Rani Anžuvinci su se pleli u neke stvari, Ludovik I je srušio Šubiće, npr.
Postojal su i tu ciklusi, ne bi Tvrtko postao kraljem da nije bilo Ludovika.
Neke lokalne županijice ih obično nisu zanimale.

Srednjovjekovna Hrvatsko-Ugarska je duplo veća od srednjovjekovne Francuske.
Da su ostali Trpmirovići, vjerojatno bi bili papinsko leno, eventualno vazali južnotalijanskih Normana (dakle opet Anžuvinaca:D)

da ali i iza subica tu nisu dosli madjari nego su se odvijale lokal politoekonomski smjerovi :)
takodjer gorika vukovarski župan mirno sebi prisvoji macvu.Nema tu nekog madjara da zajebe sitnog zupana da mu pokupi posjed koji je zadobio nego se postuje hrvatsko plemstvo.

Oko krune počinju problemi još za vrijeme Stjepana Tomaša, on je isto tražio krunu od pape. Tu je bilo opužbi i svega i svačega. Korvin je Stjepana optužio zbog pada Smedereva, na saboru u Mantovi bosanski poslanici su branili kralja od tih optužbi. Kasniej je papa poslao hvarskog biskupa da ispita stvar i biskup je dokazao da Smederevo nije izdano. Sam sabor u Mantovi je primjer koliko je europsko plemstvo bilo razjedinjeno. Prvo im je trebalo vremena da se pojave a i kad su se pojavili ništa se nisu uspjeli dogovoriti.
Također i u Bosanskom kraljevstvu među plemstvom nisu cvjetale ruže. Za ilustraciju Mlečani su mirili Tomaša i njegovog punca Vukčića.

Znam da je Tomašević kada se pomirio s Korvinom, istom isplatio novce da otkupi krunu sv. Stjepana od rimskog cara. Jel to ta odšteta o kojoj govoriš? Ili ima još nešto?
S Korvinom je imao dogovor o zajedničkoj borbi protiv Turaka. cca godinu dana nakon Tomaševićevog odbijanja plaćanja harača sultan je počeo skupljati vojsku u Drinopolju Tomašević je posalo poslanike i dogovorili su petnaestogoišnje primirje s Turcima, koje su Turci prekršili.
Sultan je jedan dio vojske pod srpskim pašom poslao prema Savi da zavara Korvina, a drugi dio preko Skoplja na Bosnu. U kratkim crtama o padu Bosne.

O petnaestogodišnjem primirju imamo i svjedočenje očevica Mihajla Konstantinovića iz Ostrvice

>U to vrijeme i bosanski kralj molio je od cara Mahometa primirje na petnaest godina. A car je odmah poslao po vojsku, da bude gotova i da ide k Drinopolju, ali nitko nije znao, kuda 6eda se okrene s ovom vojskom, a poslanici bosanskoga kralja morali su čekati na odgovor. A i ja ne znajući, zašto se sva ta vojska skupila, tada sam se slučajno našao u jednome podrumu u carskom dvoru, u kojemu su bili carski novci i blago, i to tim povodom, Što je mojemu mlađemu bratu bila preporučena blagajnica, a on odtud ni- kamo ne ide. Kako je dakle on sam bio, bude mu tjeskobno, zato posla po mene, da dođem k njemu i da tu s njim posjedim. Ja ne oklijevajući otišao sam k njemu; ali odmah za mnom dođoše u istu komoru najviši carski savjetnici Mahomet paša i Izak paša, samo njih dva. Kada je to moj brat opazio, reče mi to, a ja, kako nijesam više mogao iz one komore izaći, a da me ne spaze, sakrijem se iza sanduka. A kad su oni
došli, moj brat prostro im je sag, a oni sjedoše jedan do drugoga i počeše se savjetovati, §ta se bosanskoga kralja tiče. Tada reće Mahomet paša: »Kako nam valja učiniti, §ta demo odgovoriti bosanskomu kralju?« Izak paša odgovori mu: »A kako drukčije,
dat ćemo njemu primirje za petnaest godina, pak ćemo namah ne gubeći vremena poći za poslanicima, jer ako drukčije učinimo, ne ćemo moći nikako zadobiti bosansku zemlju, jer
je to zemlja brdovita, a k tome imat će i ugarskoga kralja u pomoć, pak i Hrvate i drugu gospodu; te de se tako priugotoviti, da im poslije ne ćemo moći ništa učiniti. Zato dajte
im primirje, da oni mogu otići odavle u subotu, a mi ćemo za njima poći u srijedu, pak ćemo doći do Sitnice blizu Bosne, a od tud još nitko neć znati, kuda car misli okrenuti«. I tako taj savjet zaključiše, te izadjoše na polje iz toga podruma i odoše k caru.
Poslije toga u četvrtak u jutro obrekao im je car primirje na petnaest godina, tako kao što su iskali, i to da se pravo i vjerno obdržava. A ja sutradan u jutro odoh k njima u njihov Stan i rekoh: »Mila moja gospodo imate li primirje s carem ili nemate? —a oni mi odgovoriše ovako: »Hvala gospodu Bogu, sve smo ugodili onako, kako smo želili*. A ja im opet rekoh: >Na moju vjeru, nemate vi nikakvog primirja*. Stariji od tih poslanika htio je od mene još više da izpita, ali mlađi nije mu dao, drzeći da ja
od njih samo šalu zbijam. Poslije toga pitao sam ih: »Koga ćete dana vi odavle odila-
ziti?« A oni odgovoriše: >U subotu<. A ja im rekoh: »A mi (čemo za vama poći u srijedu, i to sve do Bosne, ja vam istinu kažem, pamtite to<. Ali oni su se tomu smijali,
i tako ja poslije toga opet odoh od njih

Kad sam već kod Mihajla Konstantinovića, on je pisao i opsadi Jajca, i u Jajcu se vratio na kršćanstvo.
Preotimanje Jajca od Turaka od
strane kralja Matijaša Korvina, tijekom jeseni i zime 1463.
„A kada je tako (kralja Matijaš) ležao pod gradom (Jajcem), oni Bošnjaci, što su se
bili predali Turcima i što su s Turcima bili u gradu i varoši, zauzeše silom jednu kulu
na kojoj je turska zastava bila podignuta; i osvojivši tu kulu, bacili su zastavu dolje i
počeli su tući Turke. A Ugri, videći to, odmah su žurno doletjeli i hrabro su iz te kule
počeli prodirati u varoš dok su varoš i osvojili. Turci pobjegoše u grad i tu se
zatvoriše.“

O predaji Turaka u jajačkoj utvrdi i utvrdi Zvečaj, na Božić 1463.
„Kralj je poslije tu ležao kroz osam tjedana jednako napadajući na njih (Turke u gradu
Jajcu). A drugu vojsku poslao je s topovima k zamku Zvečaju da i ovaj osvoji. U tom
zamku bio je jedan zid loš, jer su ga jako s topovima porušili, tako da smo mi (Turci)
jednako morali raditi da opet zatvorimo provaljeno, i tako smo se dotle držali dok nije
grad jajce prije uzet bio nego Zvečaj. Kad je kralj Matijaš ovladao Jajcem po ugovoru,
došao je odmah k Ugrima pod Zvečaj, i tako moradosmo se i mi predati. A što je god
bilo Turaka u Jajcu i u Zvečaju, malo se koji od njih vratio u Tursku, jer je kralj Matijaš
htio njih povesti sa sobom. A ja hvalio sam gospodu Bogu što sam se tako s
poštenjem vratio među kršćane.“

O turskoj opsadi Jajca 1464.
„Car Mahomet (Mehmed II) nakon godine, vrativši se opet u Bosnu, utaborio se kod
jajca pod zamkom; tu je dao lijevati topove i iz njih je udarao na zamak dok nije i zid
oborio. Nakon toga dao je jurišati na zamak, i već je carski barjak bio na bedemu
kada se jedan drabant iz zamka uhvati s onim janjičarem otimajući se za barjak, i
kako su se tako rvali, padoše obadva sa zamka dolje i tu se ubiše. Car, vidjevši
njihovo junaštvo, bude mu žao, a vidjevši i to da mu se zamak s varoši obranio i da
im ne može ništa nauditi, dao je dovući topove k vodi koja se zove Vrbas, blizu varoši
i da ih baciti u tu vodu, ondje gdje rijeka preko kamenja pada. A to je učinio zato da ih
nitko ne može izvaditi; a sam je otišao odatle, niti je više pokušavao osvojiti to
mjesto; a odlazeći zarobio je jednog bosanskog kneza. I kralj Matijaš pošao je u
pomoć u Bosnu želeći obraniti Jajce, a kad je čuo da car odatle odlazi u svoju zemlju,
i on se opet vrati, a Jajce je ostalo neosvojeno.“

drabant?
jel to isto što i brabant?

e da :)
pogle kako su bošnjočki bogumili bježali prec na srodnu vjeru izlam :)
cim dojde matijaš zajebu turke hahaha

Inače velki borci protiv katoličke okupacije

Naravno, pravila su jasna

Je, bilo je tu svega.
Korvin je uzeo novac, ali nije poslao vojsku u Bosnu, dok nije pala.
Pitanje je bilo koliko su a zbilja Turci zavarali, a koliko mu je bilo u interesu pustiti neke stvari da se dogode.
Tomašević si je tu sam kriv, to je druga stvar, no svejedno.

Muslimani su u Bosni su Došljjaci, a ne Bošnjaci, to ime im ne pripada.

Bilo je svega, ne samo u Bosni nego i u Ugarskoj. Matijaš je prvo vodio borbe s Fridrikom, unutar hrvatsko-ugarskog kraljevstva plemstvo se podijelilo, pobunu protiv Korvina vodio je Nikola Iločki(kasnije će ga Korvin okruniti kraljem Bosne). Sam otkup krune Sv. Rimskog Carstva je dogovoren nekim ugovorom, ne mogu se sjetiti kako se naziva taj ugovor. Tu je papa posredovao. Kasnije je Tomašević s Korvinom sklopio savez ii negdje u tome je bilo uglavljeno to za otkup krune, nije Tomašević jedini dao novce. Korvin također podiže poreze plemstvu za potrebe borbe protiv Turaka i opet dolazi do pobune, tada je vođa pobune bio Korvinov ujak, na kraju je osuđen na smrt ali ga neki papin legat spasio smrtne kazne. Ukratko što se događalo u Bosni događalo se i u susjedstvu.

Pokušala sam naći sukob oko Čačvine, nisam sigurna jel zbog toga ili nekog drugog sukoba papa prijetio Tomašu izopćenjem iz KC. U ovom sporu Mlečani su tražili da se izmire. Našla sam samo stranicu o Čačvini u kojoj se taj spor ukratko spominje.

Iste, 1457. godine, u Beogradu je ubijen Ulrik Celjski. U cetinsko područje provaljuju bosanski kralj Stjepan Tomaš Ostojić
(1443.-1461.) i herceg Stjepan Vukčić koji zaposjeda Čačvinu 1459.
godine (M. DINIĆ, 1940, 238). Uskoro piše mletačkoj vladi o želji
Turaka za preuzimanjem utvrde koju je on oteo Ugrima. Usprkos
velikim obećanjima osvajača, koji bi zauzećem Čavine osigurali
nesmetan prolaz u Hrvatsku i Dalmaciju, Herceg ju ne želi prepustiti bez prethodnog dogovora s Venecijom (Š. LJUBIĆ, 1891, 105­
108). Također, upozorava Mlečane, kako će zbog neispunjenja
obveza, oduzeti Poljičanima sela što su im ranije udijelili banovi
Ivaniš Nelipac i Petar Talovac, te ih ustupiti onima koji su spremni
izvršavati preuzete obveze. Ove navode potvrđuje odgovor na
obavijesti i molbe Hercegovih poslanika od 26. veljače 1461. godine kada je Mletačka vlada obećala razmotriti problem, savjetujući
mu neka se, prije svega, izmiri s tastom, bosanskim kraljem Stjepanom Tomašom, također zainteresiranim za Čačvinu (Š. JJUBIĆ,
1891, 165-168). O njihovoj svađi, svjedoči i pismo pape Pija II.
0458.-1464.) hvarskom biskupu Tomi, gdje stoji kako kralj Ostoja
želi predati Čačvinu Turcima (E. FERMEDŽIN, 1892, 240-241)

https://hrcak.srce.hr/file/136532


Vezano za to jel Korvin imao namjeru pomoći ili ne našla sam pisanje od V. Klaića koji je na crti da su Turci obmanuli Korvina i da zbot toga nije pomogao, i Ančića koji piše da nije ni planirao pomoći. Uglavnom i jedan i drugi pišu isto o Turskom prodiranju u Srijem i Beograd samo su im zaključci drugačiji. Tko je od njih u pravu ne znam i teško je u to ulaziti, najvjerojatnije nikad nećemo sa sigurnošću znati.

V. Klaić, Povijest Hrvata
U to se sastade u Drinopolju golema vojska turska, brojeći 150.000 konjanika, sila pješaka i mnogo pomodnih ćeta i sluga, koji su vojsku dvorili. Car Muhamed II. odluči
s tom silnom vojskom na Bosnu brzo nahrupiti, te kralja Stjepana Tomaševića i hercega
Stjepana svladati, prije nego što im uzmogne stidi kakova pomoć budi od Ugarske, budi
s koje druge strane. Car međutim držaše tajno svoju namjeru, priobčiv ju tek prvim
svojim doglavnicima. Ba§ zato dozvoli bosanskomu kralju primirje na petnaest godina,
da ga zateće nepripravna. Budući da je svoju namjeru držao tajno, pobojao se i kralj
Matijaš, da će turska sila udariti možda taj put na Beograd i Ugarsku. U tom ga utvrdi
i sam Muhamed, poslavši jedan dio svoje vojske pod srbskim pašom Alibegom prema
Savi, da ondje kralja Matijaša zabavi i zaprijeći, da ne dođe u pomoć bosanskomu kralju.
Čim su u subotu bosanski poslanici krenuli kudi svojoj, da navijeste svomu kralju
primirje, namah se slijedeće srijede podiže Muhamed II. s golemom vojskom svojom iz Drinopolja, te pođe preko Skoplja i Vučitrna k Sjenici na bosansku među. Prednje
ćete turske vojske vodio je Mahomet paša, imajući uza se 20.000 lakih konjanika. PreSav
car bosansku među dođe najprije u oblast Podrinje, kojom upravljaše tada vojvoda
Tvrtko Kovačević. Taj bijaše netom čuo od bosanskih poslanika, da je sklopljeno primirje, te ne bijaše nimalo spreman na odpor. Predade se zato caru, koji mu dade odsjedi glavu. Zauzev Podrinje provali car u pravu ili gornju Bosnu, »u kraljevsku zemlju<,



Od Ančića nisam uspjela naći potpun citat, al našla sam jedan rad koji se poziva na njega, odnosno citira ga.

. U proljeće 1463. počela se u Drinopolju okupljati osmanska vojska od 150 000
konjanika (Ančić 2001: 116–117), a Stjepan Tomašević, uvidjevši opasnost,
šalje sultanu Mehmedu II. poslanstvo u kojem moli za milost i petnaestogodišnje primirje (Ančić 2001: 113). Mudri Mehmed II. prividno je tada
prihvatio mir kako bi spriječio eventualnu Matijaševu pomoć bosanskomu
kralju (Ančić 2001: 130). Početkom svibnja 1463. godine Matijaš, plašeći se
eventualnoga napada osmanske vojske na Beograd i Ugarsku, odlazi prema
Srijemu kako bi spriječio upade dijela osmanske vojske na čelu s Alibegom.
Ančić (2001: 130–131, 136) smatra da Matijaš nije ni namjeravo pomoći
bosanskomu kralju jer da je to stvarno želio, ne bi krenuo s vojskom u Srbiju umjesto u Bosnu. Osmanska je vojska do 19. svibnja 1463. osvojila sva

https://hrcak.srce.hr/file/112142

Tako su silno bježali da je djed CB sa svojom pratnjom pred Turcima pobjegao do Mletaka.
Inače je ovaj Mihajlo bio zapovjednik neke turske ćete ili nešto takvoga pri napadu na Bosnu. U svojim zapisima piše da je pri padu Bobovca vidio dvojicu kojima je rekao da će Turci za njima krenuti u srijedu. Ne mogu naći taj dio a da citiram nisam sigurna sjećam li se najbolje.
Bio je zapovjednik janjičara u Zvečaju tako da je događajima svjedočio iz prve ruke

Bila je priča da je zadnji poznati uglednik CBa skončao u Dubrovniku.

Oni su Turcima bili nevjernici, na kolac su ih nabijali.

Jedini koji su mogli prijeći na Islam su "kriptokatolici", bivši pripadnici CBa, koji su se vratili na katoličanstvo.
Ali ni njih nije moglo biti previše.
Bosna je gorovita zemlja, tu na samom početku ni nije bilo previše ljudi.
Većina današnjih "Bošnjaka" su tu dobrim djelom doseljenici iz okolnih zemalja, oseka Osmanskog carstva.
Od islamiziranih Bugara, Grka i Srba koji su došli na početku (velika manjina, rezervirano za bolje položaje), do islamiziranih Hrvata Slavonije, Banovine, Like, Zagore... i naravno Srba.

Logično je da je bilo svega, samo meni je logičnije da je pustio Tomaševića niz vodu, nego da mu je išao spašavati prijestolje.

Mislim da je Tomašević i preživio turski napad, za početak bi se Bosni oduzelo Donje Kraje, Usoru i Soli, a o Završju i Humu da ne pričam.
U ova prva dva/tri je organizrao Jajačku i Srebreničku banovinu, a dole bi se morao dogovoriti s Kosačama.
Možda bi uz Donje Kraje (koji ionako drže Lašvu i Zenicu) uzeo i Lepenicu/Hvojnicu, V(og)idogošću i Zgošću, A onda dobiješ neku malu državicu za Kotromaniće u Sarajevu i Podrinju.
Vjerojatno proširenu prema Srbiji.
Tomaševć je imao i Smederevo, ali ga je izgubio, pa...
Nije bio pretjerano sposoban vladar.

Negdje sam naletio na podatak da je cijelo Ugarsko kraljevstvo tada imalo 4 milijuna stanovnika, Kraljevina Bosna nije mogla imati niti pola milijuna.
Kakvi pripadnici CB koje nijedan turski izvor nije zabilježio, kanite se tih romantičkih prikaza iz 19 st.
Čuj pripadnici CB bježe u katoličku Dubrovačku i Mletačku republiku gdje je zabranjen trajni boravak i doseljavanje nekatolika.

D. Lovrenović je o tome pisao. Sigurno ima još izvora al sad nemam vremena tražiti

naprotiv oni bilježe da su i pripadnici Crkve
bosanske, poput Gosta Radina i 50-60 njegovih sljedbenika, bježali ispred Osmanlija i utočište najprije našli u
Dubrovniku, odakle su se marta 1466. nastojali prebaciti
na mletački teritorij.122 Odnedavno se zna da je svoje posljednje počivalište Gost Radin početkom 1467. godine našao u franjevačkoj crkvi sv. Nikole u Stonu.

https://www.hercegbosna.org/STARO/downl ... ipovic.pdf

I vi stvarno vjerujete da bi u srednjem vijeku heretika pokopali u sklopu franjevačke crkve

Gle postavila sam citate dva povjesničara sukobljenih stajališta o tome jel Korvin htio pomoći ili ne. Obadvojica navode da je sultan jedan dio vojske usmjerio prema Srijemu i Beogradu što znači da je sultanova namjera bila zavarati Korvina. To i Ančić i Klaić pišu.

Više sam na liniji povjesničara koji tvrde da nije bilo pitanje hoće li Bosna pasti nego kad će pasti. Turci su imali pretenzije napredovati prema Ugarskoj, što se kasnije i pokazalo, i da nije pala za Tomaševića najvjerojatnije bi pala nekom drugom prilikom.

Nije Tomašević imao Smederevo nego Tomaš, njegov prethodnik.

Ironija je da je Tomašević izabran uz potporu svog bosanskog plemstva, i da je tada bosansko plemstvo bilo ujedinjeno oko izbora kralja, što se nikad prije nije dogodilo. Izgleda da su se kasno ujedinili. Možda je Tomašević platio cijenu za sve ono što su njegovi prethodnici izvodili(to je samo moje razmišljanje)
Tomašević se trudio na sve strane naći saveznike za obranu Bosne. Mlečani, Dubrovčani itd su pristali pomoći. No problem je što je sultan pristao na primirje pa kroz par dana napao Bosnu, mislim da su zbog obećanog primirja bili nespremni za napad.

A dobro. Kad sumnjaš u to daj podatke gdje je točno sahranjen.

Bio je neki rad o tome, nije bila množina, nego neki ex-diplomat iz Bosne.
Lova, to je sve.

Što se ostalog tiče, Bosna je bila rijetko naseljena...

Sumnjam da je bio bogumil, vjerojatnije da se radi o katoličkom svećeniku i redovniku kad je već pokopan u sklopu franjevačke crkve.

Vratio se matici, prešao na katoličanstvo na kraju

Tomašević je izgubio Smederevo, ne otac mu.


https://en.wikipedia.org/wiki/Stephen_T ... _of_Bosnia

Što se pada tiče, li-la.
Hrvatsko-ugarski kraljevi ratuju po Srbiji.
Da su uspjeli nešto tamo napraviti, ne bi se Turci domogli Bosne...

Iako su tamo već imali posjed oko Vrhbosne, netko ih je trebao istjerati...

Nisu mu ni plemici pomagali :(
Dali sam ja bio na njegovom mjestu..
Jebo te korvin,švicarska garda bi cuvala bobovac pa da vidimo ocel lako past.