Zanimljivo je da se pri raspredanju o pripadnosti Dubrovnika uglavnom prepire je li grad hrvatski ili srpski. Zanemaruje se da je službeni jezik Republike bio latinski, a tek u 16. st. Slaveni potiskuju Romane i izumire raguzejski dijalekt dalmatskog jezika. Skoro sve graditelje, arhitekte i umjetnike koji su projektirali i gradili ta velebna zdanja Republika je naručivala iz današnje Italije. Taj prelijepi Dubrovnik najviše su gradili (današnjim rječnikom) Talijani. Onofrio della Cava (fontane, Knežev dvor), Marino Gropelli (Crkva svetog Vlaha), Michelozzo (Bokar, dominikanski samostan, Revelin), Ignazio Pozzo (Crkva sv. Ignacija), Petar Andrijić (Crkva sv. Spasa), Andreo Buffalini (katedrala), Mihoje Brajkov (franjevački samostan), Ivan Rabljanin (gradski zvonik), Paskoje Miličević (valobran Kaše, palača Sponza, tvrđava Sveti Ivan), Tommas Napoli (Knežev dvor), Nićifor Ranjina (Minčeta), Juraj Dalmatinac (Minčeta), Bonino da Milano (Orlandov stup), Antonio Ferramolino (Revelin), slikari Matko Junčić, Lovro Dobričević (Kotoranin, u Dubrovnik seli 1457.), sin mu Vicko Lovrin (1497. u Dubrovniku), najveći Nikola Božidarević, Mihajlo Hamzić, Pietro di Giovanni, Pier-Antonio Palmerini, Giacomo di Marco, Franjo Matijin, Paolo Veneziano, Blaž Jurjev, Antonio di Jacopo, Lorenzo di Michele, Ivan Ugrinović, glazbenik Lambert Courtois... Znatno više Romana nego Slavena.

Dosta pogrješaka.

Dio umjetnika i arhitekata jest bio iz Italije, no pitanje je jesu li se osjećali Talijanima.
Nu, njihov se broj precjenjuje.

Glede jezika, slovinski hrvatski jezik je nadvladao u najkasnije 13.-14-. st., pa su
svi vjersaki tekstovi iz Dubrovnka, za porabu naroda, na hrvatskom
(iz 1400, 1450 i dalje).

I etnički Talijani priznaju da je Dubrovnik "slavenski grad", napose oni koji su ga zadužili, kao Ardelio Della Bella.
Od srpstva nema puno, to je raspravljeno:

http://www.matica.hr/vijenac/516%20-%20 ... BEevnosti/

BILJEŠKE IZ KNJIGE VESNE MIOVIĆ DUBROVAČKA REPUBLIKA U SPISIMA NAMJESNIKA BOSANSKOG EJALETA I HERCEGOVAČKOG SANDŽAKA (DUBROVNIK, 2008.)

Osmanski spisi Dubrovačke Republike pohranjivani su u tzv. Turskoj kancelariji u Kneževu dvoru, a o njima su vodili računa dragomani koji su poznavali turski, arapski i perzijski jezik. Francuzi su po padu Republike ispraznili prostor kancelarije, te podijelili arhiv na sudski (njima bitne isprave) i politički koji ih nije zanimao. Vojnici su nemarno raznosili spise pa su austrijsku vlast dočekali nabacano i ispremiješano. Austrijanci isprva nisu vodili računa o spisima, toliko da bi se barun udostojio nekom svome prijatelju darivati par primjeraka. Kasnije kad se javlja zanimanje za latinske povelje, ćirilske i osmanske sultanske spise, blago se šalje u Beč. Prva pošiljka u Beč odaslana je 1818., druga 1833. (oko 1 000 isprava), a treća 1836. godine (860 primjeraka). U Sponzi je ostalo 12 000-13 000 spisa premještenih tamo u požaru 1817. Arhivari su to morali znati, ali su odlučili prešutjeti kako bi bar dio blaga ostao u Dubrovniku. Spisi su nakon brojnih peripetija vraćeni u Dubrovnik 1946., 1948. i 1949., a u Beču su još oni iz priručne knjižnice Turske kancelarije. Danas se u seriji Acta Turcarum Državnog arhiva u Dubrovniku nalazi oko 15 000 isprava, što je tek djelić ukupnog broja. Po popisu dubrovačkih isprava u Istanbulu od 1627. do 1647. propalo je 40%. Isprave su bujuruldije, hudžeti, ilame, arze, sidžile, fetve i pisma. 19 bujuruldija izdanih 1775. godine je sačuvano, a iz razdoblja 1691.-1701. nijedna. Najstarija sačuvana je bujuruldija Deli Husejn-paše iz 4. siječnja 1643. Bujuruldija počinje prizivanjem Boga i nabrajanjem adresata. Dubrovačku vlastelu bosanski i hercegovački namjesnici zovu begovima, vlastel-begovima, časnicima, kneževima, zapovjednicima ili prinčevima, a kneza duždom, glavnim knezom i sl. Uz kadiju ide naziv Čuvar Šerijata uz molitvu "neka mu se povećaju vrline", a osmanski dužnosnici su uzori, ponosi među slavnima, među njima sličnima, među uglednima (neka im se poveća slava ili snaga). Dubrovački dužnosnici nazivaju se ponosima, uzorima, uzdanicama kršćanske nacije, kršćanskim velikanima ili zapovjednicima uz molitvu neka im se život završi na dobar način. "Tebi, koji si uzor kršćanske nacije, konavoskom knezu. " "Tebi, koji si dubrovački emin. " "Tebi, koji si moj kajmakam u Hercegovini. " Dubrovački arzuhali počinju molitvom "slavnom, sretnom i milostivom Njegovu Veličanstvu, mojem sultanu, neka bude blagoslovljen... " "Naređenje i ferman je u nadležnosti Njegova Veličanstva, mojeg slavnog sultana. " Nakon toga ide potpis, npr. "sluga Vlaho Bona, dubrovački poklisar". 9 bujuruldija izdano je iznad ilama, 7 na poleđini hudžeta, a rješenje s bujuruldijom Mehmed-paše Kukavice iz 1754. poznato je kao Travnički sporazum kojim je okončan jedan dubrovačko-mletački spor. U bujuruldijama često se ističe ljutnja i nestrpljenje, a uz naređenje tako učiniti stoji upozorenje nipošto ne postupiti drukčije. Bujuruldije se uglavnom odnose na zabranu zlostavljanja i naplaćivanja carine, badža i ostalih nameta dubrovačkim trgovcima po Bosni i Hercegovini, te na zabranu rada skala u Novome, Risnu, Gabeli i Makarskoj. Od davnina su dopuštene samo dubrovačka i splitska skala te ona u stonskoj slanici. Ostale skale moraju biti zatvorene kako dubrovačka riznica ne bi propala i kako bi se imalo od čega platiti harač. U jednoj ispravi piše da je Novi udaljen od Dubrovnika 8 sati hoda. U fermanima Bosanskog ejaleta namjesnici se zovu beglerbezima, mutasarifima, valijama (od 1704.), muhafizima i serdarima. Hercegovački namjesnik bi pismeno obavijestio Dubrovčane o svom stupanju na vlast. Dvojica poklisara (plemića) bi ga posjetila, uručila kredencijalna pisma, izrekla prigodni govor i zamolila ga prihvatiti dar a on da štiti Dubrovčane, njihove poslove i trgovce. Namjesniku bi bilo darovano 450 talira, 2 kaveca (komad tkanine dug 12 lakata), 12 metara sukna (ili atlasa), svijeće, začini (cimet, papar, anis) i zahare (tvrdi kolačići, bomboni od šećera). Dobio bi 8-12 kutija zahara, 2 svežnja po 4 svijeće, 6-8 glava šećera i 8-12 vrećica začina. Bosanski bi namjesnik skromnije bio darivan jer je Hercegovina prvo susjedstvo. Bosanskom bi namjesniku bio poslan jedan poklisar s 2 kaveca damasta, 2 kaveca sukna, 12 kutija zahara, 6 glava šećera, 12 vrećica začina i 6 svežnjeva svijeća. Poklisari bi posjećivajući Sarajevo odsjedali u Četvrti Latinluk. Sekundo Gozze piše 1668. kako je stigao u Sarajevo, odmorio, otišao ćehaji i darovao mu maramicu, te zatražio prijem u paše. Paša bi poslao konja i pratnju, čim bi ušao poklisaru je bilo ponuđeno sjesti, poklisar bi paši poljubio rub haljine i predao kredencijalno pismo. Paša bi ga pitao kako je putovao, je li ga putem tko gnjavio, je li zadovoljan smještajem i kakvo je zdravlje dubrovačke gospode. On je odgovorio da mu čestitaju dolazak u susjedstvo i šalju uobičajeni dar. Paša se začudio kako to nije došao s dragomanom. Poklisar je odgovorio da su svi koji su poznavali turski poginuli u potresu, od trojice preživjelih jedan je u Istanbulu, drugi je s poklisarima harača u Istanbulu, a treći je potreban Dubrovniku. Umjesto dragomana prevodio bi janjičar koji prati poklisara, paša bi poklisaru darovao kaftan i dodijelio mu 30-ak ljudi do boravišta. Na putu harača Dubrovčani bi također svraćali hercegovačkom i bosanskom namjesniku koji bi im osigurao vojnu pratnju kroz opasne predjele. Tom bi prilikom hercegovačkom namjesniku dali 150 talira, 2 kaveca atlasa i 12 glava šećera, a bosanskom 2 kaveca atlasa. Poklisari bi pošto je Gabela važno dubrovačko trgovište solju posjećivali hercegovačkog namjesnika u Gabeli koji bi obilazio svoj sandžak. Dva plemića donijela bi mu 2 kaveca sukna ili atlasa, svijeće, šećer, začine i zahare, svježe povrće i cvijeće. Dubrovački ribari ribali bi na Neretvi i ulov stavljali na namjesnikovu trpezu kako bi ostavili što bolji dojam. Kad bi hercegovački namjesnik prolazio kroz Konavle na putu za Novi na konavoskoj granici dočekali bi ga sa 150 talira, 2 kaveca sukna ili atlasa, svijećama, šećerom, začinima, zaharama i voćem. Priredili bi mu objed pa bi s njime otišli u Novi, osam mu dana laskali i preporučivali dubrovačke trgovce, podanike i poslove. Zatim bi tražili otpust i vratili se u Dubrovnik. Put kroz konavle Dubrovčanima nije odgovarao. Mehmed-paša je 1631. zarobio poklisare koji su ga išli pozdraviti i nije ih pustio dok nije dobio 2 700 talira otkupa. Njegovi vojnici provaljivali su u kuće, pljačkali i zlostavljali stanovništvo. 1641. Konavle je na isti način poharao Šahin-paša. Dubrovačka diplomacija uspjela je obojicu ukloniti i izborila je fermane po kojima namjesnici ne smiju prolaziti kroz Konavle na putu za Novi. Međutim, za ferman nije mario Sejdi Ahmed-paša koji je poslao kratku bujuruldiju da u Konavlima opreme konake i sa 6 000 vojnika 1657. poharao Konavle, a 1658. Župu dubrovačku.

KREDENCIJALNO PISMO

Prisvijetlomu i priizvrsnomu i svake urednosti i hrabenosti Bogom nadarenomu gospodinu Seid Mehmed paši, hrabenomu vitezu, beglerbegu bosanskomu, od nas kneza i vlastela dubrovačkijeh smjerno pozdravljanje da primi vaše prisvijetlo i priizvrsno gospostvo, komu nazivajući svaku čestitos i od careve milosti izpunjenje. Čim nam priđe srećni haber da vaše prisvijetlo i priuzvišeno gospostvo došlo je na vladanje od Bosne, mi udilje odredismo Antuna Karla Natali, našega poklisara, za jedan dan prije pokazat vam naše osobito uživanje radi tako draga i nami vrlo mila glasa. I oto sada k'vašemu prisvijetlimu i priuzvišenomu gospostvu pospiješno upućivamo ga da vam bude od naše strane ljubiti skuta i prikazati vam posebnu radost s kojom smo čuli vaše došastje, i veseliti se poradi visoke milosti mogućega Carstva koja je s vama, i s kojom prosimo vam iz svega srca i želimo najčestitija uživanja. Molimo blagodarnos vašeg prisvijetlog i priizvrsnog gospodstva, da s'ljubežljivijem okom budete primit rečenoga našega elčiju, i čuti za koliko vam u naše ime bude prikazati, i dopustit mu uživat vaše običajne milosti za nova uzmnoženja našjeh dugovanja, a mi radićemo i u svakom prigodi pokazat naše držanje vrh tako ljubežljiva dobročinca i nikad nećemo pristat molit mu od Privišnjega sva najviša gospostva i sve najviše čestitosti po milosti mogućega Carstva; podniženi sluge, knez i vijećnici Republike Dubrovačke, u Dubrovniku, na 18 decembra 1799.

U Travniku su dubrovački poklisari bili smješteni u nekom od hanova u blizini vezirova konaka, npr. u hanu "Kukavica". Poklisar bi se poklonio veziru, opet se poklonio prilazeći i treći put se poklonio poljubivši mu ruku. Isto je učinio i dragoman. Poklisar bi sjeo sučelice paši i odmah počeo s uobičajenim izrazima poštivanja i radosti što je carskom milošću upravo ovom sjajnom i dobrostivom veziru dodijeljen Bosanski ejalet zajedno s Hercegovačkim sandžakom. Izrazio bi iskrenost i vjernost i očekivao pomoć i suradnju. Dragoman bi prevodio na turski. Popili bi kavu, bili namirisani (dezinficirani) i obukli darovane kaftane koje bi poslije ih donijevši u Dubrovnik dali u crkve gdje bi se pretvarali u mirisna ruha. Vezir bi ih otpustio, poklisar bi pošao u ćehaje-bega, poklonio se, sjeo i upitao za zdravlje. Dobio bi slatkiša i bio namirisan nakon čega bi pošao natrag u han. Poklisar bi dobio naknade za dnevne troškove, a svirali bi mu namjesnikovi glazbenici. Drugi dan ponavljao se isti susret, samo bi sad ista osoba bila u svojstvu hercegovačkog namjesnika. Trećeg dana dragoman bi pomogao poklisaru staviti kalpak od samurovine. Poklisar bi prešao na razgovor o tekućim teškoćama i zamolio slobodan izvoz namirnica za dubrovačke trgovce. Nakon 4-5 dana dragoman bi ćehaji najavio oproštajnu audijenciju. Od početka 17. st. daruje se i defterdaru (2 kaveca sukna), a u 18. st. i sarajevskom muli (1 kavetac atlasa i 6 glava šećera). Na Porti bi poklisari harača svakom veziru koji bi za njihova boravka bio proglašen namjesnikom bilo koje provincije darovali 6 kavetaca atlasa. Za Božić bi bosanskom namjesniku Dubrovčani poslali hladetine, suhih smokava, naranača, limuna, malvasije, ulja, šećera, rakije, medovine i sapuna. Za Bajram 1702. Halil-paša dobio je tkanine i 5 pari naočala u kutijicama. Za odlazak u rat protiv Crnogoraca Silahdar Mehmed-paša dobio je neutvrđeni iznos gotovine i 100 oka kave (1768.), a isto je dobio Sirri Selim-paša prije pohoda protiv Mahmuda Bušatlije 1787. Mlečani su rjeđe mitili Osmanlije, ali su njihovi darovi bili puno bogatiji od dubrovačkih. Numan-paši Ćupriliću Mlečani su darovali 11 kaftana, tkanine za ogrtač, 2 pozlaćene kutije s bolonjskim sapunima, 2 s parfemima, 1 s poklopcem od velura ukrašena pozlaćenim vrpcama, 8 bočica mirisa sa srebrnim čepom, 6 zrcala, 2 srebrna pladnja, sjemenke dinje, raznorazne slatkiše, naranče i šećer. 1765. mletački dragoman Medun donio mu je svilu i kadifu, čohu, mirise i slatkiše. Stoga je Numan-paša Ćuprilić smatrao kako su dubrovački darovi zbilja jadni, bez mašte i uvijek isti. Mletački dragoman Medun napisao je sa je dubrovački poklisar Luka Sorgo više pojeo nego donio. Hekim-Oglu Ali-paša 1. rujna 1739., dan nakon mira s Austrijom u Beogradu, izdao je bujuruldiju proslaviti veliku pobjedu i moliti za trajanje Carstva. Lako je prešao preko dubrovačkog aktivnog šurovanja s Austrijancima (Nije važno. Oni pripadaju jednoj vjeri, pa se moglo očekivati da će se povezati.). Na njegovu naklonost prema Dubrovčanima zasigurno je utjecao njegov osobni liječnik Maurizio Beolghi koji je bio oženjen i imao sina a Dubrovkinjom Anom. Dubrovačko smjenjivanje nenaklonih namjesnika nije uvijek bilo uspješno. Hasan-paša je doznao za rovarenje protiv njega (dubrovački diplomati prikazivali su ga lošim u Ciparskom ratu ne bi li bio smijenjen) pa je postavio trgovačku blokadu dok nije dobio ferman i pozamašne svote novca. Polovinom 18. st. Dubrovčani već šalju izvanredni dar naklonim namjesnicima: tkanine, satovi, južno voće, mirisna ulja, gotovina. Po Luju Vojnoviću grbavi poklisar Ragnina odgovorio je namjesniku razljućenom što mu je poslan nakazni poklisar: "Bolji boljemu, gori goremu, zahvali Bogu da sam ti ja dopao". Poklisari su 1764. i 1765. dobili dvostruku plaću zbog kuge u Travniku. Mnogi su radije platili globu nego se usudili poći. U raznoraznim prilikama Osmanlijama su darivani voće, voćni napici, čokolada, bomboni i kolači, papir za pisanje, mirisna ulja, umjetno cvijeće, oružje, zemljovidi, satovi, zmije otrovnice (za spravljanje protuotrova) i vijesti sa zapada. Dubrovčani su oko 1 500 t pšenice i prosa kupovali u Egribozu, Larisi, Velestinonu, Lepantu, Trikkali, Farsali, Volosu, Elbasanu, Skadarskom i Hercegovačkom sandžaku. Dubrovčani su više puta tražili bujuruldije da ih nitko ne ometa po Bosni i Hercegovini bez nameta po važećim cijenama kupiti 3 000 istanbulskih kila prosa i 3 000 istanbulskih kila pšenice. Dubrovčani su Bosnu opskrbljivali žitaricama, dvopekom, rižom, kavom i šećerom. Na Pločama (Iza Grada) gdje je bio trgovački put stajali su dubrovački emini koji su dočekivali trgovce, naplaćivali osmansku izvozno-uvoznu carinu svima osim Dubrovčanima. U 17. i 18. st. bila su dvojica do četvorica emina. Emin je od 1642. smješten u Eminovu hanu u Lazaretima. Do 1546. kad je tamo smješten židovski geto emin je boravio na križanju Lojarske ulice s ulicom Prijeko, a od 1546. do 1642. drugdje u Prijekome. 1747. blizu dubrovačkih voda sukobile su se posade jednog peraštanskog i jednog ulcinjskog broda. Peraštani su ubili skoro sve Ulcinjane, preživjela trojica doplutala su na brodu, na Ploče je došlo nekoliko aga i ubilo dva Dubrovčanina i jednog Mlečanina mislećži da su Peraštani. Ljubinjski i ulcinjski kadija donijeli su rješenje na dubrovačkoj granici, a zahvaljujući eminu nisu ušli na dubrovačko tlo. Ulcinjani su bili na zlu glasu jer ostave oštećeni brod raspadati se u dubrovačkim vodama, pa poslije traže odštetu. stoga su izdani fermani da im je zabranjeno uplovljavati u gradsku luku, smiju samo u grušku, trsteničku i cavtatsku. 1775. umro je u lazaretima s puta iz Aleksandrije od kuge oboljeli Abdurrahman. Raširile su se glasine da su Dubrovčani ubili pravovjernika, ali su se poslije pokazale lažnima. Emini su bili i u Stonu. Za vrijeme Kara Mustafe izdane su dvije lažne bujuruldije o potpadanju Konavala i omble pod Turke.

Dubrovnik je bio multietnički grad, ali su mnogi došljaci prihvatili hrvatsku kulturu. Recimo, pjesnik Bruerević je bio francuskog podrijetla (sin francuskog konzula), ali je pisao najvećim dijelom na hrvatskome.

31. kolovoza 1761. (31. Muharrema 1175.)

Arzuhal dubrovačkog poklisara Baltazara Gozze: Trebinjci sinovi amaldara Mehmeda Galijotovića i Mustafe-bega Zupca, nemaju mira, uporno siju zlo, a okomili su se na dubrovačke podanike i njihovu imovinu. Zaskaču ih, napadaju, ponekad i nožem, otimaju im stvari, robu i novac, a kadšto im skinu odjeću i oduzmu oružje. Ta nasilja, koja se iz dana u dan događaju, oni više ne mogu podnijeti. Muhsin-zade Mehmed-paša, namjesnik Bosanskog ejaleta i Hercegovačkog sandžaka, zastupniku kadije Trebinja, trebinjskom kapetanu, vojnim zapovjednicima, časnicima: budući da osmanske štićenike Dubrovčane napadaju iz trebinjske tvrđave, ako su prekršili zakon, neka ih uhite i kazne zakonskom kaznom, u skladu sa sadržajem arzuhala spomenutog poslanika. Neka im po zakonu, uz pomoć časnika i Mehmed-pašina poslanika, narede ubuduće ne zlostavljati dubrovačke podanike. Ako i nakon toga budu neposlušni i dođu pritužbe, neka ih zajedno s njihovim očevima privedu na bosanski divan, gdje će biti osuđeni.

15. srpnja 1764. (15. Muharrema 1178.)

Arzuhal dubrovačkog poklisara Nikole Sarace: neki stanovnici sela u kadilucima Stoca, Ljubinja i Novske Bakije kradu stoku iz dubrovačkih sela i pašnjaka; stanovnici sela Dračevica u kadiluku Novske Bakije i Sava Tušup iz Mokrina ukrali su dubrovačkim podanicima iz sela Bani 15 koza i 2 magarca; Petar Pule koji stanuje na granici s dubrovačkim selom Postranjem ukrao je dubrovačkom podaniku Ivanu Šutalu 2 krave; Ali-baša Durakov iz palanke Slano i Osman-baša Mehmedov i Đuro Brkan iz trebinjskih sela ukrali su stanovnicima Petrova Sela 40 ovaca; Miloš iz jednog ljubuškog sela ukrao je Nikoli Daničiću iz sela Ošlje 2 kastrata i mulu. Maldovan Ali-paša, namjesnik Bosanskog ejaleta i Hercegovačkog sandžaka, kadijama kadiluka Stolac, Ljubinje i Novska Bakija, kapetanima, zapovjednicima, časnicima, uglednicima, ljudima od znanja: ako je, kako piše u arzuhalu spomenutog poslanika, stoka doista nepravedno i nezakonito oduzeta, neka je oduzmu i vrate vlasnicima. Budući da su Dubrovčani od davnina osmanski štićenici, nitko ih ne smije ovako zlostavljati. Bude li neposlušnih, neka o njima isrcpno izvijeste bosanski divan.

5. listopada 1765. (19. Rebiulahira 1179.)

Sudski izvještaj ljubinjskog kadije Jusufa: hadži-Ahmed sin hadži-Omera, vojnik trebinjske tvrđave koja se nalazi u blizini ljubinjskog kadiluka, došao je na sud i rekao da ima čiftluk u selu Dračevica, koja se nalazi tik uz dubrovačku granicu, te ju stoga, kad ide onamo, mora prelaziti. Kad je jednom tako mirno išao, na putu u blizini dubrovačkog sela Bani zaskočili su ga Banjani Miho Andrijin i još petnaestorica, napali ga, ubili mu konja hicem iz puške, a njega pogodili u džube u bijele čohe, koje je u trenutku davanja ovog iskaza imao na sebi. Zatražio je istragu protiv onih koji takvim razbojnicima daju slobodu, štite ih, brane i kriju. Kapudan Mehmed-paša, namjesnik Bosanskog ejaleta i Hercegovačkog sandžaka, kadiji ljubinjskog kadiluka, kapetanu i ugledniku Trebinja: neka na mjesto događaja dovedu hadži-Ahmedova protivnika. Neka u skladu sa zakonom i uz pomoć poslanika požure istragu o opisanome nasilju i provedu pravdu. Budu li se i nadalje takvi upuštali u ovakve zločine, neka ih neodložno primjereno kazne, neka o postupku protiv njih izvijeste bosanski divan i pošalju izvadak iz kadijina registra.

12. studenog 1766. (9. Džumadelahire 1180.)

Arzuhal dubrovačkog poklisara: prije tri i pol mjeseca, Trebinjci Mustafa Rikalović, Mehmed Oglanović i Rom Omer Merđanović hicem su iz puške na dubrovačkom području ubili jednog mladog dubrovačkog podanika. Nakon toga, bosanski namjesnik imenovao je poslanika koji je uhitio i zatvorio Mustafu i Mehmeda. Rom Merđanović je pobjegao te Dubrovčani mole da ga, ako se pojavi na području ljubinjskog kadiluka ili na dubrovačkim granicama, trebinjski kapetan i zapovjednik uhite i pošalju na bosanski divan. Ahmed-paša Ćuprilić, namjesnik Bosanskog ejaleta i Hercegovačkog sandžaka, kadiji ljubinjskog kadiluka, kapetanu, zapovjednicima, časnicima trebinjske tvrđave: čim se Rom Omer pojavi u ljubinjskom kadiluku, neka ga smjesta uhite, zatvore i obavijeste bosanski divan.

25. lipnja 1768. (9. Safera 1182.)

Sudsko rješenje ljubinjskog kadije Jusufa (15. ožujka 1768./24. Ševvala 1181.): ljubinjski kadija Jusuf došao je na dubrovačku skalu i pokrenuo sudski proces zbog ubojstva Trebinjca Ali-bega Bračkovića, sina Hasan-kethude. Sudu su pristupili, osobno ili preko opunomoćenika, nasljednici ubijenoga, te dubrovački plemić Saro Bona. Tužitelji su izjavili da su Ali-bega na dubrovačkom području u blizini granice ubili i opljačkali dubrovački podanici Marko Antunov i Kristo. Tada su od dubrovačkog plemića primili 36 000 akči protuvrijednosti za pokradene Ali-begove stvari i novac i složili se da je spor time okončan. Silahdar Mehmed-paša, namjesnik Bosanskog ejaleta i Hercegovačkog sandžaka: treba postupati u skladu sa sudskim rješenjem.

25. lipnja 1768.(9. Safera 1182.)

Sudsko rješenje ljubinjskog kadije Jusufa (30. svibnja 1768./13l. Muharrema 1182.): na temelju bujuruldije Silahdar Mehmed-paše, koju je donio njegov poslanik Mustafa-beg, sin Ibrahim-paše, kadija je u nazočnosti tog poslanika, Hasan-bega iz Trebinja, dubrovačkog emina i nekolicine muslimana uspostavio sud na dubrovačkoj skali. Pristupio je Mustafa-beg, sin Ahmed-bega, iz ljubinjske kasabe kao predstavnik Jovane, kćeri Mihajla iz nahije Boban u ljubinjskom kadiluku, a osobno su pristupili Jovan iz Mostara, sin spomenutog Mihajla, te dubrovački plemići Frano i Saro. Suočili su se. Tužitelji su izjavili da je Jovanin brat Spasoje putovao trgovačkim poslom i došao u kuću Luka Margaretića u dubrovačkom selu Gromači, gdje ga je Luko na pravdi Boga ubio i spalio mu tijelo. Plemići su odvratili da je to lažna optužba i u potpunosti ju odbacili. Zatim je od tužitelja zatražen valjan dokaz za tužbu, ali oni ga nisu mogli podnijeti. Zato je njihova tužba odbačena i više ju nemaju pravo podnositi. Silahdar Mehmed-paša, namjesnik Bosanskog ejaleta i Hercegovačkog sandžaka: treba postupati u skladu sa sudskim rješenjem.

25. lipnja 1768. (9. Safera 1182.)

Sudsko rješenje ljubinjskog kadije Jusufa (30. svibnja 1768./13. Muharrema 1182.): u skladu s fermanom, ljubinjski kadija Jusuf zadužen je provesti istragu prema optužbi da su dubrovački podanici na nekoliko mjesta pomicali granične oznake i time okrnjili posjed Osmanskog Carstva. Kadija je došao na dubrovačku skalu zajedno s poslanikom bosanskog namjesnika i Hasan-begom iz Trebinja, a pridružio mu se i emin rečene skale. Pred njima su se suočili dubrovački plemići Frano i Saro s jedne strane, te s druge strane Trebinjci alemdar Salih sin Erkoča, Ali-aga sin Duran-kethude i alemdar Derviš sin Mehmeda, koji su dubrovačke podanike optužili da su pomicali granične oznake. Dubrovački plemići izjavili su da takvo nešto nije moguće, te da je točan položaj osmansko-dubrovačke granice upisan u defterima carske defterhane. Istraga je pokazala da su plemići govorili istinu. Silahdar Mehmed-paša, namjesnik Bosanskog ejaleta i Hercegovačkog sandžaka: neka bude u skladu sa sudskim rješenjem.

26. veljače 1775.(25. Zilhidždže 1188.)

Arzuhal dubrovačkog poklisara Jerka Bone: Mostarac Mehmed-baša, sin Hazurija, došao je u Dubrovnik, nemi mira, već stalno izaziva svađe i nemire, pa Dubrovčani traže bujuruldiju zabraniti mu dolazak u Dubrovnik. Dagistanli Ali-paša, namjesnik Bosanskog ejaleta i Hercegovačkog sandžaka, kadiji ljubinjskog kadiluka, kapetanu trebinjske tvrđave, eminima dubrovačke skale: neka rečenome Mostarcu Mehmed-baši ne dopuste ići u Dubrovnik, bilo iz trgovačkih ili iz drugih razloga. Čim se pojavi, neka ga uhite, zatvore u trebinjsku tvrđavu, provedu istragu i po potrebi kazne.

15. lipnja 1775. (15. Rebiulahira 1189.)

Arzuhal dubrovačkog poklisara Klimenta Menze: s obzirom na činjenicu da su svi biskupi i svećenici koji služe u Popovu i još nekim mjestima iz Dubrovnika, Dubrovčani mole da ih nitko ne ugrožava i ne ometa prilikom vršenja obreda. Ajvaz-zade hadži Halil-paša, namjesnik Bosanskog ejaleta i Hercegovačkog sandžaka, kadiji ljubinjskog kadiluka, časnicima: neka ne dopuste da ih itko ometa i protivi im se dok vrše svoje isprazne obrede.

15. lipnja 1775. (15. Rebiulahira 1189.)

Arzuhal dubrovačkog poklisara Klimenta Menze: Trebinjci Osman Kenanov, Jovo i Mihajlo nedavno su Ivanu Vekiću iz dubrovačkih Konavala ukrali teglećeg konja, zbog čega su Dubrovčani uložili tužbu i dobili zakoniti sudski izvještaj. Sada mole namjesnika da ga izvoli pregledati i narediti lopovima vratiti konja. Ajvaz-zade hadži Halil-paša, namjesnik Bosanskog ejaleta i Hercegovačkog sandžaka, kadiji ljubinjskog kadiluka, kapetanu trebinjske tvrđave: neka uz pomoć namjesnikova poslanika istraže slučaj i nakon zaključenog dokaznog postupka vrate konja. Neka poslanik privede lopova na bosanski divan kako bi bio osuđen.

2. srpnja 1775. (3. Džumadedula 1189.)

Arzuhal dubrovačkog poklisara Klimenta Menze: pokraj puta u dubrovačkoj nahiji Župi ima jedna crkvica u koju su ušli Bešir Timurov, Osman Akbabin i Hasan Brkov iz Korjenića, razorili ju a slike u njoj isjekli noževima i jataganima. Dubrovčani mole namjesnika takve naopake postupke proglasiti nedopustivima te narediti da se počinitelji pronađu i kazne. Ajvaz-zade hadži Halil-paša, namjesnik Bosanskog ejaleta i Hercegovačkog sandžaka, kadijama kadiluka Novska Bakija i Ljubinje, eminima na dubrovačkoj skali: neka uz pomoć poslanika utvrde štetu, privedu počinitelje, primjereno ih kazne i podnesu sudski izvještaj o tom postupku. Sudski izvještaj kadije (1. kolovoza 1775./3. Džumadelahire 1189.): osobe čija su imena navedena u arzuhalu privedene su uz pomoć poslanika na sud. Nakon ispitivanja otišli su u crkvu, gdje su počinitelji odrješito odrekli da su ju razorili. Pošto su, na zahtjev dubrovačkog dragomana, na to prisegnuli, zabranjeno im je ubuduće upadati u crkvu i uništavati slike.

9. rujna 1775. (13. Redžeba 1189.)

Arzuhal dubrovačkog poklisara Klimenta Menze: dubrovački plemić Luko Sorgo obolio je od želučanog katara te se sprema otići na liječenje u Kiseljak u fojničkoj nahiji. Moli bujuruldiju da ga, zajedno s njegovom pratnjom, imovinom i stvarima, nitko ne ugrožava na putu. Ajvaz-zade hadži Halil-paša, namjesnik Bosanskog ejaleta i Hercegovačkog sandžaka, kadijama i časnicima u kadilucima na putu od dubrovačke skale do spomenutog mjesta, kapetanima i ostalim časnicima tvrđava: neka pripaze tom plemiću naći konak na sigurnim mjestima i dodijeliti mu pouzdane vodiče. Neka ga u sigurnosti prate od jednog do drugog od njih. Neka njega, njegovu pratnju, imovinu i stvari zaštite od zlostavljanja.

24. travnja 1776. (5. Rebiulevvela 1190.)

Arzuhal dubrovačkog poklisara Baltazara Nikole Gozze: Mostarac Mehmed-baša, sin Hazurija, došao je trgovati u Dubrovnik, a stalno izaziva svađe, nasilan je prema ženama, uzrok je zlu i s njim nikako nema mira. Dubrovčani mole da Mehmed-baša više ne dolazi u Dubrovnik. Silahdar Mehmed-paša, namjesnik Bosanskog ejaleta i Hercegovačkog sandžaka, kadiji ljubinjskog kadiluka, trebinjskom kapetanu, eminima dubrovačke skale: neka ubuduće dobro paze i rečenom Mehmed-baši ne dopuste dolaziti. Ne posluša li, neka ga uhite i privedu na bosanski divan.

1. lipnja 1777. (24. Rebiulahira 1191.)

Arzuhal dubrovačkog trgovca Mata Fabrija: već nekoliko godina ima potvrdu da su mu Trebinjci Mehmed Behramov i SAlih Arnautov dužni. Dug mu nisu htjeli platiti navrijeme i time su mu nanijeli veliku nepravdu. Zato moli da dotični budu privedeni pravdi. Silahdar Mehmed-paša, namjesnik Bosanskog ejaleta i Hercegovačkog sandžaka, trebinjskom muhafizu Sulejman-paši, kadiji ljubinjskog kadiluka: neka uz pomoć poslanika privedu protustranke podnositelja arzuhala i neka ih natjeraju isplatiti mu iznos koji je po zakonu utvrđen na temelju spomenute potvrde.

1. lipnja 1777. (24. Rebiulahira 1191.)

Arzuhal dubrovačke podanice Vide: kad je išla u selo Kruševicu u kadiluku Onogošt blizu Dubrovnika, stanovnik tog sela, nasilnik napao ju je s nasilnim i bestidnim namjerama, udario, ranio, i nanio joj veliku nepravdu. Vida moli bujuruldiju naslovljenu na trebinjskog muhafiza Sulejman-pašu i na Džafer-pašu da zajedno s namjesnikovim poslanikom počinitelja uhite, osude i kazne. Silahdar Mehmed-paša, namjesnik Bosanskog ejaleta i Hercegovačkog sandžaka, muhafizima Trebinja i Onogošta, zastupniku kadije Novske Bakije: neka spomenutog nasilnika uz pomoć poslanika privedu na sud, saslušaju ga i primjereno kazne.

25. svibnja 1778. (27. Rebiulahira 1192.)

Arzuhal dubrovačkog podanika Vlaha: ostavivši u jednoj krčmi grožđe koje je pobrao na svojoj zemlji u selu Mrcinama, otišao je zajedno s Mrcinjaninom Stjepanom Damovićem čuvati... Te noći su Nikola Marić iz Zubaca, Ilija, Tripko i Jovan Korčići iz Konjske i Marko, Simo i Kristo Sikir i Simo Podribaba iz sela Bogoje s još osmoricom lopova provalili u dvije krčme u Mrcinama i iz jedne ukrali 10 komada suhog mesa, 30 oka suhih smokava, 200 oka vina, 20 oka rakije, 22 oke maslinovog ulja, jednu vagu i pojas za pušku, a iz druge krčme suhe hrane za 200 groša i time su učinili veliku nepravdu. Moli da uhite počinitelje i provedu pravdu. Dagistanli Ali-paša, namjesnik Bosanskog ejaleta i Hercegovačkog sandžaka, kadiji kadiluka Novska Bakija, trebinjskom zapovjedniku Sabit Mehmed-begu: neka počinitelje uhite, oduzmu im sve stvari za koje zakonitim putem utvrde da su ih ukrali i neka pošalju izvještaj o tom postupku.

1. srpnja 1781. (9. Redžeba 1195.)

Arzuhal dubrovačkog dragomana Miha: Vasil i Damjan iz sela Zupci unajmili su od dubrovačkog podanika Nikole Lazovog jednog teglećeg konja, a na odlasku ih je presreo Trebinjac Hasan sin Zupca i konja im ugrabio. Rečeni dubrovački podanik Nikola tražio je da mu Hasan vrati konja, ali on je odugovlačio. Moli da se Hasanu zapovjedi vratiti konja. Defterdar-zade Abdullah-paša, namjesnik Bosanskog ejaleta i Hercegovačkog sandžaka, kadijama kadiluka Ljubinje i Novska Bakija: neka Hasanu, sinu Zupca, uzmu konja i predaju ga Nikoli.

7. srpnja 1789. (13. Ševvala 1203.)

Arzuhal dubrovačkog poklisara Vlaha Bone: sultanov ferman dopušta dubrovačkim svećenicima u kućama osmanskih podanika katoličke vjeroispovijesti u nahiji Popovo, propovijedati, čitati Evanđelje i obavljati druge obrede po katoličkim običajima i pritom ih nitko ne smije ometati. Unatoč tome, džizjedar koji je u kućama tih podanika u selu Trebimlja, u stolačkom kadiluku, našao dubrovačkog svećenika don Ivana Kristića, silom mu je naplatio džizju i zlostavljao ga iz dana u dan. Dubrovčani mole bujuruldiju da nitko ne zlostavlja dubrovačke svećenike, a da spomenutog džizjedara kazne i "povuku za uho". Arslan Mehmed-paša, namjesnik Bosanskog ejaleta i Hercegovačkog sandžaka, kadiji stolačkog kadiluka: neka po zakonu istraže slučaj i ako se pokaže istinitim, neka džizjedara kazne. Neka poduzmu mjere predostrožnosti da se takve stvari više ne bi događale.

15. veljače 1807. (7. Zilhidždže 1221.)

Husrev Mehmed-paša, namjesnik Bosanskog ejaleta i Hercegovačkog sandžaka, kadiji Sarajeva: u dubrovačkoj kapitulaciji piše da dubrovački trgovci, kada su platili carinu na robu kupljenu na osmanskom tlu, ne moraju plaćati reft i masdariju i da na području Rumelije nisu dužni ništa davati, uključujući i novouvedene namete. Međutim, u Sarajevo su stigli židovski trgovci, a tamošnji Židovi, koji žele omesti poslovanje dubrovačkih trgovaca, počeli su ih zlostavljati traženjem novca za nove namete. Dubrovački su poklisari zbog te teškoće podnijeli arzuhal Porti, te im je izdan ferman da takva vrsta zlostavljanja mora prestati. Dubrovčani sada traže sukladnu bujuruldiju. Neka ne dopusti Židovima da se diraju u dubrovačke trgovce.

POVIJEST KONAVALA

Godine 1423. dubrovačka vlada učvrstila je svoju vlast u istočnom dijelu Konavala. Cijelu obradivu površinu podijelila je na 37 decena. Svaki decen imao je 10 dijelova, a svaki dio 4 četvrtine. Četvrtina je iznosila 6 do 9 zlatica površine (zlatica ili solad=1678 m2), dio je sadržavao 24 do 36 zlatica. Vlada je isprva odlučila Konavljanima oduzeti svu zemlju i sve ih učiniti kmetovima, ali ipak je popustila i dopustila da 66 obitelji vlastelinčića i dalje uživa i obrađuje vlastitu zemlju (3 do 12 zlatica). 1427. kad je kupljen zapadni dio Konavala podijeljen je na 38 decena obradive zemlje, a ništa nije ostavljeno vlastelinčićima. Planine su Dubrovčani 1442. podijelili među vlastelu, dio je dobio u hrvatski ban Matko Talovac. Međutim, u 15. stoljeću Turci su zauvijek oduzeli Dubrovčanima Planine. Pašnjaci, šume, dubrave, vode i lokve bili su zajedničko dobro. Svatko se smio besplatno služiti, ubirati plodove, sjeći, pasti, voditi na ispašu itd. Jedino je bilo zabranjeno posjeći drvo koje pruža hlad stoci i dubove koji rađaju žir za svinje. Uzgajane su ovce, koze, magarad, konji i goveda. Samo je država smjela zidati mlinove, ograđivati solane, podizati stupe za stupanje lana i konoplje i valjaonice za valjanje vune i zidati crkve i kuće u vapnu. Sađeni su pšenica, raž, ječam, proso, sijerak, bijeli i crveni luk, bob, sočivo, leća, tikve, kupus, krumpir, kukuruz, grah, smokva, orah, murva, šljiva, kruška, jabuka, oskoruša, bajam, limun, naranča, šipak, marelica, loza i maslina. Seljak je zadržavao 3/4, a gospodaru je pripadala 1/4 uroda. Konavoskom knežijom upravljao je knez kojega je biralo Veliko vijeće na 6 mjeseci (poslije godinu dana). Nije smio biti uzastopce biran. Sudio je u parnicama (krađa, tučnjava, provala, razmirica i sl.), u početku je uz njega stajala porota. Teže slučajeve vodio je na dubrovački sud. Preslušavao je svjedoke, hitao bjegunce, nadzirao obrađivanje gospodareve zemlje, izvršavao kazne, nadzirao stražarenje na granici, popravljanje i gradnju javnih putova, zidanje utvrda, iskrcavanje brodova. Zapovijedao je vojskom (vojna obveza obuhvaćala je Konavljane od 20. do 60. godine života). Vojna služba bila je besplatna, s tim da vojnici sudjeluju u diobi plijena. Katkad bi dobili 2 groša dnevnice. U slučajevima ratne opasnosti narod se sklanjao u Cavtat, Molunat ili rt Oštro na ulazu u Boku. Radi uspješne obrane uz kneza je postojao i kapetan. On je prebivao u Cavtatu, tako da su Cavtat i Obod tvorili kapetaniju unutar konavoske knežije. Knez je boravio u dvoru u Pridvorju, gdje je podignut i samostan. Uz kneza je na dvoru stanovao kancelar koji je stilizirao kneževe odluke, pisao pozive, vodio zapisnike saslušavanja, sastavljao tužbe i agrarne, obrtničke i kupoprodajne ugovore, novčane obveznice, oporuke itd. Spisi konavoske kancelarije izgorjeli su na početku 19. stoljeća pa je iscrpnija povijest Konavala gotovo nepoznata i zauvijek izbrisana. Kancelari su u početku bili svećenici, a kasnije svjetovnjaci koje je postavljala vlada. Kaznaci ili glavari koje je birao narod vodili su računa o porezima. Nakon bune 29. ožujka 1800. nove norme. Rabota smije trajati 90 dana uračunavajući dane kad se ne radi ili putuje iz mjesta u mjesto, gospodar kmetu kad rabota mora dnevno dati 2 kutla (oko 1.6 l) zdrava vina, 30 unča (oko 0.72 kg) pšenična kruha, kutao (oko 0.8 kg) sočiva za prismok, dovoljno soli i ulja za začin ili protuvrijednost u novcu. Na blagdane ili kišne dane kmetu pripada polovina od toga. Prvi konavoski knez bio je Marin Gundulić, izabran 25. svibnja 1420. Posljednji je bio Vlaho Bernarda Kabužić (1807.). Ukupno ih je bilo 520: 50 Sorkočevića, 44 Gundulića, 41 Bunić, 38 Gučetića, 35 Crijevića, 32 Kabužića, 31 Menčetić, 30 Rastića, 26 Đurđevića, 25 Pucića, 19 Prokuljevića, po 17 Gučetića i Palmotića, po 16 Saraka i Džamanjića, 11 Ranjina, 10 Tudiševića, te nešto Basiljevića, Benešića, Binčulića, Bondića, Božidarevića, Bučinčića, Buća, Gradića, Lučića, Natalića, Prodančića, Volčevića i Zlatarića. Prvi knez i njegovi nasljednici birani su u senatu, a ostali u Velikom vijeću. Za kneza je mogao biti biran vlastelin koji je navršio 30 godina. 1660. ta je dob snižena na 25 godina, osim za stonskog i lastovskog kneza. No 1739. je propisano da i konavoski knez ne smije biti mlađi od 30 godina. Izborni mandat je do 1636. trajao 6 mjeseci, a otada godinu dana. Izabrani knez nije smio otkazati službu pod kaznom od 100 perpera, a to je bez kazne mogao učiniti svaka 2 mjeseca u mandatu od 6 mjeseci. Knez je za potrebe službe morao imati 2 knežaka, 1 svećenika i 3 konja. Kneževa plaća iznosila je 500 perpera za 6 mjeseci, a 1421. snižena je na 250 perpera s tim da više nije dužan uzdržavati ni knežake ni svećenika nego samo 3 konja. Knežak ima plaću 4.5 perpera mjesečno, a svećenik 6 perpera. 1427. poslije dobivanja drugog dijela povećan je broj knežaka s 2 na 6, a konja s 3 na 4. Kneževa plaća iznosi 500 perpera, a svećenikova 90. Dodijeljen je jedan vice-knez sa sjedištem u Površi, a 1435. drugi sa sjedištem u Mrcinama (danas Dubravka). Oni su prvenstveno zaduženi za organiziranje straža. 1597. Konavljani su imali 7 trgovačkih jedrenjaka, 1605. iz Cavtatske kapetanije 6 velikih i 8 manjih. Od 1642. do 1651. 2 pulake, 2 fregate, 3 filjuge, 4 gripa, 3 tartane i 7 čamaca. Od 1704. do 1734. Cavtaćani su imali 31 trgovački jedrenjak međunarodnog značenja, a cijela Dubrovačka Republika 85. Od 1734. do 1744. imali su 28 jedrenjaka (10 tartana ukupne nosivosti 354 kara, 9 filjuga 161 kara, 3 pulake 171 kara, 3 fregaduna 138 kara, 1 vašel 44 kara, 1 marsilijan 59 kara, 1 tartanela 12 kara). Od 1745. do 1759. je 50 pomorskih kapetana iz Konavala, 37 s Pelješca, 21 iz Grada i Gruža. Potkraj 18. i u početku 19. stoljeća postojale su pomorske linije Obod-Cavtat-Dubrovnik Matka Herendije, Cavtat-Dubrovnik Tonka Kazilara i Cavtat-Dubrovnik Tonka Miljana. Velike poplave uništile su grožđe 1905. i 1906., a 1901. bila je puštena u promet željeznička pruga. U drugoj polovini 19. stoljeća dolaze prve škole, telegrafi i parobrodi. U Cavtatu je pošta otvorena 1840., a prvi telegraf proradio je 12. studenog 1865. U Grudi pošta 1. listopada 1866., a telegraf 1839. U Mrcinama pošta 1908. U Pločicama pošta 29. rujna 1907., a telegraf 3. srpnja 1912. U Čilipima pošta 21. rujna 1907., a telegraf 22. prosinca 1909. Godine 1929. u Cavtatu borave 1 063 turista, od toga 135 inozemnih. 1979. boravi 56 425 turista, 38 533 inozemna. Na Zvekovici je između dva svjetska rata prijevoz (Herceg-Novi - Dubrovnik) obavljao Mijo Raše kočijama kapaciteta 5-8 putnika, a kasnije autobusima 20-25 putnika. Od 1925. Stanoš Vuko vozio je od Grude do Dubrovnika oko 1.5 sat autobusom kapaciteta 20-25 putnika. Iz Čilipa su za Dubrovnik vozili Mustahinić, Bošković, Borovinić, Krilanović i Vlahutin. Nakon rata, 1956. zadruga Gruda kupila je mali autobus TAM koji je 1957. pripojen poduzeću Konavle i vozio je na crti Pločice-Gruda-Dubrovnik. Poslije toga uvedena je crta Dubravka-Gruda-Dubrovnik, a 1959. Dubrovnik-Herceg-Novi, Dubrovnik-Ston-Trpanj i Konavle-Dubrovnik-Split. Godine 1961. ukinuto je poduzeće Konavle i pripojeno dubrovačkom poduzeću Libertas.

o temi

http://www.matica.hr/vijenac/516%20-%20 ... %BEevnosti

Bio sam danas u 19 h na jednosatnom predstavljanju engleskog prijevoda knjige Vesne Čučić "Posljednja kriza Dubrovačke Republike". Održano je u čitaonici Narodne knjižnice, besplatno. Ja u publici uvjerljivo najmlađi, skupilo se staraca. Govorili su Ivo Banac, Ante Čuvalo, Stjepan Ćosić i Vesna Čučić. Hrvatsko izdanje je iz 2003. Knjiga govori o napadu Rusa, Crnogoraca i istočnohercegovačkih Vlaha (pravoslavnih kršćana) na Grad 1806. Uglavnom uopćeni govori, bez iznošenja puno podataka iz knjige. Dubrovačka Republika bila je među najbogatijim državama svoga doba, s bruto nacionalnim dohotkom (današnjim rječnikom) od oko 3 700 000 dukata. Divljaci su 1806. napravili štetu od 9 000 000 dukata. Cilj je istaknuti da Dubrovačka Republika nije propala jer je bila dotrajala i slaba, nego nasiljem koje ne bi izdržale ni veće države. Država je ugašena nasiljem najmoćnijih sila tadašnjice (Francuske i Rusije). Istaknuta je važnost prijevoda na engleski, inače se hrvatske povijesne knjige slabo prevode i čine dostupnim širem krugu čitatelja. Ono što se zbilo 1991. je ponavljanje onoga iz 1806., i tko želi razumjeti jedno mora proučiti i drugo. Knjiga će se od početka 2015. prodavati u knjižarama na Stradunu, te će tako stranci i svi s engleskog govornog područja moći biti upoznati s događajima pri padu Republike.

http://radio.hrt.hr/radio-dubrovnik/cla ... cic/75195/

Dubrovačke knjižnice i Dubrovački ogranak Matice hrvatske organiziraju večeras predstavljanje knjige „The Republic of Dubrovnik: Final Crisis“ Vesne Čučić.

Knjigu je ove godine objavio američki izdavač CroLibertas Publishers iz Chicaga a njeno predstavljanje završni je programski sadržaj ovogodišnje manifestacije Mjesec hrvatske knjige u Dubrovniku. Hrvatsko izdanje knjige objavili su Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku i Dubrovački ogranak Matice hrvatske 2003. godine. Uz autoricu, knjigu će u čitaonici Narodne knjižnice Grad večeras u 19 sati predstaviti: Ivo Banac, Ante Čuvalo, Stjepan Ćosić i Jelena Obradović Mojaš a programu će sudjelovati Glazbena radionica Sorgo.

Pavo Živković, Ivana Jakić, Marija Brandić: Uloga bosanskog kralja u Konavoskom ratu (1430. - 1433.), Povijesni zbornik: godišnjak za kulturu i povijesno nasljeđe, sv.2 br.3 listopad 2008.

Cijelo djelo (45 stranica) besplatno možete pročitati ovdje... http://hrcak.srce.hr/file/118298

Dubrovčani su mogli nedugo nakon Konavala steći Trebinje, Lug, Bileću i utvrdu Klobuk. Planirali su zajedno sa snagama kralja Tvrtka II. i velikaša Sandalja Hranića napasti Borač (središte Pavlovića).

Jesu jesu!!

Neznam zasto ste otvorili ovaj topic. Sad ce nasrnuti Srbi i svojatati Dubrovnik tako da ce se sve svesti na svadju nasih i Srba zato sto Srbi ne prihvacaju da je Dubrovnik bio i ostao hrvatski grad.

S one strane dinare voli piliti o srpstvu a on je potomak posrbljenih Vlaha.

Nek guslaju ko ih hebe...
To je jedini narod koji nema svoje povijesti
a uz to uzima tudju (doduse bosnje ih prate u stopu)

Zapravo ni meni nije jasno sto Srbovlasi koji povremeno dolaze ovdje imaju s Dubrovnikom.

Valjda svi znamo da su svi Srbi zapadno od Drine Vlasi a ovi istocno od Drine Turci tako da svi oni zajedno genetski imaju minimalnu povezanost cak i sa svojim velikim Nemanjicima a onda jos nesto pricaju o Dubrovniku.

http://leksikon.muzej-marindrzic.eu/dubrovacka-republika/

Vrhovništvo nad Dubrovnikom:

1000.–1018. Mlečani
1018.–1069. Bizant
1069.-1081. ????
1081.–1085. Normani
1086.-1167. ????
1167.–1171. Bizant
1171.–1172. Mlečani
1172.–1192. Normani
1192.–1205. Bizant
1205.-1358. Mlečani

1069-1081 je vjerojatno priznavao vlast Hrvatske ili Duklje a 1081-1167 Duklje koja je u to vrijeme bila vrlo mocna.

Takodjer treba naglasiti da je jedan od najmocnijih hrvatskih vladara Petar Kresimir iv vladao do 1074 tako da je Dubrovnik vjerojatno priznavao hrvatsku vlast neko vrijeme.

Pravi Srbeki, ti Dubrovcani. Moji Gospari.

Makar Srbin nije mogao niti prenoćiti u Dubrovniku, ipak je to bio srbski grad :-). Inače, osuđujem takve odluke Dubrovčana, jerbo ja niti u svojoj kući ne bih branio spavat Srbinu da mu je potrebno. Čovjek je čovjek, ter ako si kršćanin svakome ćeš pomoć.

http://www.bosnjaci.net/prilog.php?pid=51982

Kome se da procitati ovu budalastinu neka izvoli

Oni koji su to pisali i oni koji u to vjeruju su mentalno unazađeni.

Često palim slavlja povodom oslobođenja generala... Drago mi je vidjeti da i srbi u srpskom Dubrovniku slave oslobođenje

Dubrovčani su se nekada nazivali Srpskim katolicima. Protivili su se izdvajanju i pripajanju Hrvatskoj.

Znao sam, kad sam te prvi put zamijetio na ovom forumu prije 15ak minuta da ćeš ovakvu glupost izvaliti. Nikad se nisu nazivali srpskim katolicima. Za vrijeme hrvatskih narodnih vladara Dubrovnik je bio dio Hrvatske. Nikad se nisu protivili Hrvatskoj. Čak su neki dubrovački plemići poput Eduarda De Bone bili istaknuti ustaše.