Nakon osvajanja srednjovjekovne Bosne od strane Turaka,ugarsko-hrvatski kralj Matijaš Korvin je prodro na područje Bosne i osnovao jajačku i srebreničku banovinu.Turcima je trebalo otprilike 100 godina od pogubljenja posljednjeg bosanskog kralja Stjepana II do osvajanja Bihaća 1592 godine.S obzirom da Bihać nikad nije bio u sastavu srednjovjekovne Bosne, čitav bihaćki kraj je i poznat kao turska Hrvatska.
Turci su Hrvate katolike koje su tu zatekli nazivali MADŽARIMA jer ih zbog vjere katoličke i mađarskog kralja M Korvina nisu razlikovali od MAĐARA.(Na turskom se za Mađara kaze Madžar) Taj naziv je stoljećima bio upotrebljavan za Hrvate iz okolice Jajca, Ključa i Bihaća ali s do sada zadržao,koliko ja znam ,samo kod bihaćkih Hrvata.

1791.god.svištovskim mirom su podplješevička sela Veliki i Mali Skočaj(ime nose od doseljenih uskoka),Medjudražje,Zavalje,Vučjak,Veliki i Mali Baljevac ušla u sastav Hrvatske odnosno tadašnjeg Habsburškog carstva.U ova sela su doseljeni uskoci, odnosno Ličani.Oni su čuvali granicu koja je od centra Bihaća udaljena svega 5 kilometra.Turci su ih zvali nevjernicima,odnosno KAURIMA.Hrvati koji su ostali u sastavu turske države,dakle Madžari,živjeli su u 4 sela(Žegar,Vedro Polje,Kralje i Golubić) Dio njih je od davnina tj. Od prije pada Bihaća pod turke a dio je doseljen iz Dalmacije(iz cetinske Krajine nakon sinjske bitke 1715. Naseljavali su ih sami Turci jer su bili stočari a Osmanlije su više držale do stočarstva nego do poljoprivrede kojom su se bavili starosjedioci Hrvati iz Golubića i Kralja.)

Postojala je razlika izmedju Kaura i Madžara. Kauri su živjeli kao slobodni ljudi prezirali su sve što je tursko i oružjem su čuvali granicu.Madžari su živjeli s druge strane granice i bili su kmetovi.I jedni i drugi a i treći(Muslimani) govore hrvatskom ikavicom (ikavsko-šćakavski izgovor)Tako su Hrvati (Madžari i Kauri) živjeli u blizini (prvo selo u Bosni od Zavalja je madžarsko selo Žegar udaljeno 2 km)a ipak podijeljeni granicom dva moćna carstva.Dugi niz godina ovo je bila najzapadnija granica Turskog carstva.
Kauri su u crkvenom pogledu bili organizirani u župu Zavalje koja je pripadala Riječko-senjskoj a sada Gospićko-senjskoj biskupiji (Biskup Bogović).Madžari su u sastavu RKT Župe Sv.Ante Padovanski u Bihaću( Biskup Komarica Banja Luka)Dolaskom Austrije u BiH počinje i doseljavanje Kaura u Bihać i miješanje sa Madžarima .Nakon II sv.rata podplješevička sela su doživjela demografsku,gospodarsku i političku katastrofu.Nasilnim putem su poslije rata otregnuta od Hrvatske i pripojena Bihaću.Hrvatski sabor se nikad nije očitovao o promjeni tkzv.avnojevskih granica poslije 1945.

Danas nema podjela na Kaure i Madžare,osim u folklornom smislu.Svi smo Hrvati!

@ZEGAR

Nemoj biti toliko gadljiv.Raspoložit ću te jednim mogućim scenarijem.
Tužio T Drele jednog balavca anonimusa iz Žegara.Ni manje ni više nego na sudu u Briselu.Isposlovao je on svojim utjecajem da suđenje bude brzo i efikasno.Ugledni sudac pita balavca iz Žegara:Jeste li Vi mladiću uvrijedili našeg visokoumnog i stvaralački vrlo potentnog filozofa T Dreleta? Žegar odgovara:Oprostite gosp.sudac ali ja ne razumijem što znači ovo vrlo potentnog. Sudac odgovara:Bit ću kratak i jasan.Jeste li Vi mladi, balavi anonimuse rekli našem vrhunskom intelektualcu(koji upravo radi na projektu multi- kulti Belgije) da ga je**te u guzicu? Žegar odgovara:A gdje biste ga Vi je**li gosp. sudac?

odlican pregled

nego kako nazivate Muslimani gospodu iz vaseg kraja

Dzarma i hajka ne idu nikako zajedno,svinjogojci

Odlično objašnjenje, hvala lijepo. Možda i nije loše što su 1945 ta sela pripojena Bihaću, valjda vam je lakše kad vas je više, a tko zna kako bi tek ta sela nastradala od 1991-1995 da su bila sa one strane granice, odnosno dio pokojne RSK.

Čuj ti ''jarane'', kod Dragana i sa Draganom, sam ostavljao i zadnju marku još dok je držao kafić kod kuće na Križu, a i poslije u Žegaru, bili smo stvarno dobri i bio je dobar momak, ali posljednjih 15 godina njegovog života je dno moralno i ljudsko i završio je kako je završio, ne može ni pošteno izaći iz zatvora, a već mu je policija kod kuće kako bi ga vratili nazad. a mi ''madžarija'', jesmo i fini i radišni i kulturni, a jebanje za marku bi prije tebi odgovaralo, jer koliko mogu zaključiti, obični si ''žicar bihaćki'', koji sebe smatra gradskom rajom i koju ja također dobro poznajem (sine, imaš kermu da popijem kafu), iako već dugo ne živim u Bihaću. Što ti vrijedi ako si rođen u gradu , a seljak si u glavi, a tekstovi te odaju.

Loše je što su ta sela pripojena Bihaću iz nekoliko razloga. Poslije toga kotar Korenica u Hrvatskoj postaje većinski srpski, drugo, poslije toga je počelo raseljavanje stanovništva, tako je '91.g. ostalo ih samo oko 700 i brojčano nam nisu puno pridonosili (sad ih ima oko stotinjak, stalno naseljenih, od nekih 3500 prije II. WW), a što se posljednjeg rata tiče izbjegli su možda 1991.g. i rat u Hrvatskoj, ali zato '94.g. nisu, sva su sela spaljena do temelja, a ljudi koji nisu htjeli napustiti kuće su pobijeni. Ja mislim kako bi ih puno više ostalo da su ostali dio Hrvatske.

NASELJA U ZAVALJSKOJ ŽUPI

Nekadašnja zavaljska općina, a današnja župa smještena je na sjevernoistočnom podnožju planine Plješivice na Unsko-koranskoj zaravni na visini od 350-400 metara nadmorske visine. U odnosu na Bihać ima smjer pružanja jugoistok-sjeverozapad. Prije II. svjetskog rata obuhvaćala je četiri katastarske općine: Melinovac, Skočaj, Zavalje i Baljevac koje su zapremale 105, 09 km². Nakon II.sv. rata izdvojen je Melinovac pa je površina zavaljske općine smanjena na 84, 16 km².
Od Svištovskog mira (1791.god.) pa do 1946.god. Zavaljska župa je u sastavni dio Hrvatske, međutim nakon 1946.god. to područje je prešutno prisvojeno je od strane vlasti Bosne i Hercegovine, iako to područje ne definira ni AVNOJ, i do danas se nalazi u sastavu Bosne i Hercegovine.
Na području Zavaljske župe, od jugoistoka prema sjeverozapadu, na dužini od petnaestak kilometara, nanizana su sela: Veliki Skočaj, Mali Skočaj, Međudražje, Zavalje, Vučjak te Veliki i Mali Baljevac koji su šezdesetih godina XX. st. Potpuno iseljena zbog izgradnje vojnog aerodroma ''Željava''. Sva navedena naselja su formirana krajem XVIII. i u XIX. st. i naseljena su katoličkim Hrvatima uglavnom iz ličkih naselja, ponešto s Korduna i sa nekoliko starosjedilačkih obitelji iz okolice Bihaća.
Broj stanovnika Zavaljske župe od naseljavanja, tj. godine 1828., kad je brojila 983 stanovnika, pa do godine 1876. se gotovo utrostručio i porastao na 2847. Od tada pa do početka I. sv. rata je porast stanovnika je znatno smanjen. 1916.god. broj žitelja iznosi 3374 a porast u posljednjih dvadest godina iznosi 0,1%. Na temelju toga može se zaključiti da su gospodarski i politički čimbenici puno više utjecali na porast stanovništva u Zavaljskoj općini nego u susjednim općinama Ličko-krbavske županije (Korenica 5,4%, Bunić 4,5%, Ličko Petrovo Selo 9,4%)
Pred početak II. sv. rata. u Zavaljskoj župi je zabilježeno 3449 žitelja a prvim popisom poslije rata utvrđeno je 2774 žitelja. Na to nisu utjecale samo velike ratne žrtve (nijh 461) već i iseljavanje u druge krajeve Hrvatske. Prava demografska katastrofa je pogodila ovaj kraj u razdoblju komunističke vladavine a pogotovo domovinskog rata od 1992.-1995. god. nakon kojega je ostalo samo 303 žitelja u 79 kuća.

NASELJA U BIHAĆKOJ ŽUPI

Župa u Bihaću ima svoje korijene već u 13. st. U tom najranijem, srednjovjekovnom razdoblju, u Bihaću se spominje više crkava, te dominikanski i franjevački samostan, koji su porušeni nakon turskog zauzeća Bihaća u 16. st. Dominikanska crkva Sv. Ante pretvorena je u džamiju (Fetija). Na njoj su i danas uočljivi gotički portal i prozorska rozeta. Nakon tih događaja preostale katolike su pastorizirali franjevci iz Vodičeva i Majdana. Sredinom sedamdesetih godina 17. st. spominje se bihaćka župa i tada je imala 200 katolika i trošnu crkvu. Ona ponovno iščezava u vrijeme Bečkog rata koncem 17. st. i o njoj nema spomena sve do 1741. god. Potom se 1768. g. tu spominje mala misija, koju pastorizira jedan svećenik. Tek je 1771. god. poznat prvi župnik obnovljene župe i od tada postoje matice. Godine 1857, prije nego što su uspjeli izgraditi crkvu, franjevci su u župi podigli pučku školu i tako su u svoju pastoralnu aktivnost uključili prosvjetni rad. Bihaćka župa imala je, tijekom vremena, slijedeća kretanja broja vjernika: 1776. god.: 1.199, 1829: 1.147, 1877: 1.759 i 1935: 4.300 vjernika. Godine 1991. imala je 3.620 vjernika (1974: 4.200), a danas ima 2.961. Broj vjernika se smanjuje prije svega zbog iseljavanja. Župu Bihać tvore slijedeća naselja: Bihać, Čavnik, Dobrenica, Golubić, Kralje, Križ, Ružica, Vedro Polje, Vrkašić i Žegar.

Evo potpune informacije o polaganju vijenaca i paljenju svijeća.
Prvo izaslanstvo je bilo izaslansvo 1. satnije
2.koordinacija braniteljskih udruga
3.HVIDRA Bihać
4.delegacija općinskog načelnika,ov,vlade i premijera(četiri u jedan)
5.izaslansvo HDZ1990
6.izaslanstvo HKD Napredak
7.izaslansvo MZ Žegar

Svakako treba spomenuti da je dan prije,točnije 19.08. u 11 sati u Žegaru održana svečanost blagoslova gradilišta i polaganja kamena temeljca za spomen obilježje Žrtvama Domovinskog rata s područja Žegara,Križa i Luka.Od fizičkih lica koja su dala svoj novčani doprinos istaknuta su imena gosp.Hamdije Dizdarevića iz Bužima i gosp.Vjekoslava Bakule-člana predsjedništva HDZ1990.

Nikad cuo za ovog Dretara, ali mislim da nije bas bio tako vazan kao sto se pokusava prikazati, lik si je zabrijo da je bihacki D Annunzio. I jos ne zna normalno komunicirat, samo vrijeda, bahati se i prijeti.



Kako se uvlacis covjeku, meni bi bilo neugodno da sam na tvom mjestu. I ne bi bilo zgoreg objasniti cijenjenom citateljstvu kako prijeratni ucitelju Bosanskoj Krupi moze postati pukovnik HVO-a. Vjerujem da gospodin Dretar bolje zna kako je to bilo moguce.

Stalno spominjes neke poljuprivredne poslove, krmad i stoku kako nahranit itd. .... ocito imas iskustva stim!
Ti si za vrijeme komunizma, nakon sto ti je babo pobjegao iz Ustasa, jeo svinjetinju i hranio krmad a sad si postao gradan pa ti dragi allah zabranio jest tebi najdraze meso....
Ultrasi Vinkovci su porucili a ja cu tebi prenjet: "Cvijeće koje se okreće nestat će, ni Walter ga obraniti neće!"

PPN ''Johanovi sokolovi''

Već sam pisao o HVO Bihać i izdvajanju postrojbi iz sastava 2. Bihaćke brigade u studenom 1992.g.. Osnivanjem Glavnog stožera Regije Bihać formiraju se i nove postrojbe koje do tad nisu postojale. Prije svega Vojna Policija, PPN i Topništvo. Jezgro PPN čine pripadnici izvidničkog voda 2. Bihaćke brigade, čiji je zapovjednik bio i Jandre Šimić - Johan. U pripreme za obranu Johan se uključio u jesen 1991.g. u, kao Šarganov suradnik u formiranju Odreda za specijalna dejstva. Okupio je desetak momaka iz Vedrog polja na sastanak u vedropoljskoj školi i objasnio nam o čemu se radi, a nakon održanog govora nas četvorica smo ga odlučili slijediti . Do travnja 1992.g. imali smo nekoliko okupljanja kroz koja se realizirala obuka, a napadom na Bos. Krupu za nas je počeo rat. Na poziv smo se okupili u Bakšaiškoj školi i dva dana čekali odlazak u Krupu. Nismo otišli, zašto, ne znam. Nakon toga je Johan napustio odred i nije s nama sudjelovao u napadu na Grabež 12.06. 1992.g. Kao što sam već rekao, u 2.Bbr. formirao je izvidnički vod i postao njegov zapovjednik, te je sudjelovao u zauzimanju Lohovskih brda. Formiranjem GS HVO, njegov zapovjednik, gen. Šantić je odlučio formirati i jednu mobilnu postrojbu, najvjerojatnije po uzoru na PPN ''Ludvig Pavlović'', i postavio je Johana za zapovjednika. Baza postrojbe je bila na Pršinim uvalama, daleko u Plješevici, na čvorištu šumskih puteva, u bivšim objektima šumarije. Postrojba je popunjena dragovoljcima iz četiri satnije i ukupno je bila jačine jednog voda, oko tridesetak ljudi, podjeljenih u tri desetine. Zapovjednici su bili Ante Knežević - Krpe (poginuo), Ivan Velić (poginuo) i Enko Musliman. Johanov zamjenik je bio neki Marjanović, navodno specijalac iz Hrvatske, poslije se ustanovilo, običan policajac. Ta prva postava PPN-a, su bili sve pravi momci sa već popriličnim iskustvom. Naša misija je bila svakodnevna obuka i izviđanje prostora Plješevice. Vrlo brzo je došao i prvi sukob sa četnicima. Početkom prosinca 1992.g., nakon što smo imali obuku na području skijališta na Dugoj luci, oko podne smo se vratili u bazu na ručak,a poslije ručka je stigao gen. Šantić sa snimateljem Bihaćke televizije, kako bi snimili detalje obuke. Pošli smo ponovo na skijalište, nas oko desetak, ali zbog nevremena koje je počelo, te snimke smo odradili negdje na pola puta. U to vrijeme na skijalištu se iskrcavaju četnici. Mi smo se vratili u bazu, a Johan je sa još nekoliko momaka krenuo prema skijalištu, koliko se sjećam na čeku, pošto je to bilo dobro lovište. Vratili su se nakon jednog sata sa informacijom kako se na skijalište pojavila četnička patrola jačine oko 12 ljudi. Brzopleto smo isplanirali napad, jer nas je pola nedostajalo i u zoru smo ktrenuli. Tijekom noći, broj od dvanaest četnika se popvećao na oko tristo, a ono nije bila patrola već izvidnica. Sa snagama jedne bojne pokušali su zaposjesti to područje i formirati crtu. Nas deset smo bili podjeljeni u tri skupine, Jedna je išla putem, druga po sredini a treća sa donje strane bungalov naselja, bivšeg skijališta. Padala je kiša, spustila se magla , a još nije bilo ni svanulo kad smo se približili bungalovima i sve bi dobro prošlo da prvu skupinu nije prerano otkrio stražar i onda je nastao pakao, pucalo je sa svih strana, Pogani i ja našli smo se na čistini desetak metara od mitraljeskog gnijezda, a ubrzo je dopuzao i Johan, nakon što je paljba nakratko prestala, bili smo prisiljeni na izvlačenje, Johan je krenuo prvi,ali je pukla grana pod nogom i sljedeći rafal ga je pokosio. Pogani ga je pokušao povući ali nije išlo. Pucnjava više nije prestajala. Sve tri skupine su se vratile na zborno mjesto, ostali su također imali bliske susrete. Upoznali smo ih kako je Johan poginuo i kako smo bili prinuđeni ostaviti ga. Hitno su pozvani slobodni pripadnici neka se vrate a zatraženo je i pojačanje. Do podneva je pojačanje stiglo i ponovno smo krenuli u napad, ali četnika više nije bilo. Johana su ostavili kod jednog bungalova. Zašto su se povukli ne znam. Radio Korenica je javila kako je poginulo sedam pripadnika VRSK, a nas na desetke. Podatak od sedam poginulih je potvrđen kasnije i od sudionika borbe. Poslije Johanove smrti za zapovjednika je imenovan Škrgo, koji je zajedno sa Johanom bio u Izvidničkom vodu 2.Bbr. Vrlo brzo počeli su i sukobi između pripadnika PPN-a, uglavno na relaciji pripadnici izvidničkog voda 2.Bbr.-dragovoljci, i to uglavnom nas iz V.polja. Ne ponosim se s tim, jer može ispasti kako smo mi kao neki podrivači, ali stvar je bila u tome da su se pojedinci počeli bahato ponašati, nakon Johanove pogibje, u stilu mi možemo što hoćemo, a vi samo ono što vam mi dozvolimo. Oni svaku noć idu do Žegara u kafić i ujutro se vraćaju, a mi nemožemo iz baze. Razlaz je bio neminovan. Napustili smo prvi mi iz V.polja, ubrzo i Enko, s kojim sam zbog toga došao u sukob, a nakon petnaestak dana mi se ispričao i vratio u 2. satniju. Nemojte misliti, kako smo to uradili na svoju ruku. Razgovarali smo sa generalom i on je odobrio naš povratak u 2. satniju. Poslije toga, PPN je popunjavan po kazni, pa se tu nakupilo svakakvog šljama. Johanova skupina, iz 2.Bbr. je 1993.g. pokušala prijeći preko RSK u Hrvatsku i svi su poginuli u minskom polju Hrvatske vojske, samo je prežio Baja iz Žegara. Nakon toga PPN više nije bio ozbiljna postrojba. Pretvorio se u šumarsko poduzeće i uglavnom se bavio sječom šume. Raspali su se nakon prvih četničkih udara, u jesen 1994.g. i kao što sam već pisao, kasnije je bio formiran AT, u kojem, sam bio dozapovjednik. danas mi je žao što nisam inzistirao, kako bi AT dobio ime ''Johanovi sokolovi'', jer je Johan to zaslužio.

Poznato mi je ovo ovo što si napisao i dok čitam vraćam se u potpunosti u to prošlo vrijeme.Tebi je Bog dao dar da možeš svoja sjećanja staviti na papir.Piši prijatelju kad god stigneš.Jednog dana objavit ćeš knjigu i ja se tome radujem jer ono što nije zapisano vremenom izblijedi i kao da se nije niti dogodilo.Istinu o Domovinskom ratu treba sačuvati.Na toj istini,bez obzira je li ona za nekog ugodna ili neugodna,odgajat će se nove generacije.Pozdrav asantic1 !

Ja mislim da je Johan poginuo na svoj imendan (Sv. Jandre 30.11)


Ako mislis na skupinu u kojoj je bio "Krpe" prezivila su dvojica (od kojih je jedan momak iz Kralja). Poginuli su izmedju Saborskog i Plaskog, bio sam ljetos tu (ima jos mina u sumi)

Pozdrav

Može biti, datuma se ionako ne sjećam, uvjeren sam kako je to bilo 02.12. A što se tiče preživjelih tu si u pravu, zaboravio sam Boru iz Kralja.

Hvala asanticu1 na ovako opsirnom sastavu o PPN i ako moze da mi kaze nesto o Zeljku Hodaku,cuo sam da je poginuo i da je bio dobar borac,isli smo zajedno u skolu bio je lafcina/

Žao mi je, ali ne mogu ti ništa reći, nisam ga poznavao. Koliko se sjećam u jednom razdoblju je bio zapovjednik PPN, ali okolnosti njiegove pogibje nisu mi poznate.

Mozda ce neko znati nesto vise,hvala ti i za ovo.

imam jednu interesantnu pricu za HVOBihac i 15 brigadu VRS a vezanu za predaju kote Mrdja iznad sela Dobrenica kod bihaca.Dogovor je bio da HVO bez borbe preda Mrdju ali bez znanja muslimana sto je i ucinjeno.Pripadnici HVOiVRS su zajedno nocili u rovovima HVO a jedan miner iz VRS je sa kesom trave sisao u komandu HVO i dobro su se napusili.Sutradan je fingiran napad i Mrdja je presla u ruke cetnika

Koju je korist od toga imao HVO?

Zar je bitna korist,zar ti to nije interesantna prica o onom glupom ratu,da su i u to ludo vrijeme postojali pojedinci koji su se dobro zezali