Da ali nije to skakanje po Velebitu i napadi na policijske stanice stvorilo NDH nego Nijemci.

Shvaćam ja ovog Rječanina, ja sam od malena bio odgajan kao Hrvat iz ustaške obitelji, partizanija i Jugoslavija su nam samo zla nanijeli i donijeli, no gledajući čitavu sliku hrvatskog naroda bilo je tu i pozitivnih usluga na račun Hrvata sa primorja. Teško da bi Istra došla u ovolikoj veličini u novu Hrvatsku da nije bilo te Jugoslavije, ali zato smo mi izvan granica partizanske Hrvatske ga popušili, smeta mi jedino što ti isti Hrvati iz tih krajeva nemaju obzira prema nama

Nikakvi Nijemci nisu stvorili NDH.

NDH je 10. travnja 1941. proglasio Slavko Kvaternik prije nego su Nijemci ušli u Zagreb. On je bio pripadnik ustaškog pokreta.

Pripadnici istog ustaškog pokreta preuzimali su vlast diljem hrvatskih zemalja dok se Kraljevina Jugoslavija još uvijek borila.

Primjer: Šibenik. Ustaše su preuzele vlast prije nego su u grad ušli bilo Nijemci bilo Talijani. A tamo je bio velik jugoslavenski garnizon.

Nijemci su se odlučili priznati NDH zato, jer su odlučili priznati stanje na terenu.

Svojih ozbiljnih igrača nisu imali - jer su do Simovićevog puča igrali na kartu Jugoslavije, Maček ih je odbio, preostali su ustaše.

Iako su znali za Pavelićeve protalijanske stavove,
oslonili su se na pronjemačke stavove mnogih drugih vodećih pripadnika
ustaškog pokreta, a osobito najistaknutijeg ustašu u Hrvatskoj, Slavka Kvaternika.
Uz njegovu pomoć, Nijemci su počeli potkopavati jugoslavensku državu
Jznutra, te se pripremati za napad na Hrvatsku. U Zagrebu je Veesenmayer
tijesno surađivao sa skupinom pronjemački nastrojenih ustaša i nekim manje
važnima članovima vodstva HSS-a koji su već planirali proglašenje nove hrvat-
, ske države uz njemačku pomoć.14 Doznavši da se njemačke jedinice primiču
Zagrebu, Veesenmayer je odlučio, 10. travnja, organizirati proglašenje neovisne
hrvatske države koje će se vremenski poklopiti s ulaskom njemačkih snaga u
glavni grad. Ujutro se sastao s Kvaternikom, a rano poslije podne nagovorio je
Mačeka da se odrekne svoje čelne funkcije i da surađuje pri prijenosu vlasti.
Nakon toga ponovno se sastao s Kvaternikom i rekao mu da je kucnuo čas
za proglašenje nove države. Njih dvojica potom su posjetili Mačeka, koji je,
suočivši se s neizbježnim, surađivao u sastavljanju i potpisivanju deklaracije
koju će Radio Zagreb objaviti nakon Kvaternikova proglašenja neovisnosti.15
Nakon toga Veesenmayer i Kvaternik otišli su na Radio Zagreb, gdje je oko
17:45 Kvaternik u eter pročitao sljedeći proglas...
...

U 6. točki Hitlerove Preliminarne direktive
od 12. travnja 1941. o podjeli Jugoslavije stajalo je: „Hrvatska će postati neovisnom
državom u etničkim granicama. Njemačka se neće miješati u njezine
unutarnje stvari."4 No, Hitler je hrvatskim „etničkim granicama" obuhvatio tek
teritorij nekadašnjih austrougarskih zemalja Hrvatske i Slavonije, budući da
je u 7. točki direktive stajalo da će odluka o uređenju „preostalih područja,
pa tako i BiH", biti prepuštena Italiji. To je u 5. točki potvrdila i naredba generala
Franza Haldera, načelnika Vrhovnog stožera, od 13. travnja 1941, izdana
njemačkoj Drugoj i Dvanaestoj armiji, na terenu u Jugoslaviji, a koja se odnosila
na „upravljanje Jugoslavijom": „Dalmatinska obala, te BiH i Crna Gora
bit će prepušteni talijanskoj političkoj volji. Moguće je razmotriti i pitanje obnavljanja
neovisne Crne Gore".5
No iako je u Hitlerovoj direktivi stajalo da se Njemačka neće miješati u
unutarnja hrvatska pitanja, te iako su i ta i Halderova naredba izričito navodile
da će o sudbini BiH odlučivati Italija, Nijemci su ponovno promijenili
plan. Utvrdili su demarkacijsku liniju koja će dijeliti njemačku od talijanske
okupacijske zone u Hrvatskoj, a po njoj je najveći dio BiH ostao u njemačkoj
zoni (vidi Kartu 1. u daljnjem tekstu). Uz neznatne promjene, ministri vanjskih
poslova von Ribbentrop i Ciano prihvatili su je na konferenciji u Beču 21-22.
travnja. Ta crta (koju ponekad nazivamo i Bečkom linijom) trebala je ostati na
snazi do završetka rata.
Neposredno prije napada na Jugoslaviju, u ožujku i početkom travnja 1941,
u Zagrebu su aktivno djelovali njemački generalni konzul, Alfred Freundt, nekolicina
njemačkih obavještajaca, te Walter Malettke, posebni izaslanik Ureda
za međunarodne odnose Nacionalsocijalističke radničke stranke Alfreda
Rosenberga. Pukovnik SS-a Edmund Veesenmayer, koji je predstavljao von
Ribbentropa, pridružio im se 3. travnja. Veesenmayer je bio daleko najveći i
najuspješniji stručnjak za postavljanje pronacističkih vlada u središnjoj i jugoistočnoj
Europi, koji će u sljedeća dva tjedna odigrati vodeću ulogu u svemu
što se događalo u Zagrebu.

Jozo Tomasevich - Rat I Revolucija U Jugoslaviji 1941.

I onda mirno predali grad Talijanima.

Po osnivanju NDH 10. travnja 1941. Ustaše su unatoč protivljenju narodnih zastupnika krenule preuzimati vlast i razoružavati jugoslavensku vojsku i mornaricu, koji su u gradu imali snažno uporište, ali su i bile u totalnom rasulu nakon invazije Sila osovine.
No već četiri dana kasnije u grad ulaze prve talijanske divizije, a 15. travnja 1941. je i okupiran prilikom uspostave talijanskog zapovjedništva koje je preuzelo vojnu i civilnu vlast, sve zastave i simbole zamijenilo talijanskim te razoružalo Ustaše i "razjurilo ih". Potpisivanjem Rimskih ugovora 18. svibnja 1941. Šibenik je i službeno anektiran od strane Kraljevine Italije te ulazi u sastav Guvernatorata Dalmacije. Nakon uspostave talijanske fašističke vlasti provode se mnoge mjere denacionalizacije i talijanizacije Šibenika u tolikoj mjeri da su i građanstvu talijanizirali osobna imena. U gradu i okolnim selima se javlja otpor i antifašistički pokret. Srednjoškolci se bune i pale knjige, razbijaju izloge s Duceovim slikama ili ih gađaju tintom zbog čeka neki završavaju na vješalima, a cijeli razredi (ženski učiteljski) bivaju internirani. Žene koje demonstriraju na ulicama zbog gladi bivaju uhapšene i odvezene u logore na Molatu i u Italiji. Prvi šibenski partizanski odred je okupio 31 borca i krenuo s brda Pisak 12. kolovoza 1941. put Bosne. Kod Drniša je imao prvi okršaj s Talijanima, a probijajući se dalje sukobio se s četnicima kod Knina i pretrpio znatne gubitke. Samo jedna trećina boraca probila se do Bosanskog Grahova, a većina ih je izginula u borbama koje su slijedile. Kako bi se KPH u Dalmaciji što brže oporavio od udarca koji mu je zadan stradanjem prvih partizanskih odreda iz Zagreba je poslan Rade Končar koji posjećuje partizanske organizacije u Šibeniku i Splitu kako bi im pomogao pojačati aktivnosti u gradu u vidu sabotaža, diverzija i napada na okupatore i njihove špijune. Nakon jednog povratka iz Šibenika u Split, karabinjeri mu upadaju u kuću, Rade bježi i biva ranjen u nogu te uhićen. Nakon što su uz pomoć ustaškog redarstva Talijani saznali kako visokog dužnosnika KPH imaju, fašistički prijeki sud u Šibeniku osuđuje ga na smrt strijeljanjem. Strijeljan je na Šubićevcu zajedno s 25 drugova, a istog je dana pogubljeno i 20 seljaka iz Tribunja.
U gradu je posebno bio omražen Antonio Šokon, tajnik Fašističke stranke rodom iz Šibenika, koji je tijekom ljeta 1941. poslao u zatvor stotine građana, na desetine poslao u logor, neke poslao na strijeljanje, a i osobno ih ubijao. SKOJ-evci odlučuju likvidirati Šokona što su i učinili 11. listopada. Fašisti nakon toga nasumično hapse 27 omladinaca i strijeljaju šestoricu 13. listopada. U gradu raste bijes zbog smrti njihove djece i jača NOP. Ilegalci 27. listopada iz osvete napadaju samu zgradu predsjedništva Fascia. Nakon što su ju demolirali naišli su na kamion talijanskih vojnika na kojeg su sasuli bombe. Fašisti ponovno hapse veći broj građana, dio šalju u logore, a četvoricu strijeljaju.
Članovi Primorske partizanske čete kroz godinu 1942. neprestano su u akciji u okolici Šibenika, uglavnom zapadno od Krke, napadaju patrole, ometaju komunikacije, sječu dalekovode i uspješno se bore protiv četničke antikomunističke milicije. Potapaju redovitu prugu za snabdijevanje Talijana Šibenik-Zaton-Skradin te brod koji je prevozio trupe iz Šibenika u Skradin. Toliko su odvažni da upadaju i u centar Šibenika i ubijaju i zarobljavaju crnokošuljaše u kantini, ometaju fašističke parade po rivi gađajući ih mitralješkom vatrom s Martinske. 31. prosinca 1942. godine formiran je Sjevernodalmatinski bataljon u sastavu od tri manje čete, i to: Prominsko-bukovačka, Primorska i Šibensko-drniška. Čete su napadale kolone neprijateljskih trupa, patrole i posade u selima, rušile stupove dalekovoda i telefona.
8. rujna 1943. kapitulira Italija pa je među talijanskim vojnicima i građanstvom nastalo "ogromno oduševljenje", a u gradu su izvješene hrvatske zastave te crvene zastave s petokrakom zvijezdom. 11. rujna pripadnici njemačke 114. lovačke divizije okupiraju grad. Kako bi zaplašili narod koji se masovno priključio u NOB, okupatori po cijeloj Dalmaciji rade neviđene zločine. Osobita zvjerstva izvršili su četnici popa Đujića zajedno s Nijemcima 21. veljače 1944. u selima Danilo Biranj i Dubrava. Dok su Nijemci po okolnim čukama držali osiguranje, četnici su upali u ova sela i noževima poklali 31 osobu, uglavnom žene i djecu.
Dolaskom Nijemaca Šibenik je administrativno priključen NDH i proglašen sjedištem župe Bribir, no to se nikad nije u stvarnosti ostvarilo, niti je veliki župan ikada preselio u Šibenik. Čak su i stanovnici morali imati njemačke osobne iskaznice bez koji su mogli biti uhapšeni, a talijanska lira i talijanske poštanske markice su i dalje bile u opticaju zbog nikakve komunikacije s ostatkom NDH.
Nakon dolaska Nijemaca u Šibenik su se vratili i četnici, a u gradu su bili i pripadnici talijanske fašističke milicije (crnokošuljaši). Krajem 1943. u Šibenik je upućena i po jedna domobranska satnija iz Knina i jedna ustaška jedinica iz Drniša pa se tako u gradu našla cijela paleta raznih vojski pod njemačkom kontrolom. Krajem 1943. počinju i česta saveznička bombardiranja Šibenika, njegovih lučkih objekata i ratnih brodova pri čemu je poginulo i ranjeno je desetine civila i njemačkih vojnika te je srušena gradska vijećnica i nekolicina stambenih objekata u samomu centru.
Ustaška izvješća govore i da partizani dolaze svaki dan u grad i ispisuju parole. U jednom izvješću MUP-a se može pročitati da "Nijemci se ponašaju kao suvereni gospodari, a ne kao saveznici".
Cijelo to vrijeme u gradu vlada strašna glad i ljudi svakodnevno umiru zbog nje, po gradu se skiće oko četiri stotine siročića koji se doslovno hrane korijenjem, a koje se opisuje kao "mala poludivlja bića", "bosa, gola ili u dronjcima, očajna".

Oslobođenjem Splita i okolice došle su na područje Boraje jedinice I. i XI. dalmatinske brigade, odakle zajedno s ostalim snagama 26. divizije kreću u pravcu Šibenika i Drniša. Prva dalmatinska i III. prekomorska brigada dobile su zadatak, da napadnu neprijatelja i oslobode grad Šibenik, dok su XI. i XII. brigada upućene na komunikaciju Šibenik-Drniš. Kako su već u to vrijeme jedinice 19. divizije oslobodile Benkovac i Skradin te zaposjele čitavo područje na desnoj obali rijeke Krke jedina komunikacija, kojom se neprijatelj mogao izvući iz Šibenika, bila je cesta Šibenik-Drniš. Bataljoni XI. i XII. brigade dobili su zadatak da još prije nego što otpočne napad na grad, izbiju na spomenutu cestu i napadnu neprijateljske snage, ako se ove pokušaju izvući prema Drnišu.

Bitka za oslobođenje Šibenika otpočela je u noći uoči 3. studenoga. Dijelovi 19. divizije na desnoj obali rijeke Krke otvorili su žestoku vatru na njemačke položaje na sjeverozapadnim prilazima gradu. Za to vrijeme jedinice I. dalmatinske i III. prekomorske brigade, po prvi put potpomognute s 35 Stuarta i 12 Blindija Prve tenkovske brigade NOVJ te topništvom,[54] probile su prve neprijateljske linije kod mjesta Vrpolja na cesti Split-Šibenik i odmah krenule naprijed goneći neprijateljske trupe koje se povlače prema gradu. Međutim, njemačke snage ukopane na dominantnoj uzvisini Sv. Juraj, uz samu cestu, pružile su jedinicama NOV-a žestoki otpor i zaustavile njihov prodor prema gradu. Tada je bila dovedeno topništvo 26. divizije koja je dugo zasipala njemačke rovove na Sv. Jurju. Nakon toga jedinice I. dalmatinske prešle su u novi siloviti napad i u ogorčenoj borbi prsa o prsa uspjele izbaciti Nijemce s te uzvisine. Pritisnute sa svih strana njemačke trupe napuštaju grad, a prethodno sustavno uništavaju čitavu obalu, lučka postrojenja i potapaju brodove u luci. Bataljoni I. dalmatinske, III. prekomorske i dijelovi 19. sjeverodalmatinske divizije ušli su u Šibenik u zoru 3. studenog 1944. dok se neprijatelj još nalazio na tvrđavi Šubićevac. Bez obzira na to što su metci još fijukali iz tvrđave Šibenčani su izašli na ulice da pozdrave osloboditelje: "Narod ih ljubi, donosi smokava, rakije i što bolje ima. I već oko 9 sati počima mimohod. Partizani svečano ulaze sa sjeverne strane u grad. Narod ih posipa cvijećem i viče: Živio drug Tito. U tom mimohodu bilo više od tisuću dobro naoružanih i odjevenih partizana." Za to vrijeme na cesti Šibenik-Drniš, na predjelu od Konjevrata do Pokrovnika povela se bespoštedna borba u kojoj je napadnuta njemačka kolona upinjala sve snage da se izvuče prema Drnišu. Međutim, ukliještena jedinicama XI. i XII. dalmatinske brigade koje su bile potpomognute tenkovima, izložena unakrsnoj vatri svih automatskih oružja, neprijateljska je kolona potpuno razbijena i na kraju uništena. Na cesti su nakon borbe ležale hrpe pobijenih vojnika, uništenog oružja i razlupanih vozila. Povlačeći se zajedno s njemačko-ustaškom kolonom, u borbi blizu Konjevrata uništen je jedan čitav četnički korpus, koji je brojio oko 300 četnika.

S područja šibenske općine koja je nekoć obuhvaćala južnu trećinu današnje županije i brojila 1941. g. 68.000 stanovnika aktivno je sudjelovalo u NOBu 18.814 učesnika ili 21% stanovništva. Kada se tom broju pribroje 5.362 osobe koje su zbog pripadnosti NOP-u odvedene u zatvore i logore, onda je u raznim vidovima antifašističke borbe bilo uključeno 24.176 osoba, što je 35,5% stanovnika općine. Ukupno 4.572 osobe su poginule kao žrtve fašističkog terora ili žrtve rata.

Netočno. A Kvaternik je što?

Netočno. A Kvaternik je što?

Kvaternik je primarno ustaša, a ne njemački agent.

Nijemci nisu imali svoj spomena vrijedan pokret. Stjepan Buć je bio karikatura, bez težine.

Da su ustaše bili njemački igrači, ne bi Nijemci nudili vlast anglofilu Mačeku.

Jozo Tomasevich je stari jugokadar koji je u vrijeme Šestosiječanjske diktature radio u Beigradu, u Narodnoj banci Jugoslavije.

Ovaj citat je pun netočnosti. NDH je na radiju proglašena znatno prije 17:45h, a ne tek tada.

Hitlerova direktiva od 12. travnja je donesena 2 dana nakon proglašenja NDH i na kraju nije ni provedena. Zašto? Zbog stanja na terenu.

O tom samoopredjeljenju bi mogao mačku pod rep da nije bilo Zbora Narodne Garde i Tuđmana

Točno ali bez njega bi mogli i Zbor Narodne Garde i Tuđman mačku o rep jer bi nas Zapad proglasio teroristima i možda bombardirao.

Ma koji jebeni Jozo, kad sam pročitao samo sam se nasmijao. Stari jugović ko mu jebe mater i njemu i Mačeku i Krleži i svima takvima.

Operated by
Nazi Germany (September 1941 – May 1944)
Independent State of Croatia (May–July 1944)

Croatian author Anto Knežević caused considerable controversy in May 1993 when he suggested that Serbs, not Germans, had been responsible for running the camp. This claim was vehemently denied by Jewish historians and Belgrade's Jewish community.[68]

Ceha je jedan od boljih primera pokvarenosti ustasoida.
Po njemu Sajmiste je na teritoriji Srbije, sto Srbe cini jednakim ustasama koji su napravilli Jasenovac.

https://en.wikipedia.org/wiki/Sajmi%C5% ... ation_camp
Iz clanka o Sajmistu:


Zbog toga sto su ustasoidi nezapamcene fekalije od ljudi, Hrvatska ne sme imati mira dok ne budu iskorenjeni do poslednjeg. Onaj ko je spreman da kaze bilo kakvu pogan, spreman je da ucini bilo kakvu poganu stvar i da bude kreativan u tome.

Vi, anti-ndh Hrvati, ili cete pomoci u njihovom unistenju, ili ste s njima.

Kako si ti ono rekao za sebe, da si dobar čovjek i gospodin, pravi četnik? Nije mi se dalo odgovarat
Pokrij se po ušima i ne javljaj se gospodine.

Lik je iz Chicaga i malo-malo radi neke gluposti, četnikuje ovdje.
Rekao bi da je vrijeme da ga malo na godišnji pošaljemo.

Operated by
Nazi Germany (September 1941 – May 1944)
Independent State of Croatia (May–July 1944)

Croatian author Anto Knežević caused considerable controversy in May 1993 when he suggested that Serbs, not Germans, had been responsible for running the camp. This claim was vehemently denied by Jewish historians and Belgrade's Jewish community.[68]

Eto ti sad našao zavedenog Riku, kano nekad četnici Tita da oslobađate Hrvatsku od Hrvata, pa se odmah okuražio.

Ne znam kako zvati tvoju ekipu skupa s SPC koja se nabacuje blatom na Stepinca koji je u tolikoj mjeri uz pomoć vlasti NDH spasio srbsku djecu s Kozare koju su njihovi roditelji pustili samu da lutaju šumama. To su fekalije od ljudi koji svoju sramotu skrivaju tako da bacaju blato po drugima