HercegBosna.org

Robbie MO

Znaci Otranto pao u turske ruke 1480., dvije godine prije Hercegovine a 17 godina poslije pada Bosne.

daramo

To je bio prvi i jedini pokušaj osvajanja Rima. Nakon pada Otranta u Rimu je bila prava panika, već u planu bila i evakuacija.
Od napada na Rim Turci odustaju jer im talijanske države prekidaju opskrbu preko mora jer su posjedovale daleko jaču mornaricu.
Nakon toga batale pomorska osvajanja i kreću kopnom na zapad jer su tu imali prednost u odnosu na more.
Prvi plan je sreća bio Beč, da je to bila sjeverna Italija i Rim i sam Zagreb i ostaci Hrvatske bi pali.

Jedan upad i pokolj i odmah za svetost, ovakvih pokolja je bilo hrpa na Balkanu od Jajca pa nadalje.

Eminencija · **Pridružen/a:** 18 svi 2018, 00:02 **Postovi:** 5104

jest samo što nije ostalo zapisa pa nemamo ovako epičke price :p

Vujadin · **Pridružen/a:** 01 lip 2009, 15:18 **Postovi:** 8374

Ostaci turskog prisustva i okupacije u Mađarskoj (1541-1699)

Pečuj

slika

Eger

Erd

Vujadin · **Pridružen/a:** 01 lip 2009, 15:18 **Postovi:** 8374

Kum Bečo · **Pridružen/a:** 09 vel 2010, 20:22 **Postovi:** 5970

https://web.facebook.com/RepublikaTursk ... 433387952/

Lane Gutović (ŠOJIĆ) o Turcima i Srbima

Bilic07 · **Pridružen/a:** 12 lis 2012, 22:38 **Postovi:** 1951

Kako je bilo? Hmm, da vidimo...

Turci su doveli islam i šerijatski zakon
Kršćani se automatski tretiraju kao narod treće klase, nisu ravnopravi pred sudom.
Plaćaju ekstra porez, džiziju.
Muška djeca se otimaju tako isto cure i žene
(Cure poslje iztetoviraju križ na ruku ili prsa kao zaštita od Turaka, Turci nizu odvodili cure s tetoviranim križom)
Stoka se uzimala po volji pa je narod prešao više držat svinje.

I negdje je pisalo, Osmalije su uništili 470 od 475 crkve.

Sve u svemu, tragedija ljudi.

BBC

GraDŽani, Sarajevo ne tako davno 1937. godine:

slika

Zagreb tih godina:

slika

Ateist · **Pridružen/a:** 22 vel 2012, 16:06 **Postovi:** 2919

Amédée Chaumette des Fossés, Putovanje po Bosni 1807. i 1808. godine.

Politički zemljopis.

Nakon osvajanja ove pokrajine, Rimljani su ju pripojili Iliriji. U 7. stoljeću Slaveni su ju nazvali Bosnom, prema imenu njene glavne rijeke Bosne. U doba katoličkih kraljeva, pokrajina je bila podijeljena na nekoliko biskupija. No, kako je ostalo malo spomenika iz tog razdoblja, govorit ćemo o podjelama koje je uspostavila Porta. Kada su Turci zauzeli Mađarsku, pripojili su Slavoniju bosanskoj upravi. Ovaj je pašaluk tada obuhvaćao šest sandžaka odnosno pašaluka od dva tuga pod vlašću beglerbega. Porta je sporazumom iz Požarevca 1718. godine prepustila Austrijancima područja između Drave i Save, a pripojila Rašku Bosni kako bi uprava otprilike bila prostorno ista. No, nakon što je oslabila, smanjila je broj sandžaka. Bosna je sada podijeljena u dva sandžaka ili pašaluka s dva tuga i u trideset i šest kapetanija.

Pašaluci s dva tuga su... Posavski sandžak (Posavina Sandjakligui). Ovim imenom naziva se mala oblast koja se proteže između Drine i Bosne, a obuhvaća varoši Bijeljinu, dvije Tuzle i Vranduk. Glavni grad je Zvornik. Kliški sandžak (Klic Sandjakligui). Mada je prije više od jednog stoljeća Venecija ovu tvrđavu pripojila svojim posjedima u Dalmaciji, Porta i dalje u svojim fermanima daje naslov kliškog sandžakbega paši s dva tuga koji vlada preostalim dijelom tog pašaluka u Bosni. Sjedište mu je u Skoplju. Od trideset šest kapetanija, deset ih je smješteno u pravoj Bosni, četrnaest u Hrvatskoj, a ostale u Hercegovini. Ove oblasti nose ime sjedišta koja ovdje navodimo.

U pravoj Bosni: Derventa, Doboj, Gradačac, Banja Luka, Tešanj, Maglaj, Velika Tuzla, Zvornik, Glamoč, Kupres. U Hrvatskoj: Bihać, Dubica, Gradiška, Novi, Kozarac, Prijedor, Ostrožac, Krupa, Majdan, Vakuf, Ključ, Ostrovica, Petrovac, Jajce. U Hercegovini: Mostar, Livno, Duvno, Kolašin, Počitelj, Nevesinje, Ljubuški, Stolac, Gacko, Nikšić, Klobuk, Trebinje. Podgorica, najstarija kapetanija u Hercegovini, nekad je spadala pod bosansku upravu, no skadarski paša Mehmed zaposjeo ju je 1788. te je pripojena tom pašaluku. Stoga se ne ubraja među bosanske kapetanije. U Raškoj nema kapetanija. Zemlja je pod izravnom vlašću beglerbega koji njome upravlja preko muselima koje po volji postavlja i premješta.

Niko Komadina

Citat:

OSMANSKO Carstvo je tijekom 16. stoljeća bilo na vrhuncu moći. Porta, kako je u diplomatskim krugovima nazivano Osmansko Carstvo, kontrolirala je područje koje se prostiralo u Maloj Aziji, jugoistočnoj Europi, na Bliskom istoku i sjeveru Afrike. U povijesti je Carstvo upamćeno po snažnoj vojsci, razvijenoj trgovini i impresivnim dostignućima u mnogim područjima od arhitekture do astronomije.

Usprkos brojnim reformama i naporima da se modernizira, Osmansko Carstvo doživjelo je krah. Pad je bio dug i spor. Dogodio se neposredno po završetku Prvog svjetskog rata jer su Osmanlije bile na strani Njemačke. Razoreno je sporazumom iz 1922. godine, kada je svrgnut posljednji turski sultan, Mehmed VI. Sultan, je napustio Carigrad u britanskom ratnom brodu, a narod i elita nekadašnjeg carstva bili su pred teškim zadatkom stvaranja suvremene države.

Iako se ne slažu u potpunosti, povjesničari tvrde da je šest faktora izazvalo propast Osmanskog Carstva.

1. Agrar kao dominantni oblik privređivanja

Dok je industrijska revolucija osvojila Europu tijekom 18. i 19. stoljeća, ekonomija Osmanskog Carstva najviše je ovisila o poljoprivredi.

"Nedostajale su tvornice i masovna proizvodnja da bi se upustili u utrku s Velikom Britanijom, Francuskom i Rusijom", objašnjava povjesničar sa Sveučilišta Princeton Michael A. Reynolds. Ekonomski rast bio je slab tijekom spomenutog razdoblja. Kada je došao Prvi svjetski rat, nedovoljno razvijena industrija uvjetovala je slabu opremljenost turske vojske. Nedostajalo je teško naoružanje, željezo i čelik kako bi se izgradnjom željeznica pružila podrška vojnim trupama.

2. Nedostatak jedinstva

Na vrhuncu moći Carstvo je obuhvaćalo Bugarsku, Egipat, Grčku, Mađarsku, regiju Zapadnog Balkana, Jordan, Libanon, Izrael, Palestinu, Rumunjsku, Siriju, dijelove Arapskog poluotoka i sjever Afrike. Čak i da velike sile nisu urušavale stabilnost Osmanskog Carstva, Reynolds ne vjeruje da bi takva heterogena cjelina mogla prerasti u modernu demokratsku državu.

"Veliki broj naroda i kulturološke razlike učinile su opstanak carstva nemogućim. Homogena društva koja dijele istu kulturu, jezik i religiju imaju veće šanse izgraditi demokratsku državu", objašnjava Reynolds.

Slobodarski pokreti naroda unutar Carstva stoljećima su jačali, što je rezultiralo sve većim stupnjem autonomije, koju je krajem 19. stoljeća Porta davala pobunjenim područjima. Nakon poraza u Balkanskim ratovima 1912. - 1913. godine, Osmansko Carstvo je polako, ali sigurno gubilo utjecaj u Europi.

3. Nizak stupanj obrazovanja

Usprkos naporima da se stanovnici tijekom 19. stoljeća opismene, Carstvo je sve više zaostajalo u odnosu na svoje europske konkurente. Procjene govore da je do 1914. godine između 5 i 10 posto pismenih ljudi živjelo u Osmanskom Carstvu.

"Ljudski i prirodni resursi bili su relativno nerazvijeni", objašnjava Reynolds. To znači da je državnom aparatu nedostajalo školovanih vojnika, inženjera, službenika, liječnika i ostalih stručnjaka.

4. Pogubno djelovanje velikih sila

"Najveći konkurenti Osmanskog Carstva stalno su radili na njegovom urušavanju", objašnjava povjesničar Eugene Rogan. Austrija i Rusija podržavale su balkanske narode u borbi za konačno oslobođenje od Turaka. Britanci i Francuzi su pretendirali na područje u Africi i Bliskom istoku koje su bile pod kontrolom Carigrada.

5. Pogubni rivalitet s Rusijom

Carska Rusija širila je svoja područja stavljajući pod kontrolu sve više muslimanskog stanovništva. Tako je postala egzistencijalna prijetnja Osmanskom Carstvu. Ipak, rivalstvo s Portom skupo je koštalo carsku obitelj u Rusiji. Kada su se Rusi i Osmanlije našli na suprotstavljenim stranama u Prvom svjetskom ratu, Porta je prekinula protok robe koja je u Rusiju stizala preko Crnog mora. Car Nikolaj II. i njegov ministar diplomacije Sergei Sazanov protivili su se pregovorima koji bi pomirili uzdrmana carstva. Taj bi sporazum možda spriječio Oktobarsku revoluciju, piše History.

6. Osmansko Carstvo odabralo je pogrešnu stranu u Prvom svjetskom ratu

Savezništvo s Njemačkom donijelo je propast. Prije rata dvije su države potpisale tajni ugovor. Uslijedio je sukob, a potom i krvava bitka kod Galipolja. Ona je trebala zaštititi Carigrad od invazije savezničkih snaga 1915. i 1916. godine. Na kraju je Osmansko Carstvo izgubilo oko pola milijuna vojnika. Broj ranjenih i bolesnih vojnika porastao je na 3,8 milijuna. Na kraju je 1918. godine potpisano primirje s Velikom Britanijom.

Sudjelovanje u Prvom svjetskom ratu bilo je presudno za raspad nekada snažnog carstva. Povjesničar sa Sveučilišta Cornell Mostafa Minawi tvrdi da je Carstvo imalo potencijal transformirati se u modernu multietničku saveznu državu. Umjesto toga Prvi svjetski rat donio je propast, a pobjednici su podijelili njegovo područje.

daramo

Da možeš misliti kako je imalo potencijal moj Mostafa da se pretvori u multietničnu saveznu državu.
Otprilike kao i BiH, toliko uspješno.

Ali kako je to Mostafa zapakirao u celofan:
Nedostatak jedinstva - u prijevodu mržnja većine stanovnika prema toj državi, i to ne samo nemuslimanskog, Arapi su više mrzili Turke i tu državu nego pojedini balkanski narodi.
Čak i oni muslimani koji su se smatrali Turcima i doživljavali tu državu kao svoju su se opirali bilo kakvim promjenama koje bi je modernizirale.

Carmello Šešelj · **Pridružen/a:** 08 stu 2012, 01:05 **Postovi:** 22488

daramo je napisao/la:

Arapi su više mrzili Turke

U svim arapskim zemljama se period osmanske vladavine naziva "mračno doba".

Purger111 · **Pridružen/a:** 04 srp 2019, 23:20 **Postovi:** 3502

Bilo je tu još i inflacije, rastuće korupcije, moralne degradacije, odljeva zlata, tehnološkog zaostajanja, nezgrapne birokracije i nekoliko uzastopnih nesposobnih sultana.

Pokušavali su oni centralizirati donošenje odluka, ali to ih je koštalo na kraju zbog loših sultana.

Carmello Šešelj · **Pridružen/a:** 08 stu 2012, 01:05 **Postovi:** 22488

Sultani i nisu previše bitni, pošto su Veliki Veziri upravljali carstvom. Sultani su se petljali u državne poslove samo ako im je to bilo interesantno, ako ne, vreme su provodili u haremu i tako to.

Purger111 · **Pridružen/a:** 04 srp 2019, 23:20 **Postovi:** 3502

Carmello Šešelj je napisao/la:

Sultani i nisu previše bitni, pošto su Veliki Veziri upravljali carstvom. Sultani su se petljali u državne poslove samo ako im je to bilo interesantno, ako ne, vreme su provodili u haremu i tako to.

Zato su i bili loši sultani. Moralna degradacija, nepotizam, više frakcija i veziri od kojih je svatko gledao svoju korist. Loše ekonomske odluke, porezno opterećenje, slaba trgovina zbog otvaranja atlantske rute, osjećaj superiornosti koji nije dopuštao da se preuzmu inovativna tehnološka rješenja. Slab osjećaj zajedničkog identiteta i pokušaj nametanja umjetnog Osmanizma, dok se provincije sve više emancipiraju i uzimaju prihode porti. Kad malo više proučavaš faktore koji su doveli do raspada obuzme te atmosfera truleži slična onoj koja se danas može osjetiti u Filđistanu.

daramo

Banjalučkom samostan „Marija Zvijezda“

U nekada najvećoj trapističkoj opatiji na svijetu koju je prije 150 godina osnovao Franz Pfanner u Delibašinom Selu pored Banjaluke.

Još jedna zanimljiva priča vezana je za zvona koja su inače bila zabranjena u Otomanskom carstvu. Dobročinitelji su poklonili zvona i ona su dovezena do Slavonije. Tu ih je Pfanner potopio u neko kiselo vino i tako prevezao ih preko granice. Okačio ih je na gredu u sobi za pjevanje i tek pomalo zvonio. Kada je banjolučki paša čuo za zvona, zabranio ih je. Međutim, jednom zavlada suša i narediše da se svi mole za kišu. Tada mu je Pfaner je rekao: „Moji srčanije mole uz zvona“, na šta mu je ovaj odgovorio: „Zvoni, a kad padne kiša, onda više nemoj“. Kad je kiša pala, on je nastavio zvoniti, pa onda je zbog toga došlo i do jednog dugog sudskog procesa“.

Ostalo je zapisano i da je osnivač samostana bio je šokiran saznanjem koliko je rakija obožavan napitak u ovom kraju. U pismu se požalio bratu Ivanu na navike mještana koji uživaju u „cjelodnevnom napajanju tim vražjim eliksirom”. Da bi ih spriječio da se toliko opijaju. učio ih je da se šljive mogu sušiti i od njih praviti kompot, pa je čak otkupio sav urod, osušio šljive u sušnici koju su napravili i podijelio im na poklon. Međutim, duboko se razočarao kada su i od poklonjenih suhih šljiva počeli da peku rakiju.

„Ovdje, naime, svi piju, što je zapravo najblaži izraz za uživanje u rakiji. Piju Turci, piju kmetovi, piju i katolici i pravoslavni podjednako revnosno, a vidjeh i svećenike (od sve tri vjere – neka im Bog oprosti!) kako im nije mrsko to smeće. Ovdje su, naime, u stanju iz deset kilograma prevrelog voća izvući dvadeset litara otrova koga nitko živ i nigdje u svijetu okusio ne bi. Jednoga dana dolazi samostanu brojno izaslanstvo. I nose darove… svi pijani da ne mogu pijaniji biti i govore: 'Dok vi, sveti oci, ne dođoste, mi smo, bijedni, ujesen rakiju pekli, popili bi je do iza Božića, a onda cijelu zimu suha grla tugovali. Neka vam Bog da zdravlja i veselja, jer sada, i u pola zime, mi rakiju od suhih šljiva peći moremo! I bolja je, oče duovniče, od one sirove, jesenske. Ilija dodaj-de našem premilostivom i učevnom pater Vranji plošku da se i on pričesti ovom blagoslovljenom mučenicom od njegovih suhih šljiva!'“

Urpanus · **Pridružen/a:** 13 stu 2019, 22:09 **Postovi:** 59

Oduvjek smo nesrece bili

daramo

Džizja

Citat:

Džizja (tur. cizye, arap. ğizya = glavarina, danak, tribut) pripada u poreze što ih se ubire prema načelima šerijatskog prava, što potvrđuju svi povijesni izvori i dokumenti.
Prema tim propisima, džizja je porez kojeg daju odrasli nemuslimani (kršćani, židovi i dr.) kao osobni znak pokornosti i lojalnosti.

Džizja je bila glavni i gotovo jedini redovan porez što ga je ubirala država. Pripadala je u osnovne zakonske prihode proračuna (beytulmal = fiskus) muslimana.
Morao ju je plaćati svaki nemusliman u dobi 15 do 75 godina.

Džizja je bila jedan od glavnih državnih prihoda, trošen uglavnom u vojne svrhe, iako kao naziv ima smisao protunaknade, jer onaj tko daje džizju dobiva pravo na zaštitu i sigurnost života i imetka. Stoga se nemuslimane u Osmanskom Carstvu naziva štićenicima − zimija.
Naravno da se džizju uzimalo kao ekvivalent zaštite, umjesto vojne obveze, pa je cilj razreza džizje naknada u zamjenu što muslimani osiguravaju zaštitu nemuslimanima.

Zimija doslovno znači štićenik, a s pravnog je motrišta to općenit naziv za sve kršćane i židove podani-ke islamske države koja im je obvezna osigurati osobnu, moralnu i imovinsku zaštitu, a oni joj plaćaju osobni tribut, glavarinu, što je se naziva džizjom ili haračem.

U pogledu izraza džizja i harač kao pravnih pojmova može se reći kako je džizja porez što ga nemuslimani daju za zaštitu osobnosti, a harač zapravo porez na zemlju, a oba su obvezna za nemuslimane. Razlika je samo u tome što džizju ne daju muslimani, pa primanjem islama prestaje ta obveza.

Iako je džizja po šerijatu porez na glavu (bas vergisi), a harač porez na zemlju (arazi vergisi), u kasnijem razdoblju Osmanskog Carstva nije ih se više pojmovno odvajalo, te se je džizji davalo ime harač, pa su i u fermanima rabljeni kao sinonimi

novem · **Pridružen/a:** 27 lis 2010, 16:06 **Postovi:** 29986

Citat:

Današnji dominantni diskurs o bosanskoj povijesti kod Bošnjaka, međutim, otklizao je u suprotni ekstrem – u nekritičko idealiziranje osmanske prošlosti, u tumačenje osmanskoga osvajanja Bosne i unošenja islama kao povijesnoga i, malne, eshatološkoga spasa. Kao pomoću kakvoga iluzionističkog trika, u tom tumačenju potpuno se gubi povijesno-politički moment okupacije i uništenja srednjovjekovne bosanske države i civilizacije, a u opisivanju prilika i odnosa koji su vladali kroz stoljeća osmanske vlasti sistematski se izbjegava ili minimizira činjenica drugorazrednosti i obespravljenosti nemuslimanskoga stanovništva, osionost i egoizam domaće muslimanske političke i zemljoposjedničke klase, pojave vjerskoga fanatizma i isključivosti itd.

Ivan Lovrinović
https://poskok.info/ivan-lovrenovic-and ... rkofobija/

Heero · **Pridružen/a:** 23 ožu 2015, 22:56 **Postovi:** 4983

Purger111 · **Pridružen/a:** 04 srp 2019, 23:20 **Postovi:** 3502

Francuski putopisac bilježi svoja opažanja u vezi Osmanlija negdje u 16. stoljeću.

Kaže otprilike ovako. "Često se kod nas kaže "jak poput Turka", usprkos tome vidio sam mnogo Kršćana koji su puno jači od prosječnog Turka. Čak i ja, koji nisam pretjerano nabijen, jači sam od mnogih Turaka. Turci su marljivi, svojevoljno rano ustaju, žive na malo hrane, dovoljno im je malo kruha i suhomesnatog, mlijeka, sira i raznih plodova. Prave juhu koja je dovoljno da nahrani 6-8 ljudi na dan. Nije im važno gdje spavaju, često leže na podu. Njihova roba sastoji se od nekoliko pamučnih prekrivala... Konji su im dobri, ne zahtjevaju puno hrane i izdržljivi su. Daju im malo hrane, ugl. kad padne mrak. Politika Turaka je da imaju barem duplo veće vojske od Kršćana, ova brojčana superiornost daje im hrabrost i mogućnost da drugačiji korpusi napadaju s različitih položaja istovremeno. Koplja su im slaba, strijelci najbolje jedinice, iako nemaju domet poput nas. Imaju veću konjicu, njihovi konji iako su slabiji od naših i mogu nositi manje težine, brži su i izdržljiviji. Turci su sami po sebi, direktni i odani, kad je potrebno pokazati hrabrosti, nikad ne posustaju. Njihove vojske su često sastavljeno od oko 200 000 vojnika, veći dio je slabo naoružana pješadija. Pored sebe imaju velik broj Kršćana koji im moraju strogo služiti: Grci, Bugari, Makedonci, Albanci, Slovinci, Vlasi, Srbi i drugi podanici despota u toj zemlji. Svim ovim ljudima Turci su mrski jer ih drže i strogom pokorništvu. Kad bi vidjeli Kršćane, prije svega Francusku, da krene na Sultana, nema uopće sumnje da bi se oni okrenuli protiv sultana i osvetili se za sve nedaće koje im je izazvao."

Turski izvor bilježi oko 1500.-e turskog vezira koji raspravlja sa svojim pašama o prijetnji eurospke invazije.

"Znate dobro neoprane uljeze i njihove običaje i manire, koji zasigurno nisu dobri. Lijeni su, pospani, lako bivaju rastreseni, neaktivni su; vole puno piti i jesti; u nevoljama su nestrpljivi, a u dobrim vremenima oholi i arogantni. Vole odmor/pauze/razbibrigu, ne vole spavati bez meke postelje, kad nemaju žene sa sobom postanu tužni i sumorni; ne mogu raspravljati među sobom bez dovoljno dobrog vina. Ignoriraju puno vojnih strategija. Drže konje kako bi ih jahali dok idu u lov sa psima. Kad žele nabaviti dobrog konja za ratovanje, dolaze kod nas u kupivinu. Nisu sposobni podnositi glad, hladnoću, vručinu, ulaganje truda i napora, podnositi sužanjstvo. Dopuštaju ženama da ih prate tijekom pohoda, i kad večeraju dopuštaju im da sjede na povišenim mjestima. Uvijek žele imati topla jela, ukratko, ništa pametno ili korisno za naučiti od njih. Konstantno se bore među sobom jer svaki od njih želi biti kralj ili princ, ili prvi među svima. Jedan kaže drugom, "Brate pomozi mi danas protiv ovog princa, i ja ću tebi sutra protiv onog". Ne treba ih se bojati jer među njima nema složnosti, svatko se brine za sebe sama, nitko ne razmišlja o zajedničkom interesu. Svadljivi su, ne vladaju sobom, svojeglavi su i neposlušni. Poslušnosti prema autoritetima i discpline nemaju nikakove, iako o tome sve ovisi. Kad izgube bitku uvijek kažu "Nismo bili pripremljeni" ili "Ovaj ili onaj nas je izdao" ili "Bilo nas je premalo, a Turka je bilo puno, puno više", "Turci su došli bez najave rata, lažnim predstavljanjem i izdajom", "Okupirali su našu zemlju tako što su se okoristili našim unutarnjim problemima". Eto, to oni kažu, jer ne žele iskreno priznati "bog je na strani Turaka. Bog im pomaže i zato nas osvajaju"."

Mislim da Turci, iako malo preuveličavaju i negativno prikazuju Kršćane, zapravo nisu daleko od istine. Sve ovo rezultat je moralnog ponora europske civilizacije koji počinje već negdje između 12. i 14. stoljeća, a ubrzava nakon 16. stoljeća. Već u srednjem vijeku svećenici su znali u propovijedima tužno uzdahnuti "Što je družina Kršćana osim nakupina poroka". Iako nas je kršćanstvo tad učilo da postimo bar u korizmi i još nekim blagdanima, da inače vršimo pokoru, da molimo više puta dnevno (6h-9h,12h,15h,18h,21h,12h), da budemo disciplinirani, da slušamo autoritete, da izbjegavamo poroke, požudu/pohlepu/prežderavanje itd., da dijelimo, da budemo dobri jedni prema drugima, drugim riječima da mislimo na kolektiv... mi sve naopako radimo i preziremo karakterne vrline. Nije ni čudo što Bog dopušta razne nevolje da nas dovede u red, što bi tek bilo da smo ostavljeni na miru, bili bi još gori. Da nema tehnološkog napretka, naša moralna degeneracija bi nas odavno koštala opstojnosti. Velike europske sile gotovo po pravilu zanemaruju interese kršćanske raje s periferije i unutar islamskih teritorija, prepušteni su sami sebi, kao da su daleki stranci.

Opis koji Turci daju u 16. stoljeću, zapravo nije daleko od onog kakvi smo danas, ne generalno, ali dobar dio nas. Fizički nepripremljeni za bilokakvu nedaću, ne u smislu tjelovježbe nego u smislu spremnosti na podnošenje ekstremnih uvjeta, gladi, hladnoće, nespavanja itd., zanovijetamo i kad je sve uredu, psihološki generalno mlaki, razmaženi, nespremni na prave poteškoće, uopće ne predviđamo što ako se desi A, B, C grozan scenarij, plan B je obično kukavičko bježanje na sigurno, nestrpljivi, neposlušni, svadljivi, sebični, u dobrim vremenima arogantni, u teškim vremenima utučeni, ne priznavamo autoritete, nesložni, bez ikakvog osjećaja za kolektiv. Nikad ne želimo pogledati sebe, a jednostavnost, skromnost, disciplinu, veću brojčanost i poslušnost kod drugih preziremo, umjesto da naučimo nešto od njih i da se vratimo svojim izvorišnim osnovama ranih Kršćana.

Heero · **Pridružen/a:** 23 ožu 2015, 22:56 **Postovi:** 4983

Znaci krscani jednostavno nisu tolike ovce.
To je dobro.

Eto koliko su srejovjekovni krscani bili krvolocni,cak su i zene svoje vodili na pohod.Tudje nece.

divizija · **Pridružen/a:** 08 sij 2020, 17:34 **Postovi:** 23668

Europljani su uvijek bili individualisti i hedonisti, to nam je u krvi. Problem je što protiv kolektivističkog i fanatičnog istočnjačkog ludila, to moramo znati u sebi zatomiti.

Purger111 · **Pridružen/a:** 04 srp 2019, 23:20 **Postovi:** 3502

Ovce su baš zato što misle da "nisu ovce". Mi mislimo da je snaga u slabom kolektivu, opiranju autoritetima, produbljivanju karakternih mana i sebičnim anti-civilizacijskim vrijednostima. To je naše klasično preziranje vrlina kod neprijatelja umjesto da naučimo nešto i da budemo spremni kad dođu nedaće.

Zamisli da imaš boksački meč u kojem tvoj protivnik personificira teške životne situacije, sva živa protivnička carstva, kulture itd. Protivnik intenzivno vježba svaki dan unazad pola godine kako bi se pripremio za borbu, a ti u svojem bunilu i inatu prema protivničkom "ludilu", svaki dan čoriš 12 sati, sjediš na kauču, dangubiš, jedeš fast food, piješ pive, pušiš cigare i kulturno se uzdišeš gledajući filmove. Zaboli te ona stvar za ovog tamo borca koji će te na dan borbe presavit ko malu curicu tako da nećeš bit u stanju mrdnut iz bolničkog kreveta narednih pola godine.

Super životna i općenito civilizacijska strategija. Nije ni čudo što su nas Turci maltretirali 500 godina.

divizija · **Pridružen/a:** 08 sij 2020, 17:34 **Postovi:** 23668

Treba ipak uzeti u obzir da su upravo takvi kršćani i Europljani stvorili najuspješniju i najnapredniju i najmoćniju civilizaciju ikada.

Naš je problem što smo prešli u mazohizam, a ne što smo buntovni, individualisti ili čak hedonisti. Prešli smo u mazohizam, što je posebna karakteristika post ww2 zapada.

Turci su nas na Balkanu i srednjoj Europi maltretirali zato što smo mi nili periferija europske civilizacije, koja još nije dosegla svoj zenit, a islamska još nije svoj nadir, u vrijeme kada su oni prodirali ovamo. Upravo u tom periodu dešava se renesansa koja je dovela do toga da Europa po moći i utjecaju nadjača islamski svijet. Zato od 17. stoljeća oni gube, ali dotad ih je teško bilo suzbiti, bar ovdje na periferiji. Gubili su muslimani tamo gdje je kršćanstvo bilo jače - poput Španjolske, ali ovdje je išao njihov najjači udar, na nas, šaku jada.
Treba razumjeti da se Europa od sloma antičke civilizacije i barbarskih provala, oporavljala praktički tisuću godina.

HercegBosna.org

Kako je uistinu bilo "pod Turcima"

Online