Bez da gledam, i na Drugom Vatikanskom je kao i na Firentinskom; spasenje dolazi preko Krista.
I opet ti velim, poslušaj što je papa rekao.
Da ne zaboravim, nisi rekao koja dogma je za vrijeme ponitifikata pape Franje izmijenjena.
Molim bez insinuacija, nekih slobodnih tumačenja i slično. Ako postoji takva dogma navedi točno koja je

Naravno.

Pa o tome i govorim kada spominjem Robija i Joea.
Sprdali su se dok je bio živ, možda će se i u budućnosti nekad sprdati, no na dan smrti su se ipak suzdržali i samim time iskazali neko poštovanje spram pokojnika i vjerske organizacije kojoj je bio poglavar, dok se pojedinci koji se katolicima nazivaju nisu mogli suzdržati i sačekati da se čovjek makar ohladi.

To je nevažno.

Nego, koja dogma je izmijenjena za vrijeme ponitifikata pape Franje?
Molim te bez insinuacija, nekih slobodnih tumačenja i slično.
Navedi točno dogmu koja je izmijenjena.
Hvala

Pontifikat obilježen kontradikcijama

Od datuma svog izbora – 13. ožujka 2013. – do trenutka svoje smrti na Uskrsni ponedjeljak, pontifikat pape Franje obilježili su iznenađenja i novine, kontradikcije i zbunjenost.

Kada se prvi put pojavio na lođi bazilike svetog Petra i započeo svoje obraćanje jednostavnim “Buonasera”, novi papa pobudio je interes javnosti svojim neformalnim stilom. Prvi papa iz zapadne hemisfere i prvi isusovac ikada izabran za Petrovu stolicu, bio je nešto sasvim novo i neočekivano. Uglavnom nepoznat katoličkom svijetu, nikada nije radio u Vatikanu, niti je bio među imenima ”papabile” prije konklave. Njegov osobni stil, u oštroj suprotnosti s umirovljenim papom Benediktom XVI., bio je druželjubiv i ležeran.

“Franjo efekt” bio je trenutačan, a golemi su se mnoštva okupila na Trgu svetog Petra za prve javne audijencije novog pontifikata. Masovni mediji, prepoznajući zanimljivu temu, dodatno su pojačali uzbuđenje, pružajući papi Franji povoljan tretman koji će uživati tijekom sljedećih dvanaest godina.

No, sjene sumnje ubrzo su se pojavile iz sjaja te publicitete. Pažljivi promatrači primijetili su da je novoizabrani papa odbio obući tradicionalne papinske odore. Novinari koji prate Vatikan ostali su zatečeni kada im je, nakon susreta s njima tijekom prvog tjedna, odbio dati svoj blagoslov.

Te su sjene postale duže jer je Papina sklonost sažetim izjavama ubrzo proizvodila citate za naslove. Na pitanje o izvještajima da je jedan vatikanski dužnosnik homoseksualac, Franjo je odgovorio: “Tko sam ja da sudim?” Na Svjetskom danu mladih u Rio de Janeiru potaknuo je mlade: “Hagan lío!”—”Napravite nered!” Takve izjave nitko nije očekivao ali su oduševila novinare željne senzacionalnih naslova i kritičare Katoličke crkve, dok su uznemirile tradicionalnije katolike. Tako je postavljen obrazac za pontifikat.

Obećanje reforme

U općim kongregacijama koje su prethodile konklavi koja je izabrala papu Franju, članovi Kardinalskog zbora usredotočili su se na potrebu za reformama u Vatikanu: reformama koje bi odgovorile na štetu nanesenu skandalom zlostavljanja i otkrivenjima o financijskom nemaru u Vatikanu. Odabirom imena “Franjo” novi je papa nagovijestio svoju želju za skromnijim pristupom Vatikanu; tu je poruku pojačao odbijanjem da se nastani u papinskom stanu apostolske palače, odlučivši se umjesto toga za apartman u vatikanskoj gostinjskoj kući.

Iako je na prethodnoj konklavi bio predložen kao liberalna alternativa kardinalu Ratzingeru, relativno se malo znalo o stavovima kardinala Bergoglija o katoličkoj doktrini i disciplini 2013. godine. U svakom slučaju, nije se očekivalo da će biti papa učitelj. Nakon dvojice velikih učitelja, koji su stvorili remek-djela teološka i filozofska razmatranja o napetostima između kršćanske vjere i modernog društva, očekivalo se da će se novi papa iz Argentine usredotočiti na upravljanje—jedan aspekt papinstva koji ni Ivan Pavao II. ni Benedikt XVI. nisu usavršili.

Ali Franjo je imao druge planove. I on je postao papa učitelj, na radikalno drugačiji način. Umjesto formalnih teoloških izjava (izdao je samo četiri enciklike, od kojih je jednu papa Benedikt djelomično pripremao), postavljao je pitanja i kritizirao pretpostavke, istražujući percipirane slabosti tradicionalnih katoličkih uvjerenja. Kao nadbiskup Buenos Airesa, kardinal Bergoglio izbjegavao je intervjue. Sada, u potpunom zaokretu, sudjelovao je u desecima improviziranih sesija pitanja i odgovora, često izazivajući iznenađenje svojim nepripremljenim izjavama.

Najprovokativniji komentari pape Franje dolazili su tijekom neformalnih razgovora s novinarima koji su ga pratili na njegovim inozemnim putovanjima. Tijekom svog pontifikata poduzeo je 47 putovanja u inozemstvo (ne računajući kraće posjete mjestima u Italiji). Sveukupno je posjetio 68 različitih zemalja, uključujući nekoliko (Irak, Južni Sudan, Bahrein, Mjanmar) koje nikada prije nisu ugostile rimskog biskupa. Zanimljivo je da se nikada nije vratio u svoju rodnu Argentinu.

U međuvremenu, u Rimu, entuzijazam koji je pratio izbor pape postupno je splasnuo; velika okupljanja na papinskim audijencijama prorijedila su se, a u kasnijim godinama njegovog pontifikata Franjo je često govorio pred tisućama praznih sjedala na Trgu svetog Petra. Unutar zidina Vatikana, papin pristup upravljanju pokazao se jednako neučinkovitim kao i kod njegovih neposrednih prethodnika. Na svom prvom prosinačkom sastanku s čelnicima Rimske kurije—događaju koji se tradicionalno doživljava kao razmjena božićnih čestitki—bijesno je osudio ono što je smatrao nedostacima svojih pomoćnika, s predvidljivo negativnim posljedicama za moral zaposlenika. Tijekom godina, Franji je autoritarni stil upravljanja, netolerancija prema kritici i nevoljkost da se savjetuje s kolegama pridonijela klimi straha u Kuriji.

Tako se rana obećanja pontifikata nikada nisu ostvarila. Čak je i prijateljski nastrojeni New York Times u najavi papine smrti priznao: “Rane nade da će ‘Franjo efekt’ vratiti vjernike u klupe većinom se nisu ostvarile, dok je prisutnost u crkvama nastavila padati u sekulariziranom Zapadu, čak i dok je rasla na globalnom Jugu.”

Pukotine i kontradikcije

“Na mnogo načina,” primijetio je isti izvještaj Timesa, “Franjo je koristio svoj mandat kako bi promijenio smjer svojih prethodnika Benedikta XVI. i Ivana Pavla II.” Oba su bili akivni sudionici u raspravama Drugog vatikanskog koncila i nastojala su razjasniti učenja tog koncila u kontekstu trajne katoličke tradicije. Papa Benedikt posebno je inzistirao na “hermeneutici kontinuiteta,” objašnjavajući da se Drugi vatikanski koncil treba promatrati kao razvoj—ne prekid—te stalne tradicije.

Poruka pontifikata pape Franje bila je radikalno drugačija. Često je kritizirao cijenjena katolička učenja i prakse, osuđujući “zakonoznace” koji su podržavali tradicionalna moralna učenja. U nekoliko točaka svog pontifikata, njegove izjave (ili izjave koje je izričito odobrio) činile su se u suprotnosti s definiranim učenjima Crkve. U Amoris Laetitia sugerirao je da katolici koji se rastave i ponovno vjenčaju mogu primiti Euharistiju, što predstavlja očit odmak od magisterijalnog učenja. U dokumentu Fiducia Supplicans Vatikan je otvorio mogućnost blagoslova za istospolne parove.
Svaka od tih izjava izazvala je pitanja vodećih prelata, koji su tražili objašnjenje kako se novo učenje može uskladiti s crkvenom naukom. Franjo je odbio izravno odgovoriti na ta pitanja.

U svojim najzapanjujućim izjavama, papa Franjo nikada nije izravno proturječio uspostavljenoj katoličkoj doktrini. No, postavljanjem pitanja o prethodnim učenjima, a zatim ostankom u tišini dok su radikalniji klerici proglašavali promjenu doktrine, potkopao je tradicionalna učenja—i paradoksalno potkopao vlastiti autoritet.
Naime, ako jedan papa može proturječiti učenju prethodnog pape, sljedeći papa mogao bi preokrenuti taj proces. Ukupni učinak njegove neobične metode podučavanja- bio je stvaranje široko rasprostranjene konfuzije među vjernicima o tome što Crkva zapravo podučava.

Godine pontifikata pape Franje bile su obilježene kontrastima i kontradikcijama:

Papa je izdao pohvalno jasne osude legalnog pobačaja i rodne ideologije, no redovito je pokazivao naklonost prema javnim dužnosnicima, pa čak i klericima koji su promovirali te ideje.

Zalagao se za ljudska prava, ali je nastojao zadobiti naklonost komunističkog kineskog režima koji je gazio prava disidenata, etničkih manjina i vjerskih manjina – uključujući katolike. Osudio je smrtnu kaznu i zagađenje, ali je zanemario vodeću ulogu Kine u oba problema.

Neprestano je govorio o decentraliziranoj vlasti u Crkvi, no istovremeno je pojačao vlastitu kontrolu. Njegovo najistaknutije postignuće, Sinoda o sinodalnosti, bilo je obilježeno stalnim pritiskom organizatora da se postignu njemu povoljni rezultati. Čak je i tada nekoliko ključnih pitanja uklonio s dnevnog reda kako bi ih riješili njegovi odabrani odbori.

Poticao je pastire da dopru do “periferija,” da “prate” one koji bi se mogli osjećati otuđeni od Crkve i da podrže različite pokrete unutar katoličanstva, no učinio je sve kako bi suzbio rastući interes -posebno među mladim katolicima – za tradicionalnu latinsku liturgiju.

Rutinski je zanemarivao kanonsko pravo, uvodeći administrativne promjene koje su bile u sukobu s crkvenim propisima (iako je imao ovlast mijenjati zakon), no postavio je rekord u korištenju motu proprio, kojim je koristio svoju vlast za izmjenu kanonskog prava bez savjetovanja.

Pontifikat je započeo velikim nadama u reformu. Čak i u trenutku njegove smrti, većina izvještaja u mainstream medijima pripisivala je Franji napredak prema okončanju skandala vezanih uz zlostavljanje klera i financijske nepravilnosti u Vatikanu. No, objektivni novinari primijetili su da pokojni Papa, unatoč svojim ponovljenim obećanjima, nikada nije donio pravu transparentnost u rješavanju pritužbi na biskupe koji su štitili zlostavljače. Štoviše, Franjo je imao povijest obrane i promoviranja optuženih zlostavljača (Ricca, Barros, Zanchetta, McCarrick, Rupnik). Dok je Vatikan ponovno zadobio povjerenje europskih bankarskih inspektora, pravosudni sustav Vatikana bio je izložen međunarodnim kritikama zbog neuspjeha u pružanju pravičnog procesa u “suđenju stoljeća.” Kardinal osuđen za prijevaru iznio je uvjerljive tvrdnje da je bio žrtva namještaljke, a bivši glavni revizor tuži Vatikan zbog neprimjerenog otpuštanja, tvrdeći—također uvjerljivo—da je otpušten jer je razotkrivao neugodne istine. Obećanje reforme ostaje neispunjeno.


https://www.catholicculture.org/comment ... adictions/

Vidio si što piše u KKC.

Reći ću ti ako prvo ti odgovoriš prihvaćaš li gore citirani nepogrešivi nauk Firentinskog koncila?

Samo molim te bez insinuacija, nekih slobodnih tumačenja i slično.

Pitanje o promijenim dogmama za vrijeme ponitifikata pape Franje uputila sam Cehi, naravno odmah si se javio na to pitanje i počeo filozofirati.
Ponavljam pitanje koje sam ti još jutros uputila( sam si se javio na upis koji nije bio tebi upućen)
Konkretno pitanje, odnosi se na konkretan ponitifikat.
Koja dogma je za vrijeme ponitifikata pape Franje promijenjena?

Addio Francesco.
Mi mancherai.

:(

Tko je crnac pa ga ovako ne voli?

Tvoj odgovor na moje pitanje u sebi sadrži i odgovor na tvoje vlastito pitanje.

Ako si u stanju shvatiti.



Neki konzervativac 100%. Da je bio nebinarni migrant, ustao bi iz kolica i poljubio mu noge.

Jedino što sam u stanju shvatiti je da cijeli dan nisi naveo niti jednu dogmu koja je za ponitifikata pape Franje promijenjena.
Da je neka promijenjena ne bi se ti cijeli dan izvrdavao nego bi već odavno s tim udarao na sva zvona

Cini mi se da je kardinal Arinze. Franjo mrzi svakoga tko mu pokusa poljubiti ruku pa mislim da je to u pitanju

Zanimljiva analiza

Prošlo je nekoliko dana od Franjine smrti, sabrali smo dojmove, pa možemo, nastavljajući se moliti za njegovu dušu, razmišljati o prošlom i budućem papi.

Ako bih morao ukratko sažeti kako ću se sjećati proteklog pontifikata, vjerojatno bih rekao "slično kao i razdoblja korone". Dakle, neugodne uspomene koje su ipak bile korisne jer su se razotkrile "namisli mnogih srdaca". Ono što je bilo prešućeno, pokriveno plaštem ugleda, finih građanskih i crkvenih obzira, provalilo je kao lavina blata. Naizgled kvalitetno obnovljene fasade pokazale su kao nakon zagrebačkog potresa da su iza njih zapravo bile straćare.

Meni je bilo vrijedno i vidjeti tko ima što pametno za reći, pa makar i svojom šutnjom, a tko je obični pozer čije analize ne vrijede vremena potrebnog da ih se pročita ili posluša. Ipak, slično kao i za događaje korona-histerije, ne vjerujem da ću se posebno navraćati na Franjine odluke i spise.
Budući papa ili će nastaviti u liberalno-modernističkom smjeru ili će se pokušati vratiti nekom konzervativnijem putu. I u jednom i u drugom slučaju, Franjine fusnote, dvoznačna tumačenja, skandalozni intervjui, stotine stranica ispunjenih pomodnim frazama i geste "bez presedana", ostat će nebitni.

Covid i Franjin pontifikat naučili su me i kako se držati u takvim crkvenim ili građanskim okolnostima. Ne obraćati previše pozornosti na službene upute te tumačenja ili komentare stručnjaka osim u mjeri u kojoj je potrebno biti informiran da bi ih se moglo najjednostavnije zaobići. Ne brinuti se previše o legalnosti nekih čina, nego po savjesti procijeniti što je veće i važnije dobro.
Ne slijediti one koji uvjeravaju da treba poći za konformističkom masom, ali ni one koji na nekakvom "otporu" grade svoj imidž i biznis spasitelja. Paziti prvenstveno na osobe koje su nam bliske: članove obitelji, posebno djecu, i eventualno ljude koje svakodnevno susrećemo i dužni smo im pomoći.

Prije svega, ne oslanjati se na čovjeka, nego na Boga. Njemu se moliti za mudrost i razboritost u odlučivanju, a u ljudskim odnosima (zadržavajući, naravno, moralnost!) biti pragmatičan. Ljudi su ranjeni istočnim grijehom, sebični, lažljivi i pokvareni.
Sve to prepoznati prije svega u sebi, pa nas onda neće iznenaditi ni u drugima. Tri puta promisliti prije nego dademo savjet, čak i ako je zatražen, i skoro uvijek bolje odšutjeti.
Ne gledati toliko što netko govori, nego što i kako čini, s kakvim se ljudima okružio i što iza silnih riječi konkretno ostaje.

S praktične strane, osim prvenstva redovite molitve, treba se držati onoga što je provjereno i tradicijom potvrđeno.
Nema apsolutno nikakve potrebe pristajati uz novotarije u vjeri i moralu. S druge strane, napredak u znanosti i tehnologiji iskoristiti u svim pozitivnim aspektima. Isto tako, nema potrebe druge uvjeravati u nešto osim ako su to osobe za koje ćemo morati polagati račune.

Komentator bitno.neta u nedavnom se članku žalio koliko je malo Franjinih inicijativa zaživjelo u Crkvi u Hrvatskoj. Vjerojatno mu fali beskorisnih tribina i sastanaka te besmislenih publikacija kojima bi mogao dati svoj doprinos. Poput one sprdačine koja se zove Franjina ekonomija.
Ali meni je nesklonost prihvaćanju sablažnjivih pričesti osoba u javnom teškom grijehu, blagoslivljanju homoparova, ispraznom blebetanju o ekologiji, feminizmu i migracijskoj zamjeni stanovništva zapravo vrlo pohvalna karakteristika velikog dijela hrvatskih klerika i vjernika laika.
A tko može reći da nama u Zagrebačkoj nadbiskupiji netko treba objašnjavati iskustvo beskonačne beskorisne sinodalnosti.

Razmišljao sam i što bih pozitivno mogao reći o papi Franji, ima li i nekih dobrih karakteristika osim one glavne da je jasnije otkrio kamo vodi drugovatikanska vizija Crkve. Palo mi je na pamet sljedećih nekoliko točaka.

Franjo je pokazao da papa može djelovati po svom nahođenju bez pridržavanja onoga što se znalo predstavljati kao bitna ograničenja papinskoj moći. Ako je smatrao da mu neki pokret, crkveni red ili biskup smeta, jednostavno ih je raspustio, ukinuo, smijenio. Nije se libio ni pokušati zabraniti vjekovni liturgijski obred ili zajednice koje su uz njega vezane. Dakle, kad se hoće, onda se i može. Budući papa ne može uvjerljivo tvrditi da iz ovih ili onih razloga mora podnositi heretične pastire, nauke ili prakse.

Franjo je primjerom pokazao da papa ne mora biti učenjak koji će pisati knjige i davati dobro odmjerene i izvagane izjave, a u ostalo vrijeme će ga dvorjani vozati ovamo i onamo kao neku lutku. Naprotiv, može odabrati osobe po svom ćeifu, može govoriti sve što mu padne na pamet, pa kom' pravo kom' krivo. Ako mu se spava u hotelu umjesto palači, ako želi sam odlučiti gdje će se odšetati ili kakvu sliku će davati u javnosti, to je potpuno njegovo pravo.

Papa Franjo mi se činio kao dosta pristupačna osoba. Vjerujem da se s njime moglo normalno razgovarati bez uplašenosti zbog intelektualne nadmoći Benedikta XVI., superstar karizme Ivana Pavla II. ili rezerviranosti papa poput Pavla VI. i Pija XII. Imam osjećaj da mu se moglo prići i u metrou i ispred noćnog kluba te naći zajedničku temu za porazgovarati, a možda i nasmijati se.

Hoće li papa Franjo jednoga dana biti kanoniziran? Naravno da to ne znam, ali moje nekakvo mišljenje je da neće, ipak nije bio posebno popularan. No ne bih se iznenadio ni da postane svetac. Nakon Pavla VI. i njegove destrukcije koju i dan danas itekako osjećamo, sumnjam da bi me mogla iznenaditi bilo koja buduća kauza.

Opet sam malo zabrazdio u različitim smjerovima, no ostalo je reći barem nekoliko rečenica o budućnosti. Ne tvrdeći da imam ikakve uvide veće od vas koji ovo čitate. Tko bi mogao biti idući papa? Ljudski gledajući, ne piše nam se dobro. Tu je Parolin od kojega me hvata jeza i nadam se da će ga sramotni tajni sporazum s Kinom ipak zaustaviti. Zatim Tagle, vjerojatno najizgledniji kandidat ako kardinali odluče da je kontinuitet poželjan. Nadam se da će ipak biti dovoljno stare garde kojima neće pasati Azijat, a usto star samo 67 godina. Ako se kardinali odluče za još jednog Talijana, kažu da je Zuppi relevantan izbor. Pizzaballu neki spominju kao mogućeg kandidata, no meni se čini da južnoameričkim, afričkim i azijskim kardinalima on ništa ne znači, a europski i američki neće za njega lobirati. Konzervativniji članovi kardinalskog zbora poput Erdoa, Mullera, Saraha, Ranjitha, Eijka i Burkea možda mogu svojim dovoljno glasnim vrištanjem spriječiti katastrofu, ali teško mi je povjerovati da imaju ikakvih izgleda.

Neovisno o nagađanjima, dobra stranica za informirati se o kardinalima je The College of Cardinals Report. Zanemarite njihovu listu favorita, ali možete dosta toga pročitati o kandidatima za koje možda niste ni čuli ili znate samo kako se zovu i odakle su.

https://tomablizanac.blogspot.com/

Evo ga pocelo je, Franjina ostavstina u praksi i na djelu (a ni jednu dogmu "nije promjenio")

Crkva u Njemackoj iznijela smjernice za blagoslov ponovno ozenjenih i udatih ("2. brak") te za blagoslov svih parova (bilo lezbijskih, homoseksualnih i svega ostalog sta postoji i ne postoji)
Kritike su dobili od inicijative "OutInChurch" da smjernice nisu dovoljno sakramentalne sto je na franjinoj sinodi izricito zahtjevano.

Kako su izjavili:
„Čak i ako je blagoslov u načelu moguć, ostaje na razini drugog reda.“ Nadamo se da će smjernice razviti vlastitu dinamiku (hoce ne sumnjamo) koja će na kraju pokazati da tradicionalna doktrina više ne prihvaća i da je potrebno promijeniti.(sto da ne, Franjo je otvorio vrata) U okviru inicijative „OutInChurch“ u siječnju 2022. godine javno su se kao queer, odnosno homoseksualci ili transrodne osobe, izjasnilo oko 125 zaposlenika i članova katoličke crkve.


https://www.katholisch.de/artikel/61095 ... alle-paare



Sto bi se reklo: nek je na spasenje i nek nije ni jedna dogma svecano promjenjena

U pravu si, bolja shvaćanja vode boljim definicijama.
Sustina braka nije seksualno zadovoljenje muškarca i žene, nego zajednica ljubavi iz koje se rađa život.
Križ simbolizira život ,odnosno žrtvu za život , dugine bolje simboliziraju štovanje nagona na uštrb života, zato su to dva suprotstavljena simbola.
Prema tome, ako bi homo odnos u budućnosti mogao ostvariti novi život o reinterpetaciji braka bi se moglo razmisliti.
Međutim, budući da muškarac i žena nisu isto, za razvoj djeteta je bolje imati i oca i majku, mala je vjerojatnost da će doći do dobre argumentacije kako bi se homo i hetero odnos mogao izjednačiti.
Kao što je dobra argumentacija proširila definiciju katolika.

Pa Franjini suradnici otvoreno govore kako je blagoslov samo prvi korak i da ne treba ići naglo kako bi se izbjegla žešća reakcija u "zadrtim" dijelovima svijeta. Kuhaju žabu otvoreno, javno i transparentno, a žaba krekeće kako je sve kao prije i da se nijedna dogma nije promijenila, samo je postalo malo toplije u loncu.

Nisu ni politeističke molitve u Asizu i ljubljenja Kurana počeli odmah 60-ih nakon II.vat. koncila, nego tek poslije 20-ak godina, dok su se ljudi navikli na novi nauk, a opozicija utišana.




Bila je i u 15. stoljeću mala vjerojatnost da će se ikada naći dobra argumentacija kako nekatolici mogu u raj, pa se eto našla. Kako? Papa rekao, koncil izglasao, ništa lakše...

Ostaje neriješen ključni problem - koji je smisao dogmi i navodne nepogrešivosti nauka, ako se tumačenja mogu tako radikalno mijenjati?

A složit ćemo se da je današnje tumačenje dogme o spasenju izvan Crkve zaista radikalno drugačije od onoga u 15. stoljeću, iako je i tadašnje bilo "nepogrešivo".

Što sa onima koji su živjeli prije katoličanstva?

Nije radikalno drugačije, nego je isto.
Spasiti se može samo po Kristu. Definicija je poboljšana novim spoznajama.

Isto je samo u slučaju da ste u međuvremenu promijenili i definiciju pojma "isto".

Nešto što je poboljšano novim spoznajama automatski nije isto kao ono prije poboljšanja. A to je očigledno i svakome tko pročita tekst dogme Firentinskog koncila i usporedi ga sa suvremenim katoličanstvom. Dogma u 15. stoljeću je proglašena upravo da se naglasi potreba pokrštavanja nevjernika i ostanka u crkvenom jedinstvu, uz jasnu i vrlo nedvosmislenu poruku da oni koji umru izvan tog crkvenog jedinstva idu u pakao, taman da su cijeli život radili dobra djela i prolili krv za Krista (da, to je njihova izričita formulacija, ne moja).

Pitaj danas papu ili lokalnog župnika je li to tako, nasmijat će se i odmahnut rukom. U prijevodu, nešto što je u jednom vremenu najsvetija dogma i nepogrešiva istina, u drugom vremenu je zastarjela glupost.

Koja je onda uopće praktična korist od takve "nepogrešivosti"?

Opet interpretativna izjava?!
"Katolici" koji proučavaju druga Kardelja, izglasaju IK, plaćaju SPC, obnavljaju antifa spomenike, štite pobačaj kao "ljudsko pravo", daju djecu na udomljavanje kod LGBT para, nose vijenac na "Sutjesku", plate crvenu zvijezdu na riječkom neboderu, a onda se odu slikati u prvom redu u crkvi ili kod Pape.
Uz dobru "interpretaciju" sve se bolje uklapa i sve postaje moguće...

Ako vam umjesto Plenkovića dođe draži "Plenković", hoćete li sadašnjeg brzo zaboraviti?

To mi sliči na ukidanje grijeha. Prvo bolje razumiješ griješnika, vidiš da nije strašno ni tako pogrešno. Na prvi pogled praktično je, ako nema grijeha onda ljudi neće griješiti. Svi su prihvaćeni, svakog cijenimo i razumijemo. Matematički genijalno, jer svi će postati sveci.

Podsjeća na europske vrijednosti tolerancije i multikulture. Na žalost rezultati su propast naroda koji ih prihvati. Dobro popločan put u pakao.