Da, ali zašto..

Razvalili su nas..hrišćane u Evropi pogotovo...

Čime smo im pretnja?

Pa, šta je sad ovo? Kakva politika? Ja sve vreme o hrišćanima i muslimanima. zar su to političke kategorije više nego religijske? I opet: rekoh nešto o eventualnim verovanju u istog im boga, a ti nikako da se odrediš prema argumentu.



Pa ne bi trebalo da ističeš to što mirno gledaš kako ljudi prave sopstveni put u pakao.

Šalu na stranu, opet širiš priče u nepotrebnom pravcu. Prvo ovde nema ubeđivanja, nego jednostavnog saopštavanja mišljenja. Drugo, hrišćani i muslimani otkako postoje bave se ubeđivanjem pagana da pređu na njihove vere. Od svetog Pavla, pa do danas razmileli su se po svetu ubeđujući ljude da prelaze na hrišćanstvo. To je činjenica. Prvobitni hrišćani su prava slika i prilika Jehovinih svedoka po dosađivanju ljudima.

No, da se vratimo na pitanje: veruju li muslimani i hrišćani u istog boga? Šta misliš?

Ateisti i agnostici u Europi imaju mnogo više političke moći nego što je njihov udjel u stanovništvu. To je očito na primjeru Britanije, gdje kršćani čine preko 70% stanovništva, dok politikom praktički dominiraju ateisti i agnostici, te oni koji se deklariraju kao kršćani samo radi političke koristi. Hrvatska je isto dobar primjer, zemlja sa preko 90% kršćana kojoj je predsjednik agnostik i mnogi vodeći političari ateisti, posebno na ljevici.



Agresivnim sekularistima su prijetnja svi koji drže do neke svoje tradicije i identiteta, ne samo kršćani. Naprosto se takvi ne uklapaju u sekularističku viziju suvremenog društva, pa zato se nastoji smanjiti njihov utjecaj koliko god je moguće.

Nije to stvar moći agnostika. Oni i nemaju institucionalizovan centar moći kao što to imaju vernici - crkvu. Glasači su glasali zbog drugi svari, pre svega poboljšanja uslova života.



Sekularnost znači odvajanje države od verskih zajednica, tj. od crkve. Ona se kao načelo organizovanja države javlja sa prosvetiteljstvom, kasnije romantizmom i francuskom revolucijom. Romantizam nije bio protiv tradicije, već je oživeo neke narodne/nacionalne tradicije koje su pod diktatom hrišćanske crkve označavani kao zlo. Nacionalizam je sasvim sigurno na strani sekularnog organizovanja države, ali nikako nije protiv tradicija.

Svejedno ostaje činjenica da ateisti i agnostici imaju veći utjecaj na politiku i veću prisutnost u medijskom prostoru nego što je njihov udio u stanovništvu Hrvatske i ostalih europskih zemalja. Gledajući neke hrvatske medije, izgleda kao da su kršćani manjina u državi.



Pored toga, sekularizam označava i težnje za smanjivanjem značaja religije u javnom životu. Kada recimo papa i poglavar grčke pravoslavne crkve upozoravaju na rastući sekularizam, tada oni misle na takve tendencije. Ne misli se na sekularizam u smislu odvajanja crkve od države, taj proces je odavno završen u Europi.

To je dužnost i obveza svakog kršćanina-prenošenje i širenje Radosne vijesti.

Dužnost ili ne, hrišćani su dakle usmereni ka propagandističkom delovanju prema nehrišćanima. Upravo to sam ja pokušavao gospođici hrišćanki da objasnim.

Jovan, naravno, u svom Jevanđelju bezočno laže. Bog se na najsuroviji način nameće ljudima. Iznad ljudi konstantno lebdi pretnja da će otiću u Pakao ako nisu po božijoj volji. Stvoriti pakao i raj i reći: vi imate izbor, ja vas ne prisiljavam da živite po mojim zakonima, ali ipak ako ne budete onakavi kakvi ja želim da budete, ići ćete u pakao - je nešto najlicemernije što je Bog mogao da učini.

Pogrešno je stavljati znak jednakosti između ljubavi i boga. Bog je suprotno od toga. U ljudima budi ultimativnu mržnju. Bednici, u hrišćanstvu traže utehu, za sopstvenu bedu, na ovom svetu. Dok za one koji su uspešni priželjkuju kaznu na onom svetu. Hrišćanin se raduje božijoj pravdi, a božija pravda ne znači ništa drugo do večni oganj za onog koji se potrudio da na ovom istinskom svetu stvori neko bogatstvo, neku vrednost. Dakle, hrišćanin je osvetoljubiv, pun mržnje i željan osvete.

U biti,kršćani su dužni upoznati druge sa Radosnom viješću,a po našoj vjeri Duh Sveti je usađuje u srce vjernika.Znači,sama propaganda nema efekta bez utjecaja "više sile".

Nisam znao da smo u prisustvu gospodina Richarda Dawkinsa

Elementarno neznanje o kršćanstvu!
Upravo u tome što je naš Bog, odnosno kršćanstvo suprotnost svemu što pišeš, je dokaz da u učenju naše vjere nema ništa što je suprotno ljubavi!
Bog ljudima nudi spas i kad oni rade protiv njega i raduje se povratku izgubljene ovce do kraja i bez obzira na sve, božja pravda znači to da se svtko ima otvorena vrata Bogu, bez obzira na osobne neuspjehe i upravo je suprotno , Bog ne prijeti paklom, nego i onom najgorem nudi put u raj! Tako će i za tebe ateista Bog imati razumjevanje i na kraju će te pozvati sebi, a ti ćeš poziv prihvatiti!

Eto, odrediću se prema ovim argumentima, kako ti kažeš..i ponoviću da nažalost, sipaš netrpeljivost i uvrede za vernike..
Ne verujem da bilo koga istinski hrišćanin ni mrzi, niti mu stoji na putu...naprotiv.

I treba se uvek voditi Isusovim rečima:

Ako imate ljubavi jedan prema drugome, po tom će svi upoznati da ste moji učenici.

Znači sada ćemo da prebacujemo optužbe jedni drugima umesto da raspravljamo o temi. Nije da sam ja to želeo, ali kad već hoćeš: ti nažalost ne pokazuješ ni minimum tolerancije prema kritici tebi vrednih filozofija života.
A izbor argumenata (kako ih ja nazivam ) na koje ćeš reagovati govori o nedostatku jedne osobine na kojoj se u hrišćanstvu insistira.
Dakle, gde je tvoja reakcija na argument da se radi o istom Bogu za hrišćane i muslimane.
Gde je tvoja reakcija na objašnjenje da su hrišćani ipak oni koji jesu skloni ubeđivanju drugih? To su oni koji se osećaju hrišćanima potvrdili.
Na kraju krajeva, gde je rekacija na poslednji argument u kome se navodi da se Bog ipak koristi prisilom i pretnjom? (Činjenica da je stvorio Pakao)
Eto, nemoj me terati da pretpostavim da je tvoj selektivni pristup izboru argumenata na koje ćeš reagovati, odnosno izbegavanje reakcije na one ključne, zapravo posledica nelagode da se prevali preko jezika da si eventualno pogrešila. Ja to neću pretpostaviti, jer hrišćani ipak rado priznaju kada greše.



Istinski hrišćanin teško da bilo šta oseća, dok oni koji su u hrišćanstvu dominantni - hrišćanski mediokriteti, uglavnom sposobni za nadmen i podozriv odnos prema onima koji nisu hrišćani. I Isus deli ljude na neznabošce i vernike, insinuirajući da neznabošci nisu tako uzvišeni kao vernici. U tom razlikovanju je seme iz koga se razvila hrišćanska nadmenost i samodopadljivost.

Zašto je hrišćanin koncipiran prema novozavetnim zamislima nesposoban za ljubav? Ljubav, je dakle ono što košuta čini dok štiti lane. Ili lavica za svoje laviće. Ljubav je u spremnosti majke na fizičku likvidaciju krvnika svoje dece. Ljubav je izdaja pravde, kao što je Aljoša Karamazov izdaje braneći ocebicu Mitju zato što mu je ovaj voljeni brat. Ljubav je kada svoju otadžbinu volim više od tuđe.

Ljubav je konkretna, isključiva.

Hrišćanska nauka uči o ljubavi prema čovečanstvu. Nameće je kao uslov blaženstva. Ideal kome se stremi. Ali čovečanstvo je nevidljivo pojedincu. Čovečanstvo je apstrakcija koju čovek može zamisliti. Apstrakcija je suprotnost od konkretnog, a već smo rekli da je ljubav jako konkretna. Apstrakciju ne možeš osetiti, o njoj možeš samo promišljati. Zbog toga, navodna ljubav koju hrišćanin ima prema čovečanstvu se ne oseća, ona se poima. Odnosno pokušava da se u svesti formira kao pojam. A kakva je to ljubav koja se ne oseća? Zbog toga se nameće zaključak da hrišćanstvo odvlači ljude od osećanja ljubavi i gura ih u samoubeđivanje da je briga za apstakciju (čovečanstvo) put u spasenje. Dakle, možda je i pogrešno reći da hrišćanin mrzi, mržnja bi bila za njega korak napred od emotivnog ništavila u kojem je sada. Mržnja je bar neki osećaj.

Kako hrišćanin voli?

Filantropski, posredno, preko "ljubavi" prema čovečanstvu. Kad bi hrišćaninu neki manijak napao ženu, on bi morao manijaku da oprosti, a i ženu bi ubeđivao da mu oprosti. Jer, manijak je čovek, brat, a Isus kaže da bratu 77 puta treba oprostiti. Da treba činiti dobro onom ko ti čini zlo. Tako bi i hrišćanin i žena mu bili uzvišeni pred Nazarećaninom, a držali bi palčeve da se manijak impresionira uzvušenošću kojom ih je "gospod" obdario (ipak sve to potiče od njega, čovek ni vlas na svojoj glavi nije u stanju da stvori). A kako bi tu istu ženu voleo neki nevernik, neznabožac, idolopoklonik koji se klanja prisodnim pojavama kao što je sunce, kiša, oblaci, munje, onaj ko ne zna za božije zakone, već za prirodne?! A prirodni zakoni kažu kad si napadnut brani se. Kao u prirodi što lavica brani svoje laviće. Dakle, ja (Aleksa, Srbin svetosavac, pa tek onda vrli član vaskolikog čovečanstva ) na ljubav gledam tako da bih manijaku otkinuo glavu s ramena ako bi ugrozio ženu koju volim. Jebeš raj.

Naravno. Oni koji se nazivaju hrišćanima ne bi postupili u većini slučajeva onako kako sam opisao, ali to je idealni tip hrišćanina. Ideal kome i oni "nesavršeni" hrišćani teže. A pitanje za tebe i za druge žene bi moglo da bude: da li biste više volele da vas voli idealni hrišćanin ili "idolopoklonik" kako ga opisah?

Aleksije kršćanin je dužan zaštiti i svoje dijete i svoju ženu i svaki ugroženi ljudski život, pogrešno si shvatio kršćanstvo, manijaka treba onesposobiti svim sredstvima u slučaju kojeg navodiš, ali ako je ikako moguće sačuvati njegovo dostojanstvo kao božjeg djeteta i njegov život(samo ako je to moguće), a to znači da nakon što bude savladan i kad imaš moć nad njim da ne uzvratiš istom mjerom jer uzroke njegove bolesti i njegovog ponašanja ne poznaješ i nisi pozvan da sudiš njegovm životu( možda je manijak nekad bio normalan, ali su ga npr. neprijateljski vojnici mučili i on je poludio i nije zaslužio da ga mrziš zbog djela koje čini jer za njih nije kriv)!

Ljubav nije isključiva jer to onda nije ljubav , nego posesivnost, košuta je spremna ubiti da obrani svoje djete, spreman je i pravi kršćanin ako je to nužno, ali kršćanin neće ubiti iz osvete ili jer ima moć da to učini! Kršćanin ljubi bližnjeg na način da pokuša razumjeti njegov grijeh odnosno slabost i kršćanin će mu pokušati pomoći zato što zna da je grešni pojedinac slab , jadan i nije u stanju se suprotstaviti napasti grijeha!
Sve u svemu krivo shvaćaš kršćanstvo, a ja sam uvjeren da bi svaki pametan čovjek bio kršćanin samo da ima priliku upoznati kršćanstvo!

Normalno da ne bi postupili kako si opisao, jer takvo ponašanje ne zagovara niti je ikada zagovarala nijedna kršćanska crkva. Takvi prigovori na račun kršćantva su plod pogrešnih interpretacija Svetog pisma, izvlače se iz konteksta citati i tumače onako kako nikad nisu bili shvaćeni od strane kršćana. Kršćanima se tako predbacuju stvari, koje oni sami nikad nisu zagovarali. Kršćanin ne samo da ima pravo na samoobranu nego i dužnost, pogotovo ako je ugrožen život njega i njegovih bližnjih. Zadavanje smrtonosnog udarca u samoobrani nikad se nije smatrao kršenjem zapovijedi o zabrani ubojstva, niti je pojam ubojstva bio jednak današnjem. Upravo ljubav prema čovječanstvu koju spominješ, zahtjeva obranu općeg društvenog dobra što podrazumijeva onesposobljavanje napadača da čini zlo. Kristove riječi o okretanju drugog obraza su dokidanje starozavjetne odredbe o osveti, koja nije važila općenito nego za pripadnike židovske vjerske zajednice, koji su prihvaćali Zakon. Tako njegove riječi prvenstveno vrijede za one koji ga prihvaćaju kao Spasitelja i slijede njegov nauk, vrijede kao upustvo za odnos unutar kršćanske zajednice, te kao zabrana mržnje i osvete prema bilo kome. Kršćanska ljubav prema neprijateljima podrazumijeva svijest o tome da je njima ovladao grijeh, da nisu oni sami po sebi zli nego grijeh koji prebiva u njima. Zato se preporučuje molitiva za za neprijatelje, molitva za njihovo spoznavanje vlastitih grijeha i prihvaćanje Krista kao svoga Spasitelja.

I ja sam nekad bio hrišćanin pa sam se u izvesnoj meri uputio u njegov smisao. Možda sam ga ja pogrešno razumeo, a možda mu ti pripisuješ svojstva koja želiš. Hrišćani su bili fanatici u praktikovanju nenasilja. Čak i onog besmislenog. Molili su se dok ih lavovi čereče i sl. Sam Isus, svemogući Bog, nije upotrebio nasilje da se odbrani od od svojih mučitelja? Podrazumeva li se da je on uzor hrišćaninu? Zbog čega se braniti od zla kada te čeka raj? To je bila njegova logika. Analogno tvom manijaku, koji je mučen u ratu i sl. i on je tražio oprost za svoje mučitelje, ali ipak im se nije fizički suprostavljao. Čak je zaustavio i učenika mu Petra kad je ovaj odsekao uvo stražaru.

Opet, kažem, ti u toj nauci vidiš i opravdanost nasilne reakcije protiv nasilnika, ali ima li to negde potkrepljeno u jevanđelju?

Pa to je sama bit kršćanstva, zaštita ugrženog života i dostojanstva čovjeka!
Ljubi bližnjeg kao samog sebe, znači nužno je ljubiti i čuvati sebe !
Isus se nije branio jer je htio proći put križa i svu simboliku koju taj put nosi, a to je da nas Isus , odnosno Bog , beskrajno voli i da je i kao čovjek na zemlji spreman učiniti sve za nas!
Isus nije okrenuo drugi obraz kad ga je vojnik udario jer to kršćanin ni ne treba, to je starfucker dobro objasnio!
Bit je da sve što kršćanin radi treba imati pozitivnu namjeru za pojedinca i uvjek treba imati u vidu odgovornost za cijelo društvo!

Naravno da je zaustavio Petra koji htio ubiti vojnika koji nije osobno kriv što je poslan da izvrši naređejne i privede Isusa!

Ovo, rekao bih katoličko tumačenje, kod mene izaziva malo blagonaklonije gledanje na hrišćanstvo.

Šta znači hrišćanska ljubav prema sebi? Ne toliko brigu za ovozemaljski život. Setimo se Isusove pouke da se pravi vernik ne treba brinuti ni šta će obući niti šta će jesti, jer se o tome brine Bog. Bog brine i o pticama, a sa mnogo više prilježnosti bi se brinuo o čoveku, zar ne? A sama briga o odeći i hrani ne predstavlja tako jaku usredsređenost na ovozemaljski život, koliko eventualno ubistvo drugog čoveka u samoodbrani!?

Isus je na putu do Golgote definitivno hteo da ustanovi neki simbol. Možda ne da pokaže samo koliko on voli svet, već i kako njegov sledbenik treba da se ponaša?

Sljedbenik bio cijenjen ako bi svoj život dao za spasenje drugih života i na Isusovom putu su bili branitelji kad su stavili glavu u torbu zbog bližnjih i šli u borbu s višestruko nadmoćnijim neprijateljem, ali ako pojedinac nije dorastao tom zadatku Isus mu neće to zamjeriti!
Primjer s pticama shvaćaš predoslovno, taj primjer je trebo reći opet onu bit, da život i dostojanstvo trebaju biti na prvom mjestu, a ne da se materijalnom posvećuje tolika pažnja i žrtva koja šteti dostojanstvu čovjeka, takve primjere vidimo danas na svakom koraku, ljudi su izabrali da budu robovi svog novca !

Ne znam zašto ovu Kristovu pouku tako shvaćaš, meni je to jedna od pouka koju najviše treba naglašavati u današnjem vremenu. Ljudi su previše zabrinuti za svoju budućnost, misle kako će svojom brigom i silnim živciranjem napraviti nešto pozitivno. Nasuprot tome, Krist kaže da ne treba previše biti zabrinut za sutrašnjicu, jer svakom danu je dovoljno njegovog vlastitog zla. Krist vezano uz to kaže da treba najprije tražiti Kraljevstvo nebesko, dok će se sve ostalo nadodati, vjerniku to daje jedan novi pogled na svijet i samopouzdanje. Čak i suvremeni psiholozi savjetuju osobama koje su previše zabrinute oko nekih stvari, koncentriranje na pozitivne stvari u kritičnim trenutcima i ignoriranje negativnih misli.

Odlično rečeno

Aleksije, nije nikakav problem da ti kao bivsi hriscanin vremenom postajes nesto drugo, da postavljas razna pitanja i trazis odgovore... treba imati kriticko razmisljanje, ne prihvatati dogme samo zato sto je neko rekao da je to dobro, ili zbog tradicije. Ali ti pises o hriscanstvu recnikom punog jeda i razocaranosti, ne zauzimas licnu distancu prema ovom pitanju vec kao da si usao u obracun sa nekim ili necim sto ti je zlo ucinilo. Niti te progoni inkvizicija, niti hriscani po defaultu imaju nesto protiv tebe, tvojih bliznjih, ili bilo cemu sto ti je u zivotu vazno, zato me i cudi tolika strast sa kojom pises.

"Jovan bezocno laze"

Jel to neki ortak iz kafane, Joca laze pa ces ti sad da ga zalepis...

Novi Zavet je skup samo 4 jevandjelja, bilo ih je preko 30, dosta je to stimovano tokom vekova da bi se stvorila koherentnija religija, i zato ne treba bukvalno tumaciti neke recenice iz toga, to su vise slike i putokazi, a ne clanovi zakona.

Trebas se vratiti u vreme kad je stvarana ta religija, kad je vladalo rimsko mnogobostvo, kad se samo postovala sila i moc...90% ljudi tada je imalo mizeran zivot, trazili su utehu i nadu za svoj jadan zivot...
Ti njih nazivas bednicima, vidljiv je prezir u tvojim recenicama prema njima, ne vidim ni malo empatije, vec samo divljenja "uspesnima"...ko je uspesan tad bio, ko je imao vise para, bolju vojsku, bolju organizaciju... a jel kriv neko sto se rodio u bedi na periferiji tog carstva i koji nikad nece imati sansu da popravi svoj robovski zivot... njemu je hrana za dusu bila propoved da on nije zaboravljen, da to sto pati sad ima nekakvog smisla. Jel cemo samo da se divimo fizicki jacim, "genetski superiornijim", jel cemo ceo zivot da svedemo samo na puk materijalizam, jel priznajemo da smo samo karika iznad majmuna, i da duhovne vrednosti su budalastina kojima se bave fizicki slabici...

Pojednostavljujes predstavu o raju i paklu, kao, budi bednik pa ces ici u carstvo nebesko, a ako nisi goreces u paklu... predstavljas to kao krik ostavljene osobe koja preti svojoj voljenoj da ce je ubiti ako ga ostavi,a da ce joj teci med i mleko ako se vrati...Bog ispada patoloski ljubomoran prema ljudima koji ne plesu bas kako on svira, a on kao drvodelja ih je pravio, svim ljudima ce kao Pinokiju izrasti nos, pa ce on da ih ubaci u vreli kazan

Citaj Sveto Pismo kao metafore, a ne bukvalno, raj i pakao su samo apstraktni granicni pojmovi, prica o siromastvu ne treba da te asocira da trebas kopati po kontejneru da bi ubirao posle rajske plodove, vec da te nauci da budes skroman, i da to sto rodjenjem mozda nisi dobio izobilje ne znaci da ces biti manje srecan, dokle god znas da uzivas u malim stvarima.

Puno je lepih "ljudskih" poruka u hriscanstvu o ljubavi i skromnosti, o suzdrzavanju od niskih nagona, o bratstvu svih ljudi... to odudara malo od tvoje odusevljenosti paganskim slovenskim bogovima, ti religiju dozivljavas samo kao sredstvo kojim ces ucvrstiti odredjenu zajednicu, bilo to da je panslovenska ili srpska, a ne kao cilj i odrediste mentalne potrage za visim smislom zivota.

Svako bira svoj put, ali nikad nemoj sebe da ubedis da ti jedini znas ono sto niko drugi ne vide, nemoj da nameces tako agresivne stavove ljudima i da ocekujes da ih ubedis...

Vjera je, svakako, potrebna za održavanje mentalnog zdravlja čovječanstva. Dostojevski je to dosta dobro prikazao. Druga je stvar što su mnoge religijske organizacije vremenom (kao i sve organizacije, uostalom) postale same sebi svrhom, tako da se više niti ne zna izvorna svrha mnogih pravila.

Znanost tu nije puno različita, bazirana je na paradigmama (pretvorenim u dogme) koje se ne propituju, do nove revolucije. To, naravno, nije ni čudno, budući da oportunizam vlada među znanstvenicima jednako kao i među drugim ljudima. Ako želiš lovu za svoj znanstveni projekt, prilagodiš ga onome što se traži.

I u crkvenim i u znanstvenim krugovima postoje ljudi koji su svjesni da te stvari nisu međusobno isključive, ali njih nema baš previše. Prevladavaju ljudi s bukvalnim i vulgarnim shvaćanjima svijeta, kao i svugdje.

Mora se, također, priznati da je islam odigrao bitnu povijesnu ulogu u održavanju racionalnog, znanstvenog poimanja svijeta za vrijeme krize Zapada.

Nidžo, imponuje mi ton kojim si pisao ovaj tekst jer u njemu se vidi želja da se vodi uljudna rasprava a ne bitka. Jedino mi malo smetaju moralističke instrukcije u poslednjem pasusu, dok si u ovom predposlednjem sasvim tačno ustanovio funkciju religije koju ja samtram najvažnijom. Zato ću domah reći da je zajednica najbitnija za čovečnost jer nema ozbiljnije antropološke misli koja čoveka ne određuje kao biće zajednice. Hrišćanstvo ga percipira kao člana čovečanstva, neke apstraktne zajednice, koja ga iz njega prazni sadržaje skupljene u njegovoj konkretnoj zajednici. To je tendencija ka obeščovečovenju čoveka. "Svi su ljudi braća" naizgled lepo zvuči, ali je isprazno. Makar imao brata po krvi ako s njim nisi podelio istu sudbinu, dobro i zlo, onda ga baš i ne doživljavaš kao nekog ko ti je blizak. A svakako je tačno da svi ljudi ne dele istu sudbinu.

Što se tiče prezira prema hrišćanstvu, ne vidim zašto je to problem. Da se vratimo osnovama slobode mišljenja - svaka doktrina, filozofija života i sl. ako je javna onda treba da je izložena slobodnom sudu javnosti. Prezirati hrišćanstvo sasvim je legitimno, kao i prezirati fašizam ili komunizam. Moj problem je sakralizacija ideja na koje je stavljena etiketa vere. Došli smo u situaciju da se ideja, ma kakva ona bila, iz "pristojnosti" ne kritikuje, jer je to, zaboga, vera. A sasvim je moguće da se pod okriljem vere skrivaju i loše, anticivilizacijske ideje. Bilo je prilika kada smo čerečili Kur'an i govorili, ovo je loše, ovo je nenormalno, Muhammed je loš tip i sl. A dok smo tako pisali, s pravom smo govorili da mi samo koristimo svoju slobodu mišljenja. Zašto na taj način ne bismo diskutovali o onome što mi u hrišćanstvu smatramo nenormalnim? Ako tu bude malo jeda, šta ima veze, pa često se jedimo prema mnogim stvarima koje smatramo nepravednim i lošim. Tako se i Jovan evangelista može nazvati lažovom. On nije moj sused Joca sa kojim ispijam pivo u kafani. Za nekog je on svetac. A mora li za mene da bude svetac? Za nekog je i Sloba Milošević svetac i mnogi veruju njegovim rečima da smo pobedili NATO 1999. godine, ali to što neko veruje u njegovu priču i što ga drži za velikana, ne obavezuje mene da prećutim svoje mišljenje da je pokojnik slagao u tom trenutku. Za mene Jovan evangelista nije ništa drugo do književni lik ili pisac književnog dela koje se naziva jevađelje, pa pošto je njegovo delo objavljeno ja mogu da izložim svoju književnu kritiku. Zar za mene taj tip mora da bude nešto više od književnog lika, samo zato što ga neki drugi ljudi doživljavaju višim?

U mojom rečima možda nema empatije prema onima koje nazivam bednicima, ali svakako smatram da ljudima u nevolji treba pomagati. To je časno, a znamo da hrišćanstvbo prezire častoljublje. Ono što meni smeta je tendencija da se beda uspostavi kao ideal pojedincu. Možda sam pogrešno razumeo hrišćanstvo, ali nisam jedini (Videti "Genealogiju morala"). Taj ideal pokušava bujnost života, energičnost, borbenost, seksualnost "volju za moć" :) zatvoriti u plesnjive manastirske ćelije, gde će isprazno moralisanje biti primer bogougodnog života. Životna snaga aristokratije stavlja se u službu nesposobnjakovićima koji navodno znaju šta je smisao života. Ta priča o socijalnim razlikama koje se kroz hrišćanstvo prevazilazi je netačna. Civilizacijske uspone doživljavale su i one zajednice koje nisu hrišćanske. Hrišćanstvo nije ukinulo logiku gospodarenja čoveka nad čovekom, samo je obrnulo stvari glavačke. Gospodari su postali pripadnici svešteničke klase, lenji i beskorisni, dok su zdravi pojedinci, moćna elita zajednice, gurnuti u stranu. Barem to je tendencija najviše izražena u srednjem veku, ali hvala bogovima ta ideja nije zaživela.

Što se tiče bukvalnog i figurativnog razumevanja biblijskih metafora, mogu reći da su i tu stvari za većinu hrišćana naopako postavljene. Budući da su pod strahom od odlaska u pakao, hrišćani moraju lepo da govore o Isusovom jevanđelju. Međutim, kad se dođe do poruka koje apsolutno nemaju nikakvog smisla, hrišćani govore da su to metafore. Jedna od njih je i to veličanje života u siromaštvu. Dobro, može se to uzimati kao stilska figura, ali problem je onda kada hrišćanu mnogo sumanutije stvari od poziva na siromaštvo, uzimaju kao apsolutnu istinu. Npr. začeće bez seksa, hodanje po vodi, vaskrsavanje mrtvih i sl. Zar je u to lakše verovati bez rezervi, nego u doslovnost poruke koja upućuje na bedu obećavajući za nju onostrano blaženstvo?

Hrišćanstvo ima poruka koje su dobre naravno, ali ima i mnioštvo loših poruka, tako da u celini i ne predstavlja posebnu mudrost i vrednost. najgore je što su ljudi dovedeni u situaciju i da one loše poruke smatraju dobrim, ili barem da se dovijaju izmišljajući im neko metaforičko značenje.

Mislim da sam ovim odgovorio i Starfuckeru.

Pojasni ovo malo više...