dosta Hrvata ne podnosi što smo dominantni, vole to razvodnjavati, pomagati nekom od susjeda da ne izdominiramo, tako živimo stoljećima bit će.

Pavao Ritter Vitezović (1652.–1713.) hrvatski Šešelj ili Dugin.

Vrhunac je jako kratko trajao i bio je praćen rastućim problemom turskog nadiranja u Evropu. Još se Dušan tukao s Turcima i planirao pohode na jugoistok, ali ga je smrt preduhitrila u tome. Pre i posle Dušana Srbija je bila preslaba za Mađarsku, možda bi jedino Milutinova Srbija imala šansu, ali i njemu je fokus bio jug.

Pa i Šešelj je realno naš, jedino za tog Dugina nisam baš siguran…

Što se mene tiče, slobodno nam šaljite Andriće i pričajte o dominaciji :)

isti Šešelj, kao što Šešelj ima nesrpsko podrijetlo, tako i naš Šešelji ima nehrvatsko.





čak mu i djela podsjećaju na Šešeljeva, nema kog ne uzima u usta:

In Latin:
Apographum ex Joanne Lucio (1681)
Novus Skenderbeg (1682)
Nova Musa (1683)
Anagrammaton liber primus (1687)
Croatia Rediviva (Revived Croatia, or Croatia Reborn, 1700)
Stemmatografia sive armorum Illyricorum delineatio, descriptio et restitutio (1701; Zagreb, 1702)
Plorantis Croatiae saecula duo (Two Centuries of Croatia in Mourning, 1703)
Bossna captiva (Bosnia in Captivity, 1712)

In Croatian:
Odiljenje sigetsko (1684)
Priričnik aliti razliko mudrosti cvitje (1703)
Senjčica (1704)
Kronika aliti spomen vsega svieta vikov (1696)
Lado horvacki iliti Sibila (1701 ?)
Zoroašt hervacki, later Misečnik hervacki (periodical, 1695-1705)

Unpublished (in manuscript):
Banologia
Sive de banatu Croatiae
Serbia illustrata
Lexicon Latino-illyricum

Kad imaš tri Nobelovca, moraš sirotinji poklonit jednog.

tipična hrvatska mimikrija.





odradio vas za medalju.

Ne znam, hrvatski mi je naglasak nekako artificijalan, kao da su stvorili jezik sa srpskom podlogom i dodali stvari kako ne bi zvučio kao srpski. Mnogo rusizama također.

Odvjetnik, odvjet je na ruskom odgovor koliko znam!

cijenim da u zadnje vrijeme puno googlaš o Hrvatima, a i da puno gledaš Happy TV.

Dug je period čovekovog razvoja, ovo moje je starije nekoliko decenija :) I da nas je odradio, zadužio nas je svojim delom. Nek mu je večna slava i hvala, odneću mu cvet na grob u Beogradu kad sledeći put budem bio prolazio tamo.

EDIT: Htedoh reći, mlađe nekoliko decenija, iz 1951.

Pročitaj malo i ovaj tekst iz knjige o Andriću ;) Ne vjeruj Latinu ni kad darove nosi

HTTPS://www.nacional.hr/feljton-tamna-strana-nobelovca-ive-andrica/

S obzirom da smo Kroatocentriku i Robiju malo usrali temu neka prebace na druge topice…

Ovakav kombo još nije viđen. Bez uvrede, ne uliva mi ovaj tekst poverenje kad je u pitanju istorijska verodostojnost.

Ako netko smatra da su hrvatski i srbski jezik previše slični, ter da bi trebali imati isti naziv, mislim da nikome od nas Hrvata ne će smetati da svoj jezik nazovu hrvatskim. Ako Srbi grade svoju književnost na račun hrvatskih pisaca iz Dalmacije, Slavonije i Dubrovnika, ter na račun Vukovih narodnih pjesama koje je većinom pokrao bilo od Hrvata katolika ili muslimana, ter tada još većinom neopredieljenih pravoslavaca iz Bosne i Hrvatske, onda bi čak možda za Srbe i bilo izpravnije da svoj jezik zovu hrvatskim. U tom smislu uzporedba s njemačkim jezikom u Švicarskoj, Ausztriji... i može imati smisla.
Ali tjerati Hrvate da mienjaju naziv svog jezika, zato da se drugi narodi ne bi osjećali poniženi i manje vreidni, bio bi veliki grieh i nepravda...

Pa da

Jezik je nastao tu i tako.
Standard je posljedica primorskih pisaca.
To što su istočnohercegovački brđani od njih nešto i pokupili ni naš problem.
I uporno naglašavaju podjelu hrvatskog na tri narječja, forsirajući da su zapadni Srbi slični jednom od njih i da je to zapravo srpsko.
Istodobno i ignorirajući istočne Srbe koji su sličniji Bugarima (i Makedoncima).

Tko svoj jezik hrvatskim želi zvati, može.
Tko ne želi, njegov problem.

Kolike su šanse da kulturološki kroatiziramo i Bugare, barem upola onoliko koliko je to učinjeno sa Srbima?

To su dva odvojena pitanja koja se pogrešno trpaju u jedno - da li je jezik isti i kako će se zvati. Prvo je lingvističko, drugo je političko i normativno. Prvo ne zavisi od toga šta ko od nas želi, oseća, koje vrednosti zastupa i sl. Drugo zavisi. Prvo se rešava naukom i racionalnim metodama, drugo kompromisom ili, ako kompromisa nema, anarhijom kao što je sada slučaj, pogotovo u slučaju "bosanskog" i "crnogorskog". Jedno ne implicira drugo. Ako je jezik isti, može, ali i ne mora se nužno svuda isto zvati. S druge strane, ako jezik nije isti, ne bi imalo mnogo smisla davati mu isto ime, mada ni to nije striktno isključeno.

Ja tvrdim da jeste isti. Istina, nisam ekspert za lingvistiku, ali to je zaključak do kojeg sam došao služeći se zdravim razumom i istraživanjem teme u slobodno vreme. U pogledu toga kako će se zvati, ja sam poprilično liberalan i ne smeta mi u načelu ni korišćenje termina "bosanski" i "crnogorski" (iako smatram da su ti nazivi u upotrebi primarno zato što pojedine etničke grupe ne žele da se identifikuju sa srpskim ili hrvatskim u bilo kom smislu), ali mislim da bi upotreba jednog naziva bila smislenija iz više razloga. Pre svega, unosilo bi manje zabune u međunarodnim okvirima. Kao što svi znaju da se u Americi, Engleskoj, Australiji ili Španiji, Kolumbiji i Argentini priča isti jezik, ne bi bilo loše da se zna i da mi ovde možemo da se sporazumemo. Sam jezik bi tako dobio na značaju jer nije isto ako ga priča 2, 5, 7 ili pak 15 miliona ljudi. Lično bih bio spreman da prihvatim naziv "srpskohrvatski". Srbin Vuk Karadžić ga je standardizovao, Hrvati su dali pismo kojim se danas najčešće piše na tom jeziku (još jedino Srbi između sebe, i to ne uvek čak ni oni, koriste ćirilicu), plus Srbi i Hrvati čine preko 80-85% govornika tog jezika. Ne vidim drugi naziv koji bi mogao biti prihvatljiv, a ako nije ni on, onda svako svoje ko i dosad. Srbi sasvim sigurno neće nazivati svoj jezik "hrvatski", na te vlažne snove zaboravite, a nemamo ni mi iluzija da biste vi pristali na "srpski". Kad ni Muslimani i Crnogorci to ne žele, što biste vi.

Stupanj razumljivosti je nebitan, pošto činjenica da su književne baštine različite te da Srbi i Hrvati svoj jezik zovu različito diskvalificira bilo kakvu tezu o "jednom jeziku".

Znaci ja i ti pišemo različitim jezicima jer imamo različitu “baštinu” napisanih postova na ovom forumu?

To sa “baštinom”, “identitetom” je priznanje da se mora koristiti politicki kriterij.

Kad je odrastao i sazrio, shvatio je da se ne identifikuje sa “Hrvat”.

Postoji fenomen “politički jezik” (ne znam da li se taj naziv negdje koristi, ali je logično za ime). To su “srpski”, “hrvatski”, “crnogorski”, itd.

S druge strane, kad se govori o lingvističkom fenomenu “jezik”, taj jezik je jedan. Po meni “kanonska” definicija šta je isti jezik je “kad se savršeno dobro govornici razumiju”.

Beograd ga je dobro primio i dao mu sve.

Pisao je vecinom na srpskom, dapače ekavici.

Ima se pravo identificirati s čim hoće, no rodjenjem je bio Hrvat iz SBŽ, rodbina mu je i dalje tu.

No, čovjek je prije svega bio oportunist i ambiciozan.

Ne postoji "kanonska" definicija jezika.

Po toj Vašoj definiciji Sheakespeare nije pisao engleskim jezikom, niti jedan pisac prije Karadžića nije pisao srpskim jezikom. Osim toga ako se savršeno dobro razumijete sa svojim psom, a ima takvih ljudi, to bi značilo da pas i čovjek govore istim jezikom.

Koriste ga srpski lingvisti. Inače, politika je nemoćna u modeliranju jezika, politika slijedi volju govornika. Politika je bila i u Austro-Ugarskoj i u Jugoslavijama da se stvori jedan jezik- neuspješno, jer to nisu prihvaćali ni Srbi ni Hrvati. Jedino što je politika uspjela je da su zbog volje srpskih govornika za pretenzijom prema zapadu, da se Srbi odreknu svojega književnoga jezika i uzmu jezični tip kojim su Hrvati pisali stoljećima. Srbi danas lakše razumiju čakavsku i kajkavsku književnost nego predvukovsku srpsku književnost.