6. veljače 1993. - Iz Trebinja protirani priostali ne-Srbi: oko 4000 Muslimana i manji broj Hrvata. Protirani su priko granice u Crnu Goru. Stigli su u Rožaje, Tuze, Plav i Tutin.

Masovni egzodus Hrvata iz Trebinja bia je pri više od godinu dana. Lita 1992. ne-Srbi protirani su iz Nevesinja, Gacka, Ljubinja i Bileća, pa je malo po malo protirano od 15 do 20.000 Muslmana i Hrvata iz istočne Hercegovine.

Na području čapljinske općine u tom je trenutku bilo oko 12.000 izbjeglica, uglavnom iz istočne Hercegovine di je samozvani vojvoda Vučurević provea etničko čišćenje.

Zlocesti Srbi.
Za to vrijeme Srbi na podrucju Capljine, Metkovica i dalje uzivaju u toplom vremenu svojih zapaljenih kuca, a ne daju im ni da odlaze prije turisticke posjete Dretelju, Grabovini...
Ovi iz Trebinja su bar pusteni da odu, zivi i zdravi.

Pa jesu.
Da je Posavina ušla u federaciju, oni bi dobili 1-2% teritorija manje.

A da je ušao veći komad, srpski koridor bi trebao ići ili preko Gradačca, ili preko Olova, odnosno teritorija koji je danas muslimanski.

Pri rata, u BiH je bilo:
- Muslimana 43,4%
- Srba 31,2%
- Hrvata 17,3%
- svih ostalih 8%.
Svi ostali su manjina i prihvaćadu obrazac naroda koji je većina na ozemju di žividu, neka je po kjuču 3:3:2.
Znači,
- Muslimana 46,4%
- Srbi 34,2%
- Hrvati 19,3%.

Hrvata i Muslimana je skupa 65,7%, gotovo 2/3.
Znači omir FBIH i Srpske triba je bit 65,7:34,3%.
Radi lakše obrade, neka bude 66:34%.

Odakle su međunarodni mudrijaši dodali Srpskoj 15%?
Odakle im 51:49%? Naizgled, sliči na ugovor o inoz.ulaganju di domaći ima 51%.
Međutin, meni ovo malo smrdi na srpsko-muslimanski dogovor, nastavak sporazuma Izetbegović — Krajišnik iz rujna 1993..

Uzmite u obzir kako se MZ odnosila prima bh.Hrvatiman posli. Sve u stilu "asimilirajte se ili odselite", pa su se i aktivno ukjučili u razaranje političke i ekonomske sigurnosti Hrvata u BiH.
Izdivjavanja OHR-ova s odlukaman, uvik na šćetu Hrvata. Pljačka Hercegovačke banke. Nasilno vraćanje Srba u DGG uz poruke Hrvati a "eno imate Hrvatsku, udite onamo". Dopušćanja raznih izbornih mulježi na šćetu Hrvata. Trovanje hrvatskog vodstva i instaliranje Mesića i trećesičnjaških marioneta.... Ukratko da vuk bude sit, koza cila pa za namitit ralune, vuk izia tovara.
MZ-u nije bia cilj pravilna razdioba, nego namirivanje na šćetu trećeg, najslabijeg.
Katolika, koje koje sve svitske velesile ne podnosidu. Ne postoji katolička velesila. Najmoćnije na Zapadu su sve masoni.

Vratimo se na brojeve udila. Zbog zaokruživanja i pojednostavnjivanja, brojevi nisu najtočniji.

Ipak, kojoj brojci je blizak postotak od 15%?
Udilu Hrvata, kojih je službeno 17,3%!

Muslimani tako ne ostaju bez svojih 46,4% i uz to dobijadu one svoje Jugoslavene i još kojekako izjašnjene, pa tako dojdemo do 51%, a Srbima su prijatejice Engleska i Francuska izborile očuvanje trofeja u vidu osvojeneg ozemja priko udila u uk.stanovništvu. Etnički očišćeneg.

Muslimanima su velesile naminile cilu FBIH, računajuć da će Hrvati se asimilirat (nije slučajna serbokroatistička agresija u Haagu sa šemon bhs) ili otić ća.
Planovi su in se izjalovili.

Ali tu je bilo teže da se uspostavi koridor .

Kao i svi paradoksi i taj sa Ukrajincima je zanimljiv.Beč kolonizovao rimokatolike i grkokatolike na područjima sa izrazitom srpskom većinom u Bejha a potomci tih kolonista stotinjak godina kasnije borili se u Otadžbinskom ratu Republike Srpske.

Ukrajinci koji žive u BiH uglavnom su naseljeni na području Banja Luke, Prnjavora, Kozarca, Trnopolja, Dervente, Laktaša... U BiH su stigli krajem 19. i početkom 20. vijeka iz Zapadne Galicije, današnje Ukrajine. U periodu nakon potpisivanja Berlinskog kongresa, a austrougarske okupacije ovih prostora, počinje preseljenje Ukrajinaca na prostore Bosne i Hercegovine.

To preseljenje odvijalo se u tri velika talasa sve do početka Drugog svjetskog rata. Glavni administrativni centar ukrajinske kolonizacije bio je Prnjavor, koji je kasnije postao centar okupljanja raseljenih porodica. Doseljavanje u Prnjavor je počelo 1890. godine, a masovnije oko 1900. godine. Kotar Prnjavor popisom iz 1921. godine imao je nešto više od 48.000 stanovnika, od toga više od 17.000 pripadnika nacionalnih manjina: Poljaka, Ukrajinaca, Italijana, Mađara, Rusa, Jevreja, Slovaka, Turaka, Roma, Rumuna, i tada pa do danas s pravom nosi naziv Mala Evropa ili Evropa u malom.

„Poslije Berlinskog kongresa (1878.) Austro-Ugarska je preuzela upravu nad Bosnom i Hercegovinom. Tada su se u BiH počeli doseljavati mnogi narodi iz svih dijelova Austro-Ugarske – Poljaci, Česi, Slovaci, Mađari, Talijani i drugi. Kako je Zapadna Ukrajina još od 1772. godine bila u sastavu ovog carstva, već 1890. godine u BiH se pojavljuju i prvi ukrajinski doseljenici. Najveći broj se naselio u sjevero-zapadnom dijelu BiH, mada je bilo ponešto doseljenika u Zavidovićima, Sarajevu, Tesliću, Varešu.

U Bosnu i Hercegovinu prvi Rusini doseljavaju iz istočne Galicije krajem 19. st. kao ekonomski migranti.

Postoji dosta konfuzije oko naziva Rusin. Rusini sami sebe nazivaju Rusnaci, drugi ih narodi nazivaju Karpato-Rusini, Ruteni, (za)karpatski Rusi(ni), Malorusi, Ugro-Rusini, a ponekad su izjednačavani sa slovačkim gorštacima Goralima i ukrajinskim Verkhovyntsima. Najviše kontroverzi je donio austrougarski naziv Ruteni, koji od 1843. postaje službeni naziv za sve Rusine i Ukrajince unutar Austro-Ugarske. Pragmatična austrougarska politika nije marila puno za etnografske posebnosti i kasnije svađe koje će proizaći iz njihovog nazivlja (ova izjava vrijedi i za austrougarske namjesnike u BiH i njihove kulturnopolitičke ideje). Kako nakon 1900. većina austrougarskih Rutena preuzima naziv Ukrajinci, jača uvjerenje kako su i Rusini tek dio ukrajinskog naroda koji je austrougarska politika otuđila od Ukrajinaca. Ukrajina i dan danas Rusine smatra Ukrajincima i ne priznaje postojanje rusinskog jezika. Uoči 2. svj. rata, 15.3.1939., Rusini su proglasili samostalnu državu pod nazivom Karpatska Ukrajina, no samo jedan dan nakon proglašenja Zakarpatje osvajaju mađarske trupe i rusinska država ponovno prestaje postojati.Nakon 2. svj. rata Rusini su bezuspješno nastojali postati 16. savezna republika u SSSR-u. Sovjeti su najprije zabranili rusinsku grkokatoličku crkvu, zamijenivši je pravoslavnom pod ruskim patrijarhom – pri čemu je bitnu ulogu odigrao i dr. Gabrijel Kostelnik, grkokatolički svećenik iz Vojvodine koji je potpisao likvidaciju grkokatoličke crkve u Ukrajini nakon 2. svj. rata (zbog čega ga danas SPC smatra svetim). Kako je rusinski identitet bio usko povezan s grkokatoličkom crkvom, sovjetska vlast zatim negira i postojanje rusinskog naroda.1991. je istovremeno s referendumom o neovisnosti Ukrajine održan i rusinski referendum na kojem se 78% građana izjasnilo za samostalnost. Ni taj referendum ni pokušaje proglašenja rusinske autonomije 2008. i 2015. ukrajinske vlasti nisu uvažile. Štoviše, položaj Rusina u Ukrajini se pogoršavao zadnjih 20 godina, a bilo je i hapšenja rusinskih aktivista. Treba spomenuti i kako je zvanična ruska politika zadnjih 20 godina podržavala rusinske težnje za autonomijom, što je istima na koncu samo odmoglo.

U Bosnu i Hercegovinu prvi Rusini doseljavaju iz istočne Galicije krajem 19. st. kao ekonomski migranti (sic, tada su mnogi narodi u Bosnu i Hercegovinu doseljavali kao ekonomski migranti!). Rusini su u BiH bili najpoznatiji u narodu pod nazivom Galicijani, prema oblasti iz koje su doselili. Najveća koncentracija doseljenih Rusina u BiH bila je oko Prnjavora i Prijedora, u slabo naseljenom kraju iz kojeg se bošnjačko stanovništvo nakon austrougarske okupacije BiH iselilo u Tursku. Rusinski su doseljenici u tom kraju iskrčili brojne hektare šume i pretvorili ih u obradive površine. Prve godine nakon dolaska u BiH su bile teške za Rusine. Rusinski kroničar Josif Grodski piše kako je rusinskim doseljenicima puno pomagalo domaće stanovništvo i navodi slučajeve kad jedan musliman u Čelincu organizira prikupljanje hrane za jednog siromašnog Rusina, te kako Hrvati pomažu oko gradnje grkokatoličkih crkava. Broj Rusina u BiH nije bio velik: 1895. u BiH živi svega 165 Rusina. 1909. je osnovana prva rusinska čitaonica Društva „Prosvita“ u Prnjavoru. Nakon izbijanja revolucije u Rusiji 1917. predstavnici ukrajinskog nacionalnog pokreta u Kijevu su proglasili Ukrajinsku narodnu republiku. Nakon što je ista bila ukinuta, uslijedio je migracijski val iz Ukrajine u smjeru Jugoslavije. Pod utjecajem ukrajinskih doseljenika i ukrajinskog narodnog preporoda mnogi Rusini iz BiH prihvaćaju ukrajinski identitet. A onda odjednom na prvom popisu stanovništva nakon 2. svj. rata u BiH živi čak 7.883 Rusina, da bi na popisu 1971. u BiH preostao svega 141 Rusin. Rješenje ove zagonetke je u podatku kako su do 1971. u rubriku Rusini na popisima stanovništva ubrajani i Ukrajinci. Tek od 1971. počinje njihovo odvojeno popisivanje. Ovakva politika jugoslavenskih vlasti bila je uvjetovana ustupcima Moskvi koja je „ukrajinštinu“ tretirala s animozitetom, te činjenicom da je stariji, rusinski doseljenički val bio bolje integriran u društvene strukture Jugoslavije od mlađeg, ukrajinskog iseljeničkog vala, pa su vlasti u Rusinima vidjele zajedničkog predstavnika za obje grupacije. Popis iz 1991. je pokazao svega 133 Rusina u BiH.

Za vrijeme raspada bivše Jugoslavije većina Rusina podržava nezavisnost Hrvatske i BiH, tek dio je lojalan JNA. Nakon pada Vukovara Rusini iz JNA protjeruju i ubijaju Rusine koji su stali na hrvatsku stranu. O deportacijama Rusina u Hrvatskoj se u travnju 1992. govorilo i u Narodnoj skupštini Srbije. Hrvatski sudovi su imali suđenja zbog zločina nad Rusinima, no na kraju su za ratni zločin osuđena samo dvojica Rusina. Optužnice su bile apsurdne: kako dokazati krivično djelo ubojstva na nacionalnoj osnovi nad Rusinima koje su činili sami Rusini?

Pri rata, u BiH je bilo:
- Muslimana 43,4%
- Srba 31,2%
- Hrvata 17,3%
- svih ostalih 8%.
Svi ostali su manjina i prihvaćadu obrazac naroda koji je većina na ozemju di žividu, neka je po kjuču 3:3:2.
Znači,
- Muslimana 46,4%
- Srbi 34,2%
- Hrvati 19,3%.

Hrvata i Muslimana je skupa 65,7%, gotovo 2/3.
Znači omir FBIH i Srpske triba je bit 65,7:34,3%.
Radi lakše obrade, neka bude 66:34%.

Odakle su međunarodni mudrijaši dodali Srpskoj 15%?
Odakle im 51:49%? Naizgled, sliči na ugovor o inoz.ulaganju di domaći ima 51%.
Međutin, meni ovo malo smrdi na srpsko-muslimanski dogovor, nastavak sporazuma Izetbegović — Krajišnik iz rujna 1993..

Uzmite u obzir kako se MZ odnosila prima bh.Hrvatiman posli. Sve u stilu "asimilirajte se ili odselite", pa su se i aktivno ukjučili u razaranje političke i ekonomske sigurnosti Hrvata u BiH.
Izdivjavanja OHR-ova s odlukaman, uvik na šćetu Hrvata. Pljačka Hercegovačke banke. Nasilno vraćanje Srba u DGG uz poruke Hrvati a "eno imate Hrvatsku, udite onamo". Dopušćanja raznih izbornih mulježi na šćetu Hrvata. Trovanje hrvatskog vodstva i instaliranje Mesića i trećesičnjaških marioneta.... Ukratko da vuk bude sit, koza cila pa za namitit ralune, vuk izia tovara.
MZ-u nije bia cilj pravilna razdioba, nego namirivanje na šćetu trećeg, najslabijeg.
Katolika, koje koje sve svitske velesile ne podnosidu. Ne postoji katolička velesila. Najmoćnije na Zapadu su sve masoni.

Vratimo se na brojeve udila. Zbog zaokruživanja i pojednostavnjivanja, brojevi nisu najtočniji.

Ipak, kojoj brojci je blizak postotak od 15%?
Udilu Hrvata, kojih je službeno 17,3%!

Muslimani tako ne ostaju bez svojih 46,4% i uz to dobijadu one svoje Jugoslavene i još kojekako izjašnjene, pa tako dojdemo do 51%, a Srbima su prijatejice Engleska i Francuska izborile očuvanje trofeja u vidu osvojeneg ozemja priko udila u uk.stanovništvu. Etnički očišćeneg.

Muslimanima su velesile naminile cilu FBIH, računajuć da će Hrvati se asimilirat (nije slučajna serbokroatistička agresija u Haagu sa šemon bhs) ili otić ća.
Planovi su in se izjalovili.

Odmah nakon austrougarske okupacije na prostore Bosne i Hercegovine
dolazi veliki broj činovnika, oficira i doseljenika iz monarhije donoseći sa
sobom nove običaje i kulturu. Promatrajući nacionalnu strukturu pridošlog
stanovništva u najvećem broju slučajeva riječ je bila o poljskim, ukrajin-
skim, njemačkim, češkim, talijanskim, mađarskim, slovačkim, slovenskim,
rumunjskim, bugarskim doseljenicima i pripadnicima mnogih drugih
nacionalnosti. 9 Uz Aškenaze – židove i evangeliste, nemali broj pridošlica
pripadao je grkokatoličkoj crkvi. U početku okupacije, već 1890. godine,
prve porodice dolaze u Bosnu i Hercegovinu. Radilo se uglavnom o vojnici-
ma, 10 činovnicima, i stručnjacima različitih profila koji su po službenoj
dužnosti došli u novookupirane krajeve. Prva veća gupa organiziranih
doseljenika 11 koji nisu bili vezani službom za bosanskohercegovačke kra-
jeve, doselila se 1889. godine. Tom prilikom iz Galicije su se doselile 72
porodice. Između Prnjavora, Srpca i Banja Luke kraj Novog Matinca osno-
vali su naselje Kličkovo brdo.1

Već 1893. zajedničko ministarstvo financija Austro – Ugarske Monarhije
daje upute zemaljskim vlastima u Bosni i Hercegovini da stvore predu-
vjete za kolonizaciju. Plan se odnosio na kolonizaciju Banjalučkog kotara
i obuhvaćao je površinu od 22.000 hektara. Svaka od doseljenih porodica
imala je pravo dobiti po 10 – 12 hektara neobrađene zemlje radi njezinog
kultiviranja i obrade. Osnovni uvjet za dobivanje zemljišta je bio da je
nositelj porodice bio radno sposoban i da porodica raspolaže sa 600 florena.
Zemlja se davala pod arendu na 10 godina. Olakšavajuća okolnost je bila
što doseljenici nisu morali plaćati arendu prve 4 godine i što su imali pravo
na besplatno korištenje drveća iz državnih šuma za građevinske potrebe.
Nakon ovog razdoblja iznos koji su plaćali je iznosio 50 krajcara za 1 hektar.
Kada bi prošlo razdoblje zakupa od 10 godina, u kojem su doseljenici morali
dobiveno zemljište u potpunosti iskrčiti i obrađivati, dobivali su pravo na
trajno korištenje. U slučaju neispunjavanja preuzetih obveza, nastavljeno
je produljenje arende i sljedećih 10 godina. 13 Način dobivanja zemljišta se
razlikovao, tako da je uz državnu zemlju jedan dio kolonista kupovao i pri-
vatnu zemlju ili uzimao pod zakup beglučku.

Nakon riješene pravne regulative, prve grkokatoličke porodice doseljavaju
se u Bosnu. Kao plod ovih vladinih aktivnosti i mjera veći broj doseljenika
počinje dolaziti od 1900. godine, a vrhunac kolonizacije se događa nakon
aneksije 1910. – 1912. godine.16 Kolonisti najviše dolaze iz područja Galicije,
iz kotareva: Bučač, Zbaraž, Rava Ruska, Rudky, Ternopilj, Rohatyn, Zoločiv,
Sokalj, Brody, Berežani, Drohobyč, Pidhajci, Permyšljany, Horodenka,
Tovmač, Sambir, Skalat i Husjatyn, kao i iz Karpatske Ukrajine iz Tičova 17
i Užhoroda. 18 Središta njihova naseljavanja u Bosni su oko Prnjavora,
Bosanske Gradiške, Laktaša, Čelinca, Dervente, Prijedora i Banja Luke. 1

Zanimljivo je napomenuti da je nova vlast počela s “tihom”
kolonizacijom u razdoblju i prije 1908. godine, kada je Bosna i Hercegovina
pravno i formalno još uvijek bila u sastavu Osmanskog carstva. Iako se
opravdanje za kolonizaciju tražilo u isključivo ekonomskim razlozima i kul-
tiviranju zemljišnih kompleksa,22 može se ustvrditi da su i druge okolnosti
bile značajan čimbenik u donošenju ove odluke. 23 Pokušaji unijatizacije
pravoslavnog stanovništva, 24 isključivo radi potiskivanja srpskog nacion
alnog utjecaja koji je dolazio iz Srbije, ojačavanje pozicija Beča s pomoću
povećanja broja katolika koji su bili “državotvorni” element, želja za razbijan-
jem i potiskivanjem teritorijalne kompaktnosti pravoslavnog stanovništva
u dijelovima zapadne Bosne, su samo neki od političkih razloga za kojim
su se vodile vlasti u Beču. Ovakva povoljna politička klima uvjetovala je
intenzivnije doseljavanje grkokatolika – Ukrajinaca, ali i pripadnika drugih
naroda.


tri osnovne gupacije grkokatoličkih kolonista.

Riječ je o kolonistima koji su u mas-
ovnijem broju naseljavali pojedina sela planski, vršeći u odnosu na svoj broj
potpunu ili djelomičnu kolonizaciju i održavajući svoj nacionalni, vjerski i
jezični identitet.

Drugu grupu predstavljali su kolonisti koji su u iznimno
malom broju naseljavali određena područja. Najčešće se radilo o dvije do
pet obitelji, pa je i mogućnost očuvanja identiteta bila manje vjerojatna. 26

Treću grupu činili su državni službenici, koji su zbog službe doseljavali u
pojedina mjesta, mahom u gradove, i zbog malog broja ili nestajali ili se asi-
milirali s većinskim kršćanskim stanovništvom na tom području.

Socijalna i društvena pojava asimilacije je bila sasvim logična ako se ima u vidu nji-
hova katolička pripadnost ili sličnost obreda s pravoslavnom crkvom. Ovo
je dovodilo do toga da se ondje gdje bi se doselili, u iznimno malom broju,
pripadnici ove crkve u drugoj – trećoj generaciji uglavnom asimilirali ili u
rimokatolike ili u pripadnike pravoslavne konfesije. Ovakav trend zadržao
se i stvaranjem nove države Kraljevine SHS

Srbi naizgled na dobitku s tih 48 posto teritorije ali zaboravljas da je to teritorija koja je manje naseljena, dosta sume i brda, i pogotovo ne smijes posmatrati van konteksta rata u Hrvatskoj. To je takoreci da se Srbi malo namire zbog gubitka svih teritorija u RH. Konacni rasplet je krenuo "olujom" a dovrsen u Dejtonu. Sve se to izdogadjalo u roku od 3-4 mjeseca all inkl.

A sto se FBiH tice, meni se cini, a moze biti da se varam, da je ona stvorena tako da Hrvati pripaze na Bosnjake.

Evo za biti slikovitiji, evo šta se moglo minimalistički isposlovati u Posavini na području Gradiške, Dervente i Broda.
Većinon je za hrvatske prohtive, a tu se na par mista i Muslimani provlačidu skupa s Hrvatiman.
Crveno su pridložena područja s područja Gradiške i Dervente primit u FBiH, svitloružičasto je područje brodske općine.

Srbi zauzvrat dobijadu odgovarajuće područje između Konjica i Nevesinja.
U ovin kombinacijaman Srbi NE gubidu gradiće Gradišku, Derventu i Brod.

Znači, ova slika se dotiče samo Posavine, koja je temon ove rasprave.

Evo za biti slikovitiji, evo šta se moglo minimalistički isposlovati u Posavini na području Gradiške, Dervente i Broda.
Većinon je za hrvatske prohtive, a tu se na par mista i Muslimani provlačidu skupa s Hrvatiman.
Crveno su pridložena područja s područja Gradiške i Dervente primit u FBiH, svitloružičasto je područje brodske općine.

Srbi zauzvrat dobijadu odgovarajuće područje između Konjica i Nevesinja.
U ovin kombinacijaman Srbi NE gubidu gradiće Gradišku, Derventu i Brod.

Znači, ova slika se dotiče samo Posavine, koja je temon ove rasprave.

U Daytonu se gledalo da se povežu u granice koje bi mogle i opstati nakon rapstada (ok, Brčko razdvaja RS na dva dijela, no to je kasnija priča).
Ova sela bez gradića bi bila ovisna o RH.

Zanimljiv je i (neispoštovani) dogovor o razgraničenju na području Šamca. Granični prijelaz i dio predgrađa je trebala dobiti fBiH.
Mislim da je granica dogovorena u Daytonu trebala biti malo zapadnije od ovoga;
https://www.openstreetmap.org/relation/13426749

Ovdje su zanimljive ove karte;

Tu se dosta dobro vide i granična hr. naselja u Odžaku i Šamcu, npr.
Ovo je neka Posavina kakva bi trebala biti (uz srpski koridor kroz Tramošnicu);



Ja bi to ovako složio;

Dakle, cijeli Brod, 2/3 Dervente, vrh Doboja, gornja polovica Modriče (i tada nepostojeće Vukosavlje), gornja polovica Šamca, granične izmjene u Orašju.
To su solidni komadi teritorija, to je održiva cjelina.
Jedino bi tu možda bilo demografskih problema, Modriča bi sigurno imala muslimansku većinu, Vukoslavlje bi bilo podjeljeno između Odžaka i Modriče, što bi vjerojatno značilo više muslimana u Odžaku, a u Šamcu bi isto bilo muslimana (slična situacija kao u Odžaku, većina muslimana u gradiću i još nešto u prigradskim selima).
I još bi uzeo Komušinu, Plivu/Šipovo, Šćepan Krst, kao i red planina uz granice.
Da je moguće ne bi se ni Matijaševa odrekao.

Također na istoku Posavine bi proširio Distrikt Brčko na jug Orašja, Šamca i sjever Gradačca/Tramošnicu, te komadiće Modriče, Srebrenika (a i Gradačca na istoku, koji je bio dio Ravne Brčko).
To bi onda bio prostor sa srpskom većinom.

Inače, Milošević je za Brčko nudio još 5% teritorija, dakle vjerojatno su muslimani mogli dobiti Prijedor i Novi (nešto manje od 2%), Doboj (manje od 1%), vjerojatno još koji komad praznih brda kod Nevesinja (još manje od 1%), a ostatak bi se sigurno negdje natukao.
Ili im bi ne bi morali prepustiti ovih 5% oko Matijaševa.

Da se i ispregovarala ovakva Posavina,mi danas ne bi bili većina h njoj svakako.
Hrvati bi bježali prema Slavonskom Brodu i Zagrebu kao i inače.
Posao,studiji,uređenost,Hrvati itd.
Onda RH bi ušla u EU prije BiH,a kako selo slabi,a na djelu je urbanizacija,naši bi vjerojatno u 30 godina spali ispod brojke i Srba i Muslimana.Jer mi smo držali najviše prostora u Posavini I najviše sela.
Samim tim bi najviše i iselili.

Na to sve.Od 92-96 puno se naših iz Broda I Dervente skućila u SB-u,Zagrebu I okolici.
https://kamenjar.com/sto-je-pokazao-pop ... tva-u-bih/

Od tih 90k bar nekih 12-15k je bilo iz Posavine,a preko 5000 samo iz Odžaka,Derventa 1000,Brod 1000,itd
https://hr.wikipedia.org/wiki/Bosanska_Posavina
Prostor koji smo bi uzeli kao HZ Bosanska Posavina.
Znači bez ovih iz Doboja,Gradačca,Srebrenika,dijela Modriče i Brčkog brojka bi bila jako mala.
Ista sudbina bi zadesila kao i danas ove 3 općine.
Popis 2013-e kaže 45 000,a danas ima možda nekih 25 000.