube.
A Miljenku proces montiraše
Mitrovici Sremskoj zatvaraše
jer Miljenko u Njemačkoj biva
tu za kratko kruh je zarađiva.
A montažu prave po toj tezi
s emigrantim' bio je u vezi
nakon puno staža zatvorskoga
strijeljaše ga sasvim nevinoga.
Jedanaesti siječnja, dragi sine
sedamdeset i osme godine
iako se točno znalo tada
da za vrijeme bombaškog prepada.
To Miljenkov alibi obznani
s bratom Božom bio je u Ljubljani
ništa ovo nisu uvažili
već Miljenka u smrt otpremili.
Od tog prođe tridest i dva ljeta
za Miljenka nitko i ne pita
strah u kosti UDBA svakom ut''ra
tko zna što će s tobom biti sutra.
Žena mu se Iva preudade
kći Miljenka za oca ne znade
mijenjaše se države i vlade
a Miljenko u zaborav pade.
Nakon pune tridest dvi godine
došlo se je do prave istine
u utorak, dana Gospodnjega
a mjeseca po redu šestoga.
Poslušaj me, dragi pobratime
dvi tisuće desete godine
vijest se začu k'o grom iz vedra neba
u Večernjem listu iz Zagreba.
Stipe Puček u novinam' javi
Zdenko Jurin sutra da nastavi
Hrkać nije podmetnuo minu
Beogradu u njegovu kinu.
Nego Bernd Watzel, državljanin Njemačke
što je prepade činio i pljačke
tisuće je maraka dobio
što je u kino bombu stavio.
A sad ću vam reći u tančine
kako se je došlo do istine
neka čuju naši Lištičani
u Širokom ili što su vani.
Svi Hrvati nek' čuju po svijetu
Miljenkovu sudbinu prokletu
tu istinu čujte od Hrvata
okorjelog starog emigranta.
Žarko Odak taj se čovjek zove
poslušajte izjave njegove
sedamdeset i šesta godina
domovina mi bi Hercegovina.
Od Čitluka iz Ograđenika
u Večernjem biše moja slika
u Titovoj Jugi sam živio
i tri puta zatvaran sam bio.
Nekoliko odležah godina
Goli otok bi ohlađevina
kad me puste s Gologa, moj rode
pobjeg'o sam tražiti slobode.
Dogovorom svoje zaručnice
bježim preko državne granice
u Njemačku gdje sam i namjer'o
u mjesto Bodensko jezero.
Te javiše od dana prvoga
plan hrvatskog pokreta novoga
činit' mecim', činit' diverzije
srušiti režim Jugoslavije.
Kraticom smo UHE ga nazvali
godinama mi smo djelovali
on nam sada otkriva istinu
eksploziv u beogradskom kinu.
Postavio neki Bernd Watzela
a UDBA mu život oduzela
UHE mu da tri tisuće maraka
on eksploziv stavi usred mraka.
Beogradu u kino dvorani
nakon toga pobjegao vani
pred Bogom se kune i ljudima
sav dosje da za ovo ima.
Dokaz imam, nek' zna svijet cijeli
da se Hrkać nevin ustrijeli.

Nakon puno proteklih godina
na kraju se saznade istina
crna zemlja nije mogla više
laž trpjeti pa ju i otkriše.
Sad nek' znaju bivši komunisti
da Hrkaći nisu teroristi
a nek' znaju i bivši udbaši
da ih više nitko se ne plaši.
Pa ćete čut' nevolje i tuge
pokojnoga Miljenka supruge
koja se je davno preudala
za drugoga čovjeka vjenčala.
Kako život njezin se odvio
dok je Miljenko pod istragom bio
osobno sam s njome razgovar'o
u Privaju dok sam pjesmu stvar'o.
Ruke podvi ova krepka žena
pa se sjeti tih davnih vremena
a u ruku bijeli rubac stavi
i ponekad suzu zaustavi.
Znoj ledeni čelo joj probije
šutjela bi o tom najradije
tad razgovor započinje Iva
sjećajuć' se još dosta godina.
Šutjela sam tridest dvi godine
uvijek želeć' doći do istine
uzdajuć' se u dragoga Boga
da će moga muža pokojnoga.
Netko nekad rehabilitirati
da će netko za to se kajati
skinuti ljagu s naših Hrvata
mog Miljenka i Bože mu brata.
Te cijeloga Briga Širokoga
i naroda moga hrvatskoga
sumnjala sam i to je istina
da Miljenka ubiše nevina.
Jerbo neki s okoline naše
u nevinost njegovu sumnjaše
a sad ću vam reći, moji mili
mog Miljenka kako su mučili.
U posjetu kad sam mu stizala
ponekad ga nisam poznavala
kad u kinu eksplozija bila
fotorobot UDBA napravila.
Zato mu je izgled promijenila
da bi mu faca na robot ličila
svakog dana tukli ga i bili
oblik njegov skroz su promijenili.
A kada je na suđenje iš'o
frizer ga je svakog puta šiš'o
te mu izgled vrlo izobliči
da što bolje na robota liči.
Kad Miljenko sa mnom razgovara
po devet ga čuvalo stražara
sudski vještak Jovan Popoviću
i odvjetnik Jovan Vukčeviću.
Svaki od njih napose mi rek'o
da je nevin moj suprug Miljenko
al' ne biše UDBA-i do istine
treba ubit' Hrvate nevine.
Dok Miljenko u zatvoru pati
obitelj mu staše proganjati
kad Beograd naređenje dava
Široki i Mostar izvršava.
Fizički su bili zlostavljani
a psihički izmaltretirani
čim vidiš nekog nepoznata
misliš UDBA će sada na vrata.
Svakog dana racija se sprema
premeće se kuća, spavat' nema
obitelji svaki dan se prijeti
pod torturom dosadi živjeti.
Izdržati bilo mi je teško
zemlja tvrda, a nebo daleko
sve to čine moji Lištičani
što od vlasti bijahu pozvani.
Pa sve viču na me i Miljenku
jedinicu, moju milu kćerku
po tri noći mi ne bi spavali
udbaši nas uznemiravali.
Udbaši su mom Miljenku slali
pisma što su ih sami pisali
ostavljam te ja, supruga Iva
ne želim te ni mrtva ni živa.
Obitelj ću tvoju napustiti
nikad više ne ću te vidjeti
al' Miljenko rukopis poznaje
i važnosti tome ne pridaje.
Nakon ove torture i muke
UDBA svoje okrvavi ruke
na smrt strijeljanjem osudiše braća
nevinoga Miljenka Hrkaća.
Kada zločin nisu dokazali
sudski proces su mu montirali
te čovjeku izmisliše ime
da je zločin priznao pred njime.
To bi udbaš Vukojević Rade
pred kim zločin navodno priznade
tako ljeta devete stotine
sedamdeset i osme godine.
Ustrijeliše srbijanska braća
iz Lištice Miljenka Hrkaća
za grob mu se nikad ne će znati
tako mnogi završiše Hrvati.
Kad ga je Iva zadnji put vidjela
suzama ga je sva oblijevala
on joj reče zbogom, draga Ive
u Lištici sve pozdravi žive.
I kaži im, ovo je istina
da me UDBA osudi nevina
naša kćerka nemoj da se pati
zbogom, dušo, mene će strijeljati.
Na rastanku još se poljubiše
jer se nikad ne će vidjet' više
Bože mili, Gospode jedini
koji si nam uvijek u blizini.
Ti se smiluj i pomozi Ivi
i njezinoj kćerki dok su živi
pronaći grob mučenika
pokojnoga Hrkaća Miljenka.
Prenijeti ga do mjesta rodnoga
selu Mokrom Brijega Širokoga
pa će lakše i srce kucati
i Miljenki i njezinoj mati.
Da mu na grob ures cvijeća stave
i nikada da ne zaborave
da se mogu nad njim naplakati
i Miljenka i Iva joj mati.
Da oprosti ovaj zločin grubi
drugu Titi i njegovoj UDBA-i
jer i Isus kad je umirao
zločincima je svojim opraštao.
Oprosti im Isuse, Božji sine
jer i nisu znali što to čine
i ja kažem da im oprostite
oprostite, a ne zaboravite.
Neka je sram svih udbaša živih
osobito onih što su krivi
neka ih je sram do životnog vijeka
što nevina strijeljaše čovjeka.
Mislim da se to Titovo smeće
za to djelo pokajati ne će
sve od danas pa do kraja svijeta
potomstvo će biti im prokleto.
Proklinji ih i Bože Isuse
crna zemljo, ti im ne daj u se
oj Miljenko, ti žrtvo UDBA-ina
hrvatska te žali domovina.
Ti si žrtva režima Titina
al' nažalost nisi i jedina
čudnovate su ljudske sudbine
pokoj vječni daj mu Gospodine.

Jesi otkrio čije su gusle do sada?

Srbi imaju daleko veću tradiciju epske poezije, pjesme dijele u cikluse, imaju natjecanja, gusle izučavaju na glazbenim akademijama, na YouTube-u srpski spjevovi broje desetke tisuća pregleda. U Hrvata su gusle sporadična pojava i spjevove koje zapisujem na YouTube-u obično pregleda par stotina ljudi. Zanimljivo je koliko su zapadni i istočni Hercegovci isti. Ista imena i prezimena, isti običaji (gusle, ganga). I jedni i drugi su najljući nacionalisti. Jedni tvrde da su ovi u istočnoj Hercegovini u 17. stoljeću popravoslavljeni, drugi da su ovi u zapadnoj kroz zadnjih par stoljeća pokatoličeni. Neki odbacuju svaku sličnost što je suludo jer su skroz isti.

ANĐELKO ČEŠKIĆ - ANTE BRUNO BUŠIĆ

Tisuću devetsto trideset devete
kada svijetu razaranja prijete
Hrvatica vila Velebita
nad Imotsku krajinu doskita.
Dobro jutro, Imotska krajina
ti si danas rodila nam sina
novu zvijezdu hrvatskoga neba
kakvu narod porobljeni treba.
To se zbilo šesti listopada
dan se ovaj brisati nikada
više ne će iz povijesti naše
Vinjani nam velikana daše.
Kojem u čast ova pjesma slijedi
nek' istina nikad ne izblijedi
Mjesec zađe, a Sunce se javi
jedan dječak Hrvatsku pozdravi.
I udiše njene prve zrake
one same hrvatske junake
majka Vida miluje svog sina
neka ti je sretna domovina.
Ante Bruno ime ću ti dati
nek' te, sine, Božja sreća prati
budi ponos Imotske krajine
i Hrvatske, cijele domovine.
Bušiće je od davnih davnina
opjevala Imotska krajina
ti si roda Roše harambaše
kog tirani dobro upoznaše.
Ne ćeš svoga osramotit' roda
iznad svega nek' ti je sloboda
nježna majka kroz suze se javlja
ja sam, sine, vrlo slaba zdravlja.
Uskoro ćeš siroče postati
Hrvatska će biti tvoja mati
i nažalost dugo nije bilo
majčino se predviđenje zbilo.
Pred smrt gleda dijete sa kreveta
mali Bruno kako pred njom šeta
dođi sine, milo moje srce
da ti majka pomiluje lice.
Oči tvoje sine premaleni
nek' ostanu u vječnosti meni
k'o dragulji Sunca i Mjeseca
tužna majka na samrti jeca.
Majka zatim Brunina izdahnu
ljubav njenu potomci joj znahu
na grobu su često suze lili
u mislima sa svojom majkom bili.
Kada majka u zemlji im spava
Hrvatska je svima majka prava
otac jadan često im ponavlja
Hrvatska se iznad svega stavlja.
Ljubi narod, ljubi domovinu
nemoj žalit' sebe za istinu
hrvatski je narod strašno strada
zadnjim ratom k'o prije nikada.
Ratni su nam naraštaj pobili
svu Hrvatsku u crno zavili
mladi Bruno sluša i uzdiše
radnje školske vrlo smjelo piše.
O Hrvatskoj i o junacima
o precima i o potomcima
uzor mu je Roša harambaša
i buntovnici hrvatskih ustaša.
Od davnina do današnjih dana
od Šuice do Šavara i Vrana
što vodiše s dušmanima borbe
i koji su za Hrvatsku mrili
za Hrvatsku svoju krvcu lili.
Sve obmane beogradskih laži
ne će pomoć' ni Titi ni Draži
zajednički zavjet nam je svima
neovisna naša domovina.
Od Srbije i od Beograda
s tiranima ne ćemo nikada
zajedničku državu i vladu
što je čije svi narodi znadu.
Drina voda povijesna je rijeka
razmeđa je sve od pamtivijeka
dolje Tito i partija srama
koji ropstvo donijeli su nama.
Po logorima i po Zenici
Lepoglavi i Staroj Gradišci
našu braću i očeve tuku
pomoć treba ovom našem puku.
U miru je taj dogovor pao
pa će i on i tajni postati
kliče Bruno svojim kolegama
sram ga bilo koji ne će s nama.
Srest ćemo se poslije ili prije
kad propadnu ove tiranije
donijeli su oni, braća nama
da nas kolju četničkim kamama.
Mi prisegu ne ćemo gaziti
rađe ćemo životom platiti
pridruži se Ivan perjanica
i ostala srednjoškolska dica.
Iako mu otac rano mrije
smrt očeva Brunu smela nije
u razredu uvijek prvi stoji
sve ispite u roku obori.
Promaknu se u ekonomika
divi mu se narod i zavika
udbaši ga uhode i prate
bilo danju il' u noćne sate.
Čim se kakve opcije pojave
one nam se uvijek prve dave
buntovnika svakog oni tuku
po ćelijam' konopima vuku.
Konopima vješaju i mlate
to su sprave za mlade Hrvate
sa suborcim' Bruno uvijek prvi
po tamnicam' u lokvama krvi.
Beogradsko bratstvo i jedinstvo
u ratu ga stvoriše nečisto
ono briše naroda prvake
i njegove povijesne junake.
Komunisti progon nastavljaju
diljem zemlje Hrvate hvataju
kad naiđu na akcije guste
onda jadni narod malo puste.
Tad se sami o sebi zabave
tad se počnu hrvati za glave
što je žrtva buntovnika veća
narodu je onda prava sreća.
I u vrijeme Đilasova pada
i Ranković okliznu se kada
u povijesti ne bi crnja slika
od Titine bande razbojnika.
Ubojica svih mogućih vrsta
bez ikakvoga morala čvrsta
ubojice Bruno strašno dune
poče mrsit' njihove račune.
Šire glase o žrtvama rata
strašne laži protiv svih Hrvata
na Mirogoju grob Radiću kite
pod režimom diktatora Tite.
Na čelu je družba predvodnika
sljedbenika Puniše i Čička
Bruno Bušić lica nasmijana
kao Sunce usred bijela dana.
Hrvatska je zauvijek voljena
za slobodu nevažna je cijena
dok Hrvati spasitelja traže
Tito svoje glavešine maže.
Moje metke spremaj Hrvatima
da ih krvnik izrešeta njima
iz brloga iz Karađorđeva
srpska klika poslove zahtjeva.
Dokle Bruno po tamnicam' čami
dotle ološ udbaški galami
da je Bruno smrtno izdahnuo
da je pokop preko noći bio.
Ovog puta Antu Brunu sude
da ponovno u Gradišci bude.

Nakon kazne kad Bruno iziđe
u Gradišci bilo mu je rađe
po Zagrebu stalno ga progone
s kim se sretne hapse ljude one.
Diljem zemlje mira mu ne daju
fizički ga uvijek napadaju
usred grada, usred Dubrovnika
udbaška je nasrnula klika.
Pritom Bruno od udarca pada
al' na sreću diže se i tada
nit' mu posla niti mira daju
svakog dana njega napadaju.
Sve uzalud i sva pomoć bratska
napustiti mora se Hrvatska
tada borba nešto drugo traži
da se pokret hrvatski osnaži.
Iznad svega Šestine ga vuku
Starčevića poštiva nauku
na Antinu grobu spomen ljubi
u zanosu Bruno se izgubi.
Sve Hrvate izvan domovine
pa evo ga i do Argentine
draga braćo, snage udružimo
i u pokret hrvatski stupimo.
Tu je sabor, tu je naše vijeće
pokret nitko zaustavit' ne će
Hrvatskoj se bićem posvetio
najskromnijim životom živio.
Sa svih strana udbaši mu prijete
da će na njeg' poslat' svoje čete
Bruno Bušić nikog se ne plaši
poznati mu Titovi udbaši.
Osim onih što su pritajeni
u redove hrvatske smješteni
pritajeno oni nastupaju
i lako se otkriti ne daju.
Guraju se sami u redove
u sredine gdje ih se ne zove
prisvajaju sami sebi prava
samo njih se Bruno pribojava.
Bruno Bušić za prijetnje ne haje
Hrvatima on smjernice daje
diljem svijeta poziva Hrvate
oko vijeća da se čvrsto sjate.
Domovina sveta je država
savjetuje i sve podučava
kako dalje borbu treba vodit'
Hrvatska se mora oslobodit'.
Sa Sutonom i Schwarzom Mladenom
i sa brojnim poznatim imenom
list hrvatski u Meinzu pokreću
taj poučni mjesečnik na sreću.
Tajne veze Bruni poručuju
što smjernice UDBA-ine čuju
krvnik Tito i njegova klika
ta hodeća horda razbojnika.
Na Bušića pala je odluka
njega ubit' nije teška muka
sam se Bruno po svijetu kreće
goloruk je, on pucati ne će.
Grad na Seini najbolje je mjesto
tamo Bruno zna navraćat' često
u kasne ga sate dočekati
k'o za šarcem isto pohitati.
Na isti je način Dane pao
na životu čudesno ostao
Brunu treba u glavu gađati
na životu ne smije ostati.
Zadnjeg puta petka trinaestoga
listopadskog dana nesretnoga
iz Londona stiže avionom
a na Seinu s Eiffelovim tornjom.
Zašto Pariz nije mu najdraži
jer tu UDBA svoje žrtve traži
u Parizu s Krašića Stojanom
ručao je zadnji puta danom.
Tad osjeti Petra Brnardića
prijatelja staroga Bušića
na adresi Rhueville
udbaški se krvnik tu prikrije.
Gdje će Bruno to su dobro znali
pritajeni udbaški šakali
kažemo vam da se bliže dani
kada ćete dug plaćati sami.
Za zločine koje nam radiste
za sinove koje nam pobiste
na tisuću i devet stotina
sedamdeset i osma godina.
Dan izbora pape nam Poljaka
kad ubiše hrvatskog junaka
šesnaestog dana listopada
jadni Bruno pod hicima pada.
Usred noći u jedanaest sati
udbaški će krvnik dočekati
našeg Brunu, našeg dičnog sina
ubojica stara udbašina.
Dabogda mu oči iskapile
hrvatske ga ruke uhvatile
sud ga ne će moći zaobići
pravednička ruka će ga stići.
K'o i one koji ga poslaše
ubojice krvave udbaše
da u krvi naš borac nastrada
više ne će dići se nikada.
Hrvatsku je Bruno osvojio
za Hrvatsku svoju krv prolio
a i sada dokle Bruno leži
pisat će mu što povijest bilježi.
Na stotine Hrvata pristiže
svoga Brunu pogledat' izbliže
Bruno šuti, ali duhom zrači
kao da je još veći i jači.
Isusovac Horvat misu vodi
cijeli život žrtvuje slobodi
petorica svećenićke braće
svome Bruni svu počast odat će.
Tužno lice Leona Glasnića
k'o i Vinka poznatog Lasića
pa Čuvala Ante sabornika
na pogrebu maloga vojnika.
Dijeli misnik svetog Dominika
u Švedskoj je i ponos i dika
to je mladi Lasić Stjeposlave
uznik skoči i pognute glave.
Tako Bruno s društvom se rastaje
na pariškom groblju sam ostaje
mi smo roblje najcrnje na svitu
dok posvuda veličaju Titu.
Primaju ga sa svim počastima
tiranin se udvorio svima
kolike je Hrvate pobio
kolike je crkve porušio.
Svećenike kolike mučio
i Stepincu samome sudio
uzalud su naši komentari
jer pokvaren za pravdu ne mari.
Nije prvi što u vijeću pada
sjetimo se Vujice kad strada
te drugoga velikog imena
časnog starca Antuna Došena.
Vratit će se svi u domovinu
u zavjetnu svoju djedovinu
na tisuću devete stotine
devedeset devete godine.
Iz Pariza našeg Brunu dižu
s njime mrtvim na Mirogoj stižu
vratio se odakle je došao
u Hrvatsku kojoj je život dao.
Gdje Tomislav temelje udari
gdje kockasto nebo nam se žari
gdje hrvatski nikad duh ne mrije
gdje se naša trobojnica vije.
Gdje hrvatski grobovi mirišu
gdje cvjetovi znoj djedova sišu
gdje se bure lome o planine
gdje udara more o hridine.
Gdje Krešimir kralj veliki biše
gdje Hrvati Hrvatsku stvoriše
gdje Hrvatska mora vječno biti
gdje će Hrvat na vijeke živjeti.
Gdje nam majke vitezove goje
za Hrvatsku uvijek se ne boje.

PJESMA O UBOJSTVU KARLA LJUBIĆA-KAJINE

NAKON RATA POSLIJE ŠEST GODINA
MAJKA GUBI JOŠ JEDNOGA SINA
NA TISUĆU I DEVET STOTINA
A PEDESET I PRVA GODINA
OSAMNESTI OŽUJKA TO BIŠE
KAD ZLOČINCI KAJINU UBIŠE
A I POVIJEST NEKA KAŽE NOVA
O SUDBINI HRVATSKIH SINOVA
JA ĆU JEDAN SLUČAJ OPISATI
KOJI MENE PROGONI I PATI
A NEK KAŽU LJUDI PREŽIVJELI
ŠTO SU ONI OČIMA VIDJELI
U LOGORIM ŠTO SU PROŽIVJELI
A POSEBNO ĆELOVINA BRATE
UNAKAZI I POBI HRVATE
MNOGE ŽENE SAD SU UDOVICE
OSTADOŠE BEZ MUŽA I DICE
A POSEBNO RODITELJI STARI
NJIMA DICU NISU VIDJET DALI
KAMIONIM U BILEĆU SLALI
DA BI TAMO VJEČITO OSTALI
A ZEMLJA SE ZAKLE DRAGOM BOGU
DA SE TAJNE SAKRITI NE MOGU
NI JA VIŠE ŠUTJETI NE MOGU
I SPOMENIK MORAM MU PODIĆI
OVAJ ZLOČIN NE MOGU OBIĆI
KOJEG UDBA SPREMA I IZVODI
TO NE MOGU LJUDI VEĆ IZRODI
OTPADNICI HRVATSKOG NARODA
ZA NJIH NIJE ŽIVOT I SLOBODA
ZA NJIH NIJE VIŠE NIŠTA SVETO
SVE UBIJAJU ŠTO IM NA UM PADNE
NE GLEDAJU KAKVE SU TU RANE
OCA, SINA, MUŽA A I BRATA
SAMO DA JE ŠTO MANJE HRVATA
KARLO LJUBIĆ KAJINOM GA ZVAŠE
ŽRTVA UDBE KRAJ GROBLJA BIJAŠE
TO JE BILO USRED DANA BIJELA
GLAS SE ŠIRI TUŽNO PREKO SELA
OKOLICA BRZO JE SAZNALA
I MIMIKOM POČAST MU ODALA
UDBA OČI NA SVE STRANE IMA
BUDNO PAZI TKO DOLAZI K NJIMA
TKO ŽALOSNE U TOM BOLU ŠTITI
DOBRO MORA O TOM RAZMISLITI
JER SE NE ZNA TKO JE SAD SLJEDEĆI
TKO ĆE PRVI ZA KAJINOM LEĆI
TUŽNI SPROVOD ŠTO OD KUĆE KREĆE
ON NE NOSI NI BUKET NI CVIJEĆE
NEGO ODAR POKOJNOGA BRATA
KOJI PADE U IME HRVATA
OBIČAJ JE KOD NAS UVIJEK BIO
DA BI FRATAR SPROVOD PREDVODIO
U PRIMORCA TOGA VIŠE NEMA
ON OBIČAJ ANULIRA I BRIŠE
ŽRTVE SVOJE KOJE BI UBIO
NA ISTOM IH MJESTU SAHRANIO
OVAJ ZLOČIN DUGO JE SE SPREMA
A ZAKONSKOG ZA TO SLOVA NEMA
TO SVE UDBA UZIMA U RUKE
I RJEŠAVA BEZ IKAKVE MUKE
NA ČELU JOJ PRIMORAC JE BIO
POZNAT KRVNIK KULJUŠE UBIO
UZ TO IME MNOGE ŽRTVE LEŽE
KAD POMISLIM SRCE MI SE STEŽE
ALI KARLA ON OD KUĆE VODI
I DO GROBLJA ĐIPOM GA DOVODI
UBIJA GA I U GROBLJE BACA
KAO TIJELO KREPANIH OVACA
OVO KARLO ZASLUŽIO NIJE
MRTVO TIJELO DA MU SE SAKRIJE
KRV NJEGOVA GDJE JE PROLIVENA
TREBA ZRAČIT BUDUĆA VREMENA
DA SE ZNADE GDJE JE KARLO PAO
BOG MU VJEČNU UVIJEK MILOST DAO
JOŠ OVOME NEŠTO BI DODAO
KRVNIK NAM JE BIO OBEĆAO
OVAJ SLUČAJ DA ĆE NA SUD DATI
KRIVNJU KARLA SVAKOM POKAZATI
ALI NIKAD NE DOĐE DO TOGA
DA OKRIVI KARLA POKOJNOGA
STOJAN LOVRIĆ ŠTO GA BILI ZVAŠE
U ZENICI ZATVOREN BIJAŠE
IZ ZATVORA DA IM JE POBJEGA
ALI UDBA PUSTILA JE NJEGA
NA SVE STRANE ONI TRAŽE NJEGA
IZ ZATVORA DA IM JE POBJEGA
TOG DATUMA NEDJELJA JE BILA
MNOGI MOMCI PROLAZE SA SILA
U TO DOBA LEPAVA DOLAZI
I KOD KARLA U KUĆU ULAZI
BEZ ORUŽJA ON JE TADA BIO
AUTOMAT POD SIC OSTAVIO
U TO DOĐE I BOŽE SA SILA
A U KUĆI UDBA JE SIDILA
PRIČU SVOJU NEĐO NASTAVIO
DA JE NJIMA BILI POBIGAO
NA TE RIJEČI KARLO SE NASMIJE
DA SE BJEŽI NISAM ČUO PRIJE
ŠTO JE TU JE SAD JE SVE MOGUĆE
MOŽE BILI BITI I KOD KUĆE
VIDI NEĐO DA MU NE VJERUJE
PA MU DRUGE RIJEČI UPUĆUJE
ČUJEŠ KARLO ŠEF ME JE POSLAO
DA BI S TOBOM RAZGOVOR IMAO
HAJDE IDI ZOVNI I IVANA
NEKA I ON POĐE SADA S NAMA
I TI BOŽE SA NAMA ĆEŠ POĆI
ŠEFU UDBE TREBA SADA DOĆI
OVA TROJKA TREBA ANTI DOĆI
ON VAS ČEKA A I ŠTALI ZOVE
DOBIĆETE VI SMJERNICE NOVE
A KAKO BI BILOG UHVATILI
I NAZAD GA U ZATVOR VRATILI
NEĐO IDE CINIČKI SE SMIJE
A MOJ ŠEFE NISAM MOGO PRIJE
OVU TROJKU ŠTO SAM TI DOVEO
KAO PAUK JA SAM MREŽU PLEO
OVA MREŽA KOJU UDBA PLETE
DEŠIFRIRAT MOŽE SVAKO DJETE
CILJ JE UDBE OVDJE JEDAN BIO
KAKO BI SE KAJINU UBILO
TU JE BILO KRATKO SAOPĆENJE
A KOD ŠTALE NOVO PRIOĆENJE
PRIMORAC SE U SVOG ĐIPA PENJE
BOŽU ŠALJE KROZ ŠUMU POLAKO
KUĆI BILOG DA IDE SVAKAKO
I AKO BI DOLJE ZAPUCALO
TI SE SAKRIJ I OSTANI MALO
BUDNO PAZI KUD SE BILI KREĆE
OVOG PUTA POBJEĆI NAM NEĆE
ZNA SE DOBRO ŠTO JE PREDVIDIO
A KAKO BI KAJINU UBIO
TRI UDBAŠA I SAD DVA CIVILA
TA PETORKA U ĐIPU JE BILA
ALI NAGLO NA PUTU STADOŠE
NEĐO KAŽE EVO NAM USTAŠE
AUTOMAT U NJEG OKRENUO
JER JE BIO TAKO PRIPREMIO
ISTO TAKO I OVA DVOJICA
NE BI BRATE POBJEGLA NI PTICA
ŠTO JE OVO KARLO PROGOVORI
A LEPAVA RAFAL U NJEG SORI
TRIDES I ŠEST RANA TU JE BILO
ŠTO JE NJEGA BRAĆO POGODILO
NJEGA BIJU A IVANA VODE
TRI MJESECA BIŠE BEZ SLOBODE
U SAMICI ON JE STALNO BIO
DEPRESIJE RAZNE PREŽIVIO
DA NEKAKO DOĐU DO SAZNANJA
OVA ZLOĆA DA IM BUDE MANJA
OVAJ ZLOČIN KOJI NAPRAVIŠE
NE MOŽE SE TOLERIRAT VIŠE
I ZAPISNIK ŠTO SU SASTAVILI
DA SU KARLA U BJEGU UBILI
A JOŠ K TOME ONI SU DODALI
UZARĆANI HRVATSKU STVORILI
ON JE ŽIVOT DOMOVINI DAO
I VJEČITIM STRAŽAROM OSTAO
HVALA SVIMA KOJI ŽIVOT DAŠE
ZA SLOBODU DOMOVINE NAŠE
SVI SU BILI ŽRTVE KOMUNISTA
KOJIM SAVJEST NIJE BILA ČISTA
A MNOGI SU ŠIROM SVJETA PALI
DA B’ SLOBODU DJECA IM IMALI
ZATO TREBA DOMOVINA NAŠA
DA IM KAŽE TO JE ZEMLJA VAŠA
A GROBOVE DA IM CVIJEĆE KITI
TO ĆE NAŠA OBAVEZA BITI
DA SE ZNADE KOGA SMO IMALI
I NA OLTAR DOMOVINI DALI
SLOBODA SE LAKO NE DOBIVA
ŽIVOT GUBI A KRV SE PROLIVA
Ovdje Karlo ljudskim tijelom pade,
ali duhom sa nama ostade’
Zašto pade ubuduće nek se znade
Nek kamen kao zalog stoji
da se ovo nikad ne ponovi

LUKA BITUNJAC - HOS

Vezak vezla Hrvatica mati
vezak vezla i sina gojila
i odgoji sina i vojnika
stara mati Ante Paradžika.
Kada ga je odgojila mati
znade stara u školu ga dati
onda Ante kao janje bijelo
svom Zagrebu odleti veselo.
Istog ljeta doma se vraćao
staroj majci govoriti stao
hvala tebi moja mila mati
što sam iš'o Zagreb upoznati.
Hvala tebi ljepotice moja
i da imaš stotine sinova
nek' ih goji zemlja hercegova.
Sve i trebaš ti Hrvatskoj dati
treba, majko, na nju računati
i k'o da mu sve za rukom pođe
sedamdeset i prva mu dođe.
U tom lijepom proljetnome cvijeću
Paradžik je imao sreću
pred studente kao vitez stao
velik obol domovini dao.
Znade vitez nasmiješena lica
da ga čeka crna tamnica
al' za braću i ognjište svoje
Hrvati se za život ne boje.
Vrijeme ide, tamnica ga grije
al' mu dušu uništila nije
i eto ti moj viteže dragi
eto nama ponovno proljeća
eto opet Hrvatima sreća.
Devedeset i prva godina
opet Ante među pravašima
moleći se Isusu i Bogu
vodi vojsku ka Kočevskom rogu.
Uvježbati, milo zlato moje
uvježbati stožernike svoje
rat će bijesnit', brzo će početi
treba narod obraniti sveti.
Kad se vraća stožer se osniva
silan vitez kao vatra živa
čini mi se, braćo moja mila
da je vitez kao gorska vila.
Niti spava niti se umara
dokle Ante hosovce stvara
i svakome zapovijedi daje
da se vojska nikad ne izdaje.
Niti ima povlačenja, brate
valja Ante računati na te
al' dušmanin smrtnu ranu dade
silan vitez u Zagrebu pade.
U Zagrebu kojeg je volio
i u njemu skoro ostario
samo zato što državu brani.
Ljuto cvili cijela družina
što izgubi hrvatskoga sina
a Ljubuški sanja o slobodi
dok se sprovod u Zagrebu vodi.
Izdajice iz službene vlasti
kako zločin na pamet vam pasti
takav stravičan je mogao
cijeli život za narod je dao.

Gusle moje, otkad ste postale
žalost veću niste opjevale
žalost veću, rane što ne cijele
oplakujuć' golubove bijele.
Nit' žalosti niti veće tuge
što s' dogodi devedeset druge
primijenjena bi crna metoda
kraj Mostara grada kamenoga.
Herceg-Bosna sva je proplakala
kad je čula za svog generala
kad je čula da ga nema više
izdajničke ruke ga ubiše.
Osmoricu njegovih junaka
sokolova, hrvatskih junaka
zla sudbina ista zadesila
izdajnička puška opalila.
Iz zasjede, nek' se i to znade
kukavice drukčije ne rade
zajednički grijesi su im bili
Hrvatsku su k'o majku ljubili.
Silna ljubav bila prevelika
dobro oni gonili četnika
a četnik se goniti ne smije
jer izdajnik s njime Bosnu dijeli.
Dijeli Bosnu i Hercegovinu
kida srce hrvatskome sinu
Blaž Kraljević Bosnu dijelit' ne da
herceg-zemlju kao majku gleda.
Pa poziva časnu vojsku svoju
braniti ih u ljutome boju
pokazati crnom dušmaninu
kako Hrvat brani domovinu.
Kako gine za ognjište svoje
kako čuva što njegovo je
oj hosovci, braćo moja mila
dušmanska je čizma navalila.
Navalila da nas nema više
i hrvatsko ime da se zbriše
katolici i vi muslimani
braćo moja, momci odabrani.
Zemlju svoju k'o majku ljubite
a u boju obraz ne gubite
svaki čovjek Božje je stvorenje
ja vjerujem u vaše poštenje.
Ne brukajte hrvatskoga roda
na pameti nek' vam je sloboda
to je borba, neka bude časti
dušmanin će na koljena pasti.
Čujete li braćo iz daljine
teški zavjet Oca Domovine
na nama je da krinke skidamo
za Hrvatsku i da život damo.
A na koncu pobjeda je naša
hosovaca i dobrih pravaša
sjetite se iz vremena davnih
svih bitaka predaka nam slavnih.
Sjetite se Zrinskih, Frankopana
viteza Rafaela Bobana
sjetite se Pjanić Ibrahima
tog junaka kakvih malo ima.
A iz srca naše Bosne drage
sjetite se Mešić Ademage
pred očima neka vam je slika
mučenika Ante Paradžika.
Što je nama znao govoriti
za Hrvatsku valja se boriti
srcem, dušom, rječju i perom
ako treba mačem i gelerom.
Ako treba za nju prolit' krvi
braćo moja, ja ću biti prvi
ali ubrzo taj dušmanin kleti
generalu smaknućem prijeti.
Blaž Kraljević puno i ne haje
zapovijedi svojoj vojsci daje
ova prijetnja ne pije im vode
mi idemo putem do slobode.
A ako je bitna moja glava
ako narod hrvatski spašava
nek' izdajnik ne pravi zasjedu
ja ju dajem za našu pobjedu.
Dok Kraljević ljuti bojak bije
krvnik traži samo municije
ne za borbu protiv srpskih zala
već da smakne našeg generala.
Da pobiju usred bijela dana
Vinka, Marka, Ivana, Osmana
i s njima Avdu tog gorskoga ptića
što je ponos rodnoga Teslića.
U Marija, Rasima, Gordana
biše puno smrtonosnih rana
devet ljudi, devet vitezova
devet naših bijelih golubova.
Krvnik hoće da u more baci
da se ne zna gdje su im ostaci
kad je čuo da je Blaž ubijen
Ljubuški je u crno zavijen.
I crna je zemlja proplakala
kad je čula za svog generala
i hosovci, njegovi mladići
na počinak zadnji ispratit će.
Tisuće je milih dušica
dopratilo Blaža do Lisica
pozdraviti mrtvog generala
i zadnji mu put reći hvala.
A krvnici tvoji nek' upamte
najlakše je ubijat' Hrvate
ubiše te, bilo im prokleto
jer krvniku ništa nije sveto.
Generale nek' ti bude laka
ova zemlja tvojih predaka
ti si puno za nju propatio
i u njoj se na kraju smirio.
Sad počivaj u Božjem miru
takvi ljudi nikad ne umiru
takvi žive na vijeke vijekova
pamtit će ih zemlja hercegova.
Spomenik kao mrtva straža
čuva spomen Kraljevića Blaža
uspomenu na momke njegove
sad su noćne more krvnikove.
U Kruševu selu malenome
svetom mjestu Hrvatu svakome
to je mjesto naše hodočašće
uspomenu čuvati na braću.
Gusle moje, otkad ste postale
žalost veću niste opjevale
tanke strune sada tužno cvile
kad spominjem naše momke mile.
Našu braću što nisu među nama
spominjati njih ću godinama
nek' ostanu uspomena sveta
neka traju dokle bude svijeta.
Sve dok zadnju upale mi sviću
pjevat ću ja Blažu Kraljeviću
i pjevat ću svojim dragim borcim'
svojoj braći, svojim hosovcim'.
Ostaj s Bogom, domovino stara
stari guslar tebi progovara
sad si kleta i ostala sama
pola Srba, pola Muslimana.
S Bogom ostaj, moj mili viteže
moja suza sve do Boga seže
s Bogom ostaj Sarajevo naše
dušmaninu opet tebe daše.
S Bogom ostaj, moj bijeli Travniče
je li fratar još iz tebe viče
je li isto kao i prije
čuje li se hodža sa džamije.
Je li nose feredže zelene
i mare li djevojke za mene
s Bogom ostaj, ljepotice moja
zbogom Bosno, mila majko moja.

Vezak vezla Hrvatica mati
vezak vezla i sina gojila
i odgoji najvećeg vojnika
stara mati Ante Paradžika.
I evo ti staroj majci sreće
sad ga stara na studije meće
iz Zagreba kad se Ante vrati
on je staroj govorio mati.
A kakav je moja majko stara
kao Bog da ga za se stvara
tad mu stara majka savjet daje
da se duhom nikad ne predaje.
Dijete moje, ovo trebaš znati
na Hrvatsku valja računati
tako majka uči svoga sina
hrvatskim ga mlijekom zadojila
i kršćanskim duhom odgojila.
Vrijeme ide i sudba ga gazi
sedamdeset i prva dolazi
mlad se vitez u njoj ne snalazi.
Često slika dođe mu pred lice
iz Ljubuškog majke starice
sad Budiša pred studente staje
velik obol domovini daje.
Znade vitez nasmiješena lica
da ga čeka teška tamnica
ali se ne boji pred svoj narod stati
domovini sebe moraš dati.
I tamnice slika mu ne blijedi
dokle u njoj kao sužanj sjedi
pa dolazi devedeset prva
al' se vitez nije, braćo, shrva.
Sa iskustvom i velikom snagom
sa krunicom, a i Gospom dragom
on saziva ponovno borce
po državi prikuplja hosovce.
Kako bi ih uvježbati moga
s njime ide do Kočevskog roga
a da bude što bliže Europi
pred najezdom da oči ne sklopi.
Jer prokleta ta Europa stara
oči sklopi kada Tito stvara
tu nesretnu hrvatsku tamnicu
i svom bratu pljunuo po licu.
Pa se boji Hercegovac mladi
da to Tuđman ponovno ne radi
najvjernije skupljali smo borce
braćo moja, naše dragovoljce.
I otkako poče igra vojna
a u Splitu ta Deveta bojna
a pred njome sokole i ptiću
silan vitez Jozo Radanoviću.
Sluša Antu k'o rođena brata
uči brzo, politiku hvata
po uzoru na Crnu legiju
stvorit ćemo najbolju armiju.
Uistinu, moj mili viteže
kad se sjetim sad me grlo steže
al' to slavlje dugo ne trajaše
smrtno strada cvijeće lijepo naše.
U Zagrebu kojeg je volio
i u njemu skoro ostario
nasred puta dočeka ga svita
ubiše ga k'o nekog bandita.
A viteza plave krvi
Paradžik je uz nas, braćo, prvi
pravdaju se starim lažima
da je grješka ubit' takvog sina.
Kad se glava pravašima skida
i do danas rana ne zavida
a i cijela moja domovina
i nesretna Bosna i Hercegovina.
Podijeljena domovina cijela
pobratime, na tri slaba dijela
a Hrvatska postade maćeha
ljuto Ero danas proplaka.
A Ljubuški tebi hvala sada
jer iz tebe, iz lijepog grada
što si dao najbolje sinove
a u biti rođene kumove.
Lutko kum je Paradžiku prvi
al' se svojom on uguši krvi
izdajica ubio i njega
i još kaže da to tako treba.
I eno ti našeg zadnjeg sinca
a od Zadra našega mezimca
a Barišić isto je na meti
za tren oka naš metak leti.
Tako Ante napravi grobove
sada leži uz svoje kumove
a najveći pravaš je i pravi
trava raste na njegovoj glavi.

Posestrino sa Veleža vilo
čuješ li me moja sestro mila
jesi l' jučer na Kruševu bila
jesam, brate, na Kruševu bila
sve sam svojim očima vidjela.
Izdajice u hrvatskom ruhu
kako naše sokolove tuku
na tisuću i devet stotina
devedeset i druga godina.
Mjesec osmi, devetoga dana
krv poteče iz hrvatskih rana
ubiše nam sokola i ptića
generala Blaža Kraljevića.
Kukava im i žalosna majka
a s njime još osam momaka
poglavniče da ti je ustati
pa da ti je danas pogledati.
Što no rade naši mili borci
što nam rade braća Hercegovci
tko će odnijet' vijest u Lisice
staroj majci pljunuti u lice.
Za tri sata vijest se proširi
čuješ li me, prijatelju mili
žali Bosna i Hercegovina
oplakuje najvećega sina.
Takvoga ga odgojila mati
stara majka dugo njega čeka
starica ga šalje dana jednoga
Bože mili, što se desi sada.
A kakav je, nasmiješena lica
pomogla ga Blažena Djevica
rat započe, on se doma vraća
zna Kraljević što mu je zadaća.
Iz tuđega on se vraća svijeta
svom Zagrebu taj vitez došeta
kako doliči hrabrome mladiću
on se vraća svome Starčeviću.
Pa se stranci bezuvjetno daje
u promidžbi neko vrijeme ostaje
ali srpska velika aždaja
nema sreće nit' imade kraja.
Tad napade lijepu domovinu
cijelu Bosnu i Hercegovinu
Kraljević se vrati domu svome
svom Ljubuškom, gradu najljepšemu.
I eto ga nasmiješena lica
staroj majci do svojih Lisica
a kad čuje ostarjela mati
od radosti hoće zaplakati.
Ona trče Blažu iz stupice
kako dođe pade ponorice
veseleć' se sinu najmlađemu
u nesretnu i zlu vremenu.
Al' spomene Boga velikoga
nek' je Blaža dočekala svoga
on obiđe sve svoje Lisice
staru mati i druge starice.
Kraljević se odmah posla lati
svom Ljubuškom on se brzo vrati
pa saziva pod barjak junake
vitezove pravedne i jake.
A kad skupi prvu jedinicu
kao vitez nasmiješen u licu
pa ih onda brzo postrojaje
upute im sve pravaške daje.
Ispred vojske kada Blaž je stao
ovako ih on je pozdravljao
Za dom spremni! vitezovi moji.
Ne smetaju njemu stari znanci
muslimani, a ni pravoslavci
tko će s nama za Bosnu se biti
s nama može u borbu hoditi.
I još nešto tog je dana reka
da nas Drina stoljećima čeka.

Film Ganga u srcu.

https://www.youtube.com/watch?v=evjSKyX-uh0

Zvonko Bušić

POSLUŠAJTE BRAĆO MOJA MILA
GORICA JE UVIJEK PRIMJER BILA
NA TISUĆU DEVETE STOTINE
ČETRDESET I ŠESTE GODINE
TREĆEG SINA KENDUŠA RODILA
SKUPA S PEROM TO JE PROSLAVILA
IVAĆ GUGO DOBILI SU BRATA
DOBILI SU LEGENDU HRVATA
ZVONKO BUŠIĆ MALA BEBA TADA
POSLUŠAJTE TKO JE ZVONKO SADA
TEK ŠTO PROĐE SAMO PAR GODINA
POSTA ZVONKO PRAVA BEĆARINA
ON JE GLAVNI U IGRANJU PLOKA
A PLOKE MU DONOSIO KOKA
U MUNJE JE ON BOSTANE BRAO
A PRLUŠA KAŽE DA JE KRAO
PUNO KORA NA VRH GUSTIH TRNJA
A PRLUŠA SVE U SEBI GRNJA
SAD SE ZNADE TKO JE OVDJE BIO
I TKO NAM JE BOSTANE POIO
OVU KORU TAIK JE UGRIZA
KO DA JU JE GRABLJAMA NAROZA
DVA TRI ZUBA NJEMU SU FALILA
POTOM GA JE PRLUŠA OTKRILA
KAŽE MUNJA MILOGA MI BOGA
IMAM I JA ISLJEDNIKA SVOGA
OPET TAIK NOVE SPLETKE RADI
NA PROZORU VRUĆI KRUH SE HLADI
SKINU NJEGA MOMCI SA PROZORA
POJEDU GA U TOM DOĐE ZORA
KAŽE ŽENA JADNA MOJA MUKO
OPET GA JE DOBAVIO ĆUKO
ŠTO SE TIČE OSTALIH IGARA
U JEDNOJ MU NIJE BILO PARA
U GAJU JE UVIJEK TO FORSIRA
AJMO GUDE PA ŠTA KOMU BUDE
U GORICI U ŠKOLI JE BIO
U SOVIĆIM NIJE NASTAVIO
O IMOTSKOM TAIK SANJA SADA
HRVATSKA JE NIJE MU DO GRADA
SVAKOG DANA TREBA PJEŠKE IĆI
OSAM TAMO OSAM NAZAD PRIĆI
ALI ZVONKU NIMALO NE MUČI
U IMOTSKOM ZVONKO ŠKOLU UČI
DUGO U NOĆ NEKE KNJIGE ČITA
NIJE ONE ŠTO SPOMINJU TITA
NEKAD ČITA SKORO CIJELE NOĆI
NEMA SATA KAD U ŠKOLU POĆI
JEDNE NOĆI PUŠAVICA PUŠI
STARI PERE NAPERIO UŠI
MOTOR DIZEL ČUJE IZDALEKA
PA NJEGOVO PRIMICANJE ČEKA
TO VOKIĆA PRUGA SELOM PROĐE
ZATO VRIME USTAVANJU DOĐE
LAKTOM IVU ODMAH GURA PERE
USTAJ IVE PUŠAVICA DERE
SKOČI IVA SVOGA ZVONKU BUDI
MISLI ONA EVO ZORA RUDI
USTAJ ZVONKO EVO SVIĆE ZORA
LOŠE VRIME U ŠKOLU SE MORA
SKOČI TAIK OSTA VRUĆA LOGA
A U POMOĆ ON ZAZIVA BOGA
DRAGI BOŽE BUDI U POMOĆI
KREĆE ZVONKO JOŠ U MRKLOJ NOĆI
SNIG SE GAZI PROBIJA PRTINA
A GAZI GA GORIČKA MOMČINA
JEDINI JE ON NA PUTU SADA
CILO VRIME DO IMOTSKOG GRADA
DOĐE ZVONKO I DO ŠKOLSKIH VRATA
ZA GLAVU SE MLADI ZVONKO HVATA
ŠKOLSKA VRATA ZAKLJUČANA BILA
ŠTA JE OVO MOJA MAJKO MILA
ŽIVE DUŠE U IMOTSKOM NEMA
MILI BOŽE ŠTA SE OVO SPREMA
ODE ZVONKO DO CRKVENOG SATA
PONOVO SE ON ZA GLAVU HVATA
TEK DVA SATA HOĆE SRCE PUĆI
JADNO ĐAČE MORA NAZAD KUĆI
U GORICI ISTO NOĆNA MORA
ČEKA IVA NE DOLAZI ZORA
USTAJ PERE GRMUŠU PROBUDI
HAJDE BRŽE LINČINA NE BUDI
UPITAJ GA KOLIKO JE SATI
MOJA DUŠA ZA TAIKOM PATI
DOĐE PERE ODMAH VIČE S PRAGA
TEK DVA SATA MOJA IVE DRAGA
JA MISLIO DA JE VOKIĆ BIO
TO TERETNJAK NEKI PROGRMIO
IVA POMOĆ DOZIVA OD BOGA
POHITAŠE TRAŽIT ZVONKU SVOGA
NA NOGE SU BATE NATURILI
PUT IMOTSKOG ODMAH UPUTILI
SLUŠA PERE ČUJU LI SE ZVUCI
JER OKOLO ZAVIJAJU VUCI
ŽURE ONI DO IMOTSKOG GRADA
SNIG NE STAJE NEGO JAČE PADA
ČESTO PUTEM ZOVE ZVONKU SVOGA
GLAS NE ČUJU ONI NI OD KOGA
KAD SU BILI UZ REBIĆA STRANU
IZ SKROVIŠTA TAIK PRED NJIH BANU
VRISNU TAIK DADE IH U BRIGU
KLIZNU IVA I PADE NA SNIGU
PODIGOŠE NJIH DVOJICA IVU
NA SVU SREĆU I ZDRAVU I ŽIVU
TU RADOSTI NIJE BILO KRAJA
KAO DA SU NA VRATIMA RAJA
U ZAGRLJAJ KENDUŠA IH UZE
TU PADOŠE RADOSNICE SUZE
VRATIŠE SE ONI U GORICU
ŠALJU ZVONKU U TOPLU SOBICU
DVA JE SATA TAIK ODSPAVAO
SUVU ROBU NA SE OBUKAO
SNIG ON GAZI PONOVO KA ŠKOLI
NEMA GRČA A NEMA NI BOLI
GIMNAZIJU U IMOTSKOM UČI
POLITIKA MLADOG ZVONKU MUČI
POČINJU GA VEĆ PRATITI SADA
MLADI ZVONKO U PROBLEME PADA
OKO NJEGA VEĆ SU DIGLI BURU
PA U ZAGREB MORA NA MATURU
USPIO JE ODMAH MATURIRAT
U ZAGREBU POČINJE STUDIRAT
ALI DUGO VRIMENA NE PROĐE
CRNI DANAK ZA TAIKA DOĐE
DOGODI SE NJEMU NOVA ŠTETA
IZBACIŠE NJEGA S FAKULTETA
BJEŽI ZVONKO TAKVA MU JE SUDBA
DA GA NEBI ZATVORILA UDBA
PA DO BEČA ZVONKO SADA KREĆE
U BEČU ĆE POTRAŽITI SREĆE
SVOGA STRICA PROBA ANGAŽIRAT
SLAVISTIKU POČINJE STUDIRAT
TU UPOZNA ON PLAVUŠU MLADU
U TOM LIPOM BEČU VELEGRADU
AMERIKU DŽULI NAPUSTILA
U BEČU SE ONA UDOMILA
SASTAJU SE ON I DŽULI ČESTO
OD LJUBAVI MOŽDA BUDE NEŠTO
JEDNOG DANA DOĐE SESTRA ZDRAVKA
KOJA PRIČA ŽALOSNA TI MAJKA
HRVATSKA JE ZANJIH GLAVNA TEMA
A PROBLEMA DRUGIH VIŠE NEMA
SLUŠA DŽULI O HRVATSKOJ PRIČE
PA TAIKU ONA VAKO VIČE
DOBRO SLUŠAJ ŠTO TI KAŽEM SADA
HITNO IDEM DO ZAGREBA GRADA
PA DA VIDIM TU HRVATSKU SVETU
VI KAŽETE NAJLJEPŠA NA SVIJETU
A TAIK SE SAD MALO ZAMISLI
NA BRZINU NEŠTO NOVO SMISLI
BI LI NEŠTO UČINILA ZA ME
DA HRVATSKA IZAĐE IZ TAME
HOĆU ZVONKO SAMO RECI ŠTA JE
ČASNU RIJEČ MU DŽULI ODMAH DAJE
NEKA BUDE OVO TVRDA VJERA
TREBA LETKE BACIT S NEBODERA
SPREMIŠE SE MELODY I ONA
U HRVATSKOJ SVA ĆE ZVONIT ZVONA
KAD ROĐENDAN SLAVI REPUBLIKA
U ZAGREBU NASTALA JE ZBRKA
SVUDA GRADOM LECI LEPRŠAJU
MILICAJCI NA NOGE USTAJU
OBADVIJE BRZO UHITIŠE
I NA SUD IH ODMAH DOVEDOŠE
OTKUD LECI TKO VAM IH JE DAO
NA TO SUDAC INZISTIRAT STAO
A DŽULI SE JADNA SAMO ZNOJI
NEKI TAIK IZA OVOG STOJI
SUDAC IH JE UVJETNO KAZNIO
IZ HRVATSKE ODMAH PROTJERAO
U BERLINU NOVA JE ADRESA
KAO DA SU PALI IZ NEBESA
DOKTOR JELIĆ UTOČIŠTE PRUŽA
SAMO TRNJE NIKAKO DO RUŽA
TAIK ZNADE DA GA UDBA PRATI
ON SE KASNO SA SASTANKA VRATI
A DŽULI GA ČEKA SVAKE NOĆI
BOŽE MILI HOĆE LI MI DOĆI
BEZ OBZIRA NA SVE POTEŠKOĆE
ONA ZA NJIM I U JAMU HOĆE
IZ BERLINA ZA FRANKFURT SE KREĆE
TU ĆE ONI POTRAŽITI SREĆE
U FRANKFURTU ZAČUĐENJE SVAKOM
SVOJU VEZU OKRUNIŠE BRAKOM
SAD ZA DŽULI NEMA VEĆE SREĆE
U GORICU IZ FRANKFURTA KREĆE
VODI STIPEK MLADU NEVISTICU
AMERIČKU BIJELU GOLUBICU
NJEZIN GOLUB OSTA U SAMOĆI
JER ON NE SMI U GORICU DOĆI
KAD JE DOŠLA TAIKOVOJ KUĆI
OD RADOSTI SRCE HOĆE PUĆI
GRLI PERE GRLI JE I IVA
HOĆEMO LI ZVONKU VIDIT ŽIVA
KAD OSVANU NEDJELJICA SVETA
NEVISTICA DO CRKVE PROŠETA
OKREĆE SE ZA NJOM CRKVA CILA
ONO TI JE TAIKOVA VILA
POSLE RUČKA DŽULI SAMA ŠETA
A ODREČ JE NJENA GLAVNA META
TRAŽI ŠIPAK KOJI JE ON BRAO
DVA KAMENA DI JE TAIK SRAO
U OKOLIŠ UPERILA OČI
A SRCE JOJ HOĆE DA ISKOČI
OSJEĆA SE LIJEPO U ODREČU
PUNO LJEPŠE NEGO LI U BEČU
NEMA KRAJA TOJ NJEZINOJ SREĆI
PA ĆE IMAT ŠTA TAIKU REĆI
OBIŠLA JE I POLJE I BRDO
I GORICU ZAVOLILA LUDO
VRATILA SE SVOM TAIKU ŽENA
I NAŠLA GA VRLO ZAMIŠLJENA
UDBA MU JE ZA PETAMA SADA
AMERIKA JEDINA JE NADA
SESTRA ZDRAVKA SADA JE NA REDU
I PODRŠKA U SVAKOM POGLEDU
NIJE PROŠLO NEKOLIKO DANA
ADRESA JE NOVA ODABRANA
RODITELJE OBILAZI DŽULI
SA NJOM TAIK DOBRO STE ME ČULI
U NEW YORK SE ONI BRZO SELE
I SAMOĆI SVOJOJ SE VESELE
ZBOG LETAKA POPULARNA DŽULI
I SVI BI SE SA NJOM RADO ČULI
A TAIKU UDBA SMRĆU PRIJETI
IL PRESTANI ILI ĆEŠ UMRIJETI
PA DA BUDE SADA VEĆE ČUDO
NJEGA DŽULI PODRŽAVA LUDO
TAIK DOĐE DO NOVOG SAZNANJA
O OTMICI AVIONA SANJA
DOK SE DŽULI O TOM INFORMIRA
ZA OTMICU TAIK DRUŠTVO BIRA
VLAŠIĆ PEŠUT I MATANIĆ PERE
SVI SU MOMCI VRLO TVRDE VJERE
NA BRZINU SVE JE PRIPREMLJENO
U DETALJE SVE JE RAZRAĐENO
U AVION ULAZI PETORKA
PLAVA DAMA I ČETIRI MOMKA
KAD SU BILI NA DOMAK ČIKAGA
SAD ĆE BITI VELI KOGA VRAGA
ON STJUARDU SAD PORUKU DAJE
MIRAN BUDI BEZ IMALO GRAJE
NA MENI JE OVDJE BOMBA PETA
PREUZIMAM JA KONTROLU LETA
U NOVINAM OBJAVIT SE MORA
DA HRVATSKOJ SVIĆE NOVA ZORA
NEOVISNOST DA TRAŽE HRVATI
JER NACIJA POD SRBIMA PATI
BACAT LETKE I NE DIZAT BURE
DOSTA NAM JE SRPSKE DIKTATURE
NAD GRADOVIM LEPRŠAJU LECI
U POMOĆ SE DOZIVAJU SVECI
PRAVA BOMBA U CENTRALU BILA
I VELIKU ZBRKU NAPRAVILA
POLICAJAC PROBA DEMONTIRAT
AL USPIO BOMBU AKTIVIRAT
POGINUO POLICAJAC TADA
ZA EKIPU EVO SADA JADA
U PARIZU SVI SU UHIĆENI
NA SUD ONI ODMAH SPROVEDENI
ZA TAIKA I NJEGOVU DŽULI
TUŽNI GLASI ODMAH SU SE ČULI
SUDAC BARTELS RIGOROZAN BIO
DOŽIVOTNO NJIH JE OSUDIO
NJIH TROJICA PO TRIEST GODINA
MAKSIMALNO ON JE DAO SVIMA
ZA OBRANU DOLARI SE KUPE
ZA PAR DANA EVO PRAVE HRPE
SKUPILO SE PET ŠEST MILIJUNA
SUDAC BARTELS NA TO NE RAČUNA
SAMO PROĐE DVI GODINE DANA
NA SRCE MU DOĐE ŽIVA RANA
POZIVA GA SAVJETNIK ZATVORA
DA TELEFON OVAJ NAZVAT MORA
S PUNO PAŽNJE BROJ SE OVAJ BIRA
ON NAZIVA SULIĆ VELIMIRA
O MOJ ZVONKO TEŠKA NAM JE SUDBA
UBILA JE NAŠEG BRUNU UDBA
NIJE NIJE NIJE NIJE NIJE
NIJE NIJE I PONAVLJA NIJE
PA TELEFON OD ZID ON RAZBIJE
VIŠE TAIK NI ZA KOG NE MARI
U SAMICU SMJESTE GA STRAŽARI
NEKA NEKA HVALA DRAGOM BOGU
SAD U MIRU TUGOVATI MOGU
MILA MAJKO ŠTA SE NAMA SPREMA
ZA HRVATE VIŠE NADE NEMA
U ZATVORU CILA JE PETORKA
A POSJETE STIŽU IZ NEW YORKA
IZ NEW YORKA I DRUGIH GRADOVA
SAMO DA JE DOĆ DO VITEZOVA
TIGAR ŽALBE NA SVE STRANE ŠALJE
SVAK OD SEBE SAMO GURA DALJE
SRPSKI LOBI SA TITOM NA ČELU
KONTROLIRA ON PRESUDU CIJELU
SPORO PROĐE TRINAEST GODINICA
ODLEŽAŠE ZATVOR NJIH TROJICA
TRINAEST JE ODLEŽALA DŽULI
OSTA TAIK DA ROBIJU GULI
IZA TOGA PAR GODINA PROĐE
I DO RATA U HRVATSKOJ DOĐE
NEOVISNOST DOBILI HRVATI
A JOŠ TAIK U ZATVORU PATI
SESTRA ZDRAVKA KUCA NA SVA VRATA
IZ ZATVORA DA IZBAVI BRATA
A ONA JE UZ TUĐMANA PRVA
JER SVE TAJNE ONA NJEMU ČUVA
CIJELU VLADU NA NOGE JE DIGLA
DO KLINTONA ZAMOLBA JE STIGLA
SVE SE PROBA NE IDE ZA RUKOM
TAIK DANE PROVODI SA MUKOM
TO ZA NJEGA TEŠKA SU VREMENA
AL JE TAIK TVRĐI OD KAMENA
PROŠAO JE SVAKA ISKUŠENJA
ALI NJEGA JOŠ NIŠTA NE MIJENJA
I TRIDESET GODINA VEĆ PROĐE
DO SLOBODE NJEGOVE NE DOĐE
JOŠ DVA LJETA ODLEŽA ROBIJE
I RIJEŠI SE ZATVORSKE KAPIJE
U AVION SAD STRPAŠE NJEGA
AGENTI GA PRATE DO ZAGREBA
U ZAGREBU SVEČAN DOČEK BIO
KAD SE TAIK U NJEM POJAVIO
IMOĆANI ČUDO NAPRAVIŠE
KOJI DOČEK NJEMU PRIREDIŠE
NIJE ČUDO TO JE ZASLUŽIO
PRVE ŽILE TU JE ON PUSTIO
A KADA JE U GORICU STIGA
ČITAV NAROD NA NOGE SE DIGA
KAŽE TAIK NEKA VAS NE ČUDI
JA SAM KAMEN HERCEGOVAC TVRDI
AMERIKA POZNATO JE SVIMA
DA MODERNE DROBILICE IMA
PROBALI SU ONI ZDROBIT MENE
JA SAM TVRĐI OD IKAKVE STIJENE
TU JE TAIK SAMO MALO BIO
NA GROBLJE SE ZSATIM UPUTIO
OTAC PETAR A NI MAJKA IVA
NISU NJEGA DOČEKALI ŽIVA
SUZE LIJE U SPOMENIK GLEDA
NEŠTO PRIČA RAZUMJET SE NEDA
PET GODINA NA SLOBODI BIO
HRVATSKU JE DOBRO PROUČIO
SASTAJU SE ČESTO ROBIJAŠI
JER SE UDBE SAD NITKO NE PLAŠI
SASTAJE SE PONOVO PETORKA
PLAVA DAMA I ČETIRI MOMKA
NITKO OD NJIH TAD SRITNIJI NIJE
MLADA KRVCA U NJIMA PROVRIJE
SJEĆAJU SE ONI MLADIH DANA
MLADIH DANA A KRVAVIH RANA
PET GODINA VRLO BRZO PROĐE
RUJAN MJESEC SVIMA TUŽAN DOĐE
TUŽNA VIJEST SE PROČULA PO SVIJETU
ZVONKO BUŠIĆ NAPUSTI PLANETU
SAM JE SEBI ZVONKO PRESUDIO
PENELOPU SVOJU OSTAVIO
HRVATSKU JE DRUKČIJU ZAMIŠLJA
PET GODINA O NJOJ JE RAZMIŠLJA
TEŽA MU JE TA HRVATSKA ZBILJA
NEGO TAMNA PLATONOVA ŠPILJA
OD ŽIVOTA HRVATSKA MU SLAĐA
TAKAV ČOVJEK VIŠE SE NE RAĐA
ŠTA SE DESI MILI DRAGI BOŽE
DŽULI NJEGA RAZUMJETI MOŽE
IDEALIST OD MALIH JE NOGU
A TAKVI GA RAZUMJETI MOGU
ISTA TAKVA I NAŠA JE DŽULI
SAMO DOBRO SVI SU O NJOJ ČULI
MIROGOJ JE POSLJEDNJA ADRESA
A NAŠ TAIK ODE NA NEBESA
MILI BOŽE MILOSTIV MU BUDI
DA SU VAKI SVI HRVATI LJUDI
HRVATSKA BI BILA ELDORADO
JOŠ BI TAIK U NJOJ BIO RADO
U OVAKVOJ NIJE DALJE MOGA
OPROST TRAŽI OD DRAGOGA BOGA
DRAGI ZVONKO TI SE BOGU KLANJAJ
I HRVATSKU LJEPŠU TAMO SANJAJ
ZBOGOM ZVONKO TI LJUBAVI MOJA
DOĆE TEBI PENELOPA TVOJA
OD HRVATA HVALA TEBI SVAKA
CRNA ZEMLJA NEKA TI JE LAKA

Ante Pavelić

Tužno zora zarudila biše,
Još tužnije zvona udariše,
Bože mili, zašto cvile tako,
Što li su se rasplakala jako?
I do sad su zvona udarala,
Ali nisu tako žalovala,
Jedno kuca, drugo odgovara,
Žalovite glase izgovara:
"Oj Hrvatska zemljo plemenita,
Al' si danas tužna, žalovita,
Stegni srce, mučenice sveta
Što na križu stojiš razapeta!"
Iz Madrida tužan glas se čuje,
Tužno zvono rodu poručuje
Da je umro vladar svih vladara,
Naša vjera i nova i stara.

Na tisuću i devet stotina
I pedeset deveta godina,
Dvajest osmog od prosinca dana
Tužni glasi lete sa svih strana:
Umrao je vodja omiljeni,
Kralj Hrvatske zemlje nekrunjeni,
Vitez roda desnice junačke,
Ponos slavne zemljice Hrvatske.
Izvor snage Hrvatskog seljaka
I pobjednik nasilja i mraka,
Obnovitelj carstva Hrvatskoga,
Vladar hrabri srca junačkoga,
Utješitelj majki ucviljeni,
Nada sviju tužni zarobljeni.
Ode jeka od gore do gore,
Dodje jeka na Jadransko more:
"Oj Jadranu, biseru Hrvata,
Vjenac pleti od suhoga zlata,
Biserom ga kiti iz dubine,
A na slavu svoje Domovine!"
Tužan Jadran kad je čuo glase,
Sve je svoje podigo talase,
Srce mu se tužno rasplakalo,
O Velebit goru udaralo.
Jadran pišti a Velebit ječi,
Pa mu Jadran tužne zbori riječi:
"Velebite , moj rođeni brate,
Sinke svoje dozivaj Hrvate!
Tvoj je vjerni sinak preminio,
Koji ti je uvijek vjeran bio!"
Zapištaše jadikovci klanci,
Zazvečaše na rukama lanci,
Zaplakaše gore i vrhovi,
Zaplakaše sivi sokolovi.
Ptice svoju pjesmu ustaviše,
Sve tekuće vode presušiše.
Hrvatske se sastaviše vile,
Sve u crno ruho se zavile,
Zovu vile pobratima svoga,
Velebita, starca hrvatskoga:
"Oj starino, ponosu Hrvatske,
Stara slavo zemljice junačke!
Crni barjak digni u visine,
Neka sinci vide Domovine
Da su tvoje zaplakale gore
I sa njima sinje Jadran-more!
Svi otoci kršne Dalmacije
I sva polja ravne Panonije,
Sve klisure, klanci i litice
I u njima vile Hrvatice!"
Plaču one Poglavnika svoga,
Najvećega sina Hrvatskoga,
Tko će vodit megdane viteške,
Tko li lance raskidati teške?
Dok je soko' u životu bio,
Rod Hrvata s njim se ponosio,
I od njega čekao slobodu
Da Hrvatskom povrati je rodu.
Starac jeknu, Dinara odjeknu,
Učka ciknu a Kapela jeknu,
Kupa pišti a Korana cvili,
Sava s Dravom svoju tugu dili.
Plače Drina, ječi Romanija,
A uzdiše Papuk i Krndija,
Vran-planina Trebeviću javlja
Crno ruho da na sebe stavlja.
Sarajevo doziva Bradinu,
A Bradina svu Ivan-planinu,
Mostar tvrdi Senja kamenoga,
Senj Imotski, Zagreba bijeloga.
Siv se soko' nebu preselio,
Svoje staro gnijezdo ostavio,
I u gnjizdu ptiće sokoliće
Što će rodu dati Paveliće,
Vitezove bez straha i mane,
Strah i trepet za naše dušmane.
Poglavniče, vodjo neumrli,
Evo pjesma na sve strane hrli,
Pjesma tužna ko nikad do sada,
Tužno srce u kom tuga vlada.
Suze kaplju, kao izvor teku,
Od suza će napraviti rijeku,
Sve za tobom, Poglavniče mili
Zemlja tužna rasplakana cvili,
Plaču gore, dolovi i luzi,
Narod tvoj se nalazi u tuzi.

Evo, vodjo, petnaest godinica
Da j' Hrvatska sveta mučenica
Zarobljena, krvlju poškropljena,
Porobljena i sva popaljena.
Teškima je lancim okovana,
Porušena i sva poharana,
Čekala je tebe iz tudjine
Da u krilo dodješ Domovine,
Da se vrati sva radost i sreća,
Vijenac slave travanjskoga cvijeća,
Da je kruniš sa krunom slobode,
Da je tvoje čvrste ruke vode.
Svu je nadu u tebi imala
I slobodu od tebe čekala,
Kako li će sada njojzi biti
Kad se mora s tobom rastaviti?
Tko će njenu tugu utišati,
Tko li njene suze obrisati?
Osam stotin' i više godina
Čekala je tebe Domovina,
Kroz stoljeća lanci zveketali,
Kroz stoljeća junaci padali,
Bojak biše, mače polomiše,
Al' slobodu rodu ne doniše.
Ali Bog se dobri smilovao,
Hrvatskome rodu tebe dao,
Junačkim te pasom opasao
I junačku desnicu ti dao.
Tudjinske si lance raskinuo,
Rodu svomu slobodu donio,
Viteški se borio u boju,
Sve za Boga i Hrvatsku svoju.
Al' sudbina što milosti nema
Nove lance Hrvatskoj priprema,
Teži lanci nego ikad prije,
Bič tudjinca što Hrvatsku bije.
Dušman hara a Hrvatska ječi
I kroz muke izgovara riječi:
"Bože mili, što na nebu sidiš,
Da li moje muke teške vidiš?
Sinke moje sve sam Tebi dala,
Tisuć' ljeta za te vojevala,
Svetu vjeru branila sam tvoju,
Odkad živim uvijek sam u boju
Braneć' Tebe i Tvoja načela,
Sve u znaku Tvojega raspela,
Sve sinove koje sam imala
Na Tvoj sam ih oltar žrtvovala.
Molila te i danju i noći
Da mi sincim' budeš u pomoći,
Da izdrže ovu borbu ljutu
Koju vode na Tvojemu putu.
Ti mi uze najmilijeg sina,
Najhrabrijeg, željo materina,
On je majci ponajbolji bio,
Jednom mi je slobodu donio!
I opet ga majka sebi zvala
I od njega slobodu čekala,
Zato sam ga volila najviše,
Sad ga nema, da mi suze briše,
Da mi skida lance i okove,
Uzalud ga majka sebi zove.
Dragi Bože, što me kazni tako,
Što li sam ti sagriješila jako?
Ako želi Sveta volja Tvoja,
Nek' još veća bude muka moja,
Zato ću je rado podnositi,
Al' ću uvijek vjerna tebi biti.
Sinci moji, sokolovi moji
Ostati će sljedbenici Tvoji!"

Munja sijevnu, nebo se otvara,
Glas Svevišnjeg s neba odgovara:
"Oj Hrvatska, kćeri najmilija,
Sa ljubavi meni najvjernija,
Muku tvoju ja već dugo vidim,
Odkad starac na nebesim' sidim.
Blaženi su oni koji trpe
Jer svu snagu sa nebesa crpe,
Snagu moju ja sam tebi dao,
Vodju hrabrog uvijek ti poslao.
Kada si ga uvijek potribala
I kad si me u pomoć pozvala,
Sina tvoga što si ga volila
I što si me za njega molila.
Moje Carstvo vitezova treba,
A on će se za te borit s neba,
Junak mrije ali bojak bije,
I on živi isto kao prije.
Ali duh sam tebi ostavio,
U tvoje ga tijelo postavio,
Da ga svojim sinovima dadeš
I da snagu još veću imadeš.
Mnoge tvoje uzeo sam sinke,
Vitezove, Kristove vojnike
Koji moje čuvaju prijestolje
Sa desnicom hrabrom ponajbolje.
Svi su tvoji kralji u mom carstvu,
Zalog sriće tvojemu Hrvatstvu,
Svi župani i banovi stari,
Svi knezovi, hrvatski vladari.
Svima njima velika je dika
Kad vidiše svoga Poglavnika,
Div-junaka, svi mu se klanjaju
I počasno mjesto njemu daju.
Suze briši, sinovim' poruči,
Poglavnika poruku izruči
Da ih junak sviju pozdravio,
Ostavštinu njima ostavio:
Nezavisnu - nek' se za nju bore
Kroz sve tmine do travanjske zore,
Pa kad zora travanjska zarudi,
Sve će tvoje sinke da probudi.
Sa nebesa pomoć će ti doći,
Dušmanima savladati moći,
Ja vas starac nisam napustio,
Uvijek sam vam u pomoći bio,
I Blažena Marija Divica
Kojano je vaša zaštitnica.
Sloboda će i Hrvatskoj doći,
U slobodi slavit ćete moći
Majku Božju, vašu zaštitnicu
I veliku Hrvatsku Kraljicu,
Mene Boga vašeg jedinoga
I mojega Sina Raspetoga.
Sve junake, tvoje vitezove,
I vladare, hrvatske knezove,
Poglavnika najmilijeg sina,
Tvoja će ga slavit Domovina
Dokle bude tvojega imena
I Hrvatskog dičnoga plemena!"
Svjetlost sjevnu, munje udariše,
Nebesa se opet zatvoriše,
A pričista Hrvatska Djevica
Na koljena pade mučenica,
Slavu daje Bogu velikomu,
Zaštitniku našem hrvatskomu,
I Mariji Pričistoj Djevici,
Našoj dičnoj Hrvatskoj Kraljici:
"Slava Tebi, Bože na visini,
Da će sunce zasjat Domovini!
Moj je sinak Tebi odlazio
Da bi Tvoju milost isprosio,
Da mi zemlju od dušmana spasiš
I da slavu moju ne ugasiš.
Čujte sinci, Bogu se molite,
Vladaru se svomu poklonite,
Ustanite, vitezovi roda,
Ustanite, triba mi sloboda!
Zavjet dajte Poglavniku svomu,
Najvećemu sinu Hrvatskomu
Da ćete se boriti u boju,
Sve za Boga i Hrvatsku svoju!"

Nadgrobne se ploče otvoriše,
Naši mrtvi iz njih izhodiše,
Pred njima su hrvatski vladari,
Naši bani i kraljevi stari.
Svi knezovi i župani slavni,
Roda našeg vitezovi davni,
Gle, Ljudevit Posavinom kreće,
Svjetlo neko on na sebe meće.
A Domagoj sa strijelcim' dolazi
I krvave poljane oblazi,
Gdje su ljuti okršaji bili,
Gdje je tudjoj odolijeva sili.
Gle, Trpimir šalje Tomislava,
Mrkog vuka i hrvatskog lava,
Za njim ide kralju Krešimire
I za njime kralju Zvonimire.
Sa Gvozda se Svačić podigao,
Poglavniku u susret pošao,
Ustadoše Zrinski Frankopani,
Vitezovi roda odabrani.
Kralj se Tvrtko krenuo iz Bosne
I on vodi Hrvate ponosne,
Rakovica šalje Kvaternika
Što je rodu dika prevelika,
Iz Šestina Starčević se dig'o
I Radića obadva podig'o.
Moškov, Lisak, Jure Francetiću,
Vrban, Kavran, Delko Bogdaniću,
Džal i Sertić, sivi sokolovi,
Domovine slavni vitezovi,
Slavne bojne hrabri jurišnici,
Domovine najhrabriji sinci.
Svi će, vodjo, tebe dočekati
I vladarsku počast tebi dati,
Tomislav će pozdraviti tebe,
S desne strane metnut će te sebe.
Knezovi će naši dolaziti
I svi će se tebi pokloniti,
Najvećemu Hrvatskom vladaru,
Na tvojemu zahvalit se daru
Što si rodu slobodu donio,
Tomislava carstvo obnovio,
Nezavisnu stvorio Državu,
Rodu svomu zaštitnicu pravu.
Silna će se vojska sakupiti,
Pred tvoje se prijestolje staviti,
Ljuti strijelci kneza Domagoja,
Mrki vuci Vukčića Hrvoja,
Sokolovi Senjanina Ive,
I Ustaše, kao vatre žive,
Konjanici kralja Krešimira,
Oklopnici starca Zvonimira,
Vitezovi ljuta Zrinovića,
Hrabri Crnci Jure Francetića,
Pukovnije Šimić generala,
Zrakoplovci pukovnika Džala,
Svi mornari Ante Matasića,
Obranaši slavnog Luburića,
Hrabre bojne vrve sa svih strana
Sve pod vodstvom general Bobana.
Za tvoje će boriti se djelo,
Umirati Ustaški i smjelo,
Mrtvo tijelo život će postati
Kada bude Hrvatska ih zvati.
Tvoj duh će ih predvoditi smjelo,
Dovršiti započeto djelo,
I Hrvatskoj slobodu donijeti,
Slavu njenu po svijetu pronijeti.
A mi ćemo, voljeni vladaru
Održati našu vjeru staru,
Prisega je obećanje naše,
A prisegu ne lome Ustaše.
Nad vodjom se vodja ne postavlja,
Nad slobodom nema većeg slavlja,
Pa kad, vodjo, sveti danak dodje
Da se u boj za Hrvatsku podje,
Kada bojne podju osvetnika
Sa imenom svoga Poglavnika,
I tad ćeš nas, vodjo, predvoditi
Jer tvoj duh će vječno s nama biti.
Pobjednici bit ćemo u boju
Sve za Boga i Hrvatsku tvoju,
Za nju ćemo, vodjo, umirati
I živote naše žrtvovati.
Ostavštinu oslobodit tvoju
Ili pasti u tom svetom boju,
A tko za nju borit se ne bude
Nek' mu kosti mučenika sude,
U Hrvatskoj groba ne imao
Već u more duboko propao,
Duša njemu raja ne vidila,
Nit' na rajska vrata pogodila!
Zbogom vodjo, tvoj te sin pozdravlja,
Iz tudjine svome rodu javlja
Da će sinci Pavelića Ante
Oslobodit svu braću Hrvate
I ostati navijek tebi vjerni,
I u borbi uvijek, Za Dom - Spremni!

Jure Francetić

Sastale se na sastanak vile
I guslara svoga zagrlile,
Te u kolo junačko ga vode
Da im pjeva pjesmu od slobode.
Da im pjeva pjesmu od junaka,
Što pred nikim ne spusti barjaka.
Pjeva guslar što mu duša kaže
I u pjesmu slavu našu slaže,
Pjesma mu je i gorka i mila,
Oko sebe množtvo sakupila,
I sve množtvo od ponosa gori:
Pjevaj, pjevaj, sve složno mu zbori.
A guslar se sabere i skupi
I sjedeći pod hrastom na klupi
Poče pjesmom iz srdašca plaha,
Množtvo stoji i sluša bez daha:
Klisure su nepomične misli,
Bolovi su stoljetni ih stisli,
Iz njih plamen u nebo se vije,
S njih se nebo dolinama smije.
Iz njh snaga i polet se puši
I pod sobom sve zapreke ruši.
Oj, klisure, vi hrvatske majke,
Vaš život se ne niže iz bajke,
U vama je prošlost sačuvana,
Naša prošlost od pradavnih dana.
Junaci su nikli vam iz gniezda,
Što svoj pogled digoše vrh zviezda,
I jurnuše kao brze vile
Ne bojeći se nikakove sile.
Iz klisura rođeni su bili,
Čemer gorki u djetinjstvu pili,
Družili se s vukom i handžarom,
Divili se tek vitežtvu starom
I slobodi junački služili,
Te Dom mili zaviek zadužili.
Postali su ko litice sure,
Postali su same žive bure,
Rod klisura i klisura snaga,
Štit djedovskog ognjišta i praga.
Rodio ih kamen ovaj goli,
Sunce koje blista se u poli,
Bieda ih je kroz život pratila,
Vjernost Domu s njima se zbratila.
Hrvat svaki s njima se ponosi
I u srdcu harnost živu nosi,
Jer oni su baklje razžežene,
Što s Hrvatske razagnaše sjene.
I kad dušman na nju se dizao,
Udes ga je dostizao zao,
Klisure su na njeg' se rušile,
Od krvi su doli se pušile.
Rod junaka i rod sokolova
Od svog srdca mač najljući skova
I diže ga suncu da se zlati,
A kada ga u korice vrati,
Jest krvava i jest zemlja pusta,
Ali vitez hrvatski ne susta,
Razprši se magla robstva gusta,
A junaka sva puna su usta.
Hrvat štuje klisurine sure,
Koje biju ponajljuće bure,
A kad vihor sudbe ih pokosi,
On u srdcu spomen svet im nosi.
Svet je spomen na Svačića mlada,
Koji hrabro za domaju pada,
Hrabro pada junak od Sigeta,
Al dok bude Hrvatske i svieta,
Živjet će mu neumrlo ime,
Jer je hrabrost i vjernost nad svime.
Tako sjat će i željezna mu kruna,
Divna kruna,sva biserja puna,
Što okiti glavu mučenika,
Našeg Gubca, našeg svietlog lika.
O moj rode to je tebi znano,
Al i novi plamen nam je plan'o,
Odciepi se iz surih klisura,
Jak ko kremen, brz ko brza bura,
Srdce smjerno, Domovini vjerno,
Ljubilo je silno, neizmjerno,
To je vitez Francetiću Jure,
Rodile ga klisurine sure,
Njihale ga s Velebita bure,
Za njim crne olujine jure.
A on trči na vitežka djela,
Jer u njemu duša gori vrela,
I učini, rode moj, čudesa,
Nek ti vila o njima pretresa,
Jer je vila, posestrima mila
Francetića viteza pratila.
U Otočcu rodila ga majka,
Nije sluš'o zlatnih priča ,bajka,
Već mu mati govorila :"sine,
Nitko nema takve domovine
Kao što je ta naša domaja ,
Naše nebo blista se od sjaja.
Naše šume modrinom se kite,
U vience mirisne savite.
Nepregledne plave su nam ravni,
A more je naš ponos pradavni.
Šume,ravni i sunčano more,
I još k tome ove naše gore,
Ove gore, majčice junaka,
Svog junaka ima gora svaka.
I ta naša gora Velebita,
Orlovska su gniezda u njoj svita,
Orlovi su u njem se rađali,
Pod nebom su lepršajuć sjali,
A tada su razširili krila,
Kud dopire Hrvatska nam mila.
I branili rod naš dragi cieli,
Uviek vjerni,hrabri,uviek smjeli.
Nad našim je vihor hujo Domom,
Udarao olujom i gromom,
Htio srušit hrastove i jele,
I domove porušit nam biele.
Al se nije Domovina dala,
Vitezove hrabre je rađala,
Iz litica što nad nama strše,
Rađala ih, da dušmana krše.
I da živi narod ovaj stari,
Koji nebo vrlinama dari,
Ponajviše junačtvom i časti
I ponosom za domaju pasti."
Tako majka kazivala sinu,
Te sin silno ljubi Domovinu.
On sluša poviest od davnine,
Pred njim prošlost naša sjajna sine,
Sve od prvih banova nam dičnih,
Svakoj muci za Hrvatsku vičnih.
Poviest naša za naših kraljeva,
I o njima majka sinu pjeva,
A u sinu srdašce se širi,
U srdašcu već plamičak piri.
A misao brža mu od vjetra:
"Osvetit ću ja Svačića Petra."
Tako sluša poviestnicu milu
Čedo malo majčici u krilu,
Što se niže sve do naših dana,
Koji puni najtežih su rana.
Malom Juri sva poviest je znana,
Prva vatra već je zapretana,
I on raste, vatra u njem buja:
Stat na glavu otrovnica guja,
Koje Dom su zarobile vrli,
Tako mis'o u visine hrli.
Jure živi s jelama sestrama,
Na brdima gdje ne slazi tama,
Jure živi s tvrdim liticama,
Gdjeno sjaji sjaj sunčanog plama.
Jure spava gdjeno šume dišu,
Tiho dišu ko da prošlost pišu,
Tiho dišu ko da teret nose,
Tiho dišu ko da pomoć prose:
"O, po krvi i po Bogu, brate,
Nek se ruke tvoje mača late,
Obrani nam slobodu i domak,
Div-otaca budi div-potomak".
Jure ovo sve pomljivo sluša,
U njem' gori i srdce i duša
I on mlađan već dobrano sluti,
Da krvavi čekaju ga puti.
A kad snaga mladića ojača,
Da bi mogla poigrat se mača,
On svom srdcu s odlučnošću kaže:
Sad do smrti na rub mrtve straže!
Onda vila uputi ga mila
Tamo gdje je razširila krila
I junaka vrlog zakrilila,
K Poglavniku uputi ga vila.
Tad Francetić od sreće poskoči,
Kao sunce blistaju mu oči:
"Poglavniče, na sve sam ti spreman
Da se sruši ta dušmanska neman,
Poglavniče, zapoviedaj meni,
Ja sam spreman,kudgod hoćeš, kreni".
Tad Poglavnik hrabri zapovieda,
A Francetić mig oka mu gleda,
U njem gori jad naših vrleti,
Njegov zanos kroz Hrvatsku leti
I on više ne želi živjeti
Ako dušman ne sruši se kleti.
Kroz rad, borbu, vrieme brzo leti,
Tako Travanj osvane Deseti.
Poglavnik je hrvatskome rodu
Poklonio željenu slobodu.
Hrvatska se staroj slavi vrati,
Žarko sunce na nebu se zlati,
Svako srdce zaigra od sreće,
Zemljom našom procvjetalo cvieće.
Pjesma miloj slobodi se vije,
Francetiću živo srdce bije.
Jošte kušnje ne minuše dani:
Raste oblak na istočnoj strani,
Do neba se crn i golem diže,
Crven plamen nad obzorjem liže.
Mili Bože,što Hrvatsku tišti?
Plač i jauk dolinama vrišti,
Dušmaninu srdce se je steglo,
Te on pušta ljutih guja leglo,
Strašan otrov iz svog srdca bljuje,
Olujine nad Hrvatskom huje.
I gdje glasi slobode nam bruje,
Tu se jauk našeg roda čuje.
Francetiću od tog srdce zebe,
Što pljačkaši Hrvatsku mu triebe,
Stog se junak u boj sprema ljuti
I kune se: "Ne ću uzmaknuti,
Dok dušmana posljednjega bude,
Koji muti mir hrvatske grude".
Tad je junak čudan san usnio:
Na brdu je sunčanomu bio,
Pod njim leže draga sela biela,
A nad sela, crna avet sjela.
Iz doli se bezbroj ruku diže,
Do njeg jauk i plač gorki stiže:
"Oj, junače na plavim vrhuncu,
Što se kriliš u naručje suncu,
U doline naše biedne slazi,
I zaredaj po krvavoj stazi.
Gledaj pusta ognja i plamena,
Ne će od njeg ostat ni kamena,
Gle,zidine kako strše crne,
Zadnji tračak života se trne.
Oj junače i hrvatski sine,
Gle, sve naše postrada i gine,
Starci ,žene i dojenčad mala,
Sva je Bosna gorko zaplakala".
Junak mladi u sanku se strese,
Taj žalostni prizor ga potrese
I on diže ruku na zakletvu,
Ne diže je na mržnju i kletvu,
Već se Bogu velikome kune:
"Bože dobri, grudi su mi pune,
Ovih strašnih, neviđenih jada,
Rod moj mili zar da doviek strada?
O, ja toga dopustit ne mogu,
Već se kunem tebi, živom Bogu,
Sakupit ću sokolove sive,
Što u ovim vrletima žive,
Zaredat ću od sela do sela,
Do zadnjega na granici sela
Progonit ću krvnike svog roda,
Da mu zasja sunce i sloboda
I da svjetlo radosti mu sine,
Ne ću stati sve do hladne Drine".
U snu se je junak okrenuo
I od silne sreće se prenuo,
Ugled'o je trobojku na Drini,
U sunčanoj sjaji se modrini,
A on junak čvrsto drži koplje,
Oko njega povaljeno snoplje,
Od dušmana koje je svladao,
Na Drini je mladi junak stao.
Francetića zanio je sanak,
Te on jedva onaj čeka danak,
U kojem će k Drini vodi stići
I zastavu prema suncu dići.
Selom, gradom, šapat se pronosi:
Tko u sebi hrabro srdce nosi,
Nek se kupi oko Francetića,
To je soko Ante Pavelića,
On se diže za Dom što nam gori,
S krvnicima hoće da se bori,
Da bi Bosni odlanulo malo,
Da bi breme sa srdca joj palo.
Mladi junak hrabru družbu kupi
I brzo je oko sebe skupi,
U boj ljuti svi srnuti traže,
A Francetić družbi hrabroj kaže:
"Oj, junaci, Dom nam sveti gori,
Strašni jauk po svuda se ori,
U krvi se Bosna naša kupa,
Jer sloboda mila je, al skupa.
Zato sam vas okupio mlade,
Da svom rodu ublažimo jade.
Srnut ćemo kao hrabri lavi,
Gdjegod kleti odmetnik se javi,
Smrti ćemo pogledat u lice,
Mi moramo svladat ubojice,
I tko spreman za boj je najljući,
Jedan sam se sa stotinom tući,
I ne sustat do posljednjeg časa,
Sve dok sunce slobode i spasa
I nad zadnjim selom ne zasije,
Taj je samo član moje Legije".
Svi junaci u vis ruke dižu,
Francetiću na vjernost prisižu,
I svrstav' se u zanosne čete,
U boj za Dom kao munje lete.
Pred svima je kao plamen živi
Naš Francetić, naš sokole sivi.
Gdje on ljuta dušmanina zgleda,
Odahnut mu, ni pribrat se ne da,
Već ga bije kao s neba striela,
Odahnuše naša sela biela.
Stoji vila povrh Sarajeva,
Sjajna lica glasno vila pjeva:
"Oj, Hrvati, slušajte čudesa,
Sred užasa, krvi, urnebesa,
Sred divljanja rulje odmetnika
Stoji junak vitežkoga lika,
Kud on srće,tud sloboda stiže,
Pobjeda se za pobjedom niže.
Ja ga pratim od zore do mraka,
Iz njeg sjaji vienac žarkih zraka,
U oku mu zlatan plamen gori,
A kad zbori, ko da jeka ori.
I ta jeka razlieže se jaka
U srdcima mlađanih junaka,
Svaki junak za deset ih vriedi,
Francetića svuda vjerno sliedi."
Tako vila svog junaka prati,
Svud ga prati ko ljuba i mati,
Da vitežka zabilježi djela,
I da kaže što je sve vidjela.
Vidjela je Francetića vila
Divna djela, kojim se čudila,
Ona živi kroz mnoga stoljeća
I junaka hrvatskih se sjeća.
Kad se bitka na Gvozdu je bila,
Tu je vila Hrvatica bila
I Svačića hrabrog je pratila,
Šireć nad njim prebiela krila.
Al je sila dušmana bezbrojna,
Zato sreća okrenu se bojna,
Junak pade,duh svoj nebu dade,
A Hrvatska pod tuđinca pade.
Onda pade,a sada ustade,
Pretrpjevši mnoge težke jade.
Stog se kunu mlađahni ustaše
Čuvat zviezdu,koja davno sjaše.
Ta je zviezda potamnila bila,
Al uzkrsnu Domovina mila.
Uzkrsla je iz krvi junaka,
Opet mlada, opet čila jaka.
Nju nam brane vitezovi smjeli,
Jedan bojak sa stotinom dieli,
A Francetić sred junaka svojih,
Romaniji na vrhuncu stoji,
Te iz grla junačkoga pjeva,
A oko mu kao sunce sieva.
Pod njim leže osunčane doli,
U njima se sve hrvatsko moli
Da Bog čuva našega junaka,
Da ga ruka ne izdade laka.
Da sačuva čast našeg barjaka,
Da ga digne do sunčanih zraka.
To Francetić osjeća i znade
I on zove sokolove mlade:
"Napried, moji sokolovi sivi,
Sve žrtvovat', da Hrvatska živi!"
Sunce žarko divnu borbu prati:
Oj, junaci, radostna vam mati,
Tako boj se za domaju bije
Protiv našeg ljutog krvopije.
Bjesni borba od zore do mraka
I od mraka do sunčanih zraka.
Kao vile naši borci lete
Goneć' posvud razbojnike klete,
A Francetić pred svima je prvi,
Odmetnike tjera, ruši,mrvi.
Svud dostiže Francetića puška,
A desnica vjerna mu je mužka,
Vjerno mu je sokolovo oko,
Junak pogled uzdiže visoko
I ugleda zastavu na Drini,
Te u oganj pretvori se živi,
Razleti se kao soko sivi.
Za njim lete bombe odmetnika,
Gledaj,brate,kakva strašna slika.
Podig'o se dušman iz busije,
Hoće posvud smrt crnu sije,
A Francetić prema njemu leti:
"Kuda srćeš, razbojniče kleti?"
Francetić se razmahao jače,
Na dušmana kao or'o skače,
Rukom bije,a očima sieče,
Svladan dušman hoće da uteče,
Al ga jadna poslužila sreća,
Već na drugom on svietu se sjeća
Svih zlodjela, što ih je vršio,
Sad je djelo kleto dovršio.
A Francetić sam se čudom čudi,
Gleda svoje užarene grudi,
Oko njeg' su pucnji fijukali,
Odmetnici do njega su stali,
Al ga ruka nevidljiva vodi,
Te ni jedan viteza ne zgodi.
Mladi borac kao stožer stoji
Oko hrabrih vitezova svojih,
U njima se požar razgorio,
Svaki od njih jasno je vidio
Da Francetić ne štedi života
I ne bježi od silnih strahota,
Niti žali svoje vrele krvi,
Već svud srće kao lave prvi.
A i to ih začudilo bilo:
Svako ga je zrno promašilo,
Jedno mu je kapu okrznulo,
U junaku srdce se trznulo,
ali Juri ništa nije bilo.
K'o da samo čudo se je zbilo.
Oko njega zrno ljuto zuji,
Te već misliš krv svježa se ruji,
Prvi junak sada će vrisnuti,
Jer je dušman zgodio ga ljuti.
Al se ne boj,junak hrabar stoji,
I iz grudi dovikuje svojih:
"Jao tebi, razbojnički sine!"
Jure vikne,dušman pade,zine,
Opet klikne,a drugovi jure,
Sliedeć primjer svoga dragog Jure.
Tad jednoga nenadana dana
Stigne vrla družba izabrana
Do riznice čohe skupocjene
I Francetić drugove odjene,
Sve u crno, štono sudbu javlja
Dušmaninu što se suprotstavlja.
Sad Legija Francetića srne,
Odjevena u odore crne,
Preko brda i kroz šume juri,
Pred svima je mladi soko suri,
On je primjer,putokaz i majka,
Na njeg bjesni odmetnička hajka,
Al Francetić sve dalje ih tjera:
"Odmetnici, moja vam je vjera,
Ne će od vas ostati ni traga,
Iztjerat ću iz Hrvatske vraga.
Tjerat ću ga preko vode Drine,
Za slobodu mile Domovine".
Dan za danom u borbi se niže,
Francetić je svojem cilju bliže,
Svud zastava hrvatska se vije,
Sjajno sunce sad i Bosnu grije.
Sjajno sunce, ti pokazuj pute,
Francetiću sred te borbe ljute.
Vilo moja, junaka svog prati,
Da mir Domu izpaćenom vrati.
Bože mili,al je junak dičan,
Al je borbi, al je patnji vičan,
Al je vitez, kog Hrvatska daje,
Da dokrajči djece uzdisaje.
Francetiću,hvali ti se vila,
Da je vila mlada zavirila
U srdašce,gdjeno tajne stoje
I da srdce zlaćano je tvoje.
Vila pjeva, planina je sluša,
"Oj, kakva je Francetića duša,
On Hrvatsku ljubi neizmjerno,
Francetić je srdce hrabro,vierno,
Ali u njem i samilost živi,
Plemenit je moj sokole sivi."
O tom pjeva odmetnička majka,
Istina je, vjeruj, nije bajka.
Razkajanu mladi junak prašta,
Kad se kaje,time grieh izpašta,
A kad svoga dušmana zarobi,
On u njemu srdašce ne zdrobi
Već ga svojom osvaja dobrotom,
Nek' odmetnik sam ti priča o tom.
Odmetnik je Ećimović bio,
I još vođa, on to nije krio,
Al takva ga namjerila sreća,
Divna sreća, doviek se sjeća.
Na junaka,baš na Francetića,
Kojeg mrzi snagom svega bića.
Na viteza Ećimović puca,
A srdce mu uzbuđeno kuca,
Pusta od njeg i golema jada,
Zalud puca,Francetić ne pada,
Već on kosi odmetnike klete,
Iz ruku mu bombe plamne lete.
Snieg je,šuma,odjekuje pola,
A odmetnik jauče od bola.
Sivo nebo gleda ovaj časak,
Za praskom se silni ori prasak,
A Francetić sam na snigu stoji,
Hrabro stoji,junak se ne boji.
Kao striele vitez puške pali,
Svi dušmani redom popadali,
Uzdrhtala stabla ponosita,
Mlada jela seku šaptom pita:
"Francetiću zar ne škodi ništa?
On je slika hrvatsko ognjišta,
Koje stoji sred oluja, groma,
Ali nikad ne doživje sloma."
Tako jela svojoj seki veli,
Sva se šuma ganuta veseli,
Hvali Bogu što Hrvatsku brani,
I što dušman ne može da rani
Ovog mladog od oka junaka,
Koji lebdi kao ptica laka,
Dok oko njeg živ plamen se puši,
I odmetnik sa kletvom se ruši.
Miljenka je svud tjerala sila,
Ali ga je i sreća pratila,
Te živ pade u junačke ruke
Očekujuć najstrašnije muke.
Al Francetić k sebi ga pozove,
U nj upire oči sokolove:
"Ako hoćeš,tu možeš ostati,
Ako ne ćeš,k svojima se vrati!"
Ećimović na ovo se gane,
Plamen živi u lice mu plane,
A poklik mu poleti iz grudi:
"Zar Francetić ovako mi sudi?"
A jest,junak baš ovako sudi,
Odmetniče,tomu se ne čudi,
Jer Francetić krvopija nije,
On za sreću svog Doma svog se bije.
A što junak u njemu se javi,
Hrvatska se viek junačtvom slavi.
Odmetnik se sav u duši mienja,
Motri Juru ko čudna znamenja
I viteza hoće da zagrli:
"Za tobom ću, junačino vrli!"
Sluša šuma,sluša zvier iz luga,
A Francetić novog gleda druga,
Svi junaci desnicu mu daju,
A oči im od zanosa sjaju.
Ori pjesma niz vrleti sure:
Kakva divna duša je u Jure !
Naš Francetić dalje žuri k Drini,
Sanjajuć' sveđ o Domovini,
A glas leti od sela do sela,
Puna ga je već Hrvatska ciela,
O junaku,našeg debla grani,
Koji zemlju od pljačkaša brani.
Koji ima vitežku mišicu
I sunašce sjaji mu na licu,
A brz kao jelenče je mlado,
Svud se nađe gdje je Hrvat strado.
Dušmaninu silne zada jade,
On sokoli vitezove mlade,
Te ko munja svaki od njih leti
I ne žali za Hrvatsku mrieti.
Gorom,dolom vitez Jure srne,
Za njim družba od Legije Crne,
Kuda srne,odmetniku jao,
Zadnji mrak mu na oči je pao.
A hrvatsko sve što srdce ima
Raduje se divnim junacima,
Dočekujuć' branitelje mile,
Sve se ruke prema njima krile.
Dječica im u naručje lete,
Sve im sprema ljubazne susrete,
Ponajviše Francetiću Juri,
Što je prvi u najljućoj buri.
Starcu oko od zanosa sieva,
Kolo dieva skladno mu popieva:
"Francetiću nek ti sreća cvate,
Ti nam braniš bosanske Hrvate,
Tebe šalje dični Poglavniče,
Kojem viernost sva Hrvatska kliče.
Francetiću, u kolo nam dođi,
Izpod sela s drugovima prođi,
Francetiću,zastava se vije,
Ti je stavi na vrh Romanije.
Francetića majko tebi hvala,
Što si nama svog viteza dala,
Nek' mu stope blagoslovom cvatu,
Nek' mu lice sjaji se u zlatu.
Nek pobjeda ovjenča mu glavu
Svud, gdje nosi crven- bielu- plavu,
Francetiću,brzi mali ptiću,
Nosi pozdrav Anti Paveliću!"
Pjesmom ore planine i ravni,
Te grobovi zakliktaše davni,
U njima se hladni mrazi tope
Osjećajuć' Francetića stope.
Razigra se grob Tvrtka Stjepana,
Nad njim cvate osunčana grana.
Tomašević u grobu se prene,
Brišu suze kraljevske mu zjene,
Kraljevstvo mu opet drago živi
I brani ga sokoliću sivi.
Kralj iz groba blagoslov mu šalje,
A Francetić napreduje dalje,
Ne može ga zaustavit sila,
Pa da silna ne znam kako bila.
Umori se pratilica vila,
Iako su u nje laka krila,
Njezin junak preko graba skače,
Svuda skače, gdjeno srdce plače.
S puškom vode on prepliva hladne,
I za leđa odmetniku padne,
S njim u koštac junački se hvata,
Silnom snagom viteza Hrvata.
I sve lomi jednog po jednoga,
Takve snage nema ni u koga,
Jure leti u dušmanske jarke
I daruje olovne im darke.
Na njeg' dušman umirući puca,
Al u Juri zdravo srdce kuca,
Takva majka radostna ga rodi,
Te olovo ne će da ga zgodi.
Suton pada,noć je crna, težka,
U njoj djela vrše se vitežka,
Dok je srdca,olova i praha,
Naš Francetić ne osjeća straha.
Ljubav za Dom i desnica jaka
Ne boje se ni noći ni mraka.
Sav Francetić kao plamen gori,
S dana u dan sve žešće se bori
I dušmana o zid gnječi,stiska,
Ječe gore od dušmanskog vriska.
Ore gore od radostna klika:
Kliče Jure: "Sve za Poglavnika!"
Tako slavu pronoseći rodu,
Svakom selu vraćajuć' slobodu
Žarko sunce u radosti sine,
Krik iz grudi mlađanih se vine,
I mrak mine iznad Domovine:
Jure pane vrh hlađane Drine.
Za njim stoji Bosna ponosita,
Gorkog jada i čemera sita,
Blagosivlje Francetića pute,
Sve mu ljubi korake i skute.
Oči starca žare se ganute,
Djeca radost svojih milih slute
I sve pjeva o hrabrom junaku,
Što pobjede nosi na barjaku
I kojeg je porodila vila,
Ta je vila Hrvatica bila.
A Francetić hrabru družbu gleda,
Pozdravlja je,divna mu besjeda.
Okom kruži i desno i lievo
I zapjeva:"Vilo, biela djevo,
Hvaleć' Bogu za taj darak sveti,
Moja mis'o k Poglavniku leti".
Jure sjede,zlatno piše slovo:
"Poglavniče, moj darak ti ovo:
Pozdravljam te s hladne vode Drine,
Uviek spreman za spas Domovine."
Plavo nebo divan prizor prati,
Na Drini su mlađani Hrvati,
Zavjet čine borci uznositi:
"Poglavniče,spremni ćemo biti
Za granicu ovu izginuti.
Tek na Drini naši staju puti."
A Francetić pogled k nebu svrne,
Pa ga spusti vrh Legije Crne,
Tad zakruži po granici Drini,
Sve se smiri u sjajnoj tišini,
Tek slobodne osunčane vode
Poju pjesmu slave i slobode.
Svuda sudba svog junaka prati,
I pobjedu spremna mu je dati,
Francetiću pobjedu je dala,
A tad mladu na put mu je stala.
Sva Hrvatska stog je uzdrhtala,
Po nebu je crna sjena pala.
Francetić je stigao na Drinu,
Sva u suncu plava Drina sinu,
Odmetnička skršila se sila,
Sve to gleda Hrvatica vila.
Al Francetić ne preda se slavi,
Niti šeta s viencima na glavi,
Već i dalje neumorno radi,
Dom hrvatski s Poglavnikom gradi.
A vila ga žalostno pogleda,
Taman oblak nad Velebit sjeda,
Sve se nebo gustom maglom ovi,
Lepršaju žalostno orlovi.
Sva je zemlja utihnula niema,
Mili Bože, koje zlo se sprema?
Zar junaku spriečeni su puti?
Zlo mu vila u srdašcu sluti.
Tamnom jekom nebo odjekuje,
K'o da jauk crne zemlje čuje.
Vilo moja,pobjedniku kliči,
S njim Hrvatska do vieka se diči,
Ime će mu kroz vjekove sjati,
Vilo moja sa srećom ga brati!
Ali vila gorku čašu uze,
U nju roni od pelina suze.
Nebo gleda kroz jutarnje sjene,
Mlad se junak iz svog sanka prene,
Čudan sanak,ružan bješe sanak,
Zlokoban mu navješćuje danak.
Ali Jure vjeruje u snagu,
Za Hrvatsku vazda spreman dragu.
Kao soko prema nebu leti,
Al u zraku udes čeka kleti.
Žarko sunce za oblakom cvili:
"Vrati mi se,moj junače mili,
Proplakat će sva Hrvatska mila,
Zacvilit će tvoja biela vila.
Junak leti nebom punim strave,
Pozdravljaju planine ga plave,
Kroz njih zvone jeke divne slave,
Što junaku odsjeva sa glave.
Ali vila sudbu crnu sluti,
Junaku je udes poginuti.
Drhtne vila,zgrozi se u duši,
Crni udes hrabrog borca sruši.
A kad sazna mila Domovina,
Gorko plače svoga vrlog sina.
Moj junače,ne stiže te puška,
Niti svlada desnica te mužka,
Već te sudba crnom času preda,
A sudbini izbjeći se ne da.
Za Dom mili ti žrtva si bio,
Zato si se, junače, rodio,
A udesu,što zgrabi te zao
Ti viteže nisi se predao,
Već junačtvom do smrti si sjao,
S puškom za Dom djedovski si pao.
Tvoj lik ozgo nad Hrvatskom sije,
Tvoje srdce još i sada bije,
Jer se svaki srdca tvoga dio
S duhom ciele Hrvatske sljubio.
Duh tvoj njoj se kao plamen javi,
Ti si dragulj njenoj vječnoj slavi.
Dok Velebit rađa brze bure,
Dok se vile našim nebom žure,
Orit će se kroz klisure sure:
Vječna slava Francetića Jure!
Jer on pade, vitez divnog lika
za Hrvatsku i za poglavnika!

USTAŠKINJA ANĐELKA SARIĆA
Što se ono nasred šume žari?

Je li vatra iz zemlje probila

Ili zemlja vatru otvorila?

Nije vatra iz pakla probila,

Nit''je zemlja vatru otvorila,

Nego ljudi vragovima slični,

Uništavat majku zemlju vični,

Golemu su vatru naložili,

Hrvaticu vatri privodili,

Sarića Anđelku ustaškinju,

Ustaškinju mladu junakinju.

Noćni divan odmetnik otvoriI

ovako Anđelki prozbori:"

Vidiš kliešta vatrom užarenaI

željeza dva vruća ognjena!

S njima ćemo tvoju kožu peći,

Ne budeš li po volji nam reći:

Na kapi ti vidim neko slovo,

To je za nas nešto posve novo.

Na kapi ti čudno slovo piše,

Što to znači ne bilo te više!

"Ustaškinja Anđelka Sarića,

Od djetinjstva vrla Hrvatica,

Kako ju je naučila mati,

Drugarima đavolskim odvrati:

"Vrag tamjana ne može podnieti,

Vi "U" slovo nesmjete vidjeti.

"U" vas u strah i drhtanje vodi,

A nas u boj i k zlatnoj slobodi!

"U" vam kazna,nama darak liepi,

"U" vas mrvi,a Hrvate kriepi.

"U" vam smrdi,a nama miriše,

"U" vam propast,nama život piše.

Sad ste čuli štoznači Ustaša,

Vam pakao,nam domaja naša!

"!Kolovođa noćne družbe plane,

Ljutim ognjem mučiti je stane,

Pa đavolsku misao zasnuje,

PO svem tielu "U" joj izpisuje,

Izpisuje klieštima plamenim,

Izpisuje gvožđem užarenim,

I sve čeka,kad će zaplakati.

Zaplakati i zajaukati.

Ne zna jadan,ne bilo ga više,

Da drukčije lavlje srdce diše,

Hrvatica boli ne poznaje,

Kad se trpi za sreću domaje.

A odmetnik od golema jada

Ne zna,što bi učinio sada.

Pa da svojoj družini ugodi,

Rodbinu joj svu k vatri dovodi,

Nek' gledaju zavezanih ruku

Svoje kćeri nevolju i muku.

Kad Anđelka svoje opazila,

Ovako je njima govorila:

"Radujte se,što Anđelka daje

Mladi život za sreću domaje.

Ne plačite,roditelji mili,

Doć' će konac odmetničkoj sili,

Noć od danjeg svietla jača nije,

Strpite se,dok sunce probije,

Nestati će družbe tamne noći,

Zlatno sunce pred kuću nam doći.

Lako mriet mi dok domaju ljubim,

Ja dobivam,a ništa ne gubim

Osim tiela,što ga dušman mrvi,

Željan naše slobode i krvi.

Kada pietlu nož glavu odkine,

On pomaman skače u visine,

Kao da je sad tek oživio,

Al' to zadnj trzaj tek mu bio.

Sad se isto usred noći zbiva,

Družba biesom svoju nemoć skriva.

U trzaju zadnjem smišlja muke,

Jer ustaške već ih stišču ruke,

Pa od biesa ne znaju,što rade,

Mojom krvlju svoje ruke slade.

Al' zaludu kliešta usijana,

Time ne će zaustavit dana.

Sunce ide zapreke ne znade,

Kraj dolazi odmetničke vlade.

Već se čuje silna bojna rika,

Ide vojska našeg Poglavnika!

"Kad vidjeli ljuti odmetnici,

Da je i smrt ništa Hrvatici,

I još kad im dozvala pred oči,

Da će skoro vrag po svoje doći,

Sa svih strana na nju nnavalili,

Dok je nisu mladu udavili.

Kad ubiše mladu Hrvaticu,

Još im jači bies zasja u licu.

Kolovođa odmetnika rikne,

Drugarima svojim podvikne:

"Jošte krvi,još žeđamo,

U ustaške ruke se ne damo!

Tri stotine vodite Hrvata,

Vješajte im uže oko vrata!

Izvadite svima prije oči,

Nek' ne vide,kuda im je poći!

Odsiecite desnice im ruke,

Dosta su nam zadavale muke!

Odpilajt obadvije noge,

Zbog njih bilo nama trke mnoge!

Uništimo to hrvatsko sjeme,

Nek' propadnu,neka zanieme!

Na imeni dan njihova vođe

Tri stotine neka u smrt pođe!

Pa nek' vide i dobro zapamte,

Da im ništa ne pomaže Ante!

"Ali u to rikne top sa brda,

Zemljica se sva potresla tvrda,

Odmetnici u zrak poskočili

I od straha glavu izgubili.

S brda jeknu silan glas hrvatski:

"Napried,napried,junaci ustaški!

"U" je naše ime i prezime,

"U" je snaga naše domovine!

"U" je srdce našeg Poglavnika,

"U" je duša hrvatska velika!

Napried,napried,udrite po vragu,

Napried,napried,za domaju dragu!

"Oj,Anđelko da ti je vidjeti,

Kako Hrvat juri,kako leti,

Roj za rojem leti zbor ustaša,

Od dušmana nasta prava kaša.

Množtvo živih u ruke dopade,

Mrtvima se ni broja ne znade.

Vođa skače u visine plave,

Ko pietao jer je već bez glave.

Osvetiše Anđelku ustaše,

A dušmane pravici predaše,

Nek' im pravda istinu zagudi,

Bog s nebesa i pravedni ljudi!

Sad nek' zbore noćne glave nieme,

Tko će naše uništiti sjeme,

Dok granice mile zemlje naše

Brane hrabri,junački ustaše,

Dok imade takvih junakinja,

Kakva bješe Anđa ustaškinja

MILA GOJSALIĆ

Zakleo se silni Topan-paša:
"Sutra zorom Poljica su naša.
Već su dosta zadali mi jada
Ti junaci iz tvrdoga grada,
Barjak viju, rujno vince piju
I meni se Topan-paši smiju.
Još poslije žestokoga boja
Gojsalića Mila bit će moja.
Ne bude li moja Mila snaša,
Ne zvao se više Topan-paša!"
Silnu vojsku tada sakupio,
Na čelo se vojsci postavio,
Na Poljica Topan-paša krene,
Kudgod ide, sve pod mač okrene,
Mužke kolje, vodi žene mlade,
Pa u sumrak pred Poljica pade.
Jošte prije nego svane zora,
Poljičani navale s Mosora,
Sa Mosora, kršna brda,lete,
Među Turke ljuto se zalete.
Kolju, sieku i sabljama mašu,
Iznenade i Turke i pašu.
Gone Turke tri debela sata,
Prognali ih sa poljičkih vrata,
U mosorska tad se vrate brda,
Gdjeno pasu sviloruna krda.
Sunce grane, prvi sinu traci,
S brda viču poljički junaci:
"Gdje ti rieč, silni Topan-paša,
Zora svanu, a Poljica naša!"
Škripne paša, biesni Turci planu,
Pa se s pašom dogovarat stanu,
Tada k brdu Turci s pašom skoče
Na Mosoru ljuti boj se poče.
Poljičani vješti gorskom stienju,
Okretno se po Mosoru penju,
Odozgora Turke napadaju
I u bezdan redom obaraju.
No u paše bila jaka sila,
A poljička odveć mala bila,
Još do noći borit će se moći,
A po noći kud će bez pomoći?
Izgubiti grada će svojega,
Izginuti redom do zadnjega.
Al' neka bi i svi izginuli,
Samo kad bi grada izbavili!
Gojsalića Milu žalost svlada
Zbog sudbine junaka i grada.
Jednom mišlju sva se zaokupi
Pa u dvore svoga otca stupi.
U najljepše ruho se odjene
Pa u tabor Topan-paše krene.
Kad ugleda silni Topan-paša,
Da dolazi k njemu Mile snaša,
On na noge junačke ustane,
A srdce mu silnim žarom plane.
Kiti Milu zlatom i prstenjem,
Naušnicam' i dragim kamenjem,
Sve u svilu odieva Milu,
Sliči Mila na bielu vilu.
Pjeva paša Mili Gojsalića,
Mila misli na svoja Poljica
Pije paša, pjeva i govori,
Dok ga jako vino ne umori,
A kad pašu težko vino svlada,
Sa stola se digne Mila mlada,
Pa sa sebe tanku svilu svuče,
Topan-paše odielo obuče.
Potajno mu ključeve uzima,
Ide mlada, gdje baruta ima.
Sva je straža redom propustila,
Jer je Mile na pašu sličila.
Došla Mila sve do barutane,
Ogleda se pa tu mlada stane,
Tajne ključe vadi iz njedara,
Težka vrata ključima otvara.
Malo zatim zemlja zatutnjela,
Barutana u zrak odletjela,
S barutanom Gojsalića snaša,
A sa snašom i sam Topan-paša.
Kad su Turci plamen opazili,
Kao da su pamet izgubili,
Izgubili i pamet i glavu,
Počnu bježat po polju krvavu.
Zdravi bježe, a ranjeni plaze,
Pašu traže, al ga ne nalaze,
Pašu zovu, on se ne oziva,
Topan-paše nema više živa.
Tada s brda udre roj junaka
Kao tuča iz težka oblaka.
Poljičani bojnim poljem skaču,
Pa na sablje dušmane nataču.
Što uteklo maču poljičkome,
U ponoru mrklo dubokome,
A kad zora osvanula rana,
Nestalo je i zadnjeg dušmana.
Poljičani tad Milu potraže,
Milu traže, al' je ne nalaze,
Milu zovu, al' se ne oziva,
Liepa Mila nije više živa.
Svi junaci mukom zamukoše,
U čast Mile kape poskidoše,
Klanjaju se Hrvatici vrloj
I njezinoj slavi neumrloj,
Što se za Dom žrtvovati znala
I svoj život za domaju dala.
Bila takva Hrvatica svaka!
Nama zdravlje, Mili zemlja laka!

PERICA KRIŽANAC PEGA - TRAGEDIJA HRVATA U DUVANJSKOM SELU LUGU

Zašto plačeš naša gorska vilo
zar se nešto strašno dogodilo
pa je tvoja kosa raspletena
i suzama gorkim nakvašena?
A vila mi tužno odgovara
plačem i ja i majka mi stara
zbog nevolje koja se dogodi
koja narod nevini pogodi.
Zbog nevolje što se desi tada
suze nisu prestale do sada
jer na crnoj ploči od kamena
osamdeset i tri su imena.
Spomen-ploči masovne grobnice
od odraslih i nejake dice
svi su redom duvanjski Hrvati
koje htjede netko žrtvovati.
Ne da htjede nego i učini
pa stradaše potpuno nevini
to zamuti nekad OZNA ljuta
podmetnuvši zamku nasred puta.
U blizini sela susjednoga
zbog vojnika mrtvog njemačkoga
što ga oni tko zna gdje ubiše
i namjerno tamo ostaviše.
Pa da Nijemce pogrješno navuku
da hrvatska naselja potuku
partizanska prljava nakana
jednog će se ostvariti dana.
Pa će sada ove zlatne niti
našem puku istinu otkriti
tužnu priču iz prošlog stoljeća
i jedinog koji se još sjeća.
I jedinog živućeg svjedoka
tadašnjega odrasloga momka
koji dvadest godina imaše
i vlastitim očima gledaše.
Koji cvili dok priča o tome
da prenese pokoljenju svome
da ispriča nevolju i tugu
u duvanjskom malom selu Lugu.
Nedaleko od planine Vrana
pa se sjeća tog krvavog dana
sve se desi u malome selu
pa ću priču ispričati cijelu.
Pa se treba prisjetiti toga
jer se desi sve na pravdi Boga
na tisuću devete stotine
četrdeset i treće godine.
Šesnaesti prosinca mjeseca
kad stradaše i malena djeca
a s njima i tužni roditelji
i bolesni starci u postelji.
Tad stradaše selo Skitenjaci
i njihovi daljnji rođaci
i pastiri što stoku čuvaju
a i cure mlade za udaju.
I mladići bez vojne odore
zlo bijaše da ne može gore
starac Stojan pričao je nama
a priča je bila u suzama.
Jecajući priču prekidao
i plačući stalno uzdisao
gledali smo lice ispaćeno
i njegovo srce izbodeno.
Pa staračke zadrhtaše ruke
zbog sjećanja na njihove muke
pa je teško opisati muku
što se desi na Lugu i Kuku.
I tog hladnog prosinačkog dana
zagraktala jedna crna vrana
a i gavran krila raširio
kao da je crnu vijest donio.
To se, ljudi, davno dogodilo
čini mi se da je jučer bilo
i to mi je stalno u mislima
a slika mi stalno pred očima.
Svakoga bi nabroj'o po redu
i svakog se sjećam po izgledu
tu bijaše djece i staraca
i pastira njihovih ovaca.
Tu bijahu cijele obitelji
priča Stojan ležeć' na postelji
sva'k' je nekog izgubio svoga
i svakog bih opisati moga.
Pitamo se što ih je ostalo
braćo draga, ostade ih malo
pa od malo preživjelih bića
Bog sačuva Stojana Stanića.
Sreća biše da je pastir bio
pa je život nekako spasio
jer zlikovci sve pobiše tada
al' ostaše napuštena stada.
Pa je njima pastir zatrebao
Stojan živu glavu iščupao
pošto tada stoke puno biše
još dječake neke ostaviše.
Pa im tada zapovijed izdaju
da i stoku u grad otjeraju
što se zbilo Stojan je gledao
i svima je nama ispričao.
To bijahu njemački vojnici
al' sigurno bihu nevjernici
tko vjeruje u dragoga Boga
tako ne bi napraviti moga.
Sve ih skupa u štalu zbijali
i tako ih redom ubijali
to se desi među četiri zida
hladna srca bez imalo stida.
Pa na kraju štalu zapališe
i na smrt ih oni osudiše
to gledati bila je strahota
dok su svakog lišili života.
Djeca tužna iz majčina krila
vrištala su jao, majko mila
jao majko, jao oče mili
zar smo nekom nešto učinili?
Ti Božjeg ne ćeš imat' mira
zašto biješ nevinog pastira
koji čuva stoku po planini
nikom ništa loše ne učini?
Ti, zlikovče, tvoga ti imena
zašto biješ starca ispaćena
svakako će ubrzo umrijeti
ti mu hoćeš život oduzeti?
Pa vidite nečasnog junaka
što mu čini poburena baka
stara baka sa štapom u ruci
a oko nje nejaki unuci?
I sve ptice prestaše pjevati
i kerovi prestaše lajati
kukavice tužno zakukaše
a vukovi gorski zavijaše.
Sunce žarko kao da je stalo
kao da bi naglas zaplakalo
kao da bi nešto reći htjelo
da utješi ovo tužno selo.
Krik i jauk najednom se začu
čuješ malu djecu kako plaču
čuješ majke kako nabrajaju
i dječicu svoju dozivaju.
Nekog biju, a nekog vješaju
a nekoga u vatru bacaju
a te zvijeri što nemaju svijesti
ne plaše se Boga ni povijesti.

Tužno priča i ništa ne krije
stari Marko pokojnog Ilije
u susjednom selu dok sam bio
nad selom se crni dim nadvio.
Ubrzo sam vidio pakao
i naglas sam odmah zaplakao
ne izgori samo jedna kuća
nego cijelo selo do svanuća.
Ne daše mi tamo pristupiti
zaprijetiše da će me ubiti
svud njemačke patrole čekaju
i u selo nikog ne puštaju.
Pa požurih do fratra Andrije
da fra Leski strahote otkrije
da mu kaže što se u nas zbilo
da se cijelo selo popalilo.
Da otiđe njemačkoj komandi
da im kaže što se tamo radi
a kada sam došao do sela
što ćeš vidjet' nego mrtva tijela.
Kud god prođeš nigdje živa bića
sve u štali Nikole Stanića
svi u štali, al' nikoga živa
Marko cvili dok nam to kaziva.
Stravično je bilo pogledati
leš na lešu ne možeš poznati
dok je štala izgorjela cijela
ostala su ispečena tijela.
U pekarni jedno malo dijete
izgorjelo od glave do pete
iako je u povoju bilo
njegovo je sada mrtvo tijelo.
Kosti strše, a zemlja krvava
Bože dragi, što se to dešava
svi smo ljudi od jednoga Boga
tko je ovo učiniti moga?
Dozvolu je trebalo čekati
da bi mrtve mogli pokopati
pošto biše puno mrtvih tijela
stiže pomoć iz susjednih sela.
Stiže pomoć ljude sahraniti
i s njima se vječno oprostiti
njih pedeset bijaše iz Luga
ostali su iz dva sela druga.
Tridest jedno biše Kukušani
a njih dvoje biše Lečićani
u to vrijeme ispovijed je bila
pa je neke mještane spasila.
Jer se nisu tamo zadesili
dok bijaše događaj nemili
Ivan Stanić Marka pokojnoga
priča dio događaja toga.
Kad zamijetih Nijemce s puškama
vidio sam što se sprema nama
pa u tlopu gdje krumpiri stoje
sakrio sam dvoje djece svoje.
Žena i ja isto se sakrismo
i na sreću tako se spasismo
ali opet ne prođosmo liše
jer nam našu kuću zapališe.
Marko Stanić pokojnoga Mije
dok nam priča on suze ne krije
a kako bi svoje suze skrio
kad je tada mali dječak bio?
Još i danas toga se prisjeća
zar je žalost mogla biti veća
tko se ne bi prisjećao toga
kad ostane bez ikoga svoga?
Njemu biše tad osam godina
zadesi ga nesretna sudbina
šestero mu iz kuće ubiše
stvarno tužno i što reći više?
Pa tko ne bi ovo osudio
Bogu bi se dragom zamjerio
fra Andrija kad je čuo vijesti
zamalo je ostao bez svijesti.
Pa upozna Lesku gvardijana
što se desi toga kobnog dana
a gvardijan odmah suze pusti
prije nego Andrija izusti.
Pa otiđe njemačkoj komandi
pitati ih tko nam to uradi
pobiste nam najčistija sela
pa će plakat' moja župa cijela.
Svi Hrvati, čisti katolici
pa nevini stradaše jadnici
pa mi kaži o čemu se radi
da stradaše i stari i mladi?
Zapovjednik odgovara glasno
evo da ti sada bude jasno
zar su mogli hranit' partizane
davati im i vode i hrane?
A gvardijan s time se ne složi
i Nijemcima ubrzo predloži
provjerite kod ustaške vlasti
pa će vama sve sumnje otpasti.
Da su oni svi čisti Hrvati
oni će vas s time upoznati
da su oni pravi katolici
i svi redom Božji vjernici.
Što bi i vi stvarno učinili
da ste civil, da vas vojnik sili
da vam kaže: hranu ili glavu
kažite mi sad istinu pravu?
Kako biste i vi postupili
i kako bi sili popustili
kad ujutro novi dan osvanu
zapovjednik dođe gvardijanu.
Svoj je pogled zemlji oborio
pa je drugu priču otvorio
izgleda mi da smo prevareni
nismo bili dobro upućeni.
Te on shvati što su učinili
jer nevine ljude su pobili
i zapovijed svoju je izdao
zatočene odmah je puštao.
Ali kakva korist od istine
kad toliko nevinih pogine
Glas crkveni i Naša ognjišta
opisaše jeziva zgarišta.
Da vas pitam, moje gusle mile
što ste i vi do sad zatajile
jer je gvožđa i đogina bilo
a drvo se u šumi sušilo?
Ali pravda iako je spora
ona nekad ipak stići mora
svaki zločin treba osuditi
da bi mogli djecu poučiti.
Jer obično pogađa nevine
sve zbog onih što zločine čine
a najviše strada sirotinja
pa ispašta i cijela nacija.
Vjernici smo, pa im opraštamo
ali svojih uvijek se sjećamo
na grobnici polažemo cvijeće
molimo se i palimo svijeće.
Za budućnost ovo je pouka
od djedova pa do praunuka
da ratova i mržnje nestane
ta nevolja da nas se okane.
Zbog ovakvih tužnih oproštaja
zbog života mladih naraštaja
žalost svoju u srcu nosimo
za njihove duše se molimo.

Srbi u epske junake uvrstili Novaka Đokovića i Vladimira Putina.

https://www.youtube.com/watch?v=g_dQNLYVDJg

https://www.youtube.com/watch?v=YSvEB2PVErA