Preuzimanje
AV zapisi
 
Pocetna > Povijest > Povijesni Orisi: Starija Povijest >Prijepori oko etnogeneze
 

Prijepori oko etnogeneze
 

U početku bijaše «De Administrando Imperio»......mirne bi se duše moglo reći o tome opsesivnom djelu hrvatske, crnogorske, srpske i bošnjačke historiografije. Budući da ne kanimo davati detaljni prijegled nastanka i utjecaja toga povjesničarskoga spisa (pretpostavljamo da je potencijalni čitatelj već obaviješten o osnovama)- samo ćemo izložiti kratak prikaz toga djela iz pera pokojnoga povjesnika Mladena Švaba, nakon kojega slijedi tekst izdavača spisa Konstantina Porfirogeneta u kojemu je sadržana svojevrsna isprika: naime, novo je izdanje, iz 2003, zapravo samo pretisak hrvatskoga Tomašićeva prijevoda iz 1918, kao i grčko-engleskoga paralelnoga teksta Moravcsika i Jenkinsa iz 1949. Nažalost, zbog prerane Švabove smrti nije ozbiljen projekt novoga, kritičkoga hrvatskoga prijevoda koji bi inkorporirao suvremene znanstvene spoznaje i dao prikaz dominantnih, često suprotstavljenih tumačenja. Nakon prikaza samoga djela i kratkoga opisa glavnih interpretacija, navest ćemo najprovokativniju, akademika Luje Margetića, kao i najuravnoteženiju, Radoslava Katičića. 


Konstantin Porfirogenet: O upravljanju carstvom, Dom i svijet, Zagreb 2003

PREDGOVOR
I.

Tomašićev prijevod spisa De administrando imperio, nastao u drugom desetljeću XX. vijeka, objelodanjen je u Vjesniku kr. Hrvatsko-Slavonsko-Dalmatinskoga zemaljskog arkiva, 20, 1918, str. 22-29, gl. 1-36, s instruktivnim Tomašićevim uvodom pod naslovom »Život i djela cara Konstantina VII. Porfirogenita«, str. 1-21, na istom mjestu. Sam Tomašić nije vidio svog prijevoda jer je ratni broj Vjesnika... dotiskan poslije njegove smrti. Emilij Laszowski, Tomašićev rođak, priredio je preostali rukopis Tomašićeva prijevoda istog djela, gl. 37-53, i objelodanio ga u Vjesniku kr. državnog arkiva, II, serija 8, 1928, str. 1-70. Time je ovo djelo u cjelini prevedeno na hrvatski jezik.

Dosta je razloga za novo izdanje dopunjeno grčkim izvornikom i engleskim prijevodom. Spomenimo ponajglavniji. Prijevod s komentarom N. Tomašića nije širem čitateljstvu osobito pristupačan, a to je i jedini prijevod tog cjelokupnog djela, toliko važnoga za najraniju povijest Hrvata, napose za rješavanje problema njihove pojave u ranom srednjem vijeku na istočnoj obali Jadrana i u njezinu zaleđu. Samo taj razlog opravdava njegovo ponovno objelodanjivanje, a da i ne spominjemo da nije objavljen grčki izvornik. Nakon 1918, odnosno 1928, pojavio se niz studija, rasprava, monografija, kritičkih izdanja careva spisa De administrando imperio, kao i prijevoda, djelomičnih ili potpunih, koje, dakako, Tomašić nije poznavao. Spomenut ćemo samo najvažnije od tog obilja. Starija izdanja i historiografija kojom se služio Tomašić čitalac može naći u Tomašićevu uvodu i brojnim bilješkama uz njegov prijevod. Godine 1949, nakon višegodišnjih priprema - Drugi svjetski rat otežao je njegov završetak i tiskanje - Gyula Moravcsik, koji je još 1939. pisao o potrebi kritičkog izdanja1 spisa «De administrando imperio», objelodanio je takvo izdanje u Budimpešti, s usporednim prijevodom na engleski jezik R.J.H. Jenkinsa. Bila je to podloga za drugi svezak, Beograd 19592, ambiciozno zamišljenog niza o bizantinskim vrelima za povijest Južnih Slavena, što ga je poslije rata pokrenuo Georgij Ostrogorski, bizantolog svjetskoga glasa, koji je izbjegao iz Sovjetske Rusije, a sadržavao je djela Konstantina Porfirogeneta u redakciji Božidara Ferjančića i s njegovim uvodom i opširnim komentarima gl. 29-36 spisa «De administrando imperio», nekoliko redaka iz spisa De thematibus, tek nešto više iz također Konstantinova djela De ceremoniis, te odlomak iz Bazilijeva životopisa. Glava 29. nije ušla u ovo izdanje u potpunosti - ispušten je opširan prikaz posvećen saracenskom vojskovođi Soldanu. Već je Stjepan Antoljak upozorio na to da Ferjančić uopće ne spominje da je carev spis «De administrando imperio» u cijelosti preveo N. Tomašić.3 Moravcsik-Jenkinsovo izdanje iz 1949. čini cjelinu sa sveskom komentara koji je ugledao svjetlo dana tek 1962. u Londonu. Tada je pod uredništvom R.I.H. Jenkinsa objelodanjen kao drugi svezak Commentary uz Constantin Porphyrogenitus, De Administrando Imperio, koji su uz Jenkinsa sastavili - svaki za svoju najužu struku - tada vrlo ugledni svjetski bizantolozi: F. Dvornik, B. Lewis, Gy. Moravcsik, D. Obolensky i S. Runciman. Gotovo 221 stranica komentara male osmine. Za nas najzanimljivije glave, 29-36, komentarom je popratio F. Dvornik, a djelomične posljedice toga osjećaju se još i danas. Naime, Dvornik se služio uglavnom historiografijom objelodanjenom na svjetskim jezicima, ne poznavajući u dovoljnoj mjeri hrvatsku i druge južnoslavenske historiografije, iako navodi glavne njihove radove, nažalost, čini se, iz druge ruke. Nepunih pet godina kasnije ponovno je objelodanjeno Moravcsik-Jenkinsovo kritičko izdanje spisa De administrando imperio iz 1949, ali kao New Revised Edition, Washington 1967. Prvo izdanje iz 1949, komentar iz 1962. te drugo ispravljeno izdanje iz 1967. spisa De administrando imperio popraćeno je brojnim relevantnim ocjenama i prikazima. Njih je popisao R. Benedicty u časopisu Acta antiqua, 1962, 1-3, 307 i d. Bila je to podloga za njihovu skupnu ocjenu, koju je objavio G. Gyorfy u Byzantinische Zeitschrift, 55, 1962, 2, 302-309, gdje se pokazuju sve opravdane primjedbe upućene Moravcsiku, ali i sastavljačima Komentara. Nažalost, hrvatska historiografija u svojim radovima nastalim prije 1962. te primjedbe, bilo iz brojnih ocjena bilo iz Gyorfyjeva rada, u svojim raspravama nije uopće uzela u obzir.   Upravo tri glave 29-31. presudne su za pojavu Hrvata na istočnoj obali Jadrana i u njezinu zaleđu, pa se uglavnom o njima vodila i glavna rasprava. Pitanjem pojave Hrvata i tadašnjim stanjem historiografije o toj problematici bavi se Nada Klaić u posebnoj raspravi, »Marginalia uz problem doseljenja Hrvata«.4 U raščlanjivanju vijesti gl. 29-31. spisa De administrando imperio (dalje DAI), ne ulazi, već prihvaća gledišta koja su rezultat Grafenauerova rada5, utvrdivši da je ovaj ponovnim raščlanjivanjem relevantnih vrela poljuljao Hauptmanovu konstrukciju.6 Za konačan zaključak poziva se na završne riječi Grafenauerove iz 1952. te dodaje da »ne bi trebalo u okvirima narodne predaje govoriti o dvostrukoj slavenskoj seobi, već o hrvatskoj i avaro-slavenskoj«. N. Klaić drži da ne ne bi trebalo precjenjivati ulogu Slavena u borbama s Avarima, jer »čista i prerađena narodna tradicija zna u toj ulozi samo Hrvate«.7 Također drži da su Hrvati morali nakon pobjede nad Avarima imati položaj u odnosu na Slavene kakav su imali i Avari prema Slavenima. Upozorava na to da Grafenauer nije »ponovio ništa o nabačenoj misli, naime o dvostrukoj hrvatskoj seobi na jug«, te zaključuje da »stoga historiografija treba da se vrati na svestrano istraživanje ovog neobično zanimljivog, a ipak još neriješenog problema«.8   Prvo poglavlje Povijesti Hrvata N. Klaić ugledalo je svjetlo dana kao skripta.9 U »Pregledu« je zaključila da je tek »podrobnija naliza djela (DAI, M.S.) pokazala da je 30. pogl. ušlo u djelo kasnije i da mu prema tome nije autor sam car«10 te drži da je »nepoznati autor mnogo savjesniji i iskreniji od Konstantina Porfirogeneta u donošenju podataka o Bijelim Hrvatima i Bijeloj Hrvatskoj, izbacivanju Heraklija iz hrvatske povijesti i da je Konstantinova redakcija doseljenja zamijenjena s narodnom tradicijom - pričom o petero braće i dvije sestre koji su doveli Hrvate na Jug«.11 Dakle, prema N. Klaić, anonimni autor »30. pogl. uživa s pravom mnogo više povjerenja historičara nego car pisac«12 zbog svojih točnijih podataka kao i za nas vrlo važnih vijesti - podrazumijeva još i popis županija i vijesti o odnosima gradova prema zaleđu, tj. podatke o tributu.   Pri uvrštenu tog poglavlja u Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku, Zagreb 1971, N. Klaić osim stilskih ne izvodi druge promjene svojeg shvaćanja kako ga je iznijela 1966. i 1967. S tim shvaćanjem sukladan je i prikaz »Doseljenja Hrvata« u istoimenom poglavlju u njezinoj Povijesti Hrvata, 133-140. Relja Novaković je na vrlo osebujan način pristupio raspravi o 29. i 30. glavi DAI.13 Tekst se sastoji od dvije cjeline. U prvoj, nakon prenošenja prijevoda dijelova gl. 29. i 30. iz Vizantinskih izvora za istoriju naroda Jugoslavije, II, 1959, raspravlja o nizu pitanja: pojmu Dalmacije, spomenu Dunava, Splita i Salone, prvom prijelazu rijeke - predlaže Cetinu umjesto Dunava - Saloni kao vojnom središtu i njezinom padu te ostalim primorskim gradovima. Druga cjelina sastoji se od osvrta na neka mišljenja o 29. i 30. glavi ili, kako sam kaže, to je jedan zakašnjeli prikaz, točnije bi bilo reći zakašnjela promašena ocjena (Grafenauerova Priloga iz 1952). Vrlo je teško oduprijeti se osudi načina rada R. Novakovića. Nije ispravno upotrebljavati pri raščlambi vrela prijevod pored kritičkog izdanja, kao i prisvajanje tuđih upozorenja na neke stvari bez navođenja tko, kada i gdje je to uradio prije njega, tako npr. u obaranju 6. točke Grafenauerovih zaključaka o vrijednosti 29. i 30. glave samo kao pomoćnog sredstva kod obrade 30. gl., isključujući ih kao samostalno vrelo, i Grafenauerovo proglašavanje vijesti 29. gl. o Klisu za sitne i sporedne. Novaković nije primijetio da u kontektstu doseljenja Hrvata vijesti o opisu Klisa nisu presudne te da je, ali u drugom kontekstu, na njih upozorila N. Klaić, Marginalia, 1966, 31.   Lujo Margetić polazi u svojoj raščlambi od Hauptmannovih i Grafenauerovih postignuća, ali dolazi do suprotnih rezultata.14 Vrijeme dolaska Hrvata na istočnu obalu Jadrana datira krajem VIII. st., dok prema spomenutoj dvojici, ali i ne samo njima, taj slijed događaja smješta se u prvu polovicu VII. st. Pokušati odgovoriti na njegove argumente kojima pobija Hauptmanna i Grafenauera, ovdje nije moguće. Već je Peter Štih utvrdio15 da bi to zahtijevalo raspravu po obujmu podjednaku Margetićevoj. Sumnje koje mogu uputiti na ne potpuno besprijekoran Margetićev postupak nalazim u sljedećem: 1. Nije u obzir uzeo sva stajališta dotadašnje historiografije, držeći takav postupak vjerojatno nepotrebnim ako ne i neostvarivim.16 2. Pri raščlambi vrela drži da je dovoljno da iz gl. 29-30. donese samo ono što se odnosi na našu užu problematiku iscrpno a po potrebi i u izvornom obliku.11 3. Upotrebljava raspored toponima tipa Obrov na glavnim pravcima rimskih cesta što vode prema Jadranu, ali bez pokušaja da za svaki toponim ustanovi da li se veže uz Avare - neki filolozi tako ne misle - te ne obraća nikakvu pažnju vremenskom hijatusu između vremena boravka Avara u tim krajevima i datuma kada su toponimi prvi put zabilježeni u neprijepornim vrelima. 4. Arheološki materijal također koristi, ali ne vodi računa da on može biti siguran oslonac za zaključivanje pro et contra povjesničareve teze samo pod određenim uvjetima: a/ ako materijal potječe iz sustavno i suvremeno istraživanih zatvorenih grobnih cjelina apsolutno kronološki datiranih; b/ dovoljno je brojan da je moguća primjena statističkih metoda i nad osteološkim dijelom nalaza. Bez tih preduvjeta moguća su samo nesigurna nagađanja, napose o etničkoj pripadnosti nosilaca određenih tipova nalaza. 5. U raščlambi vrela 29-30. glave DAI upotrijebio je izdanje Moravcsik-R.J.H. Jenkins iz 1949, Bonski korpus, i Documenta Račkoga, a ne i novo popravljeno izdanje Moravcsik-Jenkins iz 1967. Kad već koristi starije, slabije izdanje, ni na jednom mjestu Margetić ne pokazuje da je pri služenju njime uzeo u obzir bilo koju primjedbu koju su o njemu izrekli u svojim ocjenama, među ostalima: Dujčev, Ostrogorski, Ferjančić, Darrouzes, Kvriakides, Lemerl i drugi.18 Upotrijebivši Commentary (1962) uz izdanje iz 1949. također mimoilazi ocjene od kojih neke zadiru u Dvornikovo datiranje i atribuiranje 30. glave.19 Tu osobinu nesluženja relevantnim stranim ocjenama s Margetićem dijele Ferjančić, N. Klaić, R. Novaković i drugi hrvatski povjesničari, kao i povjesničari susjednih zemalja. I, napokon, ni ocjena M. Suića, glavninom istraživačkog interesa arheologa i povjesničara antike, koja je objelodanjena uz Margetićev prilog, nije učvrstila vjeru u njegove rezultate.   Ferjančićev prilog s obećavajućim naslovom razočarao je svojim rezultatom.20 On je izbjegao da i sam raščlani vijesti 30. glave. Poslije radikalnog Margetićeva prijedloga N. Klaić bila je prisiljena da se pri priređivanju novog izdanja Povijest Hrvata u srednjem vijeku vrati problemu njihova doseljenja. Rezultiralo je to nekolicinom priloga. U najvažnijem je prihvatila Margetićevo datiranje i pradomovinu Hrvata otkrila u Karantaniji.21 Koliko je raščlanjivanje vrela N. Klaić besprijekorno, pokazuje najbolje njezino stajalište kojim svoje rezultate uvjetuje točnošću upotrijebljenog prijevoda. Odgovor slovenske historiografije nije trebalo dugo čekati. U raspravu se uključio P. Štih,22 ali poslije smrti N. Klaić raspravu je nastavio Margetić, koji je pokušao odbaciti Štihove prigovore, ali svoju tezu nije podupro novim dokazima.23 Ranije najavljena rasprava N. Klaić,24 koja je poslužila kao podloga za ponovnu izmjenu njezina shvaćanja doseljenja Hrvata koje zastupa u spomenutom prilogu i u Povijesti Hrvata u srednjem vijeku, Zagreb 1990, 18-24, dovela ju je nakon prihvaćanja Margetićeva datiranja doseljenja u VIII. st. do preusmjerenja doseljenja Hrvata sa sjevera na jug na pravac jug-sjever. To shvaćanje utemeljila je na radovima filologa H. Kunstmanna.25 Poslije Katičićeva rada potencijalni njezini sljedbenici - sljedbenici upravo spomenutih shvaćanja -morat će odbaciti glavnu uporišnu točku na kojoj je izgradila shvaćanje o seobi Hrvata s juga na sjever u ranom srednjem vijeku.   Vladimir Košćak je poslije višegodišnje rasprave s L. Margetićem26 svoja shvaćanja izložio u opširnom prilogu.27 Zaključuje se da su Hrvati došli iz Bijele Hrvatske te da su slijedom prihvaćanja 637/38. kao godine pada Salone doselili poslije te godine a prije misije opata Martina 641. Prema Košćaku, živjeli su u tetrarhiji - Dalmatinskoj, Panonskoj, Karantanskoj i Epirskoj Hrvatskoj. Potonje dvije su padom pod Franke i Bizant prestale opstojati. Konstrukcija može biti privlačna, ali ne i dokaziva poslije minuciozne raščlambe njegovih dokaza.   Dakle, morat će se odsjeći mnoga i mnoga suha grana historiografije u kompleksu te problematike. Polazište u njezinu rješavanju može biti samo nova raščlamba djela u purpuru rođenog cara, iako je to drugorazredno vrelo. Poći valja od faksimila, ne samo pariškog kodeksa. Put ni brz ni lak, ali jedini plodonosan.

Osim spisa De administrando imperio, koji je nastao najvjerojatnije u posljednjem desetljeću njegova života, Konstantin VII. Porfirogenet (905-959)28 autor je i spisa De thematibus, u dvije knjige. Prva knjiga sadrži podatke o istočnim tematima u 17 glava, a knjiga II. sadrži podatke o zapadnim tematima, tj. onima u Europi, u 12 glava.

_______________________

1  V. »L'edition critique du 'De administrando imperio'«, B^Mntion 14, 1939, 153-160. 2    Vizantinski zvori za istoriju naroda Jugoslavije, Posebna izdanja SANU, knj. 123, Vizantološki institut, knj. 7- Dosad je objelodanjeno ukupno šest svezaka tih Izvora. 3    Hrvatska historiografija do 1918, 2, Zagreb,  1992, 466, i bilj. 3797. Ferjančić na str. 6. medu
djelomičnim prijevodima  spominje  i Tomašićev  rad  »Život  i  djela  cara  Konstantina  VII.Porfirogenita«. Zanimljivo je da Vizantinski izvori... obuhvaćaju samo prijevod gl. 29-36 - neosporno najvažnijih za Južne Slavene, ali nije li ipak neobično da kod 36. gl. prestaje prvi dio prijevoda N. Tomašića? Ostaje nepoznato da li Ferjančić te njegovi mentori i suradnici Bizantološkog instituta nisu poznavali nastavak koji je priredio za tisak Laszowski, ili su to uradili namjerno. Drugo pak pitanje o odnosu dvaju prijevoda, Tomašićeva i Ferjančićeva, ostavljam zasad postrani. No, ipak se čini da je Ferjančić zagledao u Tomašićev prijevod, iako više u engleski Jenkinsov, nego što bi to bilo u skladu s njegovim neosporno dobrim poznavanjem srednjovjekovnoga grčkog jezika, kojim piše Konstantin Porfirogenet. 4 Razprave SAZU, V., 1966 (Hauptmannov zbornik) 19-36. 5    »Prilog kritici izvještaja Konstantina Porfirogeneta o doseljenju Hrvata«, Historijski zbornik 1952, 1-
2, 1-56. 6    Najvažaiji radovi Lj. Hauptmanna jesu: »Prihod Hrvatov«, Bulićev zbornik (Strena Buliciana) 1924, 515-545, te s nekoliko izmjena prijevod na hrvatski, »Dolazak Hrvata«, Zbornik kralja Tomislava,Zagreb, 1925, 86-127; na istom mjestu, »Karantanska Hrvaska«, 297-317; »Konstantin Porfirogenet o porijeklu stanovništva dubrovačkog zaleđa, Iz dubrovačke prošlosti«. Zbornik u čast M Rešetara 1931,
17-24; »Koraten, Goten und Sarmaten«, Germanoslavica 1935, 1-2, 95-127, i 3-4, 315-353; »Seoba Hrvata i Srba«, jugoslavenski istorijski časopis, 1937, 30-61. 7    »Marginalia«, 35. 8    »Marginalia«, 35. 9 Pregled izvora i historiografije za hrvatsku povijest do XII. st., Zagreb 1967. 10 »Pregled«, 38-39. 11 »Pregled«, 39. 12 »Pregled«, 40. 13 »Neka zapažanja o odnosu 29. i 30. glave DAI«, Istorijski časopis, knj. 20, 1972, 5-54. 14 »Konstantin Porfirogenet i vrijeme dolaska Hrvata«, Zbornik Historijskog instituta JAZU 8, 1977, 5-88, usp. na istom mjestu i ocjenu Mate Suića, 89-100. Dvije činjenice oko Margetićeva rada upućuju na krajnji oprez: 1. rad takva opsega Akademija obično objelodanjuje u svojoj najreprezentativnijoj publikaciji tj. u Radu i 2. nema do tada presedana u Akademiji da se uz rad objelodanjuje njegova ocjena tj. njezin glavni dio.  15 »Karantanija = stara domovina Hrvatov?«, Zgodovinski časopis, 1987, 3, 531. 16 Margetić, »Konstantin Porfirogenet«, 6. 17 Margetić, »Konstantin Porfirogenet«, 6. 18 V. R. Benedicty, Acta antiqua, 1962, 1-3, 307. i d.
19 Vidi već spomenuti Gyorfyjev rad.

20 "Struktura 30. glave spisa DAI«, Radovi Vizantološkog instituta, 18, 1978, 67-80. 21 »O problemima stare domovine, dolaska i pokrštenja dalmatinskih Hrvata«, Zgodovinski časopis, 1984, 4, 253-270.

- Karantanija = stara domovina Hrvatov?«, Zgodovinski časopis, 1987, 3, 529-548. 

23 »Još o pitanju vremena dolaska Hrvata«, Zgodovinski časopis, 1988, 2. 234- 24 0. -" -Poganska stara ili vela Hrvatska Konstantina Porfirogeneta«, Croatica christiana periodica, 12, 1988,21,49-63. 25 U prilogu R. Katičića, »Kunstmannovi lingvistički dokazi o seobi Slavena s juga na sjever«, Starohrvatska prosvjeta, 5. III. 1990, 20, 225-238, ne ulazeći u mogućnost je li bila moguća seoba sa sjevera na jug, zaključuje poslije podrobne raščlambe filoloških dokaza H. Kunstmanna sljedeće: "Ovdje se tvrdi i obrazlaže samo to da Kunstmann svojim etimološkim istraživanjima takvoj argumentaciji nije pridonio ništa.« (236)

26 Marginalije uz rad V. Košćaka 'Pripadnost istočne obale...'« (Historijski zbornik, XXXIII-XXXIV, 1980-1981, 291-355), Historijski zbornik 1983, 255-286; V. Košćak, »O nekim pitanjima hrvatske povijesti u ranom srednjem vijeku«, Historijski zbornik 1984, 211-234; L. Margetić, »Još o dolasku Hrvata«, Historijski zbornik, 1985, 227-240. 27 "Dolazak Hrvata", Historijski zbornik, 1987, 339-395.

Napomena nakladnika:

Djelo Konstantina Porfirogeneta De administrando imperio / O upravljanju carstvom prvobitno je bilo planirano izdati s novim hrvatskim prijevodom grčkoga izvornika, jednako tako sa suvremenim komentarima; s novim hrvatskim prijevodom careva teksta trebalo je paralelno tiskati i grčki tekst kao i na engleskom jeziku novi hrvatski prijevod. U ulozi priređivača, a u dogovoru s nakladnikom, toga se obimnoga posla prihvatio povjesničar i bibliograf, urednik u LZ "Miroslav Krleža", mr. sc. Mladen Švab (Zagreb, 19.IV. 1945. -Zagreb, 24.X.2000.) Okupivši suradnike od početka je znao da će posao trajati, uvjeren, kako će ipak u dvije godine uspješno biti završen s obzirom i na to da je početkom devedesetih priredio pretisak Tomašićeva prijevoda careva djela (tiskan 1994, Zagreb), te da je već imao priređeno i novo izdanje sa svojim opširnim predgovorom, te grčkim izvornikom i engleskim prijevodom, izdanja iz 1949. (Constantine Porphyrogenitus / De administrando imperio; greek text edited by Gy. Moravcsik; english translation by. R.J.H. Jenkins; Budapest 1949). Temeljem toga s nakladnikom je planirao već opisano novo izdanje, s uvidom u novu literaturu i izdanja naknadno tiskana. Kada se cjelovito oblikovani projekt trebao početi realizirati, nažalost, gospodin Švab iznenada je preminuo; nakladniku iz tehničkih razloga nije bilo moguće nastaviti izvedbu zamišljenog projekta, pa je na kraju odlučeno tiskati izdanje od priređivača prethodno pripremljeno.

Lujo Margetić: «Dolazak Hrvata», Književni krug Split, 2001    

Skup radova, koje je akademik Lujo Margetić objavio u knjizi naslova «Dolazak Hrvata» (sam je naslov u navodnicima, valjda s nakanom da se ukaže na artificijelnost teme-bar po Margetićevu sudu) sadrži niz provokativnih i interesantnih teza o doseobi Hrvata (a i Srba), koje se mogu sažeti u tvrdnji da su Hrvati došli kao saveznici Franaka, dok je doba dolaska auktor varirao u rasponu od gotovo stoljaće i pol. Izvadci koje donosimo najzanimljiviji su dijelovi Margetićeve knjige, pristupačni širemu čitateljstvu. Riječ je o spekulativnoj historiografiji (dakako, svaka je obradba teme hrvatskoga «origo gentis» po definiciji spekulativna-no, Margetićev pristup ipak svojom polemičnošću, pristranošću i slobodnom manipulacijom podatcima odskače od nekih trjeznijih, poput Katičićeva) koja je vrjednija zbog svježine i provokativnosti nego zbog dokazanih ili šireprihvaćenih teza. No- tek će daljnja istraživanja potvrditi ili oboriti neke iz mnoštva Margetićevih tvrdnji. 

KONSTANTIN PORFIROGENET I VRIJEME DOLASKA HRVATA

A. UVOD: GLAVE 29. DO 32. DAI Malo je koje pitanje iz naše povijesti izazvalo takvo zanimanje i toliki broj znanstvenih radova kao što je to slučaj s pitanjem dolaska Hrvata u naše krajeve. Već se i strogo specijalizirani stručnjak teško snalazi u golemu broju objavljenih djela i zastupanih stajališta, to više što se tim pitanjem bave ne samo povjesnici slavenske prošlosti nego i bizantolozi i drugi, a sve značajniji udio u istraživanjima imaju i arheolozi, lingvisti i drugi. Premda nema sumnje da su postignuti izvanredno važni rezultati i da je pitanje osvjetljavano s različitih novih, često neočekivanih gledišta, ipak nema sumnje da je Zasterova bila u pravu kad je godine 1956. ustvrdila da »problematika dolaska Hrvata i Srba na Balkanu nije do danas u punom opsegu definitivno riješena i da još treba osvijetliti niz nejasnih pitanja«. U ovome radu pokušat ćemo, sa svoje strane, dati prilog unaprjeđivanju spoznaje o dolasku Hrvata, ponajprije u svjetlu izvještaja Konstantina Porfirogeneta i njegova anonimna nastavljača, što se nalaze u glavama 29., 30. i 31. De administrando imperio (dalje: DAI).(30)   Smatramo da su Hauptmannova istraživanja glava 29., 30. i 31. DAI31 otvorila novo poglavlje u proučavanju dolaska Hrvata i Srba i da su nakon Hauptmanna kudikamo najuspješniji rezultati što ih je postigao Grafenauer.32 Zato će naše analize krenuti od Hauptmannovih i Grafenauerovih analiza i rezultata, ali ćemo po potrebi uzeti u obzir i važnija stajališta drugih znanstvenika, bez pretenzije na potpunost, koja je gotovo neostvariva, a vjerojatno i nepotrebna.(33) Da bi se moglo lakše pratiti naše izlaganje u vezi s glavama 29., 30 i 31. DAI, potrebno je prethodno prikazati njihov sadržaj, dakako, sa stajališta problematike dolaska Hrvata u užem smislu. Prema tome, sadržaj dijelova tih glava koji se ne odnose na problematiku koju u ovom radu proučavamo, dat ćemo posve skraćeno, dok ćemo, s druge strane, tekst koji se odnosi na našu užu problematiku dati iscrpno, a po potrebi i u izvornu obliku. U ovom radu osvrnut ćemo se i na probleme selidbe Srba, pa ćemo zbog toga dati i pregled sadržaja glave 32. DAI.

Glava 29. (Moravcsik, 122-138)

  1. (34) O slavensko-avarskom osvajanju Dalmacije (1-53). Dioklecijan je naselio Dalmaciju obiteljima iz Rima, utemeljio Split i tamo sagradio palaču. On je utemeljio i grad Diokleju. Dalmacija se protezala do Dunava, koji su Romani jednom prilikom prešli i na svoje iznenađenje našli nenaoružane Slavene, nazvane i Avarima, pa su ih zarobili. Romani otada šalju svakog Uskrsa pograničnu stražu iz Salone preko Klisa do Dunava. Slaveni i Avari nakon mnogo godina navale na romanske graničare, svladaju ih, uzmu njihove vojničko znakove, prijeđu Klis i osvoje Salonu, a nakon toga postupno tjeraju Romane s njihovih posjeda. Romani se povlače u gradiće i na otoke bizantske Dalmacije, gdje do danas žive.
  2.  O samostalnosti dalmatinskih gradova i naroda (54-88). Gradovi bizantske Dalmacije postali su nezavisni od Bizanta, osobito od vremena cara Mihajla Mucavca, a isto tako i tamošnji narodi: Hrvati, Srbi, Zahumljani, Travunjani, Konavljani, Dukljani i Neretvani, koji su za vladare imali župane i koji nisu bili kršteni. Ti narodi, najvećim dijelom nekršteni, prihvatili su od Bazilija I. krštenje, bizantsku vlast i vladare iz narodnih dinastija.
  3. Borba Bazilija I. sa Saracenima oko Dubrovnika i Barija (89-216).
  4. Opis Dubrovnika (217-236).
  5. Opis Splita (237-257).
  6. Opis Trogira (258-262).
  7. Opis Kotora (263-271).
  8. Opis Zadra (272-284).
Opis otoka (285-295).  

Glava 30. (Moravcsik, 138-146)

 

(1-61) Osvajanje Dalmacije. Pisac obećava da će prikazati kako su Slaveni osvojili Dalmaciju, ali ističe da će najprije opisati njezin položaj. Dalmacija se nekoć protezala od Drača do istarskog gorja i Dunava. Dioklecijan je sagradio Split i Salonu, koja je bila glavni grad Dalmacije i iz koje je svake godine tisuću pograničnih konjanika sabranih iz ostalih dalmatinskih gradova polazilo do Dunava na stražu prema Avarima. Jednom prilikom romanski graničari prijeđu Dunav i zarobe neke avarske žene i djecu. Iduće godine Romani ponovno prijeđu Dunav, ali ih Avari svladaju, od zarobljenika saznaju o prilikama u Dalmaciji, preodjenu se u Romane, na Uskrs krenu na Salonu i osvoje ju na prijevaru, a nakon toga i svu Dalmaciju, te se ondje nasele. Održali su se jedino primorski gradići.   (61-63) O pradomovini Hrvata. U to vrijeme prebivali su Hrvati s one strane Bavarske, gdje su sada Bijeli Hrvati.   (63-71) Dolazak Hrvata. Jedna obitelj odvojila se od njih, i to petorica braće, Klukas, Lobelos, Kozencis, Muhlo, Hrobat, i dvije sestre,Tuga i Buga, i sa svojim narodom došla u Dalmaciju gdje je našla Avare u posjedu te zemlje. Nakon što su se izvjesni broj godina borili, pobijede Hrvati, te neke od Avara poubijaju, a ostale prisile na pokornost. Otada, dakle, tom zemljom vladaju Hrvati i još su sada u Hrvatskoj neki od Avara i poznaje se da su Avari.   (71-75) O Hrvatima u pradomovini. Ostali Hrvati ostali su prema Franačkoj i nazivaju se Belohrovati, tj. Bijeli Hrvati, i imaju vlastita vladara; podređeni su Otonu, velikom kralju Franačke, tj. Saksonije, nekršteni su, te se žene i prijateljuju s Mađarima.   (75-78) Osvajanje Ilirika i Panonije. Od Hrvata koji su došli u Dalmaciju odvoji se neki dio i zavlada Ilirikom i Panonijom; i oni su imali samostalnog vladara, koji šalje poslanstva, a iz prijateljstva samo vladaru Hrvatske.   (78-87) Oslobođenje Hrvata od Franaka. Izvjesni su broj godina i Hrvati u Dalmaciji bili podređeni Francima, kao što su bili prije u svojoj zemlji, ali su ih Franci mučili i ubijali djecu. Hrvati dižu ustanak i ubijaju svoje vođe postavljene od Franaka. Franci ih pokušavaju sedam godina nadvladati, ali Hrvati pobjeđuju i ubijaju franačkog vođu Kocila.   (87-90) Krštenje Hrvata. Samostalni Hrvati traže krštenje iz Rima u vrijeme svojega vladara Porina.  

(90-94) Imena jedanaest hrvatskih županija.

(94-119) Opis sklavinija unutar granica Dalmacije: Duklje, Travunije, Zahumlja, Paganije, Hrvatske, Srbije.  

(119-142) O tributu što ga dalmatinski gradovi plaćaju Slavenima.

 

 
Glava 31. (Moravcsik, 146-152)   1. Pradomovina i dolazak Hrvata (1-25). Hrvati što sada stanuju u krajevima Dalmacije potječu od nekrštenih Hrvata, nazivanih također Bijelima, koji prebivaju s one strane Mađarske i blizu Franačke, a susjedi su im Slaveni, nekršteni Srbi.   Etimologija imena Hrvat. - Hrvati su došli Herakliju, romejskom caru, kao pribjegari, i to prije nego što su Srbi prebjegli caru Herakliju, u vrijeme kad su Avari vodili borbe i odande potjerali Romane, pa je tako Dalmacija postala pustom. Po nalogu cara Heraklija Hrvati zametnu boj i potjeraju iz Dalmacije Avare te se po naređenju cara Heraklija smjeste u toj zemlji Avara, u kojoj sada prebivaju. Hrvati su imali u to doba Porgina oca za vladara. Car Heraklije uputio je i poslao iz Rima svećenike, učinio od njih nadbiskupa i biskupe i svećenike i đakone, te pokrstio Hrvate. U to doba imali su Hrvati za vladara Porgu.   2. O zemlji Hrvata (26-30). Nekoć je hrvatska zemlja pripadala rimskom caru
pa su čak i sačuvane neke zgrade u Saloni blizu Splita.   3. O miroljubivosti Hrvata (31-57). Hrvate je krstio rimski papa za Heraklija.
Hrvati su papi obećali vjernost i da će voditi samo obrambene ratove. Nakon mnogo godina, u vrijeme vladara Trpimira, oca vladara Krešimira, došao je među Hrvate iz Franačke, koja se nalazi između Venecije i Hrvatske, neki pobožni čovjek Martin, čudotvorac, kojem su Hrvati obnovili obećanje dano papi. Zato hrvatska flota ne ratuje izvan Hrvatske, već se bavi trgovinom po Jadranskome moru.     4. O vladaru Hrvatske (58-67). On je još od Heraklija podložan Bizantu, a nikada nije bio podložan Bugarskoj i plaćao joj tribut.   5. Imena gradova u Hrvatskoj (68-70).   6. i 7. O nekadašnjoj i sadašnjoj vojnoj snazi Hrvatske (71-82).  

8. O Bijeloj Hrvatskoj (83-91). Još je nekrštena. Susjedi su Srbi. Ima manju vojsku od krštene Hrvatske, a pljačkaju je Franci, Mađari i Pečenezi. Udaljena je trideset dana od mora koje se zove tamno.

 

Glava 32. (Moravcsik, 152-160)   1. (1-70) O pradomovini Srba. Potječu od nekrštenih Srba koji prebivaju s onu stranu Mađarske u zemlji Boiki, u susjedstvu Franačke kao i Bijele Hrvatske.   (7-12) Dolazak Srba. Kada su dva brata naslijedila vlast u Srbiji od oca, jedan između njih uzeo je sa sobom polovicu naroda, prebjegao Herakliju, rimskom caru, a car Heraklije ga je primio i dao mu u pokrajini solunskoj mjesto da se naseli po imenu Serblia, koja se odonda tako zove.   (12-16) O imenu Srba.   (16-29) O selidbi Srba. Nakon nekog vremena Srbi su odlučili da se vrate u vlastitu zemlju, i car ih otpusti. Kada su prešli rijeku Dunav, promijene mišljenje i zatraže od cara Heraklija po strategu koji je tada vladao Beogradom da im dade zemlju da je nasele. Kako su sadašnja Srbija i Paganija i takozvana zemlja Zahumljana i Travunija i zemlja Konavljana bile pod vlašću cara Rimljana, a te su zemlje postale puste zbog Avara (ovi su potjerali iz tih krajeva Romane koji žive u Dalmaciji i Draču), car smjesti te iste Srbe u tim zemljama. Srbi su podređeni caru. Car ih je pokrstio preko Rima.   (30-35) Prvi srpski vladari. Pošto je umro onaj arhont Srbin koji je prebjegao caru Herakliju, naslijedi ga na vlasti njegov sin pa unuk i tako redom arhonti iz njegova roda. Poslije određenog broja godina rodio se od njih Višeslav, od njega Radoslav, od njega Prosigoj, a od njega Vlastimir.   (35-145) Srpski vladari IX. i X. st.   2. Srbija je podređena Bizantu (146-148), i to još od cara Heraklija.   3. Imena gradova u Srbiji (149-151)

 

ANALIZA GLAVA 29. DO 31. DAI

 
  O  Hauptmannovoj  i  Grafenauerovoj  analizi 30 . glave DAl     Hauptmannova se analiza teksta vijesti o dolasku Hrvata tiče u prvom redu 30. glave. On smatra da je jezgra te glave uvod, avarsko osvajanje Dalmacije te pobjeda Hrvata nad Avarima zajedno s krštenjem Hrvata (Moravcsik, 146. i d., redci 1-90), a da je ostatak (redci 90-142) kasniji »mehanički« dodatak; da taj osnovni izvještaj sadržava »pravu hrvatsku narodnu tradiciju«, koji ima »potpuno jasno određen značaj« i daje »stil neprisiljen i svež«, ali da su u taj izvještaj naknadno ubačeni neki dodatci koje treba izbaciti da bi se dobilo izvorni tekst hrvatske tradicije. Radi se prije svega o rečenici »i još su sada u Hrvatskoj neki od Avara i poznaje se da su Avari«. Ta rečenica po Hauptmannu vrijeđa uho, jer bi umjesto kopulativne konjunkcije trebala stajati adversativna, tj. umjesto ęáé očekivali bismo äĺ. Prema Hauptmannu, ondje se očito i nedvosmisleno radi o pravim Avarima, koji se etnički razlikuju od Hrvata i Slavena, i upravo je to razlog zašto on tu rečenicu smatra umetnutom. Naime, u uvodu 30. glave DAI obećava se da će se opisati kako su Slaveni osvojili Dalmaciju, a nakon toga se priča kako su Dalmaciju osvojili Avari, što po Hauptmannu znači da ti Avari iz uvoda glave 30. nisu drugo nego Slaveni, koji su Dalmaciju osvojili prema glavi 29. i koje po toj istoj glavi neki nazivaju Avarima. Ako su, dakle, Slaveni(-Avari) osvojili Dalmaciju, onda se oni nisu mogli etnički razlikovati od Hrvata i zato je rečenica u 30. glavi o Avarima koje se još može prepoznati morala naknadno ući u osnovni izvještaj 30. glave. Nadalje, Hauptmann smatra da je u osnovni tekst naknadno ubačena i čitava rečenica o osvajanju Ilirika i Panonije (redak 75-78). i to zato što se riječi koje slijede tu rečenicu (Izvjesni su broj godina i Hrvati u Dalmaciji bili podređeni Francima) nužno vezuju na prethodnu rečenicu, tj. na Bijele Hrvate koji se u svojoj domovini pokoravaju Otonu, velikom kralju Franačke. Da se radi o umetku, vidi se po Hauptmannu i po tome što u toj navodno umetnutoj rečenici »ime Dalmacija najedanput ne vredi više za svu zemlju do Dunava, nego samo za užu Hrvatsku Dalmaciju koju od Dunava deli Panonija«.    

***************************************

   Dolazak  Hrvata  prema  glavi  31.  D A I Pokušajmo sada analizirati drugi izvor koji govori o dolasku Hrvata, tj. glavu 31.DAI

Priča o dolasku Hrvata po 31. glavi izgleda ovako:

  • Hrvati su došli Herakliju kao pribjegari u vrijeme pobjede Avara nad Romanina u Dalmaciji, 
  • Hrvati su nakon toga po zapovijedi Heraklijevoj pod vodstvom svojega vladara, Porgina oca, potjerali Avare, 
  • Heraklije nakon toga daje pokrstiti Hrvate preko svećenika iz Rima za
    vrijeme hrvatskog vladara Porge,     
  • Hrvati su od svojega dolaska za vrijeme Heraklija bili podređeni Bizantu.

 
Ta je priča posve drukčija od one iz 30. glave. Ondje su glavnu ulogu  pri dolasku Hrvata odigrali Franci, a ovdje je inicijativa za sve akcije u rukama bizantskog cara Heraklija, osim samog dolaska Hrvata, koji su, po 31. glavi, došli spontano iz krajeva s onu stranu Mađarske. Kritici nije bilo teško dokazati da se radi o tendencioznoj bizantskoj priči kojoj je svrha uveličati Bizant i istaknuti njegovu odlučujuću ulogu na Balkanu u prvoj polovici VII. stoljeća, bez obzira na privremeni poraz što su ga Romanima nanijeli Avari i bez obzira na privremeni gubitak Dalmacije.43 Da je Heraklije u pripovijest o dolasku Hrvata ubačen posve proizvoljno, to je kritika uspješno dokazala, ponajprije nespornom činjenicom da Hrvati sigurno nisu bili pokršteni u njegovo vrijeme,44 te zaključila da »kao izvor u pogledu seobe Hrvata na jug možemo (...) upotrebljavati samo izvještaj o 30. pogl.«45     Odnosglava  29.  i  3 1.  prema  glavi  30.  D A I   Tako smo došli do problema odnosa između glave 29. i 31. s jedne, i glave 30., s druge strane. U znanosti je praktički općenito prihvaćeno da je 30. glava naknadno sastavljena i ubačena u DAI,46 kao i da se radi o dvjema redakcijama izvještaja koje govore o istoj stvari: o propasti rimske vlasti u Dalmaciji i o dolasku Hrvata. Tako je Grafenauer nakon bez sumnje do sada najpotpunije i najtemeljitije analize sadržaja 29., 30. i 31. glave DAI došao do zaključka da je tekstu 29. i 31. poglavlju (iz 9487949.) bez sumnje starija redakcija izvještaja.47 Grafenauer je analizom prikaza pada Salone u 29. i 30. glavi uspješno pokazao da su »u 29. pogl. događaji raspoređeni očito ispremiješano« i da je izvještaj »u svom osnovnom zapletu u najmanju ruku nejasan«, te došao do uvjerenja da je »isključeno, da bi iz već logično uređenog izvještaja u 30. pogl. mogla nastati zbrka u 29. pogl.«. On smatra da se iz teksta glave 30. o padu Salone može zaključiti »daje prvobitni predložak upotrijebljen za 29. pogl. u najmanju ruku bitno dopunjen novim gradivom«, ako nije »čak i zamijenjen novom redakcijom«. Analiza sadržaja glave 31. u odnosu na odgovarajući dio glave 30. pokazuje da glava 30. ima veliki broj »ispravljenih i potpuno novih vijesti«. Grafenauer ih nabraja: 1) nova lokacija Bijele Hrvatske, 2) novi izvještaj o Bijelim Hrvatima, 3) potpuniji izvještaj o seobi Hrvata, 4) prerađeni izvještaj o pokrštavanju, 5) novi podatci o ostatcima Avara, 6) novi podatci o seobi Hrvata u Panoniju i Ilirik, 7) novi podatci o hrvatskoj podložnosti Francima, 8) novi podatci o hrvatskom ustanku protiv Franaka, 9) novi podatci o podjeli Hrvatske na župe, 10) novi podatci o položaju Hrvatske i susjednih Slavena, 11) novi podatci o slavenskim odnosima prema bizantskim gradovima u Dalmaciji. Obratno, u 31. glavi ima po Grafenaueru nekih vijesti kojih u 30. glavi nema, ali se to odnosi samo na podatke iz starijeg doba, primjerice na dolazak sveca Martina i opis hrvatske vojničke snage.48 Dakle, zaključuje Grafenauer, »u 30. pogl. sačuvana je mlađa redakcija izvještaja«.   Nema sumnje da je Grafenauerova analiza temeljita i iznimno korisna. Ipak nam se čini da bi glave 29., 30. i 31. bilo potrebno analizirati s još jednog aspekta pa će i rezultati možda biti drukčiji. Naime, postavlja se pitanje: je li glava 30. naprosto druga redakcija izvještaja o tome kako su Romani izgubili Dalmaciju i o dolasku Hrvata - bez obzira na to je li ta redakcija mlađa ili starija - ili je možda pisac glave 30. imao neku drugu namjeru, neki drugi cilj? Da vidimo kako izgleda sadržaj 29., 30. i 31. glave prikazan na sasvim pojednostavljeni način:  

 

glava 30. glave 29. i 31.
1-61. Pad Salone i gubitak Dalmacije 29, 1-53. Pad Salone i gubitak
  Dalmacije
  54-88. Zbrka o samostalnosti dalm.
  gradova i naroda
  88-216. Borba Bizanta sa Saracenima
  oko Dubrovnika i Barija
  217-295. Opis dalm. gradova
61-63. O Bijeloj Hrvatskoj 31,1-25. O Bijeloj Hrvatskoj
  O imenu Hrvat
63-87. O dolasku Hrvata pod petero braće O dolasku Hrvata pod Porginim
O ostatcima Avara ocem
O Bijeloj Hrvatskoj  
O osvajanju Slavonije  
O ustanku Hrvata protiv Franaka  
87-90. O krštenju Hrvata pod Porinom O krštenju Hrvata pod Porgom
  26-30. O zemlji Hrvata
  31-57. O miroljubivosti Hrvata
  58-67. O podložnosti Bizantu
  68-70. O hrv. gradovima
  71-82. O nekadašnjoj i sadašnjoj snazi Hrvatske
 
  83-91. O Bijeloj Hrvatskoj
90-94. O hrv. županijama  
94-119. O Sklavinijama unutar rimske  
Dalmacije  
119-142. O tributu dalm. gradova Slavenima.  
 

 

Čini nam se da se iz ovog prikaza može nedvojbeno zaključiti da je Car pišući glavu 29. imao namjeru pisati o bizantskoj Dalmaciji. Tu je namjeru ostvario na sebi svojstven, zbrkan način, ali je ona ipak poprilično vidljiva iz opće kompozicije glave. Uvod u razmatranje o bizantskoj Dalmaciji čini priča o tome kako su Slaveni (Avari) osvojili rimsku Dalmaciju. Priča ima značajan svršetak. Ostali Romani spasili su se u primorske gradove i do danas su u njihovu posjedu, a to su Kotor, Dubrovnik, Split, Trogir, Zadar, Rab, Krk i Osor, i njihovi stanovnici se do danas zovu Romanima. Potom bi trebao slijediti opis navedenih dalmatinskih gradova i otoka, ali Car najprije zbrkano izvještava o samostalnosti slavenskih naroda u rimskoj Dalmaciji da bi nakon toga učinio nepotrebni dugački ekskurs o borbama sa Saracenima u drugoj polovici IX. st. koje doduše počinju kod južnodalmatinskih gradova Budve, Risana i Dubrovnika, ali koje se u najvećem dijelu priče nastavljaju pred Barijem na suprotnoj obali Jadrana. Tek potom Car dolazi do glavnog sadržaja čitave glave, tj. do opisa dalmatinskih gradova i otoka. Da je svrha pričanja 29. glave upravo opis bizantske Dalmacije, tj. dalmatinskih gradova i otoka pod Bizantom, vidi se osobito po načinu na koji se Car uvijek iznova vraća temi tih gradova. Nakon što je opisao pad Salone i rimske Dalmacije (redak 1-53), Car bi želio reći da su Avare uskoro pobijedili Hrvati, da se to zbilo za Heraklija i da su slavenska plemena već za Heraklija bila podređena Bizantu, ali mu obilje misli koje želi ukratko iznijeti smeta. On ih ne uspijeva srediti u dobro sročenoj rečenici, premda je moguće da na tom mjestu postoji i lakuna koju se pokušava na razne načine popuniti (redak 54-58). Zatim se Car pokušava usredotočiti na predmet svojega izlaganja, tj. na bizantsku Dalmaciju i kaže: »A kako je carstvo Romeja zbog mlitavosti i neznanja tadašnjih careva došlo skoro do potpune propasti, a osobito u vrijeme Mihajla Amorejca Mucavca, stanovnici dalmatinskih gradova postali su samostalni te nisu bili podređeni ni romejskom caru ni bilo kom drugom« (redak 58-63). Razvidno je da je Car čvrsto odlučio govoriti o bizantskoj Dalmaciji. No, asocijativni način pisanja sili ga da kaže kako su i slavenska plemena postala samostalna i započinje priču o njima (redak 63-84). Najednom se prisjeća da je ipak odlučio pisati o bizantskoj Dalmaciji, vraća se ponovno toj temi i kaže: »Pošto su, kao što smo već rekli, prilike u romejskom carstvu krenule nizbrdo zbog mlitavosti i neznanja tadašnjih careva, stanovnici dalmatinskih gradova postali su samostalni te nisu bili podređeni ni romejskom caru ni bilo kome drugom« (redak 84-88). Istovjetnost riječi upućuje na to da se radi o glavnoj temi čitave glave i da je sada Car čvrsto i definitivno odlučio pisati o bizantskoj Dalmaciji. No, eto nevolje. Car ima izvještaj o dolasku Saracena pred Dubrovnik i Kotor, pa mu se čini da je to u nekoj vezi s bizantskom Dalmacijom i umeće taj vrlo dugački izvještaj, koji s opisom bizantske Dalmacije nema izravne veze (redak 88-216). Tek nakon toga konačno se posvećuje svojoj temi pa opisuje pojedine dijelove bizantske Dalmacije, Dubrovnik (redak 217-236), Split (redak 237-257), Trogir (redak 258-262), Kotor (redak 263-271), Zadar (redak 272-284), otoci (redak 285-295).   Nadalje, čini nam se kako nema sumnje da je Car u glavi 31. imao namjeru pisati o Dalmatinskoj Hrvatskoj. Ta mu je namjera mnogo bolje uspjela: nakon kratkog povijesnog uvoda opisuje razne okolnosti o Hrvatima u novoj i staroj domovini, dakako sve to prilično zbrkano i ustrajući na važnoj ulozi Bizanta i njegovu vrhovništvu nad hrvatskom državom. Na posljetku, smatramo da je glava 30. napisana u namjeri da se dade opći prikaz prošlosti i sadašnjosti rimske Dalmacije. Povijesni uvod je dakako vrlo sličan povijesnom uvodu u prikazu bizantske Dalmacije, ali završava na način koji ne ostavlja sumnje u to da je priča o propasti rimske Dalmacije napisana ovdje iz druge perspektive: Avari na prijevaru ulaze u Salonu te je osvajaju: poubijaju sve stanovnike u gradu i odonda zavladaju svom dalmatinskom zemljom i nastane se u njoj. Jedino im se gradići uz more nisu predali; njih drže Romani zato što žive od mora. Avari, vidjevši da je ta zemlja neobično lijepa, nastane se u njoj. Povijesni uvod nastavlja se pričom o tome kako su nakon Avara došli Hrvati, potjerali Avare i oslobodili Dalmaciju, a nakon toga se opisuje cijela nekadašnja rimska Dalmacija s obzirom na političke prilike u njoj u doba pisanja ove glave. Najprije se opisuju hrvatske županije, a potom političke granice svih slavenskih naroda na području nekadašnje rimske Dalmacije, tj. granice Duklje, Travunije, Zahumlja, Paganije, Hrvatske i Srbije. Glava završava opisom tributa što ih gradovi bizantske Dalmacije plaćaju susjednim slavenskim državnicima. Pisac je, dakle, prilično uspješno riješio svoju zadaću. Jedino bi se moglo prigovoriti da hrvatske županije ne pripadaju ovoj glavi, nego prije glavi 31.   Dakle, čini nam se da se u glavama 29., 30. i 31 radi o trima izvještajima:

 

  • izvještaju o bizantskoj Dalmaciji (glava 29.),
  • izvještaju o rimskoj Dalmaciji (glava 30.)
  • izvještaju o Dalmatinskoj Hrvatskoj (glava 31.).49
Ako je tako, onda iz toga slijedi da podatci koje nalazimo u glavi 30., a kojih nema u glavi 31., ne moraju nužno biti novi podatci, skupljeni nakon što je glava 31. već bila napisana, nego se može raditi o podatcima koji su već otprije postojali u carskoj arhivi, ali nisu ušli u 31. glavu ponajprije stoga što im tamo nije bilo mjesto, a djelomično i zbog izmijenjene tendencije djela50 te zbog autorove nemarnosti. Tako je posve očito da podatci o sklavinijama (redci 94-119) i podatci o tributu što ga dalmatinski gradovi plaćaju Slavenima (redci 119-142) ne pripadaju glavi 31. jer ona govori samo o Dalmatinskoj Hrvatskoj. Nadalje, smatramo da je pisac 31. glave svjesno ispustio priču o dolasku Hrvata (redci 63-87), koju je također vidio u carskoj arhivi, jer mu se nije sviđalo isticanje franačke uloge pa ju je zamijenio dosadnom i izmišljenom pričom o golemu značenju Heraklija i Bizantskog Carstva za dolazak Hrvata. Da je Car vidio priču o dolasku Hrvata u carskom arhivu i da ju je hotimično ispustio, zaključuje se po jednoj maloj pojedinosti, jedinoj koju je preuzeo iz njemu nesimpatična izvještaja o dolasku Hrvata, doduše, posve je preradivši, ali ipak na način da možemo bez poteškoća utvrditi provenijenciju vijesti i Carevu obradu. Carev nastavljač u glavi 30. u iznošenju hrvatske narodne tradicije, među ostalim, kaže (redak 87-90): od toga doba ostali su nezavisni i samostalni i zatražili sveto krštenje iz Rima te su im poslani biskupi i pokršteni su za njihova vladara Porina. Dakle, po narodnoj tradiciji Hrvati su se najprije oslobodili Franaka i nakon toga su kršteni. Narodna tradicija prema tome stavlja pokrštavanje Hrvata u početak IX. st., pa se čak i sjeća imena tadašnjeg kneza Dalmatinske Hrvatske - Borne.51 Car je tu vijest prepravio ovako: a car Heraklije poslao je i doveo svećenike iz Rima i od njih je učinio nadbiskupa i biskupa i prezbitere i đakone i pokrstio Hrvate, a u to doba imali su Hrvati za vladara Porgu. Očito se radi o istom izvoru koji je služio i jednom i drugom piscu, samo što je Car prepravio smisao izvještaja i prebacio pokrštavanje Hrvata i Porgu = Porina = Bornu u Heraklijevo doba. Napokon, u 31. glavu nisu ušli podatci o županijama (redci 90-94), vjerojatno zbog autorove nemarnosti.
 
Pa ipak nije vjerojatno ni to da je autor glava 29. i 31. imao pred sobom već napisanu glavu 30. Tvrdimo samo to da su autoru tih dviju glava stajali na raspolaganju gotovo svi podatci što ih je imao i autor glave 30., i to u obliku raznih izvještaja što su se nalazili u carskom arhivu, tako da su se oba autora služila više-manje istom građom, samo s razlikom što je autor glave 30. opisujući Dalmatinsku Hrvatsku uzeo iz arhiva izvještaj o dolasku Hrvata (retke 61-90), ažurirao ga i stilistički dotjerao, dok je autor glave 31. zadržao samo Porgu = Porina, a sve ostalo skovao u probizantskom duhu.
  Ostaje pitanje dviju redakcija opisa pada Salone i Dalmacije. I ovdje moramo pretpostaviti daje postojao izvještaj iz bizantske Dalmacije koji je potanko opisivao kako su Avari osvojili Dalmaciju. Taj izvještaj preuzeo je pisac glave 30. i donekle ga skratio. Time je dobio prihvatljivi uvod za svoj opis prilika u rimskoj Dalmaciji kao cjelini. Po svemu se čini da je Konstantin pišući 29. glavu uzeo u obzir isti onaj izvještaj koji je poslužio i piscu 30. glave. To je upravo sigurno, jer nailazimo na sličnosti koje se ne mogu tumačiti nikako drukčije doli tako da su oba izvještaja imala istu podlogu. Samo, Konstantin je bio slabiji pisac od pisca 30. glave. On se očajnički mučio da svojim riječima prepriča sadržaj izvještaja koji se nalazio u arhivi, ali je njegov zbrkani asocijativni način pisanja sve pomiješao i čak krivo shvatio. Pokušajmo se uživjeti u način Konstantinova pisanja, pa ćemo možda doći do zaključka da je zbrka u opisu pada Salone u 29. glavi sasvim lijepo mogla nastati na osnovi logičnog i dobro sređenog izvještaja iz Dalmacije koji se po našem mišljenju nalazio u carskim arhivima i kojim su se služili i Car i nepoznati pisac 30. glave. Kako smo već upoznali Cara kao iznimno lošeg pisca, neće nam biti čudno što je izvještaj o padu Salone pisao na sebi svojstven način: hrabro je počeo pisati o caru Dioklecijanu, ali tad počinju nevolje. Piše o Splitu, što ga je osnovao Dioklecijan, ali ga to odmah odvodi od glavne teme (osvajanje Salone), te se prisjeća da je u Dalmaciji postojao i grad Dioklija, što je lako ušlo u njegovu glavu - i dakako odmah i na papir - jer su riječi Dioklecijan i Dioklija zvukovno slične. Zbog Dioklije zaboravio je Salonu. Možemo mu koncedirati da nije upravo on pomiješao Slavene i Avare, nego da je o izjednačavanju Slavena i Avara negdje drugdje čitao. Pohitao je da opiše prelazak romanskog garnizona preko Dunava i zarobljavanje Slavena-Avara. Ali najedanput je primijetio da nije ništa rekao o tome kako su se Romani okupljali u Saloni i slali graničarsku stražu na Dunav. I zato bezbrižno dodaje da se »od toga vremena« straža šalje na Dunav u dvije smjene. Tek tada opaža da je vrijeme da nešto kaže o Saloni, donosi zanimljiv podatak o Klisu, kojeg nema u glavi 30., zato što je tamo taj podatak iz osnovnog izvještaja naprosto ispušten, a onda »brblja« o dugogodišnjem smjenjivanju romanskih straža na Dunavu što izaziva konačno odluku u Slavena-(Avara) da učine zasjedu i pobijede Romane koji su, eto, ponovno prešli Dunav. Čudno je kako je kraj priče opet prilično logičan: Slaveni uzimaju romansko oružje i znakove, dolaze do Klisa i prelaze ga, osvajaju Salonu, a onda malo-pomalo i cijelu Dalmaciju. Čak je kraj priče sasvim lijepo sastavljen: Car priča kako su se Romani spasili sklonivši se u primorske gradove i na otoke, nabraja ih i time omogućuje prijelaz na opisivanje svakog pojedinog grada. Čovjek bi rekao da to piše neki drugi pisac, a ne Konstantin. Sad je samo trebalo nastaviti s opisom Kotora, pa onda drugih bizantsko-dalmatinskih gradova, ali Car bi iznevjerio sebe kad ne bi opet počeo pisati o onome što mu padne na pamet u vezi s njegovom temom. Ne slažemo se s Grafenauerom, koji drži da je isključeno da je iz logičnog izvještaja mogla nastati zbrka: u cara Konstantina to je sigurno bilo moguće s obzirom na njegove više nego skromne literarne sposobnosti.
 
Naime, moglo bi se reći i obratno: isključeno je da bi iz čudne zbrke o osvajanju Salone u 29. glavi netko sastavio logičan izvještaj iz glave 30., jer se glava 30. ipak manje odlikuje novim podatcima, a više logičnim redoslijedom građe. Dakako da ne dolazi u obzir teza da bi glava 30. bila napisana na osnovi novog izvještaja iz Dalmacije, jer ima previše sličnosti između 29. i 30. glave. Ukratko, oba su izvještaja imala istu podlogu, koju je pisac 30. glave inteligentno skratio, a Car doduše također skratio, ali na prilično neuspješan način.
 
Što se pak tiče samog vremena sastavljanja redakcije, čini nam se kako je nedvojbeno daje glava 30. napisana negdje nakon 955. godine,52 a glava 29. negdje 948/949. godine.53 Autor glave 30. pisao je u vrijeme kada se Bijela Hrvatska već pokoravala Otonu I. i u vrijeme kada je vladao mir i/među Hrvatske, Njemačke i Mađarske, pa je zato upotrijebio one iste izvještaje iz carskih arhiva kojima se služio i pisac 29. i 31. glave, ali s time da je nadodao obavijest o njemačkom vrhovništvu nad Bijelom Hrvatskom.
 
Razmotrimo ponovno tekst 30. glave DAI, o dolasku Hrvata. Ona nas obavještava o ovom slijedu događaja:

 

  • Dio Hrvata dolazi iz Bijele Hrvatske u Dalmaciju, ostali ostaju u staroj domovini pod Francima,
  • Neko se vrijeme Hrvati bore s Avarima i konačno ih pobjeđuju, 
  • Dio Hrvata koji su došli u Dalmaciju zauzima Ilirik i Panoniju,
  • Hrvati se oslobađaju Franaka nakon sedmogodišnje borbe i ubijaju Kocila,
  • Hrvati se pokrštavaju za vladara Porina.
 
Iz spomenutih događaja, kako ih prikazuje 30. glava, možda proizlazi, kao što smo već rekli, da su Hrvati zapravo došli u Dalmaciju po nalogu Franaka. Oni su pod Francima bili i u staroj domovini prije selidbe, oni se pod Francima nalaze neko vrijeme i u novoj domovini, franačka vlast je nad Hrvatima u novoj domovini vrlo jaka. Dakle, kao da Hrvati nisu bili puki franački saveznici, nego vojnički organiziran narod koji je po nalogu i za račun Franaka osvojio Dalmaciju.         
 
****************************

 

DOLAZAK SRBA  

Novija istraživanja vjerodostojnosti Konstantinovih vijesti o dolasku Srba počinju s Hauptmannom, koji je još 1931. na osnovi kritike teksta glave 32. DAI utvrdio da Car o dolasku Srba na Balkan nije znao takoreći ništa, nego da je svoj izvještaj sastavio po uzoru na izvještaj o hrvatskoj seobi. No, Hauptmannovi rezultati ipak nisu u znanosti prihvaćeni s onom pozornošću koju zaslužuju. Ne samo da je Skok dokazivao istinitost vijesti o boravku Srba u Srpčištu nego je Labuda odbacio glavne Hauptmannove argumente kao neuvjerljive, a noviji komentatori vratili su se natrag, potpunom prihvaćanju Konstantinovih vijesti,211 to više što je Barišić ponovno valorizirao podatak o Beogradu u Carevu izvještaju, ustvrdivši da Caru treba vjerovati »sve dok se dokaže suprotno bilo putem analize samog Konstantinovog dela bilo nekim izvorom koji bi pružio drukčiju informaciju«.212 Ako tome dodamo da je i naš najveći bizantolog Ostrogorski prihvatio Carev izvještaj o dolasku Srba,213 onda možemo ustvrditi da je u novije doba povjerenje prema Carevim vijestima o dolasku Srba prilično uspostavljeno. To je doista čudno. Naime, još godine 1952. Grafenauer je, uzimajući Hauptmannove analize kao polaznu točku, proveo izvanredno temeljitu i uvjerljivu analizu Carevih vijesti, iz koje proizlazi s velikim stupnjem vjerojatnosti da je Carev izvještaj konstruiran na osnovi neuvjerljivih tendencioznih probizantskih tvrđenja, na osnovi etimologiziranja i na osnovi vijesti o Hrvatima.214 Smatramo da u svakom slučaju daljnja istraživanja o vjerodostojnosti Careva izvještaja moraju krenuti od Grafenauerovih rezultata. Uzimajući u obzir Hauptmannovu podjelu Carevih vijesti, Grafenauer je podijelio vijesti o Srbima u 32. glavi DAI na osam točaka i izvršio analizu ukratko ovako:

1. i 2. Srbi su došli iz Bijele Srbije (analiza: podatak uzet prema hrvatskoj tradiciji, što je to vidljivije jer je Car Srbe smjestio u Češkoj, gdje Srba nikad nije bilo, ali gdje je doista živio dio Hrvata).

3. Srbi su pobjegli bizantskom caru Herakliju (analiza: to u cijelosti odgovara odgovarajućim Carevim vijestima o Hrvatima).

4. Srbi su došli pod vodstvom jednoga od dvojice braće koji su u Bijeloj Srbiji naslijedili svojega oca (analiza: bez realnog sadržaja).

5. Heraklije je smjestio Srbe u solunskoj provinciji Srpčištu (analiza: to je umjetna Konstantinova konstrukcija).

6. Srbi su se vratili na sjever, ali su se predomislili pa ih je beogradski strateg naselio u Srbiji, Paganiji itd. (analiza: historijski podatci u tančine se poklapaju s vijestima o Hrvatima; geografski dio odnosi se na razvitak Srba do X. st. jer ime jednog plemena nije moglo pokriti odmah nakon doseljenja tako veliku površinu; Singidunum za Heraklija sigurno nije bio bizantski).

8. Srbima je stalno vladala ista dinastija; slagali su se do Vlastimira s Bugarima i zajedno s njima pokoravali Bizantu (analiza: to je uputa za bizantsku vanjsku politiku, a ne povijesna vijest).

0. Heraklije je pokrstio Srbe preko Rima (analiza: kopija izvještaja o Hrvatima).

Grafenauerova kritika teksta temeljita je i radikalna. Od vijesti o seobi Srba nije ostalo ništa. Grafenauer posebno ističe razliku između bizantske tendencije u vijestima o Hrvatima i u vijestima o Srbima: sporočilo o Srbih je namreč tako prepleteno s kompleksom Heraklijeva vpliva - ki se je izkazal pri pretresu poročila o Hrvatih samo kot izraz bizantinske tendence - da se ob njegovi izločitvi povsem zruši.215
 
Našom analizom vijesti o dolasku Hrvata u 31. glavi pokušali smo dokazati da je ta glava nastala preradbom u bizantofilskom duhu onih istih izvještaja koji su poslije služili kao osnova za 30. glavu kao i da su tom preradom uklonjene sve činjenice iz temeljnog izvještaja koje se Carevoj probizantskoj tendenciji nisu sviđale - osim jednog jedinog podatka o Porgi (Porinu). Nepoznati Carev nastavljač držao se skrupoloznije temeljnog izvještaja pa smo o dolasku Hrvata obaviješteni dvjema verzijama: Carevom probizantskom verzijom u glavi 31., koja je više uputa za bizantsku vanjsku politiku negoli pripovijedanje povijesnih događaja, i hrvatskom narodnom verzijom u glavi 30., koja nas obavještava o dolasku Hrvata onako kako su je zapamtili sami Hrvati (što još ne znači da ona odgovara povijesnim činjenicama). Čini nam se da je kvaliteta glava 31. i 32. približno ista: vijesti iz temeljnog izvještaja tako su prerađene, a činjenice tako eliminirane da se iz tih glava o dolasku Hrvata i Srba ne može saznati ništa, pa čak ni narodna tradicija na kojoj se temelje. Ništa - ili gotovo ništa. Kod Hrvata smo pronašli Porgu (Porina), a pred nama je zadaća da utvrdimo da li se u Carevu šupljem izvještaju o Srbima ipak naziru činjenice iz srpske narodne tradicije. Posao je kudikamo teži nego kod Hrvata, jer nam kod Srba nisu sačuvane nikakve vijesti iz narodne tradicije na način kao što su slučajno sačuvane u vezi s Hrvatima u 30. glavi. Dakako, u prvom redu dolaze u obzir elementi iz točaka 5., 6. i 7. Hauptmannove i Grafenauerove analize. Evo tih elemenata:
  1. dva brata su naslijedila svog oca u Bijelog Srbiji,
  2. jedan od braće uzima polovicu naroda i bježi Herakliju,
  3. Heraklije ga prima i smješta u solunskoj provinciji u mjestu Srpčištu,
  4. Srbi odlučuju da se vrate natrag, Car im to dopušta,
  5. prelaze Dunav, mijenjaju mišljenje, traže od Cara preko bizantskog stratega koji vlada Beogradom novo prebivalište,
  6. kako su Srbija, Paganija, Zahumlje i Travunija bili pusti zbog Avara, Car ih onamo smješta,
  7. Srbi imaju stalno vladare iz iste dinastije; Car imenuje samo neke.
Podatci o dvojici braće i o odlasku jednog od njih na jug su legendarni [a) i b)], a Heraklija je bez sumnje sam Konstantin uklopio u priču [b), c), d), e), f)].
Nadalje, upravo zbog cara Heraklija, za kojeg je znao da je živio u prvoj polovici VII. st., Konstantin je narodnoj tradiciji morao dodati ove riječi: nakon što je umro vladar Srba koji je prebjegao Caru, zavladao je po nasljedstvu njegov sin, a nakon toga unuk i tako iz njegova roda idući vladari. Naime, čini se vjerojatnim da je srpska narodna tradicija znala bar za Višeslava, Radoslava, Prosigoja, Vlastimira i Vlastimirove sinove Mutimira, Strojimira i Gojnika, koji su živjeli u vrijeme bugarskog vladara Mihajla Borisa (852.-889.), i da je car imao pred sobom izvještaj o tome da su Srbi došli na Balkan te da je nakon stanovitog broja godina njima zavladao Višeslav. To je vjerojatnije stoga što doista nema smisla ova konstrukcija: srpski vladar koji je Srbe doveo na Balkan umire; njega nasljeđuje njegov sin; njegov sin umire pa ga nasljeđuje unuk prvog vladara; poslije smrti unuka dolazi redom na vlast neki neodređeni broj vladara; nakon stanovitog broja godina dolazi na vlast Višeslav. U toj konstrukciji vremenska odredba nema baš nikakva smisla kad ne znamo koliko je vladara bilo između prvog vladara i Višeslava, a s druge strane »neki broj godina« nije posve prazna fraza u Carevu peru, jer on, kao što je poznato, upotrebljava taj pojam za vremensko razdoblje od oko 10 godina,216 a inače kad se radi o duljem razdoblju kaže »nakon mnogo godina«.217 Naprotiv, ako pretpostavimo da je u izvještaju po srpskoj narodnoj tradiciji stajalo da je »neki broj godina« nakon dolaska Srba zavladao Višeslav, nejasnoće nestaje, nestaje neodređeni broj neimenovanih vladara - podatak sasvim nesvojstven narodnoj tradiciji, ali posve u skladu s Konstantinovim mutnim načinom pisanja i njegovom željom da dokaže neprekinuti kontinuitet srpskih vladara iz dinastije koja je pokorna Bizantu - pa kako narodna tradicija poznaje poimenično sve srpske vladare do Mutimira, Strojimira i Gojnika, koje bez sumnje treba smjestiti u drugu polovicu IX. st., proizlazi da se po srpskoj tradiciji dolazak Srba dogodio negdje krajem VIII. stoljeća; tako bi srpska tradicija bila neobično slična hrvatskoj, po kojoj, kao što smo vidjeli, Hrvati dolaze koncem VIII. stoljeća. Uostalom, to bi se slagalo i s viješću Konstantina Porfirogeneta da su Srbi došli neposredno nakon Hrvata.218
 
Daljnji je problem putovanje Srba duboko na jug do Srbice, u solunskoj provinciji, njihov povratak preko Dunava i konačni smještaj u Konstantinovoj Srbiji. Veliki broj znanstvenika ne vjeruje u Carevo pričanje o doseljenju Srba u solunsku Srbicu, dijelom zato što smatra da se radi o nevjerojatnoj stvari,219 ili zato što smatra da se radi o Carevu etimologiziranju kojem je on i inače vrlo sklon;220 drugi smatraju da se Careva priča temelji na stvarnim događajima221 ili da odražava bar neke povijesne okolnosti i činjenice.222 Što se pak tiče srpskoga prijelaza preko Dunava i vijesti o Beogradu, skepsa znanstvenika čak je još i veća, u prvom redu zbog toga što za Heraklija Singidunum takoreći sigurno više nije u bizantskim rukama i što nije moguće da bi Car u svojim arhivima našao slavenski naziv Beograd za Singidunum u vrijeme Heraklija,223 pa ima tek mali broj glasova u prilog te Careve vijesti.224 Mislimo da ipak ne može biti sumnje da je Srbica Careva etimološka konstrukcija, jer je upravo nevjerojatno da bi narodna tradicija zadržala u sjećanju boravak u tom razmjerno beznačajnom mjestu. Isto tako čini nam se očitim da je bizantski strateg u Beogradu ubačen u priču zajedno s Heraklijem, tj. radi se o Carevoj probizantskoj tendenciji koju i ovdje možemo brisati iz fonda temeljnih vijesti. Ni najmanje nismo sigurni da su se događaji odigrali upravo tako kako o njima priča Konstantin Porfirogenet - nakon što utvrdimo naivno etimologiziranje i bizantsku tendenciju - ali nam se čini da Car nije izmislio osnovnu misao koja se provlači kroz njegovu priču: putovanje Srba nekamo duboko na jug, povratak preko Dunava, smještanje u sklavinijama jugoistočno od Hrvatske. Tu misao o dalekim putovanjima Srba prije njihova konačna smještaja Car sigurno nije izmislio, nego ju je dobio od svojih informatora u jednoj od sklavinija ili u jednom od južnodalmatinskih gradova, npr. Dubrovniku. Radi se o narodnoj tradiciji koja je bila među Srbima raširena slično hrvatskoj tradiciji o borbama s Avarima i Francima i o knezu Borni/Porgi/Porinu. Drugim riječima, za razliku od Grafenauera, nama se ne čini da se čitava priča o dolasku Srba ruši kad se iz nje izbace bizantski elementi (Srbica, beogradski strateg, Heraklije); naprotiv, čini nam se da i bez tih elemenata priča o dugotrajnoj selidbi odgovara upravo narodnom shvaćanju povijesti, koje voli vremenski kondenzirane, dramatične i »vizualne« efekte. Na žalost, nije sačuvan izvještaj Careva informatora pa je mnogo toga izgubljeno - no u svakom slučaju ostalo je više nego u Carevoj priči o dolasku Hrvata u 31. glavi, gdje je ostao samo Porga/Porin. Dakako, posve je drugo pitanje da li srpska narodna tradicija odgovara stvarnim događajima i kada i kako su se oni odigrali. Sama za sebe, srpska narodna tradicija koju je na posve iskrivljeni način prenio Konstantin Porfirogenet, ne može biti dovoljno vjerodostojnim izvorom za najstariju srpsku povijest na Balkanu. U svakom slučaju, daleke selidbe Srba po Balkanu čine izvanredno uvjerljivom Županićevu tezu da se radilo o maloj ratničkoj družini, a ne o čitavu narodu.225
 
Županićevu tezu o ratničkoj družini potvrđuje još jedan element Konstantinove priče. Naime, u Carevoj priči o dolasku Srba udara u oči kako je za njega cijelo područje Srbije, Zahumlja itd. pusto. On kaže: ta područja (tj. Srbija, Paganija, Zahumlje, Travunija, Konavle) učinili su Avari pustim jer su potjerali tamošnje Romane što sada stanuju u Dalmaciji i Draču.226 Dakako da se radi o nenastanjenosti u specifično Konstantinovu smislu, tj. da tamo nema utvrđenih mjesta, kastra i gradova, a ne o potpunoj odsutnosti stanovništva. Dakako, Carevu vijest treba shvatiti tako da su se na području nekadašnje rimske Dalmacije, a kasnijih hrvatskih i srpskih sklavinija nalazili slavenski stanovnici dijelom u manjim neograđenim selima i zaselcima, a dijelom kao pastiri. Nadalje, čini se posve jasnim da se srpska ratnička družina smjestila najprije u Sklaviniji Srbiji i da je poslije proširila svoju vlast i na druge sklavinije, a time i srpsko ime, uostalom, slično kao što se to dogodilo i s Hrvatima. Uzevši u obzir i te okolnosti, priča o doseljenju Srba postaje čak uvjerljivom. Ukratko, čini nam se da smo iz tendenciozno iskrivljenoga Konstantinova izvještaja o seobi Srba izljuštili ovu narodnu tradiciju: Srbi su manja ratnička družina koja se doselila na Balkan koncem VIII. st. neposredno nakon dolaska Hrvata, i to tako da se najprije uputila duboko na jug, zatim vratila na sjever preko Dunava i konačno smjestila jugoistočno od Hrvata, među tamošnjim Slavenima.
 
Odgovara li ta narodna tradicija stvarnim događajima? To je još teže reći negoli o hrvatskoj tradiciji, zabilježenoj u 30. glavi DAI. Ipak, čini nam se da se elemente koji nam stoje na raspolaganju može možda najbolje ovako povezati:
Dolazak Srba koncem VIII. st. odgovara dolasku Hrvata nekako u isto vrijeme. Na taj način oba izvještaja međusobno se potvrđuju i povećavaju vjerojatnost u njihovu istinitost.
Kako ni za Hrvate, tako ni za Srbe nije vjerojatno da su se doselili krčeći sebi put kroz avarsku državu, koja je prije rata s Francima bila prilično stabilna. Vjerojatno su Srbi došli iz istoga razloga koji smo predložili u vezi s dolaskom Hrvata, naime da zamijene avarske posade u vojnim, a osobito graničarskim postajama. Toponim tipa Obrov u području Skopske Crne gore, povezan sa sličnim toponimom u dalekom Kosovu, dopušta nam da naslutimo stoljetnu avarsku granicu, koja je valjda tekla nekako granicom između današnje SR Srbije i SR Makedonije. Srbi su prema takvu shvaćanju prilikom svojega prvog smještaja na Balkanu doprli nadomak Vardarskoj kotlini, dakle doista duboko na jug, pa je Car pisac na temelju izvještaja svojega balkanskog informatora još »malo popravio« narodnu tradiciju i povezao srpski dolazak sa Srpčištem kod Soluna na njemu svojstven način.

Kada se avarska država uskoro nakon srpskog dolaska na Balkan počela rušiti zbog udarca Franaka i njihovih novih saveznika Hrvata kao i zbog unutrašnjih nemira, Srbi su odlučili napustiti svoje vojničke postaje i povući se prema sjeveru, ali su, došavši preko Dunava, naišli na posve novu konstelaciju snaga, u kojoj su Franci imali dominantnu ulogu. Nije isključeno da su Franci dosta lako nagovorili Srbe da se prilagode novom stanju stvari - slično kao nešto ranije i Hrvati - i da se kao franački saveznici smjeste na Balkanu istočno od Hrvata.

_______________________________

38 U razmatranje je uzeto izdanje DAI.31        U obzir dolaze u prvom redu  HAUPTMANN, 1925., 86-127 i HAUPTMANN,
1931.. 17-24.32        U obzir dolaze u prvom redu GRAFENAUER, 1950.a, 23-126; GRAFENAUER, 1950.C, 151-169; GRAFENAUER, 1952.C, 1-56; GRAFENAUER, 1955.a, 40-45.
53 Pregled najvažnijih stajališta o ključnim pitanjima: ŠIŠIĆ, 1925., 236-265; LABUDA, 200-262; ZASTEROVA, 34-47; FERJANČIĆ, VIZ, 1959.; DVORNIK u DAI, vol. II. Commentary, 1962., 94-142.
34 Glave 29. i 31. razdijelili smo na odsjeke koji u izvornom tekstu započinju s oti, odnosno u jednom slučaju, naime prikazu borbe Bazilija I. sa Saracenima oko Dubrovnika i Barija, s voteov oti. Takva je dioba dakle u skladu s pisanjem Konstantina Porfirogeneta i njegovim shvaćanjem konstrukcije čitave glave, a redovito upućuje na okolnost da je odsjek koji započinje s oti cjelina uzeta iz jednog izvora.
 
****************************

42        Dapače, uvjereni smo da se može ići i korak dalje. Nije li moguće, nije li čak vjerojatno, da je hrvatska narodna tradicija zapravo glasila da su Hrvati došli i pobijedili Avare po nalogu Franaka? Naime, ako su Hrvati u staroj domovini bili podređeni Francima, i ako su neko vrijeme i u novoj domovini priznavali njihovu vlast, onda je smisao narodne tradicije očito u tome da su oni došli po nalogu Franaka. Anonim je priču izmijenio ispustivši taj podatak, jer se ni njemu nije sviđala previše istaknuta uloga Franaka u dolasku Hrvata. Dakako, i ovdje je sasvim drugo pitanje odgovara li takva hrvatska tradicija stvarnosti.43        HAUPTMANN, 1925., 123-127; GRAFENAUER, 1952.C, 27 i d.44        GRAFENAUER, 1952.C, 27. GRAFENAUER, 1952.C, 28. 46        Tako već i BURY, 1906., 51 = 1908., 98-129; konačno GRAFENAUER, 1952.c,28 i DVORNIK u DAI II., 97. Tezu da je glava 30. napisana godine 944. u sklopu djela De thematibus brani LABUDA, 230 i d. V. kritiku tog gledišta u GRAFENAUER, 1952.C, 18 i d. JENKINS u DAI Commentary, 2, kao da je sklon shvaćanju da je glava 30. napisana ranije: the much discussed c. 30/2-61 might well be actual source of 29/3-6 and the remainder of the chapter (30/61 ff.) have been used for some parts of c. 31 (...). Thus, we might see in c. 30 a report, sent perhaps ad hoc by a Dalmatian official. Ipak, Jenkins kaže da most scholars are agreed that some of its material must be dated a good deal later (...).

47        GRAFENAUER, 1952.C, 28.

49        Dakako, ako je naše shvaćanje namjere pisca 29., 30. i 31. točno, onda bi kao prvo poglavlje trebalo da stoji poglavlje o rimskoj Dalmaciji, u kojem bi bili opisani događaji do pada rimske Dalmacije u avarske ruke, a tek nakon toga bi trebale slijediti glave o bizantskoj Dalmaciji i Dalmatinskoj Hrvatskoj.

      50 JENKINS u DAI II., 3 i d., uvjerljivo dokazuje da se DAI sastoji od dvije vrsti
materijala (usp. MORAVCSIK, 1958., 361 i d.): antikvarne informacije (to je stariji dio djela)
i lekcije iz suvremene diplomacije (to je noviji dio djela). Prema novijoj koncepciji djela,
trebalo je Konstantinovu sinu pružiti što više korisnih podataka, uputa i ideja radi boljeg
 snalaženja u složenoj diplomatskoj igri s bližim i udaljenijim susjedima. Stariji dijelovi
pisani su približno do godine 952., a noviji nakon nje. Ako ta Jenkinsova zapažanja
primijenimo na 29., 30. i 31. glavu, primjećujemo da Jenkinsovu koncepciju ipak treba
donekle modificirati. Naime, dok je glava 29. u svom glavnom dijelu doista u prvom redu
informativna, jer dijelom obavještava o prošlosti, dotle je glava 31. sastavljena sa sasvim
očitom tendencijom da se onome tko će se koristiti tom glavom, dakle u prvom redu Carevu
sinu, pruže upotrebljivi podatci u diplomatskoj borbi oko balkanskih zemalja, bez obzira na
to da li su ti podaci istiniti ili nisu. Priča o dolasku Hrvata u toj glavi sastavljena je tako da
se može upotrijebiti u korist Bizanta i njegove prisutnosti na Balkanu, a ne radi općeg
apstraktnog proširenja znanja i vidokruga Careva sina. Dakle, ne samo redci 71-82, koji su
i po Jenkinsu naknadno ubačeni, već i uvodni dio te glave, redci 1-25 (o pradomovini i
dolasku Hrvata), zatim redci 26-30 (o zemlji Hrvata) i 58-67 (o vladaru Hrvatske), a
najvjerojatnije i redci 31-57 (o miroljubivosti Hrvata) svojim sadržajem jasno pokazuju da
nisu pisani radi antikvarne informacije, nego u cilju diplomatske didaktike, koja se prema
tome već negdje oko 948. god., tj. u vrijeme pisanja te glave, počela pojavljivati u Carevu
djelu. S druge strane, glava 30. je po svom sadržaju i po namjeni u prvom redu antikvarna
informacija. Ona prikazuje osvajanje Dalmacije od Avara (redci 1-61) i dolazak Hrvata (61-90) na toliko informativni način da se u tom izvještaju nigdje ne pojavljuje uloga Bizanta. Ostatak glave (redci 90-142) je informativan, ali nema sumnje da se mogao iskoristiti i u tekućoj diplomatskoj igri kao koristan izvor informacija. U svakom slučaju, očito je da 30. glava nije napisana u novom didaktičkom cilju u smislu Jenkinsovih izvođenja. A to vjerojatno znači ne samo to da njezin autor nije Car već i to da za njezino sastavljanje gotovo uopće nisu upotrijebljeni novi izvori, nego podaci iz Careva arhiva, koji su već odavno stajali na raspolaganju. Konstantin nije autor 30. glave zato što je nemoguće da bi on sve novije glave pisao s didaktičko-diplomatskom namjerom, a da bi iznimku načinio u 30. glavi. Isto tako nije ni vjerojatno da su posebno za tu glavu skupljani novi podaci iz Dalmacije, jer ona u nekim svojim dijelovima pokazuje toliku sličnost sa 29. glavom (npr. opis pada Salone) da je mnogo vjerojatnije kako su i Car i nepoznati pisac 30. glave crpli iz istog vrela, a u drugim svojim dijelovima pokazuje poznavanje okolnosti za koje nema nikakva razloga pretpostaviti da je bilo potrebno novo sakupljanje materijala. Bilo bi doista čudno da još ni 948749. nisu u carskim arhivima postojali zapisi o nazivima hrvatskih županija, o sklavinijama unutar starih granica Dalmacije i o tributu što su ga (navodno od Bazilija I.) dalmatinski gradovi plaćali Slavenima.
51 Ovako već DUMMLER, 390, i konačno GRAFENAUER, 1952.C, 26.
 
****************
21111        Npr. FERJANČIĆ, u VIZII, 49; Dvornik u DAI II, Komentar 133.
212        BARIŠIĆ, 1955., 12 i d.
213        OSTROGORSKI, 1970., 120 i d.; OSTROGORSKI 1948., 24 i d. = Vizantija i Sloveni, Beograd, 1970., 79 i d.
214        GRAFENAUER, 1952.C, 21 i d.
  1. GRAFENAUER, 1963., 110.
  2. V.npr. 30. glava, 67,78-79. 217V. npr. 31. glava, 42-43. 218 DAI,31,9.
219        Tako stariji povjesnici kao npr. JIREČEK - RADONIĆ, 61; MARETIĆ, 66.
220        SKOK, 1927., 65-66; HAUPTMANN, 1937.. 50; HAUPTMANN, 1931., 21;
GRAFENAUER, 1952.C, 21 i d.; GRAFENAUER, 1963., 1112.
221        ŽUPANIĆ, 107 i d.; SKOK, 1938., 252 i d.; FERJANČIĆ, VIZ II, 48.
            222        GROT, 83, naslućuje da su do Srbice došle samo srpske izvidnice; TOMAŠIĆ, 84.
223        V. konačno GRAFENAUER, 1952.C, 23; GRAFENAUER, 1963, 110.
224        BARIŠIĆ, 1955., 12 i d.; FERJANČIĆ, VIZ II, 49; DVORNIK, DAI, II,
Commentarv, 133.
225        DVORNIK, DA II, Commentary..., 133 govori o »well disciplined, if small, body
of seasoned fighters«.
  1. DAI, 32, 23-25.

 

ZAKLJUČCI

Radi provjere vjerodostojnosti vijesti Konstantina Porfirogeneta o Hrvatima u ovome se radu prethodno razmatraju vijesti toga pisca i njegova oca, Lava Mudroga (iz «Taktike») o Mađarima (i Slavenima). Utvrđuje se da su vijesti iz »Taktike« o Mađarima vjerodostojne, dok je to mnogo manje slučaj s vijestima Konstantinovim, poteklim iz mađarske narodne predaje - premda je prošlo jedva pola stoljeća. Analiza pokazuje da i vijesti o imenima mađarskih plemena koja su došla koncem IX. stoljeća treba s oprezom prihvatiti utoliko što njima, uz ostalo, narodna predaja nastoji dokazati legitimitet Arpadovića. Osim toga, prve vijesti o mađarskim pothvatima odmah nakon dolaska Mađara ukazuju na to da je domaći vojni i civilni element jugoistočnog dijela Velike Moravske bio važan faktor u etnogenezi mađarskog naroda.
 
Nakon toga pristupa se analizi i ocjeni novijih teorija o etnogenezi hrvatskoga naroda. Prije svega ukazuje se na korisne elemente shvaćanja novije »austrijske škole« (Kronsteiner, Wolfram, Pohl; od naših Budak), po kojoj su Hrvati bili u avarskoj državi društveni sloj, a ne pleme ili narod, pa se pomišlja na graničare raspoređene u krugu oko središta avarske vlasti. Austrijska škola osobito naglašava da ti hrvati-graničari nisu došli iz Bijele Hrvatske kao sloj graničara, a još manje kao već formirani narod. Nakon sloma avarske moći hrvati-graničari se po shvaćanju spomenutih autora uz pomoć slavenskih četa oslobađaju avarske vlasti pa se u IX. stoljeću u Dalmaciji, i to najprije u Lici, postupno stvara hrvatski narod i hrvatska država.
Prikazuju se ukratko i osnovni podaci o tezi pisca ovoga rada iz 1977., dopunjeni u više radova do 1994., po kojima bi iz vijesti glave 30. i 31. DAI proizlazilo da su Hrvati došli u Dalmaciju tek potkraj VIII. stoljeća. Ispravnost te teze ovisi o vjerodostojnosti Konstantinovih vijesti, u koju je autor međutim sve manje uvjeren.
 
Konačno, autor prikazuje teoriju O. Pritsaka po kojoj su Hrvati karizmatički klan trgovaca iranskog porijekla, koji su se priključili karizmatičkim ratničkim turskim klanovima, Avarima, i smjestili se na trgovačkim putovima avarske države. Autor ne smatra Pritsakovu tezu prihvatljivom, osobito ne za dalmatinske Hrvate, koji su se naselili u zaleđu dalmatinskih gradova i otoka, tj. u području koje ne leži uz neki značajniji trgovački put.
Autor prelazi na etimologiju imena legendarne braće i sestara koji su po glavi 30. DAI doveli Hrvate u Dalmaciju i prihvaća Mikkolinu tezu da su ta imena najvjerojatnije turskog porijekla, osobito Tuga i Buga. Turskog (tursko-bugarskog) porijekla su po mišljenju istaknutih turkologa (npr. Moravcsik) i nazivi časti ban i župan, a prema turkologu Tietzeu i samo ime Hrvat, koje on povezuje s imenom bugarskog vladara Kuvrata.
 
Uzimajući u obzir povezanost naziva i imena hrvatskoga vladajućeg sloja s turskim i tursko-bugarskim nazivima i imenima kao i nedvojbenu etimološku povezanost imena Kuvrat (koje prema najstarijem vrelu, Teofanu, glasi Kńďâáôďň, a prema latinskom prijevodu Anastazija Crobatus) i imena Hrvat (Xńůâáôďé), autor u diskusiji s drukčijim stajalištima provodi raščlambu raspoloživih vijesti o Kuvratu i njegovoj Velikog Bugarskoj i utvrđuje:
  1. Da se Velika Bugarska protezala od područja poriječja Buga do područja poriječja Dona,
  1. Da je Kuvrat, osnivač Velike Bugarske, umro prije 668., a da njegovu akciju tjeranja avarskih posada, tj. oslobođenja od avarske vlasti, treba datirati s tridesetim godinama VII. stoljeća,
  1. Da su nove analize avarskih arheoloških nalazale pokazale da između ranog avarskog doba (»Prvi avarski kaganat«) i kasnoga (»Drugi avarski kaganat«) treba umetnuti prijelazno razdoblje otprilike od 630. do 675. godine,
  1. Da su glavne značajke toga prijelaznog razdoblja u tome što je oko 630. došlo do promjene dinastije u avarskoj državi i što su upravo u tom razdoblju kudikamo najbogatiji arheološki nalazi, koji obuhvaćaju uz ostalo jedini siguran grobni nalaz jednog kagana. Usto, grobni nalazi vodećeg sloja u to vrijeme dokazuju nedvojbenu povezanost s nalazom u Malaja Pereščepina kod Poltave, gdje je nađen Kuvratov grob ili barem spomen-mjesto u njegovu čast. Ta se nedvojbena povezanost očituje u identičnim oznakama vlasti položaja novoga vladajućeg sloja, u prvom redu pseudokopčama.
  1. Da zbog takvog bogatstva nalaza nije više moguće govoriti o nazadovanju avarske države i avarskog društva u tom razdoblju - bez obzira na to pripisuje li se   to   nazadovanje   navodnom   avarskom   »sramotnom   porazu«   pod Konstantinopolom godine 626. ili borbama oko prijestolja 630.
  1. Da sve to ukazuje na to da je Kuvrat, oslobodivši Veliku Bugarsku od avarske hegemonije, uspio nametnuti avarskoj državi vladara (kagana) orijentiranog ne samo prokuvratovski nego i - zbog Kuvratovog prijateljstva s Bizantom -ujedno probizantski. To je ujedno i objašnjenje bogatstva arheoloških nalaza, koje prije upućuje na procvat avarske države u tom razdoblju.
  1. Da se vladajući sloj u avarskoj državi u tom razdoblju najvjerojatnije nazvao u čast Kuvrata-Krobata, svojega velikog zaštitnika, »Krobatovci« (Hrvati). Graničari u području današnje Poljske i današnje Like-Dalmacije u Hrvatskoj, a možda i u Karantaniji, kao dio vladajućeg sloja nad podređenim stanovništvom, nazvali su se također »Krobatovci« (Hrvati)
Međutim, ubrzo nakon Kubratove smrti Velika Bugarska priznaje vlast Kazara, a u avarsku državu slijeva se veliki broj došljaka s istoka, koji se naseljavaju u središtu države, gdje se zbog toga gubi ime »Krobatovci« za vladajući sloj. Taj novi istočnjački sloj naseljava i šire područje oko središta. I u tom širem graničarskom području pronađeni su arheološki nalazi koji nedvojbeno upućuju na njih. No, takvih arheoloških nalaza nema upravo ondje gdje su se bili ranije naselili Krobatovci (Hrvati)-graničari. Na graničarskim područjima, pošteđenima od naseljavanja novoga istočnjačkog sloja, uspjelo se zbog toga sačuvati ime Hrvat, koje je u Dalmaciji postalo jednim od elemenata etnogeneze hrvatskog naroda tijekom IX. stoljeća.

(1995.)

Ivan Supičić (ured.): Hrvatska i Europa: Rano doba hrvatske kulture, AGM, Zagreb, 1997

Riječ je o izuzetnome djelu, prvom od predviđenih pet svezaka u kojima Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti kani predočiti svijetu temeljne vrijednosti hrvatske civilizacije od postanka do danas. Do 2003. su izašle dvije knjige, s prijevodima na engleski i francuski. Cijeli je projekt opisan na poveznicama o recenzijama knjiga: drugi je dio prikazan na hrvatskome jeziku na http://www.hercegbosna.org/ostalo/recenzije.html , dok je engleski prijevod ovoga sveska ocijenjen na http://www.hercegbosna.org/engleski/reviews.html . Članak koji ovdje donosimo (tekst iz gorenavedene knjige) prinos je akademika Radoslava Katičića o problemu etnogeneze Hrvata i predstavlja najuravnoteženiji prikaz dominantnoga razmišljanja o hrvatskim početcima.  

 

 

 

                          O PODRIJETLU HRVATA

 

Radoslav Katičić

Nova živost oko pitanja o podrijetlu Hrvata, izazvana ostvarenjem samostalne hrvatske države krajem 1990, bit će nam ovdje samo povod da razmotrimo njegovu narav kao znanstvenoga problema, a on je sam po sebi višestruko zanimljiv jer je izrazito interdisciplinaran i jer je metodološki vrlo zahtjevan. Na njemu se, kada se valjano razmotri, očituje spoznajna podloga historiografske sinteze. Imamo tako osobito zanimljiv primjer metodskih pretpostavki interdisciplinarnoga povijesnog istraživanja. Vrijedno je stoga svakomu tko se načelno zanima za znanost da se malo pozabavi njime.

 

Metodološke premise

 
No povijest nas ne vodi samo znanju o prošlosti i ne crta nam samo sliku o njoj. Ona nas uči i snalaziti se u njoj, upućuje na to da se u prošlosti pronalaze uporišta mišljenju i osjećanju u sadašnjosti. Time ona najviše i obogaćuje naš život. No upravo zato posežu za njom i ideologije, zasnivajući jednostran pogled na svijet i siromašeći time istančanost snalaženja u prošlosti, a ukalupljujući razmišljanje i osjećanje u sadašnjosti. Ideologija u povijesti traži svoje argumente i nalazi slike kojima mobilizira i usmjeruje. Njoj, dakako, nije do utemeljenosti povijesnoga suda niti do svestrane mnogoslojnosti povijesne dokumentacije i argumentacije, nego traži dokaze da je bilo upravo onako kako se i bez dokaza osjeća da je moralo biti. Sve to ne može ostati bez posljedica za povijesno rasuđivanje, osobito ako se ne luči jasno između jednoga i drugoga, znanosti i ideologije. Treba stoga u povjesničkom razlaganju i pri sudu o raznim odgovorima što se daju na povijesna pitanja razlikovati znanstveno utemeljene pokušaje da se cjelovito opiše i objasni koji povijesni tijek od ideoloških zahvata kojima se jednostrano odabire i usmjerava mišljenje i osjećanje. Prvi se mogu zvati modelima, a drugi ideologemima.
Svako pitanje o podrijetlu, i pojedinca, i roda, i naroda, pobuđuje veliku pozornost. U podrijetlu se, tako se misli i osjeća, očituje prava narav, iz njega se izvodi identitet. Koliko god se narav doista i zasniva na postanku, opet ima u tome što se podrijetlu pridaje tolika važnost dobra mjera iracionalnosti. Nije naime tako da bi za razumijevanje naravi i utvrđivanje identiteta prvotno i najdavnije podrijetlo bilo najvažnije ili čak odlučno. Ipak mnogi osjećaju tako, premda se narav zasniva i identitet određuje svim razvojem i rastom što vodi do njega, a ne samo ili najviše prvim početcima. U europskoj je pak kulturi, još tamo od rasapa Rimskoga carstva, zajedničko podrijetlo naroda, u pravilu fiktivno i utemeljeno samo na legendarnoj predaji, osnovno načelo njegove identifikacije i političke organizacije. Nije dakle čudno što smo i mi danas skloni tako misliti i osjećati, iako bi svima razumski već davno moralo biti jasno da je važna tradicija koja se nosi, a ne podrijetlo, i da tu tradiciju ne čine samo neki davni početci nego i sve ono što se s njome zbivalo dok se prenosila s pokoljenja na pokoljenje u dugom nizu mnogih stoljeća.
Kada je dakle riječ o podrijetlu naroda, mnogo je pobuda da se u vezi s time stvaraju ideologemi, a dogodit će se onda da oni utječu na konstrukciju znanstvenih modela kojima se pokušava odgovoriti na to pitanje i na izbor među takvim alternativnim modelima. No i onda kada su modeli pod jakim utjecajem ideologema ili čak posve u njihovoj vlasti, opet je razlika između modela i ideologema i jasna i bitna. Odgovor koji se daje modelom nikad se ne smatra konačnim i iscrpnim. Koliko god impozantna bila konstrukcija kojom se modelira povijesna slika, ne prestaje se gledati i na to kako je utemeljena i nije li na njoj potrebna kakva promjena ili dopuna.

 

Pismena vrela

 
Imajući sve to na umu možemo se sada obratiti svojem konkretnom predmetu, podrijetlu Hrvata kao znanstvenom problemu. Budući da se radi o povijesnom pitanju, treba prvo razmotriti kako stoji s pisanim vrelima za nj. Razmjerno su obilna i svakako dovoljna da se na njima zasnuje cjelovita i u glavnim crtama pouzdana povijesna slika za sva razdoblja rimske provincije Dalmacije sve do sloma antičkoga života. U to doba nema traga Hrvatima u njoj. A Slaveni se javljaju na samom kraju, na prijelazu iz VI. u VII. stoljeće, kao opasan neprijateljski narod koji je počeo prodirati u nju. O tome kako su Slaveni Dalmaciju konačno osvojili razabire se tek nešto malo iz zapisa u španjolskim i etiopskim ranosrednjovjekovnim kronikama. Te slabo određene i u pojedinostima teško razumljive vijesti dolaze dakle iz velike prostorne daljine, dok bizantska vrela šute zabavljena sudbonosnim zbivanjima, a domaćih uopće nema. Tek u IX. stoljeću progovaraju franačka i s njima domaća vrela. Tada je u nekadašnjoj rimskoj Dalmaciji već prisutan gentilno organiziran narod Hrvata (gens Chroatorum), kojim vlada knez, a zove se još i Slaveni (Sclavi) i Dalmatinci (Dalmatini). O tome kako su se tamo našli nema iz IX. stoljeća nikakve vijesti.
Tek oko polovice X. stoljeća zapisao je bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet vijesti o tome. Iz njegova kazivanja proizlazi da su se doselili u rimsku Dalmaciju u prvoj polovici VII. stoljeća, tamo skršili avarsku vlast i osnovali svoju. U Konstantinovu djelu, kojemu su humanisti dali naslov De administrando imperio, povjerljivu priručniku za vođenje vanjske politike Bizantskoga carstva, to se pripovijeda u dvije verzije. U jednoj (u 29. i 31. glavi) se kaže da se to dogodilo u sporazumu s bizantskim carem Heraklijem (610-641), a u drugoj (u 30. glavi) taj se sporazum ne spominje, a ističu se veze Hrvata s Francima: kako su im u prvo vrijeme bili podložni u staroj domovini i u novoj, a onda se u teškim i krvavim borbama oslobodili njihove vlasti.
U prvoj verziji potječu Hrvati koji su došli u Dalmaciju od nekrštenih Hrvata u velikoj Hrvatskoj, koja leži sjeverno od Mađarske i u blizini Franačke, te oni tamo žive nekršteni još i u doba kada pisac to piše, a u drugoj dolaze iz zemlje što leži onkraj Bavarske i na području gdje se osjeća franačka moć, a potječu od Bijelih Hrvata, što žive u toj zemlji još i dok pisac to piše. Prema prvoj verziji pokrstili su se odmah poslije doseljenja, a prema drugoj tek pošto su se otresli franačke vlasti. Po prvoj verziji doveo je Hrvate u Dalmaciju knez, a po drugoj sedmero braće, upravo petorica braće i dvije sestre, koji su se odvojili od svojega roda, poveli u Dalmaciju svatko svoj narod, zapravo puk ili vojsku.
Obje se vijesti nalaze u istoj knjizi, ali ima razloga da se pomišlja na to da su im autori različiti, pa bi prva potjecala od samoga cara Konstantina, a druga, nešto malo mlađa, bila bi naknadno uvrštena u njegov tekst. Moguće je, međutim, i to da su tu podatci koje je dobivao iz različitih izvora ostali nesređeni i bez usklađivanja preuzeti u konačni tekst. Bio bi to tada samo nedostatak redakcije. Bolje je stoga govoriti o vijestima o doseobi Hrvata u Dalmaciju kako ih čitamo kod Konstantina Porfirogeneta. To kazivanje po duhu i stilu ne pripada učenoj bizantskoj historiografiji, nosi nedvojbena obilježja pučke naive i raspoznaju se u tome tragovi usmene predaje. Osim toga se u tom pripovijedanju prepoznaje osobita književna vrsta, koju filolozi zovu origo gentis, kazivanje o podrijetlu naroda, kakvima su se u ranom srednjem vijeku novi gentilno organizirani narodi predstavljali obrazovanim baštinicima antičkoga svijeta i time uvrštavali u nj. Odatle se vidi da Konstantin svoje podatke, po svemu se čini, nije crpio iz starijih i danas izgubljenih bizantskih vrela nego, ili preko svojih obavještajaca iz same zemlje Hrvata, ili iz najstarijih spisa koji su, i opet oslanjajući se na hrvatsku usmenu predaju, Romanima u gradovima carske Dalmacije predstavljali hrvatsku origo gentis. Odatle proizlazi da je vrijednost tih zapisa za povijest hrvatske književnosti izvanredno velika, ali kao vjerodostojno svjedočanstvo o povijesti naroda znatno slabija. Doista se u onom što donosi car Konstantin razabiru protuslovlja i nedosljednosti koje dolaze odatle što se origo gentis preoblikovala u raznim verzijama da bi se legitimirala razna stanja koja su nastajala između VII. i X. stoljeća. Tako smo već u ovom najstarijem vrelu, koje je tri stoljeća mlađe od događaja što ih prikazuje, usred hrvanja oko identiteta i legitimiteta što do naših dana utječe na raspravu o podrijetlu Hrvata.

Drugo je po vremenskom redu pisano vrelo o postanku hrvatske vlasti na području rimske Dalmacije Ljetopis popa Dukljanina. Nastao je u XII. st. Prema njegovu se kazivanju nisu Hrvati kao takvi uopće ni doselili u Dalmaciju. Došli su samo Goti pod braćom Totilom i Ostroilom. Osvojili su najprije Panoniju. Onda je Totila s jednim dijelom vojske krenuo u Italiju, opustošio je i tamo umro, a Ostroilo je osvojio Dalmaciju i vladao njome kao kraljevstvom Gota. O gotskom kralju u Dalmaciji Selimiru, sinu Svevladovu i unuku Ostroilovu, kaže Dukljanin da ju je napunio mnoštvom Slavena i da je u ono doba u zemlji bio mir (glava 4: replevit multitudine Sclavorum et quievit terra in diebus illis). O tome ne daje nikakva bližeg objašnjenja. Govoreći poslije o kraljevstvu Gota u Dalmaciji kaže da su se oni zvali još i Slaveni (glava 5: Gothi, qui et Sclavi). Kraljevstvo Gota postalo je tako i kraljevstvo Slavena. Tek kada se potanko opisuje kako je Svetopelek, osmi Selimirov nasljednik, koji se prvi pokrstio i preveo cijeli svoj narod u kršćanstvo, uredio svoju državu, spominje se prvi put Hrvatska kao ime kojim je nazvao dvije od pokrajina na koje je podijelio svoje kraljevstvo, i to upravo primorske njegove pokrajine. Jednoj je od njih nadjenuo ime Bijela Hrvatska, a zvala se i Donja Dalmacija (glava 9: vocavit Croatiam albam, quae et inferior Dalmatia dicitur), a drugoj Crvena Hrvatska, a zvala se i Gornja Dalmacija (u istoj glavi: Croatiam Rubeam vocavit, quae et superior Dalmatia dicitur). Hrvatska su tako samo dvije pokrajine kraljevstva Gota ili Slavena. U Dukljanina nema nikakvoga dolaska Hrvata, a i dolazak Slavena pod gotskim okriljem ostaje sasvim nejasan.

 

 

Ljetopis Popa Dukljanina, u prijepisu hrvatskoga povjesnika Ivana Lucića, 1669

 

Kazivanje Dukljaninovo o povijesti Gota u Dalmaciji puno je povijesno nepouzdanih podataka. Nikako se ne slaže s autentičnim vijestima o povijesti Gota. Razabire se da je taj pisac imao pisanih vrela što su potjecala iz spisa koji su nastali u benediktinskom samostanu Monte Cassino, ali među njima nisu bila vrela s autentičnim podatcima. U Dukljaninovo su pripovijedanje uvršteni mnogi podatci s valjanom povijesnom pozadinom, čak i jedna jako prerađena verzija Žića Konstantinova, staroslavenskoga životopisa sv. Ćirila, ali cjelovit prikaz događanja kakav se čita u njega ne može se nikako smatrati autentičnim, to je očito iskićena konstrukcija autora i redaktora što pripada već kasnijim stoljećima prijelaza iz ranoga u razvijeni srednji vijek. Nemoguće je stoga iz toga prikaza crpsti podatke koji bi mogli iole pomoći pri odgovaranju na pitanje o podrijetlu Hrvata.
 
Treće po vremenskom redu pisano vrelo za odgovor na pitanje o podrijetlu Hrvata povijesno je djelo Historia Salonitana Tome Arhiđakona, nastalo oko polovice XIII. stoljeća, dakle punih šest stotina godina poslije vremena o kojem u tim vijestima izvješćuje. Toma pripovijeda (u 7. glavi) da je Salona, metropola rimske provincije Dalmacije, razorena u doba Gota. Tada su Goti pod svojim vojvodom Totilom dolazeći iz predjela Njemačke i Poljske krenuli u Italiju i na tom putu stigli u Dalmaciju. Sam Totila napadao je Salonu i pustošio Dioklecijanovu palaču. S njim je došlo sedam ili osam rodova plemića (septam vel octo tribus nobilium) iz Poljske (de partibus Poloniae). Njima se dopala Hrvatska, planinska zemlja u zaleđu Dalmacije, i njihov im je vojvoda dopustio da je zaposjednu i da ostanu ondje. Toma kaže da se Hrvatska u starini zvala Kuretija po narodu Kureta ili Koribanata. Za to da su Kureti u starini živjeli na Jadranu navodi svjedočanstvo rimskoga pjesnika Lukana.
 
S tim starosjediocima izmiješali su se doseljenici i novi gospodari iz Poljske i Češke (de Polonia seu Boemia) i postali su s njima jedan narod jednoga jezika. Dobili su i vlastite knezove, a zvali su se većinom Goti, ali uz to još i Slaveni, prema imenu što su ga sa sobom donijeli došljaci. Oni su napadali Latine u primorskim krajevima, a najviše Salonu, pa ju je gotski knez koji je vladao svom zemljom Slavena (dux Gothus qui toti praeerat Sclavoniae) u jednom velikom napadaju osvojio i razorio. Prema Tominu se kazivanju Hrvati dakle zovu po starim Kuretima, a Hrvatska po staroj Kureciji. Oni se zovu i Slaveni jer su njihovu vlast osnovali plemeniti rodovi doseljeni iz Poljske i Češke, a zovu se i Goti jer su ti doseljenici došli u Dalmaciju s Totilom i njegovom gotskom vojskom. Oni su tada zauzeli i zadržali planinski dio provincije, tamo se izmiješali sa starosjediocima, izgradili snažan narod i kneževsku vlast, i tek tada, dakle dosta vremena poslije dolaska s Totilom i Gotima, zauzeli i razorili Salonu. Ta je zapletena priča još zapletenija stoga što Toma na dva mjesta piše tako da se razumije kao da su Salonu razorili Goti u doba kad ih je Totila doveo kao osvajače u Dalmaciju.
Između Tomina i Dukljaninova kazivanja postoji, očitim razlikama unatoč, velika sličnost. U obama je razorenje rimske vlasti u Dalmaciji i uspostavljanje slavenske vezano za pohod Gota pod Totilom iz sjevernih strana u Italiju. U obama su Slaveni u Dalmaciji uklopljeni među gotske osvajače, bilo da su onamo došli kao dio gotske vojske, kako piše Toma, bilo da ih je onamo doselio gotski kralj, kako je u Dukljanina. Slavenska se vladavina tako izvodi iz gotskoga osvajanja. Najznatnija pak razlika između obaju kazivanja sastoji se u tome što je Dukljaninovo jako iskićeno očito nepovijesnim podatcima. Tako se u njega gotskim osvajačima suprotstavlja kralj Dalmatinaca (rex Dalmatinorum), a saveznik mu je kralj provincije Istre (rex Istriae provinciae) i oni obojica zapovijedaju vojskom gentilno organiziranoga naroda (ambo congregantes exercitum gentis suae). Posve nehistorijsko je i Dukljaninovo rodoslovlje gotskih vladara. U Tome su pak pri kazivanju o padu Salone i o uspostavljanju slavenske-hrvatske vlasti na njezinu polju i u njegovu zaleđu anakronistički povezani i stavljeni među se u bližu vezu događaji koji su svi povijesni, ali ni vremenski ni uzročno nemaju među se bliže veze. To su: 1. pohod Istočnih Gota godine 493. pod Teodorikom u Italiju, gdje su osnovali svoje kraljevstvo; 2. rat koji je bizantski car Justinijan vodio 535-552. god. s Totilom, kraljem Gota u Italiji, pri čemu je Salona prelazila iz ruku jednih u ruke drugih i stradavala od pljačke i razaranja; 3. zauzeće Dalmacije i razaranje Salone od Avara i Slavena u prvoj polovici VII. stoljeća, što znači potpun i trajan gubitak njezina antičkog urbaniteta i slom antičkoga života u svoj provinciji Dalmaciji osim sasvim srozanoga kontinuiteta u onim otočnim i obalnim gradovima što su ostali carski i time postali bizantski.
Iskićeno je Tomino kazivanje samo nepovijesnim podatkom da je Totila osobno kao uznosit pobjednik oštetio Dioklecijanovu palaču. Taj gotski kralj nikada nije bio u Dalmaciji. To mora stoga da je legendarna splitska predaja u kojoj se, dopadljivo nadopunjeno, čuvalo sjećanje na nevolje koje je Salona prošla za bizantsko-gotskih ratova u VI. stoljeću. Takav odnos između Tomina i Dukljaninova kazivanja pokazuje da su se obojica držala istoga vrela u kojem se slavenska vlast u Dalmaciji izvodila iz gotskoga osvajanja, samo je Dukljaninova verzija jako iskićena nepovijesnim dodatcima; Tomina, iako mlađa, bolje čuva prvotni sadržaj toga povijesnoga sastavka, u kojem se anakronički povezuju vijesti o autentično zajamčenim povijesnim zbivanjima. Dukljaninova verzija, iako starija, nikako ne može biti prvotna jer bi tada trebalo pretpostaviti da je Toma iz nje uklonio sve nepovijesne dodatke i ostavio samo ono što je u skladu s autentičnim podatcima. Znanja i pomagala što su potrebna za to splitski pak arhiđakon s polovice XII. stoljeća nije mogao imati.
Uspoređujući vijesti triju pisaca o početcima hrvatske vlasti u Dalmaciji, može se dakle doći do tri njihova vrela. To su: 
 
1. vrelo po kojem su Hrvati iz zemlje što leži sjeverno od Mađarske i blizu Franačke došli u Dalmaciju pod jednim svojim vladarom na poziv i uz odobrenje cara Heraklija te se u njoj nastanili pošto su iz nje istjerali Avare. Te su vijesti došle do nas samo u prvoj verziji cara Konstantina (u 31. glavi njegova djela); 
 
2. vrelo po kojem je hrvatsku vlast u Dalmaciji osnovalo sedam (ili osam) rodova što su sa sjevera, iz zemlje blizu Bavarske, odnosno iz Češke i Poljske, došli u Dalmaciju, pobijedili Avare što su vladali njome i sami uspostavili svoju vlast u njoj. Te su vijesti došle do nas u drugoj verziji cara Konstantina (u 30. glavi njegova djela) i u kazivanju Tome Arhiđakona, uklopljene u vijesti trećega vrela; 
 
3. vrelo po kojem su Dalmaciju od Rimljana osvojili Goti što su iz sjevernih prostranstava došli u nju i uspostavili tamo svoju vlast, od koje potječe slavenska (pa i hrvatska) vlast u Dalmaciji. Te su vijesti došle do nas u djelima popa Dukljanina i Tome Arhiđakona.
To je dakle ono što nam pisana povijest kazuje o hrvatskim početcima. Istaknuti valja kako nam filološko istraživanje omogućuje da prodremo u prošlost te pisane povijesne predaje dublje nego što u njoj leže djela što su uščuvana do naših dana, pa se i njezine vijesti ne mogu iščitavati izravno iz njih, nego se promatrajući kako se one različito zrcale u tim djelima bolje razabire što je u kazivanju izgubljenih starijih vrela bilo bitno. Pisana se povijest ne može upotrebljavati za odgovor na pitanja o prošlosti što nam se postavljaju ako se njezini tekstovi pomno ne obrade i filološki. To se osobito jasno razabire kada se radi o povijesti starijih razdoblja jer se tekstovi koji sadrže vijesti o njima bez filoloških istraživanja ne mogu valjano razumjeti. Po tome je svako bavljenje pisanom poviješću starijega vremena već samo po sebi interdisciplinarno.

                                           

Modeli i ideologemi

 
Na temelju takve pisane predaje o hrvatskim početcima vrlo se oštro postavlja pravo povijesno, a ne više filološko, pitanje o vjerodostojnosti tih protuslovnih verzija. No još je temeljnije pitanje koliku važnost treba dati tim vijestima o doseljenju i osvojenju u cjelini povijesne slike, koliko su one znatne pri određivanju novovjekih povijesnih i narodnosnih identiteta. Koji je identitet bitniji, da li onaj koji utemeljuju doseljenici i njihova osvajačka vlast, ili kontinuitet stare i slavne rimske Dalmacije? Tu se nude dva moguća modela povijesnoga objašnjenja, a sukobljuju se i dva ideologema. Pri modelima se radi o činjenicama, o tome koliko težine valja dati promjenama što su nastupile doseljenjem i uspostavljanjem nove vlasti, potire li to stari identitet Dalmacije ili ne. Pri ideologemima se radi o vrijednostima, o tome što je vrjednije, ono što se uspostavilo doseljenjem i osvajanjem ili ono što postoji od prije.
To se pokazuje već kod srednjovjekovnih pisaca. Prva verzija Konstantina Porfirogeneta primjenjuje na podrijetlo Hrvata model doseljenja, ali ističući bizantsko vrhovništvo nad tim doseljenjem iskazuje ideologem kontinuiteta, staru bizantsku vlast vrjednuje više od novouspostavljene hrvatske. Druga se njegova verzija u tome bitno razlikuje od prve. I ona primjenjuje model doseljenja, ali iskazuje i ideologem inovacije poričući vrijednost franačkoj vlasti nad doseljenim Hrvatima. Dukljanin primjenjuje također model doseljenja i potvrđuje pri tome ideologem inovacije, a i Toma ostaje pri modelu doseljenja, ali pri tome iskazuje ideologem kontinuiteta, pa u skladu s time čak i samo ime Hrvata izvodi iz autohtone antike.

 

Slavistički modeli

 
Povijesnom se rasuđivanju postavlja nadalje pitanje treba li više vjerovati Dukljaninovu i Tominu pripovijedanju o Gotima kao osvajačima koji su oborili rimsku vlast u Dalmaciji i uspostavili svoju ili Konstantinu Porfirogenetu koji pripovijeda o Avarima i Slavenima u toj ulozi. Tu je za kritičko povijesno rasuđivanje prednost cara Konstantina očita, čim se obrati pozornost na to kako je iz pouzdanih izvora poznato da gotska vladavina u Dalmaciji ne znači niti razorenje Salone niti kraj rimskoga reda u Dalmaciji, nego je on, pošto je car Justinijan 555. konačno skršio Gote, u njoj obnovljen. Nasuprot tomu, u prvoj polovici VII. stoljeća, dakle upravo nekako za cara Heraklija, prestaju vijesti pisanih vrela o Dalmaciji i gube se prepoznatljivi tragovi rimskoga života u njoj. Nije dakle čudno što je prvak hrvatske historiografije i utemeljitelj kritičnoga povijesnoga istraživanja u Hrvata Ivan Lučić Lucius u svojem monumentalnom djelu De regno Dalmatiae et Croatiae (Amsterdam, 1666) bez oklijevanja poklonio vjeru upravo Porfirogenetu. To je leglo u temelje svoj kasnijoj kritičkoj historiografiji hrvatskoj. Ona je sva polazila od kritike vijesti cara Konstantina.
Pri tome su se otvarale razne mogućnosti. Barokna je historiografija poklonivši vjeru Konstantinu Porfirogenetu dosljedno razlikovala doseljenje i osvajanje Avara i Slavena, koji su uništili rimski red u Dalmaciji i razorili Salonu, od kasnijega doseljenja Hrvata, koji su pobijedili Avare i njihovu vlast zamijenili svojom. Promijenilo se to tek u XIX. stoljeću, kad je slavistika počela crtati cjelovitu i podrobnu sliku slavenske drevnosti na temelju svih raspoloživih podataka. U njoj je seoba Slavena sa sjevera na jug preko Dunava imala veliko značenje, a vijesti cara Konstantina o naknadnoj hrvatskoj seobi učinile su se neznatne, suviše komplicirane i premalo vjerodostojne. Kada se onda učinilo da sjeverni Hrvati nemaju osim imena nikakve veze s Hrvatima u Dalmaciji i da je samo ta jednakost imena dala povoda za tvrdnju da južni potječu od sjevernih (F. Rački) i da cjelovit južnoslavenski kontinuum hrvatskih govora ne dopušta pretpostavku o zapadnoslavenskim doseljenicima među narodom koji njima govori (V. Jagić), zabacile su se vijesti Konstantina Porfirogeneta i počele se smatrati nehistorijskima (T. Smičiklas). Takvo je shvaćanje dakako odgovaralo zastupnicima ideologema slavizma, koji su Hrvate htjeli identificirati isključivo i jedino kao Slavene. Trebalo je da Hrvati svojim podrijetlom budu dio amorfnoga Slavenstva.
 
Nasuprot tomu su oni kojima je bilo stalo ne toliko do pučkog i narodnog slavenskoga identiteta Hrvata, nego do državnopravnog i nacionalnoga, rado prihvaćali vijesti o kasnijoj posebnoj doseobi Hrvata i uspostavi njihove vlasti (V. Klaić). Može se tako govoriti o modelu kroatističkog slavizma nasuprot modelu čistoga slavizma, za koja su se oba mogli navoditi argumenti, a stoje u vezi s ideologemima slavizma i kroatizma. No model posebne i kasnije doseobe Hrvata prihvaćali su i takvi povjesničari koji nisu pristajali uz ideologem izdvojenoga kroatizma (N. Nodilo). Odatle se lijepo vidi kako nema mehaničke povezanosti između pojedinih modela i ideologema.

                             

Germanistički i iranistički model

 
Radikalno suprotni slavističkom modelu jesu neslavistički, osobito germanistički i iranistički. Argumentacija za takve modele nalazi pored Porfirogenetovih vijesti o posebnoj i kasnijoj doseobi Hrvata najjače uporište u činjenici da ime samih Hrvata i imena onih petero braće i dvije sestre što su prema drugoj verziji u djelu cara Konstantina doveli narod u Dalmaciju sigurno nisu slavenska.
No koliko god je gotsko razdoblje važno i za hrvatsku etnogenezu, već time što su Dalmacija s Liburnijom i Savska Panonija baš tada prvi put postale jedno upravno, a čini se, i crkveno područje, pa je time postavljen kalup, u kojem će se poslije izliti hrvatski narod kakav je danas, ostaje činjenica da se početci hrvatske povijesti, pa time niti podrijetlo Hrvata ne mogu vezati za germansko doseljavanje i gotsku vlast u Dalmaciji jer je poslije nje restaurirana rimska i potrajala kojih pol stoljeća, te između gotske vlasti u Dalmaciji i slavenske/hrvatske nema kontinuiteta. Svi koji žele podrijetlo Hrvata povezati s Gotima u Dalmaciji (Kelemina, Rus, Šegvić) moraju nekako premostiti taj diskontinuitet, a za to nema podataka, pa se moraju služiti kojekakvim domišljanjima.

Nije ništa bolje ni onda kada se podrijetlo Hrvata izvodi od nekih drugih Gota, a ne od onih u Dalmaciji, ili kakvih drugih Germana koji nepoznati i neprimijećeni dolaze iz prostranstava istočne Europe. I opet su to sve tek pretpostavke. To je velika slabost germanističkih modela pri odgovaranju na pitanje o podrijetlu Hrvata. Oni se pri današnjem stanju našega znanja ne mogu obrazlagati valjanim argumentima, pa ih uglavnom prihvaćaju samo takvi kojima je blizak ideologem antislavizma.

 
S iranističkim modelima je nešto bolje. To je tako u prvom redu stoga što su od svih dosada predloženih etimologija hrvatskoga imena one što pretpostavljaju njegovo iransko podrijetlo najmanje nevjerojatne.
Dakako, ni tu nema sigurnosti niti jedinstvenoga mišljenja. Predlažu se razne iranske etimologije hrvatskoga imena. Pomišlja se na iranski (fšu-)haurvata- "pastir" ili na hu-urvatha- "prijatelj" (oboje Vasmer). Po najnovijem tumačenju (Trubačev) hrvatsko bi se ime izvodilo od iranskoga har-vat- "u kojem su žene, ženski" i bio bi to iranski glasovni lik riječi koja u indijskom glasi sar-mat- s nepromijenjenim indoiranskim s i alternantnim indoiranskim sufiksom -ma(n)t-/-va(n)t-. Među nomadskim narodima u stepama sjevernoga Pricrnomorja javljaju se, naime, u starini uz brojnije iranske i indijski jezični tragovi. Tako bi i indijski oblik te riječi kao Sarmati postao isto kao i iransko Hrvati imenom naroda. Antička pak vrela bilježe da Sarmatima vladaju žene. Ime Hrvata bio bi po tome iranski izraz toga matrijarhata, kao što je ime Sarmata indijski. Ima i drugih iranskih etimologija hrvatskoga imena, no ovdje spomenute među svima su najuglednije. Ni jedna pak nije pouzdana, čak ni osobito vjerojatna. One tek pokazuju da se to ime dade dosta dobro etimologizirati iz iranskoga.
Upravo na prostoru po kojem su se kretali iranski nomadi nađeni su u grčkoj naseobini Tanaisu (današnjem Azovu na ušću Dona) natpisi iz II-III. st. poslije Krista s osobnim imenom Horoatos, Horuatos. U tome se prepoznavalo ime Hrvata i smatralo se da je taj naziv za narod tamo postao osobno ime, što po sebi nije ništa neobično. I jezični okoliš u kojem se javlja to negrčko ime i njegov glasovni lik upućivali su na to da se ono može smatrati iranskim. U tome se pogledu nisu izricale nikakve sumnje. To što se u tom osobnom imenu vidi neizravan trag hrvatskoga narodnog imena ozbiljna je i načelno uvjerljiva pretpostavka. Nije manje, ali nije ni više od toga. Prave sigurnosti ni tu, međutim, nema.

                               

Kritika iranske teze

 
Onima koji tragaju za iranskim podrijetlom Hrvata, a ne snalaze se u iranistici, ponudilo se i ime perzijske satrapije Harauvatiš. Ono se čita na jednom natpisu kralja Darija. To ime jako podsjeća na hrvatsko. Lako je onda pomisliti da je to najstariji njegov spomen i da Hrvati potječu iz te perzijske satrapije. No takvu zaključivanju stoje na putu ozbiljne zaprjeke. Ime zemlje Harauvatiš, zapravo tu klinasto pismo bilježi glasovni lik Harahuvatiš, potpuno je prozirno. U indoiranskom ono znači "ona koja se razlijeva u bare". To je ime rijeke. Ono se javlja i u Avesti kao sveta rijeka Harahvaiti, a u indijskoj je to predaji također sveta rijeka i božica Sarasvati. Po toj rijeci prozvala se zemlja, ne po narodu koji živi u njoj. Naziv pak za njezina stanovnika mora biti izveden iz imena zemlje. Tako i jest. Na natpisu kralja Artakserksa potvrđeno je kako se zove čovjek iz te zemlje. Taj naziv glasi Harahuvatiya. Kad bi Hrvati doista bili potomci ljudi koji su se tako zvali, njihovo bi ime moralo imati takav dočetak. Tomu pak nema nikakva traga. Stoga se ime Hrvata ne može izvoditi iz iranske riječi za razlivenu rijeku.
Iransko podrijetlo pokušavalo se dokazivati i time što su se u ostatcima poganske vjere Hrvata htjeli prepoznati tragovi zoroastrizma. U starim slavenskim ritualnim tekstovima ima doduše nekih elemenata koji se mogu učiniti kao da izražavaju dualizam, ali niti je to pravi dualizam kakav je zoroastrijski, niti je obilježje po kojem bi se hrvatska duhovna predaja razlikovala od ostale slavenske.
Kao trag iranskoga podrijetla spominje se i predaja o petero braće koja su povela narod u novu domovinu i boje kao oznake strana svijeta (tako Bijela i Crvena Hrvatska). Kad su postavljali tabor, stepski su nomadi zabadali stijegove sa zastavama različitih boja da označe središte i sve četiri strane. Njima su označivali i raspored u bojnome pokretu. Odatle broj pet i boje. To doista odražava mitsku sliku svijeta srednjoazijskih nomada, ali nije nikakva isključivo iranska baština. Kada se radi o Hrvatima, najprije će se tu misliti na Avare. U turkijskih je (proto-)Bugara osobito dobro potvrđena predaja o petero braće, a trag joj se jasno razabire i u Srba.
Osim toga su veze starih Slavena s iranskim nomadima (Skitima, Sarmatima, Alanima) na području gdje šuma prelazi u stepu, po svemu sudeći, bile žive, trajne i prisne, pa je odatle lako mogao nastati narod koji je, kao Hrvati kakvima se opisuju u Porfirogeneta, bio dorastao borbi s Avarima. Ako se dakle Porfirogenetove vijesti o podrijetlu hrvatske vlasti u Dalmaciji uzmu ozbiljno, onda je i iranistički model prihvatljiviji nego germanistički. No daleko smo od toga da bismo ga mogli smatrati čvrsto zasnovanim.
O jednome nema dvojbe. I caru Konstantinu, i popu Dukljaninu, i Tomi Arhiđakonu, Hrvati su Slaveni. Njihovo neslavensko ime i neslavenska imena ono sedmero braće što su ih po jednoj tradiciji doveli u Dalmaciju znače da taj gentilno organiziran narod, ta gens Chroatorum, ima neslavenski sloj u svojoj tradiciji, i ništa više. Kada se pak zna kako su u ranom srednjem vijeku nastajale gentes, onda se shvaća da to još iz daleka ne znači da taj narod nije bio slavenski. Treba doista biti obuzet antislavističkim ideologemom pa da se čovjek raduje takvu iranističkom modelu kao neslavističkomu jer on uistinu i nije suprotan slavističkomu niti se s njime isključuje. Tek ideologemi su nespojivi.
Neslavistički modeli nemaju jakih argumenata u specifičnim povijesnim podatcima. Jači su kada se stave u okvir hipoteze o prvobitnom socijalnom dualizmu kod Hrvata. Zato je, pošto su istočnjačka vrela svojim potvrdama vratila vjeru u Bijelu Hrvatsku cara Konstantina (Westberg, Marquart, Niederle), više autora zastupalo mišljenje da su prvobitno Hrvati neslavenskoga podrijetla vladali kao plemstvo nad Slavenima avarskim podanicima, koje su, pošto su pobijedili Avare, podvrgli sebi (Gumplowicz, Županič, Haupt-mann). No uza svu učenost i oštroumnost nisu se mogle u dokumentima naći potvrde za takav socijalni dualizam kod Hrvata, a i mjesto u Porfirogenetovu djelu u kojem se mislilo da se može naći osobito snažno uporište za to ima se razumjeti sasvim drukčije (Koder).

                    

Model slavističkog autohtonizma

 
Nasuprot modelima doseljenja dugo je stajao model autohtonizma. Još u XVIII. i na početku XIX. stoljeća imao je uglednih zastupnika (Katančić, Gaj). To je onaj što ga je zastupao još Pribojević. Po tom su modelu već antički stanovnici Dalmacije i Panonije bili Slaveni, a oni na sjeveru potekli su od njih i raselili se po velikim prostranstvima srednje i istočne Europe. Hrvati su kao potomci starih stanovnika svojih zemalja u njima starosjedioci i kao takvi dio ne u ranom srednjem vijeku doseljenoga, nego iz prapovijesti i antike još autohtonoga južnog Slavenstva. Takav se model oko sredine XIX. stoljeća pokazao neodrživim i potpuno su ga prestali zastupati. Nema dvojbe da je tomu pridonijelo i raspoloženje koje je tada stvarao moćni ideologem slavizma, koji je svoje najutjecajnije predstavnike tada imao na sjeveru, među Česima, Slovacima i Rusima. Ipak je pri tome bilo od svega daleko najvažnije to što su se jezični tragovi antičkih domorodaca u ilirskim provincijama pokazivali neslavenskima; što su se bolje istraživali i upoznavali, to više. Jezični kontinuitet između toga staroga stanovništva i slavenskih Hrvata nije se više mogao iznositi kao ozbiljno tumačenje njihova podrijetla i pretpostavka vrijedna znanstvene pozornosti.
Dakako, model autohtonizma ne mora se konstruirati u tom najjačem njegovu obliku. U nj ne mora biti ugrađen jezični kontinuitet. To je onda nešto kao Šižgorićevo shvaćanje po kojem se doseljenje ne isključuje, ali smatra pobočnim događajem koji nije bitan za identitet, dakle za izvođenje podrijetla. Po takvu shvaćanju su onda Hrvati svoj slavenski jezik doduše dobili od doseljenika koji su ga donijeli sa sjevera, ali se time bitno ne određuje njihovo podrijetlo jer je za nj važniji kontinuitet života na jadransko-podunavskom prostoru, kontinuitet koji se očituje u fizičkom tipu, mentalitetu, materijalnoj i duhovnoj kulturi. Vjerojatno je utjecaj slavističkoga ideologema kroz mnogo desetljeća sprječavao da se razmišlja u tom smjeru, premda arheologija i etnologija, povijest likovnih umjetnosti i glazbe te usmena književnost daju mnogo podataka koji upućuju u tom pravcu. Za slabiju varijantu autohtonističkoga modela doista ima razloga. Argumentacija koja se zasniva samo na njima mora, međutim, ipak ostati jednostrana. Ima, naime, također obilnih i dojmljivih podataka koji pokazuju da je praslavenska baština u Hrvata jako prisutna, da su oni svojom tradicijskom kulturom autentični pripadnici izvornoga slavenstva. Samim se time nudi mogućnost da se konstruira slavističko-autohtonistički model, u kojem će se podrijetlo Hrvata izvoditi i iz kontinuiteta antičkoga domorodačkog etničkoga supstrata i iz doseljavanja Slavena sa sjevera u karakterističnom suodnosu jednoga i drugoga, ne poričući nikojoj od tih tradicija autentičnost. Mnogo toga, doista, govori za konstruiranje takva složenoga modela, ali se tomu odupire kako utjecaj ideologema slavizma, tako i utjecaj ideologema antislavizma, pa se na razmišljanja u tom smjeru nailazi najrjeđe.
Ovim smo se razmatranjima sada već dotaknuli šire interdisciplinarnosti pri konstruiranju modela kojima se odgovara na pitanje o podrijetlu Hrvata. A rekli smo da bez suradnje raznih znanstvenih disciplina ne može biti valjana odgovora na nj. Nema dvojbe da, u načelu, o tome ima što reći etnologija. No ona je pri tome u slabu položaju jer je materijal koji skuplja i proučava većinom sasvim recentan, nije stariji od prošloga stoljeća, a starina tradicije iz koje potječe ne može se točnije odrediti, više se naslućuje nego se o njoj pouzdano zna. Stoga i pokušaj da se etnološkim istraživanjem dade prinos kritičkoj raspravi o vrelima za podrijetlo i doseobu Hrvata, koliko god zanimljiv bio, nije imao istinske dokazne snage.
Fizička antropologija pak oskudijeva starijim materijalom i metode joj za sada ne dolaze do dovoljno podrobnih rezultata da bi nam mogla dati onoliko i onakvih podataka koliko bismo i kakvih trebali za odgovore na pitanje o podrijetlu Hrvata. Ono pak što je u najnovije doba na tom području učinjeno vrlo je vrijedno i upućuje na autohtonističko modeliranje.
Najviše se pomoći, dakako, očekuje od arheologije. No upravo ona do danas nije dala očekivanih rezultata. Nove sinteze na tom području pokazale su vrlo jasno da baš o razdoblju koje je odlučno za odgovor na pitanje o podrijetlu Hrvata nema arheoloških podataka, isto onako kao što nema ni pisanih. I nije problem u tome što nam se doseljenje Slavena dosada nije pokazalo kao kronološki odrediv kulturni sloj, nego u tome što se za ključno razdoblje, za VII. stoljeće, osim samoga njegova početka, i za VIII. stoljeće, osim samoga njegova kraja, ne može utvrditi nikakav kulturni sloj. Dok se ne razjasni što je s tim, arheologija ne može mnogo pomoći pri konstruiranju znanstvenih modela o podrijetlu Hrvata. Svakako se pak ne mogu odatle što za to ključno razdoblje nema arheoloških podataka izvoditi nikakvi povijesni zaključci, kao npr. da su se Hrvati doselili, kako čitamo u cara Konstantina, ali tek na kraju VIII. stoljeća, ili da se uopće nije doseljavao nitko osim Gota, i još kakvih drugih Germana, kako se to u novije vrijeme zna čuti i čitati. Ako se riješi ta arheološka zagonetka, ima izgleda da se dobiju novi elementi za rasuđivanje o hrvatskim početcima. Sada smo što se toga tiče u položaju kakav je ovdje opisan.
 
Lingvistika, napokon, daje neke vrlo pouzdane rezultate u tom sklopu pitanja. Nema nikakve dvojbe da je jezik Hrvata slavenski, i to južnoslavenski. Slavenski su jezici usko srodni s baltičkima, pa su prvobitno morali biti u bliskom susjedstvu. Starih tragova baltičkih jezika ima samo na sjeveru, uz Baltičko more i u njegovu zaleđu. Odatle se razabire da su južnoslavenski jezici doneseni iz sjevernijih predjela. Domorodački jezici rimskoga Ilirika, sudeći po njihovim oskudnim ostatcima, nisu nikako bili slavenski. Jezična nam istraživanja tako pokazuju da je jaki model hrvatskoga autohtonizma, onaj po kojem slavenski Hrvati oduvijek žive na svojoj zemlji, a drugi su se Slaveni odatle raselili po sjevernim prostranstvima, potpuno neodrživ.
Pokazalo se da je ključ za razumijevanje čitavog spleta oko pitanja i odgovora o podrijetlu Hrvata razlučivanje znanstvenih modela od mobilizatorskih ideologema. Koliko god jedni utjecali na druge, po svojoj su biti ipak sasvim različiti. Rasprava o modelima ne može se voditi ideološkim optužbama. Umjesto toga valja razmišljati kako da se od jednostavnih i jednosmjernih modela dobiju složeni i polidimenzionalni koji će najpotpunije, najobuhvatnije i najistančanije odgovarati raspoloživim podatcima.

 

Literatura        

 
Lujo Margetić: “Dolazak Hrvata”, Književni krug Split, 2001
Neven Budak (ured.): Etnogeneza Hrvata, MH Zagreb, 1996 
Stjepan Krizin-Sakač: Hrvati do stoljeća VII., Sagrak Darko, Zagreb, 2000
Ivan Mužić: Hrvati i autohtonost, Marjan tisak, Split 2001
Ivan Mužić: Podrijetlo Hrvata, NZMH, Zagreb 1989
Tihomir Mikulić: Otvoreni pečati, Kapital trade, Zagreb 2002
Ivan Jurić: Genetičko podrijetlo Hrvata, vl. nak., Zagreb 2003

 

Poveznice

Bizantinci, Hrvati, Karolinzi
Genetska istraživanja o podrijetlu

 

 

 
   
 
Pocetna | Forum | Kontakt | English
2009. Developed by asker