Kada je, poslije oktobarske kritike, Ministarstvo odbrane i stožer Hrvatske vojske dobio novi termin za ‘popravni ispit’ na Gornjem Vakufu i Bugojnu, nastale su ubrzane pripreme. Nesebično su se angažirali najodgovorniji ljudi, praćeni budnim okom i dnevno usmjeravani od vrhovnika Tuđmana. Za operativno vođenje operacijom imenovan je general-pukovnik Ante Roso, uz dozvolu da može upotrijebiti sve što je moguće, osim bojnih otrova. Novoimenovani zapovjednik GS HVO general-pukovnik Roso ne gubi vrijeme, i već 09.11.1993.godine izdaje Zapovijed15 za operaciju na zauzimanju Gornjeg Vakufa i daljeg napredovanja ka Novom Travniku i Bugojnu. Snage okupljene za operaciju formirane su u OG ¨Buna¨, a za sveukupnu pripremu i izvođenje operacije imenovan je general-bojnik Žarko Tole.
Pored najbolje osposobljenih i opremljenih jedinica HVO i HV, uz veliku artiljerijsku podršku, prvi put su planirane i jedinice za helikopterski desant u dubinu teritorije pod kontrolom jedinica Armije RBiH.
U Zapovijedi za operaciju16 od strane generala Tole, od 13.11.1993.godine, vidi se koliki ljudski i vatreni potencijal su imali tokom realizacije ovog napada.
Dovoljno je izdvojiti podršku:
•tenkovska satnija (9 tenkova T-55) sa 5 b/k
•vod top-haubica 152 mm sa 5 b/k
•vod VBR 128 mm RAK-12 sa 5 b/k
•vod haubica 122 D-30
•vod topova 130 mm M-48
•vod SVLR 122 mm i dva SVLR 122 mm iz GS HVO

U toku trajanja borbenih dejstava, Tuđman je organizirao referisanje 23. 11. 1993. godine sa ministrom odbrane, Gojkom Šuškom, i generalom Zbora, Jankom Bobetkom, u Predsjedničkim dvorima. Bobetko je izvijestio “da su njihove jedinice zauzele na Vranici Ždrilac, ali ključne kote nisu; jedinice HVO su usitnjene, ...i ne izvršavaju zadatke; Rosina specijalna jedinica „Matija Vlačić“ nije došla na svoj cilj, Oštri vrat; cijela brigada HVO „Bruno Bušić,“ kojom je zapovijedao Luburić, nije htjela ići uopće na operativni zadatak.... Helikopteri su izvršili sve zadaće.” (Boj ¨Odbrana Bugojna 1993.¨, Hasib Mušinbegović).

Po mom sudu, najznačajnija bitka za Gornji Vakuf se vodila od sredine novembra 1993. godine do kraja decembra 1993. godine, kada su sve postrojbe HVO-a Zapadne Hercegovine, potpomognute specijalnim snagama iz RH, pod komandom GS HVO-a HZ HB iz Posušja, kontinuirano vršile napadna b/d. O tome govori:Ofanziva snaga HVO-a, od 13 – 18.11.1993. godine, kada je pokušan proboj iz Saraj Vilića preko Babe – h 992 (Glavni pravac napada) i proboj iz Ždrimaca preko Vrsa –Alibegova gruda tt 1003 (pomoćni pravac napada) sa zadatkom: “Izvršiti napad sa ciljem oslobađanja šireg područja G.Vakufa, poboljšanja strateško-operativnog položaja snaga HVOa i stvaranja uslova za produženje bojevih djelovanja ka Travniku i Vitezu, a u daljem i Bugojnu.” Gotovost za napad 13.11/93 u 15,00 sati. Na glavnom pravcu napada bojevi raspored je bio u dva ešalona sa rezervom (I ešalon pukovnija “Bruno Bušić” ojačana sa vodom “Garavi” (30 boraca) iz 2. bojne lako-jurišne VP i pukovnija “Ludvig Pavlović”, ojačana sa dva voda iz sastava brigade “Petar Krešimir IV” Livno; II ešalon 2/5. br “Posušje” i 1. vod tenkovske satnije, Rezerva 1. vod tenkovske satnije i “Kupreška bojna” - zapovjednik brigadir Ivan Kapular). Na pomoćnom pravcu, jedan ešalon sa rezervom (Druga bojna lako-jurišne vojne policije, 1/7 br. HVO ojačana sa vodom (37 boraca) postrojbe za specijalne namjene i satnijom postrojbe “Matija Vlačić” (90 boraca), snage helikopterskog desanta jačine 67 boraca (iz postrojbe za specijalne namjene - 37 boraca i postrojbe “Matija Vlačić” - 30 boraca ustrojeni u helikopterskodesantnu grupu) i 1. vod tenkovske satnije; interventne snage - dva voda (60 boraca) iz druge lako-jurišne brigade VP – zapovjednik pukovnik Željko Šiljeg). Vatrenu podršku, pored tenkovske satnije, pružat će Topničko-raketna skupina (TRS-1) ustrojena od: vod top-haubica 152mm, voda VBR 128 mm RAK12; vod haubica 122 mm D-30; vod topova 130 mm M-48, tri voda SVLR 122 mm. (Zapovjedništvo ZP Tomislavgrad IZM Prozor od 13.11.1993. godine, u 03,00 sati, zapovjednik geleral-bojnik Žarko Tole. Zapovjed sadrži 11 stranica). Ovo je bila najopsežnija ofanziva koju su izvele snage HVO-a na Gornji Vakuf. Istovremeno su napadnute sve linije odbrane, počev sa zapada, od Rajaca, preko Bistrice, Batuše, centra grada, Ciganskih njiva, Strmice, Alipašića briga, Vrsa do Oštrog Vrata, na istoku. Korištene su OMJ sa vatrenom podrškom ARJ, od koje je formirana TRS-1. U napadima su korištene jedinice specijalne 127 Ratna 1993. DŽEHENEM U SREDNJOJ BOSNI namjene RH, a prvi put je korišten helikopterski desant (legionari ,kojima je zapovjedao Ante Roso). Za odbranu su bile angažovane snage mjesne brigade “Ante Starčević” i brigade “Rama” i “E. Kvaternik” iz susjednih općina Prozora i Bugojna, koje su stavile na raspolaganje sve svoje prištapske i logističke jedinice za inžinjerijsko, obavještano-bezbjednosno, logističko obezbjeđenje i vezu. I pored ovako sveobuhvatne ofanzive, snage HVO-a nisu postigle značajno napredovanje.

Zaustavljen je njihov proboj na svim pravcima napada, uz nanošenje znatnih gubitaka u ž/s, a 15.11.1993. godine razbijen je helikopterski desant i u cijelosti je likvidirana najelitnija desetina legionara, čime je unesen metež i nesigurnost u redovima ostalih jedinica. Posebne rezultate je dala artiljerijska podrška naših jedinica, koja je, uz veoma mali broj ispaljenih granata, zabilježila izvanredne rezultate, jer je prilikom pokreta i uvođenja jedinica HVO-a sa samo dvije MB grante znala izbaciti cijelu satniju iz stroja i napraviti sveopći haos i metež.
Svaki proboj pješadije je osujećen i zaustavljen, kao i OMJ, koje su zaustavljene u centru grada i Vrsima, kojom prilikom je trajno onesposobljeno dva tenka, a tri izbačena iz borbene upotrebe.
U međuvremenu, Zapovjedništvo ZP Tomislavgrad je formiralo OG “BUNA”, sa ZM na Pidrišu, koja zbog nepovoljne situacije izdaje Nadopunu bojeve zapovjedi za napad, od 13.11.1993. godine, broj. 04-13, od 15.11.1993. godine, kojom vrši pregrupisavanje snaga i preusmjeravanje na druge pravce. Uvodi nove jedinice za napad i vrši pretpočinjavanje dosadašnjih jedinica novim jedinicama ili međusobno. Uvedena je kompletna brigada “Petar Krešimir IV”, koja je ojačana sa pukovnijom “Bruno Bušić”, koja dobiva sasvim novi zadatak koji nije bio predviđen u osnovnoj zamisli u Zapovjedi za napad od 13.11.1993. godine, a to je napad pravcem: Šarići-PovršjeŠugine Bare-Šarića Staje-Oglavak, s ciljem presjecanja komunikacije Dur. Dolac-Laze-Šarića Staje-Oglavak. Uveden je DIO GS HVO-a i istom potčinjen vod VP “GARAVI”. Vod Lašvanske bojne, koji je bio u rezervi brigade “Rama”, premješta se i pretpočinjava postrojbi SN “Matija Vlašić”, sa zadatkom očuvanje dostignutih položaja na Oštrom Vratu i sudjeluje sa DIO u ovladavanju područja Vranjače. U borbu se uvodi bojna “Zrinski” HVO i vod VP “Alfa-force”, sa zadatkom izvođenja napadnih dejstava na području: Ciganske livade-Bakin dolac-Strmica.
Nadopunu zapovjedi napisao bojnik Živko Budimir. Navedena zapovjed nije donijela očekivane rezultate, a nije ni mogla, jer snage HVO-a nisu zabilježile nikakvo zaposjedanje –osvajanje objekata. Napredovanje snaga HVO-a nije bilo ni po Zapovjesti od 13.11/93.godine (Ista je govorila o lažnim osvajanjima, ona je bila, uistinu, samo pravdanje za neuspjelu ofanzivu). Slijedi nova Zapovjed OG „BUNA“, broj. 01-1od 16.11/93, u kojoj se navodi da slijedom nepovoljnih događaja u kojima su danas snage HVO-a izgubile prethodno osvojene pozicije na Oštrom vratu (k. 1200), te zbog poginulih i ranjenih pripadnika Lašvanske bojne HVO-a, ukazuje na slabu organizaciju zamjene snaga i nepotpunog izvršenja ranije Zapovjedi zapovjednika OG „BUNA“. Između ostalog, se navodi da nema suradnje među postrojbama, kako u sudjelovanju u borbenim akcijama, tako i u zoni razmještaja. Pretpočinjavanje u zapovjednom i rukovodnom smislu ostalo je mrtvo slovo na papiru.

Zbog dešavanja u rejonu s.Ždrimci i nemogućnosti zapovjedništva 2. pravca sa ZM Mačkovac da kontroliše zapovjednike u svom pojasu odgovornosti, navedenom Zapovjedi OG „Buna“, zapovjednik general-bojnik Živko Tole, naređuje zapovjedniku 2. pravca, pukovniku Željku Šiljegu, da izvrši premještanje svog ZM iz područja Mačkovac u područje s.Ždrimci 16.11/93 do 20,00 sati, sa zadatkom „Osigurati da se izvrši potpuno uvezivanje pretpodređenih i nadređenih postrojbi 2. pravca, kao i njihovo učinkovito bojevo djelovanje, te ponovno ovladavanje Oštrim vratom“ i čini ga lično odgovornim. Navedena ofanziva je imala materijalnu potporu od Ministarstva odbrane RH, što se vidi iz zapovjedi MO RH Gojka Šuška, Ur. broj. 12-01-93-4061, od 15.11.1993.g., kojom se Upravi financija naređuje da “ODMAH” izvrši posudbu HVO HZ HB – Odjelu obrane Mostar u iznosu od 11,713.616.450.-HRD iz sredstava MO RH. OG “Buna“ odmah donosi zapovjed broj:01/4, od 16.11/93.g. o bojevoj zapovjedi za napad 17.11/93., gdje se odlučuje na aktivnu provocirajuću odbranu sa dijelom snaga u s.Trnovača i gradu, te napadnim dejstvima na pravcu: Šugine Bare – Šarića staje i pravcem na objekat „Relej“, te time vezati što više snaga neprijatelja i stvoriti uslove da glavnim snagama ponovo ovlada Rimčevim gajem i Alipašića brijegom i pripremi uslove za nastavak djelovanja pravcem: s.Vrse-Stipanovići-Zeke, a specijalnim snagama izvrši napad i ovlada vrhuncem Oštri vrat, a snagama DIO da ovlada objektima Rastič, Kosa i Vranjača., gdje, zajedno u redovima pješadije, angažuje 2 tenka t-55 na pravcu: Rimčev gaj – Alipašića Brijeg. Zbog neuspjeha na bojišnici u G.Vakufu, aktom broj: 01/12, od 17.11.1993. godine, zapovjednik OG „Buna“ Žarko Tole traži od ZP Mostar-brigadira Miljenka Lasića, a aktom broj: 01/13, od 17.11.1993. godine, od GS HVO Posušje, general-pukovnika Ante Rose, da se pređe na realiziranje plana „JUG“. Zapovjedim broj: 01/14, od 17.11.1993. godine, brigadi „Rama“ zapovjeda otvaranje SnSt na Makljenu i sve vojnike koji se nalaze na poštedi zbrinuti u stacionar, dok je Zapovjedim broj: 01/7-93, istog dana tražio MB-222 mm sa minama punjenim napalmom, te da vidi da li je Ante Jelavić napunio mine za MB -120 mm napalmom, ako jeste da iste pošalje zajedno sa MB-222 mm.


Proboj preko Crnog vrha – Privora 21.11.1993. godine planiran je bojevom Zapovjedi za napad OG „Buna“ broj: 01-62, od 19. studenog, kojom se težište dejstva snaga HVO-a prenosi u rejon Privora, čime počinje realizacija 129 Ratna 1993. DŽEHENEM U SREDNJOJ BOSNI plana „JUG“. Odluka. „S ciljem dovođenja OG „Buna“ u povoljniji operativnotaktički položaj, te razvlačenjem snaga neprijatelja na pomoćnom pravcu djelovanja, napasti uz pomoć topničke paljbe i tenkova razbiti neprijatelja u dolini r.Vrbas i ovladati dominantnim vrhuncima sa desne strane (Škarina glava, Berač, Krsca) i lijeve strane: k-1167, i tt 1055 Rat. Gotovost za napad 21.11.1993. godine. Učestvuju snage pukovnije „Bruno Bušić“, 4.br. Ljubuški, brigada „Rama“, dio snaga brigade „A.Starčević“. Dopunom Zapovjedi za napad OG „Buna“, broj: 01-62/1, od 20. studenog 1993. godine, brigadama „Rama“ i „Ljubuški“ naređuje se izvršenje napada, bez obzira da li će pukovnija „Bruno Bušić“ biti u mogućnosti izvođenja b/d na pravcu: s.MračajBoljkovac-Voljevac. Napadna dejstva u rejonu Privora su izvedena, bez obzira što je 19.11.1993.godine postignut Sporazum o prekidu vatre, obustavi neprijateljstava i jačanju povjerenja između hrvatskog i muslimanskog naroda u BiH. Iako je preneseno težište dejstva na rejon Privora, OG „Buna“, HVO ne odustaje od napada na pravcu: Ždrimci-Rimčev gaj-Vranjača- Oštri vrat i napada na pravcu: Stublić-Ciganske njive- Krč i donosi bojevu Zapovjed za napad broj. 01/86, od 20.11/93.g. – gotovost za napad 21.11/93.g u 11,00 sati i Zapovjed za napad broj. 01/100, od 21.11/93.g. – gotovost za napad 22.11/93.g u 11,00 sati sa zadatkom izvršiti napad pravcem: Rimčev gaj-Vranjača, snagama raspoređenim u dva vala kojima direktno komanduje zapovjednik 2, pravca, puk. Željko Šiljeg. Zapovješću broj: 01-121, od 22.11/93.g. naređeno je referisanje svakog dana u 18 i 19 sati, a zapovjedima broj: 01-126, od 22.11/93.g. i broj: 01-128, od 23.11/93.g. naređuje se svim postrojbama ramsko-uskopaljske bojišnice prelazak na aktivnu odbranu. Ovom zapovjesti definitivno je priznat neuspjeh ofanzive i odustanak od iste, priznat je poraz i rasformirana je OG “Buna” sa IZM u Pidrišu.

Ovom bitkom je poražena paradržavna tvorevina Herceg- Bosna i sačuvana je opstojnost i cjelovitos države BiH. U redovima HVO-a vladao je sveopći haos, samovoljno napuštanje položaja, odbijanje naređenja, odbijanje dolaska jedinica iz Zapadne Hercegovine na ratište u G.Vakuf. Nepostojanje nikakvog rješenja za motivaciju i nastvak napadnih b/d primorali su GS HVO u Posušju na kapitulaciju i trajno odustajanje od zacrtanih ciljeva – podjele BiH po dogovoru Tuđman-Milošević. Narednih mjesec dana ništa se bitno nije dešavalo. Svakodnevno na svim linijama odbrane bilo je pojedinačnih izvođenja b/d, s ciljem provociranja, ali i redovnog granatiranja iz svih oruđa po svim linijama odbrane, gradu i prigradskim naseljima.

Neš ti gradova, oba manja od Petrinje ili Nove Gradiške. Cijela SB je nakon propasti AU crkla, malo ju je Yu sa vojnom industrijom spasila ali nema tu kruha za velik broj ljudi.

Neš ti gradova, oba manja od Petrinje ili Nove Gradiške. Cijela SB je nakon propasti AU crkla, malo ju je Yu sa vojnom industrijom spasila ali nema tu kruha za velik broj ljudi.

Dobro je pitanje zašto je Središnja Bosna uopće tako gusto naseljena?
Zašto su se Hrvati tamo doselili u gustu Lašvansku dolinu?
Zašto su Muslimani isto tako tamo gusto naseljeni?

Dobro je pitanje zašto je Središnja Bosna uopće tako gusto naseljena?
Zašto su se Hrvati tamo doselili u gustu Lašvansku dolinu?
Zašto su Muslimani isto tako tamo gusto naseljeni?

Dolinom Bosne nije bilo nekog doseljavanja osim nešto Austrougara po gradovima. Po nošnjama i običajima da se zaključiti da su sačuvane neke tradicije iz Srednjeg vijeka.