Jedini Hrvat koji je priznao da su Škutori rušili most.
Eto kad vam se zagrebe u srž nađeš mržnju veću od Srba prema Bošnjacima ili ti Vlaha prema Turcima i Muslimani.

Tako vam je i Isus razapet pa opet križiove nosate, trebate izgraditi mostiće kao relikvije i prodavati dole po Hercegovini pogotovo u Međugorju. Hercegovina je Hercegovina, isus je isus a biznis je biznis.

Papa Franjo proglašava svetima 800 otrantskih mučenika

Silvije Tomašević
11. 05. 2013. U 12:16

Kanonizaciju 800 mučenika je pred kraj svog pontifikata najavio papa Benedikt XVI.

Papa Franjo u nedjelju 12. svibnja na Trgu sv. Petra u Rimu predvodit će misu kanonizacije 800 mučenika proglašenih blaženicima, koje su u 15. stoljeću u Otrantu ubili Turci jer se nisu htjeli odreći kršćanstva i prijeći na islam.

Već mjesecima, odnosno otkako je 11. veljače ove godine na konzistoriju, na kojem je najavio svoju ostavku, Benedikt XVI. potpisao dekret o njihovoj kanonizaciji, odnosno upisivanju blaženika Antonija Primalda i družine, mučenika, u popis svetaca 12. svibnja 2013., u Otrantu i drugdje traju pripreme za tu svečanost.

Ubijeno 12.000 ljudi

Cijela nadbiskupija Otranta, najjužnijeg talijanskog grada na Jadranu, raznim izložbama, predavanjima, knjigama... priprema se za veliki događaj kanonizacije 800 mučenika koji su i zaštitnici grada.

Ime Antonija Primalda spominje se zato što je njemu prvome od 800 ljudi iz Otranta odrubljena glava. Turci, nakon što su osvojili Otranto, htjeli su preživjele prisiliti na odricanje od svoje vjere. Pod vodstvom Gedika Ahmet-paše 14. kolovoza 1480. godine zapovjeđeno je odrubljivanje glava.

Turska armada u 150 plovila sa 18.000 vojnika krenula je 28. srpnja 1480. godine iz albanske luke Vlore u napad na Otranto, grad od samo 6000 stanovnika. Mali broj vojnika i civila nije mogao braniti Otranto, odnosno opsada Turaka trajala je 15 dana i 11. kolovoza Gedik Ahmet-paša zapovjedio je posljednji napad.

Uslijedio je strašan pokolj. Ubijeni su svi muškarci stariji od 15 godina, a žene i djeca pretvoreni u robove.

Prema nekim povijesnim podacima, ubijeno je oko 12.000 ljudi iz Otranta i šire okolice te je u roblje pretvoreno još 5000. Preživjeli su se povukli u katedralu i molili s nadbiskupom Stefanom Pendinellijem.

Gedik Ahmet-paša zapovjedio im je odricanje od kršćanske vjere i, nakon što su oni to odbili, ušao je sa svojim vojnicima u katedralu i sve zarobio, a crkvu pretvorio u konjušnicu. Stari nadbiskup Stefano Pendinelli pozivao je svoje sugrađane na molitvu dok su ga Turci komadali sabljama. Odrubili su mu zatim glavu i nabili je na kolac.

Zapovjednik otrantske tvrđave Francesco Largo bio je živ prepiljen. Među 800 stanovnika koji su odbili prelazak na islam bio je i stari krojač Antonio Pezzulla zvan Primaldo. Gedik Ahmet-paša preživjele stanovnike Otranta dao je odvesti na obližnji brežuljak Minervu, gdje su im odrubljene glave. Prvi je dekapitiran stari krojač Antonio Primaldo.

Dekret o čudu

Prema legendi, tijelo Antonija Primalda održalo se na nogama i nakon što mu je odrubljena glava, a turski vojnici nisu ga mogli srušiti sve dok i posljednji od 800 mještana Otranta nije bio mučki ubijen. Kronika iz onog vremena govori i da se jedan Turčin, izvjesni Bersabei, preobratio na kršćanstvo vidjevši kako su mještani Otranta umirali za svoju vjeru te su i njega turski vojnici nabili na kolac.

Povijesna biskupska komisija utemeljena je 1988., a 1994. njezin rad priznala je Kongregacija za pitanje svetaca. Benedikt XVI. usvojio je 6. srpnja 2007. dekret o mučeništvu 800 stanovnika Otranta, a 27. svibnja 2011.

Kongregacija za pitanje svetaca priznaje valjanost biskupske istrage o čudotvornom izlječenju od raka časne sestre Francesce Levote. Ona je, naime, molila 800 otrantskih blaženika da zagovaraju njezino ozdravljenje.

Benedikt XVI. 20. prosinca 2012. odobrio je dekret o čudu, a 11. veljače 2013. obznanio da će otrantski mučenici biti proglašeni svecima. U nedjelju će na Trgu sv. Petra biti više desetaka tisuća vjernika, na čelu s crkvenim i svjetovnim čelnicima Otranta.

Iz Otranta je Turke nakon 13 mjeseci protjerala vojska kojoj je na čelu bio Alfonso d’Aragona, sin napuljskog kralja. Samo pet godina nakon pokolja, 14. kolovoza 1485., otrantska zajednica održala je poseban spomen na svoje mučenike, a 1539. biskup Antonio de Beccaris otvorio je kanonski proces njihove beatifikacije pa je saslušano 10 preživjelih svjedoka. Gotovo dva stoljeća kasnije, 1721., mučenici su proglašeni zaštitnicima grada i nadbiskupije, a 14. prosinca 1771. papa Klement XIV. priznao ih je kao blaženike. O 500. obljetnici pokolja Ivan Pavao II. 1980. pohodio je Otranto.

OSMANSKO Carstvo je tijekom 16. stoljeća bilo na vrhuncu moći. Porta, kako je u diplomatskim krugovima nazivano Osmansko Carstvo, kontrolirala je područje koje se prostiralo u Maloj Aziji, jugoistočnoj Europi, na Bliskom istoku i sjeveru Afrike. U povijesti je Carstvo upamćeno po snažnoj vojsci, razvijenoj trgovini i impresivnim dostignućima u mnogim područjima od arhitekture do astronomije.

Usprkos brojnim reformama i naporima da se modernizira, Osmansko Carstvo doživjelo je krah. Pad je bio dug i spor. Dogodio se neposredno po završetku Prvog svjetskog rata jer su Osmanlije bile na strani Njemačke. Razoreno je sporazumom iz 1922. godine, kada je svrgnut posljednji turski sultan, Mehmed VI. Sultan, je napustio Carigrad u britanskom ratnom brodu, a narod i elita nekadašnjeg carstva bili su pred teškim zadatkom stvaranja suvremene države.

Iako se ne slažu u potpunosti, povjesničari tvrde da je šest faktora izazvalo propast Osmanskog Carstva.

1. Agrar kao dominantni oblik privređivanja

Dok je industrijska revolucija osvojila Europu tijekom 18. i 19. stoljeća, ekonomija Osmanskog Carstva najviše je ovisila o poljoprivredi.

"Nedostajale su tvornice i masovna proizvodnja da bi se upustili u utrku s Velikom Britanijom, Francuskom i Rusijom", objašnjava povjesničar sa Sveučilišta Princeton Michael A. Reynolds. Ekonomski rast bio je slab tijekom spomenutog razdoblja. Kada je došao Prvi svjetski rat, nedovoljno razvijena industrija uvjetovala je slabu opremljenost turske vojske. Nedostajalo je teško naoružanje, željezo i čelik kako bi se izgradnjom željeznica pružila podrška vojnim trupama.

2. Nedostatak jedinstva

Na vrhuncu moći Carstvo je obuhvaćalo Bugarsku, Egipat, Grčku, Mađarsku, regiju Zapadnog Balkana, Jordan, Libanon, Izrael, Palestinu, Rumunjsku, Siriju, dijelove Arapskog poluotoka i sjever Afrike. Čak i da velike sile nisu urušavale stabilnost Osmanskog Carstva, Reynolds ne vjeruje da bi takva heterogena cjelina mogla prerasti u modernu demokratsku državu.

"Veliki broj naroda i kulturološke razlike učinile su opstanak carstva nemogućim. Homogena društva koja dijele istu kulturu, jezik i religiju imaju veće šanse izgraditi demokratsku državu", objašnjava Reynolds.

Slobodarski pokreti naroda unutar Carstva stoljećima su jačali, što je rezultiralo sve većim stupnjem autonomije, koju je krajem 19. stoljeća Porta davala pobunjenim područjima. Nakon poraza u Balkanskim ratovima 1912. - 1913. godine, Osmansko Carstvo je polako, ali sigurno gubilo utjecaj u Europi.

3. Nizak stupanj obrazovanja

Usprkos naporima da se stanovnici tijekom 19. stoljeća opismene, Carstvo je sve više zaostajalo u odnosu na svoje europske konkurente. Procjene govore da je do 1914. godine između 5 i 10 posto pismenih ljudi živjelo u Osmanskom Carstvu.

"Ljudski i prirodni resursi bili su relativno nerazvijeni", objašnjava Reynolds. To znači da je državnom aparatu nedostajalo školovanih vojnika, inženjera, službenika, liječnika i ostalih stručnjaka.

4. Pogubno djelovanje velikih sila

"Najveći konkurenti Osmanskog Carstva stalno su radili na njegovom urušavanju", objašnjava povjesničar Eugene Rogan. Austrija i Rusija podržavale su balkanske narode u borbi za konačno oslobođenje od Turaka. Britanci i Francuzi su pretendirali na područje u Africi i Bliskom istoku koje su bile pod kontrolom Carigrada.

5. Pogubni rivalitet s Rusijom

Carska Rusija širila je svoja područja stavljajući pod kontrolu sve više muslimanskog stanovništva. Tako je postala egzistencijalna prijetnja Osmanskom Carstvu. Ipak, rivalstvo s Portom skupo je koštalo carsku obitelj u Rusiji. Kada su se Rusi i Osmanlije našli na suprotstavljenim stranama u Prvom svjetskom ratu, Porta je prekinula protok robe koja je u Rusiju stizala preko Crnog mora. Car Nikolaj II. i njegov ministar diplomacije Sergei Sazanov protivili su se pregovorima koji bi pomirili uzdrmana carstva. Taj bi sporazum možda spriječio Oktobarsku revoluciju, piše History.

6. Osmansko Carstvo odabralo je pogrešnu stranu u Prvom svjetskom ratu

Savezništvo s Njemačkom donijelo je propast. Prije rata dvije su države potpisale tajni ugovor. Uslijedio je sukob, a potom i krvava bitka kod Galipolja. Ona je trebala zaštititi Carigrad od invazije savezničkih snaga 1915. i 1916. godine. Na kraju je Osmansko Carstvo izgubilo oko pola milijuna vojnika. Broj ranjenih i bolesnih vojnika porastao je na 3,8 milijuna. Na kraju je 1918. godine potpisano primirje s Velikom Britanijom.

Sudjelovanje u Prvom svjetskom ratu bilo je presudno za raspad nekada snažnog carstva. Povjesničar sa Sveučilišta Cornell Mostafa Minawi tvrdi da je Carstvo imalo potencijal transformirati se u modernu multietničku saveznu državu. Umjesto toga Prvi svjetski rat donio je propast, a pobjednici su podijelili njegovo područje.

Arapi su više mrzili Turke

Sultani i nisu previše bitni, pošto su Veliki Veziri upravljali carstvom. Sultani su se petljali u državne poslove samo ako im je to bilo interesantno, ako ne, vreme su provodili u haremu i tako to.

Džizja (tur. cizye, arap. ğizya = glavarina, danak, tribut) pripada u poreze što ih se ubire prema načelima šerijatskog prava, što potvrđuju svi povijesni izvori i dokumenti.
Prema tim propisima, džizja je porez kojeg daju odrasli nemuslimani (kršćani, židovi i dr.) kao osobni znak pokornosti i lojalnosti.

Džizja je bila glavni i gotovo jedini redovan porez što ga je ubirala država. Pripadala je u osnovne zakonske prihode proračuna (beytulmal = fiskus) muslimana.
Morao ju je plaćati svaki nemusliman u dobi 15 do 75 godina.

Džizja je bila jedan od glavnih državnih prihoda, trošen uglavnom u vojne svrhe, iako kao naziv ima smisao protunaknade, jer onaj tko daje džizju dobiva pravo na zaštitu i sigurnost života i imetka. Stoga se nemuslimane u Osmanskom Carstvu naziva štićenicima − zimija.
Naravno da se džizju uzimalo kao ekvivalent zaštite, umjesto vojne obveze, pa je cilj razreza džizje naknada u zamjenu što muslimani osiguravaju zaštitu nemuslimanima.

Zimija doslovno znači štićenik, a s pravnog je motrišta to općenit naziv za sve kršćane i židove podani-ke islamske države koja im je obvezna osigurati osobnu, moralnu i imovinsku zaštitu, a oni joj plaćaju osobni tribut, glavarinu, što je se naziva džizjom ili haračem.

U pogledu izraza džizja i harač kao pravnih pojmova može se reći kako je džizja porez što ga nemuslimani daju za zaštitu osobnosti, a harač zapravo porez na zemlju, a oba su obvezna za nemuslimane. Razlika je samo u tome što džizju ne daju muslimani, pa primanjem islama prestaje ta obveza.

Iako je džizja po šerijatu porez na glavu (bas vergisi), a harač porez na zemlju (arazi vergisi), u kasnijem razdoblju Osmanskog Carstva nije ih se više pojmovno odvajalo, te se je džizji davalo ime harač, pa su i u fermanima rabljeni kao sinonimi

Današnji dominantni diskurs o bosanskoj povijesti kod Bošnjaka, međutim, otklizao je u suprotni ekstrem – u nekritičko idealiziranje osmanske prošlosti, u tumačenje osmanskoga osvajanja Bosne i unošenja islama kao povijesnoga i, malne, eshatološkoga spasa. Kao pomoću kakvoga iluzionističkog trika, u tom tumačenju potpuno se gubi povijesno-politički moment okupacije i uništenja srednjovjekovne bosanske države i civilizacije, a u opisivanju prilika i odnosa koji su vladali kroz stoljeća osmanske vlasti sistematski se izbjegava ili minimizira činjenica drugorazrednosti i obespravljenosti nemuslimanskoga stanovništva, osionost i egoizam domaće muslimanske političke i zemljoposjedničke klase, pojave vjerskoga fanatizma i isključivosti itd.

Ivan Lovrinović
https://poskok.info/ivan-lovrenovic-and ... rkofobija/