HercegBosna.org

korrisnik

U Hevajinom rječniku riječ "potur" znači seljak.
Turčin je Osmanlija tj muslimanski pripadnik osmanskog castva.

korrisnik

"Kaštelani – Afrički Bosanci
U nekadašnjoj Nambiji, današnjoj oblasti južnog Egipta i sjeveru Sudana još uvijek živi bosansko pleme Kaladshy, Kalaji ili Kalashi što znači Castellani, odnosno Kaštelani.
Potomci vojnika koji su pratili trupe sultana Selima, koje su nastojale očuvati otomanske teritorije počevši od 1517. godine, naselili su se oko dvoraca Assouan, Ibrim i Say pa sa jako naočitim ženama domaćih grupa Djowabere i El Gharby, ostavili mnoštvo potomaka koji i danas žive na istom mjestu. Predvođeni Hassanom Coosyjem, Bosanci i Hercegovci su postali viđeni i uvaženi stanovnici Afrike, ali nisu mijenjali način života i običaje iz domovine.

Autohtono stanovništvo ih je nazivalo Osmanlis, ali su oni dokazali kako su istinski Kaštelani aktivni i poligloti. Obrazuju djecu i mnoštvo ih je u državnim institucijama i organizacijama. Često plavih očiju, svi imaju svijetlu kožu i svijetlosmeđu, odnosno riđu kosu.

Spisateljica Amalia Ann Blandhard Edwards im je posvetila veliki dio knjige “Back Through Nubia”:
“Žene koje su slijedile naše prijatelje na brodove imaju čudnu kožu, svijetle oči i riđu kosu. Brojne obitelji spominju bosanskohercegovačko podrijetlo. Jako su ponosni na europske korijene i smatraju se prelijepim”!

Mnoštvo drugih knjiga, studija i izvještaka je posvećeno Kaštelanima koji stotinama godina kasnije ne zaboravljaju zemlju podrijetla. Ne govore jezik, ali ih je sve više koji zahtijevaju njegovo učenje i žele pisati Bosančicom.

daramo

Pa neće u turskom riječniku napisati islamizirani kršćanski seljak.
Jel ima neki dokaz, kako se na turskom kaže seljak?

Naziv je imao negativne konotacije i označavao je nedavno islamiziranog seljaka slavenskog porijekla koji je još zadržao neke kršćanske elemente.
Prvi spomen u turskim dokumentima je iz 1539.
Vjerovatno narodni podrugljiv naziv u smislu polu-Turčin i ima slavensko jezično porijeklo (po-tur) nikako tursko.

Osmanlijski službenici su djecu vođenu s Balkana označavali pod zajednički naziv potur i tu riječ koriste za označavanje islamiziranih Slavena.

Nostro Uomo · **Pridružen/a:** 20 vel 2016, 19:33 **Postovi:** 115

korrisnik je napisao/la:

"Kaštelani – Afrički Bosanci
U nekadašnjoj Nambiji, današnjoj oblasti južnog Egipta i sjeveru Sudana još uvijek živi bosansko pleme Kaladshy, Kalaji ili Kalashi što znači Castellani, odnosno Kaštelani.
Potomci vojnika koji su pratili trupe sultana Selima, koje su nastojale očuvati otomanske teritorije počevši od 1517. godine, naselili su se oko dvoraca Assouan, Ibrim i Say pa sa jako naočitim ženama domaćih grupa Djowabere i El Gharby, ostavili mnoštvo potomaka koji i danas žive na istom mjestu. Predvođeni Hassanom Coosyjem, Bosanci i Hercegovci su postali viđeni i uvaženi stanovnici Afrike, ali nisu mijenjali način života i običaje iz domovine.

Autohtono stanovništvo ih je nazivalo Osmanlis, ali su oni dokazali kako su istinski Kaštelani aktivni i poligloti. Obrazuju djecu i mnoštvo ih je u državnim institucijama i organizacijama. Često plavih očiju, svi imaju svijetlu kožu i svijetlosmeđu, odnosno riđu kosu.

Spisateljica Amalia Ann Blandhard Edwards im je posvetila veliki dio knjige “Back Through Nubia”:
“Žene koje su slijedile naše prijatelje na brodove imaju čudnu kožu, svijetle oči i riđu kosu. Brojne obitelji spominju bosanskohercegovačko podrijetlo. Jako su ponosni na europske korijene i smatraju se prelijepim”!

Mnoštvo drugih knjiga, studija i izvještaka je posvećeno Kaštelanima koji stotinama godina kasnije ne zaboravljaju zemlju podrijetla. Ne govore jezik, ali ih je sve više koji zahtijevaju njegovo učenje i žele pisati Bosančicom.

"Afrički Bosanci" :smijeh

riknut ću od smijeha ... :smijeh

krstjanin · **Pridružen/a:** 02 tra 2012, 10:30 **Postovi:** 7986

korrisnik je napisao/la:

U onoj "tvojoj" knjigi piše da se poturice i Turci nikako ne mogu.

Dobro moras uzet da je Mazuranic isao u Bosnu vec u raspad turskog carstva. Tada ni polozaj muslimana nije bio vise povoljan a kamoli krscanske raje. Dakle prilike su bile apsolutno drukcije za razliku od stotinjak godina prije Mazuranicevog dolaska.
Dakle ovdje vec vidimo da se muslimani preokrecu nedaju se katolicima nazivat bosnjacima vec se sad oni tako pocinju nazivat.

Dok recimo raniji putopisci katolike nazivaju bosnjanima a muslimane odreda turcima.

krstjanin · **Pridružen/a:** 02 tra 2012, 10:30 **Postovi:** 7986

korrisnik je napisao/la:

U Hevajinom rječniku riječ "potur" znači seljak.
Turčin je Osmanlija tj muslimanski pripadnik osmanskog castva.

To sto hevaja kaze da je potur seljak mora dokazat necim. U svim rjecnicima a i zna se opcenito. Potur poturica je covjek koji je konvertirao na islam. Od krscanskog stanovnista je izraz uvjek negativne konotacije, a i od samih turaka je oznacavao covjeka koji je konvertirao ali mu se jos uvjek ne moze vjerovati. Odnosno nije izvorni turcin ni musliman.

krstjanin · **Pridružen/a:** 02 tra 2012, 10:30 **Postovi:** 7986

Za one koji proučavaju povjest Bosne pod Turcima i općenito život u to doba, mislim da nikako nesmje propustiti knjigu
slika

Naime knjiga je u biti skup pisama svojim prijateljima, oca Franza Pfannera, trapista i utemeljitelja smaostana Marije Zvijezde u Banja Luci. On u pismima piše o životu u Bosni i općenito stanju koje je zatekao dolazeći u Bosnu. Međutim šta je zanimljivo? Zanimljivo je što on kao pripadnik jednog od najstrožih redova u KC ne može vjerovati da živi bolje od bosanke raje. Opisuje da ti ljudi žive u tolikoj bjedi i jadu da se stidi što on kao pripadnik strogog reda živi bolje i ugodnije nego oni... Naravno kao katolički monah najviše se bavio katolicima pa je zapisao „Srce ovog naroda jednako je lijepo kao i njegova zemlja i doista je šteta da je tako malo podučen. Kada bi ga se podučilo, mogle bi se s njime učiniti mnoge velike stvari" (5.5.1874.).
Treba napomenuti da je i ovo vrijeme pred raspad turskog carstva...

korrisnik

Nostro Uomo je napisao/la:

korrisnik je napisao/la:

"Kaštelani – Afrički Bosanci
U nekadašnjoj Nambiji, današnjoj oblasti južnog Egipta i sjeveru Sudana još uvijek živi bosansko pleme Kaladshy, Kalaji ili Kalashi što znači Castellani, odnosno Kaštelani.
Potomci vojnika koji su pratili trupe sultana Selima, koje su nastojale očuvati otomanske teritorije počevši od 1517. godine, naselili su se oko dvoraca Assouan, Ibrim i Say pa sa jako naočitim ženama domaćih grupa Djowabere i El Gharby, ostavili mnoštvo potomaka koji i danas žive na istom mjestu. Predvođeni Hassanom Coosyjem, Bosanci i Hercegovci su postali viđeni i uvaženi stanovnici Afrike, ali nisu mijenjali način života i običaje iz domovine.

Autohtono stanovništvo ih je nazivalo Osmanlis, ali su oni dokazali kako su istinski Kaštelani aktivni i poligloti. Obrazuju djecu i mnoštvo ih je u državnim institucijama i organizacijama. Često plavih očiju, svi imaju svijetlu kožu i svijetlosmeđu, odnosno riđu kosu.

Spisateljica Amalia Ann Blandhard Edwards im je posvetila veliki dio knjige “Back Through Nubia”:
“Žene koje su slijedile naše prijatelje na brodove imaju čudnu kožu, svijetle oči i riđu kosu. Brojne obitelji spominju bosanskohercegovačko podrijetlo. Jako su ponosni na europske korijene i smatraju se prelijepim”!

Mnoštvo drugih knjiga, studija i izvještaka je posvećeno Kaštelanima koji stotinama godina kasnije ne zaboravljaju zemlju podrijetla. Ne govore jezik, ali ih je sve više koji zahtijevaju njegovo učenje i žele pisati Bosančicom.

"Afrički Bosanci" :smijeh

riknut ću od smijeha ... :smijeh

Nisam ja to napisao.
Rikni. Ja sam prekopirao.
http://www.teklic.hr/blog/svasta-nesto/ ... i-bosanci/

Ceha · **Pridružen/a:** 08 svi 2009, 12:12 **Postovi:** 29570

korrisnik je napisao/la:

"Kaštelani – Afrički Bosanci
U nekadašnjoj Nambiji, današnjoj oblasti južnog Egipta i sjeveru Sudana još uvijek živi bosansko pleme Kaladshy, Kalaji ili Kalashi što znači Castellani, odnosno Kaštelani.
Potomci vojnika koji su pratili trupe sultana Selima, koje su nastojale očuvati otomanske teritorije počevši od 1517. godine, naselili su se oko dvoraca Assouan, Ibrim i Say pa sa jako naočitim ženama domaćih grupa Djowabere i El Gharby, ostavili mnoštvo potomaka koji i danas žive na istom mjestu. Predvođeni Hassanom Coosyjem, Bosanci i Hercegovci su postali viđeni i uvaženi stanovnici Afrike, ali nisu mijenjali način života i običaje iz domovine.
Autohtono stanovništvo ih je nazivalo Osmanlis, ali su oni dokazali kako su istinski Kaštelani aktivni i poligloti. Obrazuju djecu i mnoštvo ih je u državnim institucijama i organizacijama. Često plavih očiju, svi imaju svijetlu kožu i svijetlosmeđu, odnosno riđu kosu.
Spisateljica Amalia Ann Blandhard Edwards im je posvetila veliki dio knjige “Back Through Nubia”:
“Žene koje su slijedile naše prijatelje na brodove imaju čudnu kožu, svijetle oči i riđu kosu. Brojne obitelji spominju bosanskohercegovačko podrijetlo. Jako su ponosni na europske korijene i smatraju se prelijepim”!
Mnoštvo drugih knjiga, studija i izvještaka je posvećeno Kaštelanima koji stotinama godina kasnije ne zaboravljaju zemlju podrijetla. Ne govore jezik, ali ih je sve više koji zahtijevaju njegovo učenje i žele pisati Bosančicom.

Nambija u egiptu ? =))

Jug Egipta je nekoć davno bio zvan Nubijom.
Namibija je zemlja kod JARa https://hr.wikipedia.org/wiki/Namibija
Koji ste vi idioti...

Heero · **Pridružen/a:** 23 ožu 2015, 21:56 **Postovi:** 4979

kaštelani bosanci LOL!! da nubija su je zvali egipcani posto nub znaci zlato a oni su ga otamo dovlacili!!
namibija=nubija je kao ono americko austrija=australija....

:sega

Heero · **Pridružen/a:** 23 ožu 2015, 21:56 **Postovi:** 4979

Nostro Uomo je napisao/la:

korrisnik je napisao/la:

"Kaštelani – Afrički Bosanci
U nekadašnjoj Nambiji, današnjoj oblasti južnog Egipta i sjeveru Sudana još uvijek živi bosansko pleme Kaladshy, Kalaji ili Kalashi što znači Castellani, odnosno Kaštelani.
Potomci vojnika koji su pratili trupe sultana Selima, koje su nastojale očuvati otomanske teritorije počevši od 1517. godine, naselili su se oko dvoraca Assouan, Ibrim i Say pa sa jako naočitim ženama domaćih grupa Djowabere i El Gharby, ostavili mnoštvo potomaka koji i danas žive na istom mjestu. Predvođeni Hassanom Coosyjem, Bosanci i Hercegovci su postali viđeni i uvaženi stanovnici Afrike, ali nisu mijenjali način života i običaje iz domovine.

Autohtono stanovništvo ih je nazivalo Osmanlis, ali su oni dokazali kako su istinski Kaštelani aktivni i poligloti. Obrazuju djecu i mnoštvo ih je u državnim institucijama i organizacijama. Često plavih očiju, svi imaju svijetlu kožu i svijetlosmeđu, odnosno riđu kosu.

Spisateljica Amalia Ann Blandhard Edwards im je posvetila veliki dio knjige “Back Through Nubia”:
“Žene koje su slijedile naše prijatelje na brodove imaju čudnu kožu, svijetle oči i riđu kosu. Brojne obitelji spominju bosanskohercegovačko podrijetlo. Jako su ponosni na europske korijene i smatraju se prelijepim”!

Mnoštvo drugih knjiga, studija i izvještaka je posvećeno Kaštelanima koji stotinama godina kasnije ne zaboravljaju zemlju podrijetla. Ne govore jezik, ali ih je sve više koji zahtijevaju njegovo učenje i žele pisati Bosančicom.

"Afrički Bosanci" :smijeh

riknut ću od smijeha ... :smijeh

ito kastelani hiihihhi ahahahahha

jedno je tocno,kolko su kastelani pleme tolko su i bosanci narod

korrisnik

Piše: Jusuf Džafić
Često imamo priliku pročitati ili čuti kako je Katarina Kosača-Kotromanić (1425-1478)[i], kćerka hercega Stjepana Vukčića Kosače (1404-1466)[ii] i supruga pretposljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaša (?-1461)[iii], posljednja bosanska kraljica, odnosno kako je Mara (Marija, Jelena) Branković-Kotromanić[iv], supruga posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića (1438-1463), posljednja bosanska kraljica, te kako je jedna od spomenute dvije kraljice legitimni nasljednik bosanske kraljevske krune. Ponekad se spominje i Matija Radivojević Kotromanić, vazalni kralj osmanske Bosne (1465-1471). Međutim, u svemu tome baca se sjena na princa Ishaka-bega Kraljevića (tur. Kraloğlu) Kotromanića[v] i njegove potomke, te princezu Eminu Tarihi-hanumu Kraljević (tur. Kralkızı)[vi], koji spadaju među posljednje punokrvene pripadnike dinastije Kotromanić poznate pod svojim imenima.

Kako bismo razjasnili ko su posljednji članovi bosanske vladarske kuće Kotromanić, poglavito ko su bili Ishak-beg Kraljević i njegovi potomci, te ko je bila njegova sestra Emina, donosimo u nastavku njihove kraće biografije. Biografije su poredane hronološki prema godini smrti.

Emina Tomašević Kotromanić (oko 1456. ili 1459-nakon 1474)

Emina Tarihi-hanuma Tomašević Kotromanić (rođ. Katarina), kćerka kralja Stjepana Tomaša (vld. 1443-1461) i kraljice Katarine Kotromanić, te polusestra kralja Stjepana Tomaševića (vld. 1461-1463).

Ne postoji jedinstveno mišljenje oko godine njenog rođenja. Kada je Katarinin otac Stjepan Tomaš umro 1461. godine, bosansko prijestolje je naslijedio njen polubrat Stjepan Tomašević. Katarina je sa bratom i majkom i dalje nastavila živjeti na kraljevskom dvoru.

Padom Bosne pod Osmanlije 1463. godine, sultan Mehmed el-Fatih (1444-1446, 1451-1481)[vii] je naredio da se kralj Stjepan Tomašević pogubi zbog izdaje[viii], a da se njegova mlađa sestra Katarina i mlađi brat Sigismund pošalju u Istanbul. U Istanbulu je Katarina zajedno sa bratom prešla na islam i dobila ime Emina, odnosno Tarihi-hanuma.

Dalju brigu o malodobnoj Emini je preuzeo Isa-beg Ishaković (oko 1414-1472), krajišnik Bosansko-skopskog krajišta (1454-1463) i drugi bosanski sandžak-beg (1464-1470)[ix]. Radi toga je prešla iz Istanbula u Skoplje, gdje se obrazovala i odgajala pod tutorstvom Isa-bega. Inače, postoji teorija da je Isa-beg dalji rođak Kosača, pa samim tim i Eminin rođak, koja je po majci bila Kosača.

Princeza Emina je mlada preminula prirodnom smrću u Skoplju. To je bilo nakon 1474. godine, jer se te godine posljednji put spominje u osmanskim izvorima. Uzrok smrti nam nije poznat. Pokopana je u Skoplju, gdje joj je Isa-beg kasnije podigao turbe. Turbe postoji i danas. Turbe se bilo srušilo 1963. godine u zemljotresu koji je razorno pogodio Skoplje. Obnovljeno je u periodu 2011-2014. godine.[x]

Katarina Kosača-Kotromanić (1425-1478)

Katarina Kosača-Kotromanić, kćerka hercega Stjepana, supruga kralja Stjepana Tomaševića i posljednja kraljica majka. Rođena je u Blagaju, stolnom gradu hercega Stjepana.

Herceg Stjepan se borio da očuva de facto nezavisnost Huma (Hercegovine), pa je iz straha od Osmanlija bio prinuđen da održava prijateljske odnose sa kraljevskom dinastijom Kotromanić. Kao plod tih odnosa, sklopljen je brak između Katarine i kralja Stjepana Tomaša 1446. godine, čime je unutrašnja razjedinjenost Bosne smanjena. Budući da je Stjepan Tomaš već bio obećao papi da će iskorijeniti heretičke krstjane - pripadnika Crkve bosanske, nova kraljica Katarina se morala odreći bogumilske vjere i prihvatiti rimokatoličku vjeru.

Kao i njen muž Stjepan, i Katarina je postala vatreni pobornik katoličanstva. Posebno je pomagala franjevački prozelitizam diljem Bosne, tačnije nasilno prevjeravanje bosanskih krstjana) u katoličanstvo. Nasilna pokrštavanja su se intenzivirala od 1449. godine pa nadalje i nisu prestajala sve do pada Bosne pod osmansku vlast. Tako je samo u 1459. godini čak 40 000 krstjana pobjeglo pred terorom u hercegovačke krajeve, kako one pod kontrolom hercega Stjepana, tako i u one pod kontrolom Osmanlija.[xi] Takođe, Katarina je zaslužna za gradnju prvih katoličkih crkvi po Bosni: crkve Presvetog Trojstva u Vrilima kod Kupresa, crkve Sv. Katarine u Jajcu, crkve Sv. Tome u Vranduku, te započete crkve u Bobovcu.

Kraljica Katarina je sa kraljem imala troje djece, mlađe djece kraljeve: Sigismunda (kasnije Ishak-beg), Katarinu (kasnije Emine) i sina nepoznatog imena o kojem historijski izvori šute.

Nakon što su Osmanlije zauzele Bosnu 1463. godine, Katarina se prvo povukla na Kupres. Odatle je, preko Konjica, pobjegla u Ston, a otud u Dubrovnik na otok Lopud. Tu je boravila oko dvije godine. Budući da joj je Dubrovačka republika kao vazal Osmanskog carstva nije mogla pružiti potrebno utočište, otišla je u Rim, odakle je do smrti učestovala u pokušajima organizovanja protuosmanskih pohoda koji bi u konačnici doveli do oslobođenja Bosne.

Kraljica Katarina je posljednje godine života provela kao redovnica trećeg reda franjevačkog samostana Ara Coeli u Rimu. Budući da je sebe smatrala posljednjom legitimnom nasljednicom bosanske krune, a sa sobom je u Rim bila donijela i bosanske kraljevske insignije, među kojima je bila i sama kruna, oporučila je 20. oktobra 1478. godine Bosnu i bosansku krunu svojoj djeci kao baštinu, pod uslovom da se vrate u katoličku vjeru. U slučaju da to ne učine, onda Bosna i bosanska kruna pripadaju papi Sikstu IV (1471-1478) i njegovim papskim nasljednicima.

Matija Radivojević Kotromanić (poslije 1450-1490)

Matija Šabančić Radivojević Kotromanić, sin kralja Radivoja Ostojića (1433-1435) i prvi od dva vazalna kralja osmanske Bosne (1465-1471).

Matija je bio jedan od tri sina protukralja Radivoja Ostojića koji se sa Tvrtkom II borio za vlast u Bosni. Matijina braća su bili Tvrtko (-1463) i Đurađ (djel. 1455).

Odmah po zauzeću Bosne, Mehmed el-Fatih je pogubio bosanskog kralja i sve koji su bili umiješani u izdaju i antiosmanski savez sa Ugarskom i Papskom državom. Tom prilikom su pogubljeni Matijin otac Radivoj i njegov brat Tvrtko. Matija je, zajedno sa drugim zarobljenim pripadnicima vladarske kuće Kotromanić, odveden u Istanbul. U Istanbulu je Matija boravio dvije godine, gdje je izabrao da zadrži svoju vjeru, za razliku od svojih rođaka Žigmunda i Katarine, koji su postali muslimani.

Krajem 1465. godine Mehmed el-Fatih je postavio Matiju za nominalnog kralja Bosne, kao protutežu ugarskim banovinama na dijelu Bosne koji je Ugarska u jesen 1463. godine bila zauzela (Jajačka banovina i Srebrenička banovina), te kako bi ugodio bosanskom plemstvu koje je izabralo da ostane u osmanskom dijelu Bosne.

Matija je kraljevao šest godina kao marionetski kralj. Najvjerovatnije je njegova kraljevska oblast obuhvatala Lašvansku dolinu, tj. dolinu rijeke Lašve[xii]. Matija je imao diplomatske veze sa Dubrovačkom republikom, koja mu je slala i izvjesne darove kao bosanskom kralju.

Matija se zadnji put spominje kao bosanski kralj 1471. godine. Ne zna se razlog njegove smjene niti njegova daljnja karijera. Na bosanskom prijestolju ga je naslijedio Matija Vojsalić Hrvatinić. Kao protutežu osmanskom bosanskom kraljevstvu i Matija Korvin, ugarski kralj (1458-1490), je postavio 1471. godine Nikolu Iločkog (1410-1477), slavonskog velikaša, za kralja ugarske Bosne (1471-1477).

Matija je preminuo poslije 1490. godine. Bio je oženjen Turkinjom islamske vjeroispovijesti. Pretpostavlja se da su imali potomke, ali o njima ništa ne znamo.

Marija Branković-Kotromanić (1447-1498)

Jelena (Marija) Branković-Kotromanić, kćerka srpskog despota Lazara Brankovića (1456-1458), supruga kralja Stjepana Tomaševića, te posljednja bosanska kraljica i posljednja srpska despoina. Rođena je u Smederevu, prijestolnici despotovine Srbije. Njeno kršteno ime je Jelena.

Brak između bosanskog prijestolonasljednika Stjepana Tomaševića i princeze Jelene je sklopljen 1. aprila 1459. godine. Odmah po sklapanju braka, Stjepan Tomašević je naslijedio svoga tasta despota Lazara na prijestolju Despotovine Srbije, a Jelena je postala despoina i uzela vladarsko ime Marija (Mara), koje je bilo prihvatljivije za katolički svijet.

Međutim, vladavina novog bračnog para u Srbiji je bila kratkog vijeka. Osmanska vojska Mehmeda II Fatiha (1444-1446, 1451-1481) je zauzela Smederevo 20. juna 1459. godine i time uništila Srpsku despotovinu. Bračni par je pobjegao u Bosnu na bosanski dvor kralja Stjepana Tomaša, oca Stjepana Tomaševića.

Smrću kralja Stjepana Tomaša, Stjepan Tomašević je postao novi bosanski kralj, a princeza Marija nova bosanska kraljica. Katarina Kotromanić je zadržala titulu kraljica-majka.

No, nakon svega dvije godine, osmanske trupe su preplavile i Bosnu. Pao je Bobovac, Jajce i na kraju Ključ. Kralj je na Carevom polju kod Jajca pogubljen zbog izdaje, a kraljica Marija je pobjegla na jadransku obalu. Određeni izvori navode da su Stjepan Tomaš i Marija Branković-Kotromanić imali djecu, ali o njihovoj sudbini ništa pouzdano ne znamo.

Dalja sudbina kraljice Marije nije skroz rasvjetljena, jer su ionako historijski izvori puni kontradiktornosti. Znamo da je prvo potražila utočište u Dubrovačkoj republici. Kraljica nije dugo boravila u Dubrovniku, već se sa svojom pratnjom skrasila u Mletačkoj republici, tačnije u benediktanskom samostanu Sveti Stjepan pod borovima kod Splita. Budući da su je u samostanu posjećivali, između ostalog, Bosanci i Ugari, što nije odgovaralo mletački političkim interesima, Mleci su naredili splitskom knezu da je na lijep način udalji iz Splita, kako bi to u konačnici dovede do njenog trajnog odlaska iz Mletačke. Tako je kraljica Marija, pod izgovorom loših životnih uvjeta u samostanu, zamoljena 1466. godine da se preseli u Šibenik ili neko susjedno ostvo. Uvrijeđena time, kraljica je napustila Split, te preko Istre otišla kod svoje majke u Ugarsku. U Ugarskoj je navjerovatnije bila do 1484. godine.[xiii] Za svo to vrijeme je bezuspješno pokušavala da izvuče materijalnu korist od onih koje smatrala da su joj dužni, na osnovu činjenice da je ona posljednja bosanska kraljica i posljednja srpska despoina.

Onda se 1484. godine kraljica Marija preselila na dvor sultana Bajazida II (1481-1511)[xiv]. Inače, kraljica Marija će od tada pa do kraja svoga života imati zaštitu Osmanske carevine i uživati visoki ugled na Porti.[xv] Od sultana Bajazida kraljica je tražila da interveniše da joj Dubrovnik, inače osmanski vazal, isplati zaostavštinu njenog djeda srpskog despota Đurađa Brankovića (1427-1456). Sultan je već u oktobru 1484. godine naredio Dubrovčanima da joj isplate dotičnu zaostavštinu, a ako bi imali šta protiv, da dođu na Portu na ročište. Konačno, u martu 1486. godine sultan je naredio da joj bespogovorno isplate dotičnu zaostavštinu.[xvi]

Na osmanskom dvoru Marija je ostala desetak godina, a potom se preselila kod svog dajdže Manojla Paleologa u Čorluu kod Tekirdaga (današnja eur. Turska).

Kraljica Marija se posljednji put izravno spominje 1495. godine u još jednom sporu sa Dubrovčanima. Naime, kraljica je zahtijevala od dubrovačkih vlasti da njoj počnu isplaćivati srbijanski dio tradicionalnog stonskog danka, koji su Dubrovčani isplaćivali bosanskim i sprskim vladarima još od 1333. godine, a čiji je srbijanski dio, od propasti Srpske despotovine, isplaćivan srpskim manastirima Hilandar i Sveti Pavle na Svetoj Gori (polustrvo Atos, sjeverna Grčka).[xvii] Kraljica je uspjela u svojoj namjeri, ali nije dugo uživala novi prihod, budući da preminula 1498. godine. Iz pisma Ahmed-paše Hercegovića Kosače, čuvenog velikog vezira bosanskog porijekla, koje je dotični napisao

1501. godine i adresirao na Dubrovčane, vidi se da se srbijanski dio Stonskog danka od 1500. godine ponovo isplaćuje gorepomenutim svetogorskim manastirima.

Ishak-beg Kraljević Kotromanić (1449?– nakon 1490)

Ishak-beg Kraljević (rođ.Sigismund (Šimun, Žigmund) Kotromanić, sin pretposljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaša i kraljice Katarine Kosače, te istaknuti osmanski velikodostojnik. Sestra mu je Emina-hanuma Kotromanić (rođ. Katarina), a polubrat Stjepan Tomaš Kotromanić.

Po majčinoj lozi djed mu je herceg Stjepan Kosača, pradjed Vukac Hranić (? -1432), a dajdže Vlatko (1427-1489), Vladislav (1426-1490) i Ahmed-paša Hercegović (rođ. Stjepan Hercegović Kosača) (1459-1517). Znači, djeca Ahmed-paše Hercegovića - Ali-beg Širi, hafiz Ahmed-beg Hercegović, Mustafa-beg, Mehmed-beg i Huma su mu dajdžići, odnosno dajdžična. Moguće da su mu rođaci po materi krajišnici Bosanskog krajišta Ishak-beg (1414-1439)[xviii] i njegov sin Isa-beg Ishaković, ako je tačna tvrdnja da je Ishak-beg porijeklom iz porodice Hranić/Hranušić. Preko Kosača je u srodstvu i sa Ferhad-begomVukovićem-Desisalićem, bosanskim sandžakbegom (1568-1572) i graditeljom poznate sarajevske džamije Ferhadije.[xix]

Po očevoj lozi djed Ishak-bega je kralj Stjepan Ostoja (1398-1418), pradjed Tvrtko I Kotromanić (1353-1391), kralj Bosne, Srbije, Hrvatske, Dalmacije i Primorja, amidže bosanski kraljevi Radivoj Ostojić (1432-1435) i Stjepan Ostojić (1418-1421), a amidžić Matija Kotromanić (1465-1471), nominalni kralj Bosne za vrijeme Osmanlija.

Prilikom osmanskog zauzeća Bosne 1463. godine, dok je još bio tinejdžer, zarobljen je zajedno sa sestrom Katarinom. Odveden je u Istanbul, gdje je prešao na islam, te promijenio ime u Ishak. Odgajan je u Istanbulu i Karahisaru (jugozapadna Anadolija). Nikada se nije vratio hrišćanstvu, iako ga je majka Katarina više puta pokušavala nagovoriti na takav korak.

Ishak-beg je izgradio sjajnu karijeru u Osmanskom carstvu. Budući da je mladalačke dane provodio u osmanskom dvoru Top Kapiju, najvjerovatnije se obrazovao na Enderunu, elitnom dvorskom univerzitetu. Po svršetku univerziteta, bio je sposoban da se lati državničkih funkcija. Nalazimo ga 1473. godine u pratnji sultana Mehmeda el-Fatiha tokom pohoda protiv Uzuna Hasana (1453-1478), sultana Ak Kojunlua[xx].

Ishak-beg je aktivno sudjelovao u Prvom osmansko-memlučkom ratu (1485-1491). Bio je pod komandom svoga dajdže Ahmed-paše Hercegovića. Tako je učestvovao 1486. godine u bici kod Adane. Bitka je završila osmanskim porazom i tada je Ishak-beg zarobljen i odveden zajedno sa rođakom Ahmed-pašom u Kairu u tvrđavu kod memlučkog sultana Kajt-beja (1468-1496). Tamo su zbog iskazanog junaštva carski primljeni. Obećavane su im sve počasti. Čak je sultan nudio Ahmed-paši ruku svoje kćeri samo da ostane u Egiptu u memlučkoj službi. No, njih dvojica su mudro odbijali sve ponude. Poslije godinu dana zarobljeništva, pušteni su 1487. godine 892. godine po Hidžri), zajedno sa poklonima za sebe i osmanskog sultana.

Ishak-beg je po oslabađanju nastavio da obavlja administrativno-vojne službe u Osmanskoj carevini. Krajem 1487. godine je postavljen za sandžakbega Karasija (današnji Balikesir, sjeverozapadna Anadolija). Ponovo se uključio i u osmansko-memlučke sukobe. Učestvovao je, između ostalog, u bici kod Tarsusa 1488. godine i u drugoj bici kod Adane 1488. godine. U obje bitke Osmanlije su doživjele poraz. U bici kod Tarsusa poginuo je Ferhad-beg, otac Gazi Husrev-bega i osmanski velikodostojnik.

Ishak-beg je bio učesnik i u znamenitoj Krbavskoj bici 1493. godine, zajedno sa Gazi Husrev-begom, budućim bosanskim sandžakbegom (1521-1525, 1526-1534, 1536-1541), te Hadum Jakub-pašom, tadašnjim bosanskim sandžakbegom (1490-1493). Tada je osmanska vojska, na čelu sa bosanskim jedinicima, do nogu potukla ugarsku vojsku, na čelu sa hrvatskim jedinicama.

Ishak-beg je bio i sandžakbeg Bolua (sjeverozapadna Anadolija). Posljednji put je spomenut u Egiptu, u jednoj ispravi iz decembra 1493. godine.

Pretpostavlja se da je preminuo 1494. godine.

Ishak-beg je bio porodičan čovjek. Iz prvog braka sa grčkom plemkinjom, nama nepoznata imena, imao je četvero djece: kćerke princezu Hatidžu i princezu Nilufer, te sinove princa Aliju i princa Mustafu. Nakon smrti prve supruge, oženio se po drugi put Turkinjom Nilufer sa kojim nije imao djece.

Zaključak

Princ Alija Kraljević Kotromanić, princ Mustafa Kraljević Kotromanić, princeza Hatidža Kraljević Kotromanić i princeza Nilufer Kraljević Kotromanić, djeca princa Ishaka-bega Kraljevića Kotromanića, su posljednji živući Kotromanići kojima je historija zapamtila imena. Pretpostavlja se da su živjeli i dijelovali u sjeverozapadnoj Anadoliji u blizini Bolua i Balikesira (Karasija), gdje im je otac imao posjede. Da li su oni ostavili potomke i koliko potomaka, nije nam poznato, ali, budući da su muslimanske porodice, posebno begovske (plemenitaške) porodice bile uglavnom brojne i razgranate, nije isključeno da njihovi potomci i danas žive u Anadoliji.

Dakle, Emina Tomašević Kotromanić, Katarina Kosača-Kotromanić, Matija Radivojević Kotromanić, Marija Branković-Kotromanić i Ishak-beg Kraljević Kotromanić spadaju među posljednje historijski potvrđene članove bosanske kraljevske kuće Kotromanić, ali, ipak, gorespomenutim sinovima i kćerkama Ishaka-bega Kotromanića pripada čast da ponesu naziv posljednji Kotromanići.

[i] Vidi o kraljici Katarini:Ilarion Ruvarac,Katarina, kći Tvrtka I. bana (od 1353.–1377.) i od 1377.–1391. kralja bosanskoga, Glasnik Zemaljskog muzeja u BiH, 4/1892, knj. 3, str. 205–211. Za detaljnu literaturu vidi: Esad Kurtović, Prilog bibliografiji radova o bosanskoj kraljici Katarini (1425-1478) (U povodu 525 obljetnice smrti), Bosna franciscana 22/2005, Sarajevo, str. 201-211.

[ii] Vidi o hercegu Stjepanu: Grupa autora, Herceg Stjepan Vukčić Kosača i njegovo doba, Preporod, Mostar, 2005. Opširnije o Kosačama vidi rad Peje Ćoškovića, gdje je navedena pozamašna i skoro sva literatura koja se tiče Kosača: Pejo Ćošković, Kosače, hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=244, 25.11.2015, 8:23.

[iii] Opširnije o Kotromanićima vidi rad Peje Ćoškovića, gdje je navedena pozamašna i skoro sva literatura koja se tiče Kotromanića: Pejo Ćošković, Kotromanići, Hrvatski biografski leksikon, hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=249, 25.11.2015, 08:16.

[iv] Vidi o kraljici Mari: Senja Mahinić, Životni put posljednje bosanske kraljice, Radovi Filozofskog fakulteta u Sarajevu, 17/2014, str. 211-224; Đuro Tošić, Poslednja bosanska kraljica Mara (Jelena), Zbornik za istoriju Bosne i Hercegovine, 3/2002, Beograd, str. 29-60.

[v] Vidi o Ishak-begu: Safvet-beg Bašagić, Znameniti Hrvati, Bošnjaci i Hercegovci, Matica Hrvatska, Zagreb, 1931; Ibid., Kratka uputa u prošlost BiH, Vlastita naklada, Sarajevo, 1900, str. 14, 15; Edin Urjan Kukavica, Znameniti i zaboravljeni Bošnjaci u osmanskom sultanatu, Behar, 95/2010, str. 71; Mustafa Spahić, Povijest islama, El-Kalem, Sarajevo, 1996, str. 565; Tomo Vukšić, Papa Pio II. i kralj Stjepan Tomaš, Fenomeni "krstjani" u srednjovjekovnoj Bosni i Humu, Institut za istoriju u Sarajevu-Hrvatski institut za povijest, Sarajevo-Zagreb, 2005, str. 304.

[vi] Vidi o Emini Tarihi-hanumi: Safvet-beg Bašagić, Znameniti Hrvati, Bošnjaci i Hercegovci; Ibid., Kratka uputa u prošlost BiH, str. 14, 15; Edin Urjan Kukavica, Znameniti i zaboravljeni Bošnjaci u osmanskom sultanatu, Behar, 95/2010, str. 71; Mustafa Spahić, Povijest islama, str. 565; Tomo Vukšić, Papa Pio II. i kralj Stjepan Tomaš, Fenomeni "krstjani" u srednjovjekovnoj Bosni i Humu, str. 304.

[vii] Vidi o sultanu Mehmedu II: Mehmed Surejja, Istanbul, 1890, Matbea Amire, Sicilli Osmani, sv. 1, str. 67-68.

[viii] Bosna je od 1435. do 1461. godine redovno, kao osmanska vazalna država, plaćala danak Osmanlijama. Međutim, kralj Stjepan Tomašević (1461-1463) je odbio 1462. godine da plati danak, pritom obznanivši svoj antiosmanski savez sa Ugarskom i Papskom državom, što su Osmanlije smatrale izdajom i objavom rata.

[ix] Vidi o Isa-begu: Vedad Biščević, Bosanski namjesnici Osmanskog doba, Connectum, Sarajevo, 2006, str. 53-62; Enes Pelidija - Feridun Emecen, İsa Bey, İslam Ansiklopedisi, Türkiye Diyanet Vakfı, Istanbul, 2000, sv. 22, str. 475-476.

[x] Skoplje: Otvoreno obnovljeno turbe posljednje bosanske princeze, www.klix.ba/vijesti/bih/skoplje-otvoren ... /141225120, 1.12.2015., 8:30.

[xi] Osmanlije su 1416. godine zauzeli Foču, Čajniče, Nevesinje, Pljevlje, Prijepolje, Priboj. Godine 1418. su osvojili Višegrad i Sokol u Međurječju. Od 1435. godine drže čvrsto u svojim rukama i Hodid sa Sarajevskim poljem, a sljedeće 1436. godine uzimaju i Sreberenicu i Zvornik. Vidi podrobnije o osmanskom osvajanju Bosne: Grupa autora, Osmansko osvajanje Bosanske kraljevine, Institut za historiju, Sarajevo, 2014; Vedad Biščević, Bosanski namjesnici Osmanskog doba, str. 12-25.

[xii] Lašvanska dolina otprilike obuhvata današnje općine Travnik, Novi Travnik, Busovača, Kiseljak i Vitez.

[xiii] Iskreno rečeno, ne možemo sa stopostotnom pouzdanošću utvrditi gdje je boravila kraljica Marija do 1484. godine: da li je preselila u Ugarsku ili je ostala u Dalmaciji. Međutim, mletački izvještaji upućuju da je vijest o kraljičinom preseljenju u Ugarsku tačna. (Vidi: Senja Mahinić, Životni put posljednje bosanske kraljice, Radovi Filozofskog fakulteta u Sarajevu, 17/2014, str. str. 216).

[xiv] Vidi o sultanu Bajazidu: Mehmed Surejja, Sicilli Osmani, sv. 1, str. 24-25.

[xv] Postoji mišljenje da se kraljica Marija po dolasku u Istanbul preudala za nekog spahijskog starješinu i da je ta udaja izvor njene političke moći i sultanove podrške. (Vidi: Senja Mahinić, Životni put posljednje bosanske kraljice, Radovi Filozofskog fakulteta u Sarajevu, 17/2014, str. 221-223)

[xvi] Kada je i da li je uopće Dubrovnik isplatio dotičnu zaostavštinu kraljici Mariji nije nam poznato. (Vidi: Senja Mahinić, Životni put posljednje bosanske kraljice, Radovi Filozofskog fakulteta u Sarajevu, 17/2014, str. 217-218)

[xvii] Naime, koristeći višegodišnji iscrpljujući bosansko-srpski rat (1326-1333), Dubrovčani su uspjeli 1333. godine dogovoriti sa srpskim vladarem kraljem Dušanom (1331-1355) i bosanskim vladarem banom Stjepanom II Kotromanićem (1322-1353) kupovinu Stona i Stonskog rata (Pelješca). Zauzvrat su svake godine plaćali srpskom vladaru i bosanskom vladaru po 500 perpera (dukata). Taj iznos zvao Stonski danak, dohodak, tribut.

[xviii] Vidi o krajišniku Ishak-begu: Vedad Biščević, Bosanski namjesnici Osmanskog doba, str. 47-50; Feridun Emecen, İshak Bey, İslam Ansiklopedisi, sv. 22, str. 524-525.

[xix] Nažalost većina pisaca griješi kada smatra da su Gazi Ferhad-beg sin Iskenderov (umro 1568), graditelj Ferhadije u Tešnju, Ferhadije Žepču i subaša (zapovjednik) tešanjske tvrđave, i Ferhad-beg Vuković Desisalić (umro 1572), bosanski sandžakbeg i graditelj sarajevske Ferhadije, ista osoba. Tako da uglavnom imamo literaturu gdje su njihove biografije izmiješane: Vedad Biščević, Bosanski namjesnici Osmanskog doba, str. 124-127; Safvet-beg Bašagić, Znameniti Hrvati, Bošnjaci i Hercegovci.

[xx] Ak Kojunlu (u prijevodu bijela ovca) je bila azerbejdžanska turska plemenska federacija koja se prostirala na prostoru današnjeg Azerbejdžana, Jermenije, istočne Turske, zapadnog Irana i sjevernog Iraka od 1378. do 1501. godine.

Izvor: Glasnik IZ, br. 11-12, 2015, str. 1183-1194

Akos.ba

- See more at: http://www.akos.ba/u-fokusu/ko-su-bili- ... RmCvB.dpuf

korrisnik

Heero je napisao/la:

kaštelani bosanci LOL!! da nubija su je zvali egipcani posto nub znaci zlato a oni su ga otamo dovlacili!!
namibija=nubija je kao ono americko austrija=australija....

:sega

Žali se domeni hr.

Heero · **Pridružen/a:** 23 ožu 2015, 21:56 **Postovi:** 4979

zasto?

korrisnik

Oni su to pisali. Šta me ba briga.

Kum Bečo · **Pridružen/a:** 09 vel 2010, 19:22 **Postovi:** 5970

Citat:

ZAŠTO HISTORIJA I OTKUD TURCI Stojanović: Historija je ključni sastojak nacionalne svijesti!
11.03.2016. u 09:39

ANALITIKA

Poslije ulaska u Srebrenicu 11. jula 1995. general Mladić je rekao: “Poklanjam srpskom narodu ovaj grad. Napokon je došao trenutak da se, poslije bune protiv dahija, Turcima osvetimo na ovom prostoru”

Piše: Dubravka Stojanović, thebosniatimes.ba

Poslije ulaska u Srebrenicu 11. jula 1995. general Mladić je rekao: “Poklanjam srpskom narodu ovaj grad. Napokon je došao trenutak da se, poslije bune protiv dahija, Turcima osvetimo na ovom prostoru”. U filmu o Škorpionima, koji smo vidjeli zahvaljujući Fondu za humanitarno pravo, vidi se i jasno čuje jeromonah Gavrilo koji blagosiljajući Škorpione pred zločin u Srebrenici kaže: “Braćo, Turci se povampiriše, hoće srpske svetinje. Daj vjernoj vojsci tvojoj da bude na savlađivanje neprijatelja naroda”. Tih dana narodni guslar pjevao je ovako: “Pokažimo cijelom svijetu da je Bosna naša đedovina, a ne turska alajbegovina”.

Izabrala sam ove citate u moru drugih da bih pokazala idejni ili kulturni kontekst u kome se zločin dogodio. Izabrala sam baš ova tri da bi se vidjelo da je toga bilo na svim nivoima: od guslara, narodnog pjevača, preko crkve – za koju je baš povodom Srebrenice Mirko Đorđević rekao da je pružala “duhovnu logistiku” zločinu – do egzekutora, generala Mladića. Zato ću pokušati da ovdje odgovorim na dva pitanja: zašto historija i zločin, zašto historija uopšte i – otkud Turci.

Historija je ključni sastojak nacionalne svijesti i ta slika ko smo mi pravi se na osnovu stvarnih, a još više i češće pogrešnih tumačenja prošlosti. To je uobičajeno, to rade svi, to možemo da nađemo u svim društvima, ali toga ima mnogo više u društvima koja imaju neki problem sa sadašnjošću, koja se teško snalaze, koja teško rješavaju probleme i teško idu dalje. To su društva koja sama sebi povlađuju, kao što često ovdje možete da čujete: da proizvodimo više historije nego što možemo da potrošimo. I to je još jedno od tih samozavaravanja i odlaganja da se suočimo sa svojim pravim problemima. U Peščaniku sam to nazvala kolektivnim sindromom Petra Pana, gdje jedno društvo odbija da odraste, jer mu se čini da je u djetinjstvu – a za društvo bi to mogla da bude historija – sve bilo sigurnije, toplije i izvjesnije.

Ako se složimo sa ovim objašnjenjem zašto je historija važna, dolazimo do pitanja zašto Turci. Svi smo čuli i stalno živimo u mantri ”500 godina turskog jarma”, i mislim da ona ima ključno mjesto u našoj historijskoj svijesti. Za jedno istraživanje koje smo prije nekoliko godina radili sa Beogradskim centrom za ljudska prava, koje je objavljeno kao knjiga “Novosti iz prošlosti”, Stratedžik marketing je takozvanom reprezentativnom uzorku postavio 120 pitanja koje je pripremila grupa nas historičara. Bila su to identitetska pitanja o vezi sa nacijom i historijom, i sada ću vam predstaviti neka od njih.

Jedno pitanje je bilo “Koji je, po vama, najvažniji događaj srpske historije”, i tu su ispitanici sami nudili odgovor. I 48%, dakle skoro pola njih, izjavilo je nešto u vezi sa Turcima, bila to Kosovska bitka, bio to Prvi ustanak, Drugi ustanak… Kosovska bitka je apsolutno na mjestu broj 1 sa 22% odgovora. Neki uspješni periodi iz naše historije, čuvena zlatna doba gotovo da se uopšte nisu našla u odgovoru na pitanje šta je najvažnije u našoj historiji. Dakle, uspjesi se tu ne broje.

Postavili smo i pitanje “Opišite period turske vladavine” i ponudili tri odgovora. Prvi je bio “Vjekovni turski jaram”, drugi je bio pokušaj racionalnog objašnjenja i tu smo rekli “Kao i svako veliko carstvo, i ovo je imalo uspone i padove”, i treći odgovor je bio “Ne znam”. I 76% ljudi zaokružilo je mitski odgovor o 500 godina turskog jarma. Svega 23% je uopšte bilo u stanju da zamisli da je moguć i neki drugi odgovor. Najstrašnije od svega je to što je samo 1% reklo da ne zna. Inače je na sva druga pitanja redovno oko 30% građana, što je također vrlo zabrinjavajuće, odgovaralo da ne zna. Samo ovaj odgovor su svi znali.

I na kraju, pitali smo građane da li su tokom tog turskog jarma uništeni svi srpski spomenici. I 63% je odgovorilo pozitivno, što znači da 63% ljudi nije u stanju da razumno misli o toj temi i ne može da se sjeti srpskih svetinja na Kosovu, srpskih manastira koji su očigledno opstali pod turskom vlašću. Tolika je snaga tog mita da oni zanemaruju sopstveno iskustvo. Mit je jači i oni daju taj odgovor. Ovo ispitivanje je rađeno profesionalno, pa se vodilo računa o tome kako odgovaraju muškarci, žene, mladi, stari, obrazovani i neobrazovani. Jedino smo na ova pitanja u vezi sa Turcima dobili potpuni konsenzus i žena i muškaraca, i mladih i starih, s tim što moram da naglasim da mladi ipak imaju najtvrđi odnos prema Turcima. Dakle, naša predstava da to odumire nije tačna, jer se pokazalo da mladi u tome prednjače.

Danas držimo javni čas o Srebrenici i ispitujemo matricu našeg učenja o nama samima. Turci su naša mentalna vremenska granica. Godina 1389. je početak naše Nove ere. Tu stvari počinju, ili se završavaju. Turci su poštapalica, oni su opravdanje, oni su objašnjenje za sve. Oni su iracionalno rješenje za svaki realni problem. Prljave su ulice – zbog 500 godina. Komunizam je bio zbog 500 godina. Ne ide nam s demokratijom, zbog 500 godina. Ne možemo dalje zbog Turaka. Zaboravljamo da smo u 200 godina od stvaranja moderne srpske države možda mogli nešto da uradimo.

Kada bi nam neko uzeo Turke, morali bismo da se suočimo sa samima sobom. Oni su ključ našeg identiteta i ključno opravdanje. Ali odatle govor Ratka Mladića. Zato se u Srebrenici ide na Turke, jer se time oni dehumanizuju, pa ih je dozvoljeno ubijati. Odatle i odnos prema zločinu u Srebrenici i poricanje genocida. Jer to je više od običnog poricanja. Priznavanje genocida u Srebrenici zadire u najdublje identitetske slojeve. Kada bi sebi priznali taj zločin, promijenila bi se naša historijska perspektiva. Sve bi se preokrenulo i Bećkovićev “ostatak zaklanog naroda” bi izgubio moralno superiornu ulogu žrtve, koja po definiciji ne može biti krvnik.

Ako bismo prešli na drugu stranu, iz genocidiranog naroda u genocidni narod, srušila bi se zgrada postojećeg nacionalnog identiteta i morala bi da se napravi nova. Zbog toga mislim da je učenje o Srebrenici ključna lekcija iz historije, i nadam se da će knjige na kojima zajedno rade historičari iz čitavog regiona, multiperspektivne čitanke o historiji ratova u Jugoslaviji, biti doprinos tome.

Sa javnog časa u Beogradu, CZKD, 7. marta 2016: Škola znanja – Srebrenica mapiranje genocida i post-genocidno društvo, FAMA Metodologija i Galerija 11/07/95.

(The Bosnia Times, Peščanik.net)

novem · **Pridružen/a:** 27 lis 2010, 15:06 **Postovi:** 34025

Citat:

Sada, kad su bosanski muslimani doživjeli poraze od Porte, rasla je mržnja između njih i Osmanlija (koje su oni nazivali Turkušama). Osmanlije su im predbacivali da su b alije, poturice, gori od kaura, a ovi njima da su otpadnici od islama, dok su oni, Bošnjaci, »pravi Turci«

OBLICI OTPORA BALKANSKIH MUSLIMANA REFORMAMA IZ CARIGRADA
(PREMA SPISIMA ZADARSKE PISMOHRANE)

http://www.lzmk.hr/images/radovi4/ivan% ... ohrane.pdf

Heero · **Pridružen/a:** 23 ožu 2015, 21:56 **Postovi:** 4979

korrisnik je napisao/la:

Oni su to pisali. Šta me ba briga.

Pa ti se pozivad na to?

BBC

novem je napisao/la:

Citat:

Sada, kad su bosanski muslimani doživjeli poraze od Porte, rasla je mržnja između njih i Osmanlija (koje su oni nazivali Turkušama). Osmanlije su im predbacivali da su b alije, poturice, gori od kaura, a ovi njima da su otpadnici od islama, dok su oni, Bošnjaci, »pravi Turci«

OBLICI OTPORA BALKANSKIH MUSLIMANA REFORMAMA IZ CARIGRADA
(PREMA SPISIMA ZADARSKE PISMOHRANE)

http://www.lzmk.hr/images/radovi4/ivan% ... ohrane.pdf

Korisno štivo, savjetujem svima da pročitaju. Zaključak na kraju je dobar:

Citat:

Bilo je to doba kad su se Hrvati i Srbi konstituirali u suvremene nacije, stoje poznato.

U Bosni nema ni traga nastojanjima muslimana da postanu nacijom, već baš obratno - balkanski muslimani kao rubna skupina islama ili mač islama protiv Zapada bore se za održanje Osmanske carevine kao vjerske i teokratske imperije.

Tu valja istaknuti da su oni bili među zadnjima koji su primili islam, skupina koja je najviše izložena Zapadu, što može donekle objasniti njihov prozelitizam. Rezultat pokušaja osuvremenjivanja bio je da se Osmanska carevina raspala i postala Turskom, pri čemu su nastale nacije ili nacionalne države, siromašne i potlačene u polukolonijalnom ili posve kolonijalnom položaju prema zapadnim silama.

Stoga nije nikakvo čudo da je u dušama muslimana ostala čežnja za moćnom Osmanskom carevinom i islamskim fundamentalizmom, koji ne poznaje i ne priznaje nacija.

No, s druge strane, muslimani su postali ljudi s krizom identiteta, ljudi koji ne umiju izmiriti suvremenost s islamskom tradicijom, ne snalaze se i ne nalaze svoje mjesto među suvremenim južnoslavenskim narodima.

novem · **Pridružen/a:** 27 lis 2010, 15:06 **Postovi:** 34025

Citat:

Hrvatski književnik i putopisac Matija Mažuranić o svojim iskustvima tokom boravka u Bosni i Hercegovini 1839. i 1840. godine napisao je djelo 'Pogled u Bosnu, ili kratak put u onu krajinu'. Donosimo vam posebno zanimljiv dio u kojem autor opisuje društvene odnose koji vladaju između etničkih i vjerskih grupa u BiH.

"Krstjani i Turci mrze se strašno među sobom: nu neka bi i to bilo, samo da se Krstajni jedne i druge izpovedi malo bolje gledaju. Nego premda su i po krvi i po svetoj veri prava rođena bratja, ipak se mrze, kao da nikakove svojbine neima među njimi. Turci zovu svakog Krstjanina Vlahom, a Vlasi među sobom jedan zove drugoga Šokcem; a on njega Šiakom: a ipak bi mogli znati, da im neće biti sreće, ni napredka, dok god se ova sramotna imena nezametnu. U Bosni se Krstjani nesmiu zvati Bošnjaci: kad se reče Bošnjaci: onda Muhamedovci samo sebe razumiu, a Krstjani su samo raja Bošnjačka a drugčije Vlasi; Bošnjaci i Osmanlije prem da su Muhamedovci i jedan i drugi, opet se mrze strašno kao prava nebratja. – Bošnjak mrzi na Osmanliu, jerbo kaže, da neima pod nebom gadniega čoveka od Osmanlie, a Osmanlia kaže, da su Bošnjaci poturice, i da su gori od đaura, zato da jih treba davit i gaziti, nek se boje poturice, i nek znadu, tko jim zapoveda. I od tuda dolazi, da se Bošnjaci boje Osmanliah, kao i Krstjani od Bošnjakah Turakah."

novem · **Pridružen/a:** 27 lis 2010, 15:06 **Postovi:** 34025

Matija je najmlađi brat Ivana Mažuranića. Putovao je u Bosnu preko Srbije 1839./1840. i iznio svoja zapažanja.
http://documents.tips/documents/pogled- ... ranic.html

Evo par isječaka o stanju kršćana, Turcima, nazivu jezika...

Citat:

Matija Mažuranić: Pogled u Bosnu

Bosna, gdě sam ju ja vidio, ima planinah dosta, nego izmeh planinah ima prekrasnih zemaljah; ali najviše leže puste, žalosti moja! Bosna je, u obće reći, zemlja plodna: to svědoči najviše voće, koga obilno imaju. Kad sam ja bio u Sarajevu, onda je bio glad: oka pšenice je bila po 60 parah, a oka kukuruza po 50 parah2. A u zimsko doba oka jabukah 15, oka suhih sljivah 30 parah; a i drugoga voća svakoga ima dosta. Rakia je na mehani doista skupa, a vino se nesmě ni donositi. Ako koi mehandžia i dobiva vina, tako mora biti u velikom strahu, jerbo može naopako postradati: zato litru vina daje po dva groša, to jest 80 parah.

U sarajevskom polju je, kako sam čuo, od sve Bosne najgori stališ za Krstjane. Ondě Krstjani ništa pod nebom neimaju, ni kuće, ni kućišta, ni mačke: nego ono, što se vidi, to je sve agino. Ali to i nije kuća: u kućah sěde samo Turci, a Vlasi u košari. Sarajevac im dade u jesen i na prolětje sěme da uzoru i posiu žito. Kad prispie košnja, Krstjanin kosi sám,sám žanje i vrši, i u jesen pobere voće, ali ga uvěk agin momak nastoji; i onda, već kako donosi hadet, aga š njim někako poděli.

Izvan Sarajevskoga polja, gdě Krstjani sami sebi kuće dělaju, Turci dobro paze, da nebi tko načinio sebi malo bolju kuću, i ako tko načini, odmah ga těraju na sud i pitaju: »Pak zar i ti, Krstu, i ti hoćeš imati kuću, i ti si někakav aga? hajde u aps (pod zatvor), dokle neplatiš toliko i toliko stotinah grošah. A kuća da mu se uzme, pak ju podajte kojemu Turčinu. A za tebe je košara, Krstu lipovi; ti sebi napravi košaru3!«

U Sarajevskom pašaluku nesmiu se držati svinje, a u Sarajevu nesmiu se ni u kotcu hraniti. Harač u Bosni mora platiti svaki, koi nije Muhamedovac, il je ondě stanujući il nije. I da u vrěme od platjanja harača, makar najsobodnii Francez dodje, i on bi morao platiti harač lěpo kao pop. Harač se platja koliko paša nametne.

Bošnjak mrzi na Osmanliu, jerbo kaže, da neima pod nebom gadniega čověka od Osmanlie: a Osmanlia kaže, da su Bošnjaci poturice, i da su gori od djaura; zato da jih trěba davit i gaziti, nek se boje poturice, i nek znadu, tko jim zapověda. I od tuda dolazi, da se Bošnjaci boje Osmanliah kao i Krstjani od Bošnjakah Turakah.

Jedan put sam pitao trgovce, koji prohode po svoj Europejskoj Turskoj, da kojim se jezikom najviše služiti mogu? a oni rekoše: »Kudgod podješ, svuda možeš govoriti bošnjački. « – Da kako je u Stambolu? rekoh. – »U Stambolu je, veli, pak sve bošnjački, samo malo Osmanliski i grčki.« – Ali oni toga nikako nepoznaju, da tudje rěči u svoj jezik měšaju, nego još vele, da Osmanlia bošnjačke rěči měša: a kolikogod Kranjci i Štajerci imaju němačkih rěčih, toliko Bošnjaci, ili bojim se još više, turskih imaju. Oni kazuju, da sva Švabska zemlja bošnjački eglendiše; osim već tamo něgde daleko, gdě ima pravih Švabah: ali da se je već sve, brajne, po Švabskom jeziku pokvarilo, i zato da oni težko razumiu, kad su na sastanku sa Švabami.

Krstjani i Turci mrze se strašno medju sobom: nu neka bi i to bilo, samo da se Krstjani jedne i druge izpovědi malo bolje gledaju. Nego premda su i po krvi i po svetoj věri prava rodjena bratja, ipak se mrze, kao da nikakove svojbine neima medju njimi. Turci zovu svakoga Krstjanina Vlahom, a Vlasi medju sobom jedan zove drugoga Šokcem; a on njega Šiakom: a ipak bi mogli znati, da im neće biti sreće, ni naprědka, dok god se ova sramotna imena ne zametnu.

Turčin je općenito po svom zakonu jako pobožan: on nebi prestupio naredbe, ili bolje da reknem izvanje ceremonie svoga věrozakona (kao post, klanjanje, sevap, abdes i obično umivanje) za živu glavu: a kad izvrši sve, što mu se predpisuje, onda mu se jedva srce umiri, i čini mu se, kao da se je preporodio. Turci se mnogo ponose i jako su oholi tim što jim je dragi Alah dao tu milost, ter što su se u Muhamedovoj čistoj věri rodili. Oni strašno mrze na svakoga nevěrnika, koi neće da pripozna čistu věru. Velika jim je to zakletva, kad reknu: »Ja bio Vlah,« ili ako je ondě koi od Krstjanah, tako se kunu: »Ja se krstio, kao se i ovaj krsti.« A i ja sam jim dosta putah město ćitapa služio, jerbo sam bio sam Krstjanin medju njimi. Ali njihova zakletva ili prisěga, koja se na buduće vrěme proteže, lahko se prelomiti dade, samo ako oni pri tom svoju korist vide: oni bo mogu kazati, da su se prevarili; jere da nisu znali, kako će Bog dati. A na onu prisěgu, koja se na prešasto vrěme polaže, može se čověk osloniti bolje; jerbo neimaju nikakve iznimke, koja bi jih izključavala, da nije grěh.

Turci su jako praznověrni, oni se malo fali svi živi zakapaju, kao što ću malo poslě u običajih njihovih kazati; jerbo to kod njih nije nikakovo čudo, da mrtvac u grobu kopori i humca. A on bi nebog iskočio, nebi se dao živ u zemlju, da ga prie nisu svezali od pete do glave, i zabušili mu usta pamukom. Oni sve věruju, štogod se kod nas rad zabave pripověda, o věšticah, o vampirih, o vukodlacih, o vidovinah4 i o djavolih, kako u snu prenose ljude, i opet donose natrag; i to je tamo sve tvrda istina.

Njihovi su razgovori jako nagrdjeni, uhu vrědonosni, nestidni, i sa svim bezobrazni; o kojih, bože sačuvaj netrěba ni pomisliti, jere bi to razumu čověčanskomu velika pogrda bila. Narod se je vas u Bosni (kud sam ja bio) tim prokletim duhom okužio, kojega će još i poslě Turakah za tri sto godinah poticati: to je njihova najveća zabava, u tom su jim škole i svi nauci, i o světu i o čověčanstvu.

U tom jih naslěduju već i ona mala nejaka děca, vide bo kako njihovi vrědni starci zbore, pak tako i oni za njimi postupati nastoje. Zaman se někoji Krstjani starci trude, da svoju mladež od takovih turskih razgovorah odvrate, stavljajući joj naprvo i prestupljenje zapovědi božje i uvrědjenje razuma čověčanskoga; to jim sve slabo pomaže: mladež krstjanska se je već gotovo pokvarila kao i turska. I ako to još koliko vrěmena ovako uztraje, neće se po razgovoru moći poznati, tko je Turčin, tko li je Krstjanin.

Turci su na blago jako lakomi i gledaju na svaki način, da ga prisvoje, već ili junačtvom ili ubojstvom, ili najposlě lukavštinom, samo ako jim do ruke dodje. Za to često jedan drugoga na samoći ubije, pak uzme njegovo blago, nasiplje svoj ćemer i opaše okolo sebe. Poslě s onimi novci ništa neradi, nu samo je zadovoljan, da jih u ćemeru nosi, dokle 4 Vidovine su ljudi živi, kao što je bio despot Vuk Jajčanin, i aga Djerzelez, koji su se med sobom po sve vrěme tukli; jedan put je Vuk Jajčanin opalio Sarajevo, a drugi put je poginuo od Djerzeleza: nu bilo je i više junakah, koji su bili vidoviti. ga tko nespazi, i opet neubije, kao i on drugoga. I tako tamo zlato sve od ćemera do ćemera idje, a š njim se nitko nesluži, razma kakva age ili trgovci. A tako rade i drviši; nego drvišu je prosto ubiti Krstjanina, samo ako zna, da će bit jači. Trgovci se moraju na putu čuvati od drviša, a osobito jedan sám.

Nu kada drviš vidi, da Krstjanom ništa nauditi nemože, onda izreče vrhu njih prokletstvo u arapskom jeziku. Drviši su svi crnomanjasti, i rodom iz Arabi; rědki znade koju rěč naški i to naopako izgovara. Drviš nenosi drugoga oružja nego jedno koplje i na njem dvě sěkirice, koje gorě izgledaju kao jedan križ. Zato on može s otim, ako će, probosti ili posěći. Drviš su někakova vrsta Muhamedovskih kaludjerah, koji nigdě stavnoga stana ili manastira neimaju, gdě bi zajedno u družtvu živěli, nego se po cělom Muhamedovskom světu sami naposeb skitaju. Gděkoji od njih su razdrpani kao strašilo, a gděkoji su oděveni bolje, a drugi pako i konje jašu, to jest,koji znadu bolje varati i ubijati, taj se bolje ima. Drviša nesmě ubit nitko, nego ako on nasrta na Krstjane, dakle se oni samo mogu braniti od njega, ili ne ubiti ga.

Ja sam bio rad da vidim, kakove su sgrade iz vana, pak nisam mogao glavu nositi dolě. Zato sam stotinu putah bio psovan od Turaka, i rekli bi mi: »Što si digao glavu kao kera (pas), pak gledaš okolo kao da strvinu tražiš! zar nemožeš ići ovako s prignutom glavom kao čověk?« A drugi bi me světovali veleć, da je to velika uvrěda za onoga, u čiju se kuću pogleda jerbo će odmah ljudi reći, da taj njegove žene traži, i ako ga oni gazda spazi, kadar ga je na jedan put ubiti.

Kada Turčin prěko polja jaše, onda ga nikakov Krstjanin nesmě susrěsti; nego kada Krstjanin upazi Turčina, onda se mora daleko ukloniti od puta. Ako Krstjanin na konju jaše, mora odjahati pak voditi konja na stranu. To po turskom običaju dolazi tako, kao kada mi pred svojim starešinom skinemo kapu; nu da mi i neskinemo svaki put kape, zato nas starešina neće tući; ali da Turčin gděgod iznenada srětne Krstjana, odmah trgne nož od pojasa. Kad sam ja s pašom išao u Travnik, onda je bio debeo sněg, a iznad sněga je bila prtina. Mi smo na mnogo městah srětali kiridžie s tovari, pa ovi, nebi imali kamo svojih
konjah odvratiti, nego bi oni onako pustoruko pobegli u šumu, a konji bi ostali na prtini. Turci onako srditi nebi imali koga da tuku, nego bi s konjah poskakali, pak bi sve one kiridžinske konje pobacali u sněg i tako bi put otvorili. Kad bi mi već daleko prošli, onda bi viděli, kako se siromasi ljudi okolo konjah muče. Ali na jednom městu srětosmo kiridžie u jednoj strmenoj strani; a Turci su opet tako porivali konje kraj puta, pak bi nebogo marvince pod tovarom otišlo valjajuć niza stran, dok se gdě u sněgu nebi ustavilo; a kada pošlě dodju ljudi, onda kukaju nad njimi.

Preljub je u Turakah najveći grěh; ako idje Turčin k tudjoj Turkinji, kad ga tretji put uhvate, udare ga na kolac. Ako idje Krstjanin k Turkinji, koja neima muža, tako prvi put, kad ga uhvate, mora se ili poturčiti, pak da ju uzme, ili ga nabiu na kolac; ako pak ova Turkinja muža ima, tako preljubnika bez iznimke udare na kolac. Ako Krsjanin idje k tudjoj Krstjanki, pak ga uhvate, tako odmah prvi put mu dadu ličinu na vrat (oběse ga na ličini). A Turčin, kad god mu se blagoizvoli, može ići k Krstjanki, jer mu neima suda.

U Bosni nije nitko vlastan od svoga imanja: paša može svakomu uzeti sve što ima, pak dati komu hoće. Zato poveći gospodari, a osobito Krstjani, moraju polag svoje mogućnosti, koliko više mogu, nositi mita paši, to bože da oni š njim u prijateljstvu živu. – Kad paša koga hoće da oglobi, onda ište od njega pet, šest ili deset kesah, već koliko hoće, u zajam. Ako oni neće da uzajmi tako se paša učini srdit i odmah ga kao jednoga neposlušnjaka dade pogubiti, a njegov imětak za izgled drugim k sebi prigrabi. A onomu, koi mu odmah uzajmi, lěpo načini rok, do koga će mu se izplatiti. Kad je već rok došao blizu,onda paša pošalje kavaze, da mu toga i toga trgovca (t. j. věrovitelja njegova) dovedu vezana. Kavazi idju i učine, kako čestiti paša zapověda.

Došavši trgovac vezan pred pašu,prestraši se kao rob; znade bo, da ga tamo nikakova razkoš ne čeka. A čim ga paša ugleda, udilj se na njega prodere: »Kako si ti, ugursuze, smio to i to uraditi?« On se izmisli ili ga potvori na priliku: da je nosio kakove espape, a neplatio djumruka; ili da je opsovó Turčina, ili, ako ništa, on ga potvori, da se je něgdi pohvalio, da je uzajmio paši toliko i toliko kesah. Da se ovi trgovac htědne opravdati, pak da rekne: »Nisam ja, čestitipaša, toga uradio; to je moró netko od zlobe nalagati na me.« Tako se paša na ove rěči rasrdi, pak vikne: »Dakle ćeš ti Krstu, mene samoga u laž utěrati? – hajde, momci, vodite ga, pak mu udarite stotinu po tabanu.« A trgovac se stane moliti: »Nemoj, čestiti paša! nemoj, tako ti děteta tvoga; oprosti! molim te, oprosti; znam da sam te uvrědio, ali platit ću sve, što ti rekneš.« U tom ga i kavazi uhvate, kao djavoli grěšnu dušu, i povuku na
dvorište. A paša se pokaže, tobože, kao da se je smilovó pak rekne: »Nemojte, momci, stanite; halal mu za prvi put; sad nek plati globu, a za drugi put neka se čuva.«

Onda kaže osudjenomu: »Ti ćeš Moskovu jedan5, za tvoje prestupljenje platiti toliko i toliko kesah, a ovo, što si me sad uvrědio, to ću ti za prvi put halaliti, ali u naprěd se čuvaj. Ti si meni bio uzajmio toliko i toliko kesah, a još toliko i toliko fali, da mi nadoplatiš.« A trgovac onda mora položiti još koliko paša zahtěva. Taj hadet Krstjani dobro znadu, da ako dadu, tako město novacah lakše světa mogu dobiti batine: ako nedadu, izgubit će glavu i imětak. Zato kad mu što uzajme, i on jih stane potvarati, odmah se mole i vele; da će platiti, koliko on za pravo obnadje. Kad sam ja išao š njimi u Travnik, onda paša, da netroši svojih novacah, uzme tako od někojih krstjanskih trgovacah 60 kesah u zajam: a od židovah 30 kesah.

Svaki čověk je vlastan ubiti svoju ženu kad hoće, i svaki gospodar svoga slugu, za najmanju pogrěšku, osobito ako je Krstjanin. Zato kad pred bega, agu, kadiu ili kakova mu drago gospodara koi tudjanin dodje, onda dvorani u pribitju svoga gospodara i svem skupu moraju reći, za ukazat veličinu svoga gospodara.

Jajce10 · **Pridružen/a:** 19 kol 2011, 16:50 **Postovi:** 508

krstjanin je napisao/la:

Za one koji proučavaju povjest Bosne pod Turcima i općenito život u to doba, mislim da nikako nesmje propustiti knjigu
slika

Naime knjiga je u biti skup pisama svojim prijateljima, oca Franza Pfannera, trapista i utemeljitelja smaostana Marije Zvijezde u Banja Luci. On u pismima piše o životu u Bosni i općenito stanju koje je zatekao dolazeći u Bosnu. Međutim šta je zanimljivo? Zanimljivo je što on kao pripadnik jednog od najstrožih redova u KC ne može vjerovati da živi bolje od bosanke raje. Opisuje da ti ljudi žive u tolikoj bjedi i jadu da se stidi što on kao pripadnik strogog reda živi bolje i ugodnije nego oni... Naravno kao katolički monah najviše se bavio katolicima pa je zapisao „Srce ovog naroda jednako je lijepo kao i njegova zemlja i doista je šteta da je tako malo podučen. Kada bi ga se podučilo, mogle bi se s njime učiniti mnoge velike stvari" (5.5.1874.).
Treba napomenuti da je i ovo vrijeme pred raspad turskog carstva...

Citao knjigu, preporucujem svakako. U detalje opisana svakodnevnica bosanskog seljaka, pogotovo zanimljivo citati iz perspektive jednog Austrijanca. Opisuje mnoge elemente bosanskog mentaliteta koji su i danas prisutni.

BBC

Ima negdje PDF verzija ?

korrisnik

Evo ti od a do ž pročitano, iz znatiželje sam bacio pogled jedno 2, 3 dana.
https://www.scribd.com/doc/105414543/Ma ... ed-u-Bosnu

BBC

Hvala pogledam. Mislio sam na ovog Franza, kao osoba sa strane nepristrasna.

HercegBosna.org

Kako je uistinu bilo "pod Turcima"

Online