Odakle mu moral,ugrađeni kodeks ljudskosti?Što će mu to,ako evolucija tvrdi da samo najjači opstaju,moral je tu samo smetnja?

Odakle mu moral,ugrađeni kodeks ljudskosti?Što će mu to,ako evolucija tvrdi da samo najjači opstaju,moral je tu samo smetnja?

Možda i moral potiče iz tih evolucijskih korijena i lažnog altruizma kao stabilne evolucijske strategije. Pokazalo se da taktika "ne čini drugom što ne želiš da se čini tebi" stabilna evolucijska strategija, pomiješana sa "lažnim" altruizmom.

Ukratko - ne majorizuj da ne bi bio majorizovan.

Dios mio... Zašto ste tako zatvoreni novim mislima?

Što se tiče svetih knjiga, one niti su doslovna istina, niti ih treba shvaćati kao neko kodirano, skriveno znanje. Poruka svetih knjiga se dobije istraživanjem odnosa povijesnog konteksta u kojem su napisane. U doba kad su sveti tekstovi nastajali nije bilo današnjeg strogo i usko znanstvenog pogleda na svijet. Piscima svetih tekstova nije bilo važno da navedu sve empirijske detalje i faktične istine, nego da prenesu lako pamtljive priče koje će upamtiti svi naraštaji stoljećima nakon pisanja knjige, i da poruka bude dostupna ljudima različitih klasa, naobrazbi, svjetonazora. Sveti tekstovi su u tom smislu itekako postigli univerzalnost. Mislim, o čemu pričaju evanđelja? O dokazima za postojanje ili nepostojanje Boga? Ili o svakodnevnom životu tadašnjeg čovjeka, o ribarima, pravljenju kruha, pastirima, carinicima...

Što se tiče odnosa Starog i Novog zavjeta, ratnički psalmi, izvještaji o genocidima nad narodima Kanaana doista postavljaju velike izazove čitateljima svetih tekstova, ali treba znati da sveti tekstovi nisu diktirani od Boga šaptanjem na uho, nego su oni plod refleksije na iskustvo vjere jedne zajednice, naroda, i u zapisivanju tog iskustva postoji neka stupnjevitost – ako u Starom zavjetu ima itekako problematičnih, čak nasilnih tekstova, onda Novi zavjet donosi mnogo revolucionarnih obrata u poimanjima vjere i u samom iskustvu vjere.

A vi kakote?

Što se tiče svetih knjiga, one niti su doslovna istina, niti ih treba shvaćati kao neko kodirano, skriveno znanje. Poruka svetih knjiga se dobije istraživanjem odnosa povijesnog konteksta u kojem su napisane

Što se tiče odnosa Starog i Novog zavjeta, ratnički psalmi, izvještaji o genocidima nad narodima Kanaana doista postavljaju velike izazove čitateljima svetih tekstova, ali treba znati da sveti tekstovi nisu diktirani od Boga šaptanjem na uho, nego su oni plod refleksije na iskustvo vjere jedne zajednice, naroda, i u zapisivanju tog iskustva postoji neka stupnjevitost – ako u Starom zavjetu ima itekako problematičnih, čak nasilnih tekstova, onda Novi zavjet donosi mnogo revolucionarnih obrata u poimanjima vjere i u samom iskustvu vjere.

Budući da sam uvjeren da Bog postoji, mene trenutno muče ozbiljne sumnje postoje li danas uopće još ateizam i teizam kao uvjerenja?

Danas su i ateizam i teizam postale tek pomodne poze, više izvanjske i društveno podržavane statusne forme, nego stvarna uvjerenja. Kod današnjih tzv. "ateista" je više nešto nalik na "antiteizam", nekakav pomodan, negativno određen stav koji nastoji dokazati da je vjera zabluda. Kod današnjih „teista“ opet nekakav kvaziteizam (koktel anti-ateizma, anti-marksizma, te pseudometafizičkih ideja o Bogu).

Ako se u povijesti "teisti" i nisu nešto iskazali, nisu brate ni "ateisti". Danas je "ateizam" u krizi baš onoliko koliko i "teizam". Dok je prije nijekanje Boga od strane ateista osobito bilo vezano uz najteža i najljudskija pitanja neskrivljene patnje i smrti nedužnih, nepravednog zla koje se sručilo na dobre, na ugnjetavanja u društvu od strane moćnih, danas nijekanje Boga dolazi iz nekakvih pomodnih "dokaza" i logičkih smicalica. Danas je dovoljno reći „nema Boga“ i čovjek misli da je "ateist", kao što je i dovoljno reći "vjerujem u Boga", i čovjek je odmah "vjernik". A ovamo, u stvarnosti nigdje taj vjernik ne pokazuje da je vjernik.
A što se tiče „ateista“, čime to oni pokazuju svoja uvjerenja? Zar samo dokazivanjem da je vjera u Boga lažna? Zar je bit "ateizma" samo biti negativno određen prema religiji i vjeri, biti antipod onima koji dokazuju da Bog postoji? Nego, ako već Bog ne postoji, ako smo "ateisti", onda se valja zapitati: što određuje, motivira naše djelovanje?

Lako je reći "nema Boga" ili "ima Boga", ali kamo dalje?
Ako se već ne može dokazati postoji li Bog ili ne, može se dokazati da i među onima koji vjeruju i među onima koji ne vjeruju postoje fundamentalisti. Dok o postojanju vjerskog fundamentalizma ne treba diskutirati, ne bih se baš složio da ne postoji ateistički fundamentalizam. Jer ateizam kao ideologija (ne kao uvjerenje) ima najvažnija obilježja jednog fundamentalizma: reaktivnost (nije li antiteizam reakcionaran i spreman na stalnu konfrontaciju s teizmom?), selektivnost (iz cjelokupne povijesti se izabire ono što odgovara ideji nevjerovanja u Boga, antiteisti nikad ne spominju dobra djela vjernika, kao što ni kvaziteisti ne spominju dobra djela ateista iz povijesti; nemojte sad reći da toga uopće nije bilo.) i dualizam (za antiteista vjernici su u stanju zablude, jer, kako reče jedan od mojih poznanika, "vjera je evolucijski prevaziđena", za kvaziteista, ateizam je djelo nečastivog, i automatski je manje vrijedan.). Na koncu, osnova svakog fundamentalizma je da ne ostavlja misli o drugačijem. Zar ne postoje i a(nti)teisti koji ne ostavljaju prostora misli o drugačijem uvjerenju, tj. onom da Bog možda postoji?

Upravo taj dualizam u raspravama o (ne)postojanju Boga najbolje svjedoči da fundamentalizam postoji i među onima koji vjeruju i među onima koji ne vjeruju. Vrlo loša stvar kod svih rasprava na našim prostorima jest dualističko reduciranje – ili si teist ili ateist, nema prostora za nikakve nijanse. Svaka redukcija u raspravi vodi u nasilje i dogmatizam

.

Ovo i jest i nije istina. Ne može se razumjeti Biblija bez znanja konteksta povijesnog i kulturnog, semitsko-židovskog i helenističkog i inih.
Ali isto je tako činjenica da je gotovo svaki biblijski tekst i mističan.

To što se suvremena teologija bavi više analizom teksta, kritičkom i analizom prijevoda ima više veze sa težnjama nje same kao
znanosti i odredbama i diktatima suvremenosti, nego sa samim biblijskim tekstom kao činjenicom koja se teško može svesti samo na jedno značenje ili jedan interpretacijski put.

U knjizi "Uvod u Bibliju" Wilfrid J. Harringtona te su dvije razine dosta dobro objašnjene i razganičene.
Autor kaže da je autorstvo Biblije dvojno: s jedne strane Bibliju piše Bog sam, a s druge zemaljski pisci.
Kako? Bog je autor Biblije kao cjeline, a zemaljski pisci njenih dijelova.
Jer dio tek s obzirom na cjelinu dobiva puni smisao.

Primjer: ponavljajuće metafore, izrazi i slike u pojedinim tekstovima udaljenima vremenski tisućama godina.
Analogne metafore: mana u pustinji i kruh na posljednjoj večeri, zmija u trenutku Mojsijeva dobivanja Zapovijedi i Isusov Križ, žrtvovanje Izaka i Isusovo žrtvovanje...
Ukratko, ako Bog piše Bibliju, piše ju preko simbola i metafora i u cjelini, a ne izravno preko pisaca pojedinih Knjiga koji djeluju i pišu u svom kontekstu.

Knjižicu se zaista isplati pročitati jer je kratka i slatka, jedino što je pisana s neskriveno kršćanskog stajališta pa bi ta činjenica mogla živcirati militantne ateiste.



Ovo u isti mah i stoji i ne stoji. A zaslužuje bolju komparativnu analizu, no što sam je u ovaj čas sposobna dati.
Pitanje je je li mi kao, uvjetno rečeno, sekta zajednice čiji su ti tekstovi u orginalu bili i još jesu tumamačimo njih na isti način kao i oni.
Drugo, moraš uzeti u obzir vremenski odmak između jednoga i drugoga koji se mjeri u tisućama godina.

Treće, to nas dovodi do kompleksnosti odnosa židovstva i kršćanstva i presamouvjerenosti koje imamo kao njihovi veći nastavljači, da tako kažem.
I je li naša interpretacija židovstva kao takvog uvjetovana i činjenicom da smo se odvojili od njih i morali nanovo utemeljiti.
Židovsko-povijesno-religijski pogled na to, primjerice, nudi knjiga From Jesus to Crist Paule Fridriksen.

Ne kažem da razlika nema, ima ih, ali za njihovo pravilno uočavanje i tumačenje treba imati više znanja, nego što to ima većina nas.
http://en.wikipedia.org/wiki/Paula_Fredriksen

Budući da sam uvjeren da Bog postoji, mene trenutno muče ozbiljne sumnje postoje li danas uopće još ateizam i teizam kao uvjerenja?

Danas su i ateizam i teizam postale tek pomodne poze, više izvanjske i društveno podržavane statusne forme, nego stvarna uvjerenja. Kod današnjih tzv. "ateista" je više nešto nalik na "antiteizam", nekakav pomodan, negativno određen stav koji nastoji dokazati da je vjera zabluda. Kod današnjih „teista“ opet nekakav kvaziteizam (koktel anti-ateizma, anti-marksizma, te pseudometafizičkih ideja o Bogu).

Ako se u povijesti "teisti" i nisu nešto iskazali, nisu brate ni "ateisti". Danas je "ateizam" u krizi baš onoliko koliko i "teizam". Dok je prije nijekanje Boga od strane ateista osobito bilo vezano uz najteža i najljudskija pitanja neskrivljene patnje i smrti nedužnih, nepravednog zla koje se sručilo na dobre, na ugnjetavanja u društvu od strane moćnih, danas nijekanje Boga dolazi iz nekakvih pomodnih "dokaza" i logičkih smicalica. Danas je dovoljno reći „nema Boga“ i čovjek misli da je "ateist", kao što je i dovoljno reći "vjerujem u Boga", i čovjek je odmah "vjernik". A ovamo, u stvarnosti nigdje taj vjernik ne pokazuje da je vjernik.
A što se tiče „ateista“, čime to oni pokazuju svoja uvjerenja? Zar samo dokazivanjem da je vjera u Boga lažna? Zar je bit "ateizma" samo biti negativno određen prema religiji i vjeri, biti antipod onima koji dokazuju da Bog postoji? Nego, ako već Bog ne postoji, ako smo "ateisti", onda se valja zapitati: što određuje, motivira naše djelovanje?

Lako je reći "nema Boga" ili "ima Boga", ali kamo dalje?
Ako se već ne može dokazati postoji li Bog ili ne, može se dokazati da i među onima koji vjeruju i među onima koji ne vjeruju postoje fundamentalisti. Dok o postojanju vjerskog fundamentalizma ne treba diskutirati, ne bih se baš složio da ne postoji ateistički fundamentalizam. Jer ateizam kao ideologija (ne kao uvjerenje) ima najvažnija obilježja jednog fundamentalizma: reaktivnost (nije li antiteizam reakcionaran i spreman na stalnu konfrontaciju s teizmom?), selektivnost (iz cjelokupne povijesti se izabire ono što odgovara ideji nevjerovanja u Boga, antiteisti nikad ne spominju dobra djela vjernika, kao što ni kvaziteisti ne spominju dobra djela ateista iz povijesti; nemojte sad reći da toga uopće nije bilo.) i dualizam (za antiteista vjernici su u stanju zablude, jer, kako reče jedan od mojih poznanika, "vjera je evolucijski prevaziđena", za kvaziteista, ateizam je djelo nečastivog, i automatski je manje vrijedan.). Na koncu, osnova svakog fundamentalizma je da ne ostavlja misli o drugačijem. Zar ne postoje i a(nti)teisti koji ne ostavljaju prostora misli o drugačijem uvjerenju, tj. onom da Bog možda postoji?

Upravo taj dualizam u raspravama o (ne)postojanju Boga najbolje svjedoči da fundamentalizam postoji i među onima koji vjeruju i među onima koji ne vjeruju. Vrlo loša stvar kod svih rasprava na našim prostorima jest dualističko reduciranje – ili si teist ili ateist, nema prostora za nikakve nijanse. Svaka redukcija u raspravi vodi u nasilje i dogmatizam

Dosadilo mi više ovo citiranje.

@snowflake

Budući da mi je sve to struka, znam što pričam. Jako sam dobro upoznat s Harringtonom, kojeg sam čak imao čast i upoznati. Kad je u pitanju tumačenje svetopisamskih tekstova, još preporučam Raymonda E. Browna.

Ti zapravo samo ponavljaš ono što sam ja već rekao.

@Crvena Sonja

Možeš se ti slagati ili neslagati sa mnom, ali ovaj dualizam je danas realnost. Ali, naravno, uvijek postoje iznimke. I od iznimaka ne smijemo stvarati pravila.

p.s. Sa svima vama je stvarno užitak raspravljati. Danke.

Gledaj, govoriš o dualizmu i oprekama u tom pitanju kao lošoj stvari.
Inače bih se složila s tobom, ali sad, raspave radi, ne radi li se tu o pitanjima koja bi se u engleskoj gramatici zvala yes and no questions, dakle pitanja na koja lingvistički postoje dva potencijalna odgovora, da ili ne.
A zapravo samo jedan pravi/točan.
Npr. pitanje jesu li karanfili plavi?

Dosadilo mi više ovo citiranje.

@snowflake

Budući da mi je sve to struka, znam što pričam. Jako sam dobro upoznat s Harringtonom, kojeg sam čak imao čast i upoznati. Kad je u pitanju tumačenje svetopisamskih tekstova, još preporučam Raymonda E. Browna.

Ti zapravo samo ponavljaš ono što sam ja već rekao.

@Crvena Sonja

Možeš se ti slagati ili neslagati sa mnom, ali ovaj dualizam je danas realnost. Ali, naravno, uvijek postoje iznimke. I od iznimaka ne smijemo stvarati pravila.

p.s. Sa svima vama je stvarno užitak raspravljati. Danke.

Bog je velik

@Joe, ne se s tim šalit
Ako nastaviš poslaću ti Ljiljana, jes vidio kao čovjek konta, pravi vjernik.
Da se nadopunim, Bog je velik i Bog je jedan

Ja se uopšte ne šalim jer moja vera tako kaže da su to božje dimanzije , a ti se sprdaš sa mojom verom i smatraš da je šala , pa to je fobija i netolerancija Junuze.

Nevidim točnu nijansu plave..
Plavi
Svjetloplavi
Tamnoplavi

Ako ti tvoja vjera tako govori onda OK
Nisam baš upoznat do sada bio sa vjernicima koji promišljaju na taj način.
Inače sam ja po pitanju vjere iznimno tolerantan i poštujem svačiju.
Tko ne poštuje tuđe ne može ni svoje a ja svoje poštujem

Bog je milosrdan ali nije budala.

Bog prasta. Covjek se sam osuduje za vjecnost svojim djelima i nedjelima.

Crkva nikom ne prijeti ona poziva na obracenje. i na Ispovijed

Najpoznatiji svjetski (ili bar britanski) ateist Richard Dawkins je neki dan rekao da ne može biti siguran da Bog ne postoji.
I sebe je upgradirao sa ateista na agnostika.