Vidis, ja isto koristim stol ali i tepsiju...na podu rijetko ko jos jede za tepsijom. To je bilo jos onda u ono vrijeme. Ima zasigurno jos ljudi koji bastine tu tradiciju, ali za stol i mi znamo. Sta radi neznanje, hoces jos pomisliti da spavamo u kuhinji. ccc

pa eto ,tu sam da mi objasnis ako neznam,ne brini necu pomisliti da spavate u kuhinji
zelio sam reći da je žalosno da to netko tko je hrvat radi...ne drži do svojih običaja...
dobro znam ja sta je tepsija,naravno jede se i kod nas,al ja sam mislio na onu veliku,kad se svi okupe pa jedu iz nje... ona sto moze biti jedan metar promjera,ma znas na sta mislim...

Nevjerujem da iko vise koristi bas onu ogromnu, kazem to se prije koristilo kad je bila velika familija i kad su svi bili na okupu.

A jel baš sa poda jedu? Pa sa poda se nije jelo ni prije 200 godina??! U nekim zabitim selima sam prije rata vidio da starci jedu iz posebnog niskog stola, tzv sinije.

pa eto vjeruj mi da sam ja to vidio ,i to kod hrvata...da nisam vidio odakle bi to znao...

Ti malo imaš problema s definicijom Hrvata, i njihovim raznolikim regionalnim običajima.

Pa baš u Slavoniji, što njemačkih što turskih običaja, pa šta...

Nema pite do one koja se jede kašikom... E ima 20 godina da nisam tako...

Jesu li ikad ikog leđa ufatila od skemlije?

Ne možeš dugo sjedit na njoj, moraš se ustat svako malo i prošetat, i imaš jako raširene noge, tako da je dobar recept možda za nas koji smo stalno za kompom protiv išijasa...

eto očito da imam,ja sam čuo da je to jedenje iz tih velikih tepsija bosnjacki obicaj,a ako i imam problema sa definicijom,obicajima,tj . ako neznam...
tu smo da si objasnimo neke stvari
nije sramota ne znati,sramota je ne htjeti nauciti...

Jesu li ikad ikog leđa ufatila od skemlije?

Ne možeš dugo sjedit na njoj, moraš se ustat svako malo i prošetat, i imaš jako raširene noge, tako da je dobar recept možda za nas koji smo stalno za kompom protiv išijasa...

Tema je "BOLI GLAVA"...
U TUZLI zive samo HRVATI-KOMUNJARE i par stotina HDZ predstavnika ..(LOPOVA)..
70% Hrvatskih osoba po selima misli da je ZLATKO LAGUMDZIJA (HRVAT)...da je IVICA OSIM (HRVAT)...
NAJVECE KOMUNJARE SU ONI KOJI SU BILI I KOJI SADA VODE BOSANSKE HRVATE...
Nije ni cudo sto im je sjediste nedaleko od mrtvacnice ..Kojsino!


Sva sreca da nam HDZ nije oduzeo i pravo da se izjasnjavamo kao Bosanci...

A jel baš sa poda jedu? Pa sa poda se nije jelo ni prije 200 godina??! U nekim zabitim selima sam prije rata vidio da starci jedu iz posebnog niskog stola, tzv sinije.

Napiši nešto o tim Slovencima, Talijanima itd. u Tuzli.

da su sinije i skemlije nešto što se vezuje za veći dio Bosne.

Ivica Kovacevic, profesor povijesti i politicar

Ostao sam u BiH jer je to moja obveza

Politika je danas postala vrlo unosan biznis, a izabrani dužnosnici često zaborave bazu, zaborave one koji su im omogućili dane privilegije i dok god to bude tako, ovo društvo neće biti u stanju ići dalje niti drukčije promišljati.“

Razgovarala: Maja Nikolić

Ivica Kovačević, profesor povijesti i političar, rođen je 1981. u Tuzli. Već s trideset godina broji mnoge uspjehe. Profesor je u KŠC-u Sveti Franjo. Jedna je od zaslužnih osoba što je HKD Napredak Tuzla postao snažna podružnica. Bio je glavni i odgovorni urednik Hrvatskog glasnika, član je zbora mladih Iuventus sallinarum. Svojim djelovanjem doprinosi razvoju društvene, duhovne i kulturne zajednice u Tuzli. Odnedavno, i politika je postala dio njegove svakodnevice. U razgovoru za Katolički tjednik otkriva zašto se odlučio ući u politiku, što je to što mlade ljude danas obeshrabruje i na koji način će doprinijeti tako željenim promjenama.


Poštovani gosp. Kovačeviću, kako ste, prije nego što ste ušli u politiku, vidjeli položaj mladih u zemlji?

Položaj mladih ljudi u Bosni i Hercegovini i nije baš sjajan. Mladi su uglavnom nezadovoljni, a da je tome tako svjedoči i podatak da čak 2/3 mladih ljudi žele napustiti Bosnu i Hercegovinu. U većini sredina u kojima živimo mladima se ne pruža dovoljno sadržaja koji bi zadovoljili njihove potrebe i ukuse, ali često ni mladi ne pokazuju interes iskoristiti već postojeće i dostupne sadržaje. Iz toga možemo zaključiti da, barem prema mome mišljenju, krivicu za nezadovoljavajući položaj mladih u BiH snosi šira društvena zajednica, ali i mladi ljudi općenito.

Mladi su danas obeshrabreni, prepuni nepovjerenja... Što mislite, što ih je nagnalo na takav odnos prema svijetu oko sebe?

Vrlo velik broj čimbenika utječe na ozračje koje vlada unutar svijeta mladog čovjeka. Ja uvijek krećem od obitelji kao stupa društva. Vrijednosti koje ponesemo iz naših domova ostaju nam za cijeli život. Nažalost, živimo u vremenu u kojem je obitelj kao institucija zapala u veliku krizu. Roditelji često nemaju vremena za svoju djecu, konstantno su u utrci za materijalnim dobrima, djecu odgajaju televizija, računari i ulica. Društvo, također, ne mari previše za mladoga čovjeka. Škole su odavno prestale biti odgojne ustanove, a nastavnici i profesori su sve rjeđe istinski autoriteti mladome čovjeku. Niti država ne mari za mlade ljude. Sredstva koja općine, županije, entiteti i država odvajaju za mlade apsolutno su nedostatna za osmišljavanje i kreiranje adekvatnih programa za mlade. Jednako tako, više od 50% mladih ljudi ne radi. Država im je omogućila školovanje, ali ne i mogućnost da nakon njegovog okončanja pronađu posao. I kada na sve to još nadodamo da je današnji svijet skoro u potpunosti izgubio osjećaj za sve moralne vrjednote, onda i ne čudi što se doima da su mladi obeshrabreni i općenito nezainteresirani.

Kako ste se odlučili ući u politiku?

Iskreno govoreći, ranije nikada nisam razmišljao u tom smjeru. Dulji niz godina bio sam angažiran u društvenom, kulturnom i vjerskom životu grada Tuzle kroz različite institucije i sadržaje. Krećući se u svim tim krugovima, stigla je i ponuda za političkim angažmanom. Shvatio sam ju vrlo ozbiljno i dugo sam o njoj promišljao. Na kraju sam odlučio prihvatiti ju jer sam smatrao da svatko od nas mora dati svoj doprinos i uložiti svoje vrijeme i trud kako bi živio u nekom boljem svijetu. Vjerujem kako je to odgovornost svih nas. Žaliti se na postojeće okolnosti, a pri tome ništa ne činiti kako bi se to promijenilo, licemjerno je.

U BiH ljudi imaju veoma malo povjerenja u političare, smatraju ih odgovornim za teško stanje u zemlji. Mislite li da mladi mogu unijeti neku vedriju sliku o politici među ljude?

Iskreno se nadam da mogu i to mi i jest jedan veliki motiv. Godine koje su iza nas donijele su mnogo razočaranja i nepovjerenja među naše ljude. Ljudi su posebice razočarani jer je veliki dio starijih generacija živio i u prošlom sustavu. Kod nas u Tuzli još uvijek s nostalgijom gledaju na to razdoblje. Rane koje su ostale iza protekloga Domovinskoga rata još su uvijek žive, nisu zacijelile, a politika, mediji i neki drugi slojevi društva konstantno stavljaju sol na njih sukladno svojim potrebama i interesima. Stoga i ne čudi odnos šire zajednice prema politici i političarima. Mladi čovjek je u cijeloj toj priči poprilično izgubljen. Svi slojevi društva nastoje i svojski se trude zgaditi mu politiku, međutim, čini mi se da im to sve teže ide. Mladi ljudi svakodnevno pokazuju da su sposobni suočavati se s najrazličitijim situacijama i problemima te pronalaziti brža, bolja i prihvatljivija rješenja nego starije generacije. Naravno da taj cijeli proces nije nimalo lagan, ali vjerujem u pozitivne rezultate.

Vlada mišljenje da u politiku svi ulaze zbog osobnih interesa. Koliko Vi u politici vidite ostvarenje svojih interesa, a koliko interesa građana?

Nažalost, to je jedna od predodžbi koje će se buduće generacije političara vrlo teško riješiti. Treba biti iskren i reći da u situaciji u kojoj se bosanskohercegovačko društvo nalazi, aktualna politička elita ne čini ništa kako bi utjecala na promjenu takve predodžbe među običnim ljudima. Teško je prihvatiti činjenicu da s jedne strane imamo ljude i obitelji koje s jedva nekoliko stotina konvertibilnih maraka spajaju kraj s krajem, dok s druge strane imamo ljude koji mjesečno zarađuju nekoliko tisuća maraka, a da su pri tome rezultati njihova rada običnome čovjeku slabo vidljivi. Politika je danas postala vrlo unosan biznis, a izabrani dužnosnici često zaborave bazu, zaborave one koji su im omogućili dane privilegije i dok god to bude tako, ovo društvo neće biti u stanju ići dalje niti drukčije promišljati.

S obzirom da među mladima već imate izgrađenu reputaciju, kako namjeravate potaknuti one starije da mladima ukažu povjerenje i pomognu im voditi jednu novu politiku?

Ono što mi mladi možemo ponuditi jest naša neopterećenost prošlošću i kvalitetan rad. Mladi ljudi danas slično promišljaju, suočavaju se sa sličnim problemima i vrlo brzo će doći do rješenja u određenim situacijama. Ono što mladome čovjeku nedostaje jesu iskustvo i informacije, a i jedno i drugo može dobiti uz kvalitetan rad i dobre i iskrene suradnike. Starije generacije ne smiju biti zaboravljene i potisnute u drugi plan, mora im se pridati pozornost i priznati zaslužena uloga, ali jednako tako i te starije generacije moraju napraviti mjesta za mlade i pružiti im potporu i pomoć u njihovim nastojanjima, svjesni da ulažu u budućnost ove zemlje.

Koliko su stariji, iskusniji političari danas spremni prepustiti mladima vodeće političke pozicije?

Svjedoci smo da to nije čest slučaj, ali evo, posljednjih godina imamo sve veći broj mladih u politici, pa i na značajnijim pozicijama. Mladi ljudi polagano ulaze u općinska vijeća, županijske i entitetske skupštine, pa čak i u pojedine županijske i entitetske vlade i to je vrlo dobro. Sve to im može poslužiti kao dobra škola i priprava za ono što im predstoji, a to je vođenje ove zemlje, njezinih naroda i građana u predstojećem razdoblju.

Vjerujem da ste i Vi imali prigodu otići iz zemlje, zašto niste? Je li izazov danas ostati u BiH?

Ostati živjeti i voljeti ovu zemlju danas u situaciji u kojoj se ona nalazi, sa svim njezinim dobrim i lošim stranama, naša je dužnost i obveza, ali istovremeno i izazov. Bio sam u prigodi otići, i vjerujem da bih se brzo snašao i u nekoj drugoj sredini, međutim, nikada nisam razmišljao u tom smjeru. Bosna i Hercegovina je moja domovina, a Tuzla je grad u kojemu sam rođen i odrastao. Tu su živjeli moji roditelji, bake i djedovi i na sve to sam izrazito ponosan. Drugdje bi sigurno sve bilo daleko lakše i jednostavnije, međutim, osjećam da smo svi zajedno pozvani ostati ovdje, prigrliti križ i hrabro ga nositi.

Kako se, kao mlad čovjek, danas ostvariti u BiH?

Opet ću ponoviti, samo uz kvalitetan rad i maksimalan angažman. Recept je to koji prolazi svuda u svijetu, pa tako i kod nas, ne vidim zašto bi bilo drukčije. Uostalom, brojni mladi uspješni ljudi pokazatelj su da kvaliteta i talent uz adekvatan rad uvijek „isplivaju“ i dođu u prvi plan.

U školi predajete povijest i etiku. Kako mladima danas približiti osnovne životne vrijednosti, odnosno potaknuti ih da po njih odlaze u crkvu, kod roditelja, baka i djedova, a ne na društvene mreže i ulicu?

Kao što sam već ranije pripomenuo, živimo u vremenu krize moralnih vrjednota, u svijetu u kojem je važno samo ono što ima materijalnu vrijednost. Mladi ljudi promatraju svijet oko sebe, prate vijesti, slušaju ljude koji komentiraju događaje oko njih i stvaraju si slike lažnih i iskrivljenih idola i autoriteta. Njihovi idoli i autoriteti nisu njihovi roditelji, profesori, znanstvenici, dobročinitelji, volonteri... Oni vide da puno bolje od njihovih roditelja žive osobe s kriminalnom pozadinom, raznorazni ljudi iz showbiza, osobe koje rade u državnim službama i sl. Sve to im šalje poruku da do uspjeha mogu puno lakše doći bez uloženog truda. Nažalost, sve to mnogo utječe na mladoga čovjeka. U čemu je ključ, teško je odgovoriti. Ja opet polazim od obitelji koja je, prema mome mišljenju, temelj svega. Uz obitelj, kao praktični vjernik ne mogu izostaviti niti vjeru koja mi je osobno u brojnim trenucima dala snagu da ustrajem na svome putu i, naravno, tu su ljudi koji nas okružuju. To su „tri adrese“ iz kojih ja crpim snagu, a mladima to možemo posvjedočiti samo razgovarajući s njima i vlastitim primjerom. Bilo bi dvolično govoriti im o vrjednotama, a sami ih ne živjeti.

Šta je to "skemlija"?

Zar nije "ćemlija" ?
Po starim turcizmima.

To se kod nas zove šamlica.