Nažalost, njihova prezentacija na http://www.ljubija.hr je već dugo nedostupna.


PREDSTAVLJAMO ZAVIČAJNE UDRUGE

Ljubija

Piše: Vinko Čavlović

Zavičajna zajednica "Ljubija" utemeljena je u Zagrebu 10. travnja 1992. Za predsjednika je izabran Luka Gavranović. Zajednica je dragovoljna udruga Hrvata podrijetlom iz ljubijskog Kraja (mjesta: Cikote, Trgovište, Sokolište, Radomirovac, Šurkovac, Volar Donji, Volar Gornji, Kalajevo, Jugovci, Ljeskare, Ljubija Donja, Ljubija Gornja, Žune, Lipik, Šibovi, Miska Glava, Ravska Donja, Ravska Gornja, Tisova, Raljaš, Zecovi, Rasavci, Briševo, Garevica, Batkovići, Ovanjska, Stara Rijeka, Muštanica i Dževar). Ciljevi i djelatnosti su: zaštita i promicanje povijesnih, kulturnih, ekoloških, gospodarskih i drugih vrijednosti ljubijskog kraja, prikupljanje i obrađivanje povijesne građe, očuvanje običaja tamošnjih Hrvata, povezivanje i suradnja s Hrvatima u iseljeništvu, odnosno s organizacijama i udrugama hrvatskih iseljenika, kao i sa srodnim međunarodnim udrugama, poticanje međusobnog pomaganja članova....
Promjenu naziva i svoj preustroj Zajednica doživljava, 18. rujna 1998. uslijed promjene državnog zakona o udrugama. Tada je naziv Zavičajne zajednice "Ljubija" promijenjen u: Ljubija - udruga Hrvata prognanika i povratnika općine Prijedor i sjevernog dijela općine Sanski Most (skraćeno: "Ljubija"

Ratni uvjeti rada

Suočeni s početkom oružane agresije na Bosnu i Hercegovinu, Zajednica održava svoj 1. sabor već 8. svibnja 1992., u prostorijama zagrebačkog Ekonomskog fakulteta na Trgu J. F. Kennedya. Na tom saboru, na neodređeno vrijeme, su suspendirani Statutom postavljeni ciljevi, a Zajednica počinje djelovati u ratnim uvjetima. Određeni su novi prioriteti i pravci rada:
-prikupljanje i raspodjela pomoći svim izbjeglicama iz Bosne i Hercegovine,
-pomoć oružanom otporu i obrani kroz usmjeravanje određenih financijskih i materijalno tehničkih sredstava i ljudstva prema, najugroženijim dijelovima Bosne i Hercegovine,
-promidžbena djelatnost kroz konstantno obavješćivanje hrvatske i svjetske javnosti i relevantnih i utjecajnih hrvatskih i međunarodnih pojedinaca i institucija o situaciji na prostoru ljubijskog kraja i BiH uopće.

Pomoć izbjeglicama

Neposredno po osnutku, Zajednica se susrela s potrebom pomaganja i zbrinjavanja prvih izbjeglica iz starog kraja. Izbjeglički se val povećavao iz dana u dan. Zahvaljujući nesebičnoj i izdašnoj pomoći koju su u Zagrebu dostavljali Hrvati iz dijaspore, u prvom redu ljubijski Hrvati nastanjeni diljem Europe, Zajednica je uspijevala donekle izlaziti na kraj sa sve većim izbjegličkim potrebama. Marljive ruke članova Zajednice su pretovarile i razdijelile tone i tone različite robe i na tom volonterizmu im treba odati dužnu zahvalnost i priznanje. Podijeljene su brojne jednokratne financijske pomoći izbjeglim Ljubijcima - od obitelji s djecom, oslobođenih zatočenika srpskih logora, bolesnih i nemoćnih te ranjenih pripadnika HV-a i HVO-a. Osim materijalne i financijske pomoći, čelništvo Zajednice je u ožujku 1993. osmislilo i pokrenulo projekt privremenog zbrinjavanja izbjeglica iz ljubijskog kraja u napuštenu imovinu. U pripremu i realizaciju projekta vodstvo Zajednice je uložilo znatnog truda, vremena, odricanja i umijeća. Tijekom svibnja 1993. prve obitelji ljubijskih Hrvata su se privremeno naselile u napuštenu imovinu na području općine Grubišno Polje. Sami korisnici projekta privremenog zbrinjavanja zapuštene i devastirane su objekte mukotrpnim radom i potporom Zajednice i brojnih donatora osposobili za korištenje. Bezbrojni dopisi i zamolbe upućivani su na adrese potencijalnih donatora i institucija vlasti Republike Hrvatske. Nakon 3. sabora Zajednice, koji je održan 25. srpnja 1993. u Grubišnom Polju, korisnici projekta privremenog zbrinjavanja su izrazili želju da se nastave samostalnije brinuti za sebe i svoje obitelji. Stoga je osnovana podružnica na tom prostoru, koja je svojim radom uvelike rasteretila rad same Zajednice. Koncem 1999. i početkom 2000. čelništvo Zajednice aktivno sudjeluje u procesu povratka protjeranih Hrvata na prostor ljubijskog kraja i pokušajima rješavanja problema na koje povratnici nailaze. U suradnji s federalnim ministarstvom socijalne politike, raseljenih osoba i izbjeglica a temeljem Uredbe o utemeljenju Ureda za rješavanje statusnih pitanja raseljenih osoba, i izbjeglica s područja Republike Srpske, Zajednica je imenovala Antu Jolića voditeljem Odjeljenja ureda općine Prijedor sa sjedištem na području Sanskog Mosta.

Otpor agresiji i pomoć obrani

Obzirom da je prostor ljubijskog kraja, bio gotovo nedostupan već od početka srpske agresije na Republiku Hrvatsku, a od konca travnja 1992. posve okupiran od strane Srba, Zajednica je svoje obrambene aktivnosti i potencijale usmjeravala prema obrani Jajca, Dervente i Bosanskog Broda. Znatna materijalna i financijska sredstva su uložena, od svibnja do konca srpnja 1992. u pripremu, smještaj i opremanje dragovoljaca s prostora ljubijskog kraja. Ljubijski Hrvati borili su se na svim bojišnicama, kako u Republici Hrvatskoj, tako i na cijelom prostoru Bosne i Hercegovine. Mnogi su sudjelovali i u završnim oslobodilačkim akcijama HV-a i HVO-a na prostorima Hrvatske i Bosne i Hercegovine, 1994. i 1995.

Promidžbena djelatnost

Pri pokušajima skretanja pozornosti i upoznavanja što šireg dijela hrvatske i međunarodne javnosti na katastrofalno stanje u ljubijskom kraju, Zajednica je poduzimala različite istupe i informativne aktivnosti: 18. svibnja 1992. je delegacija, predvođena predsjednikom Zajednice, posjetila ondašnjeg tajnika HDZ-a Pericu Jurića i obavijestila ga o stanju na terenu; 25. svibnja 1992. ista delegacija je, u zagrebačkim prostorijama UNHCR-a, predstavniku za Bosnu i Hercegovinu uručila Apel, u kojem se međunarodni čimbenici obavještavaju o počecima srpske oružane agresije na ljubijski kraj te ga informirala o osnucima prvih konclogora na području Prijedora i Sanskog Mosta za tamošnje Hrvate i Muslimane; 27. svibnja 1992. delegacija informira ministra obrane RH, Gojka Šuška o stanju u ljubijskom kraju; 28. svibnja 1992. delegacija je primljena na razgovor u Ured Predsjednika RH; 29. svibnja 1992. predsjednik Zajednice, g. Luka Gavranović, je u sklopu redovite tiskovne konferencije HDZ-a upoznao širu javnost s tragedijom hrvatskog naroda ljubijskog kraja. Već istog dana je gospodin Gavranović gostovao u tada vrlo gledanoj televizijskoj emisiji "Slikom na sliku" i još jednom "živom" riječju upoznao javnost sa stradanjima hrvatskog i muslimanskog pučanstva Prijedora i Sanskog Mosta; 16. lipnja 1992. Zajednica je uputila predstavnicima UNHCR-a i ICRC-a u Republici Hrvatskoj dokumentirane podatke o postojanju većeg broja logora na prostoru Prijedora, Sanskog Mosta, Bosanske Krupe, Ključa i Banja Luke u kojima Srbi zatvaraju, muče i ubijaju tamošnje Hrvate, Muslimane i druge Nesrbe. Večernji list je tu informaciju objavio 18. lipnja 1992., a od predstavnika međunarodnih institucija Zajednica nikad nije dobila nikakav odgovor; 16. kolovoza 1992. predstavnici UNHCR-a su obaviješteni o stravičnoj tragediji koja se 24. i 25 srpnja 1992. dogodila u selu Briševo u kojem su Srbi poklali preko 70 Hrvata - mještana tog sela. Tada je upućena i zamolba za spašavanje preživjelih Hrvata i Muslimana Prijedora i Sanskog Mosta; 4. rujna 1992. o tragičnoj i dramatičnoj sudbini hrvatskog naroda sjeverozapadnog dijela Bosne i Hercegovine opet je izvješten Ured predsjednika Republike Hrvatske, iz kojeg su još istog dana na adrese vlada više europskih država i međunarodnih institucija (između ostalog Vijeće sigurnosti UN-a, UNHCR i ICRC), upućene zamolbe za pomoć preostalom civilnom puku. Početkom listopada 1992. upućen je apel za oslobađanje Hrvata i Muslimana zatočenih u srpskom logoru "Manjača"; 17. listopada 1992. vodstvo Zajednice je pružilo materijalnu i financijsku podršku u pripremi i realizaciji prosvjednog skupa pod nazivom "BiH svoja i naša"; 20. prosinca 1992. vodstvo Zajednice je, u karlovačkom Sabirnom centru UNHCR-a, među bivšim zatočenicima srpskih logora, iniciralo odbijanje uzimanja hrane sve dok UNHCR ne pronađe i evidentira 529 zatočenih Hrvata i Muslimana koje su Srbi, 13. prosinca 1992. odveli iz logora "Manjača" u nepoznatom pravcu - akcija je uspjela jer su nestali zatočenici ubrzo pronađeni kod Bijeljine, u tamošnjem logoru "Batkovići"; 20 siječnja 1993. posredstvom "Slobodne Dalmacije" Zajednica je u opširnom članku upoznala širu hrvatsku javnost o detaljima tragedije u Briševu; 12. veljače 1993. mediji su obaviješteni o postojanju većeg broja masovnih grobnica na širem ljubijskom području, nakon čega su predstavnici Američkog veleposlanstva u Zagrebu pokazali veliku zainteresiranost za navode o masovnim grobnicama tijekom razgovora s predsjednikom Zajednice i trojicom očevidaca; od 1993. do 2000. pojedini članovi vodstva Zajednice su samostalno - ili u suradnji s drugim pojedincima, udrugama i institucijama - sudjelovali u pripremanju knjiga, monografija i drugih publikacija u kojima je obrađeno stradavanje Hrvata ljubijskog kraja: "Genocid – etničko čišćenje u sjeverozapadnoj Bosni", "Genocidom do istrebljenja", "Raspeta crkva u BiH", "Srpski zločini nad Hrvatima i Muslimanima u Bosanskoj Posavini i Sjeverozapadnoj Bosni"... (sve te knjige su tiskane u nakladi Hrvatskog informativnog centra); koncem 1998. pokrenuta je vlastita web stranica (www.ljubija.hr)

Suradnja s drugim udrugama bosanskohercegovačkih Hrvata

Suradnju s drugim, sebi sličnim udrugama, Zajednica je 28. srpnja 1992. zaokružila pristupanjem Udruženju zavičajnih zajednica "Zapadna Bosna". Višegodišnju suradnju na zajedničkim ili srodnim projektima Zajednica je potvrdila 19. prosinca 1998. utemeljenjem i aktivnim sudjelovanjem u Zajednici udruga Hrvata izbjeglica i povratnika Sjeverozapadne Bosne. S ciljem lakšeg ostvarivanja Statutom postavljenih ciljeva, Udruženje 29. travnja 1999. pristupa Koordinaciji nastaloj združivanjem Zajednice udruga Hrvata izbjeglica i povratnika Sjeverozapadne Bosne i Zajednice udruga Hrvata prognanih i izbjeglih povratnika Bosanske Posavine. Na utemeljiteljskom saboru Saveza udruga Hrvata iz BiH, 31. ožujka 2001. predsjednik udruženja ljubijskih Hrvata, Luka Gavranović biva izabran za prvog predsjednika ove krovne udruge bosanskohercegovačkih Hrvata u Republici Hrvatskoj, što predstavlja svojevrsno priznanje njegovu samozatajnom i uspješnom volonterskom radu u posljednjih deset godina.

Jedan off. Gdje bi u našoj regionalnoj podjeli na forumu, trebali spadati Glamoč, Drvar i Grahovo?

Pogotovo o Glamoču bi trebalo već otvoriti temu.

Završje?

Po mojim nekim razmišljanima, to bi bilo to.

Ali sad ne znam po povijesnim kretanjima, uvjetno bi recimo Drvar mogao biti Turska Hrvatska. To je opet gore Inkvijev kraj, a čudi me da nije spomenuo ove općine u nijednoj regiji kad je otvarao teme.

pa u te tri općine su bila dva hrvatska sela i mislim da im i nije mjesto među nasim regijama.a sto se tice ljubije,kod nas su se u šamcu borili pripadnici prijedorskog hvo-a.mislim da su se berbiri zvali

stavio sam ih ja u Završje, jer eto u HBŽu su k'o i TG, KU i LI

Berbir je Tursko ime za Bosansku Gradisku, tako ne moze biti Prijedor nikako

jos malo pa ce izumrijeti ,bolje da se oni presele u Glamoc i grahovo tako bi se stvorila crvsta hr vecina

Negdje sam našao kartu po kojoj su Srbi ('93 ili '94) nudili podjelu BiH sa hrvatskom enklavom - općina Ljubija u nekadašnjim granicama.

Stavit ću kad nađem..

Ovako, idem u petak za Hrv. Kostajnicu kod curine prijateljice na kestenijadu, pa bi skocili i do Ljubije jer je dobar dio njezine familije od tamo (Brisevo i Stara Rijeka). E sad me zanima ako netko zna kakva je ona cesta od Hrv. Kostajnice direktno preko Kozare do Prijedora, vidi se na karti? Dal je to makadam ili normalna cesta? Jer neda mi se ic okolo preko B.Novog ili B.Dubice po glavnim cestama za Prijedor, u stisci cemo biti s vremenom. Nadam se da ima netko ko poznaje taj kraj pa da mi pomogne

Pređi u Bosansku Kostajnicu, onda kreni na istok do Bačvana, zatim na raskršću skreni desno za Knežicu, ima asfaltni put. Kada do dođeš do Knežice, upadaš na put B.Dubica-Prijedor, i ideš za Prijedor.

e hvala! jel znas koliko vremena otprilike treba tim putem od kostajnice do ljubije?

Možda oko 1h.

hvala!

Jel si možda ovu video ?

Sličnu (bez Ivanjske), ali svejedno hvala. Potvrdio si moj post.

Ivanjska je Srpsko selo glupane.Znas li zasto znam glupane.Jer sam iz Kozarca, i Ivanjska je od mene udaljena 15 km.Da, glavonjo.I veoma dobro znam Ljubijski kraj, za razliku od vas

Opcina Ljubija

Hahahaha

Pa vidi se retardu,

još malo pa u Finsku - "Arbeit macht frei"

Evo Herc_ karta o kojoj sam ja pričao... malo mi je smiješna al ajde

E vido sam svašta ali ovo nisam...

Iako dosta prati etničke linije... stvarno je besmislena za medalju... a i baš me zanima kako bi ovako nešto moglo biti funkcionalno.... hahah...

Ko da ju je neko sa foruma crtao....

Nisam znao da sam imao ovu kartu. Etničko čišćenje kod Ljubije.

Bivsa opstina Ljubija1991
Hrvati - 4.891 (33,70%)
Srbi - 4.269 (29,42%)
Bošnjaci - 4.199 (28,93%)
Jugoslaveni - 932 (6,42%)
ostali, neopredijeljeni i nepoznato - 219 (1,50%)
ukupno 14.510

naselje Ljubija 1991

Bosnjaci 2.123 (53,81%)
Hrvati 675 (17,11%)
Srbi 465 (11,78%)
Jugosloveni 595 (15,08%)
ostali i nepoznato 87 (2,20%)
ukupno 3.945

Zanimljivo da je ovo naselje 1981 godine imalo 4325 stanovnika,a 1971 godine 4674 stanovnika,znaci broj stanovnika se izmedju popisa smanjivao.