Bitka na Kosovu je bila izgubljena bitka, a ne pobjeda. Je li to zato što je Miloš Obilić ubio sultana Murata? Je li Obilić stvarno postojao ili je to srpski mit?

Evropa je dobila na vremenu, do Beča su Turci od kosova napredovali pola metra dnevno.

zato što su naišli na hrvate....

zašto je ne bi slavili, pa nećemo im mi određivati šta da slave, iako ja bih prije rekao da je obilježavaju, a ne slave...

I ja bih volio znati čemu toliko slavljenje kosovskog boja? A sva kasnija mitomanija stvorena na osnovu Kosovskog zavjeta uzrok je brojih ratova i prolivene krvi a praktički bez IKAKVE povijesne podloge, što je strašno.

Al dobro, svaki narod ima nešto svoje. Ali u nas Hrvata nema takvih slavlja, a u paraleli s kosovskim bojem kod nas je Krbavska bitka, mada nema nii približno toliko značenje kao kosovo za Srbe.

Smatram da je uzrok ovome vješta sprska diplomacija i SPC koja je iskoristila određenu samostalnost srbije u 19. stoljeću i progurali tako kosovski mit. Mislim da je to presudno, dok u nas srednjovjekovne ideje i mitovi dobivaju na značenju znatno kasnije..

Ima ona legenda da su izdani... Pa ona da je car Lazar radije izabrao nebesko carstvo umjesto zemaljskog.

"Savindan i Vidovdan dva su večita praznika srpska. Prvi nas uči putu savršenog življenja po veri, a drugi putu savršenog umiranja za veru. Put svetog života i put svete smrti. Sva ostala tzv. "nacionalna" praznovanja, koja ne mogu da se stave u okvir jednog od ova dva večita praznika ulaze u okvir žurnalistike s kojim prolaze. Put Svetog Save vodio je putu Kosovskom. Da nije bilo slave Svetog Save ne bi bilo ni slave Kosovske. Slava suza i znoja potvrđena je slavom krvi. Hrišćanstvo ne zna treći put za život večni."

vladika Nikolaj

ovo je filozofska razina, to prosječni srbin ne razumije.....

Ništa tu nejasno nema.

Za nastanak mita o Kosovu više su zaslužni folklor i literatura nego povijesne činjenice. Nastanak kosovskog mita je vezan za srpske epske narodne pjesme kosovskog i pokosovskog ciklusa koje opjevavaju kosovski boj između Srba i Turaka 15. lipnja 1389. Nakon ove bitke moć srednjevjekovne Srbije je naglo počela opadati i ona je uskoro potpala pod tursku vlast. Kroz kronike, zapise i usmenu tradiciju legenda o Kosovu je postupno evoluirala, i vremenom u velikoj mjeri premašila značaj bitke i njene posljedice. Tokom stoljeća Kosovo je postalo sinonim za propast srpske države.

U vrijeme nacionalnog romantizma kosovska legenda je postala važan element srpskih nacionalnih osjećaja, nešto što ujedinjenuje Srbe, a istovremeno ih razlikuje od drugih naroda. Prisustvo ove legende je posebno upadljivo tokom 19. stoljeća, u proces nastajanja nove srpske države, kada djeluje kao faktor političke i kulturne homogenizacije.

Do polovice 19. stoljeća Vidovdan je bio gotovo nepoznat blagdan u Srbiji. Vidovdan nije postojao u službenom crkvenom kalendaru, a 15. lipnja (odnosno 28. lipnja po gregorijanskom kalendaru) je bio posvećen Amosu iz Starog zavjeta. Lazarev kult se slavio jedino u Manastiru Ravanica, jer je taj manastir bio njegova zadužbina, a manastiri njeguju kult svojih osnivača. Tokom 19. stoljeća su započete nacionalno-vjerske proslave Vidovdana u sklopu kosovskog mita i potenciranje kulta "svetog cara Lazara". Sveti Vid je unesen u kalendar u 19. stoljeću. Poslije Kumanovske bitke 1912., koja je proglašena za osvetu Kosova, Vidovdan se našao napisan crvenim slovima u kalendaru Kraljevine Srbije kao jedan od devet službenih državnih praznika. Kosovski mit je tako iz konteksta narodnih pjevača postao dio službene državne ideološke konstrukcije.

Kosovski mit predstavlja srednjovjekovnog srpskog kneza Lazara Hrebeljanovića kao mučenika za vjeru. Prema ovom mitu, poraz na Kosovu polju 1389. godine nije bio poraz, jer ima dublji duhovni uzrok: „Car Lazar“ se svjesno opredijelio za „nebesko“ umjesto „zemaljskog“ carstva. Knez Lazar Hrebeljanović je u kosovskom boju svjesno žrtvovao svoje "zemaljsko carstvo" da bi zadobio carstvo nebesko. Knez Lazar je time postao utjelovljenje svih onih koji su se borili za obranu kršćanstva i postao svetitelj, čiji primjer treba slijediti. Njegov izbor je Srbe učinio „nebeskim narodom“, narodom izabranim od Boga. U narodnoj pesmi Kneževa večera vrši se povezivanje kneza Lazara s Isusom Kristom.

Proučavatelji mita smatraju da nema razumnih razloga za sumnju u namjere kneza Lazara da na Vidovdan 1389. porazi Turke, učvrsti vlast, osigura nasljednike i, dokle god i koliko god može, osigura sebi dug život i u njemu sva smrtniku dostupna zadovoljstva.

nejasno i nelogično, nema idealnih načina življenja ni umiranja, ali to je filozofija kako rekoh...

Izbor za "carstvo nebesko" se uglavnom poistovjećuje s izborom da se s Turcima bori do smrti, umjesto da im se bez borbe pokori i postane njihov vazal. U vrijeme kosovskog boja moćni srpski velikaši Mrnjavčevići i Dejanovići već su bili turski vazali i car Lazar je imao i taj izbor.

Sociolog religije Mirko Đorđević kosovki mit analizira na sljedeći način: „Knez Lazar je izgubio bitku, ali stoljećima se njeguje vrlo jednostavan obrazac: on nije izgubio zato što nije znao voditi politiku ili što je bio vojnički slabiji, nego zato što je izabrao Carstvo nebesko.“

http://www.nspm.rs/prenosimo/zasto-je-k ... rbiji.html
http://www.nspm.rs/kulturna-politika/ko ... mment16525

ovo je zanimljivo pročitati na ovu temu i otkriva uglavnom sve što se treba znati.

Sigurno, ako kao tumača recimo dešavanja u SRH 91. uzmeš Stipu Šuvara.

Ne vidim razloga zašto bi se pljuvalo po mitovima. Oni također imaju svoje mjesto i korist. Ne vidim ništa sporno ako su Srbi uzeli jedan dio svoje prošlosti i od njega napravili mit kako bi isticali neke pozitivne osobine ili kako bi se nacionalno homogenizirali.

Taj mit jest specifičan jer mit takvog značaja okolni narodi nemaju ali i po dosegu jer je imao posljedica i na druge.

Temeljno pitanje je po meni koliko je to bilo korisno za srpski narod i jeli to prouzročilo negativne posljedice na ostale.

taj mit je krajem 80-tih poslužio kao gorivo za rasplamsavanje ratne euforije među Srbima, počelo je s Gazimestanom, nastavilo se s nosanjem Lazaraovih moštiju po Hrvatskoj i BIH, a završilo stvarnim sukobom na Kosovu.

Da, a počelo je s carom Dušanom i Garašaninom...

Umjerenost je najveća vrlina. Da se poslužim parafraziranjem Leke Rankovića od nekih forumaša. Srbi su to sve preozbiljno shvatili.

Znači može se reći da je kosovski mit imao koristi u nacionalnoj borbi za slobodu u 19. stoljeću, dok je pred raspad Juge služio kao katalizator nanošenja nepravdi drugima, dok je danas narod zatočenik tog mita.

Šta je previše ni s kruhom ne valja.

Tumačiti današnje odnose Srba sa komšijama Kosovskim mitom je isto kao tumačiti socijalne probleme u RH seljačkom bunom Matije Gupca ili šta već.

Opet smo kmetovi, samo su druga vremena a Todorići i Mamići su novi Franjo Tahi

I ti i dudu ste u pravu.

Naravno da Kosovski mit nema nikakve izravne veze npr. sa hrvatsko-srpskim odnosima no opet s druge strane on je korišten od strane srpskih ekstremista kao jedno sredstvo raspirivanja mržnje prema ne-Srbima odnosno zaokruživanja teritorija buduće etnički čiste Velike Srbije. No to opet neznači da time sam mit gubi na vrijednosti ili da on može biti ˝pokvaren˝ time što se neko ˝krivo prišlepao˝ na njega tu trebamo biti jasni.

Sam mit je ok i zanimljiv i sta kaze Kusturica svi mogu imat neke mitove pocev od Amerikanaca a zasto onda Srbi nemogu..

Mislim da je onaj drugi mit Jasenovacki o milijun pobijenih Srba u Jasenovcu i zlim Hrvatima koji kopaju srpske oci a i dobrim Srbljanima koji nigdje ne cine zlocine kljucan problem. Kosovski mit je u sustini nesto predivno, barem za mene kao krscanina iako nisam pravoslavac no ista nas vjera u Krista veze.

Jasenovacki je krivac za masu srpskih zlocina 90ih godina naravno iskljucujuci Kosovo..

A na Jasenovackom mozemo zahvalit Brozu i kompaniji .. i tu moramo jednim dijelom amnestirat Srbe odnosno i na sebe uzet jedan dio krivice..

Dotakli smo se ovoga nekad pre...

Prvo Kosovski boj je bio prava bitka, istorijski utemeljena, a ne mit...

Na Kosovu se skupilo gro srpskih velikasa, sudarile su se armije u ukupnom iznosu od 60-70.000 ljudi, sto je za ono vreme kad su citave drzave brojale mozda par stotina hiljada ljudi...ogromna brojka, po brojnosti ekvivalent Staljingradu...

Srbi su krenuli dobro, Vuk Brankovic je probio desni bok, ali je Bajazit potisnuo srpski levi bok, Vlatko Vukovic Kosaca je probijen, nastala je zestoka sorka u sredini, i do iznemoglosti su se tukli, da bi Turci prevagnuli samo zbog brojnosti, u vojnoj taktici i opremi nisu bili superiorniji...

Posle te bitke vratili su se osakaceni nazad u Aziju, Murat je prvi i jedini turski sultan koji je ubijen u nekoj bici, i sama ta cinjenica daje ovome na znacaju. Srbi nisu izgubili bitku u prvom momentu, ali posle toga vise nisu bili sposobni da se u daljem toku suprotstavljaju Turcima koji su vec bili mnogo jaca drzava.

Srbi su pre toga izgubili na Marici, pa tukli Turke na Plocniku i Bileci... Kosovo je kamelj temljac pada srednjevekovne drzave, ali i osnivanja 400 godina kasnije...

Znaci, bitka je bila jako ozbiljna, da nije ni cudo sto se ep i mitologija posle vezivala na to...

Kosovski mit koji je posle nadgradjen je bio neophodan, svaki ozbiljan narod ima tako nesto... povezivati mitove sa namernim lazima moze samo osoba koja o tome bas pojma nema...

Na tome su svi Srbi odrasli, i ne mislim da je to ista lose...od osnovne skole citamo o caru Lazaru i kosovskim junacima, to je tako inspirativna i nadahnuta stvar, nesto sto nam jaca jedinstvo...

Ne bih uopste ulazio u vezivanje toga sa zadnjim ratom...to je jedna devijanta stvar kojoj mesto u ovom postu nije...

Već smo spomenuli usporedbu o značenju Kosovske bitke za Srbe i Sigetske bitke za Hrvate. Tu se možda i vidi drugačiji odnos prema povijesti.

Sad si iznio ono dobro. Al ima i druga strana.

Ima ruznih nusprodukata toga... ali za to nije kriv kosovski mit, nego ljudi koji to zloupotrebe...

Za mene, nista nije sporno u kosovskom mitu...mislim da je to jedan od temelja srpske samosvesti.

Srbija je pala vec prije kosovskog boja. Toliko srpskih velikasa bilo je na turskoj strani.

I još čudnije, zašto ga mi ne slavimo? Vojska iz BiH i Hrvatske je također bila na Kosovu, a pomogli su i Albanci, Poljaci, Česi i Mađari.