Opet kažem, takav standard su dogovorila i standardizirala oba naroda u 19. stoljeću. Iz toga proizlazi da može biti standard i jednog i drugog, uz određene razlike koje su bile prisutne od samog standariziranja.

Ne žele, mi imamo srpski a vi radite šta hoćete.

Nadam se da stvarno ne želite.
Ako ipak ne želite, onda je rasprava nepotrebna.
Naš stav se zna, imamo hrvatski, a vi radite što god želite.

Konačno smo došli do zaključka.

Ja ga Teranova ništa ne razumem, a ti?

Ništa. Koristim Google translate.

Razumite me sve, sarkastičari, jer su i vaši i moji preci standardizirali isti standard u 19. stoljeću. I Hrvati i Srbi za hrvatski i srpski jezik, a ne samo Srbi kako vaši mitomani zamišljaju.

Dosadni ste do bola, koga briga.

Ako te nije briga, zašto se u to petljaš?

Davno sam napisao tupamarosima da to nije neki policentrični jezik.

Hrvatski i srpski, te bošnjački i crnogorski nisu varijante nekoga policentričnoga jezika.

Policentrični standardni jezici kao engleski, francuski, njemački, španjolski...imaju:

1. isto ime kroz povijest
2. temeljno isti pisani korpus
3. kulturno-komunikacijsko zajedništvo kroz povijest, te svijest govornika da govore istim nacionalnim jezikom
4. u bitnom su standardizirani na istom mjestu i u isto vrijeme

Hrvatski i srpski su slični sjevernoindijsko-pakistanskima hindskom i urdskom, koji su bliski jezici, no nisu varijante nekoga jednoga policentričnoga jezika. U oba slučaja slična (ne ista) je jedino organska osnovica standardnoga jezika, u hrvatskom i srpskom slučaju (novo)štokavština, u urdskom i hindskom khariboli dijalekt. No, urdski i hindski nisu "zapravo" khariboli, kao što ni srpski i hrvatski nisu "zapravo" novoštokavski. Glede "razumijevanja", netko može gledati film sat vremena, a da ne zna je li na urdskom ili hindskom, dok je u slučaju hrvatskog i srodnih jezika to nemoguće.

Za razliku od standardnih policentričnih jezika, kao što je engleski, za hrvatski i srpski ne vrijedi ništa slično:

1. hrvatski se povijesno zvao hrvatski, ilirski i slovinski (uz regionalna imena), a srpski- srpski i slaveno-srpski

2. sve varijante engleskoga imaju isti većinski korpus (Beowulf, Piers Ploughman, Chaucer, Milton, Shakespeare, Locke, ..). Hrvatski i srpski korpusi se razlikuju skoro 100% (s jedne strane Sv.Sava, Dušanov zakonik, Jefimija, Dositej Obradović, Karadžić, ...s druge Baščanska ploča, Vinodolski zakon, Hrvojev misal, Vatikanski hrvatski molitvenik, Marulić, Držić, Vramec, Divković, Kašić, Kačić, Stulić, Mažuranić,...)

3. hrvatski jezik se počinje standardizirati u 16. st., ubrzava jezičnim planiranjem u 17. st., a dovršava u 19. st.; srpski jezik počinje standardizaciju u 18. st. i dovršava u 19. st.

4. ne postoji nikakvo zajedništvo u komunikaciji sve do najnovijega doba. Ni u beletristici, ni u rječnicima, ni u školstvu. Kao što u srpski jezik ne spadaju Hvalov zbornik, Divković, Belostenec, Hektorović, ...Šenoa, Kovačić, Kvaternik, Krleža, Ujević, Ladan...tako u hrvatski ne spadaju Domentijan, Pajsije, Venclović, Laza Kostić, Jovan Ristić, Dobrica Ćosić ni Borislav Pekić.

To su dva međusobno razumljiva jezika, dok se bošnjački, te crnogorski tek kristaliziraju kao zasebni standardni jezici.

Ili, kao što je najbolje sažeo veliki filolog i slavist Leopold Auburger, za slučaj hrvatskoga i srpskoga , te sličnih jezika: Percepcija bliskosti rađa iluziju istosti.

Tebe ne briga, ali briga tvoje sunarodnjake koji nas prisvajaju i tako žarko žele za sebe.

Zašto bi vas neko prisvajao, apsolutno smo samodovoljni.

Prosto mi je fascinantno kakve mentalne vratolomije ljudi izmišljaju da dokažu što se dokazati ne može, opet se "srpski" i "hrvatski" razlikuju kao dve crne mačke u mraku.

Kompleks rađa agresivnost.

Da je bar tako kao što ti govoriš, ali nije.
Stalno nas prisvajaju.

Dovoljno je usporediti hrvatske i srpske medije - televizije, emisije, portale i vidjeti tko je agresivan, a tko pitom.

Vezano za jednakost hrvatskog i srbskog jezika, najbolje govori kad su krajem 18.st. (neposredno prije Vuka Karadžića) Austrijanci htjeli Srbima u Vojvodini nametnuti rječnik Dubrovčanina Joakima Stulića. Srbi dignuli halabuku da neka im ne nameću tuđi rječnik, ter da taj rječnik može biti samo za Hrvate. I sam Vuk Karadžić je 30-ak godina poslije nevoljko priznavao da hercegovačko narječje pravi Srbi zovu hrvatskim jezikom i žalio se kako ga napadaju da im nameće hrvatski jezik.

Bojan Marotti o sličnosti grčkoga i hrvatskoga slučaja, u odnosu na slučaj latinskoga jezika koji je sličniji francuskom, njemačkom i drugim zapadnoeuropskim slučajevima.

Marotti objašnjava da Grci nisu imali zajednički nacionalni jezični standard jer nisu imali svoje prostore objedinjene u jednoj državi. Zapadnoeuropski narodi nisu imali takav slučaj pa stoga teško shvaćaju hrvatski slučaj ali trebao bi im biti poznat grčki slučaj kada bi lakše shvatili hrvatski slučaj.

Ja Hrvate cesto nista ne razumem, slazem se jezici su potpuno razliciti.
Da li je i jedan Hrvat uspeo da razume sta sam napisao?
Nije.

Eto.

Slamnati ili strašilo (u SAD-u i drugdje Straw man, u UK Aunt Sally) je vrsta logički nevaljanog retoričkog argumentiranja. Naziv potječe od eng. strawman - slamnato strašilo, a opisuje argument protiv slamnatog (strašila) umjesto protiv pravog čovjeka ili stava. Uključuje zamjenu teza.

Označava situaciju u kojoj netko, češće namjerno, a možda i iz zablude, pogrešno protumači ili izvrne izjavu druge strane, a zatim pobija svoju izvrnutu inačicu izjave.

Slamnati ili strašilo označava argument koji je taj netko stvorio; izjavu koju je lakše pobiti.

Naziv argumenta upućuje na to da se radi o zamjeni težeg objekta za napad (izvorne izjave, npr. ovoga https://www.youtube.com/watch?v=RDONIhqHokU) lakšom metom (metom od slame, npr. da se tobože Hrvati i Srbi ne razumiju na kolokvijalnoj razini što nitko od Hrvata ni od Srba ne tvrdi).

Izvrnuti argument može imati i ulogu strašila, izazivanja odbojnosti prema izvornom argumentu kod onoga kome je upućena retorika, publici napada na slamnato strašilo.

https://hr.wikipedia.org/wiki/Slamnati

Nije pitanje u tome da li ti razumiješ Hrvate u 2022. ili hrvatsku knjigu od prije pet stoljeća, razumiješ kao i mi. Pravo pitanje je zašto ne razumiješ ono što su Srbi pisali prije 3 stoljeća.

Opterecenost cistotom i posebnoscu jezika najcesce dolazi od onih nesigurnih u svoj identitet...

Toliko energije koje trose u dokazivanje kako oni govore nekim sasvim posebnim jezikom, i da to veze nema sa komsijama, koji su po defaultu nepismeniji, nekulturniji i losiji...koren tome je ustvari ogroman strah, da ne izgube tu kolektivnu cistotu i nadmoc koju su projektovali u svojim glavicama kao ultimativni dokaz kako su oni bolji u svakom smislu.

Na pocetku...i kraju, to je ipak tuzno... kao kad vidis nekog hendikepiranog... nema ni mnogo smisla tu bacati teske reci, treba razumeti njihov problem, i pomoci im ako se moze...

Obicni ljudi ili se ovim pitanjima ne bave uopste, ili se trude da obogate svoj recnik i pismenost, poznavajuci sve varijacije i medju svojim narodom, i medju susedima... covek dovoljno bogat znanjem i duhom, nikad nece skrenuti na ovu stranputicu.

A najžalostnija od svih žalosti koju jedan narod može napraviti, jest ta da mora svojatati tuđe. Tu ne samo da se uzalud gubi energija, već se čak gube i ljudski životi...

Tako je, Dane.

Zašto se u nekim mjestima govori kirbaj a negdje kirvaj?