Habsburška Monarhija, tada domovina i Hrvatima, imala je stremljenja postati kolonijalna sila. U vidu je bio Borneo. Od kolonizacije nije bilo ništa, ali poduzimane su znanstvene ekspedicije u daleke krajeve. Domoroci Solomona,stanovnici guste , čupave kose, slične ovčjem runu, crni kao ugljen, nisu obračali mnogo pažnje došljacima. Više su ih privlačili vlastiti međusobni krvavi ratovi. Radije su se bavili lovom na ljudske glave nego da ubijaju bjeloputne strance. Propovijedanje misionara slušali su pristojno, pa se zbog svega toga ozbiljnija konfrontacija Istoka i Zapada dogodila tek 1896. godine. Te godine iskrcala se na Gudalcanalu ekspedicija ALBATROSS (ime broda kojim su doplovili), koju je tamo poslalo i financiralo Geografsko društvo u Beču. Prešavši preko uskog i ravnog pojasa uz obalu, ekspedicija je poslije nekoliko dana stigla do podnožja 1 600 metara visoke planine Tatuva. Osamnaest članova ekspedicije odlučilo je da se popne na Tatuvu bez obzira na upozorenja domorodaca da će svi stanovnici otoka umrijeti ako se netko drzne osvojiti Tatuvu. Vođa ekspedicije, ugledni geolog Henrich Foullon von Norbeeck, odgovorio je domorocima da su on i njegovi drugari došli iz velike daljine kako bi se popeli na Tatuvu i da će to učiniti. Kad su sutra dan članovi ekspedicije zajutarkovali, nezamjetno ih je opkolio velik broj domorodačkih ratnika, ali im je bilo tako žao onih za koje su znali da moraju umrijeti te su ih pustili da na miru dovrše zajutrak i tek su ih tada napali. Ekspedicija se hrabro odupirala i na kraju krajeva su uspjeli odbiti domoroce, ali ih je šest poginulo. Među njima i njihov neustrašivi vođa. Tako se završila prva bitka za Gaudalcanal. U ekspediciji je bilo i nekoliko Hrvata. Među poginulima je bio mornar Jakov Doković, a teško ranjeni su bili Petar Čurčić, Antun Kovačević, Nikola Lovrić i Franjo Šepčić.

U Drugome svjetskom ratu Japanci su pokazali da se žuta rasa može oružjem ravnopravno boriti s bijelom. Izbacili su bijele (britanske, francuske, nizozemske, esadeovske) kolonizatore iz Burme, Malaje, Indokine, Istočne Indije, s Filipina. Napali su i Australiju, razorivši Darwin. Imamura je bio jedan od najuglednijih časnika japanske kopnene vojske. Ne samo da je na početku rata brzo i okretno zauzeo sav otok Javu, nego je poslije uveo red u Nizozemskoj Istočnoj Indiji, uporabivši za to sasvim male snage. Njegovi liberalni postupci izazvali su, međutim, tako žestoku kritiku moćnih i uplivnih snaga u Glavnom stožeru, da je neko vrijeme bila u pitanju njegova daljnja karijera.

Jedan od prvih poteza kojima je Imamura započeo okupaciju bilo je puštanje iz zatvora Ahmeda Sukarna, koji je u dobu nizozemskoga kolonijalnog režima bio najutjecajniji revolucionarni vođa u Nizozemskoj Istočnoj Indiji. Sukarna su doveli iz samice ravno u Imamurinu službenu rezidenciju, elegantnu zgradu u kojoj je još kratko vrijeme prije toga stanovao nizozemski kolonijalni namjesnik. "Znam da vi niste čovjek koji sluša bilo čija naređenja", rekao je Imamura. "Zato ih od mene ne ćete dobivati. Čak vam ne ću savjetovati što činiti. Ali, mislim da vam mogu obećati da će Indonežanima biti pod našom okupacijom bolje potrude li se i nauče naš jezik. Sve ostalo u vezi s okupacijom ovisi o japanskoj vladi. Drugim riječima, budući da o tome ne mogu odlučivati ja nego oni, ne mogu vam obećati da ćete dobiti neovisnost".

Osim što je među svojim sunarodnjacima promicao učenje japanskog jezika i pomogao organizirati nastavu, Sukarno je pomogao u stvaranju odbora u kojemu se nalazilo 15 Indonežana i 5 Japanaca, i koji je imao zadatak primiti pritužbe građana. Prigovori Imamurinu liberalizmu došli su brzo do ušiju njegova neposrednog starješine, generala Teraučija u Sajgonu (današnjem Hošimingradu), koji ih je odmah proslijedio u Tokio. Malo kasnije iz Tokija su u Bataviju (današnju Jakartu) doputovali generali Akira Muto i Kiođi Tominaga koje je poslalo Ministarstvo rata ispitati pritužbe protiv Imamure. Imamura je veoma odlučno i agresivno branio svoju okupacijsku politiku. "Ja zapravo samo izvršavam careve direktive", rekao je. "Ako ustanovite da ne valja moja uprava, smijenite me, ali vas molim to ne učiniti dok ne proučite njene ishode!" Inspektore je zapanjilo ono što su vidjeli, pa su u izvješću Tođu i načelniku Glavnog stožera Sugijami preporučili Imamuri dati slobodne ruke.

Admiral Ugaki završava svoj dnevnik za 1942. godinu: "Kako je bila divna prva faza naših operacija! A kako nam ide loše od bitke kod Midwaya! Kao san rasplinula se naša strategija kojom smo mislili zauzeti ne samo Havaje, Fidži, Samou i Novu Kaledoniju nego i Indiju, i ujedno uništiti britansku Istočnu flotu. Neprijatelj je spriječio zaposjedanje Port Moresbyja i Guadalcanala. Dok gledam u prošlost, u grudima mi se diže bura čuvstava. Znam da u ratu ne može ići uvijek onako kao što želimo, ali to što nam se zbiva strašno je. Ima previše primjera očajničke borbe naših časnika i vojnika s neusporedivo nadmoćnim protivnikom, a da bi se ovdje mogli makar samo nabrojiti. Svim tim junacima moja duboka zahvalnost, a moja duboka sućut onima što su viteški poginuli".

Esadeovski general George C. Kenney hvali Japance: "Žutonja se i dalje uporno potcjenuje. Samo se po sebi razumije da ćemo ga svakako pobijediti, prije ili kasnije. Ali vrijeme, znoj, krv i novac što ćemo ih morati uložiti u taj posao nadilaze svaku našu predodžbu o tome. To će se pogotovo sigurno dogoditi dopustimo li žutim vragovima iskoristiti silna prirodna bogatstva kojih su se dočepali. Dovoljno je pogledati što se danas događa kod Bune [na Novoj Gvineji] i ne zaboraviti kako nas čekaju stotine Buna. Ondje su žutonje već dva mjeseca u sasvim beznadnoj situaciji. Bombardiranjem i mitraljiranjem skresali smo njihov garnizon na šaku vojnika sposobnih za borbu; nemaju doslovno nikakvu zračnu podršku; njihova mornarica jednostavno se ne može probiti kroz našu zračnu blokadu kako bi im pomogla; u posljednje vrijeme morali su nekoliko puta gledati kako im potapamo brodove samo nekoliko milja od njihovih položaja; hrane se oskudno i moraju štedjeti strjeljivo, jer su količine strjeljiva i hrane koje su im uspjele dopremiti podmornice, i to samo jedan jedini put, noću, i zrakoplovi, bijedne. Ali, car im je naredio držati se, i oni se, bogami, drže! Njihov moral! Dovikuju našim vojnicima: "Što je to s vama, Jenkiji? Zar ste doista kukavice? Zar ste se ukenjali? Zašto nas ne napadnete da se borimo?" Kad smo opkolili nekoliko njihovih snajpera i pozvali ih na predaju, odgovorili su: "Dođite po nas, ako se usuđujete!" Imam neugodan dojam da mnogi od naših ljudi misle kako ćemo Japance pojesti za doručak čim jednom padne Njemačka. Te ljude čeka silno neugodno iznenađenje. Ako budemo htjeli poraziti Japance, morat ćemo unovačiti sve svoje zalihe domoljublja, upornosti, hrabrosti i tome dodati nešto što bih nazvao križarskim zanosom ili upravo vjerskim žarom! S Japancima se ne mogu obračunati amateri. Mi se moramo pretvoriti u profesionalce. I još nešto, što nikako ne smijemo smetnuti s uma: na pacifičkom bojištu nema mirnih sektora u kojima bi se novi vojnici postupno privikavali na rat. Ovdje se odmah igra u prvoj ligi".

Novi dokumentarac o bivšoj belgijskoj koloniji DR Kongu.

Carstvo Inka imalo je oko 1530. godine na 2 500 000 km2 otprilike 10 000 000 stanovnika (4 na km2), a Astečko Carstvo 1521. godine 22 000 000 na 304 325 km2 (72.3 na km2). Dakle, gustoća naseljenosti u Inka bila je strašno niska, kao danas u Kanadi. Asteci su imali državu gusto naseljenu taman onoliko koliko je danas Hrvatska (Hrvatska ima 73 stanovnika na km2). Carstvo Inka danas bi bilo deseta najveća zemlja, malo manja od Kazahstana i malo veća od Alžira. Astečko Carstvo bi bilo 71., malo manje od Omana, malo veće od Italije. Asteci su imali carstvo koje je imalo žitelja kao danas Tajvan, Kamerun, Bjelokosna Obala, Australija, Sjeverna Koreja, Madagaskar. Carstvo Inka imalo je ljudi kao danas Portugal, Češka, Dominikanska Republika, Burundi, Haiti, Bolivija.

Jedna od najmoćnijih predkolonijalnih afričkih država Kraljevstvo Kongo imala je 1650. godine 500 000 stanovnika na 129 400 km2.

U novom dokumentarcu o Patagoniji hrvatskoj zajednici tamo posvećen je dio 11:16-13:37. Budimo ponosni što se Hrvati nisu ogriješili o prava domorodaca.

Ostavština španjolskog militantno katoličkog režima je 11 000 crkvi u Meksiku. Španjolski i portugalski kolonizatori bili su opsjednuti izgradnjom crkvi na drugim kontinentima, u krajevima gdje ih nikad nije bilo.

Ima li kakvih informacija o kolonijalnom genocidu Turske nad balkanskim domorocima?

Ovi svi upisi su negdje daleko, a imamo ovdje kod kuće pravi primjer. Zašto ignorirati genocid o koji se nama dogodio u srednjem vijeku?

Dakle, koliko je turski kolonizator pobio domorodaca na Balkanu? Koliko je porobio?

Kakva je bila izgradnja džamija u krajevima gdje ih nikad nije bilo? Hoće li biti kakve odštete za domoroce od strane militantno islamističkog režima?

Možemo i o tome kako su došli u današnju Tursku. Kako je kolonizirana sjeverna Afrika. Na kraju krajeva, kako je kolonizirana sama Arabija, bilo je i tu dokumentiranih genocida nad židovima.

Povijest Osmanskog Carstva nisam puno proučavao, tako da nemam podataka. Tko ima, neka napiše. Međutim, niti jedan narod pod turskom vlašću nije gotovo ili sasvim istrijebljen, niti je sasvim umuknuo njegov jezik i zatrta njegova kultura, kao što se može reći za američke i australske domorodačke narode pod britanskom, španjolskom ili portugalskom vlašću. Turski jezik nije nametnut niti jednom narodu u Europi, a niti jedan europski narod nije cijeli primio islam, ili u velikoj većini.

Pa da što su primili Bošnjaci i Albanci ako nisu Islam?

Gdje su danas u Turskoj Armenci i Grci?

To što danas postoji Srbija ili Bugarska razlog su balkanski ratovi a ne turska dobrota.

Niti jedan narod nije kolektivno prešao na islam. Albanaca, Hrvata i Srba ostalo je kršćana, tek djelomično su islamizirani. Uz muslimane su ostali živjeti kršćani. Ni na vrhuncu turske moći većina u Bosni nisu bili muslimani, niti je udio muslimana u Albaniji ikada prešao 70%.

Po tvojoj priči Englezi su voljeli crnce, jer je broj crnaca rastao u Americi.

Naravno, razlog nije kolonijalna ljubav, nego je zato jer su indijanci pomrli od bolesti i bili preslabi za rad, a crnci su im trebali kao radna snaga.

Ali gledajući tvojom logikom, pa crnci su procvjetali pod kolonijalnim silama. Rastao im je broj eksplozivno, postali su značajni tamo gdje ih nikad nije bilo.

Nismo mi krivi što smo jednako otporni na prehladu kao Turci pa nismo pomrli kao indijanci i mogli smo poslužiti kao radna snaga. A inače, nakon progona Hrvata, Turci jesu naseljavali Vlahe da popune prazne prostore sa kojih su katolici protjerani.

Dakle, NISU uz muslimane ostali živjeti kršćani kako ti to lijepo ispričaš, nego je većina katolika protjerana prema Hrvatskoj, a na njihovo mjesto su dovedeni drugi kršćani pravoslavci koji su za muslimane bili niža kasta.

Po tvome i USA su zajedno živjeli bijelci i crnci, ne? Lijepo zajedno živjeli bijelci i crnci zajedno na plantažama, da ne ulazimo u detalje kako su živjeli jedni a kako drugi. Onda je sve bilo u redu.

Žali se da su katolici po Americi gradili crkve a neki dan se hvali o gradnji džamije u Dubrovniku.

Šetnja povijesnim središtem glavnog grada Meksika, u travnju 2019. godine. Na središnjem trgu, oko katedrale, plešu ljudi odjeveni kao Asteci. Domorodačka kultura življa nego što sam pretpostavljao.

Izvinjavam što sitničarim.

Balkanski ratovi su bili za proširenje već postojećih država. Srbija je postala nezavisna tako što je podigla dva ustanka (razmak između propasti prvog i izbijanja drugog je dve godine), pristala da bude turski vazal, povećavajući svoju autonomiju korak po korak, do 1978. kada postaje nezavisna kraljevina (i takođe širi teritoriju na jug (Niš, Leskovac, Vranje, Pirot...). A Bugare je oslobodila Rusija, međutim nisu dobili međunarodno priznanje 1978., nego su morali da čekaju kao vazal sve do 1910. Grčka je postala nezavisna još 1820., najviše zahvaljujući britanskoj pomoći.

Balkanski ratovi su samo produžetak tog procesa, i ti ratovi su bili za oslobođenje ostataka nekada porobljenih naroda, nisu razlog postojanja Srbije, Bugarske i Grčke.

Prihvatam, iako poanta je bila da ove države postoje zbog turskog poraza, a ne dobrote kako to provlači Ateist.

Ateist proživljava "white guilt" intezivno zbog nečega što se dogodilo davno , ali levičari su to digli na viši nivo ne bi li vladali svojim fantazerskim bajkama i upropastili sve što je "zli beli čovek" postigao.

Umesto da oseća krivicu zbog svog dubrovačkog identiteta jer njegovi preci su vekovima šurovali i trgovali sa turcima dok su pretke pravoslavaca i katolika u unutrašnjosti nabijali na kolac.
I sad je ponosan na svoj lepi stari grad koji počiva na "blood money" i još ponosniji što se gradi džamija , fascinantno.

Znam šta je poenta, zato sam i rekao da sitničarim.

Kad pogledaš popis jezika na koje je prevedena Biblija, vidiš da su među njima tisuće američkih, afričkih i oceanijskih domorodačkih jezika. Europljani su izučavali domorodačke jezike, standardizirali ih, prilagođavali latinicu njima, prevodili Bibliju i ostale sadržaje. Bez Europljana, svi ti jezici ne bi imali kodificirani, standardni, pisani oblik.

https://en.wikipedia.org/wiki/Bible_tra ... _languages

https://en.wikipedia.org/wiki/Bible_tra ... _languages

https://en.wikipedia.org/wiki/Bible_tra ... hilippines

https://en.wikipedia.org/wiki/Bible_tra ... _of_Africa

Cijeli dvosatni film o Isusu na meksičkome domorodačkom jeziku otomí, dijalekt u dolini Mezquital u Hidalgu.

Jučer objavljeni videozapis o epidemijama koje su u 16. stoljeću poharale Srednju Ameriku.

Siouxa je 1870-ih bilo ukupno 15 000. Na "Divljem zapadu" bilo je tada ukupno 200 000 svih domorodaca, a 15 000 vojnika SAD-a.

Stanovništvo Virginije

1607.
*domorodaca: 10.000
*bijelaca: <1.000

oko 1700.
*domorodaca: 3.000
*bijelaca: 50.000

Jesu li zabilježeni mješoviti brakovi između Hrvata i američkih domorodaca, osobito najrazvijenijih uljudbi poput majanske, astečke i kečuanske? Radiotelevizija Republike Srpske objavljuje priču iz općine Trebinje. Mješoviti srpsko-astečki brak.

Ne znam zašto Lazar i Jelena, zašto nije palo i neko astečko ime? Montezuma Vučurević, Cuahtemoc Vučurević, Axayacatl Vučurević.

https://www.rtrs.tv/vijesti/vijest.php?id=345171

Iz Meksika u Srpsku - Hercegovac oženio Indijanku

Neobična, ali pozitivna priča stiže s krajnjeg juga Srpske. U jednom od napuštenih trebinjskih zaselaka Podštirovnika, na tromeđi u Zubcima, djedovinu je obnovio Dragan Vučurević, a iz Meksiko Sitija doveo suprugu Indijanku.

Napustili su profesionalne poslove i sve gradske prednosti, jedini su u selu, i posvetili su se uzgoju koza.

- Na početku je bilo teško. Napustiš veliki grad, grad sa puno ljudi, porodicu i dođeš ovdje. Ovdje je mirno. Navikavanje je bilo teško, ali sada je dobro - rekla je Dejzi Hernandez Kapistran Vučurević.

Dejzi, Indijanka iz plemena Asteka, u napušteno selo došla je prije četiri godine. Diplomirala je finansije i računovodstvo, imala stalni posao, ali ljubav prema Draganu i odlučnost da žive mirno, bili su jači.

Podiže trogodišnjeg Lazara i šestomjesečnu Јelenu. Nedostaje joj meksička hrana, sprema hercegovačku, a naučila je i da pravi kozji sir.

- Rekli su mi kako se pravi, ali ne mogu da kažem. To je tajna - istakla je ona.

Dragan kaže da je ostvario dječački san. Rođen je u Trebinju, živio u Herceg Novom, a u Meksiko stigao prije dvadeset pet godina. Bio je fudbalski trener, sa meksičkom Fifinom licencom, radio je kao radio i tv voditelj, a najduže u Organizaciji za ljudska prava pri UN. Sve je napustio, a skromne prihode ostvaruje od uzgoja koza.

- Najmilije su mi društvo koze. Imao sam ranije i krave. Koze su najmilije zato što su najpametnije. Idu za mnom, imaju svoj interes, slušaju. Naravno treba imati kukuruza u džep, bez toga ne bi bilo dobro - rekao je Vučurević.

Želi da proširi stado i štalu, ali nema novca. Pomoć ni od koga nije tražio. Po 22 kilometra daleko su im Trebinje i Herceg Novi. Život između dvije granice i dva prelaza, olakšavaju im službenici graničnih policija.

- Јedino što želim jeste da imam ista prava kao i svi u BiH - govori Vučurević.

Mali Lazar je još u granicama dječije mašte. Kao i mami, smeta mu zimski snijeg i minusi.

Za zimu je potrebno dvadeset metara drva, zalihe hrane za porodicu, stočna hrana. Dio su već spremili. Ali, bez obzira na sve poteškoće usamljeničkog života, Dragan, glava porodice, kaže da u Podštirovnik i na Zubce nije došao da ide.

U čast vitezu junaku, neumrlom branitelju.

https://www.24sata.hr/news/pogodili-bi- ... tan-646878

Pogodili bi ga, a on bi nastavio borbu: Mislili su da je besmrtan

Zadnji veliki američki domorodački vođa Geronimo na jučerašnji dan 1886. godine predao se Amerikancima. S njima i Meksikancima ratovao je trideset godina. Njegovom predajom završio je posljednji veliki esadeovsko-domorodački rat.

Geronimo, točnije Goyathlay, odnosno Onaj Koji Zijeva, poznati vrač i vođa Chiricahua Apača tvrdio je da nije poglavica već vojni vođa. Nakon što su mu Meksikanci ubili ženu, troje djece i majku njegova mržnja postala je neopisiva. Postao je opsjednut osvetom i od tog trenutka je krenuo u osvetničke pohode.

Sa svojim borcima u pohodima po Arizoni, New Meksiku i Teksasu napadao je Meksikance i Amerikance gdje god je stigao i vršio odmazdu bez ikakve milosti.

U svojoj autobiografiji kaže: "U mladosti nikada nisam vidio bijelog čovjeka, ni misionara, ni svećenika. Živjeli smo tiho po prerijama Arizone spojeni s prirodom, povezani jednostavnim životom. Sa 17 godina primljen sam u vijeće ratnika, što znači da sam ušao u svijet odraslih. Tada sam mogao zaprositi i lijepu Alope, čijoj sam obitelji morao darovati krdo ponija koje sam sam ulovio".

Idila je trajala do 1858. kad su logor napali Meksikanci. Muškaraca tad nije bilo jer su otišli trgovati i ostale su samo žene i djeca. Sve su ih ubili. Na dan Svetog Jeronima domoroci su se osvetili. U borbi se najviše istakao upravo Geronimo.

Geronimo će se kasnije opet ženiti i imati drugu djecu, ali za gubitak svoje prve obitelji nikad se ne će prestati osvećivati.

O njemu je kružio mit da ga meci ne mogu ubiti. Prema vjerovanju svojih suboraca, bio otporan na smrt. Nekoliko puta bio je pogođen, ali je svaki put nastavljao s borbom. Vjerovalo se da ga štiti Usen, vrhovni bog njegovog plemena.

Od njega je, tvrdio je Geronimo, i dobio poruku: "Nijedna te puška ne će moći ubiti. Izvadit ću svaki metak iz pušaka Meksikanaca, ostat će u njima samo prah, i vodit ću svaku od tvojih strijela".

Geronimo je posljednji poglavica koji se predao vojsci SAD-a. To se dogodilo na jučerašnji dan 1886. u Kanjonu kostura. Neslomljivi Geronimo odustao je od namjere protjerati doseljenike i potpisao primirje s neprijateljskom vojskom. Tada je sklopljen sporazum o miru i uklapanju plemena u "novo društvo". Većinu odredbi Amerikanci nisu poštivali, a domoroci su odvedeni živjeti u rezervatima.

"Okrutnije crte lica nikad nisu bile urezane. Nos širok i velik, čelo nisko i naborano, brada puna i snažna, oči kao dva djelića obsidijana iz kojih gori vatra. Ali ono što na njegovom licu prvo zamjećujete, to su njegove usne, tanke, ravne, stisnute, kao da je netko nožem napravio oštar rez preko lica, bez ijedne meke crte", pisao je o Geronimu jedan novinar te 1886. Guverner meksičke savezne države Sonore tvrdit će da je Geronimo, sa svojih 16 ratnika, za samo pet mjeseci, zaklao 500 do 600 Meksikanaca.

Prema svom najvećem neprijatelju vlada SAD-a je odlučila biti "velikodušna". Protjerala je Geronima i njegove preživjele suborce u vojna utvrđenja na Floridi, potom u Alabami i na kraju u Oklahomi. Unatoč obećanju nikad im nisu dopustili povratak u Arizonu.

Geronimo je tada počeo zarađivati prodajom svojih fotografija i izradom luka i strjelica, sa svojim imenom na njima. "Izlagali" su ga kao najvrjedniju atrakciju na izložbama u Omahi, Buffalu i 1904. godine na Svjetskoj izložbi u St. Louisu. Jahao je i na paradi povodom inauguracije predsjednika Theodorea Roosevelta.

U nekoliko navrata tražio je od vlasti da ga se vrati i Arizonu, čak je to tražio i od američkog predsjednika Roosevelta: "To je moja zemlja, moj dom, zemlja mojih otaca, dopustite mi povratak. Želim svoje posljednje dane provesti tamo i biti pokopan među tim svetim planinama. Kad biste mi to omogućili, možda bih umro u miru, znajući da su se i moji ljudi vratili na svoju zemlju".

Želja mu nije ispunjena. Počeo je puno piti, a jedne je noći pijan pao s konja i ostao ležati na hladnom tlu. Umro je od upale pluća nekoliko dana kasnije. Imao je 80 godina. Na smrtnoj postelji legendarni ratnik priznao je svom nećaku da mu je žao što se predao: "Nikad se nisam trebao predati. Trebao sam se boriti do posljednjeg čovjeka".

U australskoj košarkaškoj reprezentaciji igra samo jedan pravi Australac, domorodac. U pitanju je Patty Mills, jučerašnji tragičar koji je promašio bacanje za pobjedu i ulazak u borbu za naslov svjetskog prvaka 4.7 sec prije kraja. Čovjek na parketu gine za državu koja je nastala na tragediji njegovih predaka.

* "Mills was born in the Australian capital city of Canberra. Mills' father, Benny, is a Torres Strait Islander, and his mother, Yvonne, is an Aboriginal Australian. His mother was a victim of the Stolen Generations – one of the darkest chapters of Australian history, with the forced removal of many Indigenous children from their families from the earliest days of European settlement until the 1960s".

Srpski nogometaš Nemanja Matić odbio je ukaljati dres cvijetom koji komemorira najveće divljake, zlikovce i monstrume u povijesti čovječanstva, engleske vojnike. Tako se može svrstati u legendarne borce protiv kolonijalizma.

https://direktno.hr/sport/nemanja-matic ... ke-138206/

Nemanja Matić šokirao Otok: Odbio nositi cvijet na dresu u spomen na britanske vojnike!

Nogometni reprezentativac Srbije, član Manchester Uniteda, Nemanja Matić, odbio je nositi cvijet maka na dresu na utakmici Premiershipa protiv Bournemoutha!

Naime, cvijet su nogometaši nosili u spomen na poginule engleske vojnike.

Prema pisanju otočkih medija Matić je pitao što predstavlja taj cvijet, a kada mu je rečeno da se radi o počasti za poginule britanske vojnike, među kojima su i stradali u NATO-ovim misijama, odbio ga je imati na dresu.

"Bombardirali ste mi zemlju, nema nikakve šanse da ja to nosim. Ako treba spreman sam iz ovih stopa napustiti klub i Englesku", rekao je čelnim ljudima u klubu srpski reprezentativac.

Inače, nošenje cvijeta nije obavezno, ali je Matić šokirao Britance koji su se o tom pitanju raspisali na društvenim mrežama.

SLAVKO PEROŠEVIĆ - NEMANJA MATIĆ

Evo jutros probudih se
i naoštrih vrh svog pera
da pozdravim tebe, brate
iz dalekog Mančestera.
Ti sigurno ne znaš ko sam
jer dolazim iz Šavnika
al' me ljudi već odavno
prepoznaju k'o pjesnika.
Opjev'o sam srpsku slavu
i velike srpske boli
pa ću ovim perom što
ga krase epski oreoli
tebe, brate, pred ikonom
ispred krsta i svijeće
uvrstiti među Srbe
što nikada mrijet' neće.
Jer kad gusle i gudalo
počnu ime da ti slave
više nikad, znadni dobro
nej umirat, gorski lave.
Jer bez straha i bojazni
pred svijetom si, moj Nemanja
pokazao da se Srbin
ne saginje i ne klanja.
Na reveru svoga dresa
ti ne htjede stavit cvijet
u čast onih što su s puškom
porobiti htjeli svijet.
U čast onih što su huleć'
na Hristovu vjeru svetu
u krv i suze gorke
okupali svu planetu.
Onih što su počinili
nebrojene genocide
al' se u svom srcu zbog tog
ne sramote i ne stide.
Prodavali crno roblje
istrijebili Indijance
po' svijeta okovali
u sindžire i u lance.
Zbog safira i bisera
što njihovu krase krunu
milioni nesrećnika
u grobnici hladnoj trunu.
Sve pokrali i oteli
silom, Bogu na sramotu
pa i tebe htješe sramno
kao srpskog patriotu
da okite cvjetovima
njihovoga nekog "maka"
al' ti na to ne pristade
čast neka ti bude svaka.
Ne htje počast odat onom
što je na naš narod puca
u grudima tvojim, brate
Obilića srce kuca.
Ne htje znamen zločinački
povijene stavit' glave
al' tim gestom, vječno si se
među Srbe svrst'o prave.
Kažu ljudi da i pomoć
bolesnoj si slao djeci
pa Bog s neba nek' te čuva
i veliki srpski sveci.
Od danas si u mom srcu
odmah neđe kraj Novaka
pozdravlja te epski pjesnik
Perošević iz Drobnjaka.

Izvrstan novi dokumentarac o zvjerstvima njemačkih zlotvora nad narodima Herero i Nama. Kad su došli, kolonizatori su imali Bibliju, a domoroci zemlju. Ubrzo su kolonizatori imali zemlju, a domoroci Bibliju. Nakon što je tek 21. ožujka 1990. godine, pod vodstvom slavnoga pokreta SWAPO, Namibija postala neovisna, slobodna, suverena i samostalna država, Kaiserstrasse u Windhoeku postala je Independence Avenue.

U prvih nekoliko godina po otkriću Potosija, Španjolci su doveli 6 000 afričkih robova da rade u rudnicima, ali oni su uskoro pomrli na visokoj nadmorskoj visini. Kolonijalna se uprava onda okrenula prema domorocima, prislivši ih da, kao oblik prisilnog rada, ili mita kako se to zvalo na kečuanskom jeziku, rade u rudnicima bez plaće. Domoroci su morali dolaziti s udaljenosti od stotine kilometara sa svih dijelova visišta Perua i Bolivije kako bi radili u tim rudnicima. Otprilike su radili jednu godinu od svake četiri, premda po zakonu nisu bili obvezni raditi više od jedne svakih sedam godina. Obitelj svakog rudara morala mu je osigurati hranu i svijeće koje su mu bile potrebne za svjetlost u rudnicima. Domoroci bi u ponedjeljak ujutro išli u rudnike i iz njih nisu izlazili sve do subote. Svaki je čovjek morao iskopati svoju dnevnu kvotu rudače od jedne tone i četvrt. Tu bi rudaču zatim utovario u vreće teške preko 50 kg i odnosio ih do glavnog tunela. To je zahtijevalo vučenje i guranje vreća kroz labirint malih tunela koji su bili jedva široki da se kroz njih stisnut provuče, kao i nošenje i penjanje stotinama metara po nezgodno postavljenim ljestvama. U prvom desetljeću tog sustava, četiri od pet rudara umrlo je u prvoj godini prisilnog zaposlenja u rudnicima.

Premda je Potosi bio glavni izvor, Španjolci su također otvarali rudnike srebra u zapadnim planinama Meksika. Godine 1546. Juan de Tolosa je otkrio još jednu veliku srebrnu žilu na zemlji naroda Chichimeca, zvanom Zacatecas. On je rudnik nazvao La Bufa. S obzirom da je Meksiko bio puno veći od Bolivije, u njemu je bilo puno više rudnika. Nakon La Bufe, španjolski izrabljivači su 1548. otvorili rudnik u Guanajuatou, 1549. u Taxcou, 1551. u Pachuci, 1555. u Sombrereti i Durangu, te 1569. u Fresnillu. Premda nijedno pojedinačno nalazište u Meksiku nije nikada dostiglo nečuvenu proizvodnju basnoslovnog rudnika Cerro Rico u Potosiju, ukupna je proizvodnja daleko nadmašivala onu iz Potosija. Na grbu tog grada je pisalo: "Ja sam Potosi, riznica svijeta i zavist kraljeva".

Između 1500. i 1650. godine, zlato opljačkano iz Amerika pridodalo je barem 180 do 200 tona europskoj riznici. Ta količina zlata 1980-ih je procijenjena na 2 800 000 000 američkih dolara. Nekoć jednostavne crkve poput one u Toledu odjednom su se vinule do novih visina, proširivale se i imale ugrađene nove prozore kako bi Sunce obasjavalo golemu zbirku zlata i nakita iz Novog svijeta. Katedrala u Toledu hvali se monstrancom od 250 kg iz 15. stoljeća za koju se kaže da je načinjena od pozlaćenog srebra od pljačkovine domorodaca koju je natrag donio sam Kolumbo. Zahvalni konkvistadori i zahvalne monarhije punili su crkve zlatnim raspelima, zlatnim kipovima svetaca, pozlaćenim okvirima slika, zlatnim relikvijarima i zlatnim grobnicama. Španjolci su istopili američko zlato kako bi oblikovali zlatne kaleže, tacne i druge religijske predmete, koji su i danas u uporabi u španjolskim gradovima poput Seville i Toleda. Samo Cordoba ima 29 procesija u kojima masa korača noseći visoke srebrne križeve od ukradenog srebra, a u cijeloj Andaluziji tijekom Velikog tjedna maršira preko 300 procesija. Ona u Sevilli najveća je i najemocionalnija od svih. Silni križevi izrađeni su od zgrnutog bogatstva američkih domorodaca.

Arhitekti europskih palača stavljali su zlatne listiće na stropove, dodavali zlatne anđele u kutove, vezli lozu zlatnog grožđa između njih i napuhavali zlatne oblake kako bi ispunili bilo koji nepokriven prostor. U prvih 50 godina osvajanja Amerike, količina srebra i zlata koja je cirkulirala u Europi se utrostručila, a godišnja proizvodnja u Americi bila je deset puta veća od zajedničke prozvodnje ostalog svijeta. Kraljevska carinarnica u Sevilli, jedinoj službenoj španjolskoj ulaznoj luci za pljačkovinu iz Amerike, zabilježila je 16 000 tona srebra koje je tijekom tog doba ušlo. To bi na tržištu srebra 1980-ih imalo vrijednost od 3 300 000 000 dolara. Nezakonitom trgovinom i gusarenjem moguće je doveženo još drugih pet ili više tisuća tona srebra. U Napulju je 1570. u optjecaju i štednji bilo 700 000, a 1751. već 18 000 000 dukata. U Francuskoj, koja je pljačkašku kampanju počela puno nakon Španjolske, 1670. je u optjecaju bilo 120 000 000 franaka, a 1770. petnaest puta više (2 000 000 000 franaka).

Poplava američkog srebra u Aziju došla je izravno iz Acapulca preko Pacifika preko Manile na Filipinima, gdje su se s Kinom razmjenjivale mirodije i porculan. U Kini je 1368. godine srebro imalo vrijednost četvrtine vrijednosti zlata, ali do 1737. je uslijed europske pljačke Amerike omjer bio jedan prema dvadeset.

Pljačka Amerike nepovoljno je utjecala na Osmansko Carstvo, čijem je srebrnjaku (akce) odjednom koncem 1584. godine vrijednost pala na polovinu svoje prijašnje vrijednosti u izljevu nenadzirane inflacije. Turski je srebrnjak izgubio svoje važno mjesto u svjetskoj trgovini i nikada ga nije vratio. Nakon stoljeća borbe između muslimana i kršćana, američko je srebro za idućih pola tisućljeća vjerojatno učinilo više u potkopavanju islamske velesile negoli ijedan drugi čimbenik.