Lopašićeva Bihać i Bihaćka krajina http://megaupload.com/?3806P4GL
Od istog autora Oko Kupe i Korane http://www.megaupload.com/?d=2YSQWIAB
Lopašićevi Spomenici Hrvatske krajine http://www.megaupload.com/?d=CGJOMW1A
Karanovićeva Pounje u Bosanskoj Krajini http://www.megaupload.com/?d=73XF6AJN
Dio turskog deftera iz 1604. koji se odnosi na Bihać i okolicu http://www.megaupload.com/?d=9XBDR36X
Vladislav Skarić, Porijeklo pravoslavnog naroda sjeverozapadne Bosne http://www.megaupload.com/?d=LZ0K8YLI

O Karanoviću ne znam ništa, ali srećom postoji google koji je potvrdio moju pretpostavku:

"Na primjer, Vasa Glušac, Milan Karanović, Svetislav Davidović, Petar Gaković i drugi.
Neki od njih su štaviše pisali o mongoloidnim crtama lica kod krajiških Bošnjaka, te navodili
raznorazna predanja toboţe zabiljeţena od muslimana koja su išla u prilog njihovim tezama,
kao na primjer ona o turskom ili anadolskom porijeklu muslimanskih rodova. Kasnija
provjera takvih "predanja", meĊutim, pokazala je da su ona potpuno nepoznata u mjestima
gdje su navodno zabiljeţena" (Muhamed Hadţijahić, Porijeklo bosanskih muslimana).

Nije nacionalizam svako kritičko razmatranje izvora. Upravo počinjem čitati "Pounje u Bos. Krajini", iako vidim da je na ćirilici, što će mi otežati posao.

Hadžijahić ne navodi gdje, kada i kako je on to istraživao predaju na terenu, niti kakvu je predaju o porijeklu zabilježio umjesto ovih koje daje Karanović. Karanović je 7 godina prošao Krajinu uzduž i poprijeko, pa bih očekivao bar sličan trud od onog tko želi pobiti njegove teze. A da je Karanović "tobože" bilježio predaju, zar ne bi bilo logično da bi prva stvar bila da tvrdi da među Srbima u Krajini ima starosjedilaca? A on izričito navodi da nije našao ni jednu srpsku obitelj na prostoru na kojem je bilo 30,000 Srba koja za sebe tvrdi da ih nisu Turci doveli.

HRVATI LETNICE NA KOSOVU

*

GEOGRAFIJA

Letnica se nalazi na jugozapadu Kosova, u brdima Skopske Crne Gore. Od Prištine je udaljena oko 50 kilometara zračnom linijom, a od Skoplja oko 30. Administrativno pripada općini Vitina a od općinskog centra je udaljena 9 kilometara. Letnica je smještena na 755 metara nadmorske visine. S ostatkom svijeta Letnica je povezana jednom cestom koja vodi na sjeverozapad prema Vitini.

http://www.upload3r.com/serve/260309/1238136976.png

Letnica, zajedno sa okolnim selima i zaseocima, je činila hrvatsku i katoličku enklavu u regiji većinom naseljenoj muslimanskim Albancima, i u manjoj mjeri katoličkim Albancima i pravoslavnim Srbima. Letnica je najmanje selo ove enklave, ali zbog svog položaja u dolini, kao i vjerskog značaja, služi kao središte ove mikroregije. U Letnici se nalazi ured mjesne zajednice, ali i puno važnije, svetište Majke Božje Letničke. Ova crkva je ujedno i župna crkva župe Letnica.

STANOVNIŠTVO I POVIJEST

Prema zadnjem popisu stanovništva Kosova, u mjesnoj zajednici Letnica je živjelo 4134 stanovnika, od kojih 3997 Hrvata. Još 334 Hrvata je živjelo u ostalim dijelovima općine Vitina, najvećim dijelom u selima Kabaš i Binač, južno od samog mjesta Vitina. Hrvati u ovim selima su došljaci iz Letničkog kraja, dok je starosjedilačko stanovništvo većinom albansko i katoličko. 1991. je u Letnici živjelo 776 Hrvata, u Vrnezu 787, u Vrnavokolu 865, a u Šašarama 1569. Hrvati Letnice i Hrvati Janjeva su srodni i jezički i po porijeklu, ali se smatraju odvojenim podgrupama hrvatskog naroda. Razlike postoje ne samo zbog prostorne odvojenosti, već i zbog razlike u statusu. Janjevo je urbano mjesto, i njegovi stanovnici su tradicionalne zanatlije i trgovci, dok su Letničani zemljoradnici.

http://www.upload3r.com/serve/270309/1238139759.png

Lokalna tradicija smatra da su Letničani porijeklom iz Dubrovnika i Bosne, i da su na Kosovo došli kao katolici. Da je ovo bar djelomično točno, potvrđuje natpis pronađen na ostacima srednjovjekovne crkve koji kao darovatelja iste spominje nekog Nikolu Dubrovčanina. Vjerojatno je da su i srednjovjekovni njemački rudari, na Balkanu znani kao Sasi, doprinijeli etnogenezi Letničana. Ime mjesta Šašare podsjeća na njih, dok ime mjesta Vrnavokolo pokazuje da je nekad postojalo rudarstvo u ovom kraju. Neke obitelji u Šašarama po tradiciji vuku porijeklo i od predaka koji su prešli s pravoslavlja. Zadnji element u etnogenezi je albansko katoličko stanovništvo. Dok je taj element prisutan u cijeloj regiji, najsnažniji je u Vrnavokolu. Tamošnje stanovništvo nosi drugačiju nošnju od ostatka Letničke regije, češće poznaje albanski jezik, i održava rodbinske veze sa stanovništvom Gornje Stuble. Do uspostavljanja Jugoslavije, postojala je ozbiljna vjerojatnoća albanizacije Hrvata Vrnavokola.

Stanovništvo Gornje Stuble je do prije manje od 200 godina bilo muslimansko, barem službeno. Selo je bilo dio pojave kripto-katoličanstva koja je bila česta kod Albanaca. Kripto-katolici ili ljarmani bi prividno prihvatali Islam i time izbjegli plaćanje harača, dok bi potajno održavali katoličku vjeru. Ova pojava je uglavnom bila moguća samo u zabačenim planinskim krajevima, kao što je i sama Skopska Crna Gora, gdje nije postojala jaka islamska vjerska hijerarhija koja bi bila u mogućnosti nadgledati vjerski život novih preobraćenika. Ljarmani bi prema vanjskom svijetu pokazivali nominalne znakove pripadnosti Islamu, dok bi potajno krstili djecu u katoličkim crkvama, i dolazili u katolička svetišta. Nakon reformi u Otomanskoj Carevini sredinom XIX. stoljeća i proglašenja slobode vjere, stanovništvo Gornje Stuble predaje službeni zahtjev turskim vlastima za promjenu vjere. Ovaj čin je u velikoj mjeri rezultat djelatnosti franjevaca iz Letnice, koji su sagradili nekoliko manjih crkvi u ljarmanskim selima Crne Gore. Taj prvi pokušaj završava neuspješno, i jedan dio stanovnika je protjeran u Anatoliju. Nakon nekoliko godina, preživjeli se vraćaju i selo se legalno vraća na katoličanstvo. Ipak, župa Letnica sve do početka XX. stoljeća vodi odvojene matične knjige za "prave" katolike i bivše ljarmane.

CRKVA MAJKE BOŽJE LETNIČKE

http://www.upload3r.com/serve/270309/1238140781.jpg
http://www.upload3r.com/serve/270309/1238140799.jpg
http://www.upload3r.com/serve/270309/1238140811.jpg
http://www.upload3r.com/serve/270309/1238140824.jpg

Današnja crkva u Letnici je sagrađena tridesetih godina prošlog stoljeća na mjestu starije crkve iz XIX. stoljeća koja je oštećena u odronu zemlje. Dok je lokalni kult Marije vjerojatno postojao još u srednjem vijeku, tek u XIX. stoljeću Letnica postaje glavno marijansko svetište Skopske nadbiskupije. Glavni praznik je dan Velike Gospe u Kolovozu, kad su se u svetištu skupljali ne samo Hrvati Janjeva i Letnice već i drugo stanovništvo iz šire regije. Tu su uglavnom dolazili katolički Albanci i ljaramani, ali i muslimanski Romi u većem broju. U manjem broju su dolazili i muslimanski Albanci kao i pravoslavni Srbi. Tu se često radilo o ženama koje su dolazile tražiti pomoć zbog bolesti. Kip Majke Božje koji se nalazi u crkvi je poseban u tome što je jedan od broja crnih kipova u katoličkom svijetu, takozvane Crne Gospe.

SUDBINA LETNIČANA NAKON RASPADA JUGOSLAVIJE

Nakon napada na Hrvatsku 1991., pogoršavaju se do tada dobri odnosi Srba i Hrvata oko Letnice. Na izlazu iz Crne Gore prema Vitini, na jedinoj cesti iz Letnice, nalaze se srpska sela Grnčar i Vrbovac, i kod Letničana i Stubljana se javlja strah da bi sada mogli biti odsječeni od svijeta. Eskalacijom rata u Hrvatskoj, a i posjetom Vojislava Šešelja koji u Vitini organizira skup svoje stranke, strah i neizvjesnost se povećevaju, i tijekom 1992. većina Letničana donosi odluku o kolektivnom iseljenju u Hrvatsku. Tijeko slijedeće tri godine, to se i događa, uz pomoć hrvatske vlade i Fonda Svetog Izidora, koji je katolička crkva u Hrvatskoj osnovala sredinom osamdesetih godina s ciljem pomaganja kosovskih Hrvata. Hrvatska vlada naseljeva Letničane u zapadnu Slavoniju, nedavno ispražnjenu od Srba. Sela u koja ih naseljava su Voćin, Đulovac(Mikovićevo), Koreničani, Bastaji i Ćeralije.

http://www.upload3r.com/serve/270309/1238143117.png

Letničani odmah nailaze na probleme. Dio Slavonije u kojim su naseljeni je teško pogođen ratom, a kuće koje su im dodijeljene su samo privremene, jer su vlasnici u izgnanstvu. Frustracije rastu zbog neispunjenja obećanja hrvatske vlade, a i nerijesenog pravnog statusa kuća u kojim žive. Nakon završetka rata 1995., situacija se poboljšava. Dio Letničana kupuje kuće od vlasnika, dio gradi nove kuće na zemlji koju su dobili ili kupili u tim selima. Nakon rata na Kosovu 1999. dio preostalih Letničana također seli u Hrvatsku tako da je danas u Letničkim selima po procjeni ostalo samo 250-500 Hrvata. U okolici Voćina danas živi oko 5000 Hrvata porijeklom s Kosova, i čine većinu u odnosu na starosjedilačko stanovništvo. Bivši stanovnici Vrneza i Vrnavokola su uglavnom naseljeni u Đulovcu i Ćeralijama. Stanovnici Letnice su se skrasili u Voćinu, koje je igrom slučaja popularno marijansko svetište kao i njihovo rodno selo. Stanovništvo Šašara, kao nekada najmnogoljudnijeg sela letničke župe, podijeljeni su između Bastaja, Voćina i Koreničana.

Nastavlja se...

Pošto sam ovo iznad o Letnici napisao prije nekoliko godina, nisam htio prepravljati nego sam samo postavio u istom obliku. Kao dodatak, stavit ću ispod neka retorička pitanja i odgovore na njih. Kao što sam ranije rekao, za sva pitanja glede geografije i razmještaja stanovništva, pogledajte ovu kartu. http://www.upload3r.com/serve/141210/1292353581.png

Kako i kada je nastala župa Letnica kao katolička enklava?

Prvi spomen župe Letnica je it 1584. godine u biskupskom izvještaju o stanju katolika u Srbiji. Tu se spominje kao župa Skopska Crna Gora(Montenegro di Scopia) i navodi se da u četiri zaseoka živi 500 katolika. Nakon toga, župa se redovno spominje u izvještajima katoličke crkve. U jednom izvještaju spominju se i dvije crkve u samoj Letnici koje su poslije propale, ali narod i danas zna za mjesta na kojim su se nalazile. Sam postanak župe je najvjerojatnije vezan za rudarstvo. U prilog tome ide činjenica da su i druge katoličke enklave u južnoj Srbiji istog porijekla, kao Janjevo i nekad Prokuplje, Novo Brdo i Kratovo. Isto tako imamo i neke dokaze na terenu. Ime mjesta Šašare dolazi od Sasa, koji su zajedno s Dubrovčanima držali rudarstvo u tom dijelu Srbije. Tako kod Janjeva imamo selo Šaškovac a kod Novog Brda lokalitet Šaška crkva. Ime sela Vrnavokolo u sebi sadrži riječ "kolo," koja u ovom slučaju označava rudarski alat u kojem se ispire ruda. Uz to, kraj letničkih sela su još prije 100 godina nailazili na rupe u zemlji koje su očito bile korištene za kopanje rude, kao i ostatke zgrada u kojim se ruda topila. Najzad, imamo i onaj prvi izvještaj o Letnici 1584. u kojem se za katolike navodi da ne plaćaju porez. Rudari u turskoj carevini u to vrijeme nisu plaćali porez, i najlogičnije bi bilo da je to slučaj sa Letnicom, a ne neki drugi razlog kao sokolarstvo.

Kako je došlo do propasti rudarstva, ali očuvanja katolika u Letnici?

Rudarstvo u južnoj Srbiji propada krajem XVII. stoljeća. Tu se radi o padu Turske kao ekonomske sile, zastarijevanju tehnologije, ali najvažniji faktor su ratovi. Nakon ulaska austrijske vojske na Kosovu 1689. i njenog kasnijeg povlačenja, sigurnosna situacija se jako pogoršava. Život za kršćansko stanovništvo postaje teži, a rudari katolici gube privilegije. Pljačke i ubojstva su sve učestalija, a broj stanovnika smanjuje i kuga. U to vrijeme potpuno propada većina katoličkih kolonija. Održavaju se samo Janjevo i Letnica, i neko vrijeme i Kratovo. Janjevački katolici dolaze na rub opstanka, a održava ih prebacivanje s rudarstva na izradu metalnih sitnica i trgovina vezana uz iste. S druge strane, župa Letnica isto gubi stanovništvo zbog kuge i ratova(Vrnez i Vrnavokolo su tada možda i potpuno opustjeli), ali se stanovništvo s rudarstva prebacuje na zemljoradnju. Razlog ovog treba tražiti u položaju Letnice. Dok se Janjevo tada nalazilo na važnom trgovačkom putu i imalo varoški karakter, Letnica se nalazi u brdima izvan važnih prometnih tokova. Obrtništvo i trgovina bi se teško razvili u Letnici, a brdski teren osigurava i da njihova zemlja nije bila toliko zanimljiva muslimanima.

Kakvo je porijeklo stanovništva župe Letnica?

Ruski konzul u Prizrenu u drugoj polovici XIX. stoljeća, Ivan Jastrebov, pronašao je u Letnici nekoliko nadgrobnih ploča iz XVI. stoljeća. Najstarija je iz 1511., i sve su očito katoličke. To bi značilo da je već početkom XVI. stoljeća u Letnici postojala katolička kolonija, puno prije njenog prvog pisanog spomena. Sami katolici u Letnici imaju tradiciju da su u Letnicu došli "u tursko" i "poslije Kosova." To bi Letnicu činilo mlađom kolonijom od Janjeva, gdje je katolička župa postojala skoro stoljeće prije Kosovske bitke. Kao što je već spomenuto, koloniju su vjerojatno osnovali Dubrovčani i Sasi, kao i druge u Srbiji. Dokaz dubrovačkog osnivanja kolonije je i nadgrobna ploča koja je uzidana u današnju crkvu u Letnici. Natpis se danas ne može čitati, ali ga je 1924. uspio pročitati Atanasije Urošević, prije nego je potpuno izblijedio. Na ploči stoji "HIC NICOLAVS IAZIT PATRIZIVS RAGVZINVS" iliti "Ase leži Nikola, dubrovački gospar." Urošević nije uspio naći datum na ploči, ali je ona vjerojatno iz XVI. ili XVII. stoljeća. U prilog ovome ide i čudotvorni kip Majke Božje Letničke. Kip je prije 80 godina Skopska nadbiskupija dala na uvid stručnjacima za povijest umjetnosti, koji su procijenili da je izrađen između druge polovice XV. i početka XVII. stoljeća. S obzirom na sve navedeno, kao i činjenicu da se župa i njeno stanovništvo ne spominju u srpskim srednjovjekovnim izborima, možemo pretpostaviti da je župa nastala krajem XV. stoljeća.

Rodovi koji su u župi Letnica živjeli prije 80 godina su slijedeći:
Đekići, Tomići, Šilari, Markovići i Đokići u samoj Letnici.
Božići, Rajići, Gejići, Grgići i Džavići u Šašarama.
Vrnavići, Čovići i Muzići u Vrnavokolu.
Tašići, Krgulji i Bošnjaci u Vrnezu.

Još treba spomenuti i Šašarce, Lukiće i Balabane u Binču, koji su u drugoj polovici XIX. stoljeća prešli iz letničkih sela u Binač.

Rodovi u samoj Letnici imaju tradiciju da su iz Dalmacije, dok u Vrnavokolu i Vrnezu stanovništvo tvrdi da je iz Bosne. Činjenica da u Vrnezu živi rod Bošnjak najverojatnije potvrđuje to. Može se primijetiti i da stanovnici Vrneza i Vrnavokola tvrde da su u svoja sela došli oko 1700., što je kasnije nego stanovništvo Letnice. Kuga i ratovi su vjerojatno ispraznili ta sela, u koja su onda došli novi katoličko doseljenici. Stanovništvo Šašara ne zna o svom porijeklu, ali postoje indikacije da su dijelom pravoslavnog porijekla. U samoj Letnici je zabilježena tradicija da je neki bogati katolik iz Šašara preveo neke pravoslavne rodove na katoličanstvo. Sjeverno od Letnice u Moravi, kao i južno u Skopskoj Crnoj Gori, postoje pravoslavni rodovi koji tvrde da su im preci davno preselili iz Šašara. Ne postoje rodovi koji to tvrde za ostala 3 sela u Letnici.

Kakva su to retoricka pitanja na koja dajes odgovor?:zubati Inace, pitaj Boga sto su porijeklom Janjevci i Letnicani, neka mjesavina Hrvata, albanskih katolika i Srba, govore torlackim narjecjem, slave Durdevdan, plemenska kultura, bave se nekim obrtima tipicnim za Albance itd.

To ti je da preduhitrim znatiželjne.




Đurđevdan se slavi po cijelom Balkanu, pa i Zagorju, samo ga tamo zovu Jurjevo. Nisam siguran jesu li Janjevci i Letničani ga slavili po starom ili novom kalendaru. Inače, Sv. Nikola je seoska slava Janjevaca, dok Letničani naravno slave Gospu Letničku 15. kolovoza.

A baš suprotno stereotipima, Janjevci se ne bave tipično albanskim poslovima. 1935. su svi pekari i slastičari u Janjevu bili katolički Albanci od Đakovice.

Inače, kad budem stavio dio o Janjevu, mogu prepisati i par njihovih narodnih pjesama da ljudi vide kakav im je govor.

A dobro, ali su mnogi zlatari. Stavi nesto i o kriptokatolicima Albancima, ako imas. Inace nisam znao da ih ima na Kosovu, a citao sam neki rad o jednom selu u Portugalu gdje je neki njemacki istrazivac nasao kriptozidove koji su se stoljecima odrzali unatoc inkviziciji. Je li znas sto o tome, iako nema veze s temom. I zanima me koliko su se Albanci mjesali i ispreplitali sa Slavenima, s obzirom na velike jezicne razlike, mislim da su u Crnoj Gori neka plemena mjesanog porijekla.

Kao prvo, treba razjasniti pojam kripto-katoličanstva(ljarmanstva kako se specifično za albanske slučajeve naziva) i kriptovjerstva općenito jer se taj pojam često brka s drugim pojavama. Dakle, kriptovjerstvo je tajno ispovjedanje jedne vjere uz javno ispovjedanje druge. Pod tim se podrazumijeva da je tajna vjera "prava" a javna samo maska pred vlastima. Kriptovjerstvo nije vjerski sinkretizam ili vjerska sinteza. Glavna razlika je u namjeri.

Kod sinkretizma, elementi jedne vjere(često prijašnje) su zadržani u ugrađeni u drugu(novu) vjeru. Tako imamo Gorane južno od Prizrena koji su do XVIII. stoljeća bili pravoslavne vjere(ma šta oni pokušavali danas izmišljati) i koji su zadržali mnoge pravoslavne običaje. Ti ljudi su iskreno prešli na islam, i iskreno ga ispovjedaju. Pravoslavni običaji su za njih dio njihove tradicije i integralnih dio islama kako ga oni doživljavaju. Oni ne smatraju da se ti običaji kose s njihovom vjerom, i jako bi se uvrijedili kad bi to netko rekao. To je identično štovanju Sv. Ilije kao gromovnika i štovanju vrhova brda i planina kao njegovih kultnih mjesta. To su naravno, ostaci stare slavenske vjere, ali nitko ne bi rekao za ove ljude da potajnu štuju Peruna i da mu se klanjaju.

U slučaju kriptovjerstva, radi se o mimikriji. Kod ljaramana, to znači prividno prihvatanje islama i svih njegovih vanjski znakova(sunećenje, imena, nejedenje svinjetine, itd.) ali tajno ispovjedanje katoličanstva. To znači da ti ljarmani dobro razlikuju jednu vjeru od druge i duboko vjeruju da je katoličanstvo prava vjera a islam kriva. Oni su znači svjesno izabrali mimikriju kao način obrane protiv vanjskih pritisaka na njihovu vjeru. Kriptokatoličanstvo(koje ću dalje nazivati ljarmanstvo) je u ovom obliku specifično albanski fenomen. Koliko god imamo primjera kod putopisaca ili katoličkih svećenika u Bosni iz XVI. ili XVII. muslimana koji "čitaju evanđelja" ili kojim tajno dolaze fratri, to nije isti fenomen. Na Kosovu se radi o dubljem i kompliciranijem fenomenu. Ne samo da u njemu sudjeluju čitava plemena i sela, već se proteže generacijama.

Ljaramanstvo se među Albancima javlja već u XVI. stoljeću, i katolička crkva nekoliko puta upozorava svoje svećenike da ne dijele sakramente ljudima koji se javno izdaju za muslimane. Na Kosovo, taj fenomen dolazi tek naseljavanjem Albanaca nakon poraza austrijske vojske na Kosovu 1689. Do tada, katoličkih Albanaca nema na Kosovu, dok preci kosovskih Hrvata nisu nikad bili u kriptovjerstvu. Nakon povlačenja velikog broja Srba s Kosova pod Arsenijem Čarnojevićem, na Kosovo dolaze Albanci iz sjeverne Albanije. Tu se ne radi o planskom naseljevanju od strane turskih vlasti kao što to neuki srpski nacionalisti tvrde(za razliku od ozbiljnih srpskih povjesničara), već o pritisku koji je u sjevernoj Albaniji stvoren zbog nedostatka obradive zemlje. Stanovništvo se u potrazi za zemljom spušta u kosovske nizine gdje dolazi na napuštenu zemlju. Vremenom u mnogim mjestima potiskuju i ostale Srbe. U svakom slučaju, najveća većina ovih Albanca je došla iz sjeverne Albanije. Mnogi dijelovi sjeverne Albanije su i dan-danas katolički, pa su tako i mnogi od ovih doseljenika bili katolici. Nakon zauzimanja zemlje, brzo se pojavljuje problem legalnog vlasništva. Prelazak na islam se javlja kao način učvršćivanje svojih legalnih prava na zemlju. To je pogotovu slučaj krajem XVIII. i početkom XIX. stoljeća, kad se kod lokalnih begova javlja snažna želja za čiflučenjem zemlje slobodnih seljaka. Najbolji način osiguranja kakve-takve sigurnosti je prelazak na islam, mada čak ni to neće potpuno osigurati vlasništvo kad agrarni problemi dosegnu vrhunac u XIX. stoljeću. Vremenom je najveći dio doseljenog albanskog stanovništva prešao na islam, ako već nisu bili muslimani. S vremenom se mijenja i način doseljavanja. Dok su se u početku često doseljavali kao katolici i tek kasnije prelazili na islam(A. Urošević bilježi da su neki muslimanski albanski rodovi na Kosovu znali kakve su boje bile svinje njihovih predaka koje su doveli iz Albanije!), kasnije sve češće dolaze kao muslimani. Često su kasnije doseljenike zvali već doseljeni rođaci i preporučivali im da prije dolaska prijeđu na islam. Neki su čak prelazili na islam na putu između sjeverne Albanije i Kosova.

Naravno, neki od ovih konvertita su bili neiskreni i kao posljedicu imamo ljarmane. Ljarmanstvo kao fenomen je vezano za instituciju crkve, pa ljarmani mogu postojati samo tamo gdje ime i javnih katolika. Kao tajni katolici, ljarmani nemaju mogućnost svakodnevnog ispovijedanja vjere. Njihovo katoličanstvo sastoji se od tajnih krštenja, pomasti, pričesti i mise par puta godišnje. Ovo je nemoguće bez prisutnosti katoličkog svećenstva u blizini koje bi bilo spremno ići protiv crkvenih uputa i dijeliti sakramente ljudima koji su u pravnom pogledu muslimani. U Letnici su svećenici pohodili sela u zabačenim dijelovima Karadaga(sjevernih obronaka Skopske Crne Gore)i dijelili sakramenta. Isto tako su držali tajne krsne knjige za ljarmane, koje su krili ispod oltara. Ova blizina katoličkog svećenstva i njihova revnost u opsluzi ljarmana je održala mnoge skupine, dok su ljarmani daleko od katoličkih centara brzo postajali pravi muslimani, zbog manjka svećenstva koje bi im dijelilo sakramente. Tu naravno treba uzeti u obzir činjenicu da se sve ovo moralo odvijati tajno pod prijetnjom smrću koju šerijatski zakon predviđa za sve one koji su prihvatili islam i onda ga napuste. Svećenici nisu mogli lako putovati u veća ili dalja sela u kojim nije bilo javnih katolika bez da bi izazvali sumnju.

Tako su ljarmani najviše živjeli u blizini postojećih katoličkih župa. Tako je Karadag dugo bio potpuno ljaramanski zbog blizine Letnice. Na karti se može vidjeti da prije 70 godina nije bilo ni jedne džamije u čitavom Karadagu, a najbliže su bile dalje nego letnička crkva. Isto tako imamo selo Brus iznad Janjeva koje je bilo kripto-katoličko do poslije Prvog svjetskog rata, i onda javno prihvatilo katoličanstvo. U Hasu južno od Đakovice je dosta katolika, ali su do sredine XIX. stoljeća svi bili ljarmani osim Zjuma i Karašinđerđa. http://www.upload3r.com/serve/080111/1294537937.png
Zjumska crkva je održavala katoličanstvo. Kod Prizrena ima ljarmana koji su tek prije par godina se javno deklarirali kao katolici. U općini Klina je bilo 5-6 katoličkih sela i katolici su činili 15% općine, ali su ljarmani bili možda čak i pola stanovništva općine. S druge strane, u predio Drenicu u centralnom Kosovu je prije 200-250 godina doseljeno dosta katolika, ali se nisu održali ni kao ljarmani jer nikakva župa nije nikad uspostavljena.

Nakon reformi u Otomanskom carstvu sredinom XIX. stoljeća koje su bar teoretski nudile slobodu vjere, određene grupe ljarmana pokušavaju isposlovati da ih turske vlasti priznaju za katolike. Ljarmani u okolici Đakovice to postižu relativno lako, zahvaljujući naklonosti đakovičkog paše, koji je i sam imao katoličke rođake. S druge strane, ljarmani Karadaga prolaze čitavu epopeju u svom pokušaju da ih se prizna za katolike. Malić-beg Džinić iz Gnjilana, koji je zbog slabosti turske vlasti bio neprikosnoveni gospodar dijela Kosova u kojem su Karadag i Letnica, nije imao nikakvih simpatija prema katolicima. Kad su 1846. kao rezultat reformi turske vlasti počele regrutirati muslimane u vojsku, ljarmani iz G. Stuble istupe kao katolici i zatraže da ih se kao ne-muslimane oslobodi vojne službe. Zajedno sa svojim letničkim župnikom Marovićem, Malić-beg ih hapsi i protjeruje u Malu Aziju, a njihovu zemlju konfiscira. Nakon tri godine i smrti polovice njih, dopušten im je povratak na Kosovo. Župnik Marović nije bio prognan, ali je dobrovoljno ostao s njima u Anatoliji čitave 3 godine. Nakon toga, 1850, iz Istanbula dolazi engleski konzul u Skoplje sa sultanskim fermanom koji naređuje da se iz popisa muslimana brišu sve osobe koje su se javno izjasnile za katoličanstvo. Ipak, zbog manjka izravne kontrole nad regijom, turske vlasti nisu sposobne spriječiti da se slijedećih nekoliko godina ljarmani prisilno regrutiraju. Tek padom Džinića i dolaskom turskih državnih službenika u Gnjilane pred kraj 1850.-ih prestaje diskriminacija nad bivšim muslimanima. Već 1872., kod posvete nove crkve u Letnici, nadbiskup Bucciarelli javno krsti nekoliko dotadašnjih muslimana bez ikakve reakcije vlasti.

HRVATI JANJEVA

*

POLOŽAJ I GEOGRAFIJA MJESTA

Varošica Janjevo se nalazi desetak kilometara jugoistočno od Prištine, u dubokoj i uskoj dolini rijeke Janjevke. Nalazi se na 746 metara nadmorske visine, okružena visokim brdima bogatim rudnim žicama koje su presudne za povijesni razvoj ovog naselja.

http://www.upload3r.com/serve/060910/1283809771.jpg

Susjedna naselja su Šaškovac na sjeverozapadu, koji je vjerojatno ostatak srednjovjekovnog naselja saskih rudara; Teća, sjeverno od izlaza iz Janjeva i koju su osnovali albanski muhadžiri nakon njihovoh istjerivanja iz današnje južne Srbije 1878 na mjestu na kojem je stajala tekija; i Androvac koji se nalazi sa sjeverne strane Androvačke planine.

Mjesta Šišarka i Okosnica su se do drugog svjetskog rata smatrale za mahale Janjeva, dok se poslije rata vode kao odvojena sela. Oba su 1981. imala oko stotinjak stanovnika, mahom Hrvata kao i u Janjevu. 1935. su na Šišarki bile samo 4 kuće a na Okosnici 10. Sela Šaškovac, Teća i Androvac su naseljena Albancima islamske vjere. Istočno od Androvca se nalazi malo selo Pešter u kojem stanuju katolički Albanci.

http://www.upload3r.com/serve/170111/1295302200.jpg

Janjevo se u prometno smislu nalazi na zabačenom mjesto, ali ga od ceste Priština-Skoplje dijelo samo desetak kilometara vožnje, dok je u srednjem vijeku kroz Janjevo prolazio važan put koji je vodio od Novo Brda prema Prizrenu. Novo Brod, kao i Janjevo je tada bilo rudarski centar i tim putem je ruda odlazila prema važnijim dijelovima Balkana.

http://lechantdesmerles.files.wordpress ... anjevo.jpg

POVIJEST

Područje Janjeva je bilo naseljeno i u rimsko vrijeme, što potvrđuju predmeti iz tog doba nađeni u samom mjestu, kao i na obližnjem Pešteru. Nažalost, nema puno informacija o prirodi naselja koja su tu mogla postojati. Današnje Janjevo razvija se otvaranjem rudnika od strane srpske srednjovjekovne države u XIII. stoljeću. Rudari iz Dubrovačke Republike, kao i takozvani Sasi iz njemačkih krajeva dolaze kao stručna radna snaga i osnivaju svoje kolonije u blizini rudnika. Prvi pomen naselja nalazi se 1303. u jednom pismu pape nadbiskupu Bara, pod čijom su jurisdikcijom bili katolici u srpskoj državi. Među ostalim župama na Kosovu, on spominje i župu Grazaniza(Gračanica). S obzirom da u obližnjoj Gračanici nije zabilježena katolička kolonija, kao i pretpostavku da su se najranije kuće u Janjevu nalazile bliže rijeci Gračanki, možemo zaključiti da se tu radi o župi čije je sjedište bilo u Janjevu. Samo ime Janjevo se prvi put spominje 1346. u drugom pismu pape. Za vrijeme sprske vlasti, stanovnici Janjeva, kao i drugi stanovnici rudarski naselja, imaju posebne povlastice kao ekonomski važan faktor. Ova situacija se ne mijenja tokom prvih stoljeća turske vlasti, iz istih razloga.

Stanovnici Janjeva su bili oslobođeni poreza koji su ne-muslimani morali plaćati i mjesto nastavlja prosperirati. U to vrijeme je sastav mjesto bio više šarolik nego u moderno doba. Barski nadbiskup Marin Bizzi, u izvještaju o stanju katolika u Turskoj, navodi da je 1610. u Janjevu bilo 120 kuća "Latina," 200 kuća "šizmatika" i 180 kuća "Turaka." Katolici imaju jednu crkvu, dok se iz tog vremena bilježi da su pravoslavni, na koje Bizzi misli pod "šizmatici," imali dvije crkve. Džamija u mjestu je vjerojatno sagrađena nekih pola stoljeća prije ovog izvještaja. Ako uzmemo u obzira da je po državnom popisu iz 1931. Janjevo imalo 501 kuću, a 1610. 500, možemo vidjeti da je u nekom trenutku došlo do naglog pada stanovništva. U narodu postoji tradicija o kugi i o pokolju pred kraj XVII. stoljeća, koji je doveo do ukupnog pada stanovništva, kao i nestanka pravoslavnih Srba iz varošice. Po nekim podacima, kuga je mogla proći kroz Janjevo 1671., kad se bilježi kuga u katoličkoj župi Crna Gora(Letnica) na jugu Kosova. Pokolj bi najverojatnije bio vezan uz prodiranje austrijske vojske na Kosovo 1689. i njeno povlačenje, nakon kojeg su Turci progonili ne-muslimansko stanovništvo zbog pomoći Austrijancima. U to vrijeme propada i stara katolička crkva, dok se današnja gradi na temeljima jedne od dvije srušene pravoslavne crkve.

U ovo vrijeme propadaju i rudnici oko Janjeva, iako se janjevsko stanovnistvo i dalje kao varoško bavi zanatima. Početkom XVIII. stoljeća, skopski nadbiskup seli u Janjevo, pošto je katedrala u Skoplju pretvorena u džamiju. Nadbiskupi ostaju u Janjevu do 1812. kada sele u Prizren. Slijedeća dva stoljeća, Janjevo dijeli sudbinu ostatka Kosova, sve do Balkanskih ratova i 1912. kada Srbija dobija Kosovo nakon pobjede nad Turskom. Prije tog događaja, na prijelazu stoljeća Janjevci vode borbu protiv napora albanskog klera katoličke crkve koji ih pokušava Albanizirati. Na području Kosova je po popisu iz 1931. živjelo preko 20.000 katolika, od kojih su više od tri četvrtine činili Albanci. Odlaskom turske vlasti, otklonjena je ova opasnost kao posljedica represije Kraljevine SHS nad Albancima. U ovo vrijeme počinje i masovna emigracija Janjevaca zbog sve gore ekonomske situacije. U početku, ta imigracija ima za odredište susjedne zemlje kao što su Rumunjska i Bugarska, kao i prekomorske zemlje kao SAD. Nakon drugog svjetskog rata, počinje intenzivna emigracija u Hrvatsku. Do raspada SFRJ, 697 obitelji će odseliti iz Janjeva, od kojih 426 u Hrvatsku. Nakon raspada Jugoslavije, većina Janjevaca emigrira, tako da je danas po nekim procjenama u samom mjestu ostalo tek oko 300 Hrvata, od skoro 4000 koji su tamo živjeli sedamdesetih godina.

EKONOMIJA

Nakon propasti rudarstva, Janjevci se počinju baviti drugim zanatima. Najznačajniji od ovih je izrada ukrasnih predmeta od bronce. Treba napomenuti da ovo nije činilo Janjevce kovačima, jer proces pravljenja ovih predmeta je koristio livanje metala, a ne kovanje. Janjevci su sami ovaj zanat nazivali prstendžijskim, dijelom i jer je kujundžijski zanat na Kosovu većinom bio odlika pravoslavnih Roma(Đorgovaca). Do kraja tursk vladavine, ovo je bio glavni zanat u Janjevu, i glavni izvor prihoda mjesta. Osim obitelji koje su se izravno bavile izradom ukrasa, mnoge obitelji su se bavile prodajom. U tom su svojstvu Janjevci putovali po cijelom Balkanu. Osim prstendžijstva, Janjevo je imalo i vinograde na brdima oko varoši, dok se jedan dio stanovništva bavio i stočarstvom. Zemljoradnje u pravom smislu nije bilo, za razliku od Hrvata župe Letnica na Kosovu, koji su bili isključivo zemljoradnici. U vezi sa starim rudarsvom je vjerojatno kolarstvo. Do drugog svjetskog rata, nekih 40 obitelji u Janjevu se bavilo izradom kotača i osovina. Svi ovi zanati bili su naslijedni i obitelji su podučavale svoju djecu. Treba spomenuti da se sva ova ekonomska aktivnost odvijala u domu. Muslimani u mjestu se nisu bavili ovim zanatima. Muslimansko stanovništvo je bilo poljoprivredno. Turci su držali imanja, dok su ih Romi obrađivali. Čaršijske radnje i dućani su bili odvojen dio ekonomije. 1935. je u Janjevu bilo oko 40 radnji, krojačkih, mesarskih, pekarskih, potkivačkih, itd. Janjevski Hrvati su držali najveći broj, osim kovačkih, koje su bile u rukama Roma; pekarskih, koje su držali Albanci iz okolice Prizrena; i berberskih, koje su držali lokalni muslimani. Nakon drugog svjetskog rata, većina zanata propada dolaskom moderne ekonomije. Prstendžijstvo je najviše pogođeno, zbog dolaska jeftinih tvorničkih proizvoda kao konkurencije Janjevskih.

STANOVNIŠTVO

U Janjevu su početkom XX. stoljeća živjele tri zasebne etničke grupe. Najve dio stanovništva činili su katolički Hrvati, manji dio muslimani turskog jezika, a poslije njih muslimanski Romi. Od obitelji koji su govorile turski, samo jedna je bila turskog porijekla, dok danas sve govore albanski i smatraju se Albancima.

Na prvom popisu stanovništva Kraljevine SHS 1921., u Janjevu je stanovalo 2.597 osoba. 22 su bile pravoslavne vjere, i to su bili državni činovnici i slično privremeno stanovništvo. 1.784 osobe su bile katoličke vjere, a 791 muslimanske. U Janjevo su tada, osim Šišarke i Okosnice, bila uključena i sela Šaškovac i Teća. Oduzimanjem broja pravoslavnih vjernika od broja "Srba ili Hrvata," dolazimo do broja od 1.695 Hrvata. 1961. će već biti 3.052 Hrvata u samom mjestu bez Šišarke i Okosnice, a 1971. će ih biti 3.761. Nakon toga, broj Hrvata opada, tako da je 1981. Hrvata u Janjevu 3.534 a 1991. 2.859. Brojke iz 1991. treba uzeti s dozom nepovjerenja, jer je popis bojkotiran od strane Albanaca, kao i dijela drugog ne-srpskog stanovništva.

Po istraživanjima, 2002. je u cijeloj Hrvatskoj živjelo 966 obitelji porijeklom iz Janjeva. Od tog broja, 669 je živjelo u Zagrebu, a druga najveća koncentracija je bila 45 obitelji u Kistanju. U samom Zagrebu, 502 od 569 obitelji su živjele u bivšoj općini Dubrava. Po procjenama, u čitavom svijetu bi moglo biti oko 10.000-12.000 Janjevaca i njihovih potomaka.

PORIJEKLO OBITELJI PREMA ISTRAŽIVANJIMA IZ 1935.

Većina Janjevskih rodova vuče porijeklo iz krajeva bivše Dubrovačke Republike. Osim njih, ima još rodova porijeklom iz Sjeverne Albanije(dakle pohrvaćenih Albanaca), kao i doseljenika iz drugih katoličkih rudarskih kolonija, doseljenika iz Bosne, i doseljenika iz obližnjih sela. Porijeklo rodova je uzeto iz priče samih članova, kao i priče susjednih rodova. U zagradi se nalazi broj domaćinstava ili kuća 1935.

Iz Dubrovnika i okolice su:

Glasnovići (oko 80 kuća): Najveći i najstariji rod u Janjevu.
Macukići (17 k.): Isto tako iz Dubrovnika.
Čifit-Kolići (2 k.): Znaju samo da su iz Dalmacije.

Ovo su tri najstarija roda u varoši. Svi drugi su doseljeni za vrijeme turske vladavine.

Ćibarići (oko 40 k.): Porijeklom iz Dubrovnika, u Janjevo preselili iz Skoplja.
Matići (2 k.): Porijeklom iz Dubrovnika, u Janjevo preselili iz Kratova u Makedoniji.
Ivanovići(Magarevići) (1 k.): Porijeklom iz Dubrovnika, u Janjevo preselili iz Kratova u Makedoniji.


Iz Bosne i Hercegovine su:

Brkići (oko 20 k.): Danas se smatraju za Dubrovčane, ali starija tradicija je da su iz okolice Širokog Brijega. Zna se da su došli poslije pada Srbije pod Turke.
Ivanovići (oko 35 k): Iz Gračanice u Bosni.


Iz Letnice na Kosovu:

Počinković, Grgići, Krljuzi, Ajtići i Lukići su porijeklom iz letničkih sela. Hrvatsko stanovništvo Letnice je većinom bosanskog i dalmatinskog porijekla.



Iz obližnjih mjesta i krajeva:

Mitrovići (5k.): Iz Peći u Metohiji.
Gečovići (12 k.): Iz Kačanika na jugu Kosova.
Brajsovčani (4 k.): Iz sela Brasaljce u novobrdskom kraju istočno od Janjeva.
Đurići (11 k.): Iz nekog sela blizu Janjeva, ali ne znaju kojeg. Tvrde da su u Janjevu od prije njegovog pada pod Turke. Misli se da su nekad bili u pravosavlju.
Krstići (1 k.): Rod s pravoslavnim Krstićima iz sela Žitinje kod Vitine. Predak Marko dosao polovicom XIX. stoljeća i sa ženom i dva sina prešao s pravoslavnja na katoličanstvo


Iz sjeverne Albanije:

Sve ove obitelji su 1935. govorile samo hrvatski.

Mazreki ili Golomejići (oko 50 k.): Iz oblasti Mazreka u sjevernoj Albaniji.
Berišići (oko 40 k.): Iz oblasti fisa (plemena) Beriša u sjevernoj Albaniji.
Iljini (2 k.): Iz Skadra.
Rodići (16 k.): Iz Movljana kod Prizrena. Pred kraj XIX. stoljeća su stariji članovi roda još znali albanski.


Nepoznatog porijekla su:

Paljići (oko 60 k.): Stari su rod u mjestu, i imaju tri verzije porijekla. Po jednoj su iz Dubrovnika, po drugoj iz sjeverne Albanije (ova se oslanja na prezime; Palj je albanska verzija imena Pavao), a po trećoj iz susjednog sela Sušice


Treba imati na umu da su se od 1935. od mnogih Janjevskih rodova odvojili ogranci koji su uzeli nova prezimena. Tako su se od Paljića odvojili Matići i Rucići, od Berišića se odvojili Ancići, od Glasnovića se odvojili Tomkići, Topalovići i Gucići.

Ispada da su se Janjevci doselili na Kosovo još tijekom srpske srednjovjekovne države, prije Kosovske bitke. Zanime me kada su oni prihvatili hrvatski identitet, u 19. st. ili kasnije, u Jugoslavijama? Je li to bilo pod utjecajem svećenika iz Hrvatske ili drugačije?

Jesu li današnji Janjevci doslovno direktni potomci izvorne katoličke kolonije u Janjevu je otvoreno pitanje. Kolonija je sigurno postojala već na početku XIV. a možda čak i krajem XIII. stoljeća. Kao i sve rudarske kolonije, vjerojatno je imala vrlo nestabilno stanovništvo koj je odlazilo i dolazilo. Treba uzeti u obzir i da iako je Janjevo u moderno vrijeme jedini ostatak katoličkih rudarskih kolonija, njih je u prošlosti bilo više što se i vidi po porijeklu nekih Janjevačkih rodova. Dakle, iako bi teško bilo reći da su Janjevci na Kosovo došli prije 1389., može se reći da je jedan dio predaka sigurno bio negdje u južnoj Srbiji u to vrijeme. Novo Brdo, Kratovo, Prokuplje, itd. su imali dubrovačke kolonije. Janjevci isto tako imaju snažno predanje da su došli prije Kosovske bitke, za razliku od Letničana koji izričito tvrde da su došli u tursko vrijeme.

A što se tiče hrvatskog identiteta, to je počelo već u XIX. stoljeću. Tu je naravno prednjačilo svećenstvo, ali prosječni ljudi već nakon 1918. počinju odlaziti u pečalbu u Hrvatsku(što prije nisu radili) koju su doživljavali kao maticu. Ivan Frano Jukić u jednom svom putopisu prolazi kroz Janjevo(tamo nekad 1840.-ih ili 50.-ih) i opisuje stanovnike koji kaže da se smatraju Hrvatima. Ovo je prilično značajno, jer je sam Jukić sebe smatrao Bošnjakom a ne Hrvatom, tako da se ovo ne može pripisati njegovom hrvatskom nacionalizmu.

Dodat ću još nešto ovdje. Samo Janjevo na neki način najviše sliči Varešu i Kreševu. I po povijesti, i po ulozi, i po razvoju, i po etničkoj strukturi.

U sva tri slučaja radi se o mjestima koje su osnovali Sasi i Dubrovčani u srednjovjekovnim narodnim državama. U sva tri slučaja je razlog rudarstvo, i u sva 3 slučaja dolaza Turaka to ne mijenja bitno. Sva tri naselja se nalaze smještena među bridma, ali ne u visokim planinama. Isto tako su u početku građani ovih mjesta oslobođeni tradicionalnih poreza na nevjernike. S propašću rudarstva, sva tri mjesta postaju svojevrsne zanatske varošice, i stanovništvo se prebacuje na izradu metalnih sitnica. Sva tri naselja zadržavaju katoličku većinu, ali i dobijaju muslimansku manjinu. Iako mnogo starinačkog katoličkog stanovništva ostaje u mjestu, isto tako mjesto kao varošica privlači i druge katolike iz daljine.

Pošto je bila molba za Drijenču kao slijedeću temu, evo da počenom s orijentacionom kartom.

DRIJENČA

*

GEOGRAFIJA



Drijenča je smještena desetak kilometara sjeverno od Tuzle, raštrkano po kosama obronaka Majevice oko rječice Drenačice. Dijelovi Drijenče nalaze se na nadmorskoj visini od 300 do 500 metara. Do Drijenče se dolazi putem koji spaja Tuzlu i Čelić, od kojeg jedan odvojak ide za Drijenču. Kao raštrkano selo, Drijenča se dijeli na nekoliko zaseoka ili mahala, od kojih su pojedine udaljene i po 500 metara jedna od druge. Zaseoci su Kulice, Martinovići, Dugonje, Brdo, Brčine, Toljaci, Lučići, Perivoj i Bučje. Bučje je od zaseoka najbliže cesti Tuzla-Čelić, a i najbliže Šibošnici koje je naselje dijelom varoškog tipa, pa je dijelom zbog tog u zadnjih tridesetak godina, izraslo u zasebno selo. Od 1980.-ih, vodi se kao zasebno naselje u administrativnom smislu. Drijenča se danas nalazi u općini Čelić, a do rata je bila dio općine Lopare. Iako su Hrvati Drijenče u etnografskom smislu dio breškanjsko-lipničke grupe Hrvata, oni su od njih odvojeni i geografski i administrativno. Drijenča je jedino hrvatsko selo koje se nalazi na osojnoj(sjevernoj) strani Majevice, pa je tako i u tursko vrijeme bila dio kadiluka Brčko, a ne kadiluka Tuzla.

POVIJEST



Drijenča je sigurno bila naseljena i u srednjem vijeku, ali prvi pisani spomeni dolaze iz turskih deftera. 1548. se spominje timar nekog kneza Mate, i u njemu sela Drijenča i Obodnica. S obzirom da se Obodnica najbliže selo Drijenči s prisojne strane Majevice, nema sumnje da se radi o današnjem selu. U to vrijeme, Drijenča je pripadala nahiji Visori, dakle već tada je administrativno odvojena od tuzlanskog područja. Visori su danas malo, planinsko selo, ali su u vrijeme rane turske vlasti očito imali dovoljnu važnost da budu sjedište nahije. Da je Drijenča postojala i prije 1548., potvrđuju raštrkani stećci koje nalazimo na visovima oko nekih zaselaka Drijenče. Najviše ih je kod Bučja i Lučića. Narod za ove stećke tvrdi da su "od Rimljana." Iznad Perivoja, nalazi se lokalitet Grobljice, na kojem je srednjovjekovna nekropola. Tu se steći nalaze na okupu, i na nekim od njih su uklesani simboli kao što su križevi, polumjeseci i mačevi. Na groblju se današnje stanovništvo ne kopa. Na prostoru sela postoji još nekoliko starijih groblja koja se ne koriste.

Srednjovjekovno stanovništvo Drijenče je u jednom trenutku nestalo. Nije jasan razlog, ali po broju kužnih groblja u okolici, moglo bi se naslutiti da je razlog kuga. Kuga je u prošlosti često izazivala raseljavanje sela. Nakon smrti većeg dijela stanovništva, preživjeli bi najčešće odselili negdje drugdje. Sjeveroistočna Bosna je slabo istražena u etnografskom smislu, ali za sad se ne zna za rodove negdje drugdje koji imaju tradiciju porijekla iz srednjovjekovne Drijenče. Ako je stanovništvo bilo katoličko, onda su se iseljenici najverojatnije spustili na južnu stranu Majevice i tu pomiješali sa starincima. Moguće je da su neki stanovnici i ostali u Drijenči, jer rod Brčine tvrdi da su u Drijenči od prije kuge. S obzirom na činjenicu da je u sjevernoj Bosni kuga harala u nekoliko navrata, moguće je da Brčine pričaju o drugoj kugi. Nakon propasti srednjovjekovnog naselja, seoski atar je prekrila šuma. Šumu su iskrčili novi došljaci, koji su najverojatnije došli preko Obodnice. Značajno je da i dan-danas, neki Obodničani imaju svoju zemlju u Drijenči. To nije nov fenomen, jer Obodničani nisu imali dovoljno zemlje u svom selu, pa su krčili zemlju u Drijenči i tu se postupno naseljavali. Tradicija smatra rod Petrovića u zaseoku Martinovići za najstariji rod u selu. Petrovići se nazivaju i Martinovići, ali nije jasno je li zaseok dobio ime po njihovom starom prezimenu, ili su njih prozvali Martinovićima po zaseoku koji se već tako zvao. Shodno tome, Martinovići se najčešće smatraju i najstarijim dijelo sela. Postoji i druga tradicija koja tvrdi da je Bučje najstariji dio naselja, ali da je zbog blizine puta bilo meta begovima i hajducima, pa da su se stanovnici zbog tog povukli u brda. Ova tradicija je sigurno u krivu, jer je jasno da su migracione struje u Drijenči tekle od jugozapada ka sjeveroistoku, a ne obrnuto kako ova tradicija tvrdi. Treba napomenuti i da Petrovići ne znaju odakle su došli u Drijenču.

Zanimljive su i tradicije ostalih starijih doseljenika. U Drijenči je 1963. živjelo 19 rodova s 202 domaćinstva čiji su preci došli prije 1878 i koji su znali za porijeklo. Živjelo je i dvadesetak domaćinstava koji su došli kasnije, kao i Petrovići koji nisu znali porijeklo, ali oni nisu važni za ovu analizu. Od ovih, 3 roda sa čak 118 domaćinstava vukli su porijeklo od Žepča, 12 rodova sa 74 domaćinstva su porijeklom s tuzlanskog područja i 4 roda s 10 domaćinstava su porijeklom iz Posavine. Većina rodova vuče porijeklo iz tuzlanskog kraja, ali većina domaćinstava su žepački doseljenici. Taj zanimljiv fenomen nije potpuno objašnjen. Došljaka iz Žepča je očito bilo malo, ali su se jako namnožili. To bi moglo biti zato što su jako rano došli, ali i zbog agilnosti došljaka. Jedno od objašnjenja bi bilo da su Obodničani prvi iskrčili seoski atar, ali da se zbog blizine svog sela nisu imali potrebu trajno nastanjivati. Žepački doseljenici su onda možda prvi trajni stanovnici sela, i njegovi osnivači u pravom smislu. Žepče je inače prilično daleko od Drijenče, i činjenica de je polovica sela porijeklom iz Žepča je neobična. Ne samo da se između Tuzle i Žepča nalaze planine kao Ozren i Konjuh, nego između ove dvije regije nema katoličkih sela. Migracija iz žepačkog u tuzlanski kraj se onda nije mogla dogoditi u etapama. Stanovništvo je moralo doći bez zaustavljanja u selima između. Doseljenici iz Posavine su dio inversne migracije, u kojem se preseljenje dogodilo u suprotnom pravcu od onog kojim su obično išle migracije. Jedan od posavskih rodova ima tradiciju da su došli iz Zovika jer su tamo ubili nekoga.

Nastavlja se...

molim te navedi da se radi o zupi so,tako da se turska terminologija i iskrivljeni nazivi sto manje koriste

Mani me se. Grad se zove Tuzla na sva tri službena jezika, uključujući i hrvatski. Što se mene tiče, ti ga možeš zvati Kuala Lumpur ako hoćeš.

Nije riječ o gradu, već o regiji koju nastanjuju Hrvati, koja se u povijesti zvala Soli, sve do dolaska turaka i nametanja svojih naziva.
Glede Petrovića, moguće je da su doselili iz Gornje Male, tj Petrovića koji se nalaze južno od Tuzle nekih 5km zračne linije. Migracija se može objasniti ženidbom i naseljavanjima imanja koja su pripadala ženi, vjerojatno djevojački Martinović. Takvih slučajeva u našem kraju je puno.
Naseljavanje iz Žepača, Vareša, Kreševa, Fojnice, Srednje Bosne vjerojatno je povezano sa fratrima koji su povukli rodbinu iz svojih rodnih krajeva na pustu i slobodnu zemlju.

super je ovo :) jesil to iz knjige ispiso vani??? :):)

pozdrav, a da za Obodnicane, jel znas odakle su oni dosli, a ima ih puno i neka srpska prezimena mislim prezimena sto imaju i srbi: Mijatovic,Stojakovic.., a i imena Slobodan i tako

pozdrav :)

Hvala. Ne, nisam prepisao iz monografije župe Drijenča, ali znam koje su izvore oni koristili, a ja imam te izvore. Najviše se radi o knjigama Adema Handžića u Tuzli u tursko vrijeme, knjizi Majevica Milenka Filipovića, i raznim biskupskim popisima.

Pogledat ću za Obodničane.

Nije vjerojatno da su Petrovići iz Dubrava. Kao što sam naveo, oni su vjerojatno Martinovići, s obzirom da koriste i to prezime. Petrovića nema na popisima stanovništva 1742. i 1768., dok Martinovići na oba čine više od pola sela. Ako Petrovići nisu potomci tih Martinovića, morali su doći poslije 1768., i bilo bi jako neobično da se ne sjećaju odakle su došli, pogotovu jer su jedina obitelj u selu koja prije 50 godina nisu znali za porijeklo. S druge strane, da je jedan tako velik rod kao Martinovići izumro ili iselio, postajala bi tradicija.

Možda najključniji podatak je da Petrovići u Drijenči nisu nikad bili kmetovi i da su imali svoju zemlju. To potvrđuje i austrijski popis stanovništva iz 1885. koji prikazuje agrarnu situaciju kakvu su je zatekli po okupaciji. U Drijenči je od 145 glava obitelji bilo 12 slobodnih seljaka i 133 kmeta. Popis ne donosi poimenične podatke, ali da se zaključiti da bi tih 12 bili Petrovići. U tuzlanskom kraju je bilo nešto katolika slobodnih seljaka, ali to je relativno rijetka pojava. Oni su većinom ili starinci ili jako stari doseljenici, jer su kasniji doseljenici dolazili kao čifčije pa nisu bili u mogućnosti imati svoju zemlju. Činjenica da Petrovići imaju svoju zemlju(a kod njih je tradicija da su učinili uslugu nekom agi i da im je dao da uzmu koliko hoće zemlje) navodi na zaključak da su stari doseljenici, i skoro sigurno oni isti Martinovići s popisa 1742. Njihov status slobodnih seljaka objašnjava i raširenost roda u to vrijeme. Kao slobodni seljaci, brže su se množili jer su imali više zemlje i bili imućniji, a i nisu imali potreba za raseljavanjem jer su na svojoj zemlji.

A među Petrovićima u Dubravama je Salih Kulenović zabilježio tradiciju da su došli iz Hercegovine, i da su došljaci bila tri brata. Ne zna za vrijeme doseljavanja.

Lijepa tema... Da se prikljucim..

Naselje Šimići i istoimena župa nalazi se otprilike 30 km (zračnom crtom) sjeverno od Banje Luke.



U izvješću prvog apostolskog vikara, biskupa fra Mato Delivića iz 1737. o pohodu župama Bosne tijekom 1736. u župi Ivanjska između ostalih spominje se i mjesto Šimići, s 15 katoličkih kuća i 180 katolika.

Apostolski vikar, biskup fra Pavao Dragičević u svome izvješću o kanonskom pohodu bosanskohercegovačkim župama između 1741. i 1743. u župi Ivanjska navodi i mjesto Šimiće, s 20 katoličkih obitelji i 139 katolika, od čega su bile 102 odrasle osobe i 37 djece, a prema izvješću apostolskog vikara biskupa fra Marijana Bogdanovića iz 1768. također u župi Ivanjska navodi se mjesto Šimići, s 34 katoličke obitelji i 250 katolika, od čega je bilo 16 7 odraslih osoba i 83 djece.

Prema popisu biskupa fra Augustina Miletića iz 1813. godine o stanju župa i duša Apostolskog vikarijata u Bosni srebreničko-otomanskoj u župi Ivanjska navode se i mjesta koja danas pripadaju župi Šimići, a to su: Mičije (10 katoličkih kuća i 81 katolik, a od toga je bilo 37 odraslih osoba i 44 djece) i Šimići (48 katoličkih obitelji s 359 katolika, a od toga je bilo 198 odraslih osoba i 161 dijete).

U Šematizmu Bosne Srebrene za 1856., a prema podacima iz 1855., u župi Ivanjska između ostalih spominju se i ova naselja: Mičije (19 katoličkih obitelji sa 175 katolika), Šimići (62, 482) i Užari (4, 31), a prema podacima Šematizma Bosne Srebrene za 1864. u župi Ivanjskoj navode se i mjesta koja danas pripadaju župi Šimići, a to su: Mičije (18 katoličkih kuća sa 192 katolika), Šimići (60, 525) i Užari (4, 39).

Prema podacima Šematizma Bosne Srebrene za 1877. u župi Ivanjska navode se i mjesta koja danas pripadaju župi Šimići, a to su: Mičije (20 katoličkih kuća i 188 katolika), Šimići stari (50, 307), Šimići novi (25, 218) i Užari (7, 48). U Imeniku klera i župa za 1885., a prema podacima iz 1884., u župi Ivanjska navode se i ova naselja: Mičije (200 katolika), Šimići stari i novi (630) i Užari (67).

Prema podacima Šematizma Banjalučke biskupije za 1892. godinu župi Ivanjska pripadala su i ova naselja: Mičije (216 katolika), Šimići (533) i Užari (69).

U Šematizmu Banjalučke biskupije za 1900. u župi Ivanjska nalazimo naselja koja danas pripadaju župi Šimići, a to su: Mičije (231 katolik), Šimići (836) i Užari (69).

Kulenovića ne bih uzimao kao pouzdan izvor informacija, ipak je on bilježio 'rekla-kazala' tradiciju, sa ovim bi se i mogli složiti naši studenti na PMF ;) Istina na ovo područje su se naseljavali iz svih krajeva i poslije preseljavali iz jednog selo u drugo na ženin 'miraz'. U tom sam kontekstu dao mogućnost da su ti Petrovići možda porijeklom iz G.Male (Petrovići), mada Petrovića danas ima u dosta sela, Dubrave, Lipnica, Par Selo, Orašje, Dokanj, Trstje, Čanići, g.Živinice, i svi su 'starina'...

ps, za tvoje postove.

Hvala za palac gore.

Problem Petrovića je da imaju često i vrlo ordinarno prezime. Oko Tuzle prije rata imaš 25,000 Hrvata, pa kod tako čestog prezimena, teško je znati jesu li svi rod. Ipak, po svemu sudeći, čini se da su se Petrovići u Drijenči nekad prezivali Martinovići.

A što se tiče raširenosti Petrovića, evo i gdje su Petrovići živjeli u župi Soli 1742. Naravno, nemaju svi od njih potomke i danas u istim selima.

Dragunja - jedno domaćinstvo
Lipnica - jedno domaćinstvo
Husino - jedno domaćinstvo
Živinice - četiri domaćinstva

Ne bih nagađao, ali čini se da bi Živince mogle biti rasadnik Petrovića.

A kad smo već kod Tuzle i Hrvata, evo i karta koju sam napravio i koja prikazuje kotare Žepče, Maglaj, Tuzla i Gračanica prema popisu stanovništva 1910.

http://www.korijeni.com/img/Tuzla.png

starii superr si! ;) volim citat sve to, a da kad sam ti reko za obodnicu, probaj i za koja druga Hrvatska sela oko tuzle ako more:) Breške,Lipnica,Dragunja i tak :) Hvala