Jednostavno receno kad armija BiH pristane na primirje znas da im je voda do grla.Oni su bili na samom pocetku kraja,Srbi im stegli sve frontove a jos su bez pomaka izginuli u SB.Sami su priznali da je to bio rat uzalud,no dalje nebi islo ni sa nase strane naravno da bi se spojilo sa NT a Hrvatska bi dobila jasno sankcije.Kako bi se dalje odvijalo to nitko nezna.

Tuđman je bio spreman i na sankcije.VS UN-a je prijetilo,ali i on je imao oštru retoriku.Da je dopustio divljanja Abih po enklavama i svom narodu,tko bi ga više poštovao?Strategijski,ako mogu tako da se šicam izrazima,budućnost južnog dijela Hrvatske,Dalmacije se lomila upravo u našim enklavama.Da su kojim slučajem pale,tko bi zaustavio Abih,u sprezi sa VRS,da izvrše proboj dolinom Neretve?Kako bi uopće izgledala Hrvatska u tom scenariju?I dan danas se koplja lome oko enklava.Davno bi se BiH raspala bez nas.
Franjo Tuđman je ipak bio vizionar u nekim stvarima.Zato mu uvijek kažem hvala!

S obzirom da su počeli gubiti mjesta i teritorij pa da su u isto vrijeme srušili i Stari Most - meni to sve govori da su bili u bezizlaznoj situaciji.

U potpunosti se slazem sa tobom,vrlo jasan opis namjere armije BiH.I kad su ga neki njegovi nagovarali da digne ruke od SB jednostavno je rekao ako to uradi da mu Hrvati oprostiti nikad nece.Pa i onaj susret Olbrajtove kad je nagovarala i prijetila Tudjmanu zbog BiH na sto je on ostro reagirao lupivsi sakom od stol,posli je i sama kazala da tu osobu nezeli vise nikad sresti i da ga mrzi dobro se sjecam natpisa u VECERNJEM LISTU.Koliko ga mi Hrvati poznamo kao predsjednika priupitajmo se da li bi stvarno dopustio ono njihovo haracenje,nikad i po cjenu sankcija a imali smo ih u obliku pritiska ulaza u EU.Zato mu vjecni pokoj i neka mu je laka zemlja....

I ne samo "njegovi",u memoarima Mate Granića lijepo piše kako je Alija jedne prilike na pregovorima nudio Tuđmanu sve ono "južno od Makljena",što je Tuđman kategorički odbio.
Takve stvari se uopće ne potenciraju,pogotovo u onim pričama gdje se blati ime Franje Tuđmana.Ljudi nisu svjesni njegove uloge u H-M sukobu.

Neka ga blati tko zeli,on je za nas vrhovnik bio i osta.Aljo je njemu nudio juzno od Makljena,bez Livna i doli bez Mostara bili bi se sveli kao Palestinci.No Aljos nije bio u takvoj poziciji da on nudi njego je njemu bilo uzmi il ostavi ili ono sto mu je zaprijetio u veljaci 1994 STOP daljnnjem napadaju na Hrvate i daleko je bio mrzak Aliji vise od Slobe.Nije on bio bascarsijski prodavac ipak gen.major zna sta znaci bitka sta znaci rat a sta predsjednik jedne drzave....

Nudio je Alija sve južno od Prozora, dakle i Livno i Konjic, a ne samo zapadni Mostar....
Ovo sve ostalo stoji

K'o da mu je babovina to bila...nudio,pljuc...

Hahahahaha e bas tako.Vidio si i sam kako se potpisiva sporazum kad mu Generale objasni sta ce ga kostati ako se napadi neobustave onda se jadan sepo uzleto sa sporazumima sve samo da ne izgubi ono malo sto je u zijanu oduzeo.On bi da mujezini budu di su zvona zvonila 1000 godina...e vidis da neide.... kako samo hladi dok se vijori...bog vas cuva....

ono što ja znam je da je HVO u Kiseljaku imao spremno teško naoružanje( sad se više ne sječam,al znam da su svi pričali o nekoj ogromnoj haubici nekog haos kalibra, tu su bili tenkovi itd i da jebila spremna velika akcija za oslobađanje i proboj e sad dal na Fojnicu ili Busovaču više se nesječam...godine prošle...ali mislim da bi to sve teško bilo ostvarivo ,nešto bi se i napravilo ,ali šta i dokle nemam pojma,a vjerujem da smo na Kiseljačkom frontu najbolje stajali ( dijelom zahvaljujući i VRS-u) . Drugdje nebi imali pomaka ni mi ni oni,mada mene i dan danas čudi kako na hercegovačkoj strani nismo imali bolje stanje ,s obzirom na zaleđe. Uglavnom trajalo bi ovo još 4 godine i ništa značajno se nebi desilo,to je moje mišljenje

Da su Abih bili zatvoreni svi putevi opskrbe kako već nisu,završilo bi jos 93.g.

Naravno. Najlakše je s tuđim se cjenkati

Što se trebalo napraviti pa bi bilo

zanimljivo je pitanje ,a zašto to nije napravljeno ?

Lova.Šverc.Jedan od razloga.Drugi je taj što je Abih vezala dio snaga koje bi vršile b/d na RH.

Ne samo da bi zavrsili 93, nego nebi ni pocimali purgati vraga.A sada neka zahrdjali ljiljani lantaraju na prsima dok krampa lupa onde dije zapalio"ori vole kada nema skole"

Jedan od zadnjih napada na Vitez,izveden u ova doba,slično vrijeme...sa slikom dotične postrojbe, koja je uzalud krenula za nečije interese da gine zadnje dane rata...




"Džennetske hurije", neposredno pred polazak u kobnu noć...


U toj istoj noći sedamnaestog februara, ratne devedesetčetvrte godine, u jednom selu, jugoistočno od gradića Viteza, u hladnim sobicama skupili se ljudi, u svakoj po desetak njih, četni vodovi, da vide šta će i kako će večeras. Zveckaju meci, svakom po dvadeset komada – dovoljno za jedan duži rafal, nema se više, komandant Ćuskić je rekao da se može i bombama odraditi: dovoljno je prići blizu, pa ako treba i bajonetima!

U stari dio Viteza večeras se mora ući! U njemu se, u okuženju, nalazi 1600 žena, djece i muškaraca – onih isti koji su, gluho, na malim ekranima, pratili tragediju svoga naroda: u Bosanskoj krajini, u istočnoj Bosni, u… devedeset druge. Kako je to tada izgledalo daleko i nemoguće u Vitezu?!

Još jedna teravija je obavljena: ljudi lagano izlaze iz džamija; prepoznaju lica i u mislima prebiru ko večeras nije došao; mračnim sokacima žurno koračaju kućama, tamo ih čeka ono što je preostalo od iftara, nisu stigli sve dojesti – da ne propuste teravih-namaz . Valja rano leći, valja rano ustati.

Prošla je ponoć, prilike u bijelom bauljaju snijegom, borci, Krajišnici, idu u akciju: U svakom rancu po jedan mali, odrvenjeli kruh, jedan ''IKAR'' i jedna ''riblja'' – bogatstvo! Od kako je počelo ovo sa Hrvatima postali su kao sove, danju spavaju i mudruju, a noći provode u borbi za opstanak. Zakrabuljeni u bijelim maskirnim odjelima, skoro pa da su nevidljivi (blago vremenu u kom su tama i studeni snijeg prijatelji čovjeku!).

I dok se bijela povorka tiho provlači klizavim putem kraj posljednjih, muklih, seoskih kuća, selo mirno spi, ni psi ne laju. Mještani kao da ne znaju za pokret vojske, za večerašnju akciju; ispratili su Krajišnike, koje su primili po kućama, i sad leže u svojim toplim posteljama, uljuljkani snom, sanjaju mir: djecu kako rastu, otkose trave, na livadama krave…

Vole oni Krajišnike, rado im odvoje ponešto hrane, iako se nema, sevap je, jes' da ih ima svakakvih, ali dobri su borci.

Da, dobri su borci, možda i najbolji u Armiji BiH – to oni znaju, da nije tako ne bi im Vikićevi specijalci večeras bili u rezervi, u potoku, daleko od metaka, a za njih se mnogo toga čulo. ''Vitez noćas mora pasti!'' – šapatom dobacuje neko, uz cerekanje, dok kao aveti klize između neprijateljevih rovova. Idu im iza leđa. Čistina je! zlokobna, prijeteća: lijevo, u zemunici pored štale, uz spaljenu kuću, neko kašlje – ustaša! Ni deset metara, mimo njega, u koloni, prolazi 40 ljudi; desno je livada, do pola prekopana tranšeom završenim sa rovom, srećom, večeras je prazan.

Pognuti, šunjaju se do ivice šume, studen im pojačava glad, dijele se u tri grupe: lijevo, desno i pravo. Oni pravo stižu do prvih kuća sela, kilometar udaljenog od starog dijela Viteza, tuda je najkraće za deblokadu. Grupa desno se razvila u strijelce i sad koračaju livadom ka mračnom jezovitom šumarku, tu je njihova linija. Lijevo krilo ide na zemunicu pored koje su prošli, da obezbjedi odstupnicu, da omogući prolaz pojačanju.

Kroz zamračene prozore utuljeno sijere svijetla svijeća (one prave, parafinske, odavno su nadonještene svinjskom mašću – zlo natjeralo), to mještani ustaju na sehur, da zaposte. I devedesettreća je bila gladna, ali ova devedesetčetvrta…uh!? Ipak, kad je čovjek kod svoje kuće, nađe se uvijek neki mrsniji zalogaj, da lakše dan u postu prođe. I dok se noć rastače u dan, gutaju se posljednji zalogaji, srče kafa, ječmenuša, pa sve zalijeva vodom, ili šerbetom, a onda: nijet za post, pa sabah-namaz, pa ponovo u krevet, jer zima je, nema se šta tako rano raditi, i tako širom Bosne, gdje god se ne crni izgoreni duvar i ne puca puška ispod prozora.

Tromblonska mina, svoj kratki let završi blijeskom i detonacijom. Rafali… ručne bombe… dozivanja – na lijevom krilu je počeo napad, tamo su ''******'' iz 299. brigade, Maglajlije, njih deset, svi ostali su iz Sedamnaeste Slavne krajiške, dobrovoljci. Trinaestorica desno (vod Dženetske Hurije), uletješe u šumarak, sa drvećem suviše rijetkim da zaštiti a suviše gustim da se trči: bombe, tekbiri, rafali; uzavrela krv, stegnuta puška, grč na licu; hrabrost i drhtanje u brzoj, naizmjeničnoj rokadi. Samir uskočio u zemunicu – poginuo.

Almo krenuo da pomogne jaranu – i on poginuo. Grupa koja je išla pravo, vratila se. Onima sa lijevog krila poginuo komandir u prvim rafalima, pa se povukli, i 37 boraca je ostalo odsječeno od glavnine. Svi su sada u šumarku, gaze tranšeima do pasa u vodi, leže u mokrom snijegu, hladnoća i umor polako čine svoje. Treba izvući tijela poginulih, a sviće.

Ustaše se dovikuju, sad će početi sa eksplozivnim napravama, treba brzo djelovati. Salko, puzeći kroz tranše, kreće ka zemunici, po tijela poginulih. Rafal ga odiže od zemlje, poginu. Ostadoše sva tri tijela neizvučena, po prvi put u Prvoj četi, Prvog bataljona Sedamnaeste.

Po kućama u selu, šapuću se dove i sureta, niko više ne spava, svi su zabrinuti, nervozni, prestrašeni. Dolje, u potocima ispod sela, večeras se gine i ubija. Ispod svakog krova, u bunovnim glavama, prebiru se teške misli: ako Krajišnici provale, onda će i naši muški morati ići da pomognu; ako ne provale, pokušaće ponovo neku drugu noć, opet besanu; a šta ako odu odavde na neku drugu liniju? Šta će biti sa nama? Poklaće nam djecu…?!

Odnekud pade snijeg i spusti se magla, i pomognu Krajišnicima da se izvuku preko ledine, preko minskog polja, brisanog prostora, a već se bilo razdanilo. Izvukli su ranjene, samo ne poginule, oni ostadoše.

Čim se dokopaše prvih kuća, dočekaše ih stanovnici, zabrinuta čela i široke ruke, dodaše im da jedu ono što je preteklo od sehura, onima koji ne poste, a ima ih takvih!? Ma dali bi im i više samo kad bi imali, eh, kakvi su to borci, ti Krajišnici.

EPILOG

Veliki dan je počeo bajram-namazom: sve travničke džamije su bile prenapučene; ljudi, u osmijeh razvučenih lica, izlazili su iz njih, pružali ruke jedni drugima, grlili se, čestitali; grmili su rafali, kao da ponovo pada Jajce. Danas je Bajram, veliki muslimanski praznik: svi pokazuju svoja najbolja odijela, neki ih čuvaju samo za ovaj dan; svuda raznobojni mirisi, širom otvorena vrata, puni stomaci; za danas su pripremljena najljepša jela, danas gazde dijele sirotinji, i šakom i kapom, danas niko nije gladan… i sunce danas nekako jače sja!

U istom gradu, na šehidskom mezarju, isto sunce obasjava tugom zasjenjena lica. Tišinu ispunjava dobovanje busenja o daske kabura i udaljeni žamor čaršije koja slavi. Sedamnaesta se okupila da obavi dženazu, jednom od svojih- rahmetli- Alminu, šehidu inšallah. Tri dana prije ukopani su Salko i Samir. Tijela sve trojice došla su u razmjenu, a tri dana nakon njihove pogibije potpisano je primirje sa HVO-om. Vitez nije pao, ali, uskoro će u njega da se ide kao nekad, kao da ništa nije bilo, kao da mezari u Travniku nisu stvarni.

I ovaj put je domaćih malo došlo da isprati Krajišnika, oni imaju lijepe džamije, tople, čiste, prostrane, i ne propuštaju ići u njih ni kada je rat, kada je na liniji odbrane potreban svaki čovjek.

Bilo je to davno, u ona već zaboravljena vremena, dolaze novi ramazani a za njima i bajrami, do Travnika dvije carevine daleko: je li snijeg ugažen oko mezara, dolazi li iko, pamti li?

Baš me zanima kako su se osječali krajišnici (koje su protjerali Srbi) napadajuči Hrvate. Vjerojatno izdano jer su znali da ih je Alija izdao, prodao da ne kažem poklonio ili žrtvovao... i da se nikada neče vratiti na svoje.
Valjda su mu vjerovali da če naseliti Žepče, Kiseljak, Vitez...
Eto, na kraju ni to nisu uspjeli.

Eto zahurilo im pravo otisli oni na ahiret bogu za kurire.Nije lako bilo uci na zeljezna vrata,trebalo je razvaliti da bi dosli u tvrdjavu.Ma jednoga dana ce se vama vratiti sve ovo i ove dzamije sa nekim imenima kraljeva koji nikad nisu ni culi za Bosnu,kratki postupak.Cesto sam volio onu pjesmu pjevati"u Zenici mnogo je motora sve to rusi haubica nora"

uvertira smisljenog pocetka...nahrani ih,napoji,pa te na kraju ubije

Vidim neki su na temi pitali za HOS, malo o njima znaju.
Pa da podijelim one informacije koje imam o HOS-u u Ljubuškom.

U Ljubuškom je u HOS-u bilo puno muslimana. Razlog je bio vrlo jednostavan, i vrlo malo se o tome uopće i pisalo.

Naime ako su imali iskaznicu HOS-a, onda ih HVO nije dirao i mobilizirao. I kako HOS-u nikad nije falilo dragovoljaca, pogotovo naprđenih stranaca. Muslimani odrade par straža noću oko stožera HOS-a (stara Splitska banka) i više ne idu na crtu. To je bila njihova mobilizacija i njihovo ratovanje.

Guzica sačuvana, oni dobili crnu uniformu (ako je već bilo crnih za sve).

Kad je Kraljevićev kovčeg krenuo od tog istog stožera ljudi su ispred mogli vidjeti postrojene Njemce u istim uniformama koje je SS imao u WWII. Iste zalizane frizure, iste face.


Uglavnom HOS je bio jedan skup manijaka i luđaka, čast izuzecima. "Hrvatska do Drine" i te gluposti.

Ali muslimani su u HOS ulazili iz sasvim pragmatičnih razloga. HVO ih nije onda zvao na crtu, jer su imali iskaznicu HOS-a.

Jesul to ovi čudaci?

Teško sad znati. Plava zalizana kosa. Ledeni pogledi.

Neki od njih su poslije kad se sve smirilo prelazili u HVO. Skupljali za karte u Njemačku i ostale države, jer nisu mogli naći posla.
Pa su poslije koje čašice uz šporet se znali otvoriti i brbljati o svojim pustolovinama po crtama.

Jadna je majka bila onome koji im je pao u ruke živ. Budale ukratko.

Poslije su pravili takve pizdarije (bili neurotični kad nema akcije, ako se samo drži crta) da su neke spremili u vozilu vojne policije do slovenske granice, i dali im novac za karte u ruke za Njemačku.

Pa se nađu budale muslimani koji seru kako je Franjo trebao u Haag, a glavni i odgovorni zapovijednik ovih budala im idol i car. (pokoj mu duši)